Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr


fotoPtičica

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

... na obali dunavskoj
još nam pijesak stope pamti ...
još se nad vodu grane
nadvijaju ...
još šume plave vode dunavske,
oblaci još se
stidljivo rumene,
pamteći

naše poljupce ...



Dunav

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Dnjepar

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Jenisej

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

subotnje/nedjeljne priče:

Mačak i Ptičica

Kraljica noći

Dunavska Rusalka


Dnjeparski Vodenjak

Rusalkina pjesma Mjesecu

Ribara starog kći (1)

Ribara starog kći (2)

Ribara starog kći (3, 4 i 5)

Velika sirena

Vilina kosa

Snovolovka














Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

31.08.2007., petak

ne zaviruj ...

... ni van ni unutra!

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

smjenjuju li se, još uvijek, sunce i tama, tamo ... vani?

<... oprosti mi, Jedini,
ne mogu povesti čak ni Tebe ...
na dugo, dugo putovanje
u noć ...


Enya - The River Sings


... čitaj The River Sings ...



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

... i čekaj.









- 00:55 - poleti, do oblaka (11) - i reci ... - #

25.08.2007., subota

velika Sirena ... još jednom

... već sam je objavila, na zelenoj podlozi ...

No, pomislih, mjesto joj je ovdje, među vodenim pričama.
Iako je voda za mene, prvenstveno slatka voda, ipak ... hihih ... i more je voda ...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
mermaid



Velika Sirena


Duboko, duboko, na dnu mora, tamo gdje je dno najdalje od površine, živjela je sirena.
Kosa joj je bila duga i plava, a oči tamnomodre poput morskih dubina.
Tamo, na dnu mora, vladala je plava polutama i duboka tišina. Krijeste valova, vjetar i sunce, bili su gore, daleko, na morskoj površini, pa nisu dopirali do sirenina spokojnog svijeta. Sirenina je kuća bila na osami, okružena morskim raslinjem koje je tu bujalo, neuznemiravano morskim strujama. Na stijeni, kraj sirenine kuće, nastanila se kolonija školjki, a u bijelom su pijesku čučali rakovi.Sirena je voljela vrt u kojem je cvjetalo modro cvjeće. Buljooke srebrne ribe dolazile su joj jesti s dlana.
Živjela je tu, spokojna i sama.

A druge su sirene živjele podalje, tamo gdje je morsko dno bilo bliže površini, a voda svjetlija i toplija. Tamo gdje su danju dopirale sunčeve zrake i cvjetali crveni korali. Pa su one, bojeći se hladnoće, rijetko dolazile u goste sireni na dno. No, njoj društvo i nije bilo potrebno. Više je voljela plavu tišinu i osamu.
I tako je sirena živjela mirno, vjekovima. Jer sirene su vječne. A one što žive dublje, gdje je voda tamnomodra i hladna, mogu živjeti i dulje od vječnosti. Zato je sirena s dna mora bila mlada, gotovo djevojčica, iako je napunila 500 godina. Vjerovala je kako će mirno i zadovoljno dočekati kraj svoje vječnosti, u plavom dubinama.
Nekada davno, u vrijeme starih priča, sirene su izranjale na površinu. No, to već odavno nisu činile. Iako su voljele toplinu, sunca su se bojale. Stoga bi, kad bi se zaželjele sunca, otplivale u plićinu i, ne izranjajući, uživale u sunčevim zrakama koje su osvjetljavale plitku vodu koja bi štitila njihovu nježnu kožu. Jer, sirene su izgubile nekadašnju otpornost, pa bi ih dodir sunčevih zraka ozlijedio, a žar sunca ubio. Ili su barem tako vjerovale.
Sirene iz plićih voda ponekad bi pozvale sirenu što je živjela na dnu, da s njima izroni tik do površine. I uživa u suncu, zaklonjena tankim slojem vode. No, sirena dubokog podmorja nikada se nije odazvala tomu pozivu. Vjerovala je kako je sunce ne privlači i bila zadovoljna u svojim hladnim plavim dubinama.

A onda, jednoga dana, dok je sirena polako plivala iznad svog bujnog morskog vrta, dodirujući morske sase i hraneći srebrne ribe, nešto je zlatno zabljesnulo visoko nad njezinom glavom. Podigla je pogled i vidjela kako kroz duboku vodu prema njoj polako tone zlatni krug. Tonući, prolebdio je tik do nje, ne dodirnuvši je. I spustio se na bijeli morski pijesak.
Sirena je znatiželjno doplivala bliže. Na bijelom je pijesku ležao zlatan krug. U središtu je kruga bilo reljefno lice. Lijepo, ili se barem sireni učinilo takvim. A rubove kruga krasili su kraci, izuvijani i nazubljeni. Iako nije znala što krug predstavlja, sireni se odmah dopao. Sijao je tako zlatno i toplo u njezinu plavom polumraku. Sirena je zlatni krug podigla, unijela ga u kuću i objesila ga iznad uzglavlja.
A onda su joj u goste, nakon dugog vremena, došle sirene iz pliće, toplije vode. Kao prava domaćica, pozvala ih je u kuću, da ih počasti morskim bobicama ubranim u njezinu vrtu. I tada je saznala što to prikazuje zlatni krug. Bilo je to – Sunce. Ono koje su sirene iz toplijih voda viđale kroz tanki sloj vode, kad bi se približile površini.

I pravo je sunce tako zlatno i divno grije, rekle su joj. I preporučile joj da se sunca čuva, jer će je ono spržiti ako izroni na površinu.

Kada su se njezine gošće nazobale morskih bobica i otplivale u svoje pliće, toplije vode, sirena je ostala sjediti na krevetu. Gledala je lice u zlatnom krugu i mislila kako je lijepo. No, bojala se oštrih krakova koji su okruživali zlatni krug s lijepim licem. I sjećala se upozorenja sirena iz toplijih voda. Mislila je kako će joj biti dovoljno gledati lice u zlatnom krugu, ne izranjajući na površinu.

Dugo je, dugo i bilo tako.
No, kako je vrijeme prolazilo, sireni se lice sa zlatnog kruga sve toplije smiješilo. Pa je odlučila izroniti do površine i pogledati kako ono stvarno izgleda.

Jednoga je jutra to i učinila. Plivala je, sva u strahu, sve bliže površini. Morska je voda postajala sve toplija, sve svjetlija. Iako se sirenin riblji rep grčio od straha, izranjala je sve višlje i višlje, tik do površine. Zaustavila se tek kad je nad njenim licem ostao tanak sloj vode.
Kako li je tu bilo toplo! Sirena je osjetila kako je prožima toplina.
Kako je tu bilo svijetlo! Tek je tu sirena spazila kako joj koža nije svjetlo plava, već ružičasta. I kako joj kosa nije plava, već zlatna. Čak su i krljušti na njezinu repu blistale duginim bojama.

A sunce, sunce! Kroz tanak sloj plave vode, tik nad sireninom glavom, lomile su se sunčeve zrake. Zlatne i tople, milovale su joj lice. Sirena nije ponijela ogledalo, no znala je kako su joj se zarumenili obrazi.

No, iako je uživala u suncu, sirena se uplašila. Naglo je zaronila i brzo potonula do dna u plavu hladnu dubinu. Zarekla se kako više nikada neće izranjati. Ipak, već je sutradan opet bila tik do površine. Sad je izronila kasno navečer, kad sunce nije jako grijalo. I usudila se dulje ostati, gledajući kroz vodu u zlatni krug što se spuštao nebom. Sirena je u središtu kruga vidjela lice sa zlatnoga kruga što je visio nad njezinim uzglavljem. Nastavila je svake večeri izranjati tik do površine, grijati se na sunčevu blagom sjaju, čekati da zlatni disk utone u more.

Vječnost je prolazila, a sirena je počela razmišljati: Kako bi to bilo osjetiti sunčeve zrake na obrazu? Izroniti, neoprezno, a ne ostati tik pod površinom.

Razmišljala je o tomu čitavu vječnost, no dugo se to nije usuđivala učiniti.
A onda je jedne večeri, to ipak učinila.
Zadržala je dah i izronila!

Osjetila je kako je zrake sunca, iako je bilo na zalasku, griju i prže. Sirena je na površini, pri sunčevu zalasku, ostala samo tren, a zatim je opet zaronila u dubinu. I opet se zarekla kako više nikada neće izranjati. Čak niti u sumrak. Uplašila se te topline koja grije i peče te se odlučila držati svojih hladnih voda. Dugo je uspijevala održati to obećanje, dano samoj sebi. Gotovo čitavu vječnost. Čak je i zlatni krug što joj je visio nas uzglavljem pokrila velikim listom morske biljke, ubranim u svojem vrtu.

Jedne je večeri, u suton, sirena plovila vrtom, dodirujući prstima vrškove morskih biljki i zadirkujući rakove koji su izvirivali iz bijelog morskog pijeska na dnu. Na stijeni na kojoj je živjela kolonija školjki, jedna je školjka bila otvorena. Sirena je doplivala bliže i zavirila. U školjki se sjajio veliki biser. No, školjka je bila mrtva, a njezina ljuštura otvorena.

Što se to dogodilo? upitala je sirena druge školjke.
A one su joj ispričale kako je ta umrla školjka bila neoprezna. Otvorila je previše svoju ljušturu, pa su morske struje u nju naplavile nekakav trun. Oko truna se počeo stvarati sloj mutnoga sjaja, svakoga dana sve veći. Rastao je i rastao ... sve dok u školjkinoj ljušturi više nije ostalo mjesta za školjku.

Sirena se sažalila na nesretnu štoljku.
Izvadila je biser i stavila ga na dlan, a ljušturu mrtve školjke nježno zaklopila. Prvo je pomislila biser zakopati u bijeli pijesak na dnu. Nije ga željela više gledati, jer on je ubio školjku. No, kad je rastvorila prste i ugledala biser na dlanu, shvatila je kako ga ne može baciti. Bio je tako lijep, savršen. Blistao je mutnim sjajem. I sirena ja osjetila kako je i školjka vjerojatno prije smrti pomislila da je zbog takva bisera vrijedno umrijeti.

Sirena je biser stavila kraj uzglavlja i dugo ga gledala. Gledajući biser, osjetila je kako joj nešto teče niz obraz i pada na stijenu koja je popločavala njezinu kuću. Ličilo je na malu kapljicu. I mutno se i lijepo sjajilo, baš poput onog školjkina bisera.
Bila je to suza, no sirena nije znala što je to.

Sirena je zaspala na svojoj postelji, prvi puta osjećajući hladnoću od koje joj tijelo drhti a duša umire. Kada se ujutro probudila znala je kako mora izroniti i ugrijati se. No, dugo je, dugo oklijevala.

Prema površini mora izronila je danju.
Bilo je već podne. Sunce nije blago grijalo, blještalo je. Sirena je načas ostala tik ispod površine, zaštićena slojem morske vode. No, tada je stisnula biser što ga je sa sobom ponijela na dlanu i – izronila.
Koža joj se istoga trena zarumenila i zažarila. Sunce ju je zapeklo, do bola.

Tik do nje iz dubine je izronio prelijepi dupin, blagih očiju.

Rekao je sireni: Uhvati se za moju peraju, pa ću te odvesti natrag u more, u sigurne i mirne plave dubine.

Sad, kad sam vidjela sunce, kada me ono ugrijalo i pomilovalo, sad se više ne mogu vratiti u svoju plavu tamu, odgovorila je sirena.

I prepustila se morskim valovima, plutajući po površini. More ju je zibalo dok je plutala raširenih ruku, kao da želi zagrliti sunce.

Možda će je sunce spržiti, a možda grijati i milovati cijelu vječnost.
Tko zna? Netko možda i zna. Ne i sirena. Ona je konačno izronila iz hladne plave dubine.
I uživala u suncu
.

P. S. Hvala Andersenu. I Oscaru Wildeu. Maloj sireni i Ribarovoj duši.





- 23:59 - poleti, do oblaka (14) - i reci ... - #

22.08.2007., srijeda

Ribara starog kći (5)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Svake noći punoga mjeseca Janja se tiho iskradala, pazeći da ne probudi oca, i odlazila na livadu. No, vile se više nisu pojavljivale.
Janja bi dugo gledala mjesec a tada bi spustila do obale, nabrala bi lopočeve cvjetove, isplela vijenac. Okićena samo lopočima, ušla bi u Dunav i zaplivala tragom srebrnog mjesečeva odraza ...

Prolazile su godine, brade ribara koji su sjedili oko vatre i slušali Janjine priče postajale su sijede, a Janja je odrastala. Navršila je devetnaestu i približavala se dvadesetoj. Sve češće je na Dunav odlazila sama jer otac joj je bolovao. On se nikada nije oporavio od Moranine smrti, a sada je izgledalo kako jedva čeka da joj se pridruži. Jedina mu je još želja bila da svoju Janju vidi sretno udatu. Stari je ribar neizmjerno volio svoju kćer i strepio je nad njezinom sudbinom. Znao je da je Janja ne samo njegova nego i Moranina kći. I zaista, Janjinim je žilama strujala vrela vilinska krv.
Vile su bile u pravu, ona koju je rusalka rodila i sama je rusalka.

***

Janja se bližila dvadesetoj i bila je ljepša no ikad.
Dok joj je otac bolovao i sjedio pod bijelom brezom gledajući Dunav i čekajući da mu se kćer vrati s punim mrežama, ostali su ribari preuzeli zaštitničku očinsku ulogu. Budnim su okom bdjeli nad Janjom. I svaki bi novi šumar, financ ili učitelj koji bi se počeo vrtjeti oko njihove Janje bio upozoren: ruke dalje! Uporni bi nasrtljivac završio s modricama, a šumara Đuru ribari su zamalo udavili u Dunavu, kad se počeo Janji nametati.

Đuro je u krčmi na obali pio već tko zna koju rakiju iz čokanja i pijano se hvalisao.

Gospodin je rekao – niko drugi nego samo Đuro!
A nije mala stvar kad taki gospodin 'oće da ga Đuro povede u lov. Dovest će čitavo lovačko društvo ... a vama će dobro platiti da mu budete hajkači.

On ne žali para, taj mladi gospodin ... A što bi i žalio, njemu se presipa
...

Nije prošlo puno vremena i mladi je gospodin stigao.
Nije više ni bio tako mlad, bližio se četrdesetoj. Visoka vitka pojava u elegantnom lovačkom odijelu i čizmama. Aristokratske crte lica, tanak njegovan brk ... Vidjelo se da se gospodinu presipa. Bogatstvo ga je činilo bahatim, on je sve mogao platiti. I nije novca žalio, kad je njegovo zadovoljstvo bilo u pitanju. Za njega, samo najbolje. Odijela je šio u Beču, vino dovozio iz sunčane Italije. Kad bi on lumpovao, svirale bi tri ciganske kapele, šampanjac bi se pio iz ženskih cipela, na ražnju bi se okretali janjci i prasci.
Gospodin je bio strastveni lovac. Srce bi mu zatreptalo kad bi mu se srna našla na nišanu. Srce bi mu zatreptalo od lovačke strasti, no ruka bi mu ostala mirna. Nikada nije promašio, svaku je srnu pogađao u srce. No, Gospodin je volio i onu vrstu lova u kojem su srne dvonožne. Njegovo bi se oko nepogrešivo zaustavljalo na svakom lijepom ženskom licu. A zatim bi pohotno kliznulo dalje – preletjelo bi preko nježnog vrata i bujnih grudiju, zavirilo pod haljinu, odmjerilo tananost gležnja i veličinu stopala.
Njegova je zakonita gospođa bila blijeda i hladna. No, novac novcu teži, pa se i on bogato oženio da bi udvostručio ionako veliko imanje. Svoju je hladnu suprugu smjestio u najraskošnije lječilište, ona je voljela bolovati od izmišljenih bolesti. Bila je ustvari zdrava kao dren, no neplodna. A on je mislio kako mu žena ne može začeti jer ne zna u ljubavi uživati. Ležala bi poput mrtve ribe i čekala da se on zadovolji ili bi se izgovorila glavoboljom. On joj već dugo više nije prilazio, zadovoljstvo je tražio drugdje. Okrenuo je sve dame iz svojeg kruga, a kad mu one dosadiše, posegnuo je za cigankama, krčmaricama i kavanskim pjevačicama. One barem nisu patile od vječne migrene. I one su uživale s njim i poput njega. A poslije bi se poveselile punoj kesi koju bi im ostavio kraj kreveta.

Gospodin je stigao bučno, s velikim lovačkim društvom. Kočije su bile pune gospode u lovačkim odijelima, sluge su nosile puške i vodile lovačke pse. Uskoro su šume uz Dunav odjekivale od vike hajkača, od psećeg laveža i pucnjeva. A noću bi se do kasno lumpovalo u krčmi Kod klena, na dunavskoj obali. Nad Dunavskim vodama odjekivao je cilik violine, orile su se romanse i čardaši. Umjesto žabljih zborova pjevali su cigani, pucali su čepovi na bocama šampusa, razbijale se čaše.

Samo se Mjesec, gotovo pun, mirno ogledao u dunavskim vodama, čekajući da se potpuno zaokruži.

***

Stajao je uz obalu, zaklonjen krošnjom vrbe i gledao, ne vjerujući svojim očima.
Ljepša od kraljice ili vile, ogrnuta samo dugom raskošnom kosom, išla je preko livade, obasjana svjetlom punog mjeseca. Zagazila je u Dunav i zaplivala, a odraz mjeseca posrebrio joj je put. Nabrala je pregršt lopočeva cvijeta, splela ga u vijenac i okrunila kosu.

Dostojna je kraljevske krune ... prošaptao je dok je gledao kako ona ulazi u malu ribarsku kolibu na dunavskoj obali.

Ah, to je ribara starog kći, lijepa Janja ... rekao mu je šumar Đuro.

Živi s ocem u kolibi, vesla ko ribar i mreže iz Dunava izvlači ... Hoda svijetom u starim očevim hlačama, a uznosi se kao da je grofica ...
Ohola je i ponosna ... neće ona pogledati ni šumara ni lovca ...

No, takvom gospodinu ko što ste vi ne bi ni jedna odolila, pa neće ni Janja, ribara starog kći ... he he he
... udvorički je kikotao Đuro kad ga je Gospodin upitao za djevojku koja stanuje u ribarskoj kolibi.

***

Rekao je svojem lovačkom društvu kako mu je lov dosadio. Oni nek' se samo zabavljaju, a on će, za promjenu, krenuti na Dunav, u ribolov. Čudili su se što je samo čamac unajmio, a nije htio povesti i nekog ribara ili barem slugu da mu bude veslač. No, bogata gospoda ponekad imaju svakojakih ćudi. Neka mu, dok on bude meke gospodske dlanove žuljao, oni će se gostiti na njegov račun.

Gospodin je manje veslao a više Dunavu prepuštao da mu čamac nosi. I Dunav ga je na pravo mjesto doveo. Janja je čamac ukotvila blizu obale, iznad spruda i bacila mrežu. Sjedila je u čamcu i sanjarila, gledajući u oblake. Bijelu je ruku spustila u vodu, a dunavski joj je val milovao dlan.

Učinila mu se još ljepšom na suncu, nego prošle noći na mjesečini.
Kakva savršena put! Kakve fine crte, pune usne, nježan vrat i obla ramena ...
Znao je da je mora imati!

Lijepa ribarice, siđi s oblaka ... rekao joj je.

***

Stajala je na obali, Janja, ribara starog kći.
Srce joj je bilo skamenjeno, nije jecala iako su joj se suze, poput bisera slijevale niz obraze.

Ona je vidjela ljubav u njegovim očima.
Njezino je biće već dugo žudjelo za ljubavlju, pa mu je povjerovala.
On ju je milovao i ljubio vješto, no samo rukama i usnama, ne i srcem. Sad je to znala, no dok ju je ljubio vilinska se strastvena krv uzburkala u njezinim žilama. Sjetila se one bočice na kojoj je pisalo - poželiš li ikad ljubiti smrtnika, ispij me – kad je već bilo kasno. Već mu se dala i predala, bez ostatka. Povjerovala je kako on tako lijep, slatkorječiv i gospodstven, nije običan smrtnik. Znao je on tako dobro za čim njezino srce žudi, iako sam nije imao srca ...

A onda je, odlazeći, izvukao kesu sa zlatnicima i stavio joj je pod noge.

Bila si ko kraljica, pa zaslužuješ kraljevsku nagradu.
Te će ti pare biti lijep miraz, lijepa ribarice
...

Svukla je odjeću, složila je na obalu.
Još je jednom pogledala mjesec koji je svjetlio nad vodom ... i skočila u dunavski vir.

***

Kad je Janja nestala, ribari su mrežama pretražili cijeli Dunav, no tijelo joj nisu našli.

Ili leži negdje pod nekim trulim deblom na dnu ...ili ju je Dunav odnio sve do mora ...rekao je Matijaš tužno. Otac će joj od tuge presvisnuti ...

I zaista, kad je mjesec obišao puni krug, stari je ribar presvisnuo od tuge.
Nije dočekao jutro, nije primio pismo koje je toga jutra poštar donio na njegov prag.

Dragi oče, oprosti ... oprosti svojoj Janji.
Ljubila sam nekoga tko me nije bio vrijedan. Srce me prevarilo, ko' nekad davno mater mi Moranu. A onda sam i ja, kao i ona, poželjela u Dunavu skončati ...
No sjetih se tebe, oče moj .
Tvoja je ljubav spasila Moranu, a sada i mene ...

Otišla sam daleko, dok mi srce ne ozdravi, no vratit ću se dragi moj oče ...
Čekaj svoju Janju ... i oprosti joj
...

S punim mjesecom i Gospodin se vratio do Dunava. Nije svratio u krčmu, pa nije čuo tračeve o smrti starog ribara i nestanku njegove kćeri. Ukrcao se u čamac i krenuo niz vodu, tražeći Janju.Cijelo mu je vrijeme ona bila pred očima. Riješio je rastati se od svoje hladne žene i oženiti ribarevu kćer. Imanja ima dosta, pa mu ne treba bogata udavača. Janja je mlada i strastvena, ona će ga ljubiti i sina mu roditi, imat će komu ostaviti sve to bogatstvo.

Dlanovi su mu se raskrvarili od veslanja, dok je cijeli dan pretraživao Dunav i dunavske rukavce. I noć je već pala i mjesec izašao a on je još Janju tražio i dozivao.
U ponoć oblak načas zakloni mjesec.
A kad je mjesec ponovo zasvjetlio, Gospodin je ugledao kako oko njegova čamca izranja devet rusalki. Duge su im kose vijorile, lijepa su im lica tako ličila Janjinom.

Zanjihale su čamac, prevrnule ga ... i utopile Gospodina u Dunavu.
Tijelo mu, već nagriženo kliještima riječnih rakova, nađoše tek danima kasnije ...

***


Odjevena skromno, no ljepša od vile, privlačila je poglede, i u tom blještavom gradu. Prolazila je ulicama duž raskošnih ljetnih vrtova iz kojih su dopirali zvuci valcera. Na lijepom plavom Dunavu ...

Sišla je sve do dunavske obale.
Uz obalu je bio ukotvljen brod. Bila je to ustvari krčma. Janja je tu radila, kuhala riblje čorbe i prala posuđe. Nisu joj plaćali puno, no dali su joj malu sobicu u potpalublju gdje je mogla besplatno stanovati.
Prozor njezine sobe bio je gotovo u razini Dunava. Sjela je uz prozor i zamišljeno gledala Dunav kako teče. Ruka joj se spustila na zaobljeni trbuh, čedo u njemu upravo se pomaknulo.
Znala je da će dijete biti sin.
Znala je da rusalke umiru, rađajući sinove. Njoj je mati bila rusalka, no otac joj bješe dunavski ribar. I ona će ribara roditi. Možda će Dunav biti nizak kad bude rađala, možda će preživjeti i dočekati da svojeg sina ukrca u čamac i da mu pokaže Dunav.

Dunav će vječno teći, znala je, bez obzira na to kakva će biti njezina sudbina.
Dunav će teći, u Dunavu će stanovati rusalke a u kolibama će živjeti ribari ... i njihove kćeri.

Možda na dunavskoj obali svoje mjesto nađe i rusalkin sin
.


- 23:59 - poleti, do oblaka (11) - i reci ... - #

20.08.2007., ponedjeljak

Ribara starog kći (3 i 4)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Jules Joseph Lefebvre

... Umilna joj je pjesma njena
Sav je ribarnik pun
Kad sjedne ocu mrežu plete
Kraj nje se ljulja čun
...

Janja je rasla brzo, bila je zdrava i čvrsta i nikada nije bolovala. Iako je na Dunavu bila od jutra do sutra, od ranoga proljeća do zime, po svakom vremenu, nije nijednom čak ni zakašljala.

Njezino bi se lice blijede puti lijepo zarumenjelo dok bi veslala, izvlačila mreže ili se spremala zaroniti u Dunav. No, bilo je čudno što ta Janjina blijeda put na suncu ne uspijeva pocrnjeti. A Janja se nije sunca čuvala, uvijek je hodila gologlava, u tankoj cicanoj haljini bez rukava, a skute bi haljine zataknula za struk otkrivajući vitke i duge, lijepo oblikovane noge. Kad je navršila trinaestu i počela primjećivati muške poglede na svojim nogama, jednoga je dana sama prekrojila stare očeve hlače i otada je na rijeku odlazila u hlačama.

Kad je Janju, tada još malenu, otac počeo sa sobom voditi na Dunav, opet je izazvao opću sablazan.

Žensko, u čamcu ... tko je još vidio takvo čudo ...
Svu će nam ribu rastjerati ...
Oduvijek se znalo da žensko nije za ribara ...


No, Janja je uspjela osvojiti srca dunavskih alasa još brže no očevo.
Tko bi odolio tom rumenom dječjem lišcu i tom otvorenom plavom pogledu?
Janja je svakoga gledala ravno u oči pa bi mu se učinilo činilo da mu ona pogledom zaviruje u dušu i da u toj duši, svojim dječjim očima, vidi samo ono što je dobro i vrijedno.

A možda su se ribari, gledajući Janju, sjećali njezine matere Morane, čiju su ljepotu još svi pamtili ...

Odrastajući usamljenički, uz oca i majku koji se nisu družili s drugim ljudima i koji su bili usmjereni jedno na drugo, Janja se zaželjela ljudskoga društva. A otac njezin, prerano ostarjeli ribar, shvatio je tu potrebu svoje kćeri i počeo ju je izvoditi među ljude. Ljudi koje je on poznavao bili su ribari s kojima se susretao na rijeci. Dok je Morana bila živa on bi im samo kimnuo glavom i odvezao svoj čun dalje. No sad je u njegovu čunu sjedila djevojčica koja bi mahnula ribaru s kojim bi se mimoišli. Mahnula bi, nasmijala se, nešto upitala.
Ribar se, zahvaljujući svojoj kćeri, vratio među ljude, među druge ribare. Kad bi se iskrcali na obalu, zapalili vatru i pristavili kotlić, ribari bi pripovijedali i družili se. Stari bi ribar obično šutio, no baš zbog svoje kćeri, on je opet zauzeo svoje mjesto u krugu oko vatre. A Janja bi sjedila, njemu uz koljena.

Začas je naučila imena i nadimke svih ribara, prepoznavala je njihove čamce, mreže i vrše ... Razotkrila im je naravi, pa je unaprijed znala tko će kleti kad mu mreža zapne o panj, tko će se i s praznim čamcem kući vraćati nasmijan, tko voli popiti čašicu više, tko zna najbolje lagati i hvalisati se svojim nevjerojatnim ulovima ...
Znala je i tko pjevati zna ... i tko vrijeme uz vatru, dok se riba krčka u kotliću, krati najljepšim pričama ...

Janja je znala slušati. Poneki bi stari ribar, u čudu, uhvatio sam sebe kako se plavokosoj djevojčici jada na svoju kletu sudbu, na ženu koja ga više ne voli, na sina koji ne želi ribarski čun i mrežu i koji se sprema u grad otići ...

A onda je, jedne večeri, uz vatru na obali, otprilike u vrijeme kad je navršila deset godina, Janja prvi puta ispričala priču ribarima okupljenim oko vatre. Bila je to priča o Dunavu i dunavskim stanovnicima, o ribama i ribarima.
Svi su ribari Janjino pripovijedanje slušali u čudu, otvorenih ustiju i razrogačenih očiju. Činilo im se da ih Janja svojom pričom vodi na dno dunavsko gdje štuka rastjeruje debele šarane, gdje smuđ progoni sitnu ribu, a stari som sjedi ispod panja i ruga se ribarskoj mreži.

U Janjinoj su priči ribe razgovarale, vjetar je pjevao a oblaci se sudarali uz bljesak. Srne su, oprezno vodeći lanad i trzajući se na svaki šušanj, prilazile obali da se vode napiju ... Blijedi bi se mjesec u Janjinoj priči ogledao u vodi, bacao srebrni trag i vodio ribarski čun pohlepnoga ribara do zemlje u kojoj je sve satkano od srebra ... Ribar bi se polakomio pa bi taj trag slijedio a onda je kukajući tražio put natrag kada bi shvatio da se sve što dotakne pretvara u srebro.

Matijašu bi potekle sline ... pripovjedala je Janja ... kad je ugledao pun kotao ribe. No, kad je dotakao kašiku, drvena se kašika prometnula u srebro, a površina se riblje čorbe skorila u srebrnu skramu ...

Kuku i pomagaj, zavapio je Matijaš ... što li će biti kad se mašim za pljosku?


Ribari su prasnuli u smijeh upirući prstom u debelog Matijaša, ribara iz njihova društva, koji nije mogao odoliti ni dobrom zalogaju ni dobrom gutljaju, a koji je bio škrtica kad je trebalo platititI račun u krčmi.

I tako su Janjine priče postale čuvene među ribarima . A Janja se ne bi dala dugo moliti jer je i sama uživala smišljajući ih i pripovijedajući. Bio je to komičan prizor. Bradati ribari, lica osvjetljenih odsjajima plamena, sjede i pažljivo, poput djece, slušaju plavokosu djevojčicu koja pripovjeda priču. A Janjine su priče uvijek bile zanimljive jer je u njima vješto ispreplitala svijet svoje mašte i stvarni svijet koji ju je okruživao.

Jana je znala i gledati. Pokaži joj samo jednom kako se veže i najkompliciraniji uzao ... i ona ga već zna sama i vezati i razvezati ... Janja je primjećivala znakove prirode, pa je uvijek pogađala kad će kiša, kada vjetar, hoće li ili neće riba gristi ... A znala je već na prvi pogled je li onaj s kojim razgovara zabrinut, veseo il' ga mori neka tuga, i prije no što bi on prozborio prvu riječ. I ne jednom je ribaru suza krišom kliznula niz preplanuli obraz kad bi ga nježna Janjina ruka pogladila po licu.

Svi su alasi zavoljeli Janju, i svi se počeše smatrati njezinim ako ne očevima, onda ujacima, stričevima i djedovima. No, rijetko se koji od njih usudio Janju spominjati kod svoje kuće, među svojom ženskom čeljadi. Janja je, kad su žene bile u pitanju, ponavljala sudbinu svoje majke koja među ženama nije bila omiljena. Ribari bi stoga pregrizli jezik kad bi im Janjino ime pokušalo s pameti na jezik kliznuti. I bili su pred svojim ženama sve oprezniji kako je Janja rasla i odrastala. A odrastala je u ljepoticu, pa su svi, kad je Janja navršila trinaestu, sa zaprepaštenjem shvatili da će njezina ljepota premašivati i majčinu.

Morana je bila prelijepa, no njezina je ljepota bila nekako otsutna, daleka, nedostižna ... A Janja je prštala veseljem i blistala životnom snagom. Morana je sjedila pod bijelom brezom, plela mrežu i pjevala a Janja je, pjevajući, veslala Dunavom, plivala i ronila, penjala se na stabla i trčala ispod oblaka... Uz majčinu je ljepotu nasljedila i majčin glas i ubrzo nije bilo pjesme koju ona ne bi znala pjevati. Veslajući kući, čamca punog ribe, pjevala bi iz puna srca a njezin bi se glas razlijevao nad dunavskim vodama.

Janja je tako odrastala među ribarima. Rasla je među samim muškarcima, većinom starijim muškarcima, jer se sve manje momaka odlučivalo sljediti svoje djedove i očeve i lomiti kruh rukama žuljevitim od izvlačenja mreža.

Stoga Janja nije imala koga pitati što se to s njom događa.

Primjetila je da joj grudi rastu i zaobljuju se, a mali se brežuljak među nogama prekriva svjetlim kovrčavim dlačicama. Osjećala je čudne promjene raspoloženja, pa ju je povremeno hvatala neka duboka sjeta, čežnja i strepnja. Ponekad bi osjetila i bol u dnu trbuha.

A onda se jedne noći probudila. Utroba joj se grčila, bolnim grčevima. A na plahti i spavaćici pojavila se svježa krv. Uplašena, tiho se iskrala iz kolibe, ne budeći oca ...
Osjećala je neki čudan stid.
Otišla je na dunavsku obalu. Dok je pun mjesec obasjavao Dunav, Janja je svukla spavaćicu i zagazila u vodu da se opere.

Površina vode se zatalasala, mjesečevo se srebro razbilo u sitne komadiće, a iz Dunava je, držeći se za ruke, izronilo devet prelijepih žena.
Sve su bile dugokose i plavooke i Janja je pomislila kako baš svaka od njih liči na njezinu pokojnu majku Moranu.
Nije joj tada palo napamet da svaka od njih liči i na nju, Janju.

Ne boj se, sestrice ... blagim je glasom rekla jedna od njih, ona koja se Janji učinila najstarijom.

No i ta je ljepotica izgledala mlado. Sve su one, svih devet, bile lijepe i činile se mladima, no Janja je ipak znala, ne znajući ni sama kako, da one mlade više nisu.

Ne boj se sestrice ... rekla je jedna od njih.
Bolesna nisi, upravo postaješ – žena ...

Za dan, dva, krv će prestati otjecati ... i opet ćeš biti čista ... dodala je druga.

No, kad mjesec obiđe krug, sve će se dogoditi ponovo .... kazala je treća.

I ponovo ... i ponovo, ponovo ... prošaputale su sve uglas, kao da pjevaju u zboru.

Ona je najstarija podigla ruke. U rukama je držala vijenac spleten od tratinčica, potočnica i zlatica koje su cvjetale uz dunavsku obalu. Položila je vijenac Janji na glavu ... i zaronila u Dunav.

Janja je s vijencem na glavi, ne uspjevši progovoriti ni riječi, stajala, do struka u vodi, i gledala kako te žene ... ili vile ... zaranjaju u Dunav.

Posljednja je, prije no što će zaroniti, Janju zagrlila i šapnula joj na uho:

Kad mjesec opet obiđe pun krug, čekat ćemo te ...
Tada ćeš o svemu saznati više
...

... kraj trećeg nastavka ...
nastavak slijedi ...



Iz grada dođe ribe lovit
Gospodin lijep i mlad
Poljubio je, ostavio,
Ah što ćeš Janjo sad?


Pun je mjesec obasjavao livadu uz Dunav, na vlatima trave i čaškama livadskih cvjetova blistale su srebrne kapljice. Iako je još bilo ljeto, Janju su zebla bosa stopala, dok je stajala u rosnoj travi, gledajući čas Mjesec, a čas Dunav do kojega se livada spuštala.

Čekala je ... i nije mogla dočekati.

A onda je oblak načas prekrio mjesec, livada se zamračila, a kad je oblak prošao, Janja je bila u kolu rusalki. Gledala je ta lijepa lica, tako slična njezinome ...
Ploavooke i dugokose, svaka s vijencem drugih cvjetova u kosi. Jednoj glavu kruni vijenac od plavih perunika, a druga je žute irise uplela u kosu ... Treća je splela vijenac od zlatica, pa izgleda kao da je krasi kruna. Četvrtoj su plavi nezaboravci istakli plave oči, a peta je sva u tratinčicama ...Šesta i sedma u svoje su vjenčiće uplele raznoliko livadsko cvijeće pa im se vjenčići lijepo šarene. Osmoj je vjenčić od narančastih zvjevalica ...
Jedino deveta, najstarija, ne nosi vijenac od livadskih cvjetova. Teške čaške bijeloga lopoča blistaju joj u kosi poput raskošne krune ...

Vodene su vile gledale Janju, a ona njih.
Nisu ništa govorile, no Janja je sve saznala iz njihovih pogleda.

Zaronila je u najdublji dunavski vir i vidjela svoju majku Moranu kako niže ogrlicu od riječnih bisera ... a potom je Morana kročila obalom, bez bisera na vratu ...

Prizor su razbili krugovi na vodi, a kad se voda opet smirila, Janja je vidjela Moranu kako sjedi na obali Dunava i plače. U dlanu joj blista zlatni prsten, a druga joj ruka gužva pismo.

Žalim, no zavoljeh drugu ...

Moranini su prsti ispustili pismo posuto suzama, dlan se otvorio, prsten je kliznuo u Dunav ...

A u sljedećem je prizoru mladi ribar skakao s dereglije i grlio nago tijelo mlade žene koje je beživotno ležalo na nasukanom deblu ...

Janja je vidjela Moraninu sudbinu ... i ljubavnu priču svojih roditelja ...


Najstarija joj je vila, ona s krunom od lopoča rekla:

Rusalke se ponekad zaljube u smrtnike ... i za njima na obalu iziđu ...
No, takva ljubav nikada nema sretnoga kraja ....

Ti si, Janjo, samo napola rusalka ...
Krv smrtnika u tebi se miješa s vilinskom krvlju ...
No, mi rusalke znamo: Rusalka je svaka ona koju je rodila rusalka ...

Ni ti nećeš svojoj sudbini pobjeći
....

Vila je tada skinula lopočev vijenac sa svoje glave i položila je Janji u kosu.
Ostale su vile redom prilazile Janji i darivale je.

Potom se Mjesec ponovo sakrio u oblacima. A kad je ponovo zasjao, Janja je sjedila sama na livadi. U krilu su joj ležali darovi vilinskih sestrica:

zrno bisera
oblutak s riječne obale
uglačana riblja kost
sedefna ljuštura školjke
zahrđali ključ koji je, tko zna otkad, ležao na riječnom dnu
iskrivljena udica
kućica rječnog puža
komadić ribarske mreže
...

... uz sve to, u krilu joj je bila i mala bočica, puna tamnozelenog napitka.

Na bočici je pisalo: Poželiš li ikad ljubiti smrtnika, ispij me!


... kraj četvrtog nastavka,
peti nastavak - slijedi ....


3 vile
Hosted by eSnips

Water Nymphs

- 20:01 - poleti, do oblaka (20) - i reci ... - #

19.08.2007., nedjelja

Ribara starog kći (2)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Viktor Paunov: Rusalki


.... ko drijenak su joj usne pune
Ko jela vitak stas
Ko riba bistre oči ima
ko slavuj mio glas ...



Janjin otac, dunavski ribar, rodio se i odrastao uz Dunav, no višlje, uzvodno. Čim je stasao, ukrcao se na brod i nekoliko godina plovio Dunavom. A kada se zaželio mira i obale, sagradio je kolibu na rubu jednoga sela, nizvodno od mjesta svojega rođenja ... i riješio tu i ostati. Vijesti od roditelja stizale su mu rijetkim pismima, a on je znao da se o njima brine stariji brat koji će naslijediti obiteljsko imanje. A kad mu je Morana rodila kćer, dali su joj ime Janja, po njegovoj majci. Baka i unuka nikada se nisu srele, a ribar je bio sretan što je Janja, uz materinu ljepotu, naslijedila i nešto čvrstoće i snage svoje bake.

Janja je odrastala k'o gospodsko dijete, njegovana i pažena. A ipak, bila je nekako samonikla, povučena u sebe. Već je od malena shvatila da unatoč svoj pažnji i brizi, ona nije u centru života svojih roditelja. Osjećala je da je roditelji vole, no, činilo joj se da je otac voli prvenstveno zato što je ona kćer žene koju obožava, a da je mati ljubi upravo stoga što ju je rodila s čovjekom koji je zadobio svu njezinu ljubav. A Janja je žarko željela da oboje vole nju, Janju, zbog nje same, a ne samo zato što je rođena iz njihove velike ljubavi. Osjećala se isključenom kad bi vidjela poglede koje otac i mati razmjenjuju, a kad bi se njih dvoje dotakli ili se uzeli za ruke, poželjala bi se ugurati među njih. No, nikada to nije učinila.

Janjin je otac prema svojoj kćeri imao proturječna osjećanja. Kćer je bila plod njegove ljubavi prema Morani, no ona mu je Moranu gotovo oduzela. Kad bi gledao Janjino lice, tako slično Moraninom, uvijek bi se sjetio trenutka kad je svoju kćer, krvavo i sklisko novorođenče, i ne pogledavši ga pažljivije, odložio u zibku, da bi pokušao spasiti život ženi koja ju je upravo rodila, ženi koju je ljubio tako silno da bi bio sposoban pustiti nek' propadne cijeli svijet ako bi to značilo njezin spas.
Grizla ga je savjest što kćer uvijek stavlja na drugo mjesto.

Morana je umrla, pobacivši, kad je Janji bilo šest godina. Ribar je mislio kako nitko ne može zauzeti Moranino mjesto u njegovu srcu, kako će to mjesto zauvjek ostati prazno. No, ljudsko srce ne podnosi prazninu ... I prije nego što je to otac shvatio, njegova je kćer Janja zaposjela materino mjesto u ribarevu srcu.

***

Od Moranine su smrti prošla tri tjedna, Dunav se povukao. Ribar je posjedio one noći kad mu je žena umrla. Do tada nije imao nijednu sjedu, a sad su mu sve bile sijede ... osjećao se kao starac. Iako bi najradije legao na obalu Dunava i umro, znao je da to ne može učiniti. Imao je kćer koju je trebalo prehraniti. I tako je toga jutra pokupio mreže i krenuo do čamca, namjeravajući isploviti.

A Janja je već sjedila u čamcu, držeći veslo svojim dječjim rukama.
Tek je navršila šest godina, bila je još dijete. A ipak, crte su joj već poprimale žensku ljepotu i otac je shvatio da će izrasti u pravu ljepoticu.

Neću se ni dva puta okrenuti, a već će neki neznanac naići, srce joj osvojiti ... i odvesti je...

Dok je stajao na obali i gledao svoju kćer koja je sjedila u čamcu i čekala ga, njezina sličnost s majkom, s ljubljenom Moranom, snažno ga je pogodila. Janja je imala Moranine oči ... i istu valovitu plavu kosu koja se otimala svakoj povezači. Iako je ribar mislio da žene mogu mrežu plesti ali ne i ribu mrežom loviti, iako je mislio kako će mu djevojčica u čamcu biti samo dodatna briga, ipak nije mogao reći ne svojoj kćeri. Ni tada, ni kasnije ...

I tako je Janja, ribareva kći, i sama postala ribar.

Gledala je i učila brzo. No, njezinom se ocu činilo da neke stvari zna i prije no što ju je poučio, činilo mu se da Janja Dunav osjeća i razumije bolje od njega koji je na Dunavu proveo čitav život.

Janja je plivala kao riba i ronila kao ronac, veslala je spretno poput starog alasa ...
Nepogrešivo je znala gdje su špornjevi, a gdje sprudovi, koja riba koju vodu voli. Ribe kao da su same ulazile u Janjinu mrežu, galebovi su se spuštali na pramac čamca, a patke joj jele iz ruke. Janja bi vješto oponašanim kreketom ravnala žabljim zborom, a bjelouška bi joj na poziv dopuzala do nogu ... Kad nijedan ribar danima nije ulovio ništa, Janja bi se kući vraćala pune mreže.

Otac je bio zapanjen.
Tko ju je tome naučio?
On nije ... a nije ni mati koja nije Dunav mogla niti pogledati, a kamoli mu prići.
Janja kao da se rodila s tim znanjem o Dunavu ...

Otkuda ti sve to znaš, kćeri? Tko te je svemu tome naučio ... i kada ? upitao ju je je.

Ne znam ... rekla je Janja.
Nije me učio niko ... nego mi se čini ... kao da se ja svega toga ...

s j e ć a m
...

* * *

I tada se ribar sjetio.
Sjetio se kako je sreo Moranu, Janjinu mater
.

Toga se proljeća ukrcao na deregliju koja se spuštala niz Dunav, prenoseći raznovrsnu robu, ukrcavajući i iskrcavajući teret u lukama kroz koje je prolazila. Dunav je bio visok i brz te godine i valjao je srušena debla, izvaljene stare panjeve i polomljeno granje ...

Jednog maglovitog jutra stajao je na pramcu i gledao niz vodu. Uz rub obale bilo je zakačeno izvaljeno deblo a na njemu je ležalo nago žensko tijelo ...

Utopljenica ... pomislio je.

Valovi koje je podigla dereglija otkačili su deblo od obale i ono je, ljuljajući se, zaplovilo. Skočio je u vodu i otplivao do debla kad mu se učinilo da se tijelo pomaknulo. Bacili su mu uže s palube ...

Kad ju je položio na uglačane daske, ponovo je povjerovao da je mrtva. Lice joj je bilo bijelo, beskrvno a usne plavičaste. Nježne joj se grudi nisu dizale, bila je ledeno hladna i nije joj čuo otkucaje srca. Pošto je odrastao na rijeci, znao je što mu je činiti.
Otvorio joj je usne i svojim joj dahom udahnuo život.
Kad je otvorila plave oči znao je da mu nema života bez toga pogleda.

Tri je dana ležala u potpalublju šuteći. Jedva joj je, skoro nasilu, uspio uliti u grlo vrele, krepke riblje juhe. A kad se četvrtoga dana uspravila na ležaju, riješio je da je neće ništa pitati, ni tko je, ni odakle dolazi ... ni kako se našla u Dunavu ... ni što ju je to u Dunav natjeralo.

Čekat će da prizdravi, a onda će je pitati samo jedno – hoće li mu biti žena.
I neće je to pitati samo jednom. Ako ga odbije, pitat će je ponovo ... i ponovo, sve dok ne dobije potvrdan odgovor. Bio je spreman na nju čekati i čitav život, ako zatreba.

No, nije uopće morao čekati. Nakon nekoliko dana rekao joj je: Udaj se za mene. Iskrcat ćemo se u sljedećoj luci, povest ću te svojoj kući ...
Imam samo kolibu na obali, čamac i mreže, no mlad sam i snažan ... Brinut ću se za tebe ... i poštovat ću te i ljubiti do zadnjega daha
...

Pogledala ga je tim velikim plavim očima, a pogled joj je bio plavlji i dublji od Dunava.
Znao je odgovor i prije no što je kimnula glavom i gotovo je zakliktao od sreće.

Doveo ju je svojoj kući i namjeravao je vjenčati je u seoskoj crkvi. Dok se još oporavljala, ona je spavala u postelji, a on vani, pod kućnom strijehom, u čamcu izvučenom na obalu. Nije joj prilazio ...
Još uvijek nije progovorila niti riječi, samo ga je slušala ...
I gledala ga je pogledom od kojega je krv brzo strujala njegovim žilama i kovitlala mu se u srcu poput dunavskog vira. Nije ništa rekla ni kad je iz grada donio bijelu svilenu haljinu za vjenčanje i položio je na postelju. Pokazala mu je, gestom, neka se okrene, a kad ga je nekoliko trenutaka dotaknula po ramenu, okrenuo se ...

Bila je prelijepa u toj bijeloj haljini od svile. Plava joj se kosa rasula po ramenima ...
A on je kleknuo pred nju, kao pred ikonu.
Oči su joj zablistale, na usnama joj se pojavio osmijeh. Nasmijala se glasno i zvonko dok je on gledao kako raskopčava haljinu, spušta je na pod i stoji pred njim, veličanstveno lijepa i potpuno naga.

Nisu čekali vjenčanje.

Kad mu je, poslije, ležala u zagrljaju, činilo mu se da u naručju drži cijeli svijet. A kad mu je na uho šapnula: Ljubim te ... znao je da im ne treba ni pop ni crkva, ni obred ni zavjet ...

Za nju će postojati samo On, a za njega Ona, dok ih smrt ne rastavi ...



... kraj drugoga dijela,
treći dio ... slijedi ...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 23:59 - poleti, do oblaka (16) - i reci ... - #

18.08.2007., subota

Ribara starog kći (1)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Igor Samsonov


... nigdje na svijetu od sto milja
Ljepote takve ni
Kao što bješe lijepa Janja
Ribara starog kći ...
...



Bila je kćer ribara ... i zvala se Janja.

A ribar i nije bio tako star kako je izgledao. Visok, smeđokos, nekoć zgodan muškarac koji je privlačio ženske poglede, sad se sav osušio i postarao, pa bi često neki neznanac pomislio da je Janji djed, a ne otac.

Janjin otac, ribar koji još nije bio starac, iako je ličio na starca, posjedio je, prekonoći, kad mu je umrla žena, Janjina mati. Janji tada nije bilo još ni punih šest godina. Janja se majke sjećala kao kroz maglu, a Janjinu je ocu, prerano ostarjelom ribaru, slika Janjine majke, lijepe i mlade, još uvijek bila živa pred očima.
Tanjušna, blijeda, plavooka i dugokosa, bila je mati u Janjinu sjećanju. Janja je majku pamtila već bolesnu. Čuvena po ljepoti, mati je pred smrt okopnjela, poput snijega. Koža joj je postala prozirna, stas tanak poput trske iz rita ...

Ostadoše samo oči, velike, plave.
Oči ... i kosa, divna, bujna, duga, valovita.

Janja je, kao zadnju sliku o svojoj majci, zapamtila sljedeći prizor:

Njezina mati, u dugoj bijeloj spavaćici, sjedi, leđima okrenuta prozoru kroz koji se vidi dunavska obala. Otac stoji iza nje, kao da želi svojim širokim i snažnim plećima zakloniti Dunav, koji koji je te godine bio tako nabujao da je stigao gotovo do praga ribarske kolibe.
Otac prstima prolazi kroz majčinu bujnu kosu.

Jedina moja ... od tebe ostade samo ta prekrasna kosa ...

Umrla je ubrzo nakon toga. Sahranio ju je, poput djevojke, u bijeloj haljini, raspuštene kose. Sam je nabrao lopoče na Dunavu i upleo ih u vijenac kojim ju je okitio.
A cijelo se selo zgražalo. Jer nije ni popa zvao, nego je samo tamburaše masno platio da joj sviraju, dok je spuštaju u raku. A potom je pio, sam, sjedeći na dunavskoj obali. I nije se trijeznio danima.

***

Selo nije voljelo Janjinu mater.
Ribar ju je doveo kao svoju nevjestu, jedne jeseni, kad se vratio s puta. Te je godine radio na brodu koji je teret prevozio Dunavom, do mora. Planirao je slamni krov na kući zamijeniti crjepovima, a htio je i novi čamac kupiti, pa mu je trebalo novaca.

Cure, koje su na zgodnoga ribara bacile oko, zamrzile su je istoga trena.

Sva je ispijena ...
Obrazi joj blijedi, bez kapi krvi ...

I uznosita je, gospodski se odijeva ... tko zna gdje ju je pronašao
...

Bećari iz cijeloga kraja, s kojima je ribar kao momak lumpovao u krčmama duž Dunava, zapalili su se za blijedom ribarevom nevjestom. I momci, ali i oni poženjeni, uzdisali su, i bljedoliku ribarevu navjestu zamišljali, dok su se sa svojim snašama i curama ljubili pod perinom ili na sjeniku.

A seoske babe i snaše nisu je skidale s jezika.

Gradska frajlica, kažem vam ja ...
A naši se muški svi redom za njom zapalili ... k'o kerovi ...
Velim ja vama, on ju je sigurno doveo iz kupleraja ... te ruke nisu nikad motiku držale ...
Da barem kosu maramom poveže, ko udata žena ... nego hoda kose raspuštene, ko cura ...
I gleda urokljivo ... kad me pogledala tim plavim očima, odma' me počela groznica tresti ...

Ni ime nema ko kršteno čeljade ... K'o je još vidio da se neko zove Morana... ko da je vila a ne žena ...

A onaj njen u nju gleda k'o u zvijezdu, sunce i mjesec, pa sve umjesto nje po kući radi
...

A ribar je te ruke, taj vitki stas, tu dugu kosu, te plave oči ljubio više od svega.
I nije dopuštao da se ti meki dlanovi ospu žuljevima, ni da ta bijela put pocrni na suncu. I tako joj ruke nikada i nisu dotakle motike, ribareva je nevjesta radila samo u kući, kuhala, spremala malenu ribarevu kolibu i plela mreže, sjedeći na klupici pred kućom, u hladu velike bijele breze.
Dok je mreže plela i krpala, tiho bi pjevušila.
A pošto je kćer rodila, gotovo umrijevši u porodu, do nogu bi, u travu, položila zibku i djetetu pjevala uspavanku. Njezinu bi pjesmu vjetar povremeno nosio do zadnjih seoskih kuća. A tada bi se stoka u stajama uznemirila, muškarci bi se uzvrpoljili, žene bi klele, a babe se križale ...

Babe su već i sa seoskim popom razgovarale.
Je l' se ribar oženio tom neznankom ... i je l' se njome oženio u crkvi, to nisu mogle znati. No, znale su da dijete nije kršteno, barem ne u njihovoj crkvi. Tentale su seoskog popa tako dugo dok se on nije jednoga dana uputio do ribareve kolibe. Bio je već postariji, pa se, onako podebeo, uspuhao dok je u svojoj crnoj odeždi, po suncu, klipsao prema ribarevoj kući.

U hladu breze, na klupici, sjedila je Ona. Dijete joj je bilo na prsima, a ona je djetetu tiho pjevala. Kad je podigla pogled prema njemu, pop je segnuo rukom da se prekriži, no ruka mu je u zraku zastala ... Zastala mu je i riječ u grlu, njemu koji je bio rječit i čuven zbog svojih propovjedi.

Ona je brzo prekrila grudi košuljom i upitala ga: Kojim poslom, gospodine?

Ah, sutra je Veliki petak, pa sam htio onoga tvojega pitati ... može li donijeti kojeg smuđa u moj dvor. Bit će mi župnik na ručku .... on će na Uskrs držati misu u našoj crkvi ...

Mojega neće biti do večeri, na Dunavu je ...
Reći ću mu, kad se vrati. A on se još nikad nije vratio prazne mreže
.

Pop je odjurio, kao da ga vjetri nose. I usput je čvrsto stiskao križ koji mu je na tankom lančiću visio na prsima, govoreći: Apage Satana ... apage ...

No, njezin pogled, to dijete na njezinim prsima i pjesma koju je pjevala, pratili su ga još danima.
A babama je rekao da je puste u miru, i da je dijete kršteno u gradu pa nemaju razloga za brigu ...

Od tada je u širokom luku zaobilazio ribarevu kolibu.

***

Ribareva je koliba bila izvan sela, blizu dunavske obale. Od kada se ribar oženio, rijetko je tko k njima svraćao. Jer ribar je bio prijeke naravi i ljubomoran. Žene su se bojale njegove psovke, ako bi nečim uvrijedile njegovu nevjestu. A ljudi, čije bi se oči zažagrile kad bi im se pogled spustio na ribarevu ženu, bojali su se da bi ih ljubomorni muž mogao u Dunav baciti, ili još štogod gore uraditi ...

I tako su ribar i njegova nevjesta živjeli udvoje, gotovo se ne družeći s drugim ljudima. Ona nije nikada sjedala s njim u čamac, ostajala je na obali, čekajući ga.
Dok bi ga čekala, plela bi mreže ili samo sjedila i gledala oblake.
Pogled joj se nikada nije spuštao na vode Dunava.

Mislio je da će mu srce iskočiti iz grudiju, od veselja ... kad mu je rekla da će ih do jeseni biti - troje ...

Kćer mi rodi! rekao je.
I nek ima tvoje oči ...

Rodit' ću ti kćer ... odgovorila je. Z n a m da ću ti kćer roditi.
Ja bih ti ipak radije sina rodila, i a k o
...

Prvo kćer! A za sina ima vremena ... rekao je ljubeći je.
A zatim ju je podigao uvis i zavrtio. U srcu ga je zazeblo, bila je tako lagana, da nije osjećao nikakve težine. I uplašio se, strašno se uplašio na slutnju da im je ostalo još samo malo vremena.

Neće više nikakav posao ni taknuti, sve dok ne rodi ... zarekao se.

***

Lijevale su, danima, novembarske kiše, a Dunav je bio višlji nego što to pamte i najstariji alasi, kad je ribara jedne noći probudilo Moranino ubrzano disanje.

Pozvat ću staru Magdu, da ti pomogne ... rekao joj je.

Ne! nitko mi ne treba ...
Nitko ... osim Tebe
...

I tako je ribar sam dočekao u ruke svoju novorođenu kćer kad ju je Morana, nakon dugih porođajnih muka, uspjela istisnuti iz svojeg izmučenog tijela. Nije uspio kćer dobro niti pogledati, samo ju je zamotanu odložio u pripremljenu zibku, jer je iz Morane briznula krv, natapajući plahtu. Iskrvarila je jako i gotovo umrla.

Dok su godine prolazile, ribar je Moranu ljubio sve snažnije, i želio sve jače, no sada je, ljubeći je, zastajao u svojem užitku i povlačio se prije vrhunca. Sjećao se onoga «i a k o» koje je Morana izrekla, kad je kazala da mu želi roditi sina.
I sjećao se rijeke krvi koja je iz nje potekla nakon poroda.
I nije želio sina, nije želio više djece ... ne ako bi to značilo smrt za Moranu. A bojao se da bi ponovno rađanje moglo njegovu Moranu odvesti u smrt.
Osjećao je da i Morana njega ljubi i želi sve jače. I kad bi se noću pretvarao da je zaspao, s bolom je slušao jecaje koje je Morana gušila zagnjurivši lice u jastuk.

Te je godine zavladala suša, zima je bila bez snijega, izostale su proljetne kiše, a potom je zavladala ljetna žega. Dunav je te godine bio jako nizak i činilo se da gubeći snagu teče sve sporije.
Dok se toga jutra opraštao od Morane, spremajući se u ribolov, učinilo mu se kako su obrazi njegove ljubljene rumeniji a oči blistavije no što su odavno bile. I stvarno, dok je Dunav snagu gubio, Morana kao da je ponovo procvjetala. Dok je ljubio te ljubljene usne, preplavio ga je val želje. I obljubio ju je tu, na pragu kolibe. Oboje su potonuli u vrtlog strasti, ljubili su se opet kao kad su se tek sreli.
Izgubio je nadzor nad sobom....

Dok je, nešto kasnije, njegov čamac plovio niskim dunavskim vodama, ribar se kajao što je izgubio glavu, što se nije mogao suzdržati, u zadnji čas. I nadao se da neće biti posljedica.

Morana je i dalje cvjetala. Trajalo je to do prvih jesenjih kiša. A te jeseni kiše su se slile tako naglo, nadoknađujući sušno proljeće i ljeto, da je Dunav narastao i izlio se iz korita u samo jednoj noći.

Te je noći Morana pobacila i iskrvarila.
Poživjela je još tri dana, a četvrtoga kad je već mrtva ležala na odru, s vijencem od lopoča i u bijeloj haljini, Dunav se počeo povlačiti.
Iako je dijete koje se nije ni rodilo bilo tek grudica mesa, ribar je ipak znao da bi to bio sin ...
I slutio je da bi Morana možda poživjela da je Dunav ranije počeo opadati.



... kraj prvog dijela.
drugi dio - sutra.




U jednoj Začaranoj dolini živi jedan pjesnik ...
Jedan vitez riječi, vitez bez oklopa, štita i mača ... vitez s ružom ...

Dragi Grofe V., priču posvećujem Tebi.
Znam da ćeš je razumjeti ...


...divno je (...)
Znanstvo Duša

il barem utjeha
... veliš Ti, viteški Pjesniče ...

A ja uvijek nalazim, i jedno i drugo, u Tvojoj
Začaranoj dolini.








- 23:59 - poleti, do oblaka (16) - i reci ... - #

12.08.2007., nedjelja

Rusalkina pjesma Mjesecu

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Vodene su vile oduvijek nastavale dunavske virove i živjele u sestrinskim zajednicama od po devet ili jedanaest vila. Vilinska sestrinstva vezivale su čvrste veze srodstva, zajedno su živjele majke i kćeri, bake i unuke, sestre, tetke i nećake. Očevi i djedovi tih vila bili su dunavski vodenjaci s kojima bi se vile sastajale ponekad, za punoga mjeseca, kad bi topao vjetar uzburkao dunavske valove i krv u vilinskim venama... Dunav bi se tada zapjenio od strasti, vjetar bi uskovitlao površinu vode ... Rusalke bi se ljubile s vodenjacima, a s prvim zracima sunca vraćale bi se u svoj dom na dnu vira. A vodenjaci su radije ljubili rusalke nego pripadnice svojeg, vodenjačkog roda. Rusalke su bile strastvenije od šumskih i gorskih vila, od vodenjačica i od smrtnica.

Rusalke su bile vile koje su svoju slobodu cijenile iznad svega, pa se nisu htjele vezivati ni za vodenjake ni za smrtnike.

Rusalke su besmrtne vile, pa im stoga djetinjstvo dugo traje. Svaka bi rusalka, napunivši 150 godina, postala punoljetna i bila bi svečano primljena u vilinsko sestrinstvo. Vilinske sestrice mladoj bi rusalki dugu kosu okrunile vijencem od lopočevih cvjetova. Ona bi u svečanom i tajanstvenom ritualu dobila ime koje će nositi u svojem odraslome životu. Rusalke bi na livadi, uz dunavsku obalu, zaplesale kolo a tada bi mlada rusalka polagala zavjet. Zasjekla bi dlan oštricom riječne školjke, i dok bi joj krv kapala u Dunav, zavjetovala se da se neće nikada ljubiti nikoga osim Dunava, da neće svoju slobodu pokloniti nikomu.

No, rusalke su strastvene vile, pa taj zavjet nije značio celibat. Svaka je odrasla rusalka imala slobodu birati vodenjake po svojoj volji i ljubovati s onima koje odabere. Osim s vodenjacima, rusalke su ponekad ljubovale i sa smrtnicima. Svojom bi pjesmom rusalka očarala smrtnika, nekog ribara, čamdžiju, splavara ili putnika koji bi sišao do Dunava da se vode napije, pa bi ga povukla u svoj vir. Rusalkin bi zagrljaj svakome smrtniku donio užitak kakav nikad nije iskusio ni sa jednom zemaljskom ženom, no taj bi zagrljaj za smrtnika značio i smrt. U viru strasti, nesretni bi se smrtnik popeo na vrhunce ... a zatim bi vir izbacio njegovo beživotno tijelo na obalu. Iako su za legendu o rusalkama znali svi oni koji su živjeli na dunavskim obalama, iako su znali da neće preživjeti rusalkin zagrljaj, ipak nijedan smrtnik, od kada se pamti, nije mogao odoljeti rusalki. Jer, rusalke su bile vile izuzetne ljepote, a njihov je zagrljaj bio tako vatren i strastven, da bi u njemu smrtnik umirao sretan.
I tako je to bilo od pamtivjeka.

***

Mala se rusalka rodila jedne kasne jeseni kad su se u ogledalu Dunava već ogledale žute krošnje drveća a dunavski valovi bili hladni. Već se nekoliko stotina godina, u tom najstarijem sestrinstvu rusalki nastanjenih u najdubljem dunavskom viru, nije rodila ni jedna mala rusalka. Jer, rusalke toga sestrinstva, najstarijeg i najotmjenijeg u cijelom Dunavu, toliko su cijenile svoju slobodu, da se više nisu odlučivale za rađanje. Žilama rusalki tekla je vrela krv pa nisu mogle dugo izdržati bez ljubavi. No, na obalama Dunava rasle su svakojake trave, a Perunika, najstarija među rusalkama, baka svih rusalki iz sestrinstva, znala je koje trave treba skuhati da bi rusalka mogla ljubovati bez straha. Za noći punog mjeseca Perunika bi nabrala trave, rusalka bi popila taj napitak ... i od sljedećeg do sljedećeg punog mjeseca mogla bi voditi ljubav s vodenjacima i smrtnicima, bez bojazni da će zatrudnjeti. A stara je Perunika uvijek imala napitka u zalihi.
I tako, već stoljeće i po, u njihovu sestrinstvu nije bilo novih rusalki. A to je sestrinstvo tajnu napitka ljubomorno čuvalo i nije je dijelilo s ostalim sestrinstvima dunavskih rusalki.

A tada se, na izmaku zime, najmlađa rusalka u sestrinstvu, koja je tek položila zavjet, tako zagrijala za jednog vodenjaka da nije izdržala od punog mjeseca do punog mjeseca. S jednim je zavodljivim vodenjakom uzburkala valove Dunava prije no što se mjesec ponovo potpuno zaokružio. Njihova je strast bila takva da posljedice nisu izostale.

Sestrice rusalke okupile su se oko grješnice dok je rađala a najstarija među njima primila je u ruke novorođenče. Rodila je kćer, jer rusalke su mogle rađati samo kćeri. Nakon stotinu i pedeset godina, opet će cijelo sestrinstvo uživati gledajući kako nova rusalka raste i odrasta. No, to je značilo da jedna od njih mora otići, jer sestrinstvo nije smjelo brojati više od jedanaest rusalki.
Sve ih je obuzela strepnja: Koja će od njih morati napustiti svoju obitelj i lutati Dunavom tražeći novo sestrinstvo koje će je biti voljno primiti?
Odluku je, prema običaju, donijela najstarija među njima. Bila je to okrutna odluka. Morala je otići ona koja je zgriješila i lakomisleno ugrozila svoju slobodu.

I tako je mati novorođene rusalke poljubila svoje čedo i otplivala gorko plačući. Nikada više neće vidjeti ni svoje sestrice ni novorođenu kćer.

***

Malena je rusalka rasla kao jedanaesta, najmlađa vila u sestrinstvu, uz baku i brojne tetke. Sve su one uživale u njezinu veselom smijehu, u bezbrojnim pitanjima kojima ih je obasipala. I sve su se, baš sve, zaklinjale da malena izrasta u ljepoticu kakvu rod rusalki još nije vidio. Njene su oči bile plavlje od ljetnog neba nad Dunavom, a kosa valovitija od valova dunavskih. Put joj je bila bijela poput pahulja koje bi zimi zaplesale nad rijekom i pokrile rječne obale, zubi blistavi kao unutarnja strana školjke, a glas snažan i zvonak.
Rusalke su čuvene po svojim prekrasnim glasovima i umijeću pjevanja zavodljivih pjesama. Taj bi dar starije sestre razvijale kod mlađih sestrica, pa bi svaka mlada rusalka do punoljetsva naučila sve pjesme koje su se generacijama prenosile među rusalkama. Malena je rusalka imala prekrasan glas, pa su se sve njezine tetke čudile kako rusalka koja još nije sazrela može pjevati tako moćnim glasom.

Njezino je punoljetstvo bilo još daleko, kad je malena rusalka naučila i posljednju pjesmu koja se može naučiti. Uživala je pjevajući. No, jednoga joj je dana dosadilo pjevati iste pjesme, uvijek iznova.

Upitala je Peruniku, najstariju rusalku iz sestrinstva: Bako, zar sam ja zaista naučila baš sve pjesme?

Da, mila Malena, odgovorila joj je najstarija rusalka. Naučila si sve pjeme koje postoje ... i pjevaš ih ljepše od ijedne među nama.

No mala rusalka, koja još nije imala imena, pa su je tetke zvale Malenom, nije se zadovoljila tim odgovorom.

Bako, ti si mene naučila pjesmama ... A tko je naučio tebe?

I mene je naučila moja baka ... a nju njezina ...
Tako je bilo od kada Dunav teče, otkad je prva rusalka došla živjeti u Dunavu, na dnu vira ...

A tko je Prvu rusalku naučio pjevati? ... Jer, ako je ona bila prva ... onda nije imala baku
...

I tada je Malenoj pala napamet čudna pomisao: Ako ta prva rusalka nije imala bake ... od koga je ona naučila pjesme ...
Možda je Prva te pjesme ... spjevala sama
!

Malena je htjela o tomu upitati baku, no prijekorni joj je bakin pogled poručio da više ne smije ništa pitati .... Stisnula je svoja lijepa ustašca ... i pitanje je ostalo neizgovoreno.

***

Godine su prolazile, Malena je rasla, bližilo se njezino punoljetstvo. Kada navrši 150 godina, prvi će puta, za noći punoga mjeseca, izići na obalu sa starijim rusalkama iz svojeg sestrinstva. Plesat će tada s njima u kolu, na mjesečini ... i položit će zavjet. Zaboljet će je kad bude oštrom školjkom zarezala dlan ali tada će postati odrasla pa će moći plivati i izranjati sama, bez nadzora. Tada će upoznati svojeg prvog Vodenjaka, a potom još mnoge druge. Možda će čak sresti i nekog smrtnika i poigrati se njime...

Malenu su njezine tetke i baka ljubomorno čuvale i nadzirale. Nije smjela izranjati na površinu sama. Tek u noćima bez mjesečine, tetke bi je ispratile na površinu i dozvolile joj da tamo ostane koji časak. Obala Dunava bila je nevidljiva u mraku, a malena je rusalka tako željela vidjeti obalu ....

Ponekad, kad bi zatekla tetke u razgovoru, one bi naglo ušutjele, pa je slutila da razgovaraju o nečemu što ona ne smije čuti. Jednoga je dana sjedila iza busena vodene trave i nije se oglasila kada su tetke prišle tome mjestu, razgovarajući.

Smrtnici ljube bolje od vodenjaka ... rekla je tetka Iris.

Ah, Vodenjaci se samo poigravaju i znaju da će se uskoro igrati ponovo ... a Smrtnici znaju da ljube posljednji puta i zato je njihov zagrljaj čvršći, a poljubac dublji od vodenjačkog ... dodala je tetka Zlatica.

Mene je jedan smrtnik, dok sam bila još sasvim mlada, ljubio tako da sam poželjela da to ne bude samo taj jedan jedini put ... poželjela sam da smrtnik poživi ...
Čak sam poželjela i razgovarati s njim
... prošaptala je tetka Nezaboravak.

Sve su rusalke ciknule od užasa.
Razgovarati sa Smrtnikom! To vodena vila ne smije učiniti. Jer, smrtnik bi mogao rusalku nagovoriti da poželi s njim izići na obalu. Tada bi se ta rusalka morala oprostiti sa svojim sestrama, sa dunavskim valovima, sa svojom besmrtnošću ... Proživjela bi uz Smrtnika kratak ljudski vijek, i kraći od ljudskoga, jer rusalke bi van vode brzo venule i starile ... A uz to bi je do smrti morila čežnja za Dunavom i za sestricama rusalkama...

Ja sam čula da rusalke, kad se zaljube u smrtnika, izgube besmrtnosti, ali za uzvrat dobiju ljudsku dušu ... rekla je rusalka Nezaboravak.

Pih ... ljudska duša ... što je to spram besmrtnosti ... narugala joj se Zlatica.

Znaš sestrice, prema sestrinskom zavjetu, rusalka ne smije sa smrtnikom izmijeniti niti jedne riječi ... Bila bi izopćena iz sestrinstva ... i sve bi sestrice od nje okretale lice kada bi ih u čežnji zazivala ... a Dunav bi se na izdajnicu naljutio i ona više nikada ne bi smjela prići njegovoj obali.
Niti jedan smrtnik nije toga vrijedan ....


Malena je ostala skrivena iza busena vodene trave i dugo pošto su se starije rusalke razišle. I dugo je, dugo razmišljala o onome što je čula.

Kakav li je bio taj smrtnik zbog kojeg je tetka Nezaboravak poželjela izaći na obalu?
Hoću li ja, kad odrastem, sresti nekoga sličnog njemu
?

Baka i sve tetke tako su voljele svoju Malenu, da su je razmazile. A svojeglava je Malena često zloupotrebljavala njihovo strpljenje. No, ipak, nikada se nije usudila prekršiti pravila i izričite zabrane ...

No, jednoga dana, baka ju je zatekla kako prekapa po kutiji s nakitom i kiti se biserima koje nijedna rusalka nije smjela ponijeti prije punoljetstva. Malena je znala da je zaslužila tešku kaznu.

Prekršila si zabranu i iznevjerila povjerenje. Moraš biti kažnjena.
Vrijeme od jednog do drugog punog mjeseca provest ćeš sama. Tetka Iris ispratit će te do vira uz obalu i tamo ostaviti. Sjedit ćeš sve te dane i noći na dnu vira, ne izranjajući i razmišljati o svojem grijehu ...

Moraš se brzo pokajati, jer idućeg punog mjeseca napunit ćeš stopedesetu, vrijeme je da izađeš prvi puta na obalu, da zaplešeš u kolu sa sestrama i položiš vilinski zavjet
.

***

No, Malena se nije kajala.
Već je prve noći izgnanstva, po prvi puta sama, tiho izronila na površinu. Prvi je puta vidjela pun Mjesec. Blistao je i obasjavao dunavske valove, a prizor je bio tako lijep da je mala rusalka pomislila kako bi umrla kad bi morala napustiti takvu ljepotu.
A zatim je pogled skrenula na obalu. Meka se zelena trava puna bijelih cvjetova spuštala do vode, a duge se kose vrba ogledale u dunavskom ogledalu. Malena je poželjela izaći na obalu i zaplesati na toj livadi, pod srebrnim mjesečevim svjetlom.

Dok je gledala Mjesec, Dunav i livadu na obali, u njezinu se srcu nešto pomaklo ...
Zapjevala je ...
Pjevajući, shvatila da ne pjeva ni jednu od onih pjesama kojima su je naučile tetke i baka. Bila je to nova, njezina pjesma ...
Nije znala kako je i gdje ta pjesma u njoj nastala, no pjevala ju je iz puna srca pa je pjesma zvučala ljepše od bilo koje pjesme koju je Malena do tada otpjevala.

Jedan je ribar sjedio na obali te noći i gledao pun mjesec. Nije više bio mlad, no još ga nisu smatrali starcem. Njegove su ruke već bile umorne od izvlačenja mreža, oči su mu već bile zasićene dunavskim prizorima, on je već popio brojne čaše vina i ljubio sve krčmarice u krčmama duž obale. Više se nije veselio punim mrežama, Dunav je u njegovim očima počeo gubiti ljepotu, vino je kisilo, a poljupci krčmarica činili su mu se hladnima i površnima. Sjedio je na obali, gledajući Mjesec i pomislio je kako je na pragu starosti, kako je ispio svoju čašu gotovo do kraja ...

A tada je začuo pjesmu. Čuo je on za svojega vijeka mnogo pjesama a zapjevao je i sam pokoju. Mislio je kako zna sve pjesme ... a sad je shvatio da ovu čuje po prvi put. Pjesma je bila puna čežnje i neizrecive slasti. A glas ... taj glas ... Ribar je pomislio kako bi se mogao utopiti u tom glasu tako zvonkom, tako nježnom, a ipak tako moćnom i širokom poput Dunava nad čijim se vodama razlijegao.

Upro je pogled u Dunav i ugledao je. Izronila je iz vira u blizini obale. Mjesečeve zrake posrebrile su joj kosu, valovi su joj milovali tek propupale grudi. Gledala je u Mjesec i pjevala ...U njezinom je glasu odjekivala i radost i tuga i čežnja ...

U jednom su im se trenutku pogledi sreli. Pogledala ga je pogledom koji mu je taknuo dušu, a zatim zaronila u valove. Sjedio je do jutra, zureći u vodu, ne videći ništa osim tih plavih očiju ... i toga pogleda.

Noć ga je zatekla opet na obali, na istom mjestu. A ona je opet izronila u ponoć ... i opet pjevala istu pjesmu, gledajući u Mjesec i praveći se da ne vidi njega. Istu su igru igrali svake noći, on bi čekao, ona bi izronila i pjevala Mjesecu, no on je znao da ona pjeva njemu, dunavskom ribaru. Pjevala je njemu, iako je izbjegavala njegov pogled ...

Noć prije isteka njezine kazne pogledi su im se opet sreli.

Tvoja je pjesma nešto najljepše što sam u životu čuo, vodena vilo ... rekao joj je.
U tvojoj je pjesmi ljepota mjesečine i snaga Dunava i vječna mladost ... Mogao bih umrijeti od ljepote, slušajući tvoju pjesmu ...
Povedi me sa sobom, vilo ...


Ti si zemaljski stvor, ne možeš živjeti u vodi ... Ako te povedem, to će značiti tvoju smrt ...a ja te ne bih mogla ljubiti, ako bih znala da će ti to smrt donijeti ... odgovorila mu je.

Onda, pođi ti sa mnom ... pozvao ju je. Mogu ti ponuditi samo skromnu ribarsku kolibu i svoju ljubav. Ljubit ću samo tebe, vilo ... I ljubit ću te tako da nećeš požaliti za Dunavom...

Poželjela je s njim krenuti. No, tada je veliki tamni oblak prekrio Mjesec, površina se Dunava uzburkala, kao da se moćna rijeka razbjesnila od ljubomore. Malena se rusalka uplašila i zaronila na dno vira. A ribar je ostao na obali, dozivajući je.

***

Mjesec je obišao puni krug i ponovo se zaokružio. Rusalkina je kazna istekla. Njezine su tetke povjerovale da se pokajala, a baku ju je čitavoga dana pripremala za izlazak na obalu. Dok joj je češljala dugu kosu, učila ju je riječima vilinskog zavjeta ...

Kada ti, pod mjesečinom, budem stavila oko vrata ogrlicu od bisera a na glavu vijenac od lopoča, izgovorit ćeš sljedeću zakletvu:

Zavjetujem se Dunavu i svojem sestrinstvu, da nikome, ni jednom Vodenjaku, ni jednom Smrtniku neću pokloniti svoju ljubav.
Ljubit ću koga poželim, no zavoljeti neću nikoga. Moja ljubav pripadat će samo Dunavu, velikom i vječnom, a moja odanost samo mojem sestrinstvu.

Ja ... tu ćeš izgovoriti ime koje ćemo ti priopćiti i koje ćeš nositi ... zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću da svoje srce neću pokloniti nikomu
...

Te je noći, točno u ponoć, Malena stajala na livadi u kolu rusalki iz svojega sestrinstva. Najstarija rusalka Perunika, njezina baka, stavila joj je oko vrata bisernu ogrlicu i šapnula joj na uho, tako tiho da samo ona može čuti: Perla, tvoje je ime Perla ...

Malena je osjetila kako ju nešto u srcu žacnulo kad je čula svoje novo ime.
Perla
...
Zbog perli je prekršila zabranu, zbog tih je rječnih bisera bila kažnjena. Mudra baka Perunika izabrala je ime koje će je uvijek podsjećati na zabrane ... i na kaznu koja je čeka ako ih prekrši ... No ona je znala da će je to ime podsjećati na suze koje će cijelu vječnost prolijevati ako se ne usudi prekršiti zabranu i poći s dunavskim ribarem u kojeg se zaljubila.

Dok joj je baka na glavu spuštala lopočev vijenac, izgovarala je:

Ja, Perla, zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću ... da svoje srce neću pokloniti nikomu.
Zauvijek ću ostati vjerna samo Dunavu i svojem vilinskom sestrinstvu.

Glas joj je zadrhtao, znala je da čini krivokletstvo.
Jer, ona je svoje srce već poklonila ...

Kada se zajedno sa ostalim rusalkama spustila u vir, baka joj je do postelje donijela veliku čašu, punu tamnog napitka.

Ispij, Perla, u jednom gutljaju ... rekla joj je.
Napitak je bio gorak i pekao joj je grlo.

Sastojci toga napitka razlit će se tvojom krvlju. Kada sljedećeg punog mjeseca budeš sama izronila, moći ćeš voditi ljubav s vodenjakom kojeg izabereš ... i bit ćeš sigurna ...
No, pazi Perla, pazi ... moraš čekati do idućeg punog mjeseca ... jer inače napitak neće djelovati
...

***

Mjesec je još uvijek bio tanki srp, kad je Perla izronila i zapjevala svoju pjesmu Mjesecu. No, znala je da pjesmu pjeva Njemu. On je sjedio na obali i čekao ju je.
I zagazio je u Dunav, krenuvši joj ususret. Znao je da će umrijeti u njezinu zagrljaju, no ipak joj je u zagrljaj krenuo.
Kad ju je poljubio, osjetio je da bi okus tih usana mogao vratiti slast vinu ...i njegovu životu. Znao je da smrtnici umiru u rusalkinu zagrljaju ... Znao je, no nije mario ...
Kad ga je poljubila, ona je osjetila da ne želi ljubiti nikoga drugoga, ni vilenjaka ni smrtnika. Ona, dunavska rusalka, poželjela je umrijeti u zagrljaju tog dunavskog ribara.

I dok ga je ljubila, na dnu vira, znala je da ga želi zadržati ... i znala je da ga mora pustiti ...
I pustila ga je, u trenutku kad se se zajedno popeli na vrhunac užitka. Malena je rusalka ljubila po prvi puta, ljubila je iz dubine srca. Shvatila je da je tom ljubavlju stekla ljudsku dušu, znala je da tom ljubavlju gubi vilinsku besmrtnost ...
I znala je da ljubi i prvi i posljednji put ...

Zagrlila ga je, posljednji puta ... i odgurnula prema površini.

Blijedi je srp mjeseca osvjetlio dunavsku obalu na kojoj je, dopola u vodi, onesvješten ali živ, ležao ribar. A na dunavskom dnu, na dnu vira ležala je Malena, vila koja je svoje novo ime Perla nosila tek jedan dan ...

Znala je da je prekršila zakletvu.
Znala je da ne može imati obje ljubavi ... i Dunav i dunavskog ribara.
Znala je da ne može živjeti ni bez jednoga od njih.

Dok su je ljuljali dunavski valovi, dok su joj još uvijek na usnama gorjeli ribarevi poljupci, izronila je na površinu i zapjevala Mjesecu, po posljednji put.

I dok ju je Mjesec gledao ribarevim očima, a niz njezine se obraze kotrljale biserne suze ... malenoj je rusalki prepuklo srce.

Dunavski su valovi uzeli njezinu dušu, a zatim joj tijelo nježno i tiho odnijeli do mora ...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
moonlight

Rusalka's Song to the Moon by Lillian Roberts



P.S.


Priču posvećujem miloj Martici, zahvaljujući joj se se na Rusalkinoj pjesmi Mjesecu, u izvedbi Lidije Dunjko, koju mi je Martica poslala.

Klanjam se daru i glasu Lidije Dunjko i Lillian Roberts ... i prekrasnom daru i glasu naše drage
Martice.

I ljubavi koja sve pokreće.
Oduvijek sam mislila kako je ljubav dokaz da stvorovi koje je osjećaju ... posjeduju dušu.





- 23:59 - poleti, do oblaka (23) - i reci ... - #

08.08.2007., srijeda

skrivena priča: luk ... i poriluk

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Allium Ursinum, divlji luk

Bila je još djevojčica kad joj je baka ispričala priču:

Jedna je Grješnica umrla i dospjela pred sv. Petra.
Sjedi dugobradi starac stajao je pred dvojim vratima, na lijevoj su strani bila crna, a na desnoj zlatna vrata. U ruci je držao dva ključa, jedan crni i jedan zlatni. Pogledao je Grješnici u lice, lice mu se smrknulo, crnim je ključem otključao lijeva, crna vrata.
Kroz otvorene vratnice suknuo je crni vjetar i povukao grješnu ženu u tamu koja je iza tih vrata zjapila.

Nesretnica se u zadnji čas noktima grčevito uhvatila za prag i vrisnula: Neeeee!

Sad vičeš ne ... no nisi rekla ne kad je trebalo ... progunđao je sv. Petar.
Grijehu si rekla da, Grješnice ... iz svega srca.
Doduše, malo si oklijevala, isprva. No, kad si jednom rekla da, griješila si uživajući i ne misleći na kaznu, ne misleći na cijenu
...

Dok su joj nokti pucali, a prsti krvarili, dok je klizila prema crnom bezdanu, Grješnica je prošaputala:

Griješila jesam ... no zbog grijeha se ne kajem.
Mislila sam da mu znam cijenu i bila sam spremna platiti je, bez žaljenja.
No, sada me strašan strah obuzima, strah da tamo u tamnoj dubini, neću sresti Onoga s kim zgriješih. On se možda zbog grijeha pokajao, pa ću sama tamnom dolinom vječno lutati, tražeći ga, uzalud
...

I sv. se Petar sažali na grješnicu.
Zaviri joj u dušu i sagledavši žalost i strah u toj jadnoj, grješnoj ženskoj duši, reče joj:

Griješila si ... no, valjda si u životu učinila i nešto dobro.

Prisjeti se nekog svojeg dobrog djela ... i ja ću te s praga crnog bezdana izvući.
Već sam to jednom učinio. Kad se jedna zla žena sjetila da je siromahu poklonila stručak luka, ja je na tom stručku iz pakla izvukoh.
Možda će mi uspjeti izvući i tebe.


Još uvijek se držeći za prag zadnjim snagama, Grješnica poče razmišljati, prisjećati se.

Sjetila se svojega djetinjstva, kuće u kojoj je odrasla ... i bakina vrta.
Vrt taj bješe ružičnjak, a baka je među grmove ruža posadila stručke divljeg luka. I baka joj bijaše vješta vrtlarica pa je znala da će ljutina luka tjerati nametnike i štiti ruže. A ti su stručci luka, rastući među ružama, povjerovali su kako su i sami ruže.

Pomislila je Grješnica: I ja sam samo stručak divljeg luka ... ljubav me uvjerila da sam ruža, a ja joj povjerovah.

Potom joj misli poletješe dalje, prebirući po trenutcima njezina života ...

U mislima su joj titrali ti trenutci, jedan za drugim. Svi joj se učiniše bezbojnima ... sve dok joj u duši ne zablista jedan trenutak, trenutak u kojem u kojemu nije grijehu odoljela.

Sjetila se drhtaja koji ju prošao kad ju je On dodirnuo prvi puta. Nitko je nikada nije dodirivao poput Njega. Prepustila se, potpuno, taj prvi puta, i svaki puta ponovo, kasnije, njegovim dodirima koji su joj otkrivali jedan novi svijet, svijet unutar nje same. Ljubio ju je cijele noći, to su prvo jutro dočekali budni. U tom trenutku sjećanja usne joj se osmjehnuše, a srce zadrhta, iako su joj prsti krvarili ...

O, kako je ljubila i kako je griješila slatko. Nije mislila ni o čemu, samo o Njemu, dok bi bili zajedno. A kad bi On odlazio, u besanim bi joj noćima dok bi ga čekala, ponekad, savjest šaptala na uho ...
Otjerala bi je, nadom u novi grijeh, ušutkala bi savjest pomišlju na Grješnika kojeg je zavoljela više od spasenja.
Onoga zbog čijih bi pogleda i dodira to učinila opet ... i opet ...

Trenutci njezina života nastavili su se vrtjeti u njezinoj svijesti. A Onda, kolo se zaustavilo i jedan joj se izdvojeni trenutak bolno zari u dušu:

Onaj s kojim je grijeh tako slatko dijelila nazva je, jednog subotnjeg jutra. Pričao joj je kako je proveo dan i pomenuo kako je na tržnici kupio dva poriluka. Spremao se skuhati subotnji ručak. Piletina, koluti poriluka, sojin sos i malo bibera.
U pozadini je začula još jedan glas, ženski.

Izronio je, taj glas, iz nepostojanja, iz nijekanja.
I optužio je ... i osudio je, i ne znajući.
Srce joj se u tome trenutku raspade na kolutiće, k'o glavica luka pod oštricom noža. Duša je zapeče, k'o rana posuta solju i biberom. Iako je uši začepila prstima, i dalje je taj glas čula.
Glas koji je, nesvestan svoje snage, zaglušivao i potirao sva dobra djela koja je ikada u životu učinila, ona, Grješnica.

Sjetivši se toga, tiho jekne ... i ispusti prag. Učinila je to svjesno, odlučivši se u trenutku.
Dok je padala u dubinu i tamu, znala je:

Ne želi da je sv. Petar iz tame izvuče.
Ne ... ne ne ne ... ne ...
Ne na stručku luka
...

Radije će u crni bezdan pasti, radije tamom lutati, nadajući se da će Njega ipak tamo sresti.
Nadajući se da se ni On nije pokajao.
Nadajući se da nije, u zadnji čas, u duši ipak posegnuo samo za stručkom ... poriluka.

...

Bila je još djevojčica kad joj je baka ispričala tu priču.
Ona je tada još uvijek u priče vjerovala.
Sada više djevojčica nije.

No, ipak ... još uvijek vjeruje kako će se uspjeti izvući. Na nekoj tankoj struni koja joj titra u srcu.

Na struni koja bi bez Njega zauvijek nijemom ostala.



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
two doors

... skrivena priča.
Leži ovdje kao na dnu rijeke, zapetljana o potonuli panj.

Hoće li je ikad itko pročitati?



- 00:00 - poleti, do oblaka (0) - i reci ... - #

07.08.2007., utorak

Dnjeparski Wodjanoj

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Wodjanoj


O, kako su prekrasni rukavci velikog Dnjepra!
Čitava mreža rukavaca premrežila je rječnu deltu nadomak Khersona.
A vrli Khersonci hrle na Dnjepar, kad god nađu slobodni trenutak. U rukavcima dnjeparskim male se skromne dače nižu tik do vode koja je još uvijek tako čista da se može piti i tako puna ribe da se i nevješti ribič ne vraća kući prazne mreže.

Pa ipak, svaki će pravi Khersonac, prije no što krene u ribolov, smrviti malo duhana iz svoje duvankese i baciti ga u Dnjepar šapćući: Djeduška Wodjanoj, pošalji ribu u moju mrežu.

* * *

Sergej i Olga uzeli su se mladi. On je radio u khersonskoj luci a ona u khersonskoj tvornici čokolade, dok je nisu otpustili kao višak radne snage. Bila je smeđokosa i slatka kao čokoladni bombončić, i gorko je plakala sjedeći na klupi, kad ju je visoki plavi Sergej prvi puta vidio i zavolio na prvi pogled. Ostala je bez posla za kojim je iz stepe došla u veliki grad, a gazdarica ju je istjerala iz stana. Sergej ju je doveo, kao nevjestu, u svoju malu kućicu, na periferiji Khersona, u kojoj je živio sa svojom majkom. I već su prve godine Sergej i Olga njegovu majčicu pretvorili u babušku. Bili su mladi i siromašni, no bogati djecom. Sinovi su im se rađali, po jedan svake druge godine, i rasli zdravi, plavi i visoki k'o jablanovi u stepi.
Godine su prolazile i Sergeju i Olgi prošarale sljepoočnice sjedinama, a babuška je postala posve sjeda.
Ujutro bi Sergej svojih sedam sinova postrojio u vrstu. Pa bi, kao po stepenicama, rukom prošao kroz plave kose svojih maljčika. Oni stariji bili su već za glavu višlji od njega, a ni on nije bio niska rasta. Veliki su sinovi već radili s njim u luci, oni mlađi još su išli u školu, a najmlađi, koji se po ocu zvao Sergej, u školu još nije ni krenuo.
Veliki sinovi sve su rjeđe odlazili s ocem i majkom u malu daču u jednom od dnjeparskih rukavaca. Već su jurili za djevuškama i spremali se otići od kuće.

Sad bi nedjeljom u čamac sjedali samo papa Sergej, mama Olga, stara babuška ... i mali Sergej. Čamac bi klizio kroz valove, prelazeći široki Dnjepar, a onda bi papa Sergej vješto prepoznao onaj njihov rukavac na suprotnoj obali. Njihova je dnjeparska dača bila malena, samo soba i kuhinja, a ostava priljubljena uz daču bila je puna mreža. Rijeka je bila puna ribe i papa Sergej je zahvaljivao darežljivom Dnjepru jer kako bi od svoje male plaće prehranio tolike sinove, da nije bilo Dnjepra. Mama Olga kuhala je bezbroj jela od ribe, a babuška ju je naučila i kako ribu sušiti jer Olga nije bila rođena u Khersonu, ona je odrasla u stepi i Dnjepar je zavoljela tek kad se u potrazi za poslom doselila u Kherson, tek kad se zaljubila u svojeg Sergeja, lučkog radnika i ribara.

Kad su stigli u daču, babuška je legla u sobu i pokrila se perinom. Iako je bilo ljeto, nju je sve zeblo, od starosti. Veliki i mali Sergej čamcem su krstarili rječnim rukavcima loveći ribu, a Olga je sjedila na obali pred dačom i čekala ih. Već se spuštao prvi mračak.

Ujesen će i mali Sergej krenuti u školu. Veliki će se sinovi oženiti, papa Sergej će raditi u luci od jutra do mraka, babuška će drijemati u kutu ... a ja ću samovati ...

Olga je sjedila na obali, kvaseći noge u Dnjepru i razmišljala o svojem životu. Nije bio lak taj njezin život. Rađala je, kuhala i prala, dočekivala i ispraćala ... Pa ipak, tom životu nije ništa nedostajalo, ništa osim ...
Kćer je željela, a rađala je samo sinove. Sedam stasitih momaka, i svi su bili plavokosi, kao njezin Sergej. Najmlađeg su nazvali Sergejem i znali su da im je to zadnje dijete, ta već ih je starost sustizala, bilo je već vrijeme za unuke a ne za djecu.
Olga se nadala se kćeri, svaki puta kad bi je stisli trudovi. Svakom bi se novom sinu razveselila, no ipak ...

Ne mogu se čovjeku ispuniti baš sve želje u životu ... ni čovjeku, ni ženi ... pomislila je Olga, uzdišući.

U to je trenu začula neko šljapkanje i pljuskanje. Rječnim je rukavcem kroz šaš i listove lopoča plovio srušeni natruli panj, a na njemu je sjedio djeduška Wodjanoj, dimeći iz glinene lule. Duga mu se zelena brada mrsila na debelom trbuhu prekrivenom crnim ribljim ljuskama, oči su mu zeleno svjetlucale a ribljim se repom zakačio na granu koja je stršala s panja.

Ho ho ho, svoje ribiče čekaš?
Tvoj je Sergej napunio moju lulu, a ja mu nisam ostao dužan ... Sad on punu mrežu iz Dnjepra izvlači ...
Nego, zaželjeh se piroga, je l' bi me počastila kojim
?

Sva sreća da djeduška Wodjanoj dobre volje ... pomislila je Olga, žureći u kuhinju po piroge. Jer, da je Vodenjak bio zlovoljan, povukao bi je za noge u dnjeparske dubine ...

Iznijela je cijelu zdjelu piroga koje je spremila svojim ribičima za večeru .. i pružila je Vodenjaku. A on je zdjelu izvrnuo ... i sve piroge pretresao u zelenu torbu, sašivenu od poderanih ribarskih mreža. Zatim je pirog s vrha strpao u velika usta i progutao ga u jednom zalogaju.

Dobre piroge praviš, majčice ... rekao je Wodjanoj Olgi ... no kome ćeš svoju kuharsku vještinu prenijeti?

Olga je uzdahnula, trepnula ... a Vodenjaka je u tom treptaju nestalo.

* * *

Mislio sam da će biti smeđokosa, kao ti ... rekao je Sergej Olgi koja je u naručju držala novorođenu kćer. Mislila je da više ne može rađati, mislila je da nikada neće kćer roditi, a eto ...
Rumeno dječje lišce se nasmiješilo, novorođena je djevojčica otvorila plave oči. Glavica joj je bila pokrivena svjetlim, plavim kovrčicama.

Još mi je draža, jer je svjetlokosa, poput tebe ... šapnula je porodom izmučena Olga svojem Sergeju.

Pa nek' onda bude – Svjetlana... rekao je Sergej

* * *

Svjetlana je rasla uz oca i sedmoricu braće.
Mati Olga umrla je od nezaustavljivog krvarenja, istoga dana kad ju je rodila. A babuška je umrla na Svjetlanin sedmi rođendan. Uspjela je Svjetlanu naučiti svim ženskim poslovima, pa je umrla tiho i smireno.
Uz stariju braću, Svjetlana je rasla poput one djevojke iz priče čija su se braća pretvorila u labudove. I sama je izgledala poput labudice. Visoka, stasita, širokih pleća, dugonoga, plavokosa i plavooka ... prava krasavica.
Braća su bdjela nad njom poput ljubomornih kobaca, pa se Svjetlani nije usuđivao prići ni jedan momak. A Svjetlana ne samo da je kuhala, držala u redu i kuću i daču nego je mogla nadmašiti svakog momka u trčanju, plivanju, izvlačenju mreže. Većina je momaka ionako bila slabija i niža od nje. Svjetlana je mogla imati svakog momka kojeg bi poželjela, no nije poželjela niti zavoljela ni jednoga.
Svjetlana je voljela Dnjepar. Kad bi mjesec obasjao dnjeparske vode, Svjetlana bi sjedila na obali i sanjarila.

Visok, stamen, kose kovrčave k'o dnjeparski valovi ... e, kad bi takav momak naišao ... taj se ne bi braće moje uplašio, taj bi mi se usudio prići, taj bi me mogao nadmašiti ...

Dosadili su joj ti khersonski momci, koji bi odmah podvili rep kad bi se njezina braća namrštila. A ona je željela takvog koji ne bi ni pred kim ustuknuo, takvog koji bi nju nadvladao u trčanju, plivanju, ronjenju ... Takvog koji bi brže od nje izvukao mrežu, takvog u čijem bi se zagrljaju ona izgubila ...
Vrijeme je prolazilo i Svjetlana je počela pomišljati kako će Dnjepar ostati njezina jedina ljubav.

* * *

Otac je Svjetlanu vodio u ribolov radije nego sinove, a oni se nisu bunili jer ih je život već vodio drugim putevima.

Te je nedjelje Svjetlana doveslala u dnjeparski rukavac i pristala uz obalu na kojoj je bila njihova dača. Samo su ona i otac bili u čamcu. A papa je nešto posustao, pa mu nije dozvolila da uzme veslo u ruke. Kad su stigli papa je legao u sobu i zadrijemao, pokriven perinom. Sad je već njega starački zeblo. Spavao je čvrsto i hrkao glasno, a Svjetlana je cijelu noć presjedila na obali, gledajući Dnjepar. U rano jutro bilo joj je žao buditi oca, pa je sama ubacila mrežu u čamac i tiho odveslala krstareći kroz rukavce do otvorene vode.

Ležala je u čamcu, grickajući travku i gledajući oblake. Rasplela je dugu plavu pletenicu a kosa joj se rasula po prsima i plećima. Sanjarila je, ruka joj se poigravala kosom rasutom po prsima. Povremeno, kao nehotice, ruka bi joj skliznula na oblu dojku čija se bradavica ocrtavala kroz plavu haljinu, pa bi je prolazili slatki srsi ...

Sunce se već počelo spuštati kad se prenula iz sanjarenja i počela izvlačiti mrežu, no mreža se zaplela o neki panj na rječnom dnu.

Neću mrežu trgati, šteta je ... Zaronit ću, pa ću je osloboditi ...

Svjetlana je svukla haljinu od plavog cica, a ispod haljine ionako nije nosila ništa.
No, tko će je ovdje vidjeti? Samo žabe, kornjače i patke ...

Dnjepar je bio bistar i proziran pa je jasno vidjela gdje se to mreža zaplela o granu koja je stršala s velikog panja uglavljenog na dnu. Dok je pokušavala osloboditi mrežu punu ribe, iza panja su se pomolile velike ruke dugih prstiju između kojih je bila razapeta plivaća kožica, zelena poput žablje. Ruke su je zgrabile i počele odvlačiti u dubinu.

Svjetlana je bila jaka i odupirala se svom snagom, no njezina se snaga nije mogla usporediti sa snagom tih moćnih ruku koje su je stezale. Praćakala se poput ulovljene ribe, no uzalud. Jedna joj je ogromna šaka prekrila oči, a druga začepila usta ...
Potonula je u dubinu i mrak.

* * *

Kad se probudila, ležala je na postelji od vodene trave, a duge zelene vlati lelujale su oko uzglavlja poput baldahina. U prvi mah nije znala gdje je ... a onda se prisjetila.
Uspravila se, razmahnula travnatu zavjesu i pogledala oko sebe. Krevet je bio od sedefa koji se presijavao u svim bojama duge, a zidovi su blistali od sedefastih rječnih školjki od kojih su bili sazidani. Kroz tanku sedefnu ljusku prozora vidjela je zelenkastu vodu, a znatiželjne su ribe zavirivale unutra.

Iako mu nije vidjela lice, znala je tko ju je to doveo u svoj dvorac na dnu vira.
Wodjanoj!
Izgovorila je njegovo ime naglas, čudeći se što može disati, iako je bila okružena vodom.
A Wodjanoj se odmah pred njom stvorio.
Bio je velik, moćan ... i drevan. U zelenkastoj su mu bradi blještale srebrne niti, pod gustim obrvama svjetlucale su bistre zelene oči. Bio je star, no pogled kojim ju je odmjerio bio je mladalački, živ i vatren.

Nu, Svjetlana ... izrasla si u pravu krasavicu. A ručice su ti snažne, dobrano si me izgrebla ...
Kako ti se dopada tvoja ložnica?
Je si li vidjela darak koji sam ti priredio
?

Pokazao je prema stoliću na kojem je u velikoj rastvorenoj školjci ležala prekrasna ogrlica od riječnih bisera.

Ja ničim ne zaslužujem takav poklon ... rekla je, nastojeći da joj glas ne drhti.

Možda još ne zaslužuješ, ljepotice ... No, ne brini ... ho ho ho ... već ću se ja pobrinuti da ga i zaslužiš ... ho ho ho ...

Glasan smijeh dnjeparskog Vodenjaka odjeknuo je vodenim svijetom, poplašio ribe i podigao valove na površini Dnjepra.

Pa onda, daj mi priliku da poklon i zaslužim ... a onda me pusti ...
Otac me već sigurno iščekuje
... rekla mu je, naizgled smjelo.

Nek' samo čeka, tvoj papa . I papa Wodjanoj se načekao ...
Nisam dočekati mogao da konačno stasaš
...

Za početak, mogla bi mi svariti koji pirog ... onako slastan kakve je varila tvoja majčica.
Još su mi brci masni od njezinih piroga ... pa sam se zaželio i tvojih probati ... ho ho ho


Uzeo ju je za ruku i odveo u kuhinju.
U kuhinji su vrijedne ribe i spretni rakovi slagali posuđe i sjeckali vodene trave u veliku prozirnu zdjelu.

Sklanjajte se s puta ... zagrmio je Vodenjak ... stigla je prava kuharica.

Svjetlana je spravljala piroge svakoga dana, a Wodjanoj ih se nije mogao najesti.
Veliki bi mu trbuh nabrekao poput bubnja, a on bi i dalje trpao još, još, još ... Pirog za pirogom nestajao bi u njegovim pohlepnim ustima. A zatim bi iz bureta u ljušturu velikog vodenog puža točio vino ... i pio, pio, pio ...
Svjetlana se bojala njegovog pogleda kojim ju sve požudnije mjerio, ispijajući čašu za čašom. Bojala se, no znala je da ne smije pokazati ni straha ni slabosti.

Kad bi se Wodjanoj do sita najeo i do pijanstva napio, ona bi ga pitala:
Kad ćeš me pustiti? Otac me čeka ... a on bi uvijek odgovarao: Sutra, ljepotice, sutra ... kad mi još jednom piroge svariš ...

Biserna je oglica ostala ležati u školjci, a Vodenjak je Svjetlanu svaku večer pitao kad će je staviti na svoj lijepi vrat.

Sutra, Wodjanoje ... odgovorila bi svake večeri ... sutra, prije no što kući krenem ...

A sutra se pretvorilo u danas, pa opet u sutra ....

Jedne je večeri, kad se najeo piroga i napio vina, Vodenjak zaspao. Svjetlana je sjedila za stolom od potopljena debla, njemu nasuprot i prvi ga puta, nakon dugog vremena, pažljivije pogledala.

Začudila se: Kako to nije ranije primjetila?

Iako je jeo poput proždrljivog soma i pio poput smuka, Vodenjak se nije ugojio. Ne, debeli mu je trbuh splasnuo, a trbušni se mišići složili u čvrste pločice. Salo je nestalo i s mišića ruku i s širokih ramena, bore na licu su mu se zategnule, kesice ispod očiju splasnule. Nestale su i srebrne niti iz njegove brade koja se ukovrčala i postala tamno zelena.

Dok ga je tako promatrala, Wodjanoj je otvorio svoje velike zelene oči, a nju su prošli srsi od njegova pogleda. Bio je to pogled pun čežnje ...

Vrijeme je prolazilo i ona je shvatila da je Wodjanoj neće pustiti. Pio je manje, no i dalje je proždirao piroge koje bi svaku večer pripremala. A poslije večere bi je zamolio da mu pripremi lulu, počešlja bradu, češka leđa ili da mu ispriča priču. I svake bi joj večeri donio poneki darak - lijepu školjku, procvjetale zlatice s obale, prsten koji bi našao na dnu. Svjetlana bi primala sve te poklone, no bisernu ogrlicu nije htjela uzeti.
Vremenom se počela bojati da možda i sama više neće poželjeti otići, čak i ako je Vodenjak pusti.

Znala je da više ne smije odlagati.
Te je večeri bila ljupka i nasmijana, prinosila mu je pirog za pirogom, točila čašu za čašom. Te je večeri Wodjanoj opet puno pio. A kad su mu se zelene oči zamaglile od pića, Svjetlana je donijela iz sobe bisernu ogrlicu i rekla mu:
Ehej, Wodjanoj, riješila sam primiti tvoj dar ...
Stavi mi bisere na vrat vlastitom rukom
.

Lice mu se ozarilo od osmjeha a ruka mu je drhtala dok joj je stavljao ogrlicu na vrat. A zatim mu je ruka, oklijevajući, kliznula niz njezin vrat i spustila se do dojke ... U taj je tren Svjetlana zgrabila veliki kamen, kojim je Wodjanoj pritiskivao listove duhana ... i iz sve snage udarila ga po glavi. Pao je, a voda se oko njega zazelenila od njegove krvi.

Sagnula se, uplašena, da vidi nije li ga ubila, no on je bio samo onesvješten. Izvukla mu je svežanj ključeva iz pojasa, otključala vrata ...
Izjurila je iz Wodjanojeve palače, a onda je najednom zastala ... i vratila se.

Sagnula se i rukom nježno prešla preko Vodenjakova podmlađenog lica. Poljubila mu je usne, izjurila van iz njegove palače i zaplivala prema površini.
Izronila je na obalu i sjedila na travu loveći dah. Zatim je duž obale potrčala do dače. Na doku je bio privezan čamac. Odvezala ga je i brzo veslajući prevezla se preko Dnjepra, na drugu obalu.

Bilo je rano jutro, a Svjetlana je jurila ulicama khersonske periferije, prema svojoj kući. Kad je stigla do male kućice u kojoj je njezina obitelj živjela, ugledala je starca kako sjedi na pragu i drijema. Uz njega je sjedila mala plavokosa djevojčica.
Djevojčica se ustala i prišla joj.

Živi li ovdje papa Sergej? upitala ju je Svjetlana.

Moj se papa zove Sergej ... i djeduška mi se zove Sergej ... a i pradjeda se zvao Sergej...

A je l' vi trebate moga papu, ili djedušku?
Papa je na poslu, radi u luci ... a djeduška eno tamo, drijema na pragu ...
A pradjeda Sergej spava na groblju, uz prababu Olgu
...

Svjetlana je s bolom shvatila - dok je ona bila na dnu Dnjepra u Vodenjakovoj podvodnoj palači, vrijeme je proticalo, neumitno, kao Dnjepar. Njezin je otac Sergej umro, njezin je najmlađi brat Sergej postao djedom, a ona je još uvijek bila mlada, kao i onoga dana kad ju je Vodenjak odvukao na dno ...

A kako se ti zoveš? upitala je djevojčicu.
Svjetlana ... odgovorila je djevojčica... zovem se kao ona teta Svjetlana koja se, davno, davno utopila u Dnjepru ...

A vi, kako se vi teta zovete?

I ja sam se nekada zvala Svjetlana ...

A kako se zovete sada?

Vodenjakova nevjesta
... odgovorila je. Pogladila je plavokosu djevojčicu po obrazu, skinula bisernu ogrlicu i stavila je djevojčici oko vrata.
Okrenula se ... i uputila prema Dnjepru.
Već je izdaleka vidjela kako Dnjepar raste i pjeni se.

Znala je da je Wodjanoj čeka.




P. S.

Priču posvećujem svojim ukrajinskim prijateljima ...
Svjetlani, dekanici khersonskog fakulteta, Tonji, koja me je ugostila u svojoj dnjeparskoj vikendici ...
I mladom dnjeparskom čamdžiji koji nas je proveo prelijepim dnjeparskim rukavcima ...

Podmlađeni Wodjanoj vjerojatno je ličio tom dnjeparskom Serjoži
...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


- 23:59 - poleti, do oblaka (35) - i reci ... - #

05.08.2007., nedjelja

Dunavska Rusalka

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Nadezhda Antipova: Rusalka


Izašavši iz trgovine za ribiče, odložio je kutije s mamcima u prtljažnik, uz pecaljke, priručni hladnjak, pakete s namirnicama, uz boce vrhunskog vina i bocu burbona, uz putnu torbu s odjećom, čizmama i patikama ... uz kartonsku kutiju punu konzervi pseće hrane. U prtljažniku njegova džipa ležao je i laptop. U džepovima njegova sportskog prsluka bili su novčanik, mobitel... i ključ vikendice.
Na suvozačkom je sjedištu sjedio veliki haski.

Evo me, Volfe ... rekao je ulazeći u džip.
Pas ga je pogledao svojim plavim očima, pogledom nalik na vučji. Mahnuo je repom i oglasio se čudnim zvukom nalik na režanje. No, to je režanje bilo prijateljsko. Krenuo je, samo u Volfovu društvu, u vikendicu na Dunavu. Prepustili su mu je bliski i dragi prijatelji, a oni su odmor odlučili provesti na krstarenju Sredozemljem.
Stigavši u malo mjesto, na kiosku je izvadio ribolovnu dozvolu u trajanju od 10 dana, u trgovini je kupio boce s vodom, papirne maramice, baterijsku svjetiljku ...

Ribič? upitao ga je momak na blagajni.
Imate sreće, nema gužve dolje na obali, voda je u opadanju, sprema se blaga kišica ... mogle bi dobro gristi.
Nisam vas viđao ... Prvi ste puta ovdje
?

Ma ne, često sam ovdje ... ovdje sam jednom ulovio soma od 25 kilograma ... odgovorio je.

Ovolikog? nasmijao se pjegavi blagajnik i raširio ruke.
Upravo tolikog ... odgovorio je, nasmijavši se.

Ustvari, j a sam novi ovdje ... rekao je momak. I sam sam strastveni ribič, pa me privukao Dunav. Preko tjedna radim tu, na blagajni ... a svaki slobodni trenutak i vikende provodim na Dunavu ...

Onda se za vikend možda sretnemo dolje ... rekao je Silvestar, pozdravljajući se.
Već izlazeći, ponovo se obratio momku za blagajnom:
Kažete da nema gužve ... kako to? U ovo vrijeme obično je sve puno ...

Momak je ustao sa svojeg mjesta za blagajnom, prišao mu i tiho rekao, gotovo šaptom, iako je trgovina bila prazna: Nestali su neki ribiči ... prije dva tjedna ...
Našli su na obali njihov šator, s netaknutim stvarima ... i čamac na obali ... a oni kao da su u Dunav propali, bez traga ... još im traže tijela
...

* * *

Do vikendice njegovih prijatelja trebalo je još 40-ak minuta vožnje. Usporio je i pozorno gledao udesno kako bi uočio odvojak ceste koja se spuštala prema Dunavu.

Evo ga, Volfe, još malo pa smo stigli ...

Njegov džip s lakoćom je savladavao makadamsku cestu a zatim i završni dio strmog i vodom izlokanog šumskog puta. Parkirao je iza vikendice, u hladu velike stare trešnje, pa oslobodio Volfa koji je, veselo lajući, pojurio do obale.

Vikendica je bila uz samu obalu, prilično velika, s natkrivenim trijemom i šlinganim zavjesicama na prozorima, opremljena restauriranim seoskim namještajem, ukrašena starinskim predmetima. Zidovi su bili prepuni akvarela s dunavskim motivima. Iako akvareli nisu bili rad akademskog slikara, ipak se vidjelo da ih je naslikala talentirana ruka.
Ušavši, Silvestar je upalio svjetlo i navukao zavjesice. Spuštao se prvi mračak. Na stolu, u velikoj prednjoj prostoriji koja je služila kao predsoblje, kuhinja i blagovaonica, stajala je lijepa velika petrolejska lampa. No, iako napunjena petrolejem i spremna za upotrebu, bila je samo ukras. Vikendica je imala priključak na struju i tekuću vodu, malu, ali komfornu kupaonicu s tuš kabinom, umivaonikom i wc školjkom, u jednoj od triju soba bio je televizor i DVD, a u kuhinji veliki hladnjak i ledenica, misker, mikrovalna pećnica, električni sokovnik ... Uz plinski štednjak i mikrovalnu pećnicu, bila je tu i velika zidana peć, pa je u vikendici i zimi bilo ugodno.

Na stolu, utaknuta pod postolje petrolejke, ležala je ceduljica:

Dragi Silvestre, znajući te, napunili smo ti hladnjak ... u frizeru su komadi somovine, zadnji Adamov ulov, a ja sam ti zamrznula i nekoliko svojih specijaliteta ... U plavoj kutijici su išleri, nadam se da ćeš cijeniti trud, pekla sam ih za tebe, dok smo se pakirali ...

Eva
P.S. I Adam te pozdravlja ...

Ostani koliko god želiš. Ključevi čamca su ti na poličici ....
Uživajte, ti i Volf ....


Silvestar je oduvijek poznavao Evu. Odrasli su zajedno, roditelji su im bili prijatelji. Potom su zajedno išli u gimnaziju, a i studirali su zajedno. Bio je s njom, dok su studirali, u kratkoj vezi. To nije bila ljubav, čak ni strast. Bio je to samo dobar seks, kojim su dopunili dugogodišnje prijateljstvo. Toga apsolventskog ljeta ona je prekinula dužu burnu ljubavnu vezu ... a on ju je tješio. Trajalo je tjedan dana, a zatim su od ljubavnika ponovo postali prijatelji, prirodno i bezbolno.
Nakon promocije, dok su četvrtaste kape s kićankama letjele u zrak, rekla mu je kako odlazi na jedno njemačko sveučilište, na postdiplomski studij. On se spremao u USA da tamo doktorira, dobio je stipendiju, kao izvanserijski uspješan student. Ostao je, nakon doktorata, na tom američkom sveučilištu kao profesor, gotovo deset godina. Odlučio se vratiti u domovinu kad je njegov neuspješni američki brak propao. Ona je bila lijepa, no zanimale su je samo isprazne stvari, njima je punila vlastitu ispraznost. Strasti je nestalo, a ljubavi vjerojatno i nije bilo. Dosadilo mu je to stalno kupovanje, ta njezina nezasitna potreba da stan puni nepotrebnim stvarima koje su ih sve više razdvajale. Razveli su se. Ona je dobila stvari, a on slobodu.

Eva i Silvestar opet su se susreli, po njegovu povratku. Eva se vratila prije njega, radila je na sveučilištu u metropoli, istom onom sveučilištu koje je njega sada sa zadovoljstvom zaposlilo, kao poznatog stručnjaka. U međuvremenu on bi se i Eva čuli telefonom i stalno su se dopisivali. A sad su se našli, kao kolege, na istoj katedri. Eva se u međuvremenu zaljubila. Nekim zgodnim slučajem, Eva se zaljubila u Adama. Silvestra je zamolila da joj bude vjenčani kum. Pitao se, zna li Adam za Evinu i njegovu kratku mladalačku vezu.

Svakako da zna, no Adam i ja smo toliko zaljubljeni, da nam prošlost nije važna ...
Uostalom
... nasmijala se ... ne misliš valjda da Adam ulazi u brak kao djevac ...

Adam se svidio Silvestru, pa su se brzo sprijateljili. Za glavu niži od njega, preplanuo, dežmekast i bradat, širokih ramena i ogromnih stopala i šaka, Adam je izgledao pomalo kao dunavski alas, a ne kao profesor fizike. Adam i Silvestar dijelili su ribičku strast, pa je u sljedećih petnaestak godina Silvestar često bio gost u Adamovoj i Evinoj vikendici. Kako su godine odmicale, sve češće su u vikendicu odlazili samo on i Adam, bez Eve.
Eva je pobolijevala od raznih ženskih bolesti, njezini i Adamovi pokušaji da brak okrune djetetom konačno su propali. Ona je povremeno padala u depresiju, postarala se i udebljala. Silvestar bi pomislio kako sve više liči vlastitoj majci. Vitka djevojka koju je oduvijek poznavao prometnula se u krupnu matronu. Iako su bili Silvestrovi vršnjaci, Adam i Eva djelovali su mnogo starije. Oboje su izgledali starije od svojih godina, dok je on zadržao mladalački izgled. Adam i Eva su prema Silvestru vremenom razvili nekakav čudan zaštitnički odnos. Prekorjevali su ga što se ne ženi ponovo, pozivali ga na večere, Eva je stalno prigovarala kako je mršav i nagovarala ga da prestane pušiti. Na njezino je instistiranje odbacio cigarete i prešao na lulu. Eva mu je javila da je stan do njihovoga na prodaju, pa se tako doselio u istu zgradu. Sada su stanovali vrata do vrata, a on je često bio kod njih.
Kao mnogi parovi bez djece, i Adam i Eva nabavili su kućnog ljubimca i njime nadomještavali prazninu koju su osjećali. Volf je k njima stigao kao štene. Haski iz vrhunske uzgajivačnice brzo je rastao i zavolio svoje gospodare. No, ubrzo su oni, uz tračak ljubomore, ustanovili su da je Volf izabrao Silvestra za predmet obožavanja. Kada mu je štenac prvi puta prišao, obojica su znali da se između njih razvio poseban odnos. Kad god bi Silvestar došao Evi i Adamu, a to je bilo svakodnevno, Volf bi legao uz Silvestrova stopala ... i gledao ga kao da je božanstvo. Silvestar je bio ranoranilac, pa bi on šetao Volfa svakoga jutra. Protrčali bi zajedno nekoliko kilometara, a zatim bi Silvestar, koji je imao ključ od Evina i Adamova stana, Volfa tiho pustio u njihovo predsoblje, dok su oni još spavali.

Adam i Silvestar, obojica ribiči iz hobija, često bi pecali na Dunavu gdje su Eva i Adam izgradili vikendicu, nalik na staru slavonsku kuću. Ukrcali bi ribički pribor u čamac i krenuli već u cik zore. Dok bi čamac plovio Dunavom, Volf bi sjedio na pramcu. Isprva je i Eva išla s njima, a kako su godine odmicale sve je radije ostajala u vikendici. Sjela bi na obalu i slikala akvarele s dunavskim motivima. Rado je i kuhala, za njih dvojicu, a s godinama je postala vrsna kuharica. Posljednjih godina Eva je prestala dolaziti s njima u dunavsku vikendicu.

Jedva čekam da se malo odmorim od vas trojice mojih najdražih dečkiju ... rekla bi im, smijući se, kad bi je nagovarali da ipak krene s njima. Tih je godina Eva bila kronično umorna, no oni su mislili kako je to samo početak menopauze.

Bilo je posve prirodno da Eva i Adam, krenuvši na krstarenje, Volfa ostave Silvestru na brigu. Iako se Silvestar veselio odmoru na kojem će biti sam, Volfovo društvo bilo mu je više nego dobrodošlo. U posljednje je vrijeme i on osjećao umor.

Starim ... pomislio je.
Više me ništa ne raduje, ne uzbuđuje ... sve je prestalo biti izazovom, ništa više nema raniji intenzitet ... starim, starim ...

Prije odlaska, sasvim neočekivano jer mu to inače nije bio običaj, Adam je krenuo u jutarnju šetnju sa Silvestrom i Volfom.

Eva ne zna da ću ti ovo reći ... A ti ne smiješ pokazati da znaš.
Krstarenje Sredozemljem bit će posljednje Evino i moje putovanje ...
Onaj polip koji je otklonila... uopće nije bio polip. Uznapredovali rak grlića maternice ... Nakon zračenja i kemoterapije, Eva je trenutno u remisiji ... no izgledi su ... nikakvi ...

Htio sam da znaš, Silvestre
...

Dok je čitao Evinu ceduljicu i sjećao se razgovora s Adamom, Silvestar je osjetio oštar bol. Jednjak mu se bolno grčio dok su mu pred očima prolijetale slike Eve kao djevojčice, kao vitke apsolventice, kao debeljuškaste majčinske prijateljice ... I posljednje slike izmršavjele Eve koja ga je uvjeravala da je konačno pronašla onu pravu dijetu, a on ju zabrinuto pitao zašto je prenaglo skinula petnaestak kilograma ...

Ništa više neće biti jednako ... bez Eve ... pomislio je.

Izišao je iz vikendice i sjeo na dok, puneći lulu. Volf mu se smjestio do nogu.
Sjetio se kako je taj dok gradio zajedno s Adamom. Sjetio se kako je iz vikendice dopirao zvuk tranzistora. Eva je kuhala za njih dvojicu i plešući svaki čas izvirivala na verandu da vidi kako napreduju. Mlada, lijepo zaobljena od prve trudnoće. Dijete je izgubila u spontanom pobačaju i nikada više nije uspjela zatrudnjeti.
A sad je umirala ...

Volf ga je gurnuo njuškom i stavio mu šape u krilo, osjetivši njegovu tugu ...
A Silvestar se osjetio utješenim, dok je gladio krupnu pseću glavu i tapšao Volfa po leđima.

Hajdemo na spavanje, Volfi ... ustajemo u zoru.
Čamcem ćemo do onog spruda oko kojeg krstare smuđevi
...

* * *

Maglica je sakrivala obale dok je čamac tiho klizio Dunavom. Volf je stajao na pramcu, njuškajući rječne mirise. Silvestar je čamac ukotvio nad sprudom, bacio udicu ... Vrijeme je bezbolno proticalo ... Nakon nekih pola sata, magla se počela dizati. Krajičkom oka, u kutu vidnoga polja, Sivestar je uz obalu, pod granama vrbe koje su se spuštale do vode , zamijetio pokret.

Pred njim se ukazao neočekivani prizor.
U vodi do bedara, stajala je mlada žena. Duga joj se plava valovita kosa rasula po ramenima i leđima, gledala je u njega velikim jasnoplavim očima. Bila je naga, pramenovi njezine duge kose uvijali su joj se na bujnim grudima, dlanom je stidljivo prekrila venerin brežuljak. Kada su im se pogledi susreli, ona je ispružila ruke prema njemu ... i nasmiješila se. Njezina ljepota, nagost, plavetnilo njezina dozivajućeg pogleda, osupnuli su Silvestra. Nagnuo se preko ruba čamca, no ona je u tom času zaronila i nestala u valićima Dunava ...
U jednom se trenu ponadao da će ona izroniti, uhvatiti se za rub njegova čamca ...
No, nestala je netragom.
Nekoliko se trenutaka pitao o identitetu te prekrasne kupačice, a zatim je odbacio prsluk, izuo čizme, skočio u Dunav i zaronio. Pretražio je, više puta zaranjajući, prostor između čamca i obale, no njoj nije bilo traga.
Konačno se, mokar, popeo u čamac ... Dugo je sjedio, pitajući se u nedoumici nije li to bila samo njegova halucinacija.

Bilo je to priviđenje ... ili možda dio sna ...
Zadrijemao sam, načas ... i sanjao
... uvjeravao je Silvestar sam sebe.

Nakon nekoliko sati, pošto riba nije grizla, izvukao je i složio udice. Okrenuo je čamac, upalio motor i krenuo natrag. Dok se približavao vikendici, pred očima mu je još uvijek titrao čudesan prizor – oble dojke rumenih bradavica, zaobljen trbuh, nježna ramena po kojima se prosula plava kosa... i plavi pogled koji ga doziva.

Kakav san ... pomislio je ...
To je morao biti san, jer Volf bi se sigurno oglasio na prisutnost nepoznate osobe.
A onda je shvatio, Volf se oglasio. Iz psećeg grla dopiralo je tiho režanje, isto onako prijateljsko kakvim je pas pozdravljao njega. A njega je prizor toliko zaokupio da se toga prisjetio tek sada ...

Još ću nakraju povjerovati da sam ugledao dunavsku Rusalku ... rekao je Volfu, u nedostatku drugog sugovornika.

* * *

Danas je moguć i bežični pristup internetu, pa je, vrativši se u vikendicu i stavivši jedan od Evinih zamrznutih obroka u mikrovalnu pećnicu, otvorio svoj laptop, otišao na Net i u tražilicu otkucao: Rusalka ...

In Slavic mythology, a rusalka (plural:rusalki) was a female ghost, water nymph, succubus or mermaid that dwelled in a waterway.
According to most traditions, the rusalki were fish-women, who lived at the bottom of rivers. In the middle of the night, they would walk out to the bank and dance in meadows. If they saw handsome men, they would fascinate them with songs and dancing, mesmerise them, then lead the person away to the river floor, to live with them. The stories about rusalki have parallels with the Germanic Nix and the Irish banshee. See Slavic fairies for similar creatures


Nasmijao se.

He he he, ostadosmo oboje bez ulova … i Rusalka i ja. Ona se vratila na dunavsko dno praznih ruku, a moje udice također ostadoše prazne ...

Te je noći sanjao Rusalku. Izišla je iz Dunava i pjevala i plesala na livadi, naga i prekrasna, pod mjesečinom. Probudivši se, učinilo mu se da čuje njezin pjev.

Jutro je bilo kišno, a kiša se tijekom dana pojačala. Gusta je zavjesa kišnih kapi zastrla Dunav.
Sjedio je na trijemu, s Volfom do nogu, pušeći lulu i otpijajući gutljaje burbona iz velike čaše. Nije mu se gledala televizija, nisu ga privlačili DVD-i s filmovima, nije mu se radilo, iako je ponio laptop u čijem su ga disku čekali nedovršeni članci.
Sjedio je i zurio u kišnu zavjesu.

Kiša je prestala i kišna se zavjesa razmaknula tek kad je pao mrak. Oblaci su se razišli, na nebeskom svodu podigao se mjesec. Bio je pun i čudno plav a njegova je svjetlost obasjavala Dunav, dok i o njega privezan čamac. Odjednom, Volf je tiho zarežao.
Izronila je iz Dunava, a Silvestar se zapitao kako joj kosa može biti suha i lepršava, kad je netom izronila iz vode. Izišla je na obalu, činilo se da ne primjećuje ni Silvestra, ni Volfa, kojeg je on čvrsto uhvatio za ogrlicu, da je ne bi uplašio. Podigla je sklopljene ruke, kao da se moli ... i zapjevala Mjesecu. Pjesma joj je zvučala ljepše od Rusalkine pjesme Mjesecu, iz Dvoržakove opere. Jezik na kojem je pjevala, bio je Silvestru nepoznat, no ne i potpuno nerazumljiv. Ličio je na neki stari slavenski jezik, pa je shvatio smisao njezine pjesme. Bila je to tužaljka ... Rusalka se povjeravala Mjesecu i žalila na tugu, usamljenost i čežnju.
Pogledala je Silvestra, prije no što se vratila u Dunav. Kako je samo bio tužan, strastven i dozivajući taj njezin pogled.

Silvestar više nije odlazio na pecanje. Čamac je ostao privezan uz dok, a Volf je slobodno trčao šumom i obalom cijeloga dana, pa se vraćao umoran i gladan, tek navečer. Silvestar nije bio gladan, Evini zamrznuti obroci ostali su netaknuti u ledenici. Ipak, osjećao je neku čudnu glad, neku intenzivnu žudnju. Sjedio je na trijemu, pušio lulu, dolijevao u čašu burbon, a kad je burbona ponestalo, vino. Pio je i čekao večer.

Ona bi dolazila, čim bi pao prvi mrak. Ponekad bi pjevala, ponekad i zaplesala, a ponekad bi samo sjedila na obali ... i gledala ga. Ipak, činilo mu se da mu svake noći prilazi sve bliže, a njezin je pogled postajao sve plavlji, sve zavodljiviji.
A tada, sljedećih nekoliko noći Rusalke nije bilo, iako ju je Silvestar i dalje čekao.

* * *

Sutradan ujutro sjeo je u džip i odvezao se do onog malog obližnjeg mjesta. Iako je u bifeu vikendice bilo konjaka, travarice i drugih oštrih pića, on je poželio burbon. A bocu koju je ponio, ispraznio je već druge večeri.

Burbon? Ha ha ha ... dragi gospodine, pa ovo je mala seoska trgovina.
Tko bi ovdje kupovao burbon, tu svaka kuća ima rakijski kazan
... rekao mu je pjegavi mladac na blagajni.
Jeste li imali ribičke sreće ... pa opet ulovili nekog velikog soma? .... Nego, jeste li čuli ... našli su one nestale ribiče. Tijela su im zapela u granju, uz obalu, nekoliko okuka nizvodno ...

Vrativši se do vikendice, zatekao je Volfa na obali. Sjedio je i lajao, a pred njim se u travi praćakala velika srebrnasta riba.

Te je noći Rusalka ponovo izronila iz dunavskih valova.
Nije zapjevala, nije zaplesala, nije ostala sjediti na obali. Prišla mu je, kao da lebdi povrh visokih vlati zelene trave, i pogledala ga. Pružio joj je ruku. Ruka joj nije bila hladna, iako je upravo izronila iz hladne rijeke, gorjela je kao u vrućici. I tijelo joj je bilo vrelo, a srce joj je snažno kucalo, osjetio ga je kad joj je položio ruku na grudi.

Tijela su im se spojila, u trenu, kad su zajedno legli u travu. Ona se pod njim izvila u luk, vrisnuvši. Otvorila mu se i obuhvatila ga potpuno. Njezina je nutrina bila vlažna i vrela, duboka, uska i čvrsta. Stegnula ga je, osjećao je kako se grči u valovima orgazma. Jedan za drugim, sve dublji, sve višlji, sve čvršći, sve intenzivniji. Ona je plovila iz orgazma u orgazam, a on nije želio svršiti, želio je da to potraje, beskrajno ...

I potrajalo je, intenzivno i dugo ... kao nikada dotad.

Ležao je, potom, u njezinom naručju, još uvijek ga je obujmljivala rukama i nogama. U Silvestrov se život vratio nekadašnji intenzitet, boje su blještale, krv brzo tekla žilama, nije se više osjećao starim ...
Znao je da je sad Njezin, pa se nije odupirao kad ga je uzela za ruku i povela prema Dunavu.
Posljednje što je čuo, prije no što su zaronili, bio je Volfov lavež, na obali.

* * *

S izmršavjelim Volfom do nogu, Adam je sjedio na trijemu dunavske vikendice. Evu je sahranio dan ranije, pa je pobjegao da bi izbjegao navalu onih koji su mu željeli iskazati sućut.

Izgubio je ženu koju je volio ... i prijatelja koji mu je bio drag.

Silvestrovo tijelo nisu pronašli zapleteno u granje uz obalu, nekoliko okuka nizvodno. Nisu ga nikada pronašli.
Kad je policija došla, vrata vikendice bila su otvorena, stvari netaknute ... Na obali je sjedio veliki haski, zureći u vodu. I nije se dao odvući od obale, sve dok nije stigao Adam.

Adam je sjedio na obali i zurio u dunavske valove, na trenutak mu se učinilo da s dna dopire Rusalkina pjesma. Upravo je pročitao posljednji zapis u Silvestrovu laptopu:

Možda sam čitav život čekao upravo nju ... dunavsku Rusalku. Ako me pozove, otići ću s Njom ....
Oprosti mi, Adame, prijatelju ... otići ću s Njom
...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 23:59 - poleti, do oblaka (44) - i reci ... - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (5)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (16)
Ožujak 2008 (17)
Veljača 2008 (24)
Siječanj 2008 (15)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (10)
Srpanj 2007 (5)
Opis bloga

osobni zapisi ... i pokoja pjesma i priča...

Photobucket

... ovdje su mi oči plavlje,
valjda zbog lijepog plavog Dunava ...
il' zbog Tebe, Jedini ...



Photobucket




counter pokrenut 25.10.2007.

i kad vječnost pođe putovima zvijezda
i kad ptice s juga opet sviju
gnijezda
i kad ljetu oblak podari par
kapi
i kad vrijeme prođe
kad život
ishlapi ...

... sresti će opet,
moja Željo pusta,
u poljupcu strasnom
naša žedna usta ...




Valceri ...
for lovers, dreamers and loosers ...


















ne treba nam plesni podij,
Jedini,
ni strune violina,
ne trebaju nam zvijezde,
ne treba nam mjesečina

zvijezde nam se ogledaju u očima
a strune srca titraju u pogledima

dok zemlja nam se pod nogama
izmiče,
mi plešemo valcer
u
oblacima
...






Photobucket



Ti si moje jučer, danas i sutra,
Ljubavi moja jedina.
pitati ne moraš,
Ti znaš.



Photobucket

Na prvi pogled

Na rubu sam zdenca stao.
I odmah sam znao:
I want her kiss!

Na rubu sam zdenca stala.
I odmah sam znala:
This is this!
I want him to kiss.




photo albums

rusalkin svijet


clouds and water



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se