02.10.2010., subota
GODINA A - 7. VAZMENA NEDJELJA
|
7. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) MARIJA I CRKVA MOLITELJICA SE OKUPLJA OKO MARIJE  »A ovo je vječni život: spoznati Tebe, jedinoga pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. (…) Ja molim za njih. Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji. Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni. Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi, Sveti oče, čuvaj u svoje ime one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!« (Iv 17,3. 9-11) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Bogoslužje ove vazmene nedjelje sve je u znaku molitve. U Djelima apostolskim Crkva se najprije pojavljuje kao Ecclesia orans: Crkva moliteljica. Krist se na dan Uzašašća vratio svome Ocu. Ali prije povratka k Ocu, On je obećao da će biti sa svojima i da će im poslati Duha Svetoga. Zato ta prva zajednica Crkve pokorava se volji Isusovoj »da ne napuštaju Jeruzalema nego neka čekaju Obećanje Očevo« (usp. Dj 1,4 i Lk 24,49 sl.). I oni kroz to blaženo vrijeme iščekivanja bijahu sve vrijeme u Hramu blagoslivljajući Boga. Tako su učenici Isusovi okupljeni oko Marije očekivali u dvorani Posljednje Večere dolazak Duha Svetoga. Molitvom su se pripravljali za teško poslanje da budu svjedoci Kristovi u svijetu. »Svi su oni bili jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s nekim ženama, Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom.« (Dj 1,14) Molitva prve kršćanske zajednice se od prvog početka odlikovala jednodušnošću i ustrajnošću. Jedno i drugo im je Isus toliko preporučivao dok je bio s njima. Sada je ta svojstva sigurno najviše podržavala posebno istaknuta njegova majka Marija. Stoga Crkvi kroz svu njezinu povijest to dvoje najviše i treba: jednodušnost u vjeri i ustrajnost u molitvi. Tim će se pokazati da smo Isusovi i time ćemo od njega sve postići. On je, istina, obećao da će ostati s nama do svršetka svijeta i njegovo obećanje ne može iznevjeriti (usp. Mt 28,20 sl.). Samo je pitanje koliko smo mi sa svoje strane toga svjesni te koliko jednodušnosti i ustrajnosti crpimo iz njegove nevidljive prisutnosti među nama. Nije tako teško jednodušno i ustrajno moliti kad u nama i oko nas vlada mir. Ali apostol Petar zna i za požar progonstva koji bijesni među kršćanima i traži da ih iskuša. Prvi papa ga je osjećao od početka svoje službe i za cijelo vrijeme svog života. To isto doživljava sva Crkva. Stoga u životu svakog zrelog kršćanima od najvećeg je značenja da zauzme pravi stav prema patnjama. Nitko ih ne može isključiti iz svog života, ali se može patnjama više uključiti u Krista i postati veći dionik Kristovih patnji. U tom slučaju je posve na mjestu Petrov poziv, koji zapravo ponavlja često Isusovu riječ, da se čak možemo radovati patnjama. »Naprotiv, - kaže Petar -, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava!« (1 Pt 4,13)  Sv. Petar i Ivan liječe prosjaka (Dj 3,1-6) A kao što je nakon trpljenja proslavljen Isus, naša Glava, tako će biti proslavljeno i njegovo otajstveno tijelo, mi. Tada ćemo se i mi s njim radovati i veseliti. Bez sudjelovanja u njegovim patnjama ne bismo uopće mogli, ne bismo bili u stanju veseliti se kad se objavi njegova slava. Bez Isusa mi smo kao siročad, ali On neće da se osjećamo takvima jer će On doći po nas i zauvijek nas uvesti u svoju radost. Petar spominje jednu posebnu vrst patnje koja spada među najopasnije: trpjeti izrugivanje zbog Kristova imena. Mnogo se puta pokazalo u životu Crkve i u postupku pojedinih vjernika da je upravo to sredstvo mučenja kršćana bilo najuspješnije i mnoge udaljilo od vjere i vjerskog života. Stoga je i Gospodin nazvao blaženima one koji izdrže zbog njega poruge (usp. Mt 5,10; Lk 6,22). To njegov namjesnik ponavlja svima nama. »Blago vama – kaže Petar – ako vam se izruguju zbog Kristova Imena, jer tada Duh Slave, Duh Božji, počiva na vama!« (1 Pt 4,14) Ako naša ljudska čast trpi od poruge svijeta, Bog nas čini dionicima svoje slave. I ta Božja slava koju Bog ima u sebi prelazi na njegove vjernike, posebno na one koji su izrugivani zbog Krista. Na takvima Duh Božje Slave trajno počiva i s njih posve skida svu sramotu koju ljudi misle da im je svojim izrugivanjem nanose. Neka se srami onaj koji čini bilo kakvo zlodjelo, ali onaj koji trpi kao kršćanin, »neka se ne stidi, već neka hvali Boga tim imenom« (1 Pt 4,16). Dakako, samo Duh Sveti može ljudima dati takvu hrabrost i odvažnost (usp. Mt 10,20), sve do mistične radosti u najtežim mukama, kakvu su iskusili toliki sveci, pa i ljudi naših dana. Zato se Isus i moli svojemu Ocu nebeskome za svoje učenike koji ostaju u svijetu. Ta molitva obuhvaća najprije prvu zajednicu učenika, zatim svu Crkvu do kraja vremena. Zaista je to prava velikosvećenička molitva u kojoj Isus poprima posredničku ulogu između Oca i nas. To je posve u skladu s Očevom voljom te Isus ističe da mu je Otac predao svu vlast nad svim ljudima. Ne radi se tu o nekoj vlasti gospodarenja nad drugima, nego da sve ljude dobre volje obdari vječnim životom što ga je sam primio od Oca. »A ovo je vječni život: spoznati Tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.« (Iv 17,3) Ta molitva nas uvodi u svu intimnost između Oca i Sina. I upravo u tu intimnost kojom su njih dvojica u Duhu Svetom povezani Isus uvodi i nas, svoje učenike. To je srž njegove zagovorne molitve za sve nas. To je čas proslave Oca u Sinu i Sina u Ocu. A nadasve je to čas njegove smrti na križu, smrti iz ljubavi prema Ocu i ljudima. Zato se Isus zahvaljuje Ocu za svoje učenike i za sve ljude koje mu je dao na dar. On nas stoga želi spasiti i darovati nam život vječni. »Ja molim za njih. Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji. Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni. Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svoje ime one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!« (Iv 17,9-11)  Isus nam je otkrio da Bog nije Osamljenik. Po njemu doznasmo za božansku Trojicu što žive u najvećoj intimnosti ljubavi. U tu intimnost ljubavi i života Presvetoga Trojestva, Isus sada i nas uvodi. Po Isusu smo doznali koliko Otac ljubi ljude »da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje već da ima život vječni« (Iv 3,16). Zbog toga Isus ne moli za svijet već za svoje učenike koji su povjerovali u njegovu slavu kao Očeva Sina i dalje će je širiti. Oni ostaju u svijetu gdje će im biti potrebna posebna Božja pomoć i zaštita kada Isusa ne bude više s njima. U tom svijetu i mi živimo i u njem smo primili poslanje da svoju braću upoznamo s Ocem i njegovim Sinom Isusom Kristom. U ispunjenju toga našega poslanja najviše će nam pomoći Marija koju nam je Isus, umirući na križu za naše spasenje, darovao za majku. Potrebno je samo da nju ljubimo i da joj se utječemo za pomoć. Zato smo mi kršćani sretni: imamo Boga za Oca, ali imamo i Mariju za majku. Ne prati nas samo Očinsko oko Boga Oca, nego za nas kuca i Marijino majčinsko srce. MARIJA I CRKVA MOLITELJICA  Na blagdan Duhova kad je nastala Kristova Crkva, Marija je bila zajedno s apostolima u očekivanju Duha Svetoga. Tako je i Marija primila Duha Svetoga da može ispuniti svoje poslanje kao i apostoli iako na sasvim drugačiji način. Dosljedno tome Duh Sveti joj je dao majčinsku ljubav u odnosu na svakoga čovjeka i u njezinoj se duši našla jedna vrsta žara koji želi obuhvatiti sve ljude i cijeli svijet, žara koji se sastoji u molitvi i ljubavi koja joj omogućuje da preuzme u svoje srce sudbinu cijelog ljudskog roda. Upravo zato Marija se nije dala na izvanjsko djelovanje. Ona je učinila više od toga. Ona je u Crkvi bila i ostaje duša djelovanja. Tako Marija, koja je među vjernicima najveća u Crkvi, učinila je da se milost Božja svuda proširi ali samo ljubeći i moleći. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja:Dj 1,12-14 Ps 27 (26) 1 Pt 4,13-16 Iv 17,1-11a |