Evanđelje po Luciferu

utorak, 17.10.2006.

Nema više limba! Ostavite svaku nadu: svi ćete u pakao!

www.flipsideweb.comMožda ste primijetili vijest, da papa službeno proglašava kako limb ne postoji. On privodi kraju postupak, koji je započeo već njegov prethodnik.

Time on presjeca jednu dvije tisuće godina staru teološku kontroverzu, užasno apstraktnu i dosadnu po formi (za čitanje kad imate nesanicu), ali zanimljivu po dilemama koje sadrži, ako se teologija prenese u jezik prostog puka (što je, za mnoge, samo po sebi griješno).

Limb se uopće ne spominje u današnjem Katekizmu, kojeg je prethodnik sadašnjeg pape proglasio 1994., ali se do sada nije izričito tvrdilo, da on ne postoji. Stanje limba, kao treće trajno (vječno) stanje u koji duša poslije smrti dolazi, uz raj i pakao (čistilište je samo privremeno), uvedeno je kao pokušaj jednostavnog ljudskog osjećaja za pravdu da odgovori na pitanje što se dogodilo sa pravednicima koji su umrli prije Kristovog uskrsnuća (limbus patrum), i sa novorođenčadi, koja su umrla prije nego što su krštena, a da očito još nisu bila u prilici zgriješiti (limbus infantium). Oni i ona, obrazlagalo se, ne mogu u Nebo jer su opterećeni grijehom njihovih praroditelja, Adama i Eve, a opet nekako ne izgleda fer da ih se baci u pakao.

S tim je u vezi i "Blagdan nevine dječice", koji se slavi krajem prosinca, nakon Božića (a po jednom poznatom htvatskom za-dom-spremnom svećeniku s nevinom dječicom s neba nas gleda i Ante Pavelić), u spomen na novorođenčad koja su pobijena na Herodovu zapovijed u Betlehemu, kada je čuo da se rodio budući židovski kralj (Mt 2:13). Katolici ih uvažavaju kao svece, iako nikad nisu bila krštena.

Uz rođenu a nekrštenu djecu, u novije doba nameće se i pitanje pobačaja. Tek zadnjih nekoliko desetljeća Sveta Majka Rimska Crkva razvila je teoriju da duša postoji već u oplođenom jajašcu, kada spermij u njega prodre - od trenutka začeća, o čemu je točne informacije znanost dala tek u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ranije je začeće bilo enigma, pa se i Crkva nije u to upuštala (iako je pobačaj smatrala grijehom, nije ga nazivala ubojstvom), nego je učila, da život počinje (a duša u tijelo useljava) prvim dahom (na što upućuje u hrvatskom i isti korijen riječi "dah", "duša" i "duh").
Pa se sada i za pobaćene plodove postavlja pitanje, a kuda idu njihove duše? Naročito je to zbunjujuće ako se radi o spontanom pobačaju u prvih nekoliko dana nakon zaćeća, kada se jajašce ne uspije učvrstiti u maternici, što se često događa, i žena nije ni svjesna da je bila trudna. (Inače, namjernih pobačaja bilo je uvijek; danas ih možda ima više jer su legalni u mnogim zemljama, ali ima mnogo, mnogo manje spontanih pobačaja, mrtvorođene djece i djece koja umru koji dan nakon rođenja nego nekad.)

Pa ako su i nerođena djeca ljudi (a osobito Hrvati, kako se lijepo kaže na naljepnicama koje su okolo lijepili zagriženi kleronacionalisti), zašto se onda ipak krsti samo rođenu djecu? Trebalo bi obred krštenja obaviti nad utrobom ženinom, čim je sigurno, da jest trudna. Malo je nezgodno s imenom, jer se u to doba još ne zna, da li će biti muško ili žensko…

Papa, bivši Veliki Inkvizitor, sada se poziva na članak 1261. Katekizma iz 1994. Tamo iz šikare teoloških spekulacija izlaz traži na način koji se Aleksandar veliki riješio gordijski čvor, naime presijecanjem mačem Milosrđa:

Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: "Pustite djećicu neka dolaze k meni; ne priječite im!" (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja.


(Tu se potiho prokrijumčarila teza, koju bi većina teologa i svećenika u povijesti smatrala skaradnom i zbog koje su ljudi bili kao heretici spaljivani, da Bog želi da se svi ljudi spase. Ako želi, zašto ih ne spasi? Zašto im daje samo jednu priliku, samo jedan život?)

(O službenom učenju Svete Majke prije stotinu godina pogledajte članak LImbo u Catholic Encyclopedia.)

Sveti Augustin, crkveni naučitelj (jedan od svega 34 osobe u 2000 godina, koje Sveta Majka osobito štuje kao učitelje) osudio je pelagijsku herezu, po kojoj mala djeca ne mogu biti ni osuđena, jer nemaju grijeha (pa tako uostalom i Isus kaže!), pa onda žive u nekom "međumjestu" u stanju "prirodne sreće" (koja se ne može naravno usporediti sa "gledanjem Boga u lice", u čemu uživaju duše u Nebu). Ne, kaže Aurelije Augistin: ona su opterećena prvotnim grijehom i prije nego što su prvo put zamazale pelene. Ako umru bez krštenja, ona su osuđena i kažnjena, idu u pakao, iako su njihove muke sasvim blage. Kasnije je međutim Crkva to učenje odbacila i ponovo uvela vjeru u limb, međustanje neutralno odnosno "prirodne sreće".

Sada pak papa kaže, da takvog međustanja nema; nekrštena, pa čak i nerođena djeca, odnosno njihove duše, mogu u raj.

Mogu ili moraju? Njihov je život gotov, nema više mogućnosti da postignu bilo kakav grijeh ili zaslugu, o vječnom životu ili vječnoj muci odlučuje se samo na ovom svijetu, to ostaje čvrsti nauk Svete Majke; Katekizam, članak 1021:

Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu.


(Mnogi pak kršćani, pa i neke organizirane grupe kao prakršćani, izlaz iz dileme traže u reinkarnaciji, naime kroz ciklus od više života možemo zaslužiti konačni uzlaz u Nebo; neki tvrde, da je Isus izvorno podučavao reinkarnaciju, ali je Crkva njegovo učenje cenzurirala, da bi osigurala svoj monopol na mehanizam spasenja. Drugi su pak, kao Origen, popularan pisac svojeg doba ali kasnije osuđen, smatrali da ni stanje pakla nije konačno, odnosno da je i iz njega spas moguć.)

Kako bi onda Bog mogao napraviti odabir među djecom koja su poživjela samo koji dan nakon izlaska iz majčine utrobe, ili ni toliko? Ako ona MOGU u Nebo, logičan je zaključak da će SVA otići u Nebo, i gledati Boga licem u lice.

Što pak postavlja novu dilemu: kako to, da te duše zaslužuju život vječni u Božjoj prisutnosti a da se nimalo nisu morala truditi? Nije li vječni spas i vječna osuda uvelike tek stvar hira i igre slučaja? (Pogledajte tekst Može li se Lazar sažaliti na bogataša.)

Zatim: ako ona idu sva u raj, zašto se onda boriti protiv pobačaja? Pa time se osigurava, da jedna duša sigurno u raj odlazi, prečicom, bez iskušenja i mogućnosti pada, koje život donosi! Svi bi pravi vjernici morali to poduprijeti, a ne osuditi!

Ove se diskusije ne tiču svih onih, koji nisu katolici ili pravoslavci. Ako posjetite neku arapsku zemlju, Indiju, Japan ili Kinu, kao i protestantske zemlje Europe, promatrajte ljude koje srećete na ulicama: ljude koji obavljaju svakodnevne poslove, brinu o novcu, zdravlju, obitelji, ljude koji vam se smiješe ili se na vas mršte, vesele ili tužne, dobroćudne ili agresivne, visoke i niske, mršave i debele, kosmate i čelave, ljude raznih rasa i jezika, i imajte uvijek na umu kad vam pogled na nekog od njih padne: ovaj će muškarac trpjeti vječne muke pakla jer nije kršćanin, ova će žena trpjeti vječne muke pakla jer nije prihvatila Krista, ovo će dijete trpjeti vječne muke pakla jer nije kršteno…

Sotona ima razloga za zadovoljstvo, jer u startu dobiva 80 posto duša. Moderna medicina pak drastično smanjuje broj onih duša koje Sotoni izmiču ranom smrti; baš je lijep ovaj svijet!
- 16:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.