05.08.2007., nedjelja
Dunavska Rusalka
 Nadezhda Antipova: Rusalka Izašavši iz trgovine za ribiče, odložio je kutije s mamcima u prtljažnik, uz pecaljke, priručni hladnjak, pakete s namirnicama, uz boce vrhunskog vina i bocu burbona, uz putnu torbu s odjećom, čizmama i patikama ... uz kartonsku kutiju punu konzervi pseće hrane. U prtljažniku njegova džipa ležao je i laptop. U džepovima njegova sportskog prsluka bili su novčanik, mobitel... i ključ vikendice. Na suvozačkom je sjedištu sjedio veliki haski. Evo me, Volfe ... rekao je ulazeći u džip. Pas ga je pogledao svojim plavim očima, pogledom nalik na vučji. Mahnuo je repom i oglasio se čudnim zvukom nalik na režanje. No, to je režanje bilo prijateljsko. Krenuo je, samo u Volfovu društvu, u vikendicu na Dunavu. Prepustili su mu je bliski i dragi prijatelji, a oni su odmor odlučili provesti na krstarenju Sredozemljem. Stigavši u malo mjesto, na kiosku je izvadio ribolovnu dozvolu u trajanju od 10 dana, u trgovini je kupio boce s vodom, papirne maramice, baterijsku svjetiljku ... Ribič? upitao ga je momak na blagajni. Imate sreće, nema gužve dolje na obali, voda je u opadanju, sprema se blaga kišica ... mogle bi dobro gristi. Nisam vas viđao ... Prvi ste puta ovdje? Ma ne, često sam ovdje ... ovdje sam jednom ulovio soma od 25 kilograma ... odgovorio je. Ovolikog? nasmijao se pjegavi blagajnik i raširio ruke. Upravo tolikog ... odgovorio je, nasmijavši se. Ustvari, j a sam novi ovdje ... rekao je momak. I sam sam strastveni ribič, pa me privukao Dunav. Preko tjedna radim tu, na blagajni ... a svaki slobodni trenutak i vikende provodim na Dunavu ... Onda se za vikend možda sretnemo dolje ... rekao je Silvestar, pozdravljajući se. Već izlazeći, ponovo se obratio momku za blagajnom: Kažete da nema gužve ... kako to? U ovo vrijeme obično je sve puno ... Momak je ustao sa svojeg mjesta za blagajnom, prišao mu i tiho rekao, gotovo šaptom, iako je trgovina bila prazna: Nestali su neki ribiči ... prije dva tjedna ... Našli su na obali njihov šator, s netaknutim stvarima ... i čamac na obali ... a oni kao da su u Dunav propali, bez traga ... još im traže tijela ... * * * Do vikendice njegovih prijatelja trebalo je još 40-ak minuta vožnje. Usporio je i pozorno gledao udesno kako bi uočio odvojak ceste koja se spuštala prema Dunavu. Evo ga, Volfe, još malo pa smo stigli ... Njegov džip s lakoćom je savladavao makadamsku cestu a zatim i završni dio strmog i vodom izlokanog šumskog puta. Parkirao je iza vikendice, u hladu velike stare trešnje, pa oslobodio Volfa koji je, veselo lajući, pojurio do obale. Vikendica je bila uz samu obalu, prilično velika, s natkrivenim trijemom i šlinganim zavjesicama na prozorima, opremljena restauriranim seoskim namještajem, ukrašena starinskim predmetima. Zidovi su bili prepuni akvarela s dunavskim motivima. Iako akvareli nisu bili rad akademskog slikara, ipak se vidjelo da ih je naslikala talentirana ruka. Ušavši, Silvestar je upalio svjetlo i navukao zavjesice. Spuštao se prvi mračak. Na stolu, u velikoj prednjoj prostoriji koja je služila kao predsoblje, kuhinja i blagovaonica, stajala je lijepa velika petrolejska lampa. No, iako napunjena petrolejem i spremna za upotrebu, bila je samo ukras. Vikendica je imala priključak na struju i tekuću vodu, malu, ali komfornu kupaonicu s tuš kabinom, umivaonikom i wc školjkom, u jednoj od triju soba bio je televizor i DVD, a u kuhinji veliki hladnjak i ledenica, misker, mikrovalna pećnica, električni sokovnik ... Uz plinski štednjak i mikrovalnu pećnicu, bila je tu i velika zidana peć, pa je u vikendici i zimi bilo ugodno. Na stolu, utaknuta pod postolje petrolejke, ležala je ceduljica: Dragi Silvestre, znajući te, napunili smo ti hladnjak ... u frizeru su komadi somovine, zadnji Adamov ulov, a ja sam ti zamrznula i nekoliko svojih specijaliteta ... U plavoj kutijici su išleri, nadam se da ćeš cijeniti trud, pekla sam ih za tebe, dok smo se pakirali ... Eva P.S. I Adam te pozdravlja ... Ostani koliko god želiš. Ključevi čamca su ti na poličici .... Uživajte, ti i Volf .... Silvestar je oduvijek poznavao Evu. Odrasli su zajedno, roditelji su im bili prijatelji. Potom su zajedno išli u gimnaziju, a i studirali su zajedno. Bio je s njom, dok su studirali, u kratkoj vezi. To nije bila ljubav, čak ni strast. Bio je to samo dobar seks, kojim su dopunili dugogodišnje prijateljstvo. Toga apsolventskog ljeta ona je prekinula dužu burnu ljubavnu vezu ... a on ju je tješio. Trajalo je tjedan dana, a zatim su od ljubavnika ponovo postali prijatelji, prirodno i bezbolno. Nakon promocije, dok su četvrtaste kape s kićankama letjele u zrak, rekla mu je kako odlazi na jedno njemačko sveučilište, na postdiplomski studij. On se spremao u USA da tamo doktorira, dobio je stipendiju, kao izvanserijski uspješan student. Ostao je, nakon doktorata, na tom američkom sveučilištu kao profesor, gotovo deset godina. Odlučio se vratiti u domovinu kad je njegov neuspješni američki brak propao. Ona je bila lijepa, no zanimale su je samo isprazne stvari, njima je punila vlastitu ispraznost. Strasti je nestalo, a ljubavi vjerojatno i nije bilo. Dosadilo mu je to stalno kupovanje, ta njezina nezasitna potreba da stan puni nepotrebnim stvarima koje su ih sve više razdvajale. Razveli su se. Ona je dobila stvari, a on slobodu. Eva i Silvestar opet su se susreli, po njegovu povratku. Eva se vratila prije njega, radila je na sveučilištu u metropoli, istom onom sveučilištu koje je njega sada sa zadovoljstvom zaposlilo, kao poznatog stručnjaka. U međuvremenu on bi se i Eva čuli telefonom i stalno su se dopisivali. A sad su se našli, kao kolege, na istoj katedri. Eva se u međuvremenu zaljubila. Nekim zgodnim slučajem, Eva se zaljubila u Adama. Silvestra je zamolila da joj bude vjenčani kum. Pitao se, zna li Adam za Evinu i njegovu kratku mladalačku vezu. Svakako da zna, no Adam i ja smo toliko zaljubljeni, da nam prošlost nije važna ... Uostalom ... nasmijala se ... ne misliš valjda da Adam ulazi u brak kao djevac ... Adam se svidio Silvestru, pa su se brzo sprijateljili. Za glavu niži od njega, preplanuo, dežmekast i bradat, širokih ramena i ogromnih stopala i šaka, Adam je izgledao pomalo kao dunavski alas, a ne kao profesor fizike. Adam i Silvestar dijelili su ribičku strast, pa je u sljedećih petnaestak godina Silvestar često bio gost u Adamovoj i Evinoj vikendici. Kako su godine odmicale, sve češće su u vikendicu odlazili samo on i Adam, bez Eve. Eva je pobolijevala od raznih ženskih bolesti, njezini i Adamovi pokušaji da brak okrune djetetom konačno su propali. Ona je povremeno padala u depresiju, postarala se i udebljala. Silvestar bi pomislio kako sve više liči vlastitoj majci. Vitka djevojka koju je oduvijek poznavao prometnula se u krupnu matronu. Iako su bili Silvestrovi vršnjaci, Adam i Eva djelovali su mnogo starije. Oboje su izgledali starije od svojih godina, dok je on zadržao mladalački izgled. Adam i Eva su prema Silvestru vremenom razvili nekakav čudan zaštitnički odnos. Prekorjevali su ga što se ne ženi ponovo, pozivali ga na večere, Eva je stalno prigovarala kako je mršav i nagovarala ga da prestane pušiti. Na njezino je instistiranje odbacio cigarete i prešao na lulu. Eva mu je javila da je stan do njihovoga na prodaju, pa se tako doselio u istu zgradu. Sada su stanovali vrata do vrata, a on je često bio kod njih. Kao mnogi parovi bez djece, i Adam i Eva nabavili su kućnog ljubimca i njime nadomještavali prazninu koju su osjećali. Volf je k njima stigao kao štene. Haski iz vrhunske uzgajivačnice brzo je rastao i zavolio svoje gospodare. No, ubrzo su oni, uz tračak ljubomore, ustanovili su da je Volf izabrao Silvestra za predmet obožavanja. Kada mu je štenac prvi puta prišao, obojica su znali da se između njih razvio poseban odnos. Kad god bi Silvestar došao Evi i Adamu, a to je bilo svakodnevno, Volf bi legao uz Silvestrova stopala ... i gledao ga kao da je božanstvo. Silvestar je bio ranoranilac, pa bi on šetao Volfa svakoga jutra. Protrčali bi zajedno nekoliko kilometara, a zatim bi Silvestar, koji je imao ključ od Evina i Adamova stana, Volfa tiho pustio u njihovo predsoblje, dok su oni još spavali. Adam i Silvestar, obojica ribiči iz hobija, često bi pecali na Dunavu gdje su Eva i Adam izgradili vikendicu, nalik na staru slavonsku kuću. Ukrcali bi ribički pribor u čamac i krenuli već u cik zore. Dok bi čamac plovio Dunavom, Volf bi sjedio na pramcu. Isprva je i Eva išla s njima, a kako su godine odmicale sve je radije ostajala u vikendici. Sjela bi na obalu i slikala akvarele s dunavskim motivima. Rado je i kuhala, za njih dvojicu, a s godinama je postala vrsna kuharica. Posljednjih godina Eva je prestala dolaziti s njima u dunavsku vikendicu. Jedva čekam da se malo odmorim od vas trojice mojih najdražih dečkiju ... rekla bi im, smijući se, kad bi je nagovarali da ipak krene s njima. Tih je godina Eva bila kronično umorna, no oni su mislili kako je to samo početak menopauze. Bilo je posve prirodno da Eva i Adam, krenuvši na krstarenje, Volfa ostave Silvestru na brigu. Iako se Silvestar veselio odmoru na kojem će biti sam, Volfovo društvo bilo mu je više nego dobrodošlo. U posljednje je vrijeme i on osjećao umor. Starim ... pomislio je. Više me ništa ne raduje, ne uzbuđuje ... sve je prestalo biti izazovom, ništa više nema raniji intenzitet ... starim, starim ... Prije odlaska, sasvim neočekivano jer mu to inače nije bio običaj, Adam je krenuo u jutarnju šetnju sa Silvestrom i Volfom. Eva ne zna da ću ti ovo reći ... A ti ne smiješ pokazati da znaš. Krstarenje Sredozemljem bit će posljednje Evino i moje putovanje ... Onaj polip koji je otklonila... uopće nije bio polip. Uznapredovali rak grlića maternice ... Nakon zračenja i kemoterapije, Eva je trenutno u remisiji ... no izgledi su ... nikakvi ... Htio sam da znaš, Silvestre ... Dok je čitao Evinu ceduljicu i sjećao se razgovora s Adamom, Silvestar je osjetio oštar bol. Jednjak mu se bolno grčio dok su mu pred očima prolijetale slike Eve kao djevojčice, kao vitke apsolventice, kao debeljuškaste majčinske prijateljice ... I posljednje slike izmršavjele Eve koja ga je uvjeravala da je konačno pronašla onu pravu dijetu, a on ju zabrinuto pitao zašto je prenaglo skinula petnaestak kilograma ... Ništa više neće biti jednako ... bez Eve ... pomislio je. Izišao je iz vikendice i sjeo na dok, puneći lulu. Volf mu se smjestio do nogu. Sjetio se kako je taj dok gradio zajedno s Adamom. Sjetio se kako je iz vikendice dopirao zvuk tranzistora. Eva je kuhala za njih dvojicu i plešući svaki čas izvirivala na verandu da vidi kako napreduju. Mlada, lijepo zaobljena od prve trudnoće. Dijete je izgubila u spontanom pobačaju i nikada više nije uspjela zatrudnjeti. A sad je umirala ... Volf ga je gurnuo njuškom i stavio mu šape u krilo, osjetivši njegovu tugu ... A Silvestar se osjetio utješenim, dok je gladio krupnu pseću glavu i tapšao Volfa po leđima. Hajdemo na spavanje, Volfi ... ustajemo u zoru. Čamcem ćemo do onog spruda oko kojeg krstare smuđevi ... * * * Maglica je sakrivala obale dok je čamac tiho klizio Dunavom. Volf je stajao na pramcu, njuškajući rječne mirise. Silvestar je čamac ukotvio nad sprudom, bacio udicu ... Vrijeme je bezbolno proticalo ... Nakon nekih pola sata, magla se počela dizati. Krajičkom oka, u kutu vidnoga polja, Sivestar je uz obalu, pod granama vrbe koje su se spuštale do vode , zamijetio pokret. Pred njim se ukazao neočekivani prizor. U vodi do bedara, stajala je mlada žena. Duga joj se plava valovita kosa rasula po ramenima i leđima, gledala je u njega velikim jasnoplavim očima. Bila je naga, pramenovi njezine duge kose uvijali su joj se na bujnim grudima, dlanom je stidljivo prekrila venerin brežuljak. Kada su im se pogledi susreli, ona je ispružila ruke prema njemu ... i nasmiješila se. Njezina ljepota, nagost, plavetnilo njezina dozivajućeg pogleda, osupnuli su Silvestra. Nagnuo se preko ruba čamca, no ona je u tom času zaronila i nestala u valićima Dunava ... U jednom se trenu ponadao da će ona izroniti, uhvatiti se za rub njegova čamca ... No, nestala je netragom. Nekoliko se trenutaka pitao o identitetu te prekrasne kupačice, a zatim je odbacio prsluk, izuo čizme, skočio u Dunav i zaronio. Pretražio je, više puta zaranjajući, prostor između čamca i obale, no njoj nije bilo traga. Konačno se, mokar, popeo u čamac ... Dugo je sjedio, pitajući se u nedoumici nije li to bila samo njegova halucinacija. Bilo je to priviđenje ... ili možda dio sna ... Zadrijemao sam, načas ... i sanjao ... uvjeravao je Silvestar sam sebe. Nakon nekoliko sati, pošto riba nije grizla, izvukao je i složio udice. Okrenuo je čamac, upalio motor i krenuo natrag. Dok se približavao vikendici, pred očima mu je još uvijek titrao čudesan prizor – oble dojke rumenih bradavica, zaobljen trbuh, nježna ramena po kojima se prosula plava kosa... i plavi pogled koji ga doziva. Kakav san ... pomislio je ... To je morao biti san, jer Volf bi se sigurno oglasio na prisutnost nepoznate osobe. A onda je shvatio, Volf se oglasio. Iz psećeg grla dopiralo je tiho režanje, isto onako prijateljsko kakvim je pas pozdravljao njega. A njega je prizor toliko zaokupio da se toga prisjetio tek sada ... Još ću nakraju povjerovati da sam ugledao dunavsku Rusalku ... rekao je Volfu, u nedostatku drugog sugovornika. * * * Danas je moguć i bežični pristup internetu, pa je, vrativši se u vikendicu i stavivši jedan od Evinih zamrznutih obroka u mikrovalnu pećnicu, otvorio svoj laptop, otišao na Net i u tražilicu otkucao: Rusalka ... In Slavic mythology, a rusalka (plural:rusalki) was a female ghost, water nymph, succubus or mermaid that dwelled in a waterway. According to most traditions, the rusalki were fish-women, who lived at the bottom of rivers. In the middle of the night, they would walk out to the bank and dance in meadows. If they saw handsome men, they would fascinate them with songs and dancing, mesmerise them, then lead the person away to the river floor, to live with them. The stories about rusalki have parallels with the Germanic Nix and the Irish banshee. See Slavic fairies for similar creatures … Nasmijao se. He he he, ostadosmo oboje bez ulova … i Rusalka i ja. Ona se vratila na dunavsko dno praznih ruku, a moje udice također ostadoše prazne ... Te je noći sanjao Rusalku. Izišla je iz Dunava i pjevala i plesala na livadi, naga i prekrasna, pod mjesečinom. Probudivši se, učinilo mu se da čuje njezin pjev. Jutro je bilo kišno, a kiša se tijekom dana pojačala. Gusta je zavjesa kišnih kapi zastrla Dunav. Sjedio je na trijemu, s Volfom do nogu, pušeći lulu i otpijajući gutljaje burbona iz velike čaše. Nije mu se gledala televizija, nisu ga privlačili DVD-i s filmovima, nije mu se radilo, iako je ponio laptop u čijem su ga disku čekali nedovršeni članci. Sjedio je i zurio u kišnu zavjesu. Kiša je prestala i kišna se zavjesa razmaknula tek kad je pao mrak. Oblaci su se razišli, na nebeskom svodu podigao se mjesec. Bio je pun i čudno plav a njegova je svjetlost obasjavala Dunav, dok i o njega privezan čamac. Odjednom, Volf je tiho zarežao. Izronila je iz Dunava, a Silvestar se zapitao kako joj kosa može biti suha i lepršava, kad je netom izronila iz vode. Izišla je na obalu, činilo se da ne primjećuje ni Silvestra, ni Volfa, kojeg je on čvrsto uhvatio za ogrlicu, da je ne bi uplašio. Podigla je sklopljene ruke, kao da se moli ... i zapjevala Mjesecu. Pjesma joj je zvučala ljepše od Rusalkine pjesme Mjesecu, iz Dvoržakove opere. Jezik na kojem je pjevala, bio je Silvestru nepoznat, no ne i potpuno nerazumljiv. Ličio je na neki stari slavenski jezik, pa je shvatio smisao njezine pjesme. Bila je to tužaljka ... Rusalka se povjeravala Mjesecu i žalila na tugu, usamljenost i čežnju. Pogledala je Silvestra, prije no što se vratila u Dunav. Kako je samo bio tužan, strastven i dozivajući taj njezin pogled. Silvestar više nije odlazio na pecanje. Čamac je ostao privezan uz dok, a Volf je slobodno trčao šumom i obalom cijeloga dana, pa se vraćao umoran i gladan, tek navečer. Silvestar nije bio gladan, Evini zamrznuti obroci ostali su netaknuti u ledenici. Ipak, osjećao je neku čudnu glad, neku intenzivnu žudnju. Sjedio je na trijemu, pušio lulu, dolijevao u čašu burbon, a kad je burbona ponestalo, vino. Pio je i čekao večer. Ona bi dolazila, čim bi pao prvi mrak. Ponekad bi pjevala, ponekad i zaplesala, a ponekad bi samo sjedila na obali ... i gledala ga. Ipak, činilo mu se da mu svake noći prilazi sve bliže, a njezin je pogled postajao sve plavlji, sve zavodljiviji. A tada, sljedećih nekoliko noći Rusalke nije bilo, iako ju je Silvestar i dalje čekao. * * * Sutradan ujutro sjeo je u džip i odvezao se do onog malog obližnjeg mjesta. Iako je u bifeu vikendice bilo konjaka, travarice i drugih oštrih pića, on je poželio burbon. A bocu koju je ponio, ispraznio je već druge večeri. Burbon? Ha ha ha ... dragi gospodine, pa ovo je mala seoska trgovina. Tko bi ovdje kupovao burbon, tu svaka kuća ima rakijski kazan... rekao mu je pjegavi mladac na blagajni. Jeste li imali ribičke sreće ... pa opet ulovili nekog velikog soma? .... Nego, jeste li čuli ... našli su one nestale ribiče. Tijela su im zapela u granju, uz obalu, nekoliko okuka nizvodno ... Vrativši se do vikendice, zatekao je Volfa na obali. Sjedio je i lajao, a pred njim se u travi praćakala velika srebrnasta riba. Te je noći Rusalka ponovo izronila iz dunavskih valova. Nije zapjevala, nije zaplesala, nije ostala sjediti na obali. Prišla mu je, kao da lebdi povrh visokih vlati zelene trave, i pogledala ga. Pružio joj je ruku. Ruka joj nije bila hladna, iako je upravo izronila iz hladne rijeke, gorjela je kao u vrućici. I tijelo joj je bilo vrelo, a srce joj je snažno kucalo, osjetio ga je kad joj je položio ruku na grudi. Tijela su im se spojila, u trenu, kad su zajedno legli u travu. Ona se pod njim izvila u luk, vrisnuvši. Otvorila mu se i obuhvatila ga potpuno. Njezina je nutrina bila vlažna i vrela, duboka, uska i čvrsta. Stegnula ga je, osjećao je kako se grči u valovima orgazma. Jedan za drugim, sve dublji, sve višlji, sve čvršći, sve intenzivniji. Ona je plovila iz orgazma u orgazam, a on nije želio svršiti, želio je da to potraje, beskrajno ... I potrajalo je, intenzivno i dugo ... kao nikada dotad. Ležao je, potom, u njezinom naručju, još uvijek ga je obujmljivala rukama i nogama. U Silvestrov se život vratio nekadašnji intenzitet, boje su blještale, krv brzo tekla žilama, nije se više osjećao starim ... Znao je da je sad Njezin, pa se nije odupirao kad ga je uzela za ruku i povela prema Dunavu. Posljednje što je čuo, prije no što su zaronili, bio je Volfov lavež, na obali. * * * S izmršavjelim Volfom do nogu, Adam je sjedio na trijemu dunavske vikendice. Evu je sahranio dan ranije, pa je pobjegao da bi izbjegao navalu onih koji su mu željeli iskazati sućut. Izgubio je ženu koju je volio ... i prijatelja koji mu je bio drag. Silvestrovo tijelo nisu pronašli zapleteno u granje uz obalu, nekoliko okuka nizvodno. Nisu ga nikada pronašli. Kad je policija došla, vrata vikendice bila su otvorena, stvari netaknute ... Na obali je sjedio veliki haski, zureći u vodu. I nije se dao odvući od obale, sve dok nije stigao Adam. Adam je sjedio na obali i zurio u dunavske valove, na trenutak mu se učinilo da s dna dopire Rusalkina pjesma. Upravo je pročitao posljednji zapis u Silvestrovu laptopu: Možda sam čitav život čekao upravo nju ... dunavsku Rusalku. Ako me pozove, otići ću s Njom .... Oprosti mi, Adame, prijatelju ... otići ću s Njom ...  |
- 23:59 - poleti, do oblaka (44) - i reci ... - #
Kolovoz 2009 (2) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (1) Ožujak 2009 (3) Veljača 2009 (3) Siječanj 2009 (6) Prosinac 2008 (6) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (3) Rujan 2008 (5) Kolovoz 2008 (5) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (7) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (16) Ožujak 2008 (17) Veljača 2008 (24) Siječanj 2008 (15) Prosinac 2007 (16) Studeni 2007 (7) Listopad 2007 (7) Rujan 2007 (4) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (5) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
osobni zapisi ... i pokoja pjesma i priča... i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta ... Jedini, ni strune violina, ne trebaju nam zvijezde, ne treba nam mjesečina zvijezde nam se ogledaju u očima a strune srca titraju u pogledima dok zemlja nam se pod nogama izmiče, mi plešemo valcer u oblacima ... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
| rusalkin svijet |
 |
| clouds and water |
