male misli s ove i s one strane

Obukla sam zelenu boju, i ovdje a i u RL.Uzelenila sam se kao šuma u proljeće. I osjećam se dobro. Zapravo, kako starija bivam tako se sve bolje osjećam. To je valjda tako. Više se osluškujem i uspijevam razaznati moje glasove od onih koje su "drugi" usadili u mene. I svaki puta se iznova iznenadim, gotovo šokiram kad nešto spoznam.
Zanimljiva je stvar da ne volim kad ima previše dobra oko mene, ne osjećam se tada dobro. U biti, ne osjećam to kao nešto iskreno, ne vjerujem ljudima koji ne žele biti svjesni i onih loših strana života, sebe.
Godi mi samoća često. I mir.
Kao sada, kada je zrak vani svjež od proljetne kiše a sve ozelenjeno i raspupalo nudi mirise života koji je konačno zakolao uspavanim svijetom I ja otuširana, oprane kose, sva mirisna i čista smišljam što napisati na ovoj stranici i kako umotati u papir stvari koje želim reći a da ne budu pre izravne. Da se netko ne prepozna, ili da nekoga ne prepozna.
I čudne su to stvari samnom i s kišom.
Baš paše mojoj naravi, osjećam se bolje nego kad sunce piči sto na sat.
I znam da ljudi u principu ne vole ovakve kao ja.
Oni vole one nasmiješene, prpošne, vesele, vedre.
Vole djecu Sunca, djecu Vatre. Da se na njima ogriju, napune svjetlošću.
A djecu Vode zaobilaze. Teška su i preduboka. I nikada ne znaš što je u tim vrtlozima.
Teško mi je ne biti ja, sve teže.
Kada želim udovoljiti ljudima i biti što je moguće sličnija njima to mi oduzme tone energije. Iscrpi me maksimalno. Ne mogu ne biti ja.
Ovakva zamišljena, sanjiva i možda i previše realna, kritična u svakom slučaju. Najviše prema sebi.
Ja sam dijete vode i šume.
One lothlorienske, Tolkienove.
Osjećam tuđe misli i emocije.
I često te misli nisu povoljne za mene.
Ne uklapam se. Iskačem.
Trudeći se biti nečujna i neprimjetna iskačem.
I često me ne shvaćaju. I krivo me shvate. Jer gotovo nikada ne zagrebu ispod površine.
Doista, imate li dojam da su ljudi općenito prilično površni. N e mogu dokučiti je li to zbog toga što nemaju vremena zadubiti se u nešto ili se boje da bi previše sebe dali, da to previše truda iziskuje, ili ne znaju roniti dubinama...ne znam...
Voda i šuma, to sam ja.
I sve mi je manje bitno shvaća li to netko.
Bitno je da sam si ja to konačno uspjela priznati.