Zašto su zvijezde zvijezde?
Pitam se koliko ljudi iznad 40g još uvijek sluša intervjue, kopira slike najdražih pjevača, bendova?
Ja..da.
Volim njihovu glazbu i mislim da ona ipak odražava njihovu osobnost, a to me zanima. Jesu li oni stvarno ljudi s kojim bih se rado družila, imala zajedničkih tema, zezala se ili bih samo stala pred njih i crvenila se. No, to je drugo pitanje. Jedan od dvojice mojih favorita je Chris Martin. Baš sam se teško odvojila od gledanja intervjua s njime na YouTubeu. I zapravo sad se osjećam loše. Ne zato što sam prestala gledati nego..hm..ne znam zašto! Upomoć!
Je li to zato što se nećemo nikad sresti.. vjerojatno je. A opet si mislim. Možda uživo to ne bi bilo to
Ja jesam čovjek "od ljudi", "od zvijezda", nisam sigurna. Mislim koja je razlika!!! Nisu li oni tkđ ljudi???
Nego, slušajući njega, Chrisa, podsjetio me na dvije važne stvari. Ne znam jeste li čuli za to ili ne, neki svakako nisu, pa, evo da tima vama da kažem. On kaže da svako jutro kad se probudi uzme papir i ispiše sve što mu padne napamet a što ga muči, čini gunđavim, negativnim, ljutim, i zatim taj papir zgužvana i baci u smeće. To je, po meni, sjajan početak dana. Ja, osobno to radim kad me uhvati ljutnja ili tuga, sve što da kažem naglas osobi koju ide, bi imalo posljedica koje ne želim..npr svađa ili pak samo crappy day.
Druga stvar koja mi se svidjela je da je on pričao i svojoj ranjivosti. Svi se nalazimo u situacijama sreće, ljutnje, tuge, boli, i svima nama se čini da je naša posebna, a to i je. Nema mjernog instrumenta za usporedbu, ali drago mi je čuti da to neka "zvijezda" kaže.
Usprkos ljudskosti zvijezda još uvijek nisam našla put kojim bi neku od njih upoznala.. oni kao i ja žive u nekom svom zatvorenom krugu ljudi. Možda da radim u pekari u koju idu, možda bih upoznala Chrisa. Nije da nemam šanse ipak..vidiš kako pisanje pokreće misli i ideje same dolaze.
Ponekad si mislim da sam lijena..
O čemu bismo razgovarali, kako početi.. podsjeća me na nelagodu kad započinjem razgovor s djetetom. Slatki su, želiš s njima razgovarati ali ja bar, ne mogu odmah krenuti, sam si vremena kao i bebaču da se odmjerimo i onda ako je sve ok, kad se izgubi ta nelagoda kreće dugotrajan zanimljiv put odnosa.
Ja nisam od onih koji kažu klinci, koji im govore što da rade i kako, ne mora biti s visoka, već normalno. Ja to ne mogu. Želim biti bliska.
Ono što volim kod Chrisa, Jasona i djece je smisao za humor. Oni jednostavno prenose tu pozitivnu energiju, zaraze te s njom, podignu te i ispune.
Ako želite vidjeti o čemu govorim pogledajte James Cordanov carpool s Chris Martinom ili spot Jamiroquai-ija "You give me somethong"
Ne možete a da se ne nasmijete. Zarazno je.
Mislim da sam našla odgovor na svoje pitanje.. mislim da znam kako bih se osjećala, postavila i razgovarala sa svim svojim "zvijezdama i zvjezdicama".
Drugo, treće, četvrto.. je pitanje zašto ja nisam zvijezda, mislim na one javne i svjetske?! Nekima ipak jesam.
My looove
Pa još mi je nešto padalo napamet. Sjajna misao. Otkako mi je tata nedavno umro, jako me je rastužila misao kako iza nas ne ostaje mnogo, skoro ništa. Dobro ostaje u meni, ali svijet se nije promijenio, ništa nije narušeno, opet osim mog svijeta. Pa mi postaje jasno zašto neki ljudi žele ostaviti trag za sobom, neko važno djelo.. nešto. S druge strane, kad umreš, nije te ni briga.. vjerujem. Hm..što sad??