Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

srijeda, 25.07.2007.

"Yes, Minister."

Imam taj jedan problem s državnom upravom. Naime, mrzim ju iz dna duše. Ali, ono, stvarno. Ne mrzim tako puno stvari u životu, jer općenito nisam mrska osoba, a kad bih išla nabrajati, to bi vjerojatno bili kompjuteri, Francuzi, ječmena kaša, urasle dlake, žohari i DRŽAVNA UPRAVA.

Uvjerena sam da je 80% državnih službenika, unatoč konstantnom naricanju o malim plaćama, jednostavno debelo preplaćeno za ono što doista radi za vrijeme radnog vremena. Dapače, plaća prosječnog državnog službenika bi se trebala izračunati na način da se procijeni kolika bi bila adekvatna plaća za osobu čiji je radni zadatak samo sjediti 8 sati dnevno, a onda od te plaće oduzeti 3 sata dnevno, utrošenih na pauze, ručkove, čitanje novina i dokone šetnje hodnicima (upiši ime institucije po želji), te oduzeti novčani ekvivalent štete koju svojim neradom prouzroči onima koji ovise o njihovom 'radu', kao i naknadu za duševne boli koje svaki porezni obveznik trpi kad shvati da on osobno daje priličan dio vlastite plaće da bi ga neki konkretni državni službenik slatko naguzio, kad god mu se za to pruži prilika, umjesto da mu pomogne.

Ako tako postavimo formulu za izračun, vidjet ćemo da bi oni nama trebali plaćati za to što im dozvoljavamo da budu državni službenici.

Ne znam kako vi, ali ja još nemam toliko problema s tim da me neko jebe u zdrav mozak, ali imam problema da me jebe, ako ga ja za to još i plaćam.

Što je bilo?

Porezna uprava, eto što je bilo.

Jubavnajveća i ja kupili garažu fiti-fiti. Pola kupio on, pola ja (to se inače smije s nekretninama, ne morate biti zaljubljeni, a da bi vam država dopustila da ste suvlasnici nekretnine).

Ja dvaput isprintam poreznu prijavu, dva put popunim papire, platim izradu dodatne preslike kupoprodajnog ugovora, upravo da bi isti priložila uz dvije prijave, stavim papire u dvije različite koverte, dvaput ispišem adresu i dvaput platim poštarinu.

Zašto?

Zato što smo Jubavnajveća i ja dvije različite osobe. Porezna uprava je, vjerojatno upravo iz tog razloga, donijela dva različita rješenja, jedno za Jezdimira na Adresi A., drugo za Jubavnajvećeg na Adresi B.

Ta rješenja stavili su u jednu kovertu i poslali Jubavnajvećem na Adresu B.

Gdje mene nema.

Osim kada dođem pogledati film i obrstiti frižider. Ali teško da će poštar baš u to doba.

Mislili su da će stvar biti jasna, ako na kovertu napišu Jubavnajveća I JEZDIMIR.

Nakon što sam zaključila da taj porez uopće nisam dužna platiti, jer dostava mora biti izvršena osobno, s povratnicom, nakon dva tjedna sam se smilovala i odlučila nazvati i reći im što ih ide, te da mi pošalju rješenje ponovo, ako žele da platim. Negdje oko 13h uspjela sam dobiti nekoga na poreznoj, gdje su me spojili s referentom (upravo tim koji je izvršio to genijalno pakiranje, vjerojatno nakon što je mudro zaključio da mi mora da se ševimo, čim smo zajedno kupili garažu, pa mi valjda Jubavnajveća, prilikom sljedeće ševe, može predati i taj papirić).

Nakon razgovora s dotičnim referentnom, primijetila sam da s tom sortom ljudi razgovor teče uvijek po istom obrascu.

Jezdimir uljudno objašnjava problem:

- “Dobar dan. Niste uredno izvršili dostavu poreznog rješenja, dostavili ste oba rješenja na adresu samo jednog suvlasnika nekretnine, vjerojatno s nakanom da ušparate 10 kuna poštarine i sebi par minuta posla. To je sve u redu, ali kako sam ja porezni obveznik koji sve to plaća, ipak bih bila zahvalna kad biste mi moje vlastito rješenje poslali na moju vlastitu adresu.”

Prva iznimno bezobrazna laž s njihove strane:

- “Ne, ne, to je u redu, kad je jedna nekretnina s više suvlasnika, mi tako vršimo dostavu, pa jedan suvlasnik drugome preda rješenje.”

Još uvijek staložen odgovor s moje strane:

- “Nemojte mi, molim Vas, pričati bedastoće, jako dobro znate kako se vrši dostava po Zakonu o upravnom postupku, a to što ste Vi napravili nema veze s urednom dostavom. Ja to uopće nisam dužna platiti i Vi to znate.”

Pokušaj vađenja na onu staru 'to se kod nas uvijek tako radi i nikad nikakvih problema':

- “Gospođo, to je već učinjeno tako tisuću puta i nitko se nikada ne buni! Ja ne razumijem u čemu je problem!”

- “Naravno da se ljudi ne bune, kad ne znaju da nisu dužni platiti! Zar mislite da čitaju doma ZUP i promišljaju o urednim dostavama pismena u upravnom postupku? Vi to upravo i radite jer računate da ljudi ne znaju, pa ako prođe – prođe! Zašto bi ste Vi radili svoj posao, ako može moj dečko umjesto Vas, zar ne?”


Pokušaj diskreditiranja sugovornika, prikazujući ga kao šizofrenog manijaka, koji, ničim izazvan, napada nedužne ljude, koji samo rade svoj posao (moja nadraža faza razgovora):

- “Dobro, s Vama se OČITO ne može normalno razgovarati, pa onda nek nam se pošalje to rješenje natrag, pa ćemo ponoviti dostavu.”

- “U redu, poslat ću Vam rješenje, pa mi ga izvolite dostaviti na moju adresu.”

- “Čekajte, kako to mislite, ne razumijem, rješenje je kod Vas? Pa u čemu je onda problem?!”

- “Problem je u principu, gospodine, ako ih je tisuću odšutilo, ja neću, želim da mi se moje rješenje uredno dostavi na moju adresu.”

- “Princip?! Bože svašta, ja sam ostario čovjek i još nikad nisam čuo za ovako nešto...”


(tu mi je već smiješno, pa sam se odobrovoljila)

- “Ajde da sam Vam to priuštila, pa da saznate nešto novo. Ali, evo, platit ću bez pogovora, samo priznajte da ste pogriješili. Samo priznajte.”

Vrhunski bezobrazluk i druga bezobrazna laž:

- “Ne, ja NISAM pogriješio, mi...”

...nažalost prekinuta s moje strane, jer jednostavno nisam mogla odslušati rečenicu do kraja:

- “Ma kako, molim Vas, NISTE pogriješili, kad ste postupili nezakonito?! Pa nikad Vam ovrha ne bi prošla na temelju ovoga, ni kune ne biste dobili, znate to!”

- “Je, ha, čujte, u situaciji...”

- “No, dobro, ovo je već stvarno smiješno, nije bitno, platit ću, Vi znate i sami da postupate bezobrazno. Doviđenja.”

- “U situ...”


-ŠĆUK-

Ne moram niti naglašavati da mu je ton čitavo vrijeme bio onako pravednički iziritiran, bahat i drzak, kako to samo može biti kod ljudi koji smatraju da imaju pravo jebati druge u zdrav mozak, pa im ide na živce kad ih netko slučajno pozove na red. Da je samo odmah rekao da je to greška ili bilo što u smjeru toga da 'znaju da ne bi smjeli, ali da to neki put rade, međutim, sad se naravno ispričavaju, i dostavit će ponovo, bla-bla', vjerojatno bih se prijekorno nasmiješila, kao što to čini majka, kad joj blesavo čedo čokoladom usere zid dnevne sobe, i još danas to platila. Ali sad si nešto razmišljam da neću. Baš neću. Neću niti potrošiti deset kuna da mu to vratim. Jednostavno neću platiti. Ili to ili ću njegovom šefu poslati dopis s transkriptom ovog razgovora. Čim se odlučim što je pakosnije.

Naravno, na kraju ću opet ja najebati, na ovaj ili onaj način, ali ako će netko od njih zbog mene imati barem deset minuta više posla, smatrat ću da se isplatilo. I uživat ću.

- 16:31 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se