... na obali dunavskoj
još nam pijesak stope pamti ...
još se nad vodu grane
nadvijaju ...
još šume plave vode dunavske,
oblaci još se
stidljivo rumene,
pamteći
Only you
samo ti
Can make, all this world seem bright
moj svijet osvjetljavaš
Only you
samo ti
Can make, the darkness bright
razgoniš tamu
Only you and you alone
ti, samo ti
Can thrill me like you do
samo me ti uzbuđuješ
And to fill my heart with love for only you
samo ti srce mi ljubavlju ispunjavaš
Only you
samo ti
Can make, all this change in me
sposoban si tako me promijeniti
For it's true
istina je
You are my destiny
ti si moja sudbina
When you hold my hand
kad držiš me za ruku
I understand, the magic that you do
shvaćam tu čaroliju
You're my dream come true
ti si ostvarenje moga sna
My one and only you
ja i samo ti
Bila je sredina jula.
Sunce je danima nemilosrdno žarilo i isušivalo travnjak u Njezinu vrtu, unatoč svakodnevnom obilnom zalijevanju. Iz vrtnih je jezeraca voda naočigled hlapila. Zasjenila je najmanje jezerce velikim suncobranom i svakodnevno dolijevala vodu. Ustala bi u cik zore, iako ni rana jutra nisu donosila svježinu.
Cvjetovi ruža u Njezinom vrtu venuli su nakon samo jednog dana.
Toga dana, u svanuće, ustala je nakon vruće besane noći, umorna i zlovoljna. Nije podnosila vrućinu. Blijeda i bljedolika, morala se sklanjati sa sunca kako joj ono ne bi isušilo lice i kožu posulo blijedim pjegicama. Bosonoga, u dugoj bijeloj spavaćici, otvorila je vrata prema vrtu. Sunce je bilo još nisko, tanke grane breza mirovale su, sklopljenih listića. Na većini listova rubovi su se već zažutjeli, kao da se približava jesen. Vladala je duboka tišina, čak ni vrapci nisu ćućorili u grmu japanske dunje. I fontane u vrtnim jezercima umorno su prigušile svoj žubor. Znakovi suše bili su vidljivi posvuda. Iako zelena, trava je bila polegla i sparušena. Jučerašnji ružini pupovi ocvali su i odbacili latice koje su se kao tepih skorene krvi prostirale oko ružinih grmova. Na mutnom blijedo plavom nebu nije bilo ni oblačka. Suša je trajala već danima.
Kao i obično, prvo je prišla najmanjem jezercu. Već je nekoliko dana iščekivala da pupoljak lopoča konačno dovrši svoj dugi put prema površini jezerca. Do tada su u njezinim jezercima cvali samo divlji žuti lokvanji koje joj je s bare donio muž njezine sestre.
A sada je iščekivala prvu cvatnju bijelog lopoča, kupljenog početkom maja u vrtnom centru.
I zaista, posred jezerca blistao je bijeli lopočev cvijet, otvarajući nježne latice prvim sunčevim zrakama.
Od kada se onoga jutra u maju uspjela otrgnuti iz Njegova zagrljaja, uspijevala je, začudo, ne misliti o Njemu. A sad ju je prizor tog bijelog cvijeta koji se otvara na ranom suncu bolno podsjetio na Njegov poljubac.
Ponovo je, živo i snažno, osjetila trenutak u kojem se Ona sama, poput cvijeta otvara Njemu, cijelim bićem.
Od maja do jula taj je trenutak u njoj rastao poput cvjetnog pupoljka.
Bila je vrtlarica, pa je znala da je rascvjetavanje cvijeta nezaustavljivo. Zaustaviti ga možeš jedino ako otrgneš pupoljak.
A nju je trenutak u kojem se istrgnula iz Njegova zagrljaja još uvijek bolio, još je uvijek krvario, poput prstiju izbodenih ružinim trnjem.
Gdje li je sad? Pomisli li ponekad na mene?
Je li i Njemu taj trenutak značio koliko i meni?
Nije se s Njime čula od onog posljednjeg, majskog susreta. Iako je rekao da će joj se javljati tijekom ljeta, nazvao je samo jednom, dan nakon što je otputovao. I pristojno se zahvalio na večeri … i doručku. Poljubac nisu pominjali.
Podnevna jara stigla je i prije podneva.
Iako se rano povukla iz vrta u kuću, iako je spustila zastore i uključila ventilator, osjećala je damare u sljepoočnicama, pritisak u grudima. U ranim poslijepodnevnim vijestima bio-prognoza je upozorava ljude da se klone sunca i najavljivala grmljavinske nepogode. Ona je bila meteoropat, nagle promjene vremena uvijek bi joj donosile migrenu. No, sad je glava nije boljela, osjećala je samo nekakav bolan pritisak o grudnu kost, dah joj je postao plići, a svijet je gledala kroz neku čudnu omaglicu.
Doista, u skladu s prognozom, predvečer se naglo smračilo, sa zapada su se brzo približavali tamni oblaci a u daljini su, još uvijek nečujno, munje počele parati nebo. Dobro da se danas nisam otputila na rijeku, na kupanje, pomislila je.
Voda je bila njezin element, a tu je rijeku kraj koje je odrasla voljela i dobro poznavala. Proplivala je u isto vrijeme kad je i prohodala. A mati, s kojom je kao djevojčica ljeti svakoga dana odlazila na rijeku, iz šale ju je zvala sirenom, dok bi je bezuspješno nagovarala da konačno izađe na obalu i ugrije se na suncu. Njoj je rijetko bilo hladno, a vrućine nie podnosila. Ljeti je ta rijeka za nju bila pravi spas. Svakoga bi jutra odlazila na plivanje, a kuće se vraćala prije vrućine, prije pojave prvih kupača.
Te misli o rijeci pokrenule su asocijacije. U svijesti su joj se stopila dva trenutka: plavokosa djevojčica, na visokoj obali, pogledom prati tok rijeke, zamišljajući rječno ušće, tamo u daljini ...
starica u crnom, zureći u vodu, sjedi na klupici, na ogoljeloj obali s koje se korijenje vrba žedno proteže prema niskoj vodi ...
Bio je petak, vrućina i vikend gotovo su ispraznili grad. Telefon je zazvonio u trenutku kada joj je prva kišna kap pala na lice, dok je stajala kraj jezerca, naježivši se s uzbuđenjem pod prvim naletima vjetra. Više zbog kiše koja je sve jače počela padati, nego zbog zvonjave telefona, utrčala je u kuću. Voljela je vjetar, a oluje se nije bojala, no i nakon smrti roditelja ostala joj je navika da se javlja na svaki telefonski poziv i da nikada ne isključuje telefon. Sa sestrom, koja je sa svojom obitelji ljeto provodila na moru, razgovarala je sat ranije, tako da nije očekivala sestrin poziv, no ipak navika je bila jača.
Podigla je slušalicu.
Za pola sata sam pred tvojom kućom, nikakvo me nevrijeme neće zaustaviti.
Ako moj ford završi u jarku, doći ću pješke, kroz pljusak … rekao je, čim joj je začuo glas.
I odmah je spustio slušalicu, bojeći se Njezina odgovora.
Stajala je, još uvijek držeći telefonsku slušalicu u ruci i pitala se kako je moguće da joj srce kuca glasnije od sve glasnije grmljavine. Naleti nevremena spojili su nebo i zemlju gustom vodenom zavjesom. Dok je s prozora gledala kako se voda sa ceste penje na pločnik i stiže do kućne fasade, u svijesti joj je titrala slika Njegova lica, trenutak prije no što ju je poljubio.
Sad juri k njoj, na krilima oluje!
U duši joj se smjenjivao strah da On neće uspjeti stići do njezinih vrata i strah da je zvuk Njegova glasa u telefonskoj slušalici bio samo odjek njezine čežnje.
A kad se, poplavljenom ulicom, dižući valove poput nekog broda, Njegov ford zaustavio pred ulazom, otvorila je vrata širom. Koljena su joj klecala, ostala je stajati na pragu. Tanka ljetna haljina, jedino što je imala na sebi, bila je mokra u trenu. Kiša joj je pokvasila i kosu, no nije joj kiša zasljepila pogled, učinio je to izraz Njegova lica na kojem su se smjenjivali i pretapali radost, očekivanje, želja ... i strah.
Dok joj je prilazio, gazeći bujicu koja se slijevala pločnikom, u trenu je i On bio potpuno mokar. U sljedećem trenu bila je u Njegovu zagrljaju, lica prislonjenog o njegove grudi. Stajali su tako čitavu vječnost, na kiši. On joj je tada bradu obuhvatio dlanom i zagledao joj se u lice na kojem su se smjenjivali i pretapali radost, očekivanje, želja ... i strah. Pogledi im se susretoše i dodirnuše. Straha nesta, iz Njezinog i Njegova pogleda.
Uđoše u kuću, držaći se za ruke.
Svukao je s Nje mokru haljinu. Nježno ali odlučno, uzdrhtalu i mokru, položio ju je na postelju. U svjetlu munja gledala je kako i On odbacuje mokru odjeću. Pogled na Njegovo nago tijelo a ni vlastita nagost nisu u njoj izazvale ni stid ni nelagodu. Znala je, kad je bude dodirnuo, kad je bude ljubio, kad joj bude prišao najbliže što se prići može ... otvorit će mu se, željno bez kolebanja i straha. Poput onog bijelog lopočeva cvijeta koji je dugo hrlio prema svjetlu i suncu.
…
Stigli su do vrhunca istovremeno. Ona i On.
I Oluja.
Dok su munje osvjetljavale sobu, grozničavo je ljubio crvene pečate koji su joj se osuli vratom i grudima.
Ružice moja bijela, šaptao je, ljubeći je opet i opet ...
A u sebi je pomislio: Bio sam u pravu kad sam, na prvi pogled, znao ...
Njihov je odnos bio nedefiniran, nisu više bili samo prijatelji, nisu još bili ljubavnici. Bili su suviše bliski za prijatelje, a onaj definitivni korak na teren 's kojeg nema povratka' nisu se usuđivali učiniti.
Dijelila ih je ozbiljna razlika u godinama. Šesnaest godina. To je već generacijska razlika. Iako rijetki šesnaestogodišnjaci postaju očevima, teorijski, On je bio dovoljno star da joj bude mlađahni otac.
On je oklijevao možda upravo stoga.
A ona?
Ona godine nije smatrala zaprekom, njoj se dječaci nisu dopadali ni dok je bila djevojčica. Zapreke je vidjela drugdje, van sebe ali i u sebi. I smatrala da su nepremostive, i jedne i druge.
Kada ga je srela, Ona odavno više nije bila djevojčica, a i djevojačke su godine već bile dosta daleko iza nje.
Odahnula je kad je zakoračila u zrelost. Više je neće zapitkivati: Što čekaš? Ionako je već odavno prestala čekati, ako je uopće i čekala. Izborom profesije kretala se uglavnom među ženama pa je imala prilike gledati sa strane, suosjećajno ali i začuđeno, bračne brodolome i ljubavne petljavine svojih kolegica.
Hvala Bogu, mislila je, ja sam to uspjela izbjeći.
Živjela je tiho, izlazila malo. Ustvari, živjela je izvan životnih brzica. Bila je sanjalica, mirna i zadovoljna u svojem malom skrovitom svijetu. Vrt, slikanje iz hobija vikendom, izleti u prirodu sa sestrinom obitelji, briga o ostarjelim roditeljima, profesionalno napredovanje … Dani su joj bili ispunjeni, a noću je nesanicu kratila čitanjem i slušanjem glazbe. Svijet lijepe književnosti, kazališta i filma nudio joj je uzbudljive priče u kojima je mogla uživati izdaleka, bez emocionalnih rizika. Mislila je kako je sigurna u dobro izabranom skrovištu.
Možda ne znam privući, mislila je, vjerujući kako nije privlačna, ali odbiti znam.
Iako se nije smatrala lijepom, ipak je uspijevala privući dosta pogleda. Rjeđe na prvi pogled, doduše, ali ipak. Oni 'na drugi pogled' pogledali bi ponovo, pažljivije, i tada postali nametljivi, no ubrzo bi ustuknuli pred njezinom mirnom i hladnom distanciranošću.
Kad ga je prvi puta srela, začudila se sama sebi. S Njim nije bila ni distancirana ni hladna, zatitrala je i zarumenila se već pri prvom Njegovom pogledu, Ona koja je inače bila tako blijeda.
I za Nju je, kao i za Njega, to bilo na prvi pogled.
Iako su to oboje odmah shvatili, nastavili su se samo gledati, još jako dugo. Gledali bi se pri povremenim susretima, koje je, kao neka vješta svodilja, za njih ugovarala sama Sudbina. Sretali bi se, naizgled slučajno, i nakon dugog vremena nastavljali s razgovorom i pogledima, kao da se nisu ni rastajali.
Ona je povjerovala da će to ostati nježno prijateljstvo, sjetna nerealizirana ljubav, titrava čežnja … i ostale koještarije.
A On? Osjetio je kako mu vrijeme izmiče. I uplašio se da će mu i Ona izmaknuti. U jednom je trenutku pomislio kako se više ne smije oslanjati na usluge Sudbine, kako stvar konačno mora uzeti u svoje ruke.
Kismet! pomislio je kad mu je Sudbina ponudila još jednu, posljednju šansu, povremene poslovne dolaske u Njezin grad. To će mu poslužiti kao dobar izgovor.
I tako se pojavio s ružom u ruci. Za svaki slučaj, da je ne prestraši, izabrao je bijelu ružu, no Ona je odmah pročitala crvenu poruku te bijele ruže. Buknula je bijesno, u sebi, dok se naglas uljudno zahvaljivala na tom 'malom znaku pažnje'.
Mali znak, no pažnja nikad nije mala … konstatirala je, naizgled nehajno odlažući bijelu ružu. Nadam se da mi obrazi nisu purpurno crveni, pomislila je osjećajući kako joj se rumenilo penje duž vrata.
Ona bi oduvijek lako i brzo pocrvenila. Mislila je da će je to proći, s prolaskom mladosti, ali nije. I dalje bi naglo i vidljivo pocrvenjela kad god bi osjetila uzbuđenje, ugodno ili neugodno. U uzbuđenju bi joj izbili izdajnički crveni pečati po vratu i licu. Tada još nije znala kakve su sve vrste uzbuđenja sposobne proizvesti takve rumene pečate. On je dakako znao. Priznao joj je kasnije da je u tom trenutku silno poželio da upravo On bude taj koji će joj blijedi vrat, grudi i obraze obojiti crvenim pečatima.
Poželio ju je tako snažno da je bio zaprepašten snagom te želje.
Ona se još uvijek nadala da će uspjeti zadržati onaj svoj mir na koji je bila navikla, On je iskusnim okom prepoznao nemire koji su u Njoj spavali, pritajeni.
Sljedeći puta, kada ga je po prvi put pozvala u svoju kuću, pojavio se s tri ruže. Bijeli su cvjetovi imali rumeni rub. Dok ih je birao u cvjećarni, mogao je jasno vizualizirati nagli rumeni val koji će se podići uz njezin vrat i obraze, kao i svaki put kad bi ga ugledala.
Kad ga je drugi puta pozvala, iako se praktički pozvao sam, tako da bi ga bilo neuljudno odbiti, On se pojavio s buketom. Pet ruža, opet bijelih.
Bilo bi prenametljivo donijeti crvene, pomislio je.
Poznavao ju je tada već dovoljno dobro da bi znao kako Ona ne trpi nametljivost.
Bio je maj, no vrućine su bile već ljetne. Dok su večerali u vrtu, On koji je dobro podnosio vrućinu, likovao je zbog sparine koja ju Nju nagnala da odjene tanku svjetlo plavu bluzu. Ona nije bila svjesna da pri svjetlu svijeća ta široka bluza, ispod koje zbog vrućine nije odjenula ništa drugo, otkriva previše. On nije skidao pogleda s Nje. Želio je ponijeti taj prizor sa sobom jer ljeto će ih razdvojiti, vidjet će se opet tek na jesen. Upravo je upozorivši je na tu činjenicu i postigao da ga Ona opet pozove k sebi.
Kad muškarac i žena večeraju zajedno, to još ništa ne znači.
No, kad doručkuju zajedno …
Sjetila se te izreke dok su zajedno doručkovali. No, između večere i doručka između Nje i Njega nije se dogodilo ništa više od poljupca. Dočekali su jutro sjedeći u vrtu uz svijeće i razgovarajući.
Poljubio ju je u svitanje, čudeći se sam sebi zbog dugog oklijevanja.
U prvi je trenutak samu sebe obmanula da će to biti ovlašan prijateljski poljubac u obraz, ili u kut usana, poljubac kakve su do tada ponekad razmjenjivali pri susretu ili na oproštaju.
No, usne su mu skliznule s njezina obraza do usana. Poljubac je isprva bio tek nježan oklijevajući dodir a zatim su njegove usne rastvorile njezine. Osjetila je kako joj usne bubre i rastvaraju se ... i duboko u sebi osjetila duboki drhtaj.
Iako ju je držao čvrsto, i On je drhtao.
Pokušala ga je odgurnuti, upirući dlanove o Njegova prsa: Stanimo, stanimo ...
... otići ćemo predaleko.
Na trenutak joj se učinilo da je neće pustiti. I upitala se želi li uopće da je pusti.
Zar već nismo, otišli predaleko ... To nije zvučalo kao pitanje, zato nije odgovorila ništa.
Doručak su oboje odglumili, i to loše. Ni jedno od njih nije pojelo gotovo ništa. Uspjeli su čak održati i nekakav privid razgovora. Oboje su znali da im povratak na nekadašnji odnos polu-prijateljstva polu-ljubavi više nije moguć.
Vlak mu je odlazio u podne.
Podrazumijevalo se da će se vidjeti ponovo ujesen.
A ona se pitala smije li ga vidjeti ponovo.
Nine times out of ten, baby, I've told you
devet puta od deset, rekao sam ti, baby
And I ain't gonna tell you just nine times again
i neću ti govoriti ponovo, devet puta
Aah, just how much I aim to hold you
ah, koliko žudim da te zagrlim
Again and again and again
opet i opet i opet
Little girl, it's nine times out of ten, you've refused me
mala, odbila si me devet puta od deset
And then say that you refuse me nine times again
i veliš da ćeš me ponovo odbiti devet puta
But I won't stop until you choose me
no ja neću stati dok ne izabereš mene
Again and again and again
opet i opet i opet
(Well,) don't try to fight it
ne pokušavaj se odupirati
Cause it's no use
jer to je beskorisno
You're gonna find that
shvatit ćeš da sam ja
I'm stubborn as a doggone mule
tvrdoglaviji od mazge
Nine times out of ten I've tried to kiss you
devet od deset puta pokušao sam te poljubiti
And I ain't trying just nine times again
i pokušat ću ponovo, još devet puta
Well, if I missed the nine times that I've tried, baby
nisam uspio u devet pokušaja
I'll bet my life, I'll get you on number ten
životom se kladim, bit ćeš moja, kad izbrojim do deset
1
2
3 4
5 6
7 8
9 .....
10 !
Što velite na taj virtuozni simultani prijevod? ... hihihi
Upornost se najčešće isplati ...
a nametljivost je već nešto sasvim drugo ....
Muškarac mora shvatiti da ne znači ne, kad žena to kaže.
No, to ne znači da ne može pitati bar još jednom.
Pristojno i sugestivno ... hihihi
I've found a girl who's got her own money
She's so good lookin' that it ain't funny
She's got a Self-and-Beauty school diploma
A runnin' up to Miss Oklahoma
She looks uptown but she ain't really
She's into football she likes my chilli
Somebody slap me I said somebody slap me
Can't be this happy I said somebody slap me
I've found a girl who's sweeter than honey
She pets my dog and she likes my buddies
The kind of girl who ain't afraid of nothing
She's independent she does her own plumbing
Her daddy's rich but she don't let it show
She likes to fish she's got her own boat y'all
Somebody slap me...
[ guitar ]
She's got long blonde hair and her eyes are blue
She wants a husband but not any time soon y'all
Somebody slap me...
Somebody slap me...
slap, slap!
everything is true,
my eyes are
blue ...
but I don't want a husband,
Dear,
and allready have
a
lover ...
I'm sweeter than honey,
my hair is gold,
I'm independent
and
bold ...
... ain't afraid of nothing,
it's true,
my eyes are blue
and my
Lover is ...
Svojim si koljenima zarobio moja. I moj pogled svojim. Ispijamo zadnje gutljaje vina i zadnje zajedničke trenutke, šuteći, dok svijeće dogorijevaju a vani se već razdanjuje.
Svileni kućni ogrtač, tamno višnjeve boje, k'o onaj šal iz sjetne ruske romase ...
Koriš me što nisam ogrnula nešto toplije, a ja Ti podižem ovratnik i navlačim Ti šal preko usana, jer vani je rani jutarnji mraz. Drhtim, dok Te na pragu još jednom ljubim, dok me na pragu još jednom ljubiš, dok Tvoja ruka stišće moje rame. Obuhvataš mi ramena i nježno me guraš natrag, u toplo predsoblje ...zatvaraš vrata.
Odlaziš.
...
U restoranu Kod Šetača ispijamo zadnje gutljaje kave s mijekom. Ja svoju pijem gorku i smijem se onim dvjema kaščicama šećera kojima Ti sladiš svoju. Vlak Ti kreće za 55 minuta, do stanice Ti treba 15-ak. Neću s Tobom do perona, ne mogu podnijeti prizor vlaka koji se gubi u daljini ...
Smješkam se i nabrajam što ću sve raditi dok Te nema, dok opet ne budeš tu ... a u sebi nabrajam sve što sam Ti propustila reći, sve što sam željela uraditi, Tebi ... i s Tobom. A nisam, nisam stigla ...
Nisam Ti, u zadnji trenutak, kažiprstom dodirnula rupicu na bradi .. Jer, lokal je bio pun, a svirala je neka stara koncona. Izađosmo na ulicu, produžismo još par koraka, u istom smjeru, pa nam se putevi razdvojiše.
Poljubio si me, a ja produžih ne osvrćući se, da mi ne vidiš suzu ...
...
Odbrojavam minute, u sebi. Taksi će biti pred vratima kroz 10-ak minuta.Gluho je doba, dva sata po ponoći ...
Oboje govorimo euforično i brzo, s vremenom se utrkujući. Govorimo o malim, običnim, beznačajnim stvarima, kao da ćemo time prevariti vrijeme ...Ti zbijaš šale i zadirkuješ me jer sam preko spavaćice navukla gornji dio tvoje pidžame, a stopala mi se gube u tvojim kućnim papučama. Ne znaš da ću danas ostati čitav dan u krevetu, iza spuštenih zastora, mirišući Tvoj trag na uzglavlju, dok me grle rukavi te Tvoje pidžame ...
...
Skupljaš sitnice sa stola... sat, olovku, rokovnik, naočale ... Stavljaš stvari u putnu torbu. A ja spuštam krišku pršuta i sira između dvije kriške kruha, zamatam sendvič u foliju, savijam salvetu s motivom ruža...
Ne smijem zaboraviti dodati i mala crvena srca izrezana od svježe crvene paprike ...
Tri praline uvijam u celofan i vezujem svežnjić tankom zlatnom trakom, kriomice spuštam u vrećicu i malu bočicu albanskog konjaka koji sam kupila u freeshopu, na aerodromu, po povratku iz Litve ...
Volim Ti pripremati mala iznenađenja.
Hoćeš li jabuku, mandarinu ili krušku? pitam. Od svega po kilogram ... zadirkuješ me.
...
Ljetna noć, sjedimo u vrtu, uz svijeće, pijuckamo teran, grickamo pršut, sir i masline ... Postaje ugodno svježe, ni traga ljetnoj žegi što nas je morila cijeloga dana. U jezercima žubore fontane, a cvijet lopoča pospano sklapa bijele čaške. Sklupčam Ti se u naručju, a Tvoje me ruke obujmljuju. Osjećam se malena i bespomoćna i sigurna u Tvojem zagrljaju.
Tebi nikad' nije hladno, znam, kažeš. Ipak, uđimo, prije rose.
Pod crvenim Mjesečevim pogledom, ljubeći se i spotičući, ulazimo u kuću.
Šapćeš mi: Ponoć je, a ja Te Želim ljubiti do jutra ...
Ponoć je, a Ti putuješ sutra u podne.
Cijela je vječnost pred nama.
...
Krenuo si u zadnji čas, pa nisi, po svojem urednom običaju, vratio papuče u ormarić, nisi složio pidžamu ...
Zadnji je gradski autobus već odavno prošao, no taksist adresu već pamti, kao i bakšiš zbog noćnih vožnji. Stao je pod prozorom, diskretno i tiho, ne trubi ... sve mu je jasno.
Odjek posljednjih izgovorenih riječi: Ovoga puta samo tjedan dana, izdržat ćemo, nekako ...
Tvoja je čaša prazna, u mojoj još gutljaj, ispijam ga. U slatkoj maderi ćutim gorku notu.
Vlak upravo kreće ...
Bilo je divno ... bilo mi je divno s Tobom ... i ... ... sve znaš.
Poljupci za laku noć, sanjaj slatko ...
Zaklapam poklopac mobitela.
Tjedan dana proletjet će u trenu ...
Koga to zavaravam ... trajat će čitavu vječnost.
pitam se, pitaš li se i Ti,
Jedini,
što nas je izdvojilo
što nas je spojilo
što nas je gurnulo
jedno drugome
u zagrljaj?
zašto si Ti među svim pogledima,
svoj zadržao na mojemu,
zašto sam Ja među svim naručjima,
poželjela samo tvoje ruke,
zašto se nismo mimoišli,
kao toliki drugi,
zašto smo se sreli?
jesmo li mi odlučivali o svojim sudbinama,
Jedini,
ili je jedino Sudbina
odlučila za nas?
možda nas je spojio Slučaj,
možda nam se osmjehnula Fortuna,
možda nas je,
slučajno,
u sretnom trenutku,
pogledao Kairos?
više se ne pitam
sad znam, Ljubljeni,
i kad se Fortuna namršti
i kad Bog sretnog trenutka zažmiri
i kad se nađemo u uskomešanoj gomili
... ovdje su mi oči plavlje,
valjda zbog lijepog plavog Dunava ...
il' zbog Tebe, Jedini ...
counter pokrenut 25.10.2007.
i kad vječnost pođe putovima zvijezda
i kad ptice s juga opet sviju
gnijezda
i kad ljetu oblak podari par
kapi
i kad vrijeme prođe
kad život
ishlapi ...
... sresti će opet,
moja Željo pusta,
u poljupcu strasnom
naša žedna usta ...
Valceri ...
for lovers, dreamers and loosers ...
ne treba nam plesni podij,
Jedini,
ni strune violina,
ne trebaju nam zvijezde,
ne treba nam mjesečina
zvijezde nam se ogledaju u očima
a strune srca titraju u pogledima
dok zemlja nam se pod nogama
izmiče,
mi plešemo valcer
u
oblacima ...
Ti si moje jučer, danas i sutra,
Ljubavi moja jedina.
pitati ne moraš,
Ti znaš.
Na prvi pogled
Na rubu sam zdenca stao.
I odmah sam znao: I want her kiss!
Na rubu sam zdenca stala.
I odmah sam znala: This is this!
I want him to kiss.