UMIRU BESEDE KAKO I LJUDI
beseda isto more umrit
kako i čovik
pozabljena i sama
ki zna koliko besed umire
svakoga dneva
besede ke više
nikomu ne rabe
kih se više niki ne domišlja
ke se ne govore
besede z kimi je moje matere
mat
svoju dičinu spravljala
spat
uz ke su se imena ke danaska
na cimitru mučeć na kamiku stoje
zavavik skupa
nikad smele, kuševale
dokle su bile žive
dokle su bile mlade...
kako vi sada
ke su se šapćale
besede ke meni danaska fale
da bin š njimi rekla sve
ča otila bin van reć
besede ke današnji mladi više
ne razume i va njih se ne intende
umiru pomalo
svakoga dneva
i jednoga dana sve će nestat
samo va kon libru
i va nikoj beloj glavi
još će jih se spominjat.
E.M.Mahulja/Krk
16.10.2006. u 20:26 |
3 Komentara |
Print |
# |
^
| |
listopad, 2006 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
Listopad 2006 (7)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sve ča ovdi bude zapisano je autorsko vlasništvo autora bloga (mene) i more se koristit jedino po onomu ča propisuje Creative Commons licence.
Elfrida Matuč-Mahulja
Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Hrvatska.
Sve ča volin
Balkanski književni glasnik
Da bih bila ja...
Moja sjena i ja
Erotika u riječi i stihu
LUPIGA
Knjiški moljac
PELUD NET
BODULKA
Odsutna pogleda sjedi na jutenoj vreći do vrha ispunjenoj tek ubranim maslinama. Od rane je zore već bila u berbi. I sada na rubu ceste, bezizražajna pogleda čeka prijevoz kući... još mora skuhati ručak. Njeni su muškarci gladni, radili su naporno u berbi s njome cijeli dan...
Pokraj nje prolaze automobili u oba smjera, autobusi... sve ih primjećuje. Primjećuje poglede putnika u njima. Netko joj mahne, netko joj se smije. Kao da i sama ne zna kako izgleda u toj potrganoj staroj odjeći. A u čemu bi drugom brala masline u masliniku na kamenjaru!?
Svejedno, oni prolaze. Ljudi putuju. Sutra je blagdan i promet je pojačan.
A gdje je ona u životu bila?
Ne zna ni da odavno ne voze trajekti na relaciji Črišnjeva-Voz. Doduše čula je za nekakav most... Ma tko o tome misli.
Previše muškaraca u kući ima i treba brinuti za njih. Muž još stariji od nje, sinovi koji se nisu poženili, pa nešto stoke... vinograd, maslinici...
U njenom životu nije bilo vremena za saznanja. Za putovanja.
Možda se ipak uputi do Međugorja kad župnik organizira hodočašće. Možda... ako to bude u doba kad nema posla ni u kući ni u "kampanji"...
Zašto mi se učinilo da su joj oči suzne? Danas dok sam je i ja promatrala iz autobusa vraćajući se kući s posla... progoni me njen lik čitavog dana. To je Bodulka. Prava. Vjerojatno je cijeloga života maštala o bijegu, ali ju je sudbina usidrila na Otoku. Okrutno.