LOVE TURNED TO STONE

22 kolovoz 2012



....svi mi negdje u koferu kojeg nosimo cijeli svoj život imamo poneku Krijesnicu....poneko slomljeno srce....neki raskid koji nije baš najljepše završio....ali ono što je ovaj čovjek napravio u spomen svojoj nevjernoj ljubavi ostavlja bez daha....



...... Edwarda Leedskalnina iz Latvije ostavila je njegova šesnaestogodišnja zaručnica Agnes Scuffs ,samo jedan dan prije vjenčanja.Razočaran,Edward odlazi za Ameriku,gdje je proveo više od 28 godina gradeći Koraljni dvorac,odbijajući dopustiti da ga bilo tko vidi dok je radio.



.......Leedskalnin je izvorno izgradio dvorac, koji je nazvao Rock Gate Park, u Florida Cityu, oko 1923 godine,kupivši zemlju od Rubena Moser čija mu je supruga pomogla kada je bolovao od tuberkuloze sa kojom je došao u Ameriku.Florida City je u to vrijeme bio iznimno udaljeno mjesto,bez imalo napretka,a što je Edwardu odgovaralo,jer je mogao na miru raditi .Godine1936,civilizacija je došla i do mjesta na kojem je Edward gradio svoj dvorac.Lokalne vlasti su počele praviti planove o razvoju područja na kojem se dvorac nalazio,pa je Leedskalnin odlučio preseliti i ponijeti dvorac sa sobom .Proveo je tri godine prebacujući dvorac kamen po kamen u naselje Homestead koje se nalazi oko 16 km sjeverno od Florida Citya

.....Leedskalnin je nastavio raditi na dvorcu sve do svoje smrti 1951. Kamene gromade vapnenca koje su dio novijeg dvorca, a ne među onima prevezenima sa originalne lokacije, nalaze se samo nekoliko metara od južnog zida.



.....Edward je naplaćivao posjetiteljima deset centi za obilazak dvorca i od toga je živio. Postoje znakovi urezani u stijenama na ulazu koji kažu "Ring Bell Twice" i drugi znak unutar imanja koji kaže ""Adm. 10c. Drop Below". Tada bi on sišao iz svog stana u dvorcu i proveo goste na turneju po imanju. Leedskalnin nikada nikome tko ga je pitao nije rekao kako je napravio dvorac. Jednostavno bi odgovorio "To nije teško, ako znate kako."



....Kada su ga pitali zašto je sagradio dvorac, Leedskalnin je nejasno odgovorio da je izgrađen za njegovu "Sweet Sixteen". To je učvrstilo vjerovanje da je sagradio dvorac svojoj nevjernoj zaručnici .U knjizi koju je Leedskalnin objavio o svom trošku navodi da je ljubav prema njegovoj "Sweet Sixteen", bila više ideal nego stvarnost. Prema izvorima iz Latvije, žena je stavrno postojala, ali je njeno ime je zapravo Hermine Lusis.

....... Kada je Leedskalnin obolio u prosincu 1951 godine,stavio je znak na prednja vrata "otišao u bolnicu" i uzeo autobus za bolnicu u Miamiu .Liječnici su otkrili da Leedskalnin pati od raka želuca. Umro je u bolnici tri dana kasnije.



.....Ono što golica maštu je to kako je Edward uspio sam,bez ičije pomoći sagraditi dvorac od kamena čiji poneki blokovi teže i preko jedne tone.Sama ulazna vrata na imanje su teška negdje oko 9 tona i prema riječima kustosa tako su savršeno izbalansirana da se mogu otvoriti prstom.
Tajna gradnje otišla je zajedno sa Edwardom u grob,a njegova Agnes nikada nije došla pogledati dvorac koji je podigao u njezinu čast.



.....oh kvragu....skoro zaboravih....povod ovom postu je pjesma Billya Idola "Sweet sixteen".....uvijek me je kopkalo tko je starac na početku spota...i kakve uopće veze ima s pjesmom.....uz malo digganja izašla je ova priča...a spot je sniman baš u Koraljnom dvorcu...



.....nakon što sam pročitao priču o Edwardu,njegovom dvorcu i nevjernoj ljubavi.....pogledao sam spot ponovo....i negdje na sredini spota kada kaže "Gave my heart an engagement ring....
She left everything".....Billy onako ladno podigne srednjak.....tada sam shvatio da je srednjak upućen Agnes i to baš u Billyevoj maniri....u ime Edwarda.....nasmijao sam se i gotovo nesvjesno podigao sam ga i ja......svim onim utezima kojima nas prošlost veže i ne da nam slobodu.O kakav krasan osjećaj.....i zato.....srednjak gore....za sve ono što nam krade slobodu....ako ništa...siguran sam da će vam izmamiti osmijeh na lice....




WOODSTOCK

18 kolovoz 2012



.....neki dan vodio sam uz čašicu vina zanimljiv razgovor sa šogorom oko idealnog društvenog uređenja....frcale su velike riječi...spominjao se Platon...Thomas More....on je zagovarao ideju da idealno društvo nije moguće ostvariti zbog same naravi čovjeka...dok sam ja branio anarhiju....naveo sam nekoliko primjera društava u ruralnim krajevima Engleske gdje su izbacili novac iz opticaja....ljude koji se povlače u prirodu i osnivaju samodostatna društva...doduše mala i to su izdvojeni slučajevi...ali na nekim primjerima je dokazivo da je moguće....na kraju nismo donijeli konsenzus.....što me raduje....jer kad se opet sretnemo....bit će to zanimljiv okršaj.....



....na današnji dan prije 43 godine završio je Woodstock........i tog...posljednjeg dana festivala Woodstock 1969 godine....ljudima se obratio Max Yasgur...na čijoj se farmi održavao cijeli događaj i rekao:"Dokazali ste nešto svijetu.... da pola milijuna mladih može biti zajedno u glazbi i zabavi, i samo u glazbi i zabavi...."



......400 tisuća ljudi je ta tri dana živjelo konsenzus....doduše, od tada se mnogo toga promijenilo...ali Woodstock živi negdje u meni svojim tajnim životom....živi kao ideja da je drugačiji svijet moguć.


ŠUMA

16 kolovoz 2012




Blijeda svjetla grada sad polako gasnu
Odvode nas lako u noć tamnu,kasnu
U gusto tkanje mraka
Bez zvuka,bez zraka
Ispred nas je šuma
Mirisna i jaka

...jednoj....sa vijencem u kosi....i mirisom proljeća....usred zime...





CHAIN OF FOOLS

10 kolovoz 2012



Moje ime je Thorvald Gumbarsson.U krugovima norveških kolekcionara poznat sam kao svojstveni Indiana Jones.Imenujte starinu,umjetničko djelo ili artefakt i ja ću je gotovo sigurno nabaviti.Počesto hodam s druge strane zakona i propisa,ali hej,čovjek mora od nečega živjeti.
Direktor svjetskog muzeja u Oslu pozvao me je tog za taj grad tako nesvojstvenog sunčanog dana na razgovor.Norveška ekspedicija sprema se u Sakya gompu na Tibet,gdje bi trebali provesti mjesec dana u proučavanju vjerskih običaja i života tamošnjih redovnika.I naravno,treba im čovjek koji će organizirati ekspediciju,pronaći ljude i teretne životinje jednom kad stignemo na Tibet.Taj čovjek biti ću ja.Ministarstvo je povuklo veze u Pekingu pa smo ze nekih mjesec dana već bili u malenom avionu za Lhasu.Dva člana norveškog ministarstva kulture,dva etnografa,jedan fotograf i ja.Pogled na njihova blijeda knjiška lica nije odavao dojam da će ovo biti lak posao.Ministarstvo je povuklo dobre veze,pa smo imali gotovo odriješene ruke da boravimo na Tibetu bez nekih posebnih kontrola i pretresa,što mi je odgovaralo jer posljednja dva puta kad sam tamo bio bilo je teško doći do ljudi koji poznaju ljude koji znaju gdje postoje starine koje se mogu...hmmm...pa recimo kupiti.U Lhasi smo se zadržali dva dana,dovoljno da ljudi iz našeg ministarstva kulture izvade potrebne dozvole.Dovoljno čak i da stupim u kontakt sa prijateljem iz Crvenog križa,koji mi je dao ime jedne veze iz tibetanskog pokreta otpora u Golmudu,gdje nam je bilo odredište prije kretanja na planine tibetanskog platoa.

Nekoliko sati vožnje transportnim avionom do Golmuda proteklo je u pravljenju planova o usponu na planinu u blizini Dangjin prijevoja,koji se nalazi na 3860 metara nadmorske visine.Tamo bi se trebala nalaziti Sakya gompa koju je odobrilo kinesko ministarstvo kulture.Odobrenje kineskog ministarstva kulture za rad gompe podrazumijeva da se u gompi nalaze samo ideološki osviješteni redovnici,što je značilo da će moja ekspedicija u svom proučavanju dobiti servirano samo ono što kineska vlada želi.Ja sam želio nešto drugo.Pokrajina Qingxai slovi kao područje Tibeta koje je najslabije naseljeno i prema mojim izvorima na planinama koje okružuju Tibetanski plato postoje stare gompe koje kineska vlada zbog udaljenosti i prirodne nepristupačnosti još uvijek nije uspjela otkriti.Od svojih izvora očekivao sam neke informacije kako doći do takvih mjesta.Moju vjerodostojnost potkrepljivalo je pismo mog prijatelja iz Crvenog križa koji je preko granice u Indiju već uspio prokrijumčariti nekoliko članova „purba“,tibetanskog pokreta otpora.

U Golmudu sam već prvi dan pronašao dva kamiona koja će nas prebaciti do prijevoja Dangjin,gdje će nas čekati nekoliko tibetanaca sa šest jakova i dva tovarna konja.Još dva dana trebalo mi je da sa vodičem Tenzinom obavim kupnju potrepština koje će nam trebati u ekspediciji,i konačno smo 23 kolovoza 1997 godine ujutro krenuli kamionima prema prijelazu Dangjin.Bilo mi je smiješno gledati gospodu iz norveškog ministarstva kulture kako krive lica kad su dva kineska kamiona prekrivena ceradama stigla na parkiralište hotela „Kunlun“.Bio sam siguran da će imati o čemu pisati.

Putovanje do prijevoja potrajalo je cijelih pet i pol dana za koje vrijeme sam u glavi pravio plan kako iskoristiti mjesec dana boravka u gompi u svoju korist. Kasno popodne na prijevoj Dangjin već je bacilo svoju sjenku,kad smo zamijetili nekoliko nevelikih šatora od jakove kože i životinje vezane za kržljavo grmlje uz njih.Vozači kamiona,inače han kinezi,vidjevši pripadnike tibetanskog naroda kham,koji su bili kršni gorštaci,i koji su se najduže opirali kineskoj invaziji,na brzinu su nas pozdravili i sjeli u svoje kamione nestavši u oblaku prašine.

Tenzin je odlučio da prespavamo tu noć u logoru,da bi smo sutradan nastavili svoje putovanje i uspon do Sakya gompe.Ujutro smo podijelili tsampu i čaj sa našim vodičima,a zatim je naša mala ekspedicija krenula.Uz manje zastoje trebao nam je dan i pol da stignemo do sela iznad kojeg se uzdizala Sakya gompa.Lama Gyalo već je bio obaviješten o našem dolasku i dočekao nas je u velikoj molitvenoj dvorani.Namještenog osmjeha nije mi odavao dojam čovjeka velikih duhovnih kvaliteta.Možda se varam,ali prije mi je ličio na pekinškog birokrata nego na glavnog svećenika jedne gompe.Nakon razmjenjivanja „khata“,moji birokrati su krenuli u planiranje svog boravka sa lamom dok sam se se ja neprimjetno iskrao i kod velikog molitvenog kotača susreo jednog od purbi koji je bio ubačen kao redovnik u Sakya gompi.Ime mu je bilo Tarong i nakon što je počitao pismo koje mi je predao moj prijatelj iz Crvenog križa u Lhasi,odveo me je dublje u mrak gdje mi je rekao da će me za tri dana u selu ispod gompe čekati čovjek koji će me odvesti u neregistriranu Rapang gompu koja se nalazi iznad granice snijega.Prema njegovim riječima ne bih trebao izbivati duže od četiri dana.

Stručnjacima iz norveškog ministarstva rekao sam da ću otići na četiri dana u posjet jednom od vodiča koji me je pratio na jednoj od prošlih ekspedicija,na što su isti slegnuli ramenima.Vidio sam da su već dobili svoju dozu kulturne revolucije.

U predvečerje trećeg dana našeg boravka u Sakya gompi,sišao sam do sela,gdje me je u centru čekao mrki kham,te mi rukom dao znak da krenem za njim.Vodio je sa sobom samo jednog jaka i nosio zavežljaj preko lijevog ramena.Krenuli smo noću jer je u svakom selu bilo pokoje oko koje je prenosilo vlastima ono što vidi.

Uspon je bio strm,ali već u svitanje stigli smo do granice snijega.Podijelili smo tsampu i čaj koji sam napravio na svom plinskom kuhalu.Kham je nešto prošaputao svom jaku i sklonio ga je iza stijene,gdje sam vidio da je bilo pripremljeno nešto sijena,vjerovatno dovoljno do našeg povratka.Kham je bio šutljiv i polako smo napredovali.Negdje sredinom dana morali smo staviti krplje jer je snijeg postao toliko dubok da se nije moglo hodati po njemu.

Napredovali smo sve sporije,a ja sam se sve brže umarao zbog razrijeđenog zraka,pa smo često stajali.Kham je sve češće prinosio prst svojim ustima želeći me valjda upozoriti na moguće lavine koje su se svaki čas mogle sručiti na nas noseći tone i tone kamenja i snijega.

Prespavali smo u jednoj pećini i vidio sam da moj vodič dobro poznaje put jer je tu bilo ugodno toplije nego vani gdje je noćni vjetar koji se podigao,nosio snijeg i činio svako ostajanje vani duže od nekoliko minuta nemogućim.Zapitao sam se tada kakvi to ljudi moraju živjeti u Rapang gompi,izloženi ovakvom nemilosrdnom bijesu elemenata.

Slijedećeg jutra dok smo prolazili uskom stazom na rubu jedne kamene gromade,začuo se urlik i kao da je odjednom sav zrak iz okolne atmosfere bio isisan.Uspio sam vidjeti samo užasnuti khamov pogled prije nego ga je lavina povukla u bezdan.

Mene je spasila samo božja providnost i kameni izboj ispod kojeg sam baš tada prolazio.Bio sam užasnut,ali sam nakon nekog vremena odlučio krenuti dalje slijedeći neka prirodna obilježja koja bi mogla poslužiti kao put.Bio sam uvjeren da sam na manje od pola dana hoda do skrivene gompe.

Negdje oko podneva već sam bio poluslijep od sniježnog blještavila i sve sam teže disao pa sam odlučio hodati još sat vremena.Ukoliko ne ugledam gompu,vraćam se do pećine gdje smo prespavali prvu noć.

Jedan nezgodan umorni korak,ponio me je niz padinu uz koju sam hodao i sa užasom sam shvatio da ću ne zaustavim li se završiti na dnu procjepa koji se nalazio na kraju padine.Nisam se zaustavio i padao sam kroz procjep beskrajno dugo kada me prekinuo pad u snijeg i oštar bol u potkoljenici.Ležao sam na dnu neko vrijeme,a onda sam polako puzeći krenuo prema kraju procjepa gdje se naziralo svjetlo.Noga je bila slomljena,nije to bio vanjski prijelom ali sam znao da je loše i da ću umrijeti ako uskoro ne pronađem neko sklonište.Na svu sreću moj ranac sa zalihama je još uvijek bio na mojim leđima.Nakon dugo vremena puzanja naletio sam na zid magle,toliko gust da sam doslovno morao pipati prstima ispred sebe tražeći put.Prije nego sam pao u nesvijest osjetio sam kako se magla razmiče i iznad sebe sam ugledao nasmiješeno bradato lice kineza.

Probudio me miris sijena.Pokušao sam se okrenuti kad me presjekao oštar bol u lijevoj nozi.Krenuo sam rukom prema boli i napipao vlažan oblog od bilja i dvije udlage.Lagano sam se okrenuo prema svjetlosti i vidio da se nalazim na prostirci od sijena u prirodnoj pećini u stijeni.Oko mene je bilo nekoliko grubo napravljenih drvenih polica i to je bio otprilike sav namještaj u pećini.U svjetlosti koja je dopirala izvan pećine ugledao sam obris ljudskog bića koje je nakon neog vremena krenulo prema meni.Kada se osoba sagnula vidio sam da je to isti onaj kinez koji je bio iznad mene prije nego sam pao u nesvijest.Imao je dugu sijedu kosu i bradu približno iste duljine.Nosio je narančastu odoru budističkog redovnika.Sagnuo se nad moju nogu,položio ruku na nju i savršenim engleskim jezikom rekao da se zove Kwan Feng Chou da ću sada biti u redu.Odspavao sam još nekoliko sati,a zatim polako ustao na desnu nogu pridržavši se sa dvije vješto napravljene štake od grana, koje sam našao pored kreveta.

Kad sam izašao iz pećine,ostao sam bez daha.Sunce je obasjavalo dolinu nepravilnog okruglog oblika.Ono što me je ostavilo bez daha bilo je zelenilo koje je raslo uz potok koji se spuštao u kristalno plavo jezerce ovalnog oblika negdje na sredini doline.Pećina u kojoj sam se nalazio bila je na povišenom dijelu doline i sa njenog ulaza je pucao pogled na prekrasnu zelenu oazu usred sniježnih vrhova koji su se mogli vidjeti iza mojih leđa.Malo podrobnijim promatranjem primjetio sam da su rubovi doline oivičeni zidom magle koja je vjerovatno štitila ovaj raj od snijega i leda.Na koji način,nije mi bilo jasno.

Starca sam pronašao kako sjedi na kamenom platou uz jezerce do kojeg sam stigao hramajući utabanom stazom.Sjedio je u lotosovom položaju i vidio sam da se nalazi u dubokoj meditaciji.Sjeo sam preko puta njega,namjestio povrijeđenu nogu,koja me za čudo sve manje boljela,zatvorio sam oči i uživao u povjetarcu koji je dolazio sa sjeverne strane,ne razmičući maglu.Nakon nekog vremena tišine starac je otvorio oči i veselo se nasmiješio.Rekao mi je i dalje na savršenom engleskom da pođem za njim.Hodali smo polako putem kojim sam ja došao,te smo na jednom dijelu potoka prešli na drugu stranu malim drvenim mostićem i našli smo se pred ulazom jedne pećine veće od one u kojoj sam se pobudio.

Unutrašnjost pećine bila je osvijetljena sa nekoliko strateški raspoređenih uljnih svjetiljki koje su bacale svoju nejaku svjetlost samo pojačavajući dojam ogromnosti ovog prostora.U kamenim udubljenjima uzduž zidova na drvenim policama stajale su stotine,možda i tisuće svitaka i tibetanskih knjiga sa drvenim koricama između kojih su bili komadi pergamenta.Tibetanske svete knjige.Na nekoliko polica vidio sam obredne bodeže, „purbe“ izrađeni od bronce drveta,kosti i kamena.Na zidovima visile su „thangke“,obredne zastave sa prikazima božanstava.Prava Ali Babina pećina.Kad bih uspio iznijeti odavdje samo jednu kutiju ovih stvari,bio bih bogat čovjek.Pošao sam do jedne police kada me zaustavio starčev glas:“Sjedni,stranče...imat ćeš dovoljno vremena za razgledanje“.

Sjeli smo na pod,na dvije prostirke od jakove kože kada je starac počeo pričati:
„Ti si budala,stranče.Upravo kao što sam bio i ja.Ispričat ću ti moju priču.Ispričat ću ti kako je ova stara budala pronašla ovo mjesto.
Godine 1967 bio sam opijen načinom na koji je tekla kineska kulturna revolucija.Bio sam redovni profesor na sveučilištu u Pekingu.Ponio me je val i žar mojih studenata koji su rušili svaki trag starih tradicionalnih vrijednosti.Sa skupinom studenata u lipnju mjesecu te 1967 godine pošao sam na Tibet gdje smo zajedno sa Narodnom vojskom učestvovali u rušenju mnogih gompi na području pokrajine Qingxai.Ne mogu ti niti opisati strahote koje smo počinili.Sa nekoliko studenata i pripadnika planinske divizije Narodne vojske pošli smo locirati gompu Rapang za koju smo od zatvorenika u lao-gai logoru izvukli podatak da se nalazi negdje na ovom području.Do prijevoja Dangjian došli smo sa dva kamiona,pa nas je otuda vodič za kojeg sam sada siguran da je radio sa purbama,poveo prema granici snijega gdje se trebala nalaziti gompa.Vodič je svoja uvjerenja platio glavom,upravo kao i dvadeset troje mojih drugova.Lavina ih je odnijela u bezdan u samo nekoliko sekundi.Mene je spasio pad na kameni izboj,gdje sam čekao smrt.Nakon nekog vremena vjerovatno sam se onesvijestio i pao u bezdan gdje sam se osvijestio ležeći na snijegu.Volja za životom je bila jaka pa sam besciljno puzao dok nisam prolazeći kroz maleni klanac došao do maglenog zida,gdje sam izgubio svijest.Kada sam se osvijestio nalazio sam se u ovoj dolini,dok je uz mene sjedio stari lama koji mi je objasnio svrhu ovog mjesta.Ovo je mjesto iz legendi,toliko dugo čuvano kao tajna da samo nekoliko lama u Tibetu znade za njegovo postojanje.Nisam uspio dokučiti na koji način se održava flora i fauna ovog mjesta,ali mislim da postoje negdje izvori tople vode koji stvaraju zaštitni magleni zid oko nas.Isto tako područje pod maglom je prepuno dubokih rupa,oštrih stijena,tako da je svaki bijeg gotovo nemoguć.Samo lama koji povremeno dolazi iz Tarong gompe koja je isto tako sakrivena,poznaje put.Nekoliko puta sam pokušao pobjeći.Jednom sam slomio tri rebra i nogu i čekao smrt u magli,kada me je nakon cijelog dana i noći pronašao lama koji me je vratio u dolinu.Ovdje se sasvim pristojno može živjeti,raznog voća i divljeg povrća ima u izobilju.Kod jezera postoji stado jakova,čije mlijeko je izvrsno.Sada sam miran,bio sam budala kao i ti,ali život ovdje me je naučio da budem zahvalan prirodi na svakom novom danu.Naučio sam poštovati biljke i životinje,naučio sam poštivati sebe.Prije nekog vremena došao je lama i rekao da budem pripravan jer će doći budala koja će me zamijeniti na mjestu čuvara“

-„Čuvara čega ?“ upitao sam ga

-„Čuvara svega onoga što nas je naša pohlepa i nerazboritost natjerala da uništimo ili ukrademo.U velikoj pećini nalaze se predmeti od neprocjenjive vrijednosti,koje su ovdje stari lame sklonili kada smo počeli rušiti gompe.Stari lama jednom mi je rekao da ovdje nisam došao slučajno,a vidjevši tebe,mada nisam čuo tvoju priču,znam da nas je ovo mjesto pozvalo.Sve ćeš i sam shvatiti“

Nakon toga starac je ponovno utonuo u meditaciju,a ja sam imao tisuću pitanja.Nakon nekog vremena pošao sam puteljkom prema jezercu čija je bistra voda bila ugodno hladna,tako da sam legao na travu uz jezero i zaspao.Kada sam se vratio do pećine, starca tamo više nije bilo.

Živim ovdje već trinaest godina.Četiri puta pokušao sam pobjeći.Dva puta sam lomio ruku i jednom sam povrijedio glavu te dobio ožiljak preko čela.Taj posljednji put u dolinu me je donio lama.Posljednje četiri godine nisam bježao,počeo sam uživati u samoći i ljepoti ovog mjesta.Neke obične stvari postale su mi prekrasne.Sir od jakovog mlijeka koji pravim je izvrstan.Lama koji dolazi uvijek ponese dva-tri u Rapang.Uz starog počeo sam učiti pismo na kojem su napisani svici,pa čak pomalo i čitam.Stari lama kaže da još nije došlo vrijeme za moju smjenu.Ja čekam,ali čekanje mi postaje sve manje bitno.









PJESMA

06 kolovoz 2012



FABIAN PEREZ-THE GUITAR PLAYER


Pusti neka pjesma
govori o tebi
prijatelju stari
kao bistra česma
kao zvuk što stvori
žica na gitari

Pusti neka lete
kao zrake jasne
riječi iz nutrine
kao da uz svijeću
u večeri kasne
gasiš neke tmine

Pusti da izađe
što nikome drugom
nikad rek´o ne bi
prijatelju stari
pusti neka pjesma
govori o tebi

MOJA AFRIKA

03 kolovoz 2012



.......spisateljica Karen Blixen iskusila je afriku iz prve ruke......ali ovo nije post o njoj....niti o knjizi i odličnom filmu.....ovo je post o mom glazbenom putovanju crnim kontinentom.....



......kada mi je u ruke na preporuku došao album "Acoustic Africa" odlične world music diskografske kuće Putumayo.....prije preslušavanja očekivao sam puno bubnjeva i zbor koji pjeva u jedan glas.....o,kako sam bio u krivu i kako često zbog predrasuda propuštamo divne stvari u životu......



......Afrika me dobila na prvo slušanje....i ljubav traje do danas.....naoružan ovim albumom i iskrzanom kartom afrike negdje u mojoj glavi krenuo sam na putovanje koje je do sada bilo tako bogato zvucima,bojama,čudnovatim instrumentima i vokalnim izvedbama da još osjećam vrtoglavicu.....

GVINEJA BISAU








SENEGAL





BENIN



KONGO



Wapi Yo (Where Are You)

Tango ngaď na lelaka
Moto andima ngaď te
Tango ngaď na belelaka yo
Wapi yo

Mayi ya miso ekotanga
Bolingo na ngaď akeyi eh
Nani akoyembela ngaď nzembo
Ya bolingo ye eh

Wapi yo,
Wapi yo, ye eh ye
wapi yo oh, oh bolingo na ngaď

Soki lelo olobi yo oboya ngaď
Na kosuka wapi ye ngaď ya oh ngaď ye eh
Mama ah ah

Mayi ya miso ekotanga
Bolingo na ngaď akeyi eh
Nani akoyembela ngaď nzembo
Ya bolingo

Wapi yo,
Wapi yo ye eh
Wapi yo, oh bolingo na ngaď
Wapi yo...

Akolinga ngaď

Ye...
Wapi yo
Bolingo na ngaď
Bolingo na ngaď soki otiki ngaď
Naniakolinga ngaď lokola yo
Nani soki yo te nani
Bolingo na ngaď...

Wapi yo,
Wapi yo ye eh
Wapi yo, oh bolingo na ngaď
Wapi yo...


JUŽNA AFRIKA





MALI





M'bifo (Hvala ti)

Istina je da sjedinjeni stojimo
Hvala ti dragi moj
Što god se dogodilo ti si uz mene,
Iz vremena moje samoće i strahova,
Zadržala sam samo daleko sjećanje
Sada sam jaka od tvoje podrške.
Tvoja prisutnost čini me svjetlijom.

Još se sjećam svojih tužnih misli.
Kad sam gledala parove
Kako pucaju pod težinom svog jedinstva.
Muškarci i žene za koje
Sjedinjenje postaje okov.

"Samoća mi jamči bolji život",
Rekla sam sebi.
I ne bi trebala nositi tu slatku gorčinu
koja se nastanjuje u parovima tijekom vremena.
Dakle, ne bih mogla živjeti tu ljubavnu priču.
Jer zajedništvo nikada nebi trebalo biti gorko.

Ove tužne misli su daleko iza
Uz tebe sam došla do prekretnice.
Kada stvari krenu krivo.
Mi ostajemo.
Širimo riječ
Kad je netko sretan.

Hvala ti što si moja ljubav, Oh hvala ti dragi.
Iz vremena moje samoće, donijela sam ti prazan prostor
Ti si pun ljubavi, ti si pun sreće.


.......inače.... do tekstova pjesama afričkih glazbenika je teško doći,posebno ako pjevaju na narječjima svojih naroda,ali evo uspio sam prevesti sa engleskog jedan tekst na narječju Bamana...kojim se govori u Maliju....Rokia pjeva o ljubavi.....univerzalnim jezikom glazbe...i čak i da čovjek ne razumije o čemu pjeva....sve se može osjetiti kroz pjesmu....

......i za kraj sam ostavio jednu posebnu ženu i posebnu pjesmu....i moram reći posebnu izvedbu....koja je zbir svega što sam čuo na ovom putovanju.....duša afrike....pjevačica sa Obale bjelokosti,Dobet Gnahore i "Palea" sa Bridgestone music festivala u Sao Paolu....



Palea (Reci mi)

Reci mi, što vidiš
Vidjet ćeš, ako je to naša sudbina
Ja ću te slijediti gdje god me vodiš
Čak i na drugu stranu svijeta
Naš san će biti lijep, ako vjerujemo
Reci mi, što vidiš
Vidim istu stvar za našu sreću
Učinit ću sve da te ispunim
Najvažnija je ljubav koju imam za tebe
Reci mi što vidiš u sutrašnjem danu
Naši snovi će se ostvariti ako vjerujemo
Znaš, bez tebe sam ništa
Ne mogu živjeti bez tebe
Naš san će biti lijep, ako vjerujemo

......ovo je samo mali dio...neki presjek meni dragih pjesama....i to samo dio u kojem se spajaju tradicija i moderna glazba.....ostatak je na vama....ja vam samo mogu poželjeti dobrodošlicu.....Jambo bwana....:)










<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se