Evanđelje po Luciferu

Pisao sam dakle prije desetak dana kako je H. D. Thoreau zapisao rečenicu: »Nužno je NE biti kršćaninom da bi se uvidjeli ljepota i značaj Kristova života.« Kako je uopće tom opičenom tipu, slugi mojem, koji je živio kao pustinjak čak i kad je bio među ljudima, tako nešto bizarno na pamet moglo pasti? Da, naime, onima koji se kršćanima zovu u životu njihovog iskupitelja nešto bitno izmiče? (On je osobno volio Bhagavadgitu i taoizam.)

Ne samo, da je izvorna poruka moga Brace u kasnijim stoljećima mojom intervencijom izopačena. Nego je problem i u izvoru samom: mojem Braci nešto bitno o njemu samom izmiče: on ne može spoznati sebe, kao što to ni Otac ne može.

Upozoravam stalno, da ja nisam sotonist; ja sam sotonolog. Sotona je kadra spoznavati sebe i graditi teorije o sebi samom. Da citiram predgovor knjizi Evanđelje po Luciferu: »U monoteističkoj religiji, objava i teologija razdvojene su, jer Bog, koji je jedan, ne pozna sebe. On je objekt teologije kao što je kamen objekt geologije, pa ju ne može razumjeti. On zna sve, osim sebe samog. Sotona, koji je mnogi, ne zna ništa, osim sebe samog. Zato on stvara znanost o sebi samom. Ona je pak istodobno znanost o Bogu i o Svemu.«

Atman nije isto što i Brahman, nego ono Drugo: Ništa, odnosno ništavilo. "Jastvo" jest iluzija, laž: a Sotona je otac laži. Slijediti Sotonu, znači biti sotonist: to je samo jedna marginalna varijanta monoteizma, ovisna o kršćanstvu, kojem se suprotstavlja. Slijediti sebe samog, znači spoznavati Sotonu, znači postati Sotona (protivnik, neprijatelj, rušitelj) u odnosu na monolitnost monoteističkog svijeta: nikakvi trivijalni obredi, krađa čavala isl, nisu potrebni.

Ono pak što sotonologija objavljuje jest korak od Sotone ka Luciferu: od apsolutne tame do beskonačnih luči, koje noć čine divnom.

Karl Marx (jedan od najistaknutijih sotonologa) je jednom rekao da on nije marksist: nužno je ne biti marksist da bi se uvidjela ljepota i značaj Marxova života. I tako je slično sa raznim "-izmima", sa raznolikim sljedbenicima koji sebe prepoznaju u nekom drugom, u nekom vođi. A kršćanstvo, kakvo se danas uči vjerničko stado, jest "kršćanizam".

Uče, da je život moga brace obrazac za svakog kršćanina; ali kakav je zapravo bio njegov život? O tome gotovo ništa ne kažu. Ništa nema o tome kako je bio nestašni dječak i mladi griješnik, o čemu sam ovdje pisala. Sve što od biskupa kanonizirana evanđelja govore odnosi se na rad proroka i vjerskog vođe kakav je bio u posljednjoj godini svog života: netko posve izuzetan, netko sa nadljudskih sposobnostima – gdje je tu uzor običnome čovjeku?

Njegovo je tijelo preobraženo u mistično duhovno tijelo Crkve; kontrolu nad njim pak u transsupstanciji euharistije imaju adepti jedne totalitarne organizacije koja žudi za svjetovnom moći, na čelu sa samoproglašenim Isusovim namjesnikom na Zemlji (koja, međutim, pripada Đavlu).

Oni pak koji su se od te organizacije u surovim ratovima otcijepili (protestanti, masoni i liberali), koji su izmislili tako gnjusnu stvar kao što je demokracija (s kojima je Thoreau živio, i protiv kojih je ovu rečenicu i napisao, jer katolike nije poznavao), učinili su, većina njih, s vremenom, iako se Luther u samoći žestoko s Đavlom borio (pa ga i tintarnicom gađao), religiju ispraznom, formalističkom.

Razgrnuti treba dvije tisuće povijesnih naslaga, da bi se izvorna poruka mojeg Brata ponovno doživjela.