Sat je već treći put odzvonio kada je Karlo skočio na noge i trljajući snene oči otrčao u kupatilo da se olakša.Putnički iz Vinkovaca kretao je u 05.55 i nije imao vremena niti za kavu.Uskočio je u službene hlače,navukao košulju i jaknu.Iz ormara je uzeo konduktersku kapu i nabrzinu složio sendvič od salame i sira.Sa ulaza u zgradu vratio se na drugi kat proklinjući i preskačući po dvije stepenice jer je zaboravio zaključati stan.Vlak je već kretao kad je Karlo u trku pokucao na otpravnikova vrata i potrčao da uskoči u pretposljednji vagon.
-„O, jebote… stigao si…maratonac“,s podsmjehom je rekao Gojko dok je rukavom kondukterske jakne brisao usta masna od batka koji je držao u drugoj ruci.
-„Ne seri i ne cerekaj se tako majmune…bolje mi natoči malo kave iz te termosice“-odgovorio je Karlo.
On i Gojko nisu se baš voljeli,ali posao su odrađivali profesionalno….Gojko je smrdio po pivu i zaprškama pa je Karlo putem radije stajao na hodniku i gledao kroz prozore jurećeg vlaka.Radio je već deset godina kao kondukter u HŽ-u,gdje je došao nakon završenog pravnog fakulteta,i kada nakon pedesetak poslanih zamolbi za posao nije dobio posao u struci,uskače stric Toni i pronalazi mu posao konduktera.Nije da se žali.Karlo voli putovati i sanja o danu kada će skupiti dovoljno novaca da ode na neku udaljenu turističku destinaciju… da obilazi muzeje…pijucka margarite na plaži u Malibuu.
Iz maštanja ga je prenuo zvižduk vlaka i vidio je da se približavaju Kutini.Poravnao je jaknu i ugasio cigaretu na znaku „Ne naginji se kroz prozor“,a opušak bacio u pepeljaru.
U Kutini je ušlo devetoro ljudi,a sišlo ih je troje.Većina ljudi putovala je direktno za Zagreb.Krajičkom oka zapazio je starčića od kojih osamdesetak godina odjevenog u modu iz prošlog stoljeća.Hlače i sako su još mogli i proći,ali stari je ispod sakoa imao i onaj prslučić sa zlatnim lančićem koji je vjerovatno bio zakačen za zlatni sat u nekom od unutarnjih džepova.Sliku je još upotpunjavao crni polucilindar i štap sa pozlaćenom drškom koji je starac držao u ruci.U drugoj ruci je držao neveliku kožnu zelenu torbu i bezuspješno pokušavao zagaziti na onu prvu povišenu stepenicu na ulazu u vagon.
Karlo je došetao do vrata i pružio starcu ruku,koju je ovaj užurbano prihvatio stavljajući štap pod mišku.Za tren je već bio u vagonu i zahvaljivao se Karlu za pruženu ruku.
-„Ništa“-odgovorio je Karlo i krenuo pregledavati karte.U njegovim vagonima bilo je petero ljudi od onih devetero koliko ih je ušlo u Kutini.Među njima je bio i smiješno odjeveni starčić.Sjedio je sam u kupeu i kada je Karlo zatražio od njega kartu,starac kao da je potonuo u sebe i protisnuo ispod glasa da nema kartu.Karlo je već imao iskustva sa slijepim putnicima.Ako nisu imali da plate kartu kod njega,napisao bi im globu pa su silazili na slijedećoj stanici.Bilo mu je pomalo žao starčića kada je rekao da niti nema novaca da plati kartu,te da po hitnom poslu mora u Zagreb.
-„Morat ćete platiti globu i izaći na slijedećoj stanici“,sažaljivo je rekao Karlo,na što ga je starac pogledao začuđujuće bistro i rekao-„Nudim vam trampu mladiću,trampu kakvu u životu niste obavili“.Karlo je pomislio da ga starac zajebava i već je namjestio mrgodno lice te zaustio da kaže starcu što ga ide,kada je stari ponovno progovorio-„Vidiš …ja sam trgovac snovima i sve što imam su ovo odijelo,zlatni sat,moj štap i ova mala zelena torba koju nosim.Odijela,sata i štapa se ne bih mogao odreći ni da mi za lijek treba….ali ova torba…torba i njena sadržina mi već dugo vremena predstavljaju teret,pa sam voljan dati je vama u zamjenu za mjesto do Zagreba u ovom vlaku“.
Pogled na starčeve oči kao da ga je hipnotizirao i Karlo je samo prozborio:“U redu….u redu“.Starac mu je pružio torbu koja je do tada stajala na sjedištu s njegove lijeve strane i Karlo je vidio da na sebi ima iznimno lijepo napravljen lokot.Posegnuvši rukom u jedan od unutarnjih džepova starac je iz njega izvadio mali srebrni ključić,te ga pružio Karlu sa riječima-„Molim te samo ga otvori kada budeš sam“.
Sa torbom u jednoj i ključićem u drugoj ruci,Karlo je izašao iz kupea osjećajući laganu drhtavicu i pošao je sjesti u kupe koji su on i Gojko dijelili.Kada je stigao tamo,Gojka nije bilo.Ovjerivši karte stari pijanac je vjerovatno otišao ugasiti žeđ u bar-vagonu.Karlo je sjeo na sjedalo uz prozor i gurnuo ključ u mali lokot koji je visio sa torbe.Lokot se otvorilo uz lagani škljocaj i Karlo ga je zajedno sa ključićem spremio u džep.U kupeu su bile navučene zavjese i Karlo je u polutami oslobodio mehanizam koji otvara torbu ,kada ga je iz unutrašnjosti torbe pogodio miris pokošenog sijena,starih tavana,djetinjstva i starog papira.Zavukao je ruku u torbu i izvukao kvadratni komad kartona koji je šuškao pod prstima.Razmaknuo je zavjese i vidio da u ruci drži razglednicu…..razglednicu Zagreba.Okrenuo je naličje i naglas počeo čitati čudne riječi napisane na poleđini.Najednom mu se zacrnilo pred očima i slijedeće što je vidio bila je trava pod njegovim nogama.Podigavši pogled vidio je poznate obrise parka Zrinjevac koji kao da su izranjali iz magle.U trenu su sve boje i oblici dobili svoj sjaj i formu.Zatekao se kako stoji iza jednog drveta a nekoliko golubova je prhnulo u zrak u njegovoj blizini.Pored Karlovih nogu stajala je mala zelena torba.Noge su mu počele klecati pa sjeo je na travu i nekoliko trenutaka duboko disao….Šta se dovraga dogodilo!....Kako je dospio u Zrinjevac!..Ustao je i uzevši torbu potrčao prema željezničkom kolodvoru,gdje je stigao taman na vrijeme da vidi kako njegov vlak iz Vinkovaca za Zagreb ulazi na peron.Bez daha je utrčao u vagon ali u kupeu više nije bilo čudnog starca.Izašao je na peron i pogledom prelazio po ljudima koji su izlazili iz vlaka,ali nikoga sličnog starcu nije zamijetio.Odjednom se pred njim stvori Gojko-„Mali,jel ti misliš raditi ili se zajebavati…zadnje dvije stanice te nisam mogao naći.Možda će šefa zanimati gdje si bio“.
-„Odjebi“ protisnuo je Karlo i otišao u kupe gdje je staklenih očiju i u strahu gledao u čudnu zelenu torbu.

Sutradan je uzeo bolovanje pa u tišini svog stana još jednom otvorio torbu i na krevet izvadio razglednice.Zagreb,Nica,Opatija,New York,London.Bilo ih je preko pedeset i na svakoj je na poleđini bio napisan isti čudan tekst.Nije se usudio pročitati ijedno slovo dok ne obavi jednu stvar.Obukao se i pošao do kioska gdje je kupio razglednicu Vinkovaca.Spremio je sve razglednice u torbu,osim one zagrebačke,koju je okrenuo te naglas pročitao riječi koje su pisale na poleđini.Ispred očiju su mu zaigrale krijesnice pa se svijet zacrnio.Osvijestio se ispod istog onog drveta u Zrinjevcu gdje se našao i prvi put.Izvadio je razglednicu Vinkovaca iz torbe,pa je već pripremljenom olovkom prepisao tekst za razglednice Zagreba na razglednicu Vinkovaca.U trenutku kada je završio posljednju riječ progutala ga je tama a probudio se na nasipu iza Termi pored Bosuta.Uz njega je još uvijek bila njegova zelena torba puna šarenih razglednica.

Pošto se uvjerio da putovanje radi u oba smjera,Karlo je podigao nešto ušteđevine,koju je pretvorio u dolare i slijedeća dva dana gledao razglednice smišljajući kuda će otići na godišnji odmor ove godine.
Treći dan odluka je pala.Pogledao je na kalendar,bio je 29.rujan,ali vrijeme na Samoi bi sada trebalo biti idealno za kupanje, rekao je sam sebi.Obukao je kratke hlačice i havajsku košulju,dolare stavio u džep i iz zelene torbe izvadio razglednicu koja je prikazivala blještavo bijelu pješčanu plažu na Samoi.Osmjehnuo se i okrenuvši poleđinu počeo čitati tekst.
Slijedeće što je Karlo Andrin vidio bili su obrisi ogromnog nadolazećeg plimnog vala. Karlo je otvorenih usta stajao na pijesku.Slijedeći tren su sve boje i oblici dobili svoj sjaj i formu......