Evanđelje po Luciferu

Ima jedna pitalica, duhovita, na izgled banalna: "Ako je Bog svemoćan, da li može stvoriti tako velik kamen, da ga ne može baciti?" Većina će se ljudi nasmijati, reći da je to paradoks i preći preko njega. Možda će reći da je to banalni sofizam, naime puka smicalica na osnovi nepreciznih definicija. Ali stvar je ipak teža, i vodi k jednom uvidu u bitak Boga/Boginje, a time i Sotone.

Uistinu, što zapravo pojam "svemoć" znači? Moći "sve" – ali ćime je to "sve" određeno? "Napraviti sve što želiš" – ali ovdje će odmah poentirati sofisti: onaj koji ništa ne želi, dakle je svemoćan! Tako naučavaju indijski đaini i budisti. A Diogen je od moćnog Aleksandra zatražio samo, da mu se skloni sa sunca: Aleksandar je bio jako moćan, ali njegova je moć ipak bila ograničenja; Diogen je bio svemoćan (Aleksandar se maknuo). Svemoćna je i mačka, koja drijema na suncu. Po takvim uzorima zamišljao je bogove Epikur: odjeljene od svijeta, u samodovoljnoj ataraksiji, koju (za razliku od đaina, Diogena ili mačke) nikada ništa ne može pomutiti. Njihova je svemoć u tome, da se u svijet ne miješaju.

Što određuje opseg tvojih želja? Neštu u tebi, ili nešto van tebe? Što si sve sposoban/sposobna poželjeti? Imaš li moć, da poželiš sve, što je moguće poželjeti?

Možeš li željeti sve svoje želje? Nisu li tvoje želje ponekad, često, kontradiktorne?

Možeš li kontrolirati svoje želje? Čovjek je, često, rob svojih želja - a Bog/Boginja?

Mudraci rekoše, da čak ni svemoćni Bog ne može stvoriti nešto, što je u sebi kontradiktorno, kao što je "okrugli kvadrat". Jedan predmet ne može istovremeno imati dva suprutna svojstva, i čak ni Bog ne može učiniti, da tako bude.

Drugi pak rekoše, da Bog/Boginja želi samo dobre stvari, jer je on(a) savršena Dobrota. A kako se zle stvari ipak događaju, njihovo je porijeklo izvan Njega/Nje. On, dakle, ipak nije svemoćan, kad ih nije spriječio? Ili ih nije želio spriječiti? Ali kako je onda Dobar, ako dozvoljava zle stvari, a mogao ih je spriječiti? To je problem "teodiceje", "božje pravde", božjeg o-pravdanja. Pa rekoše, da je uzrog svega zla pobuna protiv Boga njegovih stvorenja: anđela (na čelu sa Sotonom) i ljudi (koje Sotona zavodi). A Bog/Boginja, eto, to dozvoljava.

Ali ako prihvatimo ono naprosto "moći sve", čak i tada jedna se unutarnja granica pojavljuje: onaj koji je svemoćan, jednu stvar ne može: ne može biti nemoćan.

Može li neki kamen, neka stvorena stvar bez uma i volje, pružiti svemoćnom stvoritelju/stvoriteljici otpor?

Kako bi mogao? Ima ogromna količina "kamenja" okolo, naime zvijezda i galaksija, koje krotko slijede "prirodne zakone" koje je On(a) postavio/postavila. A zar onda, Bog/Boginja ostaje ne prikraćena u jednom iskustvu: kako je to, biti ograničenih moći?

I tako, stvara biće koje je sposobno, da mu se pruži otpor. Biće, koje posjeduje svijest i um. Čovjeka. Koji/koja, s obzirom da je sposoban, to naravno ponekad i čini. Dakle: ima slobodu. I slijedi i živi svoju slobodu. Osuđen(a) je na slobodu. Bačena u slobodu. Ima slobodu, da bira; ali ne može izabrati neslobodu.
Čovjeka, nakon toga, kao fizičko biće, Bog/Boginja može "bacati" okolo, kako želi: ali on ipak, dok svijest posjeduje (što je posljedica one prvotne "bačenosti" u slobodu), može i prkositi.

Stvorivši čovjeka, Bog/Boginja stvara biće koje mu se suprotstavlja, i time ograničeva Njegovu/Njezinu svemoć. Tako potvrđuje svoju svemoć, pokazujući da ona može uključivati i nemoć. (I tako pokazuje, da je svemoć zapravo posvemašnja nemoć.) Istovremeno, stvorivši čovjeka koji je osuđen na slobodu, dakle kontradiktoran u sebi, riješio je i pitanje "okruglog kvadrata".

To proturječje, koje u Njemu/Njoj postoji, jest Sotona. To proturječje, koje čovjeku govori, jest Lucifer, Lučonoša. Znanost, koja o tome govori, jest sotonologija; zato je ona nadmoćna teologiji: jer ju uključuje. kao svoj prvi, naivni stadij.

Kao što je čovjek bačen u slobodu, tako je Bog bačen u Ništa.