STO(145) DANA oko BALKANA

ponedjeljak, 24.10.2011.

CETINA - KRKA - VELEBIT - PODVELEBIT - RIJEKA

četiri dana prije isteka pasoša, u četvrtak 06.10.2011. napuštam Hercegovinu i ulazim u Hrvatsku na graničnom prijelazu Kamensko. bio sam tužan radi skorašnjeg kraja, ali i radostan jer je još veliki komad Hrvatske ispred mene. planirao sam taj dan stići negdje do Sinja, a za sutra je bila opcija prema Splitu - Kaštelama ili prema Šibeniku ili Kninu. čuo sam da su najavili jako nevrijeme za prekosutra, pa se je valjalo negdje skloniti u slučaju da to potraje. negdje u selima iza Trilja na Sinjskom polju provodim svoju prvu noć u Hrvatskoj. sutradan ujutro ulazim u Sinj i vraćaju mi se sjećanja, naime tu sam odslužio oko tri mjeseca vojnog roka. dosta se toga promjenilo od tada, a možda najviše ja.


CETINA KOD TRILJA


LJUBAV KOD TRILJA


RECESIJA U TRILJU


ZORA ( SINJSKO POLJE)


u gradu obnavljam zalihe hrane, provjeravam mailove ( u valjda najskupljem internet cafeu na balkanu 1 sat - 3 eurića) , kupujem vuneni džemper u second handu i donosim odluku da što prije krenem put Knina točnije Uzdolja. od tamo se javio couchsurfer Slobodan, a kako je već počela naoblaka bilo je pametno što prije kidnuti. e sad kako ja rijetko idem najkraćim putevima tako sam umjesto preko Drniša krenuo preko Vrlike. zapravo želio sam vidjeti izbliza Dinaru i raspitati se malo o varijantama odlaska na tu planinu. u međuvremenu se je nebo već skroz zatvorilo, nevrijeme je dolazilo sa sjeverozapada, a ja sam trebao baš tamo. toliko je bilo crno da je mrak pao sat vremena ranije. uskoro je počela obilna kiša sa tučom. nije mi propuštalo ništa, a jedina slaba točka su bili improvizirani najloni na nogama koji su se s vremenom poderali. ljudi iz auta u prolazu su me vjerovatno sažaljevali, a ja sam zapravo bio sretan. bilo je to novo iskustvo za mene, nikad nisam vozio po tuči i tolikoj kiši. masaža iz prirode ...
nakon nekih sat - dva nadasve uzbudljive vožnje već sam sjedio u kući kod mojih novih domaćina uz peć i čašicu domaće rakije. gledali smo kvalifikacije za europsko prvenstvo u nogometu, a kako je moj domaćin sportski urednik na radiju Knin, bilo mi je intersantno slušati o njegovim iskustvima.
sutradan odlazim biciklom na jednodnevni izlet u Nacionalni park Krka preko brojnih sela, spuštajući se i prelazeći dvaput rijeku Krku. rijeka i njen kanjon sa brojnim sedrnim slapovima ostavljaju bez daha, a u povratku negdje kod vidikovca za slap Manojlovac nebo me časti čudesnim bojama nakon samog zalaska sunca. nikad nisam vidio nešto takvo prije.
slijedeći dan popodne se pozdravljam sa mojim domaćinima, porodicom Popratnjak i krećem preko Knina prema Gračacu.


PERUČKO JEZERO


NEBO IZNAD DINARE 1


NEBO IZNAD DINARE 2


PORODICA POPRATNJAK




KRKA


OČEKIVAO SAM VEPRA


ALI NE OVOLIKOG


KRKA ( ROŠKI SLAP)


KRKA ( SLAP MANOJLOVAC )


OVO SE NE VIDI SVAKI DAN

sjetio sam se Tatekove kolibe na velebitskom Crnopcu i odlučio otići malo sabrati misli prije povratka u Rijeku. nikad nisam ni bio na jugoistočnom Velebitu, pa je ovo idealna prilika da ga malo upoznam. uz to volio bih jednog dana prehodati cijelu planinu od Vratnika do izvora Zrmanje ili još dalje do sela Prevjesa na samoj granici parka prirode, pa sam želio malo snimiti teritorij kuda bi se moglo proći jer tu baš i nema markiranih staza. postoji nekakva staza sa Crnopca do izvora Krupe, ali za dalje od izvora nema ili mi nije poznato. negdje sam našao podatak da je postojala staza prije rata, ali je sa vremenom zarasla. moglo bi se proći nešto sjevernije prateći prugu do izvora Zrmanje, uostalom upravo pri izgradnji te pruge su otkrivene Cerovačke pećine jedne od najvećih i najljepših pećinskih kompleksa u Hrvatskoj.
prespavao sam u selu Prevjesu i sutradan nastavio do Gračaca, a kasnije i produžio do prijevoja Prezid odakle skreće makadamski odvojak prema Tatekovoj kolibi. tu sam se malo gubio jer ima dva odvojka, pa sam taman izgubio dragocjeni sat vremena i ulovila me je noć. trebalo je još isprebacivati potrebne stvari i hranu iz bisaga u ruksak te posakrivati bicikl i torbe, pa sam morao prespavati u šumi na dvadesetak minuta od skloništa. sutradan mi svjetlost dana otkriva pravi šumarski dar-mar. velikim djelom staze je bilo porušeno brojno drveće koje je trebalo preskakati. bilo je tu i puno trulog drveća (od prošlih godina ), pa baš i nije jasno čemu tolika rušenja, ako se već to ne izvlači.
ubrzo stižem do kolibe koja izgleda više nego dobro i tu ostajem još dvije noći.

područje Crnopca je iznimno krševito, ispresjecano brojnim kukovima i ponorima. to je ujedno i moja posljednja planina na ovom putovanju, a svaka od njih ima neke svoje znakovitosti po čemu je posebna. možda bih istaknuo kod Velebita - specifičan položaj na sudaru dvaju klimatskih područja, a samim time i veliku razliku u fizičkom izgledu između jadranske i ličke strane. valja još i istaći brojne duboke jame i visoke kukove, pakleničke kanjone, raznoliku vegetaciju, mikroklime i dr.., osim toga rijetke su planine koje se mogu pohvaliti sa dva nacionalna parka te strogo zaštićenim prirodnim rezervatom.

drugi dan mog boravka u skloništu poslije povratka s vrha Crnopca srećem Zorana i Željka vrijedne planinare iz P.D. Mala Rava koji svaku srijedu dolaze uređivati i obići sklonište, koje je jako lijepo uređeno i čisto upravo zahvaljujući njima. provodimo ostatak večeri u prikupljanju drva, slaganju skladišta, paljenju otpadaka i ugodnom razgovoru uglavnom o obližnjim vrhovima, te o problemima sa kojima se susreću prilikom održavanja ovog objekta.


OVDJE POČIMA - ZAVRŠAVA VELEBIT ( ZRMANJA NEDALEKO SELA PREVJES)


KAMP NA CRNOPCU


POGLED NA JUŽNI VELEBIT SA JUGOISTOČNE STRANE


ZAPREKE POSVUDA






TATEKOVA KOLIBA


TEREN U OKOLICI KOLIBE


JESEN


POGLED S VRHA


ZA SVAKOGA PONEŠTO


vec tad sam počeo razmišljati da se vratim natrag u Gračac, pa dalje do Svetog roka jer odatle počima Majstorska cesta koja vodi preko prijevoja Mali Halan te se spušta sve do Obrovca i Zrmanje. pročitao sam negdje da je to, ako ne najljepša onda sigurno jedna od najljepše i najbolje trasiranih planinskih cesta, a kako preko tog velebitskog prijevoja još nisam prolazio jako sam želio upravo tamo.
sutradan ujutro kada sam se probudio koliba je bila u oblaku, a nakon doručka i pretrpavanja stvari na bicikl spuštam se natrag na Prezid odakle se moglo vidjeti da ipak na jadranskoj strani ima sunca. sretan zbog toga saznanja vraćam se natrag u Gračac i nakon obnove zaliha odlazim dalje prema Svetom roku. nekoliko kilometara dalje cesta ulazi u šumu i tu počima desetkilometarski uspon. opet me u šumi upratio jedan pas i slijedio nekoliko kilometara, ali je odustao čim smo izašli na vjetrometinu. kada sam došao na Mali Halan bilo je već oko 18h, uz jaki vjetar i kako sam ugledao tamo neku razrušenu kuću nije bilo puno izbora nego tamo i zanoćiti.
upravo ovdje na prijevoju je bila nekadašnja granica između Hrvatske i Dalmacije, a danas je to valjda ličko - dalmatinska međa. ovdje negdje je bila i linija bojišnice iz posljednjeg rata, pa je teren pun tabli koje označavaju minsko sumnjivo područje te se ne treba kretati van ceste osim ako ne poznajete teren.
kako je u kući bila promajica, nabio sam šator što više uza zid, ali se je zrak ipak podvlačio ispod. stavio sam nekakve cigle na rubove , a osim najlona ispod samog šatora iznutra prvo stavljam srebrnu nepropusnu foliju, pa madrac na napuhavanje, pa vuneni džemper ispod donjeg djela leđa i mjehura i zavlačim se u solidnu vreću za spavanje. na sebi ostavljam čarape, pa još jedne vunene, zatim duge gaće i pamučne hlače, a gore dvije majice s kratkim i dvije s dugim rukavima i kapu i to je taman dovoljno da se može odspavati bez prečestoga buđenja. nije bilo prehladno kao na Magliću, ali cijelu noć se čuje pravi orkestar refula raznog intenziteta kroz otvorene prozore.
ujutro me je obradovalo sunce i uz topli čaj i doručak pružilo dodatnu energiju za ono što slijedi. a uslijedilo je sigurno najlijepše iskustvo na hrvatskoj dionici ovoga putovanja i jedno od najboljih od kad sam krenuo - dvadesetak kilometara spusta po ovoj prekrasnoj cesti i to po buri. prava je šteta da sam bio sam, pa nisam mogao nikoga snimati ili nitko nije mogao mene jer bi bilo jako interesantno za pogledati. sa stativa sam uspio snimiti tek jednu, dvije fotografije i za to mi je trebalo sigurno petnaestak minuta. trebalo je naslagati kamenja na stativ, pa nasloniti bicikl negdje gdje ga bura neće srušiti, pa procijeniti koliko sekundi treba da ubrzam i uđem u kadar i uz to osluškivati vjetar koji bi uvijek bar malo pomaknuo kameru što je dovoljno da fotografija ne bude ispravna.
cesta se prvo blago spušta prateći sa lijeve strane nekoliko pastirskih stanova, a zatim prolazi kroz Kraljičina vrata te izbija bočno na Tulove grede - skupinu velikih kamenih tornjeva ili tula. dalje se spušta u nekoliko oštrih zavoja u podnožje greda, a odatle slijedi dugački spust sa kojega se otvaraju lijepi vidici na kanjon Zrmanje i Novigradsko more.
i tako nakon par sati što vožnje, što guranja, što slikanja stižem do Zrmanje i Obrovca gdje radim pauzu i otkrivam čari ovdašnjeg pekarskog zanata.




MAJSTORSKA CESTA - LIČKA STRANA


PRIJEVOJ MALI HALAN


SUDAR KLIMA




BIVAK NA MALOM HALANU


MINE SU POSVUDA


PETNAEST MINUTA POSLA




TULOVE GREDE


OŠTRI ZAVOJI


KANJON ZRMANJE I NOVIGRADSKO MORE


OBROVAC


ZRMANJA

kada sam se uspeo iz Obrovca na vjetrometinu bura je poprilično ojačala i počela me zabacivati na morsku stranu. ipak sam to nekako držao pod kontrolom popraćen čestim pogledima i smijehom ljudi iz auta koji su povremeno dolazili sa suprotne strane. kako nije bio gust promet pokušavao sam voziti sve dok nebi naišao auto iza mene, a onda bi gurao dok moja strana ceste opet nije čista i tako kilometrima. sve dok nedaleko mjesta Jasenica me jedan reful nije srušio. u dvije - tri sekunde sam se digao i izvukao bicikl kraj ceste. vrag je odnio šalu te sam pregurao nekoliko kilometra i nekako stigao do Starigrada gdje je bilo nešto mirnije. pojeo sam neku juhicu i nastavio prema Karlobagu. negdje od Barić drage je bio zatvoren promet za sva vozila osim automobila, pa sam ubrzo pronašao neku praznu kuću i tu se utaborio. ovoga puta su se i vrata mogla zatvoriti te nije bilo promaje, ali je vjetar svejedno cijelu noć divljao i dobrano tresao zidove.
razmišljao sam kakav mora tek biti osjećaj kada uragan prolazi nekome iznad kuće. kakav mora da je osjećaj danima spavati u šatorima na Himalajama i čekati da stanu vjetrovi. ako stanu..
evo sada sam malo gledao na netu i našao podatak da je najveća brzina vjetra ikad zabilježena u Hrvatskoj upravo između tunela Sv. Rok i Maslenice i to 307 km/h, a slijedeća na Masleničkom mostu 248 km/h. ova prva nije službena jer mjerni instrument nije bio baždaren za tolike brzine.


VELEBITSKI KANAL


JOŠ SAMO DVA DANA




BURA


KAPA


BARIĆ DRAGA IZ


PRENOĆIŠTA


sutradan ujutro je opet vjetar malo oslabio da bi poslijepodne pojačavao. tako je bilo i dan ranije. do Karlobaga sam došao relativno brzo i upoznao neke kanadske bicikliste - alpiniste, pa sam i tu napravio dužu pauzu prije pokazat će se najtežeg ispita - dionice do Jablanca.
zapravo ovdje ima i uspona te uz jak vjetar to iscrpljuje poprilično. tijelo se jako grije, pa ako imam samo majicu viška probija me znoj, a ako se skinem ne smijem stajati jer pada temperatura tijela i pothlađuje me bura momentalno. dobra vjetrovka zlata vrijedi i čuva zdravlje i energiju u ovakvim uvjetima. vjetar se zavlači kroz najmanje rupice u rukave, hladi i napuhuje, ali već po zvuku se može pretpostaviti dali reful jača ili slabi, pa kod iznimno jakih zastanem koju sekundu pa onda nastavljam. tješio sam se planinarskim skloništem u Jablancu sa zatvorenim vratima, dekama i madracima.
kada sam stigao dolje bio sam potpuno iscrpljen, kao ocijeđena spužva, ali nakon nekoliko mjeseci na cesti čovjek očvrsne i razmišlja drugačije, jednostavno na sve gleda samo s pozitivne strane.
ako krećete samo da bi došli od točke A do točke B ili C onda nemojte ni kretati. u nekim krajevima su ljudi otvoreniji, ponegdje je priroda ljepša, ponegdje želite upoznati gradove, negdje vremenske prilike, a negdje je hrana pristupačnija, uglavnom ne može sve odjednom. i dobro je da je tako. treba se otvoriti i upijati informacije, mirise, zvukove, komunicirati - od svakoga ili svačega se može nešto korisno naučiti. i odreći se predrasuda, lijenosti, komfora i praznih priča. ja sam razmišljao tako, ali nisu svi isti, netko drugi će možda imati nešto drugačija iskustva. ali postoje brojne knjige sa iskustvima, pa ako koga zanima neka čita i analizira. uostalom i ja sam tako radio prije odlaska.
no vratimo se u sklonište planinskog doma Miroslav Hirtz u Jablancu za koji kažu da je najniže na svijetu sa nadmorskom visinom od svega 20 metara iznad mora. nakon solidne večerice i čajića lagano mi se povratila snaga, imao sam i svijeću, pa sam guštao malo se izležavati na madracu prije nego zaspem. ipak je to bila moja pretposljednja noć. želio sam da traje što duže.






PODVELEBITSKI KANAL


JABLANAC


NAJNIŽI PLANINARSKI DOM


SPAVANAC I PO

ujutro je bura popustila, pa sam otišao do obližnje uvale Zavratnica, jedne od najljepših na Jadranu.
za one koji nisu bili, uvala podsjeća na fjord i dugačka je nešto manje od kilometra. postoji lijepa staza okolo, na dnu se mogu vidjeti ostaci potopljenog njemačkog broda iz drugog svjetskog rata, a da sam došao samo tjedan dana ranije još sam se mogao i okupati. susrećem rendžera koji priprema vrše u prirodnom zaklonu i osluškuje vjetar. priča mi da kada je prije puhala bura, onda je to bilo konstantnije, a danas uglavnom na refule. kad puše jako jugo onda se uopće ne može ni biti ovdje.






UVALA ZAVRATNICA

krenuo sam prema Senju, pozvao sam dan ranije ove Kanađane u Karlobagu da se nađemo u Klenovici, pa da napravimo mali party pošto mi je zadnji dan na putu, ali su oni otkazali.
otišao sam tu večer do planinarskog skloništa Vinište iznad Klenovice i prespavao posljednju noć tamo. već sam bio dvaput ovdje, jednom pješke, jednom autom, a evo sada i biciklom. i svaki put su tu bili domaćini iz P.D. Vihor - Mišo Dlouhy i njegova žena koja će vas uvijek dočekati sa čajem od bilja iz okoline. malo - pomalo raspričali se o Anadoliji i turskim planinama. naime, Mišo je bio na jednomjesečnoj ekspediciji koja je 1970 godine pohodila Ararat, Erciyes i Elbrus. ekspedicija je brojala 6 članova u 3 fiće sa 6 rezervnih guma i 6 stiropora na krovu ( podloge za spavanje). tada je 10 litara benzina tamo koštalo dolar, a danas 1 litar 1.7 eura, ali nije bilo interneta, pa se je puno teže dolazilo do informacija.

posljednju dionicu prelazim prisjećajući se kako sam se istim cestama vozio dok sam se ovo proljeće pripremao i izgarao od želje da krenem. cijeli film priprema, trčanja naokolo, moljenja, odricanja, nabavki, proučavanja, planiranja mi je prolazio kroz glavu. puno ljudi mi je pomoglo na razne načine te im se svima od srca zahvaljujem.

i tako sam stigao kući nakon 145 dana na cesti, još nisam stigao obići svu rodbinu i prijatelje, napraviti nekakav rezime cijelog putovanja, pronaći novi posao i obrijati se, ali korak po korak sve će doći na svoje. za početak odo u caffe bar " BARD" na trgu Grivica kod svetog Vida na najbolju pivu u Rijeci.




JADRANSKA MAGISTRALA - NEKAD


SENJ


SLIJEDEĆI PUT


PLANINARSKA KUĆA VINIŠTE IZNAD KLENOVICE


DOMAĆINI


ZAR JE STVARNO SVEMU KRAJ


RUTA ( Cetina - Krka - Velebit - Podvelebit - Rijeka )


RUTA


daljnje informacije o eventualnim događajima vezanim za ovu ekspediciju ćete moći pročitati na ovim stranicama...












- 19:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 22.10.2011.

DRINA - N.P. SUTJESKA - PRAČA - SARAJEVO - HERCEGOVINA

NACIONALNI PARK SUTJESKA

u ponedjeljak 26. 09. ulazim u Bosnu i Hercegovinu na mjestu gdje se rijeke Piva i Tara spajaju i odatle nadalje tvore rijeku Drinu. nakon dvadesetak kilometara voznje uz Drinu gdje su se mogu vidjeti brojni rafting kampovi stizem do grada Foče te se tu susrećem s konvertibilnim markama, bosanskim pitama i nesto nižim cjenama nego u Crnoj Gori. kad smo vec kod cijena (hrana, piće, pokoji hosteli, i sl) najjeftinija mi se čini Albanija, pa Srbija, BiH i Bugarska, slijedi Makedonija, pa Crna Gora, pa Turska i Slovenija, a najskuplje je u Hrvatskoj i Grckoj.


RAFTING KAMP


FOČA


DŽOKS

u Foči sam prešao na zapadnu stranu Drine i krenuo prema N. P. Sutjeska. zanoćio sam u garaži kod nekih lokalaca i slijedeći dan došao u mjestašce Tjentište. tu sam se u hotelu Mladost informirao kako da dodjem na planinu Maglić koja je bila moj ovdašnji cilj. ostavio sam višak stvari kod Žike trgovca i praćen nekim lokalnim psom krenuo uzbrdo dvadesetak kilometara planinskom cestom prema prijevoju Prijevoru gdje sam planirao ostaviti bicikl i prespavati u pastirskom katunu ili šatoru. negdje na pola puta ja i pas stižemo do Dragoš sedla odakle ima odličan pogled na prašumu Peručicu i 75 metarski slap Skakavac. čitao sam prije da je Peručica najveća prašuma u Europi. zapravo je područje prašume prilično strmo i nepristupačno sa svih strana i iznimno bogato vodama što je utjecalo na gustu vegetaciju. upravo ta nepristupačnost i nedostatak puteva onemogućuje sječu i prorijeđivanje šume, a od 1952 i visoki stupanj zaštite.
meni i psu nije vrag dao mira, pa smo krenuli do središta prašume prema slapu. nakon nekoliko sati spuštanja i probijanja, nedaleko od cilja dolazimo do točke gdje je teren postao preklizav i preopasan za mene, a eventualni zaobilazak bi uzeo previše vremena te bi zašli u noć. vjerovao sam da mora postojati neki lakši prilaz, ali nažalost nisam ga uspio tada pronaći, te smo okrenuli prema natrag jer me čekalo još desetak kilometara vožnje. pas nije odustao od praćenja, pa smo upravo pred mrak stigli do Prijevora.


MOJ NOVI SUPUTNIK








PRAŠUMA PERUČICA


SLAP SKAKAVAC


RIĐOVKA (ILI POSKOK)


POGLED NA MAGLIĆ

pronašao sam nekakav katun koji je bio prazan i otključan i kako sam nedaleko ugledao neki auto na proplanku krenuo sam potražiti vozača da pitam, ako zna čiji je katun i dali će on možda tamo spavati. u Daciji Logan otkrivamo Vladu iz Novog Sada koji se vec ispružio u autu, a nakon kraćeg razgovora saznajem da je i on tek došao te planira sutra šetnjicu. pozivam ga da prespava u katunu, ali on samo odgovara da je navikao u autu. dogovaramo sutra sastanak i eventualno zajednički odlazak na vrh Maglića. pas je ispočetka odbijao spavati u kući, a kako je pojačavalo puhanje opametio se i tražio da ga pustim unutra. na kraju se stisnuo uz mene, a vjetar je poludio te je to bila unatoč zidovima i šatoru iznutra jedna od najhladnijih noći cijelog putovanja. očekivao sam Vladu, ali on je došao tek ujutro. iz razgovora saznajem da ga je vjetar cjelu noć ljuljao, pa se je morao premjestiti. saznajem još da je on doslovno mislio kad je rekao da je navikao spavati u autu. naime na proljeće ove godine Vlado je istim ovim autom otišao do Vladivostoka i natrag - Novi Sad-Vladivostok-Novi Sad . 28000km u dva mjeseca, a sve ili gotovo sve noći je prespavao u autu ispružen po dijagonali. nevjerovatno. kaže još da auto ide na plin, ozbiljnijih kvarova srećom nije imao jer šlepanje u istočnom Sibiru košta hiljade eura, a viđao je po putu pokvarena i napuštena vozila. kaže da se malo izobličio od puta te da je sanjavao još tjednima kasnije volan. kada se preračuna ispada da je prosječno prelazio 5oo km na dan i tako dva mjeseca. ali nije to sve - godinu ili dvije ranije prešao je malim čamcem put od Novog sada do Crnog mora za nekih mjesec dana - Dunavom do Crnog mora za 300 evra. oduševio sam se ovim pričama te smo zajedno otpješačili do Trnovačkog jezera podno Maglića gdje je Vlado ostao uživati u prirodi, a ja sam se zaputio prema najvišem vrhu Bosne i Hercegovine (2386m). pokušali smo odgovoriti (zadržati) psa da ne ide sa mnom na vrh jer se je trebalo kasnije spuštati po nekim sajlama, ali on me je jednostavno izabrao za (novog) gazdu i slijedio u stopu. nakon nekoliko sati lijepog uspona stižemo na vrh odakle se pružao lijep vidik na sve strane. kada je nebo skroz čisto mogu se vidjeti i vrhovi Durmitora što ovaj put nije bio slučaj. prilikom spusta pas je 2-3 puta zastajao uplašeno na strminama, a ja sam već bio donio odluku da cu ga radije ponijeti u jednoj ruci nego ostaviti ovdje jer mi je već prirastao srcu. ipak je on uvijek nakon kolebanja našao nekako način da siđe. kraj katuna nas je sačekao Vlado, pa smo otišli natrag u Tjentište do lokalne trgovine na zasluženo pivo. htio sam počastiti psa konzervom, ali nažalost nisu imali. u susjednoj trgovini saznajemo da je pas zapravo od Žike trgovca kod kojeg sam ostavio stvari. potom odlazim u hotel Mladost zamoliti da se otuširam, a ljubezni recepcioner priča - " ma bolan, nije mu to prvi put, pas redovno snima kad netko krene iz mjesta cestom gore, pa krene za njim. tko zna koliko je već puta bio na planini".
zapravo, ako ćemo u brojkama - slijedio je bicikl 20km uzbrdo, prehodao samnom jedno 8-9 sati uključujući Peručicu i Maglić, prespavao kod mene i jedva da je htio išta pojesti.




TRNOVAČKO JEZERO


JOŠ MALO


NAJVIŠI PAS U BiH


SILAZAK


STRAH JE VRAG




KATUN PODNO MAGLIĆA


VLADO PODNO MAGLIĆA


DEMONSTRACIJA


BITKA NA SUTJESCI

ja i Vlado odlazimo do obližnjeg spomenika iz bitke na Sutjesci i tu pada novi plan
naime isprva sam planirao prespavati negdje u Tjentištu i krenuti preko Gackog za Mostar, ali počeo sam ozbiljno razmišljati da odem prvo u Sarajevo. nije mi bilo usput, ali nije bilo ni daleko - nekih osamdesetak km. još kad mi se javio prijatelj Sanjin Ivašić iz Rijeke koji dolazi tih dana u Sarajevo sa djevojkom, pa mi može donijeti i jaknu bio sam još bliže odlasku tamo. kako se je Vlado vraćao tu večer za Novi Sad, a znao je neki superatraktivan prilaz Sarajevu s istočne strane koji me neće ni približiti ni udaljiti od glavnoga grada BiH, potrpali smo bicikl u superdaciu i krenuli. osjećao sam se u najmanju ruku neobično, to mi je bilo prvo sjedenje u autu nakon nekoliko mjeseci.
poslije jedno sat vremena vožnje Vlado me izbacio samo on zna gdje, dao mi svoju čeonu lampu, sačekao da postavim šator kraj neke rijeke i nakon pozdrava otišao.

već neko vrijeme su noći postale iznimno duge i kada god bih spavao vani trebalo je provoditi oko 11-12 sati u šatoru što je i većim spavalicama od mene previše. oko sedam je padala noć, pa dok nešto pojedem, malo pročitam, izanaliziram prethodni dan već oko osam bi spavao. budio bih se oko 1-2 iza ponoći, dopumpavao probušeni madrac, te tako po nekoliko puta. svitalo je oko pola sedam - sedam, a često je bila magla ujutro koja bi se dizala tek oko 10 sati. zbog velike vlage šator je često kondenzirao tj bio je jako mokar ujutro, pa bih još trebao stajati preko dana da ga sušim dok ima sunca. drugim riječima vrijeme raspoloživo za vožnju se dosta skratilo, a kako su putevi bili neosvijetljeni izbjegavao sam noćnu vožnju.


PREMA SARAJEVU

ujutro sam se probudio u kanjonu rijeke Prače. ovuda je od 1906 do 1974 godine prolazila uskotračna željeznica koja je povezivala Sarajevo i Užice (taj podatak sam našao na netu, ali mi majka kaže da je pruga išla nekad davno iz Sarajeva još dalje za Dubrovnik). šine su izvađene, a ostao je makadamski put koji duž dvadeset kilometara kanjona prolazi kroz više od dvadeset tunela na dionici Mesići - Hrenovica. put je bio širok koliko i jedna vozna traka, ali ovuda nitko nije prolazio. cesta nije komforna i teška je uopće za pronaći. zapravo sam sreo samo dva auta i to radnike iz obližnje hidroelektrane Mesići i umirovljenog nizozemskog profesora balkanske povjesti iz Eindhovena. tuneli su bili neosvijetljeni, taman toliko široki da se mogu mimoići auto i bicikl, ali kako je bio makadam tako su auti teoretski mogli ići jako sporo. nakon izlaska iz kanjona prolazim kroz brojna mjesta i stižem još istu večer u Sarajevo.


SPAVANAC U KANJONU PRAČE


BROJNI TUNELI


U TUNELU - FOTO SA BLICOM


U TUNELU - FOTO BEZ BLICA


SVJETLO NA KRAJU TUNELA


AUTOPORTRET


NEKADAŠNJA ŽELJEZNIČKA STANICA


KAKO SI


još prvu večer u gradu se sastajem sa Sanjinom i Martinom iz koji su stigli isti dan iz Rijeke. Sanjin mi priča ljetne dogodovštine, jaknu mi nije donio, ali pripisao sam to njegovoj zaljubljenosti, pa sam mu oprostio. upoznajem se na ulici i sa Danielom i Ane iz Švicarske - Daniela je došla biciklom, ali nam se nažalost sjeku putevi, a Ane je prijateljica koja ju je došla posjetiti, pa dogovaramo druženje za slijedeći dan. smještam se u valjda najjeftiniji hostel Ljubičica za šest i po eura nedaleko Baščaršije. u sobi je bilo dvadesetak kreveta, ali samo nas četvorica - njemački par, ja i Škotlanđanka.
drugi dan nakon nekih mjesec i po potrage kroz četri države konačno pronalazim kvalitetno ljepilo i zakrpe za gume, ali ne i primus kartuše (plinska punjenja za kuhalo). zapravo to mi je jedna od najvećih grešaka u pripremi puta što nisam nabavio kuhalo na benzin koji možete svuda jeftino pronaći i nemorate razmišljati koliko dugo je potrebno da se nešto skuha. kuhalo na benzin je znatno skuplje od plinskog, ali nakon nekog vremena će se isplatiti. plinske primus kartuše sam pronašao jedino u super velikim gradovima kao što su Atena, Sofija i Istanbul i koštaju od 5 - 8 eura te se treba voditi računa šta se i koliko dugo kuha jer se relativno brzo troše. tako da sam se orijentirao na podgrijavanja gotovih i brzo kuhana jela. i unatoč svemu bar trećinu puta bio bez plina.

Sarajevo je glavni grad BiH i smjestio se na rijeci Miljacki, a okružen je planinama Jahorinom, Bjelašnicom, Igmanom, Treskavicom i Trebevićem. iskoristio sam popodne da obiđem nekadašnje olimpijske objekte dvoranu Zetru, stadion Koševo, Skenderiju, a bio sam i na stadionu Grbavica koji izgleda otužno i nakon nekoliko renoviranja. nekad se ovdje igralo polufinale kupa uefa, kada je tri minute djelilo Želju od finala sa madridskim Realom. dan danas se sjećam te utakmice, niza propuštenih prilika i sjajne generacije predvodjene Ivicom Osimom.
istu večer provodim u šetnji sa Danielom i Ane te razmjenjujemo iskustva sa putovanja. kako je Ane vična crtanju i portretiranju istu večer je i mene nacrtala. ja sam zadovoljan portretom, ali kaže mi majka da sam ljepši u stvarnosti. da bar jesam..


MILJACKA


LATINSKI MOST (OVDJE JE IZVRŠEN ATENTAT KOJI JE BIO POVOD ZA PRVI SVJETSKI RAT)


DVORANA ZETRA


STADION KOŠEVO


PODMLADAK F.K. SARAJEVO


GRADSKI DERBI


ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE 1984






ANE I DANIELA


TRAŽI SE


VJEČNA VATRA - JEDAN OD SIMBOLA GRADA


SANJIN, MARTINA I LOKALNI MUZIČAR




NA BAŠČARŠIJI


STADION ŽELJEZNIČARA




NASELJE GRBAVICA


sutradan prije odlaska odlazim testirati sarajevske ćevape. od Sanjina i još jedne gospođe sam dobio preporuku da odem u Mrkvu na Baščaršiju. naručio sam pola porcije iz opreza, koje sam dobio u roku odmah. zapravo je promet toliki da ih se mora konstantno peći. u maloj kuhinjici koja se mogla vidjeti izvana se je naguravalo 4-5 ljudi što dovoljno govori o prometu. ćevapi su drugačiji od leskovačkih po sastavu, veličini i lepinji, ali zasigurno jednako dobri, ako ne i bolji, ali o ukusima neka svako ocijenjuje za sebe. negdje sam pročitao da su ovdje konobari jako brzi što se pokazalo točnim, jer sam na nekoliko mjesta pratio koliko prolazi vremena od kad gosti sjedaju za stol, pa do dolaska i ustanovio da su iznadprosječni. na odlasku iz grada prolazim kroz brojne ulice i koliko god se je grad obnovio brojna groblja podsjećaju na ne tako davne ratne godine. na izlasku iz grada odlazim u Ilidžu na vrelo rijeke Bosne. do samog vrela vodi oko 3 km duga ravna staza koju prati oko 120 godina star drvored, a ako ste škrtica nemojte dolaziti s djevojkom ovdje jer brojni kočijaši nude romantične vožnje upravo ispod tog drvoreda. vrelo je prekrasno i nevjerovatno kako rijeka promijeni boju od izvora prema ušću u Savu. od kristalno bistre do žuto - smedje.




VRELO BOSNE


UŠĆE BOSNE U SAVU


DRVORED NA VRELU


FIJAKERI


HERCEGOVINA

put me dalje nakon oštrog spusta poslije Ivan sedla doveo u Konjic, grad koji se smjestio na rijeci Neretvi negdje na graničnom području između Bosne i Hercegovine. poznat je po starom mostu kojeg su podigle osmanlije 1682g, a srušili nacisti 1945g, te je zadnjih godina rekonstruiran, a upravo kad sam prolazio tamo su postavljali novu ploču sa podacima tko ga je izgradio i financirao. općina Konjic je takodjer poznata kao jedno od najvećih nalazišta stećaka - srednjovjekovnih kamenih nadgrobnih spomenika koji su postavljani u periodu između trinaestog i šesnaestog stoljeća. odatle se dalje spuštam prateći Jablaničko jezero sve do gradića Jablanice. upravo tu se odigrala čuvena bitka na Neretvi iz drugog svjetskog rata te se još danas mogu vidjeti ostaci srušenog mosta. okružena je planinama Čvrsnicom i Prenjom za koji mi je već nekoliko ljudi reklo da je iznimno atraktivan. također odavde počima i dugački kanjon Neretve kroz koji se spuštam prema Mostaru.


KONJIC


ĆUPRIJA U KONJICU


STEĆCI U KONJICU


BOSPOR U HERCEGOVINI (JABLANIČKO JEZERO)


IZAZOVNI PRENJ


SRUŠENI MOST NA NERETVI IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA (JABLANICA)


NERETVANSKO JEZERO - BROJNA UZGAJALIŠTA RIBE


nažalost kako mi je propalo očekivano domaćinstvo u Mostaru, prespavao sam van mjesta te drugi dan obišao grad samo u par sati koliko mi je preostalo prije slijedećeg mraka. grad mi se svidio na brzinu, ali mi se nisu svidjele stroge podjele po etničkom i vjerskom ključu. nažalost nije to slučaj samo ovdje, pa čak ni samo u BiH, dosta bi se o tome dalo pričati, ali nije tome mjesto u ovome blogu. još istu večer sam napustio Mostar i na samom prijevoju iznad grada prespavao na parkingu kod Ivana koji me je ponudio da nešto pojedem i popijem te mu zahvaljujem na tome. ujutro sam krenuo prema Tomislavgradu ili Duvnu tj. mjestašcu Brišniku gdje me je čekao Jozo Musić s kojim sam zajedno grijao školske klupe, a kasnije i odrađivao smjene u kuhinji. njegovi roditelji žive ovdje, pa se je baš poklopilo da im je došao u posjetu. proveo sam lijepa dva dana u društvu njegove obitelji oprao sve šta sam trebao i prikupio snagu za dalje. iznenadili su me sa odličnim domaćim pršutom, pa se nadam da ću ga ja jednom iznenaditi sa ličkim dimljenim sirom. posudiću mu i bicikl da dođe u Liku.






MOSTAR


POKER ASEVA




STEĆCI NA RIČINI


DUVANJSKO POLJE




OBITELJ MUSIĆ ( FAMILY MUSIC)


RUTA ( Drina - N.P. Sutjeska - Prača - Sarajevo - Hercegovina )

- 03:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 05.10.2011.

U ZEMLJI KANJONA ( Komarnica - Piva - Tara )

posto je i slijedeci dan u Podgorici opet bio pljusak odlucio sam krenuti prema Niksicu da skratim put, ali sam stigao samo do okolice Danilovgrada gdje me primio cuvar Đurica u radnicki kontejner. nije bio problem prespavati u satoru, nece promociti sigurno, ali ako pada kisa ujutro nije bas ugodno izici iz njega i to sve spakirati po kisi, pa onda treba opet stajati kasnije i to sve susiti, ali sve je to rock and roll.
moram priznati da sam imao srece sa vremenom, gotovo da i nije bilo kise cijelim putem, a ono malo bi uglavnom padalo nocima. na vrucine sam se ionako bio navikao. i tako pomislih, sad cemo ja i Đurica po jedno domace Niksicko, ali vraga - on nece. pa nece ni kavu, pa ni sokic, loze nisam imao, pa mi bilo neprijatno. kad sam ja radio po gradđevinama pivo se nije odbijalo, ali vremena se mjenjaju. cijelu noc je kisilo, a ujutro se malo razvedrilo i ja sam otisao trenutak prije nego su radnici dosli.






PODGORICA




DJURICA

izmedju Danilovgrada i Niksica na suprotnoj strani od magistrale se smjestio visoko u stijeni na brdu manastir Ostrog - vjerovatno najposjeceniji manastir u Crnoj gori. kad sam vec bio u blizini odlucio sam ga posjetiti. put je prilicno strm, pa sam dobro natopio majicu dok sam dopedalirao. tako da me nije iznenadilo kad sam naisao na crkvu svetog mucenika Stanka odmah ispod manastira . sta je njega izmucilo to nisam saznao.
ali sam saznao da mi je pukla zbica na zadnjem kotacu koji se zbog toga iskrivio. nisam ju mogao zamijeniti jer je bila bas na strani zupcanika koji treba skidati, a za to treba specijalni kljuc koji nisam imao. pokusao sam zategnuti ove najblize parne zbice, ali su se izlizale tako da nisam mogao nista. kotac je previse zapinjao i vjerujem da bi unistio vanjsku gumu da sam probao voziti. umjesto toga sam zakukao - imenjace pomagaj, dovoljan je jedan mucenik ovdje, sta da radim? ubrzo se pojavio tu neki covjek koji me prebacio za 10 eura zajedno s biciklom do servisa u Niksicu. proslo je jos dosta vremena dok smo pronasli Cerota koji je kasnije cu saznati jedan od najboljih majstora i najvecih biciklistickih entuzijasta u Crnoj gori. clan je biciklistickog kluba Perun iz Niksica, a naisao sam par dana kasnije i na njegov prirucnik o planinskom biciklizmu. on je brzo popravio bicikl , a ja sam pozurio potraziti kakav zaklon gdje bih prenocio jer se nisam zelio udaljavati iz grada, naime sutra sam trebao konacno zavrsiti prethodni blog o prolasku kroz Albaniju.




MANASTIR OSTROG




SV. MUCENIK STANKO


MAJSTOR CERO




NIKSIC


PRENOCISTE

kod skretanja za selo Brezna primjecujem tablu - kanjon Komarnice i etno selo Montenegro i tu odlucujem skrenuti. nakon desetak kilometara stizem do etnosela gdje me domacin Ivica informira kako da se spustim do rijeke Komarnice koja se proteze juzno od Durmitora u pravcu istok - zapad probijajuci se gotovo cijelim svojim tokom kroz velicanstveni kanjon dubok ponegdje i vise od 500 metara. ali to nije sve - jedna od pritoka Komarnice prolazi kroz kanjon Nevidio za koji kazu da je posljednji otkriven u Europi, a suzava se na nekim mjestima na sirinu od pola metra te ga je moguce proci samo pješke sa odjelom od neoprena, uz nekoliko skokova.
ja se spustam za nekih sat hoda po strmini do rijeke Komarnice i tu otkrivam djelic njene ljepote, a za vise su trebale bar one gumene visoke ribarske cizme sto dodju skoro do vrata. moglo se proci po petstotinjak metara na obje strane rijeke, ali dalje ne. na povratku su mi domacini iz etnosela Montenegro ponudili da se odmorim i najedem kod njih, sto sam rado prihvatio. inace u etno selu uz hrpu domacih proizvoda imaju u ponudi i odlaske na rafting Tarom, voznje po Pivskom jezeru, razne izlete, radionice i sl. (vise na Etno selo). na menu karti sam vidio da se spominje cuveni pivski sir, pa mi to zagolicalo mastu - gdje se tu dodaje pivo. cuo sam za pivski kvasac, pivsko tjesto i sl., ali kad bi se docepao recepta za pivski sir gdje bi mi bio kraj? vec sam razmisljao da ulovim kuhara nasamo da mi dade ili proda recept, pa da se ja kasnije malo pravim pametan, kad mi je nekako sinulo da se cijela pokrajina zove Piva po istoimenoj rijeci te da je taj sir samo dobio ime po tome. inace sir je odlican, malo me podsjetio na licki skripavac. ali evo upravo sam malo proguglao i naisao na informaciju da cesi vec imaju neki pivny (pivski) sir koji se namace u pivo tako da smo ipak nesta naucili ( a i probat cemo ) .


OKOLICA NIKSICA




BAS SE NECU MAKNUT










KOMARNICA






MMMMEKANO








ETNO SELO MONTENEGRO

pozdravljam se s domacinima i odlazim prema gradu Pluzinama koji se je smjestio na obali Pivskog jezera gdje prelazim veliki most i odatle cesta prati dalje kanjon rijeke Pive sve do granice sa BiH. upravo ovdje se i spusta cesta sa Durmitora, a ja se stalno zaustavljam i trazim razloge da sto sporije odem iz ovih krajeva. odlucujem ovdje i prespavati, naime cesto mi se desavalo na putovanju kada se probudim jos u polusnu, pa se probavam sjetiti gdje sam i onda kad otvorim oci i ugledam prirodu samo se zadovoljno nasmijem. a bar je ovdje razloga za smijesak bilo - nikad nisam vidio da se priroda tako poigrala i na relativno malom podrucju ponudila takvu kombinaciju prekrasnih planina i dubokih kanjona kao u sjevernoj Crnoj gori. tesko fotografije mogu docarati velicinu, zvukove i osjecaje kao kada to doživljavate tamo. slusajuci povremene odrone dolazim napokon i do izlazne granice iz Crne gore kod mjesta Šćepan polja i kako se upravo tu spajaju rijeke Tara i Piva saznajem da se ipak moze prvo cestom pa pjesice uvuci dvadesetak kilometara u kanjon Tare koji je drugi najdublji na svijetu odmah iza americkog Colorada. nisam dvojio ni minute, okrenuo sam desno i krenuo. Bosna i Hercegovina ce i sjutra cekati na istom mjestu.






PIVSKO JEZERO






U KANJONU PIVE








TARA


RUTA ( Komarnica - Piva - Tara )

- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.10.2011.

BAR - SKADARSKO JEZERO - DURMITOR

na samom ulasku iz Albanije u Crnu goru dvojio sam kratko dali da krenem na sjever cestom duz Rumije planine ili da se spustam na more, ali nekako je prevagnula zelja da omirisem Jadran po prvi puta ove godine. spustio sam se prvo do Ulcinja da vidim veliku plazu koja se proteze juzno od grada, pa sve do usca rijeke Bojane koja dijeli Albaniju od Crne gore. jos iz skolskih dana sam zapamtio da je to najveca plaza na istocnom jadranu (oko 13 km). krecem dalje na sjever obalom i stizem do mjesta Dobre vode, pa je tu valjalo isprobati koliko su stvarno dobre. malo sam se provozao po mjestu i spazio nekakvu lijepu parcelu te mi je susjed - cuvar dozvolio da tu kampiram. plac je bio od strojarske ili masinske skole iz Beograda, a kako je ista vec zapocela nije bilo kampera osim mene. razvijam sator, pravim prvu crnogorsku pašticu - večericu i odlazim kod susjeda gledati kosarku. nisam gledo televiziju dobrih 3 mjeseca, do tada.
sutradan sam se okupao u moru za dorucak, pa krenuo dalje prema gradu Baru.






VELIKA PLAZA


KALIMERE ZA IZLOV RIBE


DOBRE VODE


SIMETRIJA

na podrucju Bara me malo iznenadila brojnost starih maslinika, a na samom ulazu u grad raste jedna za koju kazu da je starija od 2000 godina. nedaleko odatle nalazi se utvrda - muzej stari grad Bar ciji poceci datiraju iz sedmog stoljeca, a svi slijedeci osvajaci su tu izgradili ponesto tako da se sada mogu vidjeti ostaci iz razlicitih stilova koji su bili dominantni kroz ovdasnju povjest. inace suvremeni Bar je najvazniji grad na crnogorskom primorju sa lukom, marinom, turistickim kapacitetima i povezan je zeljeznickom prugom sa Beogradom. ta je pruga svojevremeno proglasena za najljepsu u bivsoj drzavi sa nebrojenim tunelima i mostovima iznad dubokih kanjona.
nedaleko od grada u okolici Sutomora postoji novoizgradjena cesta koja tunelom povezuje primorje i kontinentalnu stranu u pravcu Skadarskog jezera. kako bi mi prolazak tuda ustedio sigurno dan , a tunel je dobro osvijetljen i ima dovoljno sirok trotoar po kojem bih mogao proci odlucio sam probati. naplata je bila na izlaznoj strani. imao sam jos jedan adut u rukavu - na zadnjoj bisagi zalijepljen natpis Zajednica Crnogoraca Rijeka koji su mi dali rijecki prijatelji i jedni od sponzora te ih ovom prilikom pozdravljam i zahvaljujem se.
nada je kratko trajala, nakon jedno kilometar i po sa druge strane ceste u tunelu se zaustavlja dzip i signalizira mi da stanem. covjek izlazi iz auta te mi govori da se moram okrenuti i vratiti nazad.
pa vec sam prosao pola, pa nisam znao da nesmijem, pa recite da me niste vidjeli, pa spremaju mi docek u Podgorici, pa jel mozemo kako - nista nije pomagalo, odgovor je bio - kamera te snimila, nazad ili moram zvati policiju. na kraju mi se upalila lampica - dajte mi koju minutu da ovo sve rastavim i ubacim u dzip, vi se ionako vracate na tu stranu, a to nije prekrsaj, zar ne? covjek se sazalio i rece - ako moze stati, trpaj. i tako sam u rekordnom roku to potrpao unutra, a on me prebacio na drugu stranu i nije cak ni pice htio popiti. ali ja jesam!
dopedalirao sam do Virpazara, gdje se skrece prema Skadarskom jezeru, najvecem jezeru na balkanu i najvecem stanistu raznih ptica mocvarica u Europi. oko 2/3 jezera pripada Crnoj gori, a ostatak Albaniji. podrucje Skadarskog jezera cini ujedno i jedan od pet nacionalnih parkova u Crnoj gori. preostali su Durmitor, Lovcen, Biogradska gora i Prokletije. odmah u sumi na strateskom mjestu iznad Virpazara se nalaze ostaci utvrde Besac iz 15 stoljeca i to mi se ucinilo idealno mjesto za prenociste. jutro poslije sam krenuo jos dalje i vise cestom prema planini Rumiji nebi li iz pticije perspektive dozivio samo jezero i napravio koju fotografiju, ali je cijelo podrucje bilo cudnovato maglovito te sam odustao. kasnije saznajem da kako vec dugo vremena nije bilo kise izbili su brojni pozari na brdima, kao i u okolici jezera i ustajali dim se natalozio i onemogucavao vidik. pa sam se uputio u Podgoricu i potrazio Vuka mog ovdasnjeg domacina.



STARA MASLINA




STARI GRAD BAR



MA PROLAZIM 100 %


DOBRO SE ZAVRSILO


VIRPAZAR


UTVRDA BESAC (15 st.)


KAD CE TO JUTRO VISE ?


SKADARSKO JEZERO


ZAKON JE ZAKON


cinila mi se najlijepsa varijanta krenuti biciklom uz Moracu prema Mojkovcu, pa dalje kroz kanjon Tare do prelijepog mosta na Djurdjevic Tari i tu se uspinjati sve do Zabljaka. no za dva dana su bili najavljeni pljuskovi i promjena vremena te mi je bilo zao ne iskoristiti lijepo vrijeme i vidjeti Durmitor. slijedeci dan sam otisao busom u 5.45. za Zabljak i odatle se prebacio sto pjesice, a sto autostopom do juznog sedla na cesti koja vodi prema Pluzinama odakle se moze ka vrhovima. cesta je toliko lijepa i izazovna za prelazak biciklom da mi je doslo da placem. ima nekoliko prijevoja od kojih je najvisi upravo ovaj na oko 1900 m.n.v. , a potom se naprosto obrusava prema Pivskom jezeru nedaleko Pluzina. ali slika ce to bolje docarati.
planinarski uspon sa juznog sedla prema Bobotovom i obliznjim kukovima nije duzi od par sati, a otvaraju se prekrasni vidici prema okolnim vrhovima, Skrckom jezeru i Sarenim pasovima koji su zastitni znak po kojoj cete prepoznati ovu planinu na mnogo slika.




CESTA ZABLJAK - PLUZINE


SARENI PASOVI


VRH BOBOTOV KUK


LEDENA PECINA


sam silazak otvara vise varijanti, a kako sam predvidio zanociti spustio sam se do nekakvog bivka na Lokvicama u pravcu Crnog jezera. ovoga puta sam nosio i sator za svaki slucaj, a nije mi trebao. tu srecem jednog mladog Poljaka koji se uputio samo s bocom vode i bez baterije prema jezeru koje je bilo udaljeno na bar sat i po, a mrak je vec padao. pozvao sam ga unutra da ostane i ponudio i sator da se umota, ali nije vrijedilo. neznam di je zavrsio, ali se nije vratio, a vjetar je ludio cjelu noc. znat ce valjda za drugi put.


NAPOKON NISAM ZABORAVIO SVIJECU


BIVAK LOKVICE ( ujutro)


JOS KOJI POGLED




CRNO JEZERO

sutradan se spustam do predivnog Crnog jezera i ustanovljavam da nemam novcanika, sve sam pretrazio i nisam nasao te sam krenuo nazad prema bivku. nakon nekog vremena mi je sinulo da mi je mogao ispasti u samu vrecu za spavanje koju sam samo smotao i srecom je tako i bilo. to mi je pristedilo par sati i spasilo me od proloma oblaka koji ce uskoro uslijediti, a da i ne govorim da mi je i ustedilo nekih tridesetak eura koji su bili tamo. na izlasku iz Zabljaka ustopirao sam neke Britance za pola puta, a za drugu polovicu je bus naisao upravo prije potopa. brisaci bas i nisu radili kako treba, no sofer je radio cuda. vratio sam se kod Vuka mokrih nogu i mrtav umoran, ali obavljenog posla. ostatak dana provodim u odmaranju i cavrljanju sa njim. prica Vuk da prima cesto couchsurfere, pa da se od svakog ponesto nauci. netko nesto skuha, netko isprica, a ja nijedno ni drugo. al kad on svrati kod mene ima da kuham sve u sesnaest. inace kat iznad zivi njegova baka koja pravi super domace sokice, posebno od mente, a imaju i dva psa - Bila Klintona i Srećka. Bil ima vec petnaestak godina, pa vise nisam bio siguran ko je tu srecko.


JA, VUK i BIL KLINTON


VUKOVA BAKA


RUTA ( Bar - Skadarsko jezero - Durmitor)


- 14:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se