Poziv na koncert
Dragi blogeri,
sve vas pozivam na koncert sutra, 26. studenog u Europski dom u Jurišićevoj.
Na koncertu će nastupiti grčki komorni ansambl Aenaon Trio i kao gosti naš Busina Brass kvintet.
Što se samog programa tiče, bit će tu svega, od klasike do jazza. Nadam se da ćete se odazvati u velikom broju. I da, prije no što zaboravim, ulaz je naravno BESPLATAN.
Pozdrav svima i do tipkanja!
I.
Lišće pada, trbuh raste, gecrkt
Već sam davnih dana zaključila da sam propila malog, ali do koje mjere?! To zbilja nisam znala. Do večeras. Mali mi je veslo javio da ide na pivu. S onim bedastim smijehom u glasu koji mi u sekundi nabaci osmijeh i zavolim ga još više ako je to uopće ikako moguće.
Sada je to skoro svaku večer. Posao više nije posao već nešto što se odradi s ekipom s kojom ćeš poslije na pivu.
Prošli se tjedan s mojim, uskoro bivšim cimerom, propio na moje sveopće veselje. Došli su doma pijani ko' dva tukca, odbijali se od zidova i sve im je bilo smiješno. Gledam ih i sjećam se 
I zapravo mi je drago da je taj studentski dio bančenja iza mene.
Sa cimijem sam se svojedobno na faksu opijala do besvijeti, a sada sam vidjela da ima i magičan utjecaj kod mog malog 
Bile su tu i baba pijanke gdje je uvijek prva zdravica bila da se bogato udamo, a kad bi se atmosfera zahuktala bilo je bitno samo ŠIO. I to s naglaskom na O 
Eto, tako je moj mali na veseli način naučio što znači kad piješ sa Zagorcem. Pretpostavljam da ih je samo pomisao da će na mene naletiti kad se vrate doma spriječila da ne zalegnu pod stol. A još mi je živo ucrtan u pamćenju zgranuti pogled i zgražanje na I.-ovom licu kad sam ga prvi put odvela u jabuku. Tek smo počeli hodati i odlučila ja njega na svoj rojsni imunizirati na malo klošarskiji (ne-kazališni) đir i moju ekipu. Sjećam se da mi je uzrujano pričao kako su mu odvratno odbojne žene koje u disku drže bocu pive (onu zidarsku, one pičkaste iz čaše u bircu se valjda nisu računale) ne primjećujući da njegova buduća drži u obje ruke po jednu Malo sam se našalila da ja nisam od onih baba koje drže bocu pive u ruci već dotičnu piju, pa kad boca dođe svom prirodnom kraju zamijenim je za još jednu 
U znak protesta zagrcnuo se gutljajem kole
I sad polako dolazim do toga da ja čučim u bukovici i visim na netu, a I. banči po Zagrebu. Ponekad čak i s mojom ekipom. I više ne zove frend mene, već njega. Jer ja sam "kao" na 098, a I. je na vipu.
I pada mi na pamet kako je I. preuzeo moj život, a ja njegov. Valjda smo dogurali do toga da nam je dosadilo "svoje" i odlučili kako je kao susjeda trava uvijek zelenija A susjed ti je prigodno i partner 
Iako, mislim da nema monopola na bančenje i buljenja u komp.
Odoh ja malo provozati po sobi koji kilometar, nabaciti koji trbušnjak, pripremiti knjigu i krpe da mogu brzo uskočiti i planirati most za sutra.
Prije nego nabacim pozdravni kisi kisi evo jedno pitanje za ekipu: kada prestaje nostalgično sjećanje na školske/studentske izlaske, ekipu, opijanja i postaje niz simpatičnih anegdota tipa gdje sam ja bio i što sam radio kad sam bio mali/mlad?!
Da li ti tako izgleda život s vremenskim odmakom?
bolonja? a zakaj to?
Sutra mi dolazi mali u bukovicu 
Jupiii. I danas sam, kao po tko zna koji put, sama. Ass mi već lagano dobiva oblik kauča, puca mi glas od nedostatka komunikacije s živim bićima (pacijente ne računam) i opet me hvata "srijeda veselje". Još samo dan i pol pa sam u Zg.
Čudno je to kako se više veselim srijedi nego, naprimjer, četvrtku. Kad zgotovim srijedu...u tom trenutku prelazim na drugu polovicu tjedna, većina gadnijeg posla je obavljena, a četvrtak nekako frustrira jer još nije petak. Blesava sam, ali tu baš i nema nekakve pomoći.
I evo je...glupa misao. Kada postaje prekasno da se čovjek opameti?! Ili možda da bolje preformuliram pitanje: kada počinje onaj kritični trenutak u kojem više nismo sposobni usvojiti neke pametne navike?
Rekla bi kad dosada uzme maha. Jer tada zapravo glupost preuzima.
I tako, serem ja gluposti po ovom blogu i već radim plan za petak. Dvije frendice (probat ću ih iskombinirati), možda kino, neka cuga navečer s ekipom i relativno rani spavanac jer u subotu idemo u Šibenik. Naime, I.-ova sestra je diplomirala. Zapravo je postala prvostupnik bakalar, a ja još uvijek teško pojmim da je to diploma jer fax, realno gledajući, nije gotov, a s tom "diplomom" su ti šanse za zapošljavanje ravne nuli. Dakle, bolonja mi se nekako čini kao preuranjeni drek s titulom koja vuče na kriminal u pomorstvu. Ako tako nešto uopće postoji.
Ali valjda se i te mlađe generacije moraju nečemu veseliti, pa neću ja biti ona koja ubija zabavu. Naprotiv! Kupit ću seki neki poklon (razmišljam o zlatnim naušnicama i nekoj poučnoj knjizi tipa što nakon bolonje) i iskoristiti priliku kad sam već u južnijim krajevima da posjetim kumičicu miki.
I onda za nedjelju poseban vikend prilog: put preko pola države do bukovice 
I eto ti odmah kraja posta. Što više reći.
Ostajte mi zdravo malobrojni čitači.
kisi kisi 
