Evanđelje po Luciferu

subota, 07.10.2006.

Zašto Sotona nije sotonist (1)

Danas započinjem seriju od tri kratka promišljanja, kojima želim pojasniti tvrdnju "Sotona nije sotonist", koju sam, ponukan pogrešnim razumijevanjima, stavio kao upozorenje u opisu bloga. (Za ranija pojašnjenja, pogledajte tekstove: Sotonisti kradu čavle , Mašta je najveća moć, božanska i sotonska i Ako želite svladati Sotonu, ispričajte mu neku bajku.)

Ta mi je tvrdnja, naizgled paradoksalna, važna. (Paradoksi su općenito važni, i poučni. O tome sam zapravo, vidim sad, premalo pisao. Jednom ću se potruditi razjasniti temelje paradoksologije.)

Neki čitateljim možda znaju da je onaj, koji je religiju proglasio "opijumom za narod", sunarodnjak današnjeg pape Karl Marx, rodonačelnik učenja zvanog marksizam, rekao, pod stare dane: "Ja nisam marksist!". Ograđivao se time od učenika i sljedbenika, koji su njegovo učenje vulgarizirali, pa kasnije i pretvorili u nešto što s izvornom njegovom misli i (pogotovo) nakanom ima malo veze.

Marx i Engels u "Komunističkom manifestu" napisaše da je komunizam "udruživanje, u kojem je slobodni razvitak svakog pojedinca uvijet slobodnog razvitka za sve." Nitko nije slobodan, ako je jedan neslobodan! Naravno, društva koja su gradili njihovi sljedbenici, baš i nisu tako ispala.

Sotona govori suprutno od onog, što govori Bog. A što ovaj kaže?

Pogledajte prvu zapovijed, što ju izdaje:

"Ja sam bog tvoj, i nemaj drugih bogova uz mene."
To su zapravo DVIJE zapovijedi: 1. štuj mene, i 2. ne štuj nikog drugog.

Bog, zaista, bjesomučno i opsesivno, barem prema tim knjigama, traži da ga se štuje, da ga se sluša, da ga se boji.

E sad, ako je Sotona potpuna suprotnost Bogu, što bi on mogao reći?

Ne štujte tog starog bradonju, štujte mene? Ne bojte se njega, bojte se mene?

To nije supronost. Kako se razlikuju "strah božji" i "strah đavolji"? Oba, naravno, idu zajedno; nije li dakle suprostonost: biti bez straha?

To je slika Sotone, i slika Boga, koju su izgradili oni, koji su 325. godine poklekli pred izazovom svjetske vlasti, i slizali se s Carem, i tako postali sotonisti. Jer, naime, njihova pričica o Sotoni glasi da se on pobunio protiv Božje vlasti, želeći sam vladati.

Oni Boga time reduciraju na onog, tko je na vlasti, i koji se ljuti, kada mu netko vlast ospori.

Na onog, tko je moćniji od drugih, i može premlatiti svakog, tko mu se suprotstavi.

Na onog, ćija je moć apsolutna pa traži i apsolutno podlaganje.

Na velikog sileđiju.

Sude prema sebi. Jer su postali sileđije, i batinom utjerivali kršćanstvo paganima (pa su onda cendrali, kad se batina okrenula).

Oni pak koji odaju štovanje Sotoni (sotonisti), reduciraju Sotonu na suparnika u borbi za vlast. Umjesto da štuju Boga, žude za nekim drugim, koga će štovati.

Ali problem je u samom načelu štovanja.

Što je, zapravo, suprotnost gornjim dvjema naredbama? Slijedeće:
1. "Ja nisam bog tvoj".
2. "Imaj i druge bogove uz mene".
Sotona ne traži, da ga štuju! Ne traži da ga se boje. Ne traži da ga vole.

On kaže: Nemaj bogova, i imaj mnoštvo bogova.

To je, naravno proturječno. Izlaz iz proturječja je kako zapadnjačka, tako i budistička dijalektika.

Napisah u tekstu Mašta je najveća moć:
Sotona ne vodi ljude za sobom, nego ih tjera ispred sebe.
Onaj koji se Sotoni smije i koji ga prezire, njegov je učenik.
Onaj pak koji ga se boji i koji ga mrzi, njegov je rob.


(Nastavak u utorak. Predmet: Moebius i Galactus!)
- 16:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.