male misli s ove i s one strane

petak, 05.01.2007.

Dani koje odnosi vjetar...

Prošlo je nekoliko mjeseci od mojeg zadnjeg zapisa na ovom blogu. U međuvremenu sam bila otvorila drugi i počela pisati na njemu, ali i to sam brzo prestala. Nekako, to nisam bila ja, i nisam znala što da piše.
U međuvremenu sam bila na ljetovanju, doživjela prekrasne trenutke u braku (još nas je dvoje, nema prinove), prošla izuzetno teške i ružne događaje vezane uz najbolju prijateljicu, promijenila posao (radim u istoj firmi, ali u jednoj sasvim drugoj grupi i iako je teže i zahtjevnije, neusporedivo mi je bolje), potražila pomoć i odgovor na pitanje: "zašto mi se to događa?" (u prijevodu: zašto me lako povrijede, zašto patim, zašto uvijek privučem ljude koji me vole gaziti, jesu li mi to pravi prijatelji...). I tako, sad već par mjeseci plovim u tim nekim duhovnim vodama radeći na sebi i osjećam da sam nešto čvršća, ali pitam se je li ta čvrstina došla jednostavno s godinama i iskustvom ili kroz taj put koji mi je pokazan.
Preispitujem sebe, tek sada saznajem o sebi neke stvari i dolazim do spoznaja o sebi samoj.
I čudim se...sama sebe bacam u jedno začudno stanje od kojeg ne znam što bih...

I što više plovim tim duhovnim vodama sve manje "pušim" te njihove priče (tzv.duhovnjačke) i sve sam više svjesna koliki sam, u biti, realist i prirodnjak.

I naivac koji je dao hrpu love za duhovnjačku pomoć i self-help knjige...

Imam previše godina da bih nasjedala na takve priče, ali svejedno nasjedam, gle vraga!!
A to je zato što ne slušam svoj unutarnji glas koji mi govori sasvim razumljivo i jasno da se okanem tih bedastoća i takvih ljudi.
Ali ne, još nisam naučila, uvijek im dam šansu. A to napravim zato jer ne vjerujem sebi.
Uvijek mislim da će netko drugi znati što je za mene najbolje. Neki stranac kojeg vidim prvi puta u životu će to znati bolje od mene. Uvijek pomislim da sam ja ta koja je puna predrasuda i boji se svega i ne vjeruje ljudima. I onda se u 99% slučajeva osvjedočim da sam trebala poslušati svoj vlastiti glas (Ili mozak, ili što već...)

Ugl., sveopći zaključak je da su ljudi općenito beskrajno osamljeni i beskrajno nesretni...
I postavlja se pitanje zašto?

Čak i kad su mladi i zdravi, i u paru, i solo, i uspješni u svojim karijerama, i puni love...
Nešto im nedostaje, nešto traže, zbog nečeg pate...pa onda odlaze tražiti to nešto u raznim sektama, autogenim treninzima, jogi, reikiju...

I onda si zabriju da su našli sreću ponavljajući jednu jedinu rečenicu cijeli dan, ili disajući naizmjenično 20 x kroz lijevu, pa kroz desnu nosnicu...

Strašno je to...jer u stvari se bojimo shvatiti da život donosi i teškoće, da smo mi ti koji se snjima moramo nositi. Da ne postoji recept i univerzalno riješenje. Da nema tog gurua niti učitelja koji će svojim zamahom ruke odagnati sve naše probleme iz života.

Mi smo ti koji moramo uzeti kormilo u svoje ruke jer mi upravljamo svojim životom, a ne netko peti.
I onda po toj logici mi moramo koristiti svoj mozak i sva ostala umijeća koja nam je Bog dao da stvari rješavamo kako najbolje znamo i umijemo.

Je, da, al lakše je kad si damo "isprogramirati" mozak. Lakše je kad nam netko drugi kaže što moramo razmišljati i na koji se način ponašati.

I strašno je zapravo gledati kako razumni, inteligentni mladi ljudi prihvaćaju biti nečije lutke na koncu slijepo vjerujući da je to taj pravi put, da će tu pronaći sreću i ispuniti prazninu.

Jer tako je lakše...Puno teže je zaroniti u sebe, upoznati svoje vlastito srce, svaki kutić svoje duše...
Nije to lako, jer mogli bi naići na nešto što nam se ne bi dopalo, nešto s čime nam je teško nositi se, nešto na čemu treba raditi...

Teško je biti svoj do kraja. Teško je nositi vlastiti život na svojim leđima. Ali je to jedino ispravno jer što si ako sebe izgubiš?
Tko si ako dopustiš drugima da ti govore što i kako moraš činiti?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv