Evanđelje po Luciferu

Nakon Badnjaka, kršćani slave rođenje djetešceta, koje će na svojim nejakim ramenima odnijeti grijeh svijeta. Dan kada se to slavi, naravno, nema veze sa stvarnim danom rođenja mojeg brace: rana kršćanska Crkva je u jednom od svojih sinkretističkih čina vezala taj datum uz zimski suncostaj, kada sve religije imaju obrede umiranja i ponovnog rađanja.

Bio je s Ocem od stvaranja svijeta, sudjelovao je u rađanju, on, Logos, red svijeta (za razliku od mene, nereda, Alogosa). On je bio prvobitni Adam, koji izgovara riječi (logos) i po volji Oca imenuje životinje, uređući tako ovaj svijet u okviru "logike" koja povezuje živa bića i neživu prirodu u koherentni okvir (za razliku od mene, Eve, koja sam podlegla Zmiji, tj. vlastitoj žudnji).

Pa ipak, On, moj brat, sustvoritelj svijeta, izašao je iz utrobe ženskog stvorenja, uz tiskanje, bol i muku; bespomoćan i ružan kao svako novorođenče, ljepljiv od sluzi i krvi. Udahnuo je zrak ovoga svijeta, i zaplakao, kao svako dijete kad se rodi, zbog šoka i muke odvajanja od Majke. Presjekli su pupčanu vrpcu koja ga je vezala sa tijelom koje ga je dotad štitilo i hranilo. Oprali ga s ono malo tople vode koju su mogli ugrijati na vatri od sasušene balege, u štali punoj propuha, istrljali ga i zamotali, i položili na majčine grudi. Prestao je plakati, i prvi put otvorio oči, i pogledao ovaj svijet.

I zatresla se zemlja, i zadrhtalo je nebo. Širom svijeta uznemirili su se mudraci, znalci tajni ovoga svijeta: magi, alkemičari i astrolozi. Nešto su naslutili, a nisu znali što zapravo: jer njihovo je znanje bilo od ovoga svijeta, a on je pucao u svojim temeljima. Koliko god njihovo razumijevanje prirodne znanosti (naravoslovlja) tj. demonologije bilo jadno, shvatilii su da se dogodilo nešto neobično, nešto nadnaravno. (Ona priča o tri maga koji su mu se došli pokloniti je izmišljena; ali ako to nije stvarno, jeste realno!)

Kako mu se dalo kroz tu muku, gnjavažu i uniženje prolaziti, kad je lako mogao izbjeći?

On, kralj svijeta, koji postoji oduvijek, živio je kao dijete, rastao kao i svaki dječarac. Trebalo ga je dojiti, previjati, učiti na tutu, paziti da se ne ozlijedi kada je nespretno počeo teturati okolo, izlupati po guzi kada je bio neposlušan. Pravio je nestašluke kao i druga djeca, rastao, umiljavao se, durio, tukao, plakao, smijao, igrao, doživljavao prve zbunjujuće erekcije i polucije, imao ponekad proljev i osip, zaljubljivao se, svađao, takmičio i mirio. Učio je stolarski zanat, nekad marljivo, nekad mrgodno i nevoljko; više se puta ozlijedio, dok nije stekao vještinu: ubole ga špranje, pričepio ruku, pao i razbio koljeno.

Bio je dječak kao i drugi; pametan i lijep, često drzak i nepokoran, često umiljat i poslušan, sin Čovječji. Tek povremeno, stari ljudi bijahu zbunjeni, kada bi ih prostrijelio svojim bistrim pogledom. Možete ponekad doživjeti taj pogled iz očiju nevinog djeteta: pogled iz koje izbija neprimjerena zrelost: neuhvatljiva, iskonska mudrost nevinosti.

Bio je pametno dijete; brzo je učio i zadivljavao učitelje svojom bistrinom, kao što svjedoči Luka u svom evanđelju, ali ih i zbunjivao svojim ponekad sablažnjivim pitanjima, kao što i danas djeca znaju činiti. (Npr., Drugi izvještaju o stvaranju navodi da su Adam i Eva bili u raju nagi, ali nisu osjećali stida. Bog, pak, šeta vrtom i dolazi do njih. Tu je jedan prvoškolac postavio pitanje: da li je On bio odjeven? Michelangelo je smatrao da je bio nag.)