STO(145) DANA oko BALKANA

ponedjeljak, 30.05.2011.

ON THE ROAD (Rijeka - Ilirska Bistrica - Snežnik - Postojna - Novo Mesto)

evo, konačno se krenulo. sat i po prije polaska sam uspio konačno staviti sve torbe i bisage na bicikl i bilo mi je to ružno za vidjeti. bar dvaput otvaram sve ponovo i izbacujem ponešto, a 5 min prije samog polaska odričem se i gojzerica misleći da mi ih je pametnije kupiti-posuditi u Makedoniji kada mi budu trebale.
uglavnom stižem na Preluk u dogovoreno vrijeme te uz druženje sa prijateljima i rodbinom opraštam se od svih bacam tužni pogled ka Jadranu sjedam na biciklu i krećem.
TO JE TO, pomislih, sa uzdahom olakšanja.
kako nisam imao iskustva sa bisagama na prednjim kotačima (nabavio sam ih u zadnji čas), a počeo mi se volan prilično tresti negdje oko Matulja, nisam još bio svjestan da li sam ga preopteretio, da li je trešnju pojačala pomična lulica na volanu ili jednostavno, kao što su mi mnogi rekli, vilica s amortizerima nije predviđena za nosače i teret. dotegnuo sam šaraf lulice, stisnuo zube te krenuo dalje, razmišljajući ako se rasklima ili pukne vilica kupit ću fiksnu negdje po putu, ali u Rijeku se ne vraćam tako brzo. polako se navikavam na težinu, te sam još istu večer razmišljao kako sam pogriješio što sam se olako odrekao djela tereta, ali odlučujem pričekati do ponedjeljka te zamoliti nekoga da mi to pošalje vlakom u Dugu resu gdje živi majčina prijateljica Vera još iz djevojačkih dana.
inače bicikl nisam uspio još nigdje izvagati, ali računam da ima sa svime oko 45-50 kg. kada naiđem na kakvu stočnu vagu u Slavoniji javljam i taj podatak. sadržaj same prtljage ću objaviti pred kraj putovanja, da se nebi našao netko pametan da me sačeka s toljagom, pa da onda moram vaditi svoje skriveno protunaoružanje na sunce.
uglavnom, stižem u Ilirsku bistricu, te me tu dočekuje dugogodišnja prijateljica Nataša i smješta kod svoje majke i brata.
slijedeći dan odlazim na prvi od predviđenih 9 planinskih vrhova-Snežnik (1796m). moram napomenuti da mi je to inače bio prvi vrh na koji sam se popeo u životu i na neki način me privukao k planinama te mu u to ime odajem počast, a na samom vrhu ima i planinski dom koji naravno ni ovaj (četvrti put) nije radio. pri silasku skrećem na Mali Snežnik da bih s njega slikao veliki. tokom silaska otkrivam čari fotoaparata, i zahvalio bih se ovom prilikom Babiću iz kino-kluba Liburnija-film na strpljenju i preporukama za isti. ako želim fotografirati ili snimiti samog sebe, a nema nikoga da mi pomogne onda trebam svaki put raspakiravati stativ pa podešavati ekspoziciju na "slijepo", utrčavati u kadar, pa ispravljati greške itd.
mogu i prebaciti na automatiku, ali onda sam mogao i proći "jeftinije" pri kupnji.
sutra dan nakon što je cjelu noć grmilo i padalo pozdravljam se s Natašom i njenom gostoljubivom familijom i krećem po oblačnom i vjetrovitom vremenu dalje preko Postojne put Ribnice.


JA I MOJI PRVI DOMAĆINI (3 ŽENSKE GENERACIJE)


ZASLUŽENI ODMOR


NA VRHU SNEŽNIKA

imao sam na glavi zimsku kapu i 3 sloja odjeće i cjelim putem sam se gnjavio s vjetrom koji će me izgleda najviše mučiti. nisam baš aerodinamičan sa svim torbama, pa kada puše je zima kroz znojnu majicu, ako se obučem i ne zakopčam, vjetrovka se pretvara u jedro, a ako se zakopčam počmem kuhati jer tijelo ne diše. istina ima i boljih materijala, ali istina i koštaju.
otprilike na pola puta skrećem nekom kraticom kod Rakovog Škocijana u šumu da se sakrijem od vjetra. što sam ulazio dublje u šumu to se čulo više motornih pila. bilo mi je to malo pretjerano, ali ubrzo saznajem zašto. upravo se održavao Husquarna cup gdje se bar 50-ak majstora, koji su doktorirali motorku, takmiči u nekoliko disciplina. između ostalog: precizno piljenje položenog debla s obje strane pod 90%, brzo cjepanje, još brže mjenjanje lanca na pili, te još piljenja iz svih mogućih kuteva i sl.
provodim neko vrijeme gledajući i ne snimajući ništa jer sam ispraznio bateriju na nezanimljivosti prije toga, a drugu još nisam stigao nabaviti.
uz popriličan napor savladavam ostatak puta do Ribnice gdje me čeka moj prvi couchsurfer Mircho.
taj dan sam prešao više od 100km uz stalan vjetrić te si podižem prosjek.
Mircho i Mina su me brzo "pročitali", te nahranili i okrijepili i još sam gledao kod njih (a očito ih nije zanimalo) Barcelonu jer se Manchester bas i nije naigrao. pa nisam mogao poželjeti više.
ujutro nakon kave, čaja, domaćeg kruha, vrhnja, pršuta, žganaca i ko zna čega sve ne Mircho me upoznaje pobliže s projektom CLEAN THE WORLD IN ONE DAY. naime radi se o projektu poteklom iz Estonije kada su entuzijasti sakupili podatke o svim ilegalnim otpadima u zemlji, te upornošću i širenjem svijesti i ideje u sve slojeve društva, kao i jakom medijskom kampanjom uspjeli postići da se u samo jedan dan okupi enorman broj ljudi i sve to očisti i prebaci na uređena odlagališta. slična akcija se kasnije odradila i u Sloveniji te u još nekim zamljama. pred malo je bila konferencija (u Sloveniji) sa predstavnicima svih balkanskih zemalja i trenutno se radi na promidžbi akcije te okupljanju kritične mase za to cijelo područje. uglavnom probat ću doprinijeti širenju ideje po putu. kada se sjetim veš mašina i kredenaca po Kapeli i Velebitu i plastičnog otpada po Susku i Silbi onda mi je jasno da to ima velikog smisla. o svemu tome možete više pročitati na Let's do it, a za eventualna pitanja se možete obratiti na mircho@letsdoitworld.org
nakon šta su me domaćini opet nahranili i nakrcali vrećicama raznoraznih energetskih napitaka, a Mirchov stari upozorio da ne jedem paradajze i krastavce iz Španjolske i da ne idem kroz Srbiju jer su neke demonstracije.


COUCHSURFERI MIRCHO I MINA IZ SAJEVACA KRAJ RIBNICE


MUUUUU

odlazim iz Ribnice prema Novom mestu. uz prekrasno vrijeme i još ljepši krajolik između rijeka Krke i Kupe koji je izgledao kao neka mješavina Like i Gorskog kotara (više šume nego u Lici i više livada i njiva nego u Gorskom kotaru). uzivam u svakom kilometru do Novog mesta gdje me očekuje i ugošćuje bratić Siniša sa ženom. ovo sada pišem iz Novog mesta i unaprijed se izvinjavam na gramatičkim greškama i možda previše ponavljanja i korišćenja rečenica-kobasica, ali kako nemam kompjuter sa sobom treba biti brz i misliti i na druge stvari. ipak je to blog, više informacijskog, a manje formalnog karaktera.
zatim, odlučio sam da neću sve svoje domaćine stavljati u rubriku zahvale nego ću im zahvaljivati tako sto cu ih pamtiti, jer bi se rubrika previše rastegnula ili ću ih navesti sve pred kraj bloga.

i zadnji dojam na pitanje kakavi su dojmovi - odgovaram da se još uhodavam, ali dišem punim plućima.

pozdrav!


BRATIĆ SINIŠA IZ NOVOG MESTA


RUTA ( Rijeka - Ilirska Bistrica - Snežnik - Postojna - Novo mesto)

- 09:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.05.2011.

PARTENZA - POLAZAK

Došao je i taj dan!
Ovo ne piše Stanko, jer Stanko trenutno vozi, odnosno već je u stvari stigao u Ilirsku Bistricu dok ovo pišem, i pije pivu ... party ... nego njegov pomagač, Mirta. smijeh

Evo ekipe za ispraćaj na Preluci:



I konačno pokret:




Detalj, znate ono kad sportaši imaju naljepnice sponzora po sebi wink :



Svi prate zadnje pripreme pred polazak:



I konačno polazak!



Ok, ok, a sad pravi polazak! thumbup



Jeeeeeeeeeee ... ode Stanko!!!

- 18:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 25.05.2011.

JOŠ SAMO DANAS

POZDRAV!

nakon raznih peripetija i odgađanja prvo zbog nekakve upale, a kasnije zbog nagomilanih obaveza došao sam konačno do dana (i sata) D, a to je sutra (četvrtak 26.05.) oko 14 h polazak sa plaže Preluke.

zašto baš od tamo?
pa provodeći svoje vrijeme povremeno na klupicama i stjenama ispred ribarskih kućica razvijala se ideja o ovome. već davno sam si obećao da, ako ikada krenem na nekakvo takvo putovanje, to će biti od tamo.




BAZA NA PRELUCI

također to je jedan oproštaj od mora kojeg neću vidjeti jedno mjesec dana, kada bih trebao izbiti na Jonsko more. pošto sam vec dogurao do toga da će cijela vožnja proteći u ljetnim žegama i prženjima, ima da omirišem i okupam se u svim morima do kojih dođem.
a za one koji misle da je ovo samo prigodna pričica, krećem sa Preluke jer me tu prvo čeka komad kakve -takve ravnice koja je dovoljno duga da izmaknem pogledima s kakvim-takvim osmijehom na licu. iza toga slijedi uspon prema Sloveniji sa nikad isprobanom težinom.
u subotu sam odvozio zadnju probnu vožnju sa 2/3 predviđenog tereta, a dio puta sam provozio zajedno sa jednim "mršavkom" koji je krenuo prije 2 mjeseca iz Njemačke te mi se njegov teret učinio prilično manjom hrpicom od moje. super, poradiću na liniji , a još ću jesti šta god mi daju. pa tko to može, uzviknuo bi jedan sportski komentator.


PRIPREME - SKLONIŠTE REBAR


PRIPREME - NEGDJE U ISTRI

sve u svemu sutra me čeka težak zadatak, kako nagurati sve sto mi treba i ne treba u jednu pristojnu težinu, koja će balans izmedju užitka i muke u mojoj glavi održavati u korist ovoga prvoga.
već je kasno. odoh pajkit.

- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se