bolonja? a zakaj to?
Sutra mi dolazi mali u bukovicu 
Jupiii. I danas sam, kao po tko zna koji put, sama. Ass mi već lagano dobiva oblik kauča, puca mi glas od nedostatka komunikacije s živim bićima (pacijente ne računam) i opet me hvata "srijeda veselje". Još samo dan i pol pa sam u Zg.
Čudno je to kako se više veselim srijedi nego, naprimjer, četvrtku. Kad zgotovim srijedu...u tom trenutku prelazim na drugu polovicu tjedna, većina gadnijeg posla je obavljena, a četvrtak nekako frustrira jer još nije petak. Blesava sam, ali tu baš i nema nekakve pomoći.
I evo je...glupa misao. Kada postaje prekasno da se čovjek opameti?! Ili možda da bolje preformuliram pitanje: kada počinje onaj kritični trenutak u kojem više nismo sposobni usvojiti neke pametne navike?
Rekla bi kad dosada uzme maha. Jer tada zapravo glupost preuzima.
I tako, serem ja gluposti po ovom blogu i već radim plan za petak. Dvije frendice (probat ću ih iskombinirati), možda kino, neka cuga navečer s ekipom i relativno rani spavanac jer u subotu idemo u Šibenik. Naime, I.-ova sestra je diplomirala. Zapravo je postala prvostupnik bakalar, a ja još uvijek teško pojmim da je to diploma jer fax, realno gledajući, nije gotov, a s tom "diplomom" su ti šanse za zapošljavanje ravne nuli. Dakle, bolonja mi se nekako čini kao preuranjeni drek s titulom koja vuče na kriminal u pomorstvu. Ako tako nešto uopće postoji.
Ali valjda se i te mlađe generacije moraju nečemu veseliti, pa neću ja biti ona koja ubija zabavu. Naprotiv! Kupit ću seki neki poklon (razmišljam o zlatnim naušnicama i nekoj poučnoj knjizi tipa što nakon bolonje) i iskoristiti priliku kad sam već u južnijim krajevima da posjetim kumičicu miki.
I onda za nedjelju poseban vikend prilog: put preko pola države do bukovice 
I eto ti odmah kraja posta. Što više reći.
Ostajte mi zdravo malobrojni čitači.
kisi kisi 
)