Wanda Car
27.02.2015., petak
Sinhronicitet u vremenskoj točki jednog događaja (2.)
|
Motorist je crne kose. Leži u krevetu u dječjoj sobi jer mu je bliže wc. Kuća mu je mirisna i lijepa, ja živim ko stoka. Prišla sam mu i izgrlila, poljubila sam ga u jedan, pružio mi je i drugi obraz. Poljubac mu je bio sočan i topao. Teško je pomicao vrat zbog ovratnika. Pa dok smo rihtali puse škakljala sam ga sa kosom. Odnjela sam mu kremu i tinkturu gaveza. -Jebi ga- -Jebi ga- -Pokazujem mu slike sa mjesta nesreće. Njegov pas liže mi ruku. -Što ti treba? -Ništa. -Ako ti nešto zatreba nemoj se ustručavati. Para nemam. Ali mogu odraditi stvari po gradu, odvest - dovest nešto ili nešto drugo, ne znam. Znala sam da neće ali ipak sam procjedila: Svi me plaše sa tužbama. -Neću te tužiti. -Možeš ali ne znam kada ćeš se naplatiti. -Neću. Kasnije mi šalje poruku da sam zgodna i da kad ću opet doć. Odlazim u kvartovsku birtiju u dva popodne i naručujem crni tomislav dok mi se i dupla rakija mota po glavi. Pijem brufen jer me od tomislava boli glava ali to je jedina piva koja mi se trenutno pije zbog količine alkohola a da je imaju u bircu. Svi okolo piju kavu. Dolazi frendica i ona pije kavu. Za trenutak osjećam njihove čudne poglede i mislim si ko' vas jebe. Kasnije doma ipak pijem rakiju. Ne osjećam krivnju, ali osjećam odgovornost za taj događaj jer sam ga kreirala. Čujem ptice kako pjevaju, za trenutak se i sunce kroz oblake uspjelo probiti. |
25.02.2015., srijeda
Šomastgon
|
Slijedom događaja slijedila sam te do tvoje vile propuha. Nisi se izjasnio. Pušim cigaru, a utrnuli mi prsti od hladnoće. Ne znam volim li te ili se samo želim igrati sa tvojim pišom. Imam kao neke leptiriće u trbuhu i osjećam pozitivan magnetni efekt no pronalazim realne razloge za samo kažnjavanje. Seljačino. Želim da me snubiš i pošteno mi udvaraš. Želim te držati na vatrici i gledati kako se pečeš. Malo mi se noge tresu kada sigurno saznam da me želiš ljubiti. Rano je za prepuštanje no ne želim gubiti vrijeme dok masturbiram u kadi da se ipak riješim napetosti. Razmišljam kako je završilo posljednje zaljubljivanje. Nije završilo. Ljubav je ostala, ljutnja je nestala. Orion Lektor samo jedno zviježđe ali ujedno i gospodar moga svemira rasturao me u prestižnoj moći po čitavom svemiru. Rasturala sam i ja njega pa se stalno vraćao. Strast je bila nepodnošljiva, no u ovoj se inkarnaciji lovac osudio na borbu sa vjetrenjačama. Taj se non - stop bori i gine, a ja se obučem u njegovu preveliku košulju i čekam eonima vremena. Nekad me da nekom da me čuva, nekad me ubije, nekad me pusti da se ne potrefimo. Ali ne oslobađa me. Vještac. Jednom ću ti prerezati grlo. |
23.02.2015., ponedjeljak
Sinhronicitet u vremenskoj točki jednog događaja (1.)
|
Zovem lift, čekam... Mali vrišti i on bi samnom. Ok. Čekam da obuče jaknu. Da uštedim koji metar semafora prolazim kroz dio ispod zgrade...dok visoki starac predugo hoda i ne miče dupe u stranu...Počinjem se živcirati. Ne trubim jer mi je strgana truba, a ne da mi se na žgance otvarati prozor, nabijam mu gas, okreće se i pomiče dok ostali čekači ispred Caritasa misle da sam bezobrazna. Vozim jako sporo, nema nikog 10,03 h prije rinzola gledam desno ništa, gledam lijevo auta nema, krenem i napiči me motorist. Stvorio se odjednom, vozio po rinzolu iz kontra pravca, pizda mu materina...Meni ošo far i žmigavac, njemu noga i kičma. Istrčavam van, želim ga ubit' ali djete me gleda pa se samo derem. Leži na cesti u pol trake. Fala Bogu da ga nije auto iz kontre još jednom nije zgazio. Zastajkuju pasivni promatrači razjapljenih usta, nemam mobitel, nemam jaknu, nitko ne zna broj od hitne. Lik se diže i skida kacigu u momentu dok pronalazim nešto da mu stavim pod glavu. Jebo te pa šta radiš na rinzolu? Stišćem ga dolje da se ne miče, vadi mobitel hoće zvati ženu, otimam mu mobitel i derem se: "Jesi ti normalan sada ćeš zvat ženu, čekaj dok te skrpaju!!!" Pasivni promatrač razjapljenjih usta prilazi i govori mi nešto u stilu šta se derem na čovjeka..blebećem ....znammmmm veli , ali gle ozljeđen je ne možeš tako. Te riječi nekako dopiru do mene dok čučim kraj njega, držim ga za ruku i osjećam sažaljenje. Znam da će biti dobro. Želim da njegova bol pređe na mene, želim vratiti sat, želim zapaliti cigaretu. Policija ispituje kak' se zoveš bla bla bla, ja ispitujem policiju kak se on zove, pričaju o kazni. Kakvoj jebenoj kazni? Želim ga uzeti i maziti kao dijete. Želim ići s njim u hitnu. Želim da bude dobro. Tražim da mi oprosti ali ne reagira. Dižem sa hitnom nosila jel' im fali četvrti. Pazim na zglobove zadnjih kotača da nosila uđu u ležište. Krajkom oka vidim ciganku kako ispituje moje dijete --uključujem se glasno:"Gospođo šta vas zanima, ja ću vam sve reći, šta hoćete? Zamuckuje, smije se i povlači natrag u hol polusvijeta. Murija se podsmijehuje tome kako sam je oprala. Boli me dupe i za muriju i za ciganku. I jedni i drugi ionako će napraviti kako hoće. Ponovno se čudim zašto ljudi vole naklapati umjesto da zaista znaju? Bijesna sam, u kombiju pričam murjaku kako sam bijesna. Bijes je jedino što u ovom trenu osjećam i hladnoću. Bijes i hladnoću. Potpisujem neki papir. Moram razgovarat' s djetetom pa ne smijem pasti u šok. Dijete je bolje nego što sam mislila. Obećajem mu da ćemo zajedno posjetiti motoristu. Drugi dan osjećam tugu i plačem. Povezujem taj događaj sa ostalim stvarima u životu koje ne želim. Razmišljam trebam li prodati auto. Ali trenutno najviše od svega muči me bijes koji ne popušta. Radim transformaciju prošlih događaja u obliku svjetlećih sfera. Rasvjetljavam događaj i pretvaram ga u dobro bez posljedica. Rješavam se bijesa. Treći dan ga zovem Siroče. Doma je , zvuči milo, ne želim pasti u dužničko ropstvo zato što sam ga ozlijedila. Sve ga boli, a mene trga iznutra. Pričamo o djeci i rođendanima. Osjećam božansku ljubav. Bojim se što će mi reći njegova žena. Smijem li te posjetiti?- upitam Smiješ. - odgovara Vidimo se onda.- kažem Sve me boli.- ponavlja |
