Pružam ruke
|
Omamljen u samoći, Na koju navikavam oči, Zagnjuren u svoje biće, Jutro već sviće, Dok kolona ljudi, Hita i žuri, Na posao neki. Nozdrvama punim pluća, Jutra novog svanuća, Teturam se lijeno, Pun nekih praznina, Omašćene misli i rima. A nije mi ovo mana, Ova moja osama, Ni svitanje novoga dana, Dok se misao u bolovima rađa, Riječ isplivava kao neka svađa, Obespravljena i slađa. Kao zagrljaj dugi, Zaboravljen u dugi, Nesklada misli, Što kroče kroz mene, I sve moje dileme, Kao na uzbunu zvoni, Prašta se i lomi, Kao u nekoj komi, Bez sunca, pjesme i smješka, Kao neka vrteška teška. Preda mnom kliska staza, Raskoraka i jaza, Omamljenog svijeta, Bez ravnoteže, Svaki put mi je sve teže. Krv mi struji, Toplim srcem bruji, Lomi mi sjetu, U šapatu i strasti, Bez ikakve vlasti. A ja gledam i šutim, Pogled mutim, Pružam ruke u beskraj, Ka neuhvatljivoj ženi, Prema svojoj sjeni...© |
