Manipulirana

25.02.2009., srijeda

ISTINA ILI LAŽ- IGRA SA PODSVIJESTI.....

Istina, Laž ili Vrisak iz podsvijesti???? Ne pratim cijelo vrijeme tu emisiju, nego samo kada se u to vrijeme zateknem pred TV-om i ne mogu se načuditi kako ljudi još nisu prokužili da neće dobiti tu veliku lovu, ili bar ne tako skoro. Pa svima je jasno da je uspjeh kada doguraš do 25.000,00 i tada obavezno moraš odustati jer do 50.000,00 ili veće cifre nećeš doći ako ti postave ono famozno pitanje koje se temelji na tvojoj podsvijesti. Neka mi netko objasni tko to može riješiti psihičke zavrzlame čovjekove podsvijesti i granicu između podsvijesne istine i našeg „lažnog“ uvjerenja????? Jučer je jedna natjecateljica pala na pitanju u je li u životu imala seksualni odnos naizmjenično sa dvojicom muškaraca vozeći se po autoputu??? Primjetila sam da je ženska slobodoumna po pitanju seksa ali si zna granice, tako da ju je ovo pitanje koje je iz slobodoumne ženske pretvara u kurvu sigurno štrecnulo na poligrafu. A koga nebi, pa štrecnulo je i mene koja nema ama baš nikakve veze sa time, jer je zaista gnusno pitanje samo po sebi. Apsurdno je da osoba, nakon što je priznala razne pikanterije, pa i grupni seks, ne prizna nešto što je učinila znajući da je to zadnje pitanje i da gubi 50.000,00 kn. Dakle, trebala je „pasti“ zbog svoje „podsvijesti“ . U tu „podsvijest“ u emisiji zaista osnovano sumnjam kao oružje protiv onih koji su spremni otkriti sve o sebi bez zadrške samo da bi emisija trajala jer joj je fond dobitaka vjerovatno siromašan. U slučaju ove cure, pitam se, kakve veze ima podsvijest sa činjenicom je li se neki nevedeni događaj odigrao ili nije. Sjećam se kad su žensku pitali je li drugom muškarcu putem mobitela slala ljubavne poruke seksualanog sadržaja. I ženska kaže da nije. A poligraf kaže da jeste. I sad, slijedi famozno i već iritirajuće objašnjenje Jasne Nanut: „Vaša podsvijest kaže drugačije“ jer je polograf to navodno pokazao. Gospođa je odgovorila da su sa njenog mobitela mogle otići takve poruke samo ako je netko drugi koristio njen mobitel bez njenog znanja. A u današnje doba tehnologije, lako je dokazivo je li gospođa to radila ili nije. Mislim, da bi im ja pružila dokaze da sam govorila istinu i još ih tužila što ONI LAŽU da sam ja lagala, pa da vidimo što bi se onda dogodilo. Neznam kakvi se ugovori potpisuju pri pristupanju toj emisiji, nažalost. Možda su se gospoda osigurala od svega, no ako je izjava koju natjecatelji daju istinita i dokaziva, a oni je proglase lažnom. To je tek uvreda časti za koju se ide na sud. Pa, onda tip kojeg su pitali da li je znao da mu je djevojka trudna???? Pa kako tip može znati da mu je djevojka trudna ako mu nije rekla. Da, zaista on može pretpostavljati, ali to ne znači i ZNATI, budući da pretpostavka može biti i kriva. Ako se ovdje konkretno odgovara, onda je on podsvjesno pretpostavljao, ali u stvarnosti zaista NIJE ZNAO jer nije imao INFORMACIJU O TOME. I sad tko ovdje lovi u mutnom??? Natjecatelji ili organizatori emisije? Razmišljam kako bih ja na tom poligrafu padala ko zrela kruška jer sam tip koji se uzbudi kad mi neko postavi neko bezobrazno pitanje ili me optuži za nešto što nisam učinila. Dakle moj poligraf bi na sva te odgovore koji bi glasili NE pokazao da sam lagala jer sam se uzbudila na takve stvari. I sad, kome vjerovati, naravno poligrafu jer on zna bolje od mene???? Ma nemojmo biti smiješni, ja u to ne vjerujem. Mislim da će u ovoj emisiji pobijediti okorjeli lažov, koji je sposoban kontrolirati svoje tjelesne reakcije i koji je prošao dobru školu kriminala i laganja, jer takvog u emisiji i traže. Ne traži se ovdje istina...nego okorjeli lažov koji je sposoban obmanuti i poligraf ili onaj koji zna meditirati pa tako uskladiti svoja dva uma, svjesni i podsvjesni.A isto tako....što je sa snovima koje sanjamo i radnjama koje tada činimo a u stvarnosti se nikada nisu dogodile, a pomoću naše podsvijesti ih sanjamo.....??? Na primjer u snu smo ranili čovjeka, a na javi nikada. I na pitanje jesmo li ikada ranili čovjeka, naša podsvjest će reći da jesmo, jer ta slika postoji u dubini našeg mozga, a mi taj san možda nismo ni zapamtili. Čak se o podsvijesti priča da je u njoj zabilježena naša KARMA, a to je ono što će se tek dogoditi u budućnosti a da toga, naravno nismo svjesni. Pa onda postoji teza da u našoj podsvijesti postoje iskustva iz naših bivših života koja se mogu saznati kada smo pod hipnozom?!?! I sad oni meni pričaju o istini i laži temeljem podsvijesti! Zato bi bilo najbolje uzeti lovu koju ti dopuste i ne nasjedati na pitanje da li želite ići dalje nakon osvojenih 25.000,00. Definicija laži glasi otprilike ovako: Laži su svjesni pogrešni iskazi kojima se postiže određeni cilj. Dakle po toj definiciji mi smo svjesni laži koju izgovaramo i one ne mogu biti rezultat naše podsvijesti, a kad nečija podsvijest progovori onda mi čovjeka ne možemo optužiti da laže, jer on podsvjesne činjenice, kao što i sama riječ kaže-NIJE SVJESTAN. Neka mi oproste oni koji su ovu emisiju smislili i koji je vode, ali to je moje osobno mišljenje u kojem imam pravo izraziti svoj dojam, ali ovu emisiju bi trebalo ukinuti ili se odreći pitanja koja se temelje na „podsvijesti“ već na stvarnim činjenicama i događajima. Ili neka je promjene u naziv ISTINA ILI PODSVIJEST, pa im nitko neće doći u emisiju, jer nitko bez stručne pomoći i mentalnih vježbi ne može ući u svoju podsvijest. Dakle, moj rezime ove emisije je da je APSOLUTNI PROMAŠAJ. A tragajući za odgovorima o našoj podsvijesti naišla sam na krasan post na MANAH blogu, kad kliknete na njegovo ime link će vas odvesti i ispričati vam nešto čega nismo niti svjesni da postoji....i zbog čega ljudi na poligrafu padaju kao kruške. Ispada da možemo biti pogrešno programirani i vjerovati u istinu....ali podsvijest kaže drugačije. Tako da nakon pročitanog vjerujem da nema osobe koja zbog nekog pitanja neće pasti na poligrafu, i nije doista uopće važno je li ta osoba nešto učinila ili nije...kad podsvijest upravlja našim životima a da toga nismo ni svjesni.

- 10:55 - Komentari (26) - Isprintaj - #

14.02.2009., subota

VALENTINOVO I ULIČNE SVJETILJKE....

Danas je Valentinovo cijeli dan, i vjerovatno ćete svi posmisliti kako ću pisati o Valentinovu.......ali, ne prevarili ste se. Pisati ću danas o onima koji su na današnji dan zaboravljeni, o onima koji na današnji dan neće primiti crvenu ružu i čestitku i poljubac, pisat ću o onima o kojima danas nitko od vas ne misli. Pisat ću o beskućnicima....... A moja priča počinje iz davne 2006. kada sam se prisjetila kako je ljudima koji preživljavaju zimu bez krova nad glavom u svom postu BESKUĆNICI na 27.02.2006. Nakon toga napisala sam još podosta postova sa raznim temama, objavila zabolbe za pomoć onima kojima je to potrebno, uplatila nešto donacija i eto učinila nešto dobroga za ljude kojima je naša pomoć potrebna. Nisam učinila ništa posebno i veliko, ali sam osjećala toplinu u sebi zbog toga. I tako nakon više od dvije i pol godine od tog posta, na 27.09.08. dobijem slijedeći mail: Šalje: Siniša Pucić Bog Jasna, na netu sam naisao na jedan tvoj post o beskucnicima. Kako uredjujem "Ulicne svjetiljke" - ulicni casopis o beskucnistvu, zanimljivo bi mi bilo objavit taj tvoj post, ali uz tvoje dopustenje. Bila sam beskrajno sretna što će moj post postati opipljiva vrijednost koja će pomoći beskućnicima.Dopustila sam objavu tog mog posta kojeg sam objavila i na stranici www.infocroatia.com sa kojeg je i preuzet i rečeno mi je da će časopis izaći u Prosincu. Kako kraj ove 2008. većini nas nije bio onako blistav kao prijašnje godine zbog krize koja se već dobrano poćela osjećati u poslu i financijama, bila sam okrenuta radu i brigi oko vlastitog opstanka te sam zaboravila na časopis. Ali, kad mi je moja blogerska prijateljica iz Rijeke, draga Lion Queen ostavila ovaj komentar: Kissić. Čitala sam te u Uličnim svjetiljkama. Yesssss što sam bila sretna, kad sam naišla na tvoj članak unutra :):) Odmah sam mailom čestitala Gospodinu Puciću i u isto vrijeme žalila što se taj časopis ne prodaje i u Puli. Naime, pročitala sam da se dijeli u Zagrebu, Rijeci i drugim gradovima, ali se nije spominjala Pula. I baš u ponoć na sam početak Valentinova dok sam pred spavanje malo surfala po netu, stiže mi obavijest od njega, kojim me izvješćuje da ujutro u centru Pule prodaju časopis i da me besplatan primjerak čeka na štandu. Kad sam stigla u grad, mjesta za parking nije bilo ni u priči. Gotovo sat vremena sam se vozikala i gledala gdje ću se uparkirati. Bojala sam se da ne prodaju sve primjerke i da ne ostane za mene niti jedan, pa sam se parkirala na nedopušteno sa četiri žmigavca ispred Vjesnika i zabrzala po Flanatičkoj. A tamo na sredini Flanatičke, kod fontane na samoj pulskoj „špici“ stoji maleni štand sa časopisima i prodavačem u crvenoj jakni. Sva sretna kupila sam četiri časopisa i malo porazgovarala sa tim gospodinom.Besplatan primjerak nije mi bilo ni na kraj pameti pitati jer sam htjela pomoći, a njima svaka kuna puno znači. Doznala sam da je on jedan od beskućnika kojemu su djelatnici Auto škole 051 pomogli da položi vozački ispit jer je nedugo nakon upisa na isti postao beskućnik, bez posla i imovine. Skupili su novce i uplatili mu ostale rate za autoškolu, koju je položio svojom marljivošću i učenjem. On je korisnik riječkog Prihvatilišta za beskućnike „Ruže Sv.Franje“ a ujedno im je i na korist, budući da sada nakon položenog vozačkog, za Prihvatilište, njihovim službenim vozilom razvozi ručak za starije i nemoćne. To je samo jedna od više životnih priča ljudi koji su postali „Ulične svjetiljke“ bez svoje volje. Nadasve zanimljivu i tužno životnu priču sa sretnim završetkom ispričao je Maksim Christan, umjetnik rođen u Puli kad i ja, koji je živio kao beskućnik, i takav je pisao i stvarao, te dogurao do danas priznatog književnika. A život ga nije mazio ni malo, no on se izdigao iznad svega i izdržao. Ne mogu ne citirati njegovu rečenicu uz intervjua o razlozima zbog čega ljudi postaju beskućnici:“......to je kao loto: samo manji broj pogodi dobitnu kombinaciju. Ostali se trude ugrabiti malo od onih koji su uspjeli ili im se nude kao sluge. Velike tvrtke izmišljaju svaki dan nove potrebe malih ljudi, koje mame preko reklama da kupuju, zadužuju se i tako u krug. Tko pukne, ostane na ulici k'o popišan cvijet.“ Zatim sam pročitala priču o mladom tridesetogodišnjaku koji je sa devet mjeseci završio u domu, a onda kod udomitelja koji su ga izrabljivali i tukli. Pobjegavši od njih, završio je kao beskućnik. Prehrana mu je svedena na dva obroka tjedno, a osobnu higijenu i pranje robe obavljao je u moru, a mokru i hladnu odjeću oblačio na sebe. Sve su to tužne priče, ali u svakoj se nazire nada da će ipak doći taj dan kada će imati svoj topli dom i redovan obrok, pa makar to bilo u maloj sobici. Nakon svega, razmišljam o svom gradu i ne mogu se sjetiti da sam čula da u njemu postoji ikakvo Prihvatilište za beskućnike. Neznam čak da li postoji neka Pučka kuhinja ili nešto slično. Po tome bi se reklo da u našem gradu žive ljudi kojima nije potrebna pomoć, da naš grad nema svoje beskućnike. A ja dobro znam da to nije istina. Doduše, viđam ih češće ljeti nego zimi....ali ima ih. Tko zna, kakve bi nam oni životne priče ispričali, i tko zna tko se od njih upravo smrzava vani, dok ostali slave Valentinovo. I da....žalosno je što je na štandu u 11.30 h bilo još uvijek dosta časopisa na kupu usred „špice“ našega grada. Žalosno je da nije bilo gužve oko tog skromnog, a ipak svima dobro vidljivog štanda. Jedino sam, izgleda ja pojurila da kupim časopise i još pored štanda jednom gospodinu išla objašnjavati što u časopisu piše i da čini dobro djelo za beskućnike ako ga kupi. Saslušao me je i produžio dalje. Možda ni sam nije imao 8 kuna za potrošiti....tješim se, ....a što ako ga za to nije bilo ni najmanje briga....? A što onda da mislim, hoće li biti briga Gospodina Gradonačelnika grada Pule kada pročita ovaj članak čiji ću mu link poslati na mail? Nadam se, i vjerujem da hoće, te da će se i u našem gradu pojaviti nada za beskućnike zvana Prihvatilište u kojem će se još i pobrinuti da im osiguraju posao i budućnost, ako ne svima, onda bar nekima......... Ovdje Vam ostavljam samo meni zanimljive isječke iz časopisa, uz molbu i želju da ga kupite i pročitate, a nadasve da pomognete tim ljudima.Časopis „Ulične svjetiljke“ izlazi tromjesečno a to je 32,00 kn godišnje koje možemo izdvojiti jer je to manje od jedne lipe dnevno.....a toliko zaista svi možemo odvojiti. Kliknite na sličicu da se otvori u većem formatu. Naslovnica i sadržaj Dio uvoda i pjesme koji me se dojmio Isječci iz nekoliko životnih priča: Profesor sa sveučilišta Književnik Maksim Cristan Mladić koji je imao obrok dvaput tjedno

- 19:31 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.02.2009., ponedjeljak

HRVATSKA RUKOMETNA REPREZENTACIJA- ZA MENE JE ZLATNA

- 11:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.