01.10.2010., petak
GODINA A - 10. NEDJELJA KR. GOD.
|
DESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) BOŽJI POZIV NA SPASENJE »I kaže mu: „Pođi za mnom!” On usta i pođe za njim.« (Mt 9,9)  Isus poziva Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Iz Isusova govora na gori, a još više iz njegova postupka s ljudima mogli su njegovi suvremenici upoznati da je nastupilo novo razdoblje Božjeg kraljevstva na zemlji. Oznake te nove ere se u mnogočemu razlikuju od mišljenja tadašnjih vodećih krugova izabranog naroda. I tako je došlo do sukoba između njih i Krista. Ali da su pismoznanci i farizeji točnije poznavali i tumačili Božju objavu, naročito proročke spise, mogli su uvidjeti da su Isusove posebnosti, nad kojima su se oni sablažnjavali, bile davno naviještene od proroka. Posebno je to jasno za Isusovo druženje s grešnicima. Kad su prigodom gozbe u Matejevoj kući farizeji prigovarali Isusu, On se pozvao na riječi proroka Hošee (Ozeja) preko kojega je Bog kazao da mu je draže milosrđe od žrtava. »Jer ljubav mi je mila, a ne žrtve; poznavanje Boga, ne paljenice.« (Hoš 6,6) Dakle nisu dostatni samo tek neki obredni čini ili žrtve da bi čovjek omilio Bogu. To bi bilo i odveć lako. No, Bog je mnogo zahtjevniji. On od čovjeka očekuje ljubav, odnosno predanje čitavog njegova bića u ljubavi Bogu i bližnjemu. Zajedno s milosrđem, koje je Bogu milije od žrtava, prorok spominje i poznavanje Boga za koje kaže da je Bogu draže od paljenica. A spoznati Boga znači stupiti s njime u osobne životne veze ljubavi i suživota u ljubavi s Njime. »Težimo da upoznamo Gospodina: ko zora pouzdan mu je dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.« (Hoš 6,3 s.) Boga poznavati znači i nastojati da mu budemo što sličniji. On je milosrdan, dakle i mi moramo biti milosrdni. Krist ipak zna da smo mi slabi ljudi. On ne poziva one koji se smatraju pravednicima, već grešnike. I od svih koji se žele spasiti očekuje vjeru sličnu vjeri Abrahamovoj. Abrahamova vjera je posve drugačija nego je ljudsko znanje. On je protiv svake nade, oslonjen o nadu u Boga, povjerovao i zaista dobio sina i po njemu veliko potomstvo. Znanje stečeno od Božje riječi pokazalo se točnijim i daleko vrjednijim od ljudskoga znanja. »Ali pred Božjim obećanjem nije Abraham nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravednost.« (Rim 4,20-22) Apostol Pavao uspoređuje kršćansku vjeru s vjerom Abrahama, oca vjernika. Božji poziv od nas stoga traži postojanu vjernost, a ne prevrtljivost. U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi sebe i da saopći otajstvo svoje volje ljudima. Tako ljudi po Kristu, Riječi Božjoj koja tijelom postade, u Duhu Svetome imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. Stoga budimo zahvalni Crkvi koja nam u naše doba otvara u misnoj liturgiji riznicu Božje objave i po njoj nam svakoga dana ulijeva božansko znanje kako trebamo postupati prema Bogu i ljudima. I tako se cariniku Mateju pružila jedincata prigoda da uz Isusov poziv, koji je njega iz carinarnice doveo u zbor apostola, istakne u svojem Evanđelju i Kristovo milosrđe prema grešnicima. Krist poziva Mateja koji se nije bojao spomenuti svoje ne baš časno zvanje. Bio je naime, carinik i stoga jako omražen među svojim sunarodnjacima. On je prikupljao porez za rimske okupatore i zato je pripadao omalovaženom, dapače, prezrenom staležu. Židovima je bio još i kao nečist, jer se oskvrnjivao trgujući novcem i smatrali su ga varalicom i krvopijom. I upravo jednog takvoga čovjeka Isus poziva među svoje učenike. I tu se opet očituje Božja osobita ljubav prema onome što je neznatno i prezreno. K priprostim ribarima kao što su bili drugi apostoli eto pristupa jedan kojemu nijedan pravovjerni Židov ne bi ni ruku pružio. »Isus, prolazeći, ugleda čovjeka, zvanog Matej, gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: „Pođi za mnom!” On usta i pođe za njim.« (Mt 9,9)  Caravagio: Zvanje sv. Mateja U daljnjem evanđeoskom izvještaju se govori kako za stol s Isusom dođoše mnogi carinici i grešnici. Farizeji, vidjevši to, stanu govoriti Isusovim učenicima: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« (Mt 9,11) Za njih je to sablažnjivo i treba odbaciti. To ne može nikada biti Bogu po volji i suglasiti se s njegovim zakonom. Zato po mišljenju farizeja Isusov nauk ne može biti od Boga kada on takvo nešto sebi dopušta. Isus sam nastupa odmah, a da i ne čeka da ga učenici zapitaju o tome što se im farizeji predbacivali. »Kada to Isus ču, odgovori: „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu'. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.”« (Mt 9,12-13) Krist tim odgovorom ne kaže da farizeje ubraja među zdrave, nego sve ukazuje na protivno. Samo je tu naglašeno da je On poslan od Boga bolesnima. Isus je tu, kao liječnik, da ih traži, da se za njih zauzme, da ih liječi. I upravo ti jadni ljudi kojima nitko ne pruža ruku i ne vadi ih iz močvare, oni su najbolesniji. Tu među tim jadnicima je Isusovo mjesto i njegovo zvanje i poslanje. Zato apostol Matej kani reći u svome Evanđelju da ono što Isus čini nije samovoljno kršenje Božjih uredbi. To se temelji ne samo na njegovu vlastitu shvaćanju nego na samome Bogu. Bog je govorio po prorocima da on od ljudi u prvom redu ne traži žrtvene darove nego milosrđe. Pravo štovanje Boga mora se pokazati u suosjećajnom milosrđu, u brizi za slabe i pale, u dobroti i ljubavi prema bližnjemu. Stoga farizeji koji su sebe pogrešno smatrali pravednicima pred Bogom morali bi naučiti Božju misao. Zato kako Bog misli, tako moraju ljudi postupati. A Bog eto više voli milosrđe prema bližnjemu nego žrtvene darove. Bog sam nas je milosrđem otkupio i spasio. I po našem milosrđu Bog hoće da svoje spasenje širi i na druge ljude. Tko ljubi bližnjega sličan je Bogu koji ljubi sve ljude i želi spasenje svakoga čovjeka. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Hoš 6,3-6 Ps 50 (49) Rim 4,18-25 |