20.08.2007., ponedjeljak
Ribara starog kći (3 i 4)
 Jules Joseph Lefebvre ... Umilna joj je pjesma njena Sav je ribarnik pun Kad sjedne ocu mrežu plete Kraj nje se ljulja čun ... Janja je rasla brzo, bila je zdrava i čvrsta i nikada nije bolovala. Iako je na Dunavu bila od jutra do sutra, od ranoga proljeća do zime, po svakom vremenu, nije nijednom čak ni zakašljala. Njezino bi se lice blijede puti lijepo zarumenjelo dok bi veslala, izvlačila mreže ili se spremala zaroniti u Dunav. No, bilo je čudno što ta Janjina blijeda put na suncu ne uspijeva pocrnjeti. A Janja se nije sunca čuvala, uvijek je hodila gologlava, u tankoj cicanoj haljini bez rukava, a skute bi haljine zataknula za struk otkrivajući vitke i duge, lijepo oblikovane noge. Kad je navršila trinaestu i počela primjećivati muške poglede na svojim nogama, jednoga je dana sama prekrojila stare očeve hlače i otada je na rijeku odlazila u hlačama. Kad je Janju, tada još malenu, otac počeo sa sobom voditi na Dunav, opet je izazvao opću sablazan. Žensko, u čamcu ... tko je još vidio takvo čudo ... Svu će nam ribu rastjerati ... Oduvijek se znalo da žensko nije za ribara ... No, Janja je uspjela osvojiti srca dunavskih alasa još brže no očevo. Tko bi odolio tom rumenom dječjem lišcu i tom otvorenom plavom pogledu? Janja je svakoga gledala ravno u oči pa bi mu se učinilo činilo da mu ona pogledom zaviruje u dušu i da u toj duši, svojim dječjim očima, vidi samo ono što je dobro i vrijedno. A možda su se ribari, gledajući Janju, sjećali njezine matere Morane, čiju su ljepotu još svi pamtili ... Odrastajući usamljenički, uz oca i majku koji se nisu družili s drugim ljudima i koji su bili usmjereni jedno na drugo, Janja se zaželjela ljudskoga društva. A otac njezin, prerano ostarjeli ribar, shvatio je tu potrebu svoje kćeri i počeo ju je izvoditi među ljude. Ljudi koje je on poznavao bili su ribari s kojima se susretao na rijeci. Dok je Morana bila živa on bi im samo kimnuo glavom i odvezao svoj čun dalje. No sad je u njegovu čunu sjedila djevojčica koja bi mahnula ribaru s kojim bi se mimoišli. Mahnula bi, nasmijala se, nešto upitala. Ribar se, zahvaljujući svojoj kćeri, vratio među ljude, među druge ribare. Kad bi se iskrcali na obalu, zapalili vatru i pristavili kotlić, ribari bi pripovijedali i družili se. Stari bi ribar obično šutio, no baš zbog svoje kćeri, on je opet zauzeo svoje mjesto u krugu oko vatre. A Janja bi sjedila, njemu uz koljena. Začas je naučila imena i nadimke svih ribara, prepoznavala je njihove čamce, mreže i vrše ... Razotkrila im je naravi, pa je unaprijed znala tko će kleti kad mu mreža zapne o panj, tko će se i s praznim čamcem kući vraćati nasmijan, tko voli popiti čašicu više, tko zna najbolje lagati i hvalisati se svojim nevjerojatnim ulovima ... Znala je i tko pjevati zna ... i tko vrijeme uz vatru, dok se riba krčka u kotliću, krati najljepšim pričama ... Janja je znala slušati. Poneki bi stari ribar, u čudu, uhvatio sam sebe kako se plavokosoj djevojčici jada na svoju kletu sudbu, na ženu koja ga više ne voli, na sina koji ne želi ribarski čun i mrežu i koji se sprema u grad otići ... A onda je, jedne večeri, uz vatru na obali, otprilike u vrijeme kad je navršila deset godina, Janja prvi puta ispričala priču ribarima okupljenim oko vatre. Bila je to priča o Dunavu i dunavskim stanovnicima, o ribama i ribarima. Svi su ribari Janjino pripovijedanje slušali u čudu, otvorenih ustiju i razrogačenih očiju. Činilo im se da ih Janja svojom pričom vodi na dno dunavsko gdje štuka rastjeruje debele šarane, gdje smuđ progoni sitnu ribu, a stari som sjedi ispod panja i ruga se ribarskoj mreži. U Janjinoj su priči ribe razgovarale, vjetar je pjevao a oblaci se sudarali uz bljesak. Srne su, oprezno vodeći lanad i trzajući se na svaki šušanj, prilazile obali da se vode napiju ... Blijedi bi se mjesec u Janjinoj priči ogledao u vodi, bacao srebrni trag i vodio ribarski čun pohlepnoga ribara do zemlje u kojoj je sve satkano od srebra ... Ribar bi se polakomio pa bi taj trag slijedio a onda je kukajući tražio put natrag kada bi shvatio da se sve što dotakne pretvara u srebro. Matijašu bi potekle sline ... pripovjedala je Janja ... kad je ugledao pun kotao ribe. No, kad je dotakao kašiku, drvena se kašika prometnula u srebro, a površina se riblje čorbe skorila u srebrnu skramu ... Kuku i pomagaj, zavapio je Matijaš ... što li će biti kad se mašim za pljosku? Ribari su prasnuli u smijeh upirući prstom u debelog Matijaša, ribara iz njihova društva, koji nije mogao odoliti ni dobrom zalogaju ni dobrom gutljaju, a koji je bio škrtica kad je trebalo platititI račun u krčmi. I tako su Janjine priče postale čuvene među ribarima . A Janja se ne bi dala dugo moliti jer je i sama uživala smišljajući ih i pripovijedajući. Bio je to komičan prizor. Bradati ribari, lica osvjetljenih odsjajima plamena, sjede i pažljivo, poput djece, slušaju plavokosu djevojčicu koja pripovjeda priču. A Janjine su priče uvijek bile zanimljive jer je u njima vješto ispreplitala svijet svoje mašte i stvarni svijet koji ju je okruživao. Jana je znala i gledati. Pokaži joj samo jednom kako se veže i najkompliciraniji uzao ... i ona ga već zna sama i vezati i razvezati ... Janja je primjećivala znakove prirode, pa je uvijek pogađala kad će kiša, kada vjetar, hoće li ili neće riba gristi ... A znala je već na prvi pogled je li onaj s kojim razgovara zabrinut, veseo il' ga mori neka tuga, i prije no što bi on prozborio prvu riječ. I ne jednom je ribaru suza krišom kliznula niz preplanuli obraz kad bi ga nježna Janjina ruka pogladila po licu. Svi su alasi zavoljeli Janju, i svi se počeše smatrati njezinim ako ne očevima, onda ujacima, stričevima i djedovima. No, rijetko se koji od njih usudio Janju spominjati kod svoje kuće, među svojom ženskom čeljadi. Janja je, kad su žene bile u pitanju, ponavljala sudbinu svoje majke koja među ženama nije bila omiljena. Ribari bi stoga pregrizli jezik kad bi im Janjino ime pokušalo s pameti na jezik kliznuti. I bili su pred svojim ženama sve oprezniji kako je Janja rasla i odrastala. A odrastala je u ljepoticu, pa su svi, kad je Janja navršila trinaestu, sa zaprepaštenjem shvatili da će njezina ljepota premašivati i majčinu. Morana je bila prelijepa, no njezina je ljepota bila nekako otsutna, daleka, nedostižna ... A Janja je prštala veseljem i blistala životnom snagom. Morana je sjedila pod bijelom brezom, plela mrežu i pjevala a Janja je, pjevajući, veslala Dunavom, plivala i ronila, penjala se na stabla i trčala ispod oblaka... Uz majčinu je ljepotu nasljedila i majčin glas i ubrzo nije bilo pjesme koju ona ne bi znala pjevati. Veslajući kući, čamca punog ribe, pjevala bi iz puna srca a njezin bi se glas razlijevao nad dunavskim vodama. Janja je tako odrastala među ribarima. Rasla je među samim muškarcima, većinom starijim muškarcima, jer se sve manje momaka odlučivalo sljediti svoje djedove i očeve i lomiti kruh rukama žuljevitim od izvlačenja mreža. Stoga Janja nije imala koga pitati što se to s njom događa. Primjetila je da joj grudi rastu i zaobljuju se, a mali se brežuljak među nogama prekriva svjetlim kovrčavim dlačicama. Osjećala je čudne promjene raspoloženja, pa ju je povremeno hvatala neka duboka sjeta, čežnja i strepnja. Ponekad bi osjetila i bol u dnu trbuha. A onda se jedne noći probudila. Utroba joj se grčila, bolnim grčevima. A na plahti i spavaćici pojavila se svježa krv. Uplašena, tiho se iskrala iz kolibe, ne budeći oca ... Osjećala je neki čudan stid. Otišla je na dunavsku obalu. Dok je pun mjesec obasjavao Dunav, Janja je svukla spavaćicu i zagazila u vodu da se opere. Površina vode se zatalasala, mjesečevo se srebro razbilo u sitne komadiće, a iz Dunava je, držeći se za ruke, izronilo devet prelijepih žena. Sve su bile dugokose i plavooke i Janja je pomislila kako baš svaka od njih liči na njezinu pokojnu majku Moranu. Nije joj tada palo napamet da svaka od njih liči i na nju, Janju. Ne boj se, sestrice ... blagim je glasom rekla jedna od njih, ona koja se Janji učinila najstarijom. No i ta je ljepotica izgledala mlado. Sve su one, svih devet, bile lijepe i činile se mladima, no Janja je ipak znala, ne znajući ni sama kako, da one mlade više nisu. Ne boj se sestrice ... rekla je jedna od njih. Bolesna nisi, upravo postaješ – žena ... Za dan, dva, krv će prestati otjecati ... i opet ćeš biti čista ... dodala je druga. No, kad mjesec obiđe krug, sve će se dogoditi ponovo .... kazala je treća. I ponovo ... i ponovo, ponovo ... prošaputale su sve uglas, kao da pjevaju u zboru. Ona je najstarija podigla ruke. U rukama je držala vijenac spleten od tratinčica, potočnica i zlatica koje su cvjetale uz dunavsku obalu. Položila je vijenac Janji na glavu ... i zaronila u Dunav. Janja je s vijencem na glavi, ne uspjevši progovoriti ni riječi, stajala, do struka u vodi, i gledala kako te žene ... ili vile ... zaranjaju u Dunav. Posljednja je, prije no što će zaroniti, Janju zagrlila i šapnula joj na uho: Kad mjesec opet obiđe pun krug, čekat ćemo te ... Tada ćeš o svemu saznati više ... ... kraj trećeg nastavka ... nastavak slijedi ... Iz grada dođe ribe lovit Gospodin lijep i mlad Poljubio je, ostavio, Ah što ćeš Janjo sad? Pun je mjesec obasjavao livadu uz Dunav, na vlatima trave i čaškama livadskih cvjetova blistale su srebrne kapljice. Iako je još bilo ljeto, Janju su zebla bosa stopala, dok je stajala u rosnoj travi, gledajući čas Mjesec, a čas Dunav do kojega se livada spuštala. Čekala je ... i nije mogla dočekati. A onda je oblak načas prekrio mjesec, livada se zamračila, a kad je oblak prošao, Janja je bila u kolu rusalki. Gledala je ta lijepa lica, tako slična njezinome ... Ploavooke i dugokose, svaka s vijencem drugih cvjetova u kosi. Jednoj glavu kruni vijenac od plavih perunika, a druga je žute irise uplela u kosu ... Treća je splela vijenac od zlatica, pa izgleda kao da je krasi kruna. Četvrtoj su plavi nezaboravci istakli plave oči, a peta je sva u tratinčicama ...Šesta i sedma u svoje su vjenčiće uplele raznoliko livadsko cvijeće pa im se vjenčići lijepo šarene. Osmoj je vjenčić od narančastih zvjevalica ... Jedino deveta, najstarija, ne nosi vijenac od livadskih cvjetova. Teške čaške bijeloga lopoča blistaju joj u kosi poput raskošne krune ... Vodene su vile gledale Janju, a ona njih. Nisu ništa govorile, no Janja je sve saznala iz njihovih pogleda. Zaronila je u najdublji dunavski vir i vidjela svoju majku Moranu kako niže ogrlicu od riječnih bisera ... a potom je Morana kročila obalom, bez bisera na vratu ... Prizor su razbili krugovi na vodi, a kad se voda opet smirila, Janja je vidjela Moranu kako sjedi na obali Dunava i plače. U dlanu joj blista zlatni prsten, a druga joj ruka gužva pismo. Žalim, no zavoljeh drugu ... Moranini su prsti ispustili pismo posuto suzama, dlan se otvorio, prsten je kliznuo u Dunav ... A u sljedećem je prizoru mladi ribar skakao s dereglije i grlio nago tijelo mlade žene koje je beživotno ležalo na nasukanom deblu ... Janja je vidjela Moraninu sudbinu ... i ljubavnu priču svojih roditelja ... Najstarija joj je vila, ona s krunom od lopoča rekla: Rusalke se ponekad zaljube u smrtnike ... i za njima na obalu iziđu ... No, takva ljubav nikada nema sretnoga kraja .... Ti si, Janjo, samo napola rusalka ... Krv smrtnika u tebi se miješa s vilinskom krvlju ... No, mi rusalke znamo: Rusalka je svaka ona koju je rodila rusalka ... Ni ti nećeš svojoj sudbini pobjeći .... Vila je tada skinula lopočev vijenac sa svoje glave i položila je Janji u kosu. Ostale su vile redom prilazile Janji i darivale je. Potom se Mjesec ponovo sakrio u oblacima. A kad je ponovo zasjao, Janja je sjedila sama na livadi. U krilu su joj ležali darovi vilinskih sestrica: zrno bisera oblutak s riječne obale uglačana riblja kost sedefna ljuštura školjke zahrđali ključ koji je, tko zna otkad, ležao na riječnom dnu iskrivljena udica kućica rječnog puža komadić ribarske mreže ... ... uz sve to, u krilu joj je bila i mala bočica, puna tamnozelenog napitka. Na bočici je pisalo: Poželiš li ikad ljubiti smrtnika, ispij me! ... kraj četvrtog nastavka, peti nastavak - slijedi ....
Water Nymphs |
- 20:01 - poleti, do oblaka (20) - i reci ... - #
Kolovoz 2009 (2) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (3) Siječanj 2009 (6) Prosinac 2008 (6) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (5) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (7) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (16) Ožujak 2008 (17) Veljača 2008 (24) Siječanj 2008 (15) Prosinac 2007 (16) Studeni 2007 (7) Listopad 2007 (7) Rujan 2007 (4) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
osobni zapisi ... i pokoja pjesma i priča... i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... Jedini, ni strune violina, ne trebaju nam zvijezde, ne treba nam mjesečina zvijezde nam se ogledaju u očima a strune srca titraju u pogledima dok zemlja nam se pod nogama izmiče, mi plešemo valcer u oblacima ... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
| rusalkin svijet |
 |
| clouds and water |
