Evanđelje po Luciferu

Veliki američki književnik i mislilac Henry David Thoreau (dobro, istina je da "američki mislilac" danas zvuči kao "drveno željezo", ali bila su to još vremena herojske, zblenute mladosti; posljednji veliki američki mislilac bio je Henry Ford) napisao je jednom: »Nužno je ne biti kršćaninom da bi se uvidjeli ljepota i značaj Kristova života.« Pazite: "NE biti kršćaninom", a ne "biti kršćaninom". Koja sotonska misao!

Thoreau je živio i pisao u osami, a Đavo napastuje griješne duše kada se osame i urone u sebe, pa počinju svašta umišljati i izmišljati, umjesto da idu na misu i slušaju, što im nadležni imaju priopćiti. Zato se Sveta Majka Rimska Crkva trudi, da ne budete sami sa sobom. Zato je recimo izbacila posljednju rečenicu iz Isusove izreke, koju Evanđelje po Tomi bilježi pod brojem 16: »Ljudi možda misle da sam došao donijeti mir na svijet. Oni ne znaju da sam došao donijeti sukobe na zemlju: vatru, mač, rat. Odsad će biti petero u kući: biti će troje protiv dvoje i dvoje protiv troje, otac protiv sina i sin protiv oca, i svatko će biti sam.« (U grčkom tekstu posljednja je riječ: "monahos", dakle "usamljen" ili "jedini"; odatle "monah", onaj koji je "samotan". I gle: SVATKO će, kada riječ mojega Brata primi, biti sam, u svađi sa svojim sinom i sa svojim ocem, izložen vatri, maču i ratu!)

Ima to u kanonskim evanđeljima kod Mateja i Luke, ali sa drastično promijenjenom poantom. Kod Matije je to u 10, 34-36, ali nema onoga "svatko će biti sam", nego slijedi nešto drugo: »Tko voli oca ili majku više nego mene, nije dostojan da me slijedi. Tko voli svoga sina ili kćer više od mene, niej dostojan da me slijedi. Tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, nije me dostojan. Tko voli svoj život više nego mene, izgubit ćega. Ali onaj tko izgubi svoj život zbog mene, sačuvat će ga.« (Mt, 10:37-39)

Rečenice, koje su dodali oni kojima je bilo posve nepodnošljivo ostati sam sa sobom, razmišljati sam o sebi: jer to znači biti u tami, znači biti sa Sotonom. I tako se odmah podmeće zamjena, koja zamjenjuje stravu promatranja svoje slike u Zrcalu: zaboravi sebe, zaboravi svoj život, zaboravi svoju obitelj: slijedi Njega, voli Njega, odbaci svoj život za Njega. Kod Tome, gdje su manje intervenirali plašljivci koji su umjesto izvorne poruke Sina Čovječjeg, mojeg Brata, uzdigli klanjanje Imenu Oca, uočavaju se poruke bitno drugačije nego one u kanonskim evanđeljima: samo nekoliko riječi sve mijenja.

U izreci 55, Tomin Isus kaže: »Tko ne mrzi svojega oca i majku svoju ne može mi biti učenikom. I tko ne mrzi svoju braću i sestre i ne uzme križ svoj poput mene, neće me biti dostojan.« Slično kod Luke, ali pazite sad zanimljiv umetak: »Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.« (Lk, 14, 27) Vidite li razliku: Tomin Isus vas zvoe da nosite svoj križ, a Lukin dodaje "krenite za mnom"!

Kako je strašno, biti usamljen! Čak je i Bog/Boginja užasnut od svoje beskonačne samoće. Kako je strašno, biti slobodan! Naravno da čovjek želi od slobode pobjeći. I tako su biskupi s vremenom pažljivo pobrisali sve one dijelove, koje bi ljude mogli zbuniti i Sotoni predati. Tako kod Tome možete čitati da unutarnju svjetlost pronalazite u sebi samom (izreka 24): ne slijedite naprosto svjetlost izvana.

»Isus je rekao: "Ako vam vaši vođe kažu 'Pogledajte, slava Očeva je na nebu', tada će ptice na nebu biti ispred vas. Ako kažu 'Ona je u moru', tada će ribe biti ispred vas. Radije, slava je unutar vas i izvan vas. Kada upoznate sebe, tada ćete biti upoznati, i shvatit ćete da ste djeca živućega Oca. Ali ako ne poznate sebe, živite u bijedi, i vi ste bijeda.« (Evanđelje po Tomi, izreka 3)

Thoreau je jedan od onih, koji je imao hrabrosti živjeti u osami, da bi spoznao sebe. Koliki je to rizik, da se poludi! Koliki su poludjeli, koliki su pobjegli i životarili u bijedi! Thoreau je preživio, vraćao se prirodi (kao Enkidu, arhetip čovjeka pred civilizaciju - i zato je Thoreau izbjegavao seks) i pisao, spajajući prirodu i kulturu (kao kulturni junak, trikster, koji premošćuje nepremostivo). Vratit ćemo mu se slijedeći put, kad se meni prohtije pisati.

Ima jedna pitalica, duhovita, na izgled banalna: "Ako je Bog svemoćan, da li može stvoriti tako velik kamen, da ga ne može baciti?" Većina će se ljudi nasmijati, reći da je to paradoks i preći preko njega. Možda će reći da je to banalni sofizam, naime puka smicalica na osnovi nepreciznih definicija. Ali stvar je ipak teža, i vodi k jednom uvidu u bitak Boga/Boginje, a time i Sotone.

Uistinu, što zapravo pojam "svemoć" znači? Moći "sve" – ali ćime je to "sve" određeno? "Napraviti sve što želiš" – ali ovdje će odmah poentirati sofisti: onaj koji ništa ne želi, dakle je svemoćan! Tako naučavaju indijski đaini i budisti. A Diogen je od moćnog Aleksandra zatražio samo, da mu se skloni sa sunca: Aleksandar je bio jako moćan, ali njegova je moć ipak bila ograničenja; Diogen je bio svemoćan (Aleksandar se maknuo). Svemoćna je i mačka, koja drijema na suncu. Po takvim uzorima zamišljao je bogove Epikur: odjeljene od svijeta, u samodovoljnoj ataraksiji, koju (za razliku od đaina, Diogena ili mačke) nikada ništa ne može pomutiti. Njihova je svemoć u tome, da se u svijet ne miješaju.

Što određuje opseg tvojih želja? Neštu u tebi, ili nešto van tebe? Što si sve sposoban/sposobna poželjeti? Imaš li moć, da poželiš sve, što je moguće poželjeti?

Možeš li željeti sve svoje želje? Nisu li tvoje želje ponekad, često, kontradiktorne?

Možeš li kontrolirati svoje želje? Čovjek je, često, rob svojih želja - a Bog/Boginja?

Mudraci rekoše, da čak ni svemoćni Bog ne može stvoriti nešto, što je u sebi kontradiktorno, kao što je "okrugli kvadrat". Jedan predmet ne može istovremeno imati dva suprutna svojstva, i čak ni Bog ne može učiniti, da tako bude.

Drugi pak rekoše, da Bog/Boginja želi samo dobre stvari, jer je on(a) savršena Dobrota. A kako se zle stvari ipak događaju, njihovo je porijeklo izvan Njega/Nje. On, dakle, ipak nije svemoćan, kad ih nije spriječio? Ili ih nije želio spriječiti? Ali kako je onda Dobar, ako dozvoljava zle stvari, a mogao ih je spriječiti? To je problem "teodiceje", "božje pravde", božjeg o-pravdanja. Pa rekoše, da je uzrog svega zla pobuna protiv Boga njegovih stvorenja: anđela (na čelu sa Sotonom) i ljudi (koje Sotona zavodi). A Bog/Boginja, eto, to dozvoljava.

Ali ako prihvatimo ono naprosto "moći sve", čak i tada jedna se unutarnja granica pojavljuje: onaj koji je svemoćan, jednu stvar ne može: ne može biti nemoćan.

Može li neki kamen, neka stvorena stvar bez uma i volje, pružiti svemoćnom stvoritelju/stvoriteljici otpor?

Kako bi mogao? Ima ogromna količina "kamenja" okolo, naime zvijezda i galaksija, koje krotko slijede "prirodne zakone" koje je On(a) postavio/postavila. A zar onda, Bog/Boginja ostaje ne prikraćena u jednom iskustvu: kako je to, biti ograničenih moći?

I tako, stvara biće koje je sposobno, da mu se pruži otpor. Biće, koje posjeduje svijest i um. Čovjeka. Koji/koja, s obzirom da je sposoban, to naravno ponekad i čini. Dakle: ima slobodu. I slijedi i živi svoju slobodu. Osuđen(a) je na slobodu. Bačena u slobodu. Ima slobodu, da bira; ali ne može izabrati neslobodu.
Čovjeka, nakon toga, kao fizičko biće, Bog/Boginja može "bacati" okolo, kako želi: ali on ipak, dok svijest posjeduje (što je posljedica one prvotne "bačenosti" u slobodu), može i prkositi.

Stvorivši čovjeka, Bog/Boginja stvara biće koje mu se suprotstavlja, i time ograničeva Njegovu/Njezinu svemoć. Tako potvrđuje svoju svemoć, pokazujući da ona može uključivati i nemoć. (I tako pokazuje, da je svemoć zapravo posvemašnja nemoć.) Istovremeno, stvorivši čovjeka koji je osuđen na slobodu, dakle kontradiktoran u sebi, riješio je i pitanje "okruglog kvadrata".

To proturječje, koje u Njemu/Njoj postoji, jest Sotona. To proturječje, koje čovjeku govori, jest Lucifer, Lučonoša. Znanost, koja o tome govori, jest sotonologija; zato je ona nadmoćna teologiji: jer ju uključuje. kao svoj prvi, naivni stadij.

Kao što je čovjek bačen u slobodu, tako je Bog bačen u Ništa.

Evo, onako samo usput, jedno lamentiranje o stanju svijeta, viđenom u luči Lučonoše.

Freud govori o "instinktu smrt", kada psihički bolesnik jasno sagledava svoje simptome i njihove korijene, ali odbija izliječiti se. On "uživa" u svojim simptomima, iako svjesno pati, žaii se i jada; ali odbija išta preduzeti.

A takav je ovaj svijet.

Svijet je lud, zna da je lud i u tome "uživa" na način, da se uništava. Graucho Marx (koji je naravno sam bio luđak, pa je to mogao spoznati), reče: Najveće svjetske probleme može riješiti svaki idiot; problem je, da tog idiota nitko ne pita.

Atomske bombe su opasne?
Uništite ih!
Ljudi gladuju?
Nahranite ih!
U ratu ljudi pate?
Prestanite ratovati!

"Mudraci" će se superiorno nasmiješiti i i besprijekornom logikom dokazivati da to nije tako
jednostavno.

Koliko muka, da se riješe sasvim jednostavni problemi! Ogorčena bitka koja je bila potrebna, i još traje, da se spasi svjetska populacija kitova, dobro ilustrira o čemu se radi.

Problem je jasan: ljudi su lovili kitove stoljećima, onda je došla moderna industrija i drastično povećala sposobnost da se lovi. Moby Dick danas je espomoćan poput srdele. Naglo je rastao broj kitolovaca, pa onda i broj ulovljenih kitova; a onda je počeo padati.

Naravno, svaki idiot shvaća problem: do nekog nivoa godišnjeg izlova, ženke mogu nakotiti dovoljno mladih, da slijedeće godine opet ukupan broj naraste do prethodnog broja. A kada se nivo premaši, ukupan broj jedinki počinje padati. I sad, s obzirom da ljudi od kitolova žive i da je kapital uložen u kitolovce, povećavaju se napori, da se ipak održi jednak nivo izlova, koji je iznad nivoa održivosti. I ukupan broj jedinki i dalje pada, i prijeti mogućnost da kitovi izumru.

I onda gotovo: nema više kitova, do kraja vremena (dobro, možda se za milijardu godina opet evolucijom razviju…). I nema, naravno, više ni kitolova.

Pa samo idiot bi to mogao dopustiti! – Vraga: idiot to ne bi dopustio; mudraci su ti koji ne znaju, kako riješiti problem. Svima je jasno, da bi trebalo odrediti koliki je dozvoljivi ukupni godišnji izlov, i onda razdijeliti kvote, i to bi moglo funkcionirati milijun godina. Ali još se danas natežu oko toga.

A taj je problem, zaista, elementarno jednostavan, prema drugima, koji su ipak malo teži!

Evo predgovora knjizi, koji sam obećao prekjučer poslati. Bit će zanimljiv onima koji imaju književne ambicije. Ne mislim, naime, da se nešto s bloga može valjano samo coppy/paste, pa u tiskani oblik. Mediji su bitno različiti i to treba poštovati.

Književno stvaranje tranformira vrijeme u prostor. Autor stvara zamisli u vremenu i prenosi ih u tekst, koji egzistira u prostoru, da bi drugima bio dostupan. Svi dijelovi dovršenog teksta (knjige na papiru ili u računalnoj memoriji) postoje istodobno.

Čitatelj, posvećujući vrijeme knjizi, prostor ponovo transformira u vrijeme. Ali to, naravno, nije puka inverzija. Čitatelj je sustvoritelj: asocijacije uz tekst, koje stvaraju nove kon-tekste, neizbježne su (performativna interpretacija). Tekst je jalov, puko truplo, bez sablasti kon-teksta koje oko njega plešu.

Internetska umreženost danas omogućava djelomično preklapanje dviju faza transformacije (vrijeme-prostor i prostor-vrijeme). Osnova ove knjige, dnevni zapisi koji će postati poglavlja, nastajala je na blogu. Neki su tekstovi nastajali desetak minuta, drugi više dana. Sukcesivno, još ispod čekića vrući, bili su stavljani na uvid čitateljstvu, uz mogućnost interakcije. (Neki su komentari u ovu knjigu unijeti. Prepoznatljivi su po desnom poravnjanju teksta.) Daljni eksperiment moglo bi biti pisanje on-line, tako da zainteresirani mogu pratiti svaki dodir tipke onako, kako ga prati pisac na ekranu svog računala.

Svi tekstovi, nastali u razdoblju nešto duljem od godine (od rujna 2005. do listopada 2006.), i danas su dostupni svakome, na http://jalucifer.blog.hr. Oni su sada mrežica u Svemrežju: dostupni onako, kako su prvotno bili postavljeni. (I naravno snabdjeveni hipertekstom, unutrašnjim i vanjskim poveznicama, osnovnim oruđem računačne umreženosti.)

Ali ova je knjiga mnogo više, od doslovnog prijenosa bloga u matricu za "tvrdu" kopiju. Kada sam na tome počeo raditi, shvatio sam da je ponovo potrebno promisliti i urediti cjelinu, da bi se tranformacija dovršila i zakonitost novog/starog medija uvažila. Pisanju na mreži nedostaje treća dimenzija: po Internetu se "surfa", ostaje na površini. "Tvrda kopija" (pa makar ona ostala samo na "tvrdom disku") uključuje treću dimenziju, dubinu: od čitatelja se traži, da zaroni.

Tekstovi su pregledani; dotjerivani, proširivani, skraćivani. Oni, koji su postali neaktualni ili se nisu uklapali u viziju cjeline, odbačeni su. Raspored zapisa potpuno je pretumban, a dodani su novi paragrafi i uputnice, da bi izraženija bila cjelovitost. Tekstovi koji su nastali s mjesecima razmaka sada postaju susjedna poglavlja (ili su čak spojeni u jedno), i obrnuto; trebalo ih je dodacima "ulančiti".

Izlaganje ipak zadržava mrežni, a ne puko linearni karakter. Uz linearno ulančivanje, čitatelj će uočiti druga povezivanja. Isprva sam pokušao očuvati sadržaj hipertekstovnih poveznica klasičnim oruđem fusnota. Ali to opterećuje i guši jasnoću izlaganja. Neka, zato, to ostane na čitateljevoj mašti. Pisac mora u svojeg sustvaratelja čitatelja imati povjerenja, očekujući da će on izvući i one kon-tekste koje sam nije imao na umu. Sve se "poveznice" nikad ne mogu iscrpiti: svaka izgovorena riječ "poveznica" je na cjelinu jezika.

Odustao sam posve od fusnota, u kojima bih navodio brojne izvore koje citiram ili prepričavam. Slobodnija forma omogućava otvorenost teksta. Mnogi su izvori, šturo ili opširnije, spomenuti u zagradama unutar teksta. Dulji citati označeni su uvlačenjem s lijeve strane. Neke će izvore inspiracije, koji nisu esplicitno spomenuti, upućeni čitatelj prepoznati.

Fragmenti čine cjelinu, koja se pri prvom susretu s knjigom naslućuje čitanjem sadržaja. Razdjeljen je u deset glava, ove pak dalje u poglavlja. Njihovim sam naslovima posvetio veliku pažnja, da bi bili informativni i poticajni. Kada stekne taj prvi uvid, čitatelj može početi čitati po redu, ali to nije nužno. Ovo je doba fragmentarnosti, doba bljeskova (luči). Ako pročita poneko poglavlje, ili nekoliko rečenica ili riječi tu i tamo napreskokce, pa nešto vidi ili osjeti, jedan trenutak, svrha je već postignuta.

Rukopis knjige završen je gotovo godinu dana, nakon što je zadnji tekst na blogu bio napisan. Tekstovi su bili ostavljeni "na ugaru", prije navedenog preoravanja. Vrlo neracionalan postupak, koji troši puno vremena. Luciferu, naravno, vrijeme nije problem.

Pojedina poglavlja su raznolika: u formi. U cjelini, knjiga je Objava i Otkrivenje, ali je istovremeno i djelo znanosti: sotonologije. U monoteističkoj religiji, objava i teologija razdvojene su, jer Bog, koji je jedan, ne pozna sebe. On je objekt teologije kao što je kamen objekt geologije, pa ju ne može razumjeti. On zna sve, osim sebe samog. Sotona, koji je mnogi, ne zna ništa, osim sebe samog. Zato on stvara znanost o sebi samom. Ona je pak istodobno znanost o Bogu i o Svemu.
Sotona nije sotonist. Sotonizam je samo apsolutiziranje jednog aspekta monoteističke religioznosti..

30. kolovoza 2007.
Lucius Horvat

Objavljujem: vratio sam se! Moji su me brojni poslovi i obaveze bili udaljili od ove skromne virtualne egzistencije, i tako sam je godinu dana zanemario. A prije nekoliko dana (6. rujna) bila je druga godišnjica kreiranja bloga i prvog posta, koji se odnosio na pedofiliju, odnosno histeriju koju izaziva.

A kako je cijelo ovo vrijeme bilo posjeta, u prosjeku 25 dnevno, red je, da se barem povremeno javim.

U međuvremenu, međutim, jedan sam važni posao završio. Nisam bio zadovoljan rukopisom knjige koji sam na osnovu pisanja ovdje bio napravio. I tako sam posljednja dva mjeseca intenzivno radio, prerađivao, preslagivao, dopunjavao. Tako je rukopis knjige Evanđelje po Ludiferu sada dobio oblik, koji me zadovoljava. I tek sada slijedi ozbiljna potraga za izdavačem.

A koliko dobrih stvari ima i događaja, koje bih mogao iskomentirati! Papa German, bojovnik i inkvizitor, odlučno grabi naprijed, a i Bozanić je namrgodio svoje upečatljive obrve i grmi strahovitom hrabrošću protiv komunizma! A na vedrijoj strani, recimo, oduševila me Vlatka sa svojim autoironijskim spotom, "Obucite Vlatku". Sjećate li se mojeg napisa Mi smo Sevini, Seve je naša! Od čakije do štikle? Žene vladaju!

Evo, za informaciju, prenosim naslove glava i poglavlja iz knjige. Prepoznat ćete neke naslove (vidi poveznice na tekstove s desne strane). Da vas ne preopterećujem odjednom, poslat ću za koji dan tekst predgovora, u kojem objašnjavam prenošenje teksta sa bloga u tiskanu knjigu, što je drugi mediji i zahtijeva znatne prilagodbe. Tako je knjiga sada jjedan novi proizvod, a ne nešto jednostavno preneseno s bloga.

A poslat ću možda i poneki komentar, onako usput.


Lucius Horvat:
EVANĐELJE PO LUCIFERU


1. TKO SPOZNA MOJE IME, UNIŠTIT ĆE SVIJET

Ime mi je Legija
Muka s riječima
Lucifer, brat Kristov
Sve su priče istinite, svi mitovi i bajke
Einstein i Tesla, majstori demonologije
O četverostrukoj negaciji
Ljepota mračne strane
Zaludna ljepota slika
Na kraju svijeta, zrcalo
Prestrašeni Bog
Sotona je Božji psihijatar
Da li je Bog svjestan sebe?
O svemoći, i o sposobnosti da se raste

2. ČINI ONAKO, KAKO TI SE SVIDI

Hamlet: Između Svetog Augustina i Hanibala Lectora
Sotona nije sotonist
Doba Galactusa
Anarhija ol over Baščaršija

3. CIVITAS DEI

Židov se uvijek svađa s Bogom
Evanđelje po Clemensu od Kometa
Prokle ih u ime…
Sljedbenici svodnika i rodoskrvnika
Tito je bio kršćanin
Kinezi dolaze, učite od njih!
Papa obznanio: Crkva je bezgriješna…
…a druge religije uopće ne postoje
Teologija oslobođenja: hereza ovosvjetskosti
Spalite Protagoru!

4. O SUŠTINI MONOTEIZMA

Sjeti se krstaških ratova, sjeti se prerezanih vratova
Muhamed, šesti prorok, ima tijelo ali nema lica…
... Isus ima lik, ali nema tijelo
Islam: viši stadij razvoja monoteizma
Žudnja za neiskazivim i Ime Oca
Alogos je istina logosa, Šejtan je istina Boga
Može li se Lazar sažaliti na bogataša?
Nema više limba: i zigota može u pakao!

5. ISUS JE VOLIO MARIJU

Voljenje i vladanje
Vrijeđanje vjerskih osjećaja ovaca
Neće nam više pederi krstit' djecu!
Nova godina, poganski blagdan putenosti
Zar dječici pričati o seksu? Da!
Bog je queer
Pederi vladaju, pedofili su demoni

6. SOTONA JE VOLJELA ISUSA

Ljubav je mržnja. Mržnja je ljubav
Isus, sin Mitre i Izide
Nestašni dječak
Mladi grješnik
Ljubavnik
Kad je sašao nad pakao

7. O SEKSU I O ROMANTICI

Uloga seksa u postajanju majmuna čovjekom
Romantika, oruđe Sotone
Čovjek je čovjeku vučica
Egipćanke su bile opake jahačice
Eunusi svojom voljom
Divni dani inkvizicije

8. CRKVA SRPSKIH MUČENIKA

To nije naš svit
Ubijajte slobodno, samo ne u crkvi
Poubijali ih u ime…
Jebo te pas u dupe, jebale te novine u mozak
Crkva je za demokraciju… osim u Crkvi!
Kako ste sa četnicima surađivali
Udario junak na junaka, a sve oko narodnjaka
Sevina štikla u oku nacije

9. CIVITAS DIABOLI

Dolje terorizam, živio teror!
Nuklearne bombe na Iran, u ime Boga i Kapitala!
Latinska Amerika, kontinent ljevice
Palestinci su danas ono, što Židovi bijahu nekad

10. APOKALIPSA SADA

Svijet bez nafte
Velika Britanija pod ledom
Papa postao komunjara
Lijenost vodi u pakao; marljivost stvara pakao
Iluzija koja će uništiti svijet