Evanđelje po Luciferu

Ovo je drugi nastavak teksta, čiji sam prvi dio objavio u subotu, posvećen feljtonu koji pod naslovom "Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini" – povijesni događaj ili mit izlazi u milom mi zagrebačkom Glasu koncila. Do sada je izašlo osam nastavaka, svaki zauzima cijelu stranicu, tako da vidimo kako je tema za moju prijateljicu Svetu Majku Rimsku Crkvu u Hrvata važna. Do čega je autoru i uredništvu stalo, ilustrira naslov prvog nastavka feljtona: Zatiranje misli o hrvatskoj samostalnosti?

Što se dakle u tom kraju događalo u proljeće i ljeto prije šesdeset pet godina? Autor feljtona, novinar Tomislav Vuković, priznaje: »neosporna je povijesna činjenica da su se zločini i u svibnju i u srpnju 1941. nad Srbima dogodili u okolici Gline.« Bilo bi teško tvrditi da nisu, jer bi moralo utjerati u laž jednu istaknutu osobu, koja je 14. svibnja 1941. pisala poglavniku NDH, Anti Paveliću:

Ta je osoba zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac. Bilo je doduše nekih, koji su objašnjavali da je dobroćudni blaženik bio okružen sve samim komunjarskim agentima, koji su mu pričali laži. Pa, zamislite, blaženi Alojzije je čak branio i Židove!

Pa da izbjegnemo svjedoke Srbe i partizane, bandu jednu izdajničku koja je ustala protiv vlastite Države, spominimo da je sačuvana jedna pritužba deportiranih Slovenaca na Kordunu od 2. kolovoza 1941, upućena generalu Gleiseu von Hortenauu, predstavniku njemačke vojske u Hrvatskoj, da su ustaše uhapsili muškarce pravoslavne vjere koji su im donijeli hranu, i njih oko 400 strijeljali bez ikakvog sudskog postupka. To je bilo taman u vrijeme kada se (navodno) dogodio i zločin (navodno) u crkvi, na obližnjem terenu. Sačuvani su brojni dokumenti o "čišćenju" terena od Srba, koje su ustaše od kraja lipnja približno do 8. kolovoza. Bio je to drugi val pokolja, nakon onog prvog u prvoj polovici svibnja. Sačuvan je i jedan dopis zapovjednika žandara na Kordunu od 16. kolovoza, koji se žali zbog ubijanja srpskih muškaraca, staraca, žena i djece, pljačkanja kuća i imovine.



Komunjare su bili moćni! Smutili su svojim lažima Stepinca, Slovence, žandare, a kako ne bi onda i bedastog Vladka Mačeka, koji se užasavao nad navodnim ustaškim zločinima, pa u svojim Memoarima između ostalog spominje:



Maček griješi u datumima (shvatljivo jer piše u emigraciji, prema sjećanju), jer pokolj u Gudovcu dogodio se već 27.-28. travnja, a prvi masovni pokolj u Glini dva tjedna kasnije. Tu je Stepinac uputio prosvjed, a Maček je šutio, i svima govorio da se opirati zlu ne vrijedi (kako i moj Braco kaže: okreni i drugi obraz! - a osobito je to lako, kad nije tvoj obraz! ). On je u svojim Memoarima dao i snažan prikaz načina razmišljanja jednog od masovnih ubojica, zapovjednika logora Jasenovac Ljube Miloša, o čemu .

Treba reći i to, da u navodima broja žrtava ima ponekad sigurno pretjerivanja; shvatljivo je, da se govorkanjima broj uveliča. Vuković pak smatra da može zaključivati ovako: Jedan izvor navodi 200 žrtava, drugi 300, treći 400. Očito je: svi lažu, ništa se uopće nije desilo!

A ako se i dogodilo, pa što? Banda četničkokomunjarska prva je počela! Jer je naime

Eto. Bila je odmazda, pa je onda sve u redu, zar ne?

Jedan drugi dobar katolik i profesionalni povjesničar, Jure Krišto, jedno poglavlje u svojoj knjizi naslovio je Tko je prvi počeo? On pokušava dokazati da su četnici prvi počeli, naime pobunili su se protiv NDH. Međutim se njegova kleronacionalistička ideološka težnja sukobljava sa profesionalnom savješću povjesničara, i on ipak mora nevoljko priznati da se ustaški masovni pokolji ne mogu opravdati.

Po drugom opet dobrom Hrvatu i katoliku, Ivanu Košutiću (koji nema skrupula koje sputavaju Krištu), srpska pobuna protiv NDH počela je i prije, nego što je NDH uopće bila proglašena! Pa je onda hrvatska država, prirodno, morala uredovati, da uvede red. Tako on npr. u svojoj knjizi o junačkom hrvatskom domobranstvu navodi, kao stvar posve normalnu:

Dakako, komunisti baš i nisu imali toliko "prvaka" koji bi redarstvu bili poznati, pa kad njih nije bilo na raspolaganju, išlo se redom, puškom i kamom. Četnici, komunjare, masoni, Srbi, Židovi, Pavlek Miškina – sve je to ionako ista banda!

A mnogi su ustaše bili neuki, pa im ni brojanje nije baš dobro išlo. Košutić navodi da je četnička rulja upala u selo Hrvatski Blagaj, maltretirala stanovništvo, pucala, poklali su jednu obitelj. O tome su pisale ustaške novine "Hrvatski narod" 9. svibnja 1941., i za Košutića je to "sveto pismo". Postoji pak i tvrdnja da je to ubojstvo bilo inscenirano, izvršeno od strane samih ustaša: ubijeni, mlinar Zdravko Karlović, protivio im se, a njegovo je ubojstvo (plus njegove supruge, majke i dva sina) trebalo poslužiti kao povod za masovne pokolje. No to je naravno obična komunjarska izmišljotina i Košutiću nije vrijedna ni spomena.

No, recimo da su to i učinili četnici; slijedilo je ubojstvo oko 400 Srba u okolici, u raštrkanim selima pa se o tome nije čulo, a zatim, 13. svibnja, ubojstvo 260 Srba u Glini, o čemu je vijest već slijedećeg dana doprla do nadbiskupa Stepinca, koji isti dan piše spomenuti prosvjed poglavniku.

To je mali uvid u ono što se u to doba na tom području događalo, o čemu Vuković onako usput priznaje, da je nečega bilo. U slijedećem i završnom nastavku, koji objavljujem u četvrtak, vratit ću se samom feljtonu, kojeg objavljuje službeno glasilo nadbiskupije, kojoj je nekada rečeni blaženik bio na čelu.

Povijest se ponavlja, žrtve mijenjaju, Sotona uživa: zgrada u Glini gdje je u doba Domovinskog rata bio logor za zarobljene Hrvata.

Najavio sam prošle subote, kao jednu od tema koje spremam, komentar feljtona kojeg upravo, u nastavcima, objavljuje milo mi i blisko kleronacionalističko glasilo Glas koncila (imenovano po Drugom vatikanskom koncilu, a parola je "Novo lice crkve" ali duhovno u vremenu znatno prije njega!), na temu himbenih objeda da su Hrvatine katolici iz dičnog ustaškog pokreta navodno poubijali neke Srbe u Glini, ljeti 1941., u pravoslavnoj crkvi, koju su spalili (Naslov je: "Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini" - povijesni događaj ili mit). Sada objavljujem prvi dio teksta o tome. Bit će još dva djela, koja ću objaviti u slijedeći utorak i četvrtak.

Nakon toga, u subotu 4. studenoga, počinjem objavljivati najavljenu Priču dobrog razbojnika: ispovijed, iz prve ruke, onog "razbojnika" koji je s Isusom bio razapet, i kojem je moj Brat obećao: "Još danas bit ćeš sa mnom u raju!" Ići će u više nastavaka. Bit će vjerujem ta priča iz povijesti divljeg plemena Hebreja za većinu uzbudljivija nego dosadna međusobna klanja divljih plemena Balkana!

Zašto se uopće Sotona takvom temom bavi? Biskupi i katolički novinari, a osobito oni koji tako divno i inventivno spajaju klerikalizam i nacionalizam, moji su dobri prijatelji i suradnici! Ali, eto, Sotona, pobunjenik, u sebi podjeljen, buni se i protiv sebe samog, protiv svojih djela i slugu svojih!

(Citat iz teksta "Isus, mladi griješnik" , u kojem sam pisao o Njegovoj griješnoj mladosti, i svojoj ljubavi prema Njemu.)

Kao uvod u temu, podsjećam na moj tekst, objavljen prije više od godinu dana kada je ovaj blog bio još vrlo mlad, naslovljen Crkva srpskih mučenika. (Povezan je s temom i znatno mlađi tekst Dvije vrste žrtava, te odmah za njim Hrvatski biskupi i Jasenovac: grijeh oholosti. i Vjernički puk protiv biskupa )

Citiram sebe:Citiram mojeg Bracu:Povodom toga teksta vrlo je zanimljiv bio odgovor jedne hrvatske katoličke djeve, koja se potpisivala sa J-J P (eh, imali smo vezu kratku i strasnu, a onda se izgubila negdje u cyberspaceu...). Ilustracija načina razmšljanja, koja i u feljtonu o kojem je riječ, do izražaja dolazi. Dakle, o rečenom feljtonu: autor je novinar Tomislav Vuković, a počeo je izlaziti u Glasu koncila još 27. kolovoza. Autor bavi događajem, koji se (navodno) dogodio ljeti 1941. godine, kada su ustaše, u pohodu "etničkog čišćenja" (genocida, pokolja) protiv srpskog življa na Baniji (Banovini), (navodno) stjerali nekoliko stotina (ili čak više od tisuću, po nekim navodima) ljudi u pravoslavnu crkvu u Glini i sve ih pobili. Samo je jedan (navodno) ostao živ.

U prvom nastavku feljtona, autor opsežno polemizira protiv onih koji zločine "preuveličavaju". Najavljuje "smireno i argumentirano utvrđivanje povijesne istine". U drugom nastavku, navodi niz "poznatih povijesnih vrela" i bez mnogo diskusije odbacuje ih, podrazumijevajući da se radi o komunističkim antihrvatskim izmišljotinama. Mnoštvo zaključaka u literaturi na tu temu je, po njemu, "ne samo problematično nego i znanstveno neodrživo". Pa ipak, priznaje:Ali nije istina, dodaje odmah, da nisu bili ničim izazvani: bila je to odmazda zbog četničkih/partizanskih napada! Srbi su naravno počeli prvi, i ako su dečki u osvetničkom pohodu (istrebljivanju srpskih sela) nakon toga malčice i pretjerali, nema veze, to nije naš svit! Ne pada mu na pamet da dovede u pitanje načelo odmazde, za razliku recimo od one komunjare kardinala Franje Kuharića, koji je tamo davno, u doba kada su Hrvati rat zvali nametnutim i krvavim, isticao kako je blasfemija reći "Tko se ne osveti, taj se ne posveti", jer je to načelo sotonsko a ne Kristovo, pa je dobio i primjereni odgovor iz Hercegovine: "Što ti pope tu nama sereš!"

No dakle, to što se neosporno jest događalo, i nije tako bitno, kaže naš dični autor, kojem glasilo crkve katoličke toliko prostora daje. U trećem nastavku prelazi Vuković na događaj koji se (navodno) dogodio nešto kasnije, početkom kolovoza. Postoje, navodi, neke nejasnoće oko točnog datuma kada se to dogodilo; pa s obzirom da taj datum nije posve nedvosmisleno utvrđen, rađaju se "šokantne i stravične" sumnje. Zaključuje da enigma oko datuma upućuje na zaključak da je pokolj u crkvi "jednostavno izmišljen"!

U slijedećim nastavcima, druge neke nejasnoće koje postoje u prikazima detalja pokolja, osobito u iskazu jedinog preživjelog Milana Jednaka, potkrijepljuju, smatra, tu tvrdnju: sve je, od početka do kraja, gola laž! Ukazuje na "napuhavanja" broja žrtava, što se svakako događalo, i to mu je dovoljno da zaključi: sve je laž, uopće nitko nije bio ubijen!

U nastavku (u utorak) šire ću pisati o tome što se sve u ono doba na tom području događalo.

E, usput, pitat ćete, pa zar ja tako jako volim Srbe? O, da! Pisah u jednom članku, onako usput:
Što ne znači, naravno, da su mi 'rvati manje mili!

Ružan pozdrav! Evo vam, za zabavu i vizualni užitak, jedna sličice Lucifere, tj .ženskog obličja Lučonoše. (Kako je Sotona u sebi podijeljen i posvađan, on je naravno također i žensko; o tome sam više puta pisao.) Inače. ranije nisam uopće stavljao slike, pa sam jednom čak i teorijski obrazložio zašto ne, u tekstu koji je postao oda ljepoti (ljepota je naravno sotonska, za razliku od istine i dobrote!). Rekoh tada da slika govori više od tisuću riječi, ali su te riječi uglavnom pogrešne: Otac s dugom bijelom bradom (rajem za buhe), Sin kao omršavljeli Brad Pitt (a po jednoj novoj teoriji sličio je na Stipu Mesića), Sotona s rogovima i kopitama (oznakama biljoždera, preživača)... Koještarije!

No, kako Sotona uvijek sam sebi proturječi i sam sebe istjeruje, to sam se kasnije predomislio, i počeo razne s raznih strana weba pokradene slikice stavljati, da bih zaveo oko slučajnog namjernika.

Malo kasnije, u tekstu o tome zašto su muslimani ljuti na objavljivanje karikatura proroka Muhameda, napisah:

Islam je, naravno, viši stupanj razvoja monoteizma.

Hm, zašto zapravo sve ovo pišem? Tek onako, ponese me neka usputna misao... Zapravo sam vas htio danas samo pozdraviti, i najaviti dvije teme, na kojima radim, o kojima ću nešto objaviti tijekom slijedećeg tjedna.

Prva je Priča dobrog razbojnika. Odnosi se na epizodu koju od evanđelista navodi samo Luka: mojeg su Bracu razapeli između dvojice razbojnika, i prvi mu se rugao,

Tko su zapravo ti "razbojnici" bili? Da li je zaista Isus već istoga dana poveo ovog čovjeka u raj? Kako to obično biva, bilo je nešto složenije; on će vam svoju priču sam ispričati.

Druga tema, koju pripremam, vezana je uz kleronacionalističko glasilo Crkve u Hrvata, Kršćansku sadašnjost. Ona već dva mjeseca, u nizu nastavaka, objavljuje napise jedog ambicioznog novinara, koji naširoko objašnjava kako se slavni pokolj Srba od strane ustaša u crkvi u Glini, 1941. godine, nikada uopće nije dogodio. To je eto jedna himbena objeda protiv naših hrvatskih momaka, usrdnih katolika, kojima tako nešto naravno ni na pamet ne bi palo! To je povezano sa temom koju sam davno obradio u tekstu "Crkva srpskih mučenika" i još ranije u članku "Isus Krist, moj brat" (gdje sam zapravo govorio o slavljenju uspomene na svetog Mirka Križevčanina, kojeg su ubili Srbi, ups, oprostite, protestanti)

Do čitanja, želim vam sve najgore!

Lucius Horvat

Možda ste primijetili vijest, da papa službeno proglašava kako limb ne postoji. On privodi kraju postupak, koji je započeo već njegov prethodnik.

Time on presjeca jednu dvije tisuće godina staru teološku kontroverzu, užasno apstraktnu i dosadnu po formi (za čitanje kad imate nesanicu), ali zanimljivu po dilemama koje sadrži, ako se teologija prenese u jezik prostog puka (što je, za mnoge, samo po sebi griješno).

Limb se uopće ne spominje u današnjem Katekizmu, kojeg je prethodnik sadašnjeg pape proglasio 1994., ali se do sada nije izričito tvrdilo, da on ne postoji. Stanje limba, kao treće trajno (vječno) stanje u koji duša poslije smrti dolazi, uz raj i pakao (čistilište je samo privremeno), uvedeno je kao pokušaj jednostavnog ljudskog osjećaja za pravdu da odgovori na pitanje što se dogodilo sa pravednicima koji su umrli prije Kristovog uskrsnuća (limbus patrum), i sa novorođenčadi, koja su umrla prije nego što su krštena, a da očito još nisu bila u prilici zgriješiti (limbus infantium). Oni i ona, obrazlagalo se, ne mogu u Nebo jer su opterećeni grijehom njihovih praroditelja, Adama i Eve, a opet nekako ne izgleda fer da ih se baci u pakao.

S tim je u vezi i "Blagdan nevine dječice", koji se slavi krajem prosinca, nakon Božića (a po jednom poznatom htvatskom za-dom-spremnom svećeniku s nevinom dječicom s neba nas gleda i Ante Pavelić), u spomen na novorođenčad koja su pobijena na Herodovu zapovijed u Betlehemu, kada je čuo da se rodio budući židovski kralj (Mt 2:13). Katolici ih uvažavaju kao svece, iako nikad nisu bila krštena.

Uz rođenu a nekrštenu djecu, u novije doba nameće se i pitanje pobačaja. Tek zadnjih nekoliko desetljeća Sveta Majka Rimska Crkva razvila je teoriju da duša postoji već u oplođenom jajašcu, kada spermij u njega prodre - od trenutka začeća, o čemu je točne informacije znanost dala tek u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ranije je začeće bilo enigma, pa se i Crkva nije u to upuštala (iako je pobačaj smatrala grijehom, nije ga nazivala ubojstvom), nego je učila, da život počinje (a duša u tijelo useljava) prvim dahom (na što upućuje u hrvatskom i isti korijen riječi "dah", "duša" i "duh").
Pa se sada i za pobaćene plodove postavlja pitanje, a kuda idu njihove duše? Naročito je to zbunjujuće ako se radi o spontanom pobačaju u prvih nekoliko dana nakon zaćeća, kada se jajašce ne uspije učvrstiti u maternici, što se često događa, i žena nije ni svjesna da je bila trudna. (Inače, namjernih pobačaja bilo je uvijek; danas ih možda ima više jer su legalni u mnogim zemljama, ali ima mnogo, mnogo manje spontanih pobačaja, mrtvorođene djece i djece koja umru koji dan nakon rođenja nego nekad.)

Pa ako su i nerođena djeca ljudi (a osobito Hrvati, kako se lijepo kaže na naljepnicama koje su okolo lijepili zagriženi kleronacionalisti), zašto se onda ipak krsti samo rođenu djecu? Trebalo bi obred krštenja obaviti nad utrobom ženinom, čim je sigurno, da jest trudna. Malo je nezgodno s imenom, jer se u to doba još ne zna, da li će biti muško ili žensko…

Papa, bivši Veliki Inkvizitor, sada se poziva na članak 1261. Katekizma iz 1994. Tamo iz šikare teoloških spekulacija izlaz traži na način koji se Aleksandar veliki riješio gordijski čvor, naime presijecanjem mačem Milosrđa:



(Tu se potiho prokrijumčarila teza, koju bi većina teologa i svećenika u povijesti smatrala skaradnom i zbog koje su ljudi bili kao heretici spaljivani, da Bog želi da se svi ljudi spase. Ako želi, zašto ih ne spasi? Zašto im daje samo jednu priliku, samo jedan život?)

(O službenom učenju Svete Majke prije stotinu godina pogledajte članak LImbo u Catholic Encyclopedia.)

Sveti Augustin, crkveni naučitelj (jedan od svega 34 osobe u 2000 godina, koje Sveta Majka osobito štuje kao učitelje) osudio je pelagijsku herezu, po kojoj mala djeca ne mogu biti ni osuđena, jer nemaju grijeha (pa tako uostalom i Isus kaže!), pa onda žive u nekom "međumjestu" u stanju "prirodne sreće" (koja se ne može naravno usporediti sa "gledanjem Boga u lice", u čemu uživaju duše u Nebu). Ne, kaže Aurelije Augistin: ona su opterećena prvotnim grijehom i prije nego što su prvo put zamazale pelene. Ako umru bez krštenja, ona su osuđena i kažnjena, idu u pakao, iako su njihove muke sasvim blage. Kasnije je međutim Crkva to učenje odbacila i ponovo uvela vjeru u limb, međustanje neutralno odnosno "prirodne sreće".

Sada pak papa kaže, da takvog međustanja nema; nekrštena, pa čak i nerođena djeca, odnosno njihove duše, mogu u raj.

Mogu ili moraju? Njihov je život gotov, nema više mogućnosti da postignu bilo kakav grijeh ili zaslugu, o vječnom životu ili vječnoj muci odlučuje se samo na ovom svijetu, to ostaje čvrsti nauk Svete Majke; Katekizam, članak 1021:



(Mnogi pak kršćani, pa i neke organizirane grupe kao prakršćani, izlaz iz dileme traže u reinkarnaciji, naime kroz ciklus od više života možemo zaslužiti konačni uzlaz u Nebo; neki tvrde, da je Isus izvorno podučavao reinkarnaciju, ali je Crkva njegovo učenje cenzurirala, da bi osigurala svoj monopol na mehanizam spasenja. Drugi su pak, kao Origen, popularan pisac svojeg doba ali kasnije osuđen, smatrali da ni stanje pakla nije konačno, odnosno da je i iz njega spas moguć.)

Kako bi onda Bog mogao napraviti odabir među djecom koja su poživjela samo koji dan nakon izlaska iz majčine utrobe, ili ni toliko? Ako ona MOGU u Nebo, logičan je zaključak da će SVA otići u Nebo, i gledati Boga licem u lice.

Što pak postavlja novu dilemu: kako to, da te duše zaslužuju život vječni u Božjoj prisutnosti a da se nimalo nisu morala truditi? Nije li vječni spas i vječna osuda uvelike tek stvar hira i igre slučaja? (Pogledajte tekst Može li se Lazar sažaliti na bogataša.)

Zatim: ako ona idu sva u raj, zašto se onda boriti protiv pobačaja? Pa time se osigurava, da jedna duša sigurno u raj odlazi, prečicom, bez iskušenja i mogućnosti pada, koje život donosi! Svi bi pravi vjernici morali to poduprijeti, a ne osuditi!

Ove se diskusije ne tiču svih onih, koji nisu katolici ili pravoslavci. Ako posjetite neku arapsku zemlju, Indiju, Japan ili Kinu, kao i protestantske zemlje Europe, promatrajte ljude koje srećete na ulicama: ljude koji obavljaju svakodnevne poslove, brinu o novcu, zdravlju, obitelji, ljude koji vam se smiješe ili se na vas mršte, vesele ili tužne, dobroćudne ili agresivne, visoke i niske, mršave i debele, kosmate i čelave, ljude raznih rasa i jezika, i imajte uvijek na umu kad vam pogled na nekog od njih padne: ovaj će muškarac trpjeti vječne muke pakla jer nije kršćanin, ova će žena trpjeti vječne muke pakla jer nije prihvatila Krista, ovo će dijete trpjeti vječne muke pakla jer nije kršteno…

Sotona ima razloga za zadovoljstvo, jer u startu dobiva 80 posto duša. Moderna medicina pak drastično smanjuje broj onih duša koje Sotoni izmiču ranom smrti; baš je lijep ovaj svijet!

Ovo je treći nastavak teksta, započetog u subotu.

Pitanje je dakle, koje sam postavio u subotu: Da li će zaista prosječan čovjek, kada mu se kaže "Čini sve što želiš!", početi pljačkati, silovati, razarati, ubijati? Da li je to ono, što čovjeku u svojim dubinama uistinu želi? Frojdistički nagonski slijepi "Id" (ono), koje traži zadovoljenje odmah, koji ne priznaje prepreke i odgode, i kojeg tek vanjske stege kulture, religije i policije u normalno doba spriječavaju da divlja?

Mnogi se teolozi slažu sa Stanom Leeom (scenaristom spomenutog stripa "The Silver Surfer"). Čovjek je iskonski divljak, bjesomučnik u vlasti Sotone; tek vanjska intervecija samog Oca preko Sina, koji nasuprot Tijelu (oruđu Sotone) poklanja ljudima Sveti Duh, može ga nagnati da promijeni ponašanje, pa čak i želje i osjećaje. Bila je potrebna osobna intervencija Jahveova, da bi ljudima rekao kako ne treba krasti, ubijati, bluditi, lagati (mada, začudo, sam često Židovima naređuje i vrši masovne pokolje i genocide!). Njima samima, eto, to nikad ne bi palo na pamet. (Konfucije međutim misli drugačije: bogovi opstoje, ali oni ne daju moralne zapovijedi; njih razrađuju umni ljudi sami.)

Iz drugih pak napisa teologa može se zaključiti drugačije: čovjek je po prirodi neutralan, poprište dviju vanjskih sila: Boga i Protivnika (Sotone), koji ga nastoje navesti svaki na svoju stranu. To je popularna predodžba o anđelu koji šapće čovjeku na desno uho, i đavolu koji mu šapće na lijevo. (A ipak, istovremeno, đavo je Božji instrument, kojem je dozvoljeno da u beskonačnosti iživljava svoje sadističke sklonosti mučeći ljude, koji su ga slušali!)

Ako je pak drugačije? Ako Sotona kaže čovjeku, da sebi zakone piše sam, ili da odbaci sve zakone? Da ne treba poštovati nikakvu vlast? Da treba slijediti svoje želje? Da bude anarhist i nihilist?

Ateist i anarhist Petar Kropotkin živio je u drugoj polovici XIX. stoljeća u siromašnoj, zatucanoj, despotskoj Rusiji. Sažaljevao je obične ljude i želio njihov život učiniti boljim; tome je, kao revolucionar, posvetio život. (Dočekao je i Oktobarsku revoluciju, i bio duboko razočaran novom despocijom koju uvode boljševici; anarhiste su strijeljali među prvima.)

U članku naslovljenom "Moralne osnove anarhizma" on piše o problemu dobra i zla, o problemu heterogenog i autonomnog morala (onog koji se čovjeku nameće izvana, kao Kantov "kategorički imperativ", i onom koje čovjek slijedi po svojem nagonu.

Kropotkin inzistira da je čovjek po prirodi dobar, i ako mu se dozvoli istinska sloboda biranja, on će birati dobro. Životinje koje žive u zajednici, od insekata do sisavaca, imaju prirodno razumijevanje dobra i zla, i razumiju, da je dobro međusobno se ispomagati. Tako je i kod čovjeka, kad je riječ o njegovoj prirodi: on uzdiže načelo solidarnosti. Istraživanje životinjskog carstva u cjelini dovodi do uviđanja moralnog načela: "Postupaj prema drugima onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema tebi", i nije potrebno prijetiti ljudima kaznom u paklu, da bi se toga pridržavali.

Zato čovjekoljubac Kropotkin govori kao Galactus:

Kada odbaciš strah od "svete Trojke" zakona, religije i vlasti, kada ostaneš sam sa sobom, religije i vlasti, pronaći ćeš, kaže Kropotkin, u sebi samom snagu, hrabrost i sposobnost za samoprijegor, koji te vode ka tome, da radiš za dobrobit drugih. Svoje misli, osjećaje, težnje čovjek će uvijek težiti da podijeli s drugima, i tako će pridonositi progresu čovječanstva.

Tako se dolazi do "zapovijedi" koju čovjek sam sebi daje:



O ovim trenucima života, napisah u tekstu Ljepota mračne strane:Da li treba Kropotkina ozbiljno shvatiti?

Da, naravno; on je genij.
Ne, naravno, odbacite ga sa smijehom: lupeta gluposti, ništa on ne kuži.

Primjenite budističku četverostruku negaciju.

To je proizvod mašte Sve su priče istinite, i sve su laž. Zato je Legija ime Sotone.



Tko ima nos, neka njuši!

Slijedeći tekst, u utorak: O tome zašto je papa ukinuo limb!

Pogledajte prvi dio ovih razmatranja!

Sotona, anti-Bog, kaže: nemoj poštovati Boga! Nemaj straha pred njim! Ne slušaj njegove zapovijedi! Ne slušaj, također, ni moje zapovijedi!

Tu se krije paradoks, koji su filozofi primijetili još u grčko doba, "paradoks Krećanina". Bavili su se tim tipom paradoksa i logičari XX. stoljeća, kada se već znatno razvila sposobnost ljudskog uma da barata apstraktnim strukturama, čistim formama. Paradosk izvire iz odnošenja neke izreke, formule ili skupa na sebe samu.

Tako je i ovdje. Anti-Bog (Antikrist) kaže: "Ne slušaj nikakve zapovijedi!" Kako možeš poslušati zapovijed da ne slušaš nikakvu zapovijed?

Rješenje je: Čini sve, što ti se svidi!

Suprotnost zapovijedi "Ne ubij (nikada)!" nije "Ubijaj uvijek!, nego "Čini onako, kako ti se svidi." (Pogledajte članke: "Treba ubijati iz koristi, ali ne u ime… i Ubij, da bi živio.) Tako i sa drugima (O šestoj sam već puno pisao! Npr.: Čovjek je čovjeku vučica.)

Nema podložnosti Bogu ni zakonu. Nema straha. Nema dužnosti. Nema grijeha. Nema svetosti. Nema kajanja.

Koje su posljedice, ako većina ljudi prihvati takvo, Sotonino, učenje?

U jednoj epizodi stripa "The Silver Surfer", koju je naslikao veliki Moebius (sam je zvuk tog imena sotonski, što je namjerno!), na Zemlju dolazi moćni svemirski putnik Galactus, veliki sileđija, beskrajno moćniji od svih zemaljskih sileđija.

On proglašava, da je došao ukinuti vladavinu morala i zakona.


Tako govori Sotona!

I što se dogodilo? U stripu, naime, tom čudesnom plodu mašte (a mašta je Bog!).



Apsolut koji kaže: ništa nije apsolutno!
Zakon, koji kaže: odbaci svaki zakon!
Volja, koja kaže: slijedi samo svoju volju!
Moć, koja kaže: uzmi sve, što si dovoljno moćan da uzmeš!

Tako govori Sotona.

A čovjek? Onaj, kojem kažu da štovati ne trebati nikakvu moć i zakon van sebe samog? Da ne treba djelovati u ime bilo čega, bilo kojeg "-izma", nego samo u ime sebe samog?

Ako mu kažu "užitak je sve!", hoće li zaista odmah krenuti da pljačka, pali, siluje, ubija, uništava?

Biste li vi?

(Nastavak i završetak u petak!)

Danas započinjem seriju od tri kratka promišljanja, kojima želim pojasniti tvrdnju "Sotona nije sotonist", koju sam, ponukan pogrešnim razumijevanjima, stavio kao upozorenje u opisu bloga. (Za ranija pojašnjenja, pogledajte tekstove: Sotonisti kradu čavle , Mašta je najveća moć, božanska i sotonska i Ako želite svladati Sotonu, ispričajte mu neku bajku.)

Ta mi je tvrdnja, naizgled paradoksalna, važna. (Paradoksi su općenito važni, i poučni. O tome sam zapravo, vidim sad, premalo pisao. Jednom ću se potruditi razjasniti temelje paradoksologije.)

Neki čitateljim možda znaju da je onaj, koji je religiju proglasio "opijumom za narod", sunarodnjak današnjeg pape Karl Marx, rodonačelnik učenja zvanog marksizam, rekao, pod stare dane: "Ja nisam marksist!". Ograđivao se time od učenika i sljedbenika, koji su njegovo učenje vulgarizirali, pa kasnije i pretvorili u nešto što s izvornom njegovom misli i (pogotovo) nakanom ima malo veze.

Marx i Engels u "Komunističkom manifestu" napisaše da je komunizam "udruživanje, u kojem je slobodni razvitak svakog pojedinca uvijet slobodnog razvitka za sve." Nitko nije slobodan, ako je jedan neslobodan! Naravno, društva koja su gradili njihovi sljedbenici, baš i nisu tako ispala.

Sotona govori suprutno od onog, što govori Bog. A što ovaj kaže?

Pogledajte prvu zapovijed, što ju izdaje:To su zapravo DVIJE zapovijedi: 1. štuj mene, i 2. ne štuj nikog drugog.

Bog, zaista, bjesomučno i opsesivno, barem prema tim knjigama, traži da ga se štuje, da ga se sluša, da ga se boji.

E sad, ako je Sotona potpuna suprotnost Bogu, što bi on mogao reći?

Ne štujte tog starog bradonju, štujte mene? Ne bojte se njega, bojte se mene?

To nije supronost. Kako se razlikuju "strah božji" i "strah đavolji"? Oba, naravno, idu zajedno; nije li dakle suprostonost: biti bez straha?

To je slika Sotone, i slika Boga, koju su izgradili oni, koji su 325. godine poklekli pred izazovom svjetske vlasti, i slizali se s Carem, i tako postali sotonisti. Jer, naime, njihova pričica o Sotoni glasi da se on pobunio protiv Božje vlasti, želeći sam vladati.

Oni Boga time reduciraju na onog, tko je na vlasti, i koji se ljuti, kada mu netko vlast ospori.

Na onog, tko je moćniji od drugih, i može premlatiti svakog, tko mu se suprotstavi.

Na onog, ćija je moć apsolutna pa traži i apsolutno podlaganje.

Na velikog sileđiju.

Sude prema sebi. Jer su postali sileđije, i batinom utjerivali kršćanstvo paganima (pa su onda cendrali, kad se batina okrenula).

Oni pak koji odaju štovanje Sotoni (sotonisti), reduciraju Sotonu na suparnika u borbi za vlast. Umjesto da štuju Boga, žude za nekim drugim, koga će štovati.

Ali problem je u samom načelu štovanja.

Što je, zapravo, suprotnost gornjim dvjema naredbama? Slijedeće:Sotona ne traži, da ga štuju! Ne traži da ga se boje. Ne traži da ga vole.

On kaže: Nemaj bogova, i imaj mnoštvo bogova.

To je, naravno proturječno. Izlaz iz proturječja je kako zapadnjačka, tako i budistička dijalektika.

Napisah u tekstu Mašta je najveća moć:

(Nastavak u utorak. Predmet: Moebius i Galactus!)