Evanđelje po Luciferu

Veliki američki književnik i mislilac Henry David Thoreau (dobro, istina je da "američki mislilac" danas zvuči kao "drveno željezo", ali bila su to još vremena herojske, zblenute mladosti; posljednji veliki američki mislilac bio je Henry Ford) napisao je jednom: »Nužno je ne biti kršćaninom da bi se uvidjeli ljepota i značaj Kristova života.« Pazite: "NE biti kršćaninom", a ne "biti kršćaninom". Koja sotonska misao!

Thoreau je živio i pisao u osami, a Đavo napastuje griješne duše kada se osame i urone u sebe, pa počinju svašta umišljati i izmišljati, umjesto da idu na misu i slušaju, što im nadležni imaju priopćiti. Zato se Sveta Majka Rimska Crkva trudi, da ne budete sami sa sobom. Zato je recimo izbacila posljednju rečenicu iz Isusove izreke, koju Evanđelje po Tomi bilježi pod brojem 16: »Ljudi možda misle da sam došao donijeti mir na svijet. Oni ne znaju da sam došao donijeti sukobe na zemlju: vatru, mač, rat. Odsad će biti petero u kući: biti će troje protiv dvoje i dvoje protiv troje, otac protiv sina i sin protiv oca, i svatko će biti sam.« (U grčkom tekstu posljednja je riječ: "monahos", dakle "usamljen" ili "jedini"; odatle "monah", onaj koji je "samotan". I gle: SVATKO će, kada riječ mojega Brata primi, biti sam, u svađi sa svojim sinom i sa svojim ocem, izložen vatri, maču i ratu!)

Ima to u kanonskim evanđeljima kod Mateja i Luke, ali sa drastično promijenjenom poantom. Kod Matije je to u 10, 34-36, ali nema onoga "svatko će biti sam", nego slijedi nešto drugo: »Tko voli oca ili majku više nego mene, nije dostojan da me slijedi. Tko voli svoga sina ili kćer više od mene, niej dostojan da me slijedi. Tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, nije me dostojan. Tko voli svoj život više nego mene, izgubit ćega. Ali onaj tko izgubi svoj život zbog mene, sačuvat će ga.« (Mt, 10:37-39)

Rečenice, koje su dodali oni kojima je bilo posve nepodnošljivo ostati sam sa sobom, razmišljati sam o sebi: jer to znači biti u tami, znači biti sa Sotonom. I tako se odmah podmeće zamjena, koja zamjenjuje stravu promatranja svoje slike u Zrcalu: zaboravi sebe, zaboravi svoj život, zaboravi svoju obitelj: slijedi Njega, voli Njega, odbaci svoj život za Njega. Kod Tome, gdje su manje intervenirali plašljivci koji su umjesto izvorne poruke Sina Čovječjeg, mojeg Brata, uzdigli klanjanje Imenu Oca, uočavaju se poruke bitno drugačije nego one u kanonskim evanđeljima: samo nekoliko riječi sve mijenja.

U izreci 55, Tomin Isus kaže: »Tko ne mrzi svojega oca i majku svoju ne može mi biti učenikom. I tko ne mrzi svoju braću i sestre i ne uzme križ svoj poput mene, neće me biti dostojan.« Slično kod Luke, ali pazite sad zanimljiv umetak: »Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.« (Lk, 14, 27) Vidite li razliku: Tomin Isus vas zvoe da nosite svoj križ, a Lukin dodaje "krenite za mnom"!

Kako je strašno, biti usamljen! Čak je i Bog/Boginja užasnut od svoje beskonačne samoće. Kako je strašno, biti slobodan! Naravno da čovjek želi od slobode pobjeći. I tako su biskupi s vremenom pažljivo pobrisali sve one dijelove, koje bi ljude mogli zbuniti i Sotoni predati. Tako kod Tome možete čitati da unutarnju svjetlost pronalazite u sebi samom (izreka 24): ne slijedite naprosto svjetlost izvana.

»Isus je rekao: "Ako vam vaši vođe kažu 'Pogledajte, slava Očeva je na nebu', tada će ptice na nebu biti ispred vas. Ako kažu 'Ona je u moru', tada će ribe biti ispred vas. Radije, slava je unutar vas i izvan vas. Kada upoznate sebe, tada ćete biti upoznati, i shvatit ćete da ste djeca živućega Oca. Ali ako ne poznate sebe, živite u bijedi, i vi ste bijeda.« (Evanđelje po Tomi, izreka 3)

Thoreau je jedan od onih, koji je imao hrabrosti živjeti u osami, da bi spoznao sebe. Koliki je to rizik, da se poludi! Koliki su poludjeli, koliki su pobjegli i životarili u bijedi! Thoreau je preživio, vraćao se prirodi (kao Enkidu, arhetip čovjeka pred civilizaciju - i zato je Thoreau izbjegavao seks) i pisao, spajajući prirodu i kulturu (kao kulturni junak, trikster, koji premošćuje nepremostivo). Vratit ćemo mu se slijedeći put, kad se meni prohtije pisati.