TRAPERICE NEMOGUĆE DULJINE
Kažu da istina boli najviše. Možda i jeste tako ali ja se lakše nosim s tim nego sa lijepim lažima. Dragi moj, sve što si trebao napraviti jeste stati ispred mene, pogledati me u oči i reći istinu. I time bi sve bilo riješeno jer to je to....istina ...tu se nema šta dodati niti oduzeti......ali, ne....ti si morao lagati. Oda tu laž opravdavati još jednom, pa sve potvrđivati nekom trećom laži. Ali i pored svega toga, bila sam spremna dočekati te i poslušati tvoju istinu. Propustio si priliku i žao mi je, zbog tebe. Žao mi je jer ti nikada više neće biti ugodno sresti me.......i ja tu ne mogu ništa učiniti.......


>>>>>>>>>>>>>


Ljubavi moja , dragi moj
lijepo je imati nekoga ko mari.
Teško mi je što sam te zabrinula ali, nemoj shvatiti pogrešno, nekako mi je to i lijepo...stvarno jest....Zamisli, nekome je stalo do mene. Ne samo da si luđak koji misli da sam lijepa, divna, dobra nego još i mariš za mene.....To je tako nova situacija za mene da mi se čini da sanjam, da ću se probuditi i vidjeti da si ti samo neka izmišljotina očajne, usamljene, frustrirane babe......A onda mi, znaš, onda mi dođeš i uvjerim se da si stvaran .......Wow...i onda je sve tako, tako......prekrasno. I stvarno je lijepo što imam jednom nekoga kome mogu reći da mi je loš dan i da mi je teško..i da je taj neko na mojoj strani.
Ali znaš, dragi, ipak se ti ne moraš puno brinuti za mene, ja sam ona koja preživljava. I uvijek ću. Preživjeti. Možda budem izudarana, ozlijeđena, povrijeđena, umorna, na koljenima, bez snage...ali preživim i izvučem se i to još i viceve pričam i smijem se.........A sada, kada si ti tu negdje, kada mi ti tako lijepe stvari govoriš, kada si mi tako dobar, lakše mi je izdržati i mogu izdržati puno više i sigurno ću se puno brže dići i nastaviti dalje.
Dragi, mili moj...ja znam da..........ma, znam sve ali svejedno si postao onaj koji mi daje snagu.........Postao si onaj bitni....Znaš, fali mi tvoj zagrljaj, fali mi do bola....ali opet, samo kada zatvorim oči i sjetim se, gotovo kao da te osjetim pored sebe.....gotovo bih ti počela govoriti, milovati te i tepati ti........i nije to nešto kada sam sama u ovom svome lijepom kavezu ali zamisli šta bi rekli ljudi u tramvaju


>>>>>>>>>>

Jedan od onih dana kada čovjek ne zna šta bi sam sa sobom. A dobro, nije ovo jedini takav dan , ali danas je poseban.
Čitav dan pada kiša.
Kada sam se probudila, slušala sam kako kapi padaju po prozoru i mislila sam kaako bi bilo fino da se ne moram ustati. Zamislila sam nešto u ovom smislu: protežeš se, namjestiš u bolji položaj, uključiš radio, još malo bolje se ušuškaš pod jorgan i počneš sanjati, onako, ne sasvim budan. Onda mi je palo na pamet kako bi bilo lijepo da je još netko tu negdje, nadohvat ruke....i šta se desi, počnem razmišljati o tebi.....Nekako mi se čini da počinješ zauzimati jako puno mjesta u mome životu.....




>>>>><<<<<

Uhvatila sam izraz emotivna budala......aaaa šta bih sve imala napisati na tu temu....bolje da i ne počinjem. Pravi bi izraz bio: idiot....grub, ali toliko sam već put ispala budala da to normalan čovjek (žena) to sebi ne bi dopustio.......Znaš. ponekad mi se čini da imam neko....paaaa, ne znam 10. ili 11. čulo......kao to što me je tako privuklo nekome za koga nisam sigurna ni da li uopće postoji, neko čulo koje me tjera da putem tih nekakvih električnih impulsa, na daljinu dakle, da putem svega toga pomislim da si ti, upravo ti, neko.....Koliko sentimentalnih gluposti na jednom mjestu, zar ne?
Znaš šta zapravo želim...Naravno, želim da postojiš a zatim želim da budemo zajedno dan, dva, tri pet ili petnaest dana da te osjetim, ne samo fizički......želim te gledati i iz tvojih očiju, sa tvojih usana, iz tvoga tijela i izgleda, ponašanja skupljati znakove i izdefinirati ovo što mi se dešava.....
O dragi moj, sigurna sam da znaš....imala sam muškaraca, oh da, mnogo muškaraca: pametnih, normalnih, finih, dragih....i nisam uspjela biti sretna...pa sam i prestala više tražiti i pokušala se pomiriti sa nečim što sam sama sebi zadala: najbolje je biti sam....a zapravo je to teško, o tako jako teško...




>>>>><<<<<


Vidiš, moj dragi u trapericama nemoguće duljine, u mojim se pjesmama može prepoznati sjeta....ili kada se s nekim osjećam dobro i sigurno pa se razotkrijem, i tada se da vidjeti ta tuga ...Većina drugih vide uvijek nasmijanu, veselu žensku, malkice blentavu, možda za svoje godine preneozbiljnu..:). To je moj način borbe, ne dam im da vide da su me porazili čak i ako sam do nogu potučena....Ako treba, zatvoriti ću se u svoju sobu, otplakati, odvrištati, odjaukati, ispsovati sve po redu, lupati glavom u zid i bacati tanjure kroz prozor....a onda se umiti, našminkati, nasmijati i krenuti vani, sa novom vedrinom u duhu i u natečenim očima........



>>>>><<<<<

Sjetila sam se jedne priče.
Prije nekoliko godina netko, tada moj, onako, mrtav hladan i iz čista mira, nazvao me malim medom. Pogledam ja njega, onako malo poprijeko, mislim, znam da ne izgledam baš reprezentativno ali da sam ko medo, ma daj čovječe...shvati on moj pogleda i ispriča mi pričicu.
Hahahah, pazi ovo nepostojeći moj, pričam ti priču o priči :)
I tako, na vrhu planine, na nekakvoj stijeni, dva mlada sokolića napravila sebi tulum. Piju, puše i bacaju se strmoglavce u ponor. I tako se strovaljuju dolje, skoro do kraja, onda rašire krila i u zadnjem trenu se lijepo vinu u visine, na sigurnost. I stvarno im je ludo dobro.
Dođe njihov prijatelj, mali medo do njih, malo ih promatrao iz prikrajka, onda im prišao, i upitao ih:"A šta vi to radite, dečki?". Oni mu objasne kako se fino zabavljaju i mali medo odluči pridružiti im se u njihovoj zabavi. Kako oni, tako i on: malo popije, povuče koji dim i onda stane na stijenu i strmoglavi se dolje. U neko doba, sjeti se on i obrati se sokolićima:"Dečki, dečki, ali ja nemam krila!!!"
Sokolići će na to:"Jooooj, medo , jesi ti nama cooooool!"

Tako je mene vidio taj tada netko moj....a kada sam malo bolje razmislila, kad sam se otrijeznila od njegovih pogleda i dodira, vidjela sam da je to-to. Skačem u ponor i ne razmišljam o tome da nemam krila koja će me vratiti na sigurnu visinu. Sreća je samo što je taj ponor toliko dubok da još uvijek nisam stigla do dna i živim u iluziji da se niti neću razbiti o dno...a ako budem padala dovoljno duboko možda će mi se desiti kao onim junacima iz kultnog romana pa negdje drugdje izronim na površinu, štaviše, na vrh planine 


>>>>><<<<<


Eto, dušo, došao nama petak......i samo da još nekome nešto to znači u životu :).....Ajde da ti objasnim sve o mojim petkima (petkovima):dok sam išla u školu, petak nisam volila jer je to značilo da sve do ponedjeljka neću moći sjediti pored svoga najdražeg školskog kolege..::) kada sam dobila svoje prvo zaposlenje, opet nisam volila petak jer tada nisam mogla raditi sa svojim najdražim radnim kolegom...Kada sam prestala raditi na tom mjestu, malo se popravilo stanje oko petka jer sam sa tim, tada već bivšim kolegom izlazila :). A onda opet nisam volila petke, nakon što sam se s njim prestala viđati jer.....pa, jer sam se prestala s njim viđati, mislim, a šta drugo.
Kada je došlo vrijeme za nešto prestrašno u mome životu a na što nisam imala utjecaja, neki drugi ljudi su to izazvali i to htjeli, samo sam mogla trpiti i čekati da li će ikada proći i zapravo nisam ni bila istinski svjesna protoka vremena pa mi nije ni bilo važno koji je dan.......
A bol i nesreća se raziđu kao magla.....Znaš kakva je magla, naizgled nestane, iako su svi sastojci još uvijek tu, ali mi se učini da je život opet normalan i opet razmišljam o petkima (petkovima), makar utoliko da li ih volim ili ne volim.Ah, ali u konačnici moram priznati, još uvijek sama ne mogu razlučiti da li ih volim ili ih ne volim......još uvijek mi to definiraju neki drugi ljudi


>>>>><<<<<

Dragi moj „Bog zna da li uopće postojiš- virtualni dragi u trapericama nemoguće duljine“ malo sam ti umorna danas.
Malo sam kao da me parni valjak pregazio, i to ne Aki i Hus :).
Danas sam bila malo dobra kćer, malo zločesta...onda malo dobra prijateljica, malo zajebana (ups, sooooooooorrryyyyy ali je živa istina).....bila sam malo slatka, malo vještica...i znaš šta, u jednom trenutku sam rekla: Stani....i stala sam............i pogledala sam se u ogledalo da se sjetim ko sam i čim sam se vidjela, sjetila sam se....aaaaaaa, znači, to je ta blentača..:)...Ali da, evo i sada sam zastala i sjetila se, bila sam danas i vrlo pametna...ma skoro genijalna- nisam mogla doći sebi kako sam pametna bila......
I evo, sada, na kraju dana, malo sam došla sebi i sama se sebi čudim koje ti gluposti lupetam...i točno te mogu zamisliti kako odmahuješ glavom u nevjerici s kim, ili s čim ti to imaš posla...naravno, ako imaš posla...:)
Eto, kao i uvijek završavam pismo sa: i dalje mislim na tebe, glumim modernu virtualnu Penelopu i još uvijek te očekujem....
I još mi jedna stvar pala na pamet........ Pa ja i ne mogu biti Penelopa. Ona je čekala svoga muža, oca svoje djece, gospodara kuće i imanja.....Znala je, dakle, šta čeka i bila strpljiva........Ja nemam šta čekati......da si pravi, stvaran, rekla bih ti: Daj mi razlog, motiv, cilj.......postoji iskra, vatru moraš malo potaknuti......Ovako, tražiti iskru, vatru (ili ono što je imala draga Pene) od hrpe električnih impulsa.....hmmmmmmm......


>>>>><<<<<

Postoje neke naznake da će današnji dan završiti.
Ozbiljno to velim, nekako mi se čini da bih danas i mogla poskidati sa sebe šminku, pobacati odjeću, pod tušem skinuti sve taloge ovoga dana i zavući se u krevet, uzeti knjigu.........ooooo, koji će to lijep trenutak biti.........A ne velim ja ništa loše, ne mogu se žaliti, nije loš dan bio, ali duuuuug, predug........I tako se znaju zaredati neki beskonačni dan,ali kad se okreneš i pogledaš, evo i ovaj mjesec došao kraju.....
I ne mogu vjerovati, već je prošlo toliko mjeseci, zima prošla, proljeće ko proljeće-prolijeće...i sada da nastavim u ovome ritmu , začas bih došla do Božića ove godine. A neću tako nastaviti, tu ću stati...zaustaviti ću se i uživati malo u ovom proljetnom bućkurišu od vremena, mirisa, boja...hihihiiihi i u onome o čemu sam pročitala vic: Po čemu prepoznaješ žene sa Balkana- Po proljetnom velikom spremanju :)))))



>>>>><<<<<


Znaš, dragi moj virtualni dragi , nekada me probudi strah. Uhvati me u nekim noćima i osjetim se kao malo dijete, bespomoćna. Probudim se uznemirena i ne smijem se niti pomaknuti. U mraku, u mojoj sobi osjetim prisustvo nečeg prestrašnog. I tako, ležim na leđima, ruku stisnutih čvrsto uz tijelo, pokrivena do vrata i širom otvorenih očiju i ne smijem ni duboko disati jer će to nešto otkriti da sam tu, da sam budna i da sam sama......Na svu sreću, san je jači, dođe i pomogne mi da prebrodim strah. Slijedeće jutro od svega ostane samo neka čudna, neobjašnjiva tuga


>>>>><<<<<



Dragi, moram ti nešto priznati, jedno vrijeme su me držali vampiri........Neee, ne, ne , ne....nisam bila žrtvom otmice od strane nadnaravnih bića nego sam kao bez daha čitala knnige o vampirima. Prvo me je začarala Viktorija, a zatim sam tražila po knjižnicama slične knjige i zaljubila sam se....A kako da se ne zaljubim, u tim romanima oni su svi prekrasni, ima ih i jako dobrih, nisu svi zločesti a i oni koji su malo zločesti uvjetovani su svojom prirodom, jednostavno moraju piti krv samo zato da opstanu. Pa mislim, to nema veze sa moralom, to je nešto iznad morala.....Ali u svemu tome, dragi moj, nepostojeći , ali sada zapanjeni dragi, jedna mi stvar nije jasna: da li vampiri imaju neku alergijsku reakciju ako im ne odgovara krvna grupa žrtve?.....Ili imaju neki detektor koji im govori koju krvnu grupu žrtva ima i tjera ih od tog? Mislim, tako se može objasniti zašto neki ljudi ne budu žrtve vampira. Mislim, na jednoj teritoriji živi jedna vampirska obitelj (right, Viktorija?) i kao familija imaju istu krvnu grupu i moraju se prehranjivati a nisu svi na njihovoj teritoriji napadnuti.Ja to mogu objasniti jedino alergijskom reakcijom na nekompatibilne krvne grupe i urođenim obrambenim mehanizmom,. I još jedno, šta sa ljudima oboljelim od hemoragijske groznice....da li vampir od takve, zaražene krvi....hm....oživi!!!????!?!?!?

commercial carpet cleaning