22.10.2010., petak
BOŽIĆ 6
|
ROĐENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA BOŽIĆ: VELEBLAGDAN UZDIGNUĆA ČOVJEKA NA DOSTOJANSTVO BOŽJEG SINA (Danja misa) «A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja:onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje putene, ni od volje muževlje, nego od Boga.» (Iv 1,12-13)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U ovo ratno vrijeme ubijanja ljudi i svega živoga, razaranja i potpunog uništavanja svega što je izraz čovječjeg stvaralčkog duha i uma, kulture i civilizacije, liturgija nas uvodi u najveći misterij Bogočovjeka, odnosno utjelovljene Riječi Božje. Taj misterij Rođenja Gospodinova obasjava svojom svjetlošću također i tajnu naše ljudske naravi. Stoga čovjekovo dostojanstvo je sastavni dio božićnog misterija, jer utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjega, Isusa Krista, čovjek je postao dionikom božanske naravi. Čovjek stvoren «na sliku Božju» (Post 1,26 sl.), koja je doduše u Adamu pokvarena, sada je u Kristu ponovo oblikovan i dostojanstvo njegove ljudske naravi je u potpunosti obnovljeno. Zato Crkva u svojoj liturgiji i časnoj predaji već od prvih dana kršćanstva svetkuje Božić kao blagdan uspostave novoga, nadnaravnoga čovjekova dostojanstva koje se sastoji u pobožanstvenjenju naše ljudske naravi. Iz toga izvire «bitna jednakost svih ljudi» (GS 29) pred Bogom, ali i «komunitarni karakter čovjekova poziva», jer «postoji sličnost između jedinstva božanskih Osoba i jedinstva sinova Božjih.» (GS 24) Prema tome misterij čovjeka postaje doista jasan tek u misteriju utjelovljene Riječi Božje, to jest u Isusu Kristu. «On koji je slika nevidljivoga Boga (Kol 1,15) ujedno je i savršeni Čovjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, izobličenu od prvoga grijeha na ovamo. Budući da je u njemu ljudska narav bila priuzeta, a ne uništena, time je ona i u nama uzdignuta na najviše dostojanstvo.» (GS 22a) To pak dostojanstvo ne pripada samo čovjeku kao takvu, već je ono svojstvo svakoga pojedinog čovjeka zato što se «utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom.» (GS 22b) Time Božić zaista postaje veleblagdan uzdignuća čovjeka na dostojanstvo Božjega Sina. Zato svakom čovjeku pripada takvo dostojanstvo ljudske osobe koja «nadilazi sve stvari pa su njezina prava i dužnosti univerzalna i nepovrediva.» (GS 26) U obranu tog ljudskog dostojanstva čovjeka i njegovih univerzalnih i nepovredivih prava i dužnosti ustao je već prorok Izaija kao navjestitelj novih, mesijanskih vremena. On sokoli Božji narod koji još stenje pod tuđinskim jarmom ropstva i navješćuje mu veliki preokret u kojem će Bog sam okončati to ropstvo i donijeti mu oslobođenje i spasenje. Kad Gospodin dolazi i nastupa, prorok Izaija je ushićen gledajući radosno njegove glasonoše spasenja. «Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreći Sionu: „Bog tvoj kraljuje!“ Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Jahve (Gospodin) da utješi svoj narod.» (Iz 52,7-8). U obranu i obnovu svoga naroda Gospodin dolazi avom avojom snaom pa prorok Izaija vidi i prikazuje Boga kao velikog vojskovođu i Osloboditelja. Njegovo spasenje će zahvatiti sve narode jer s njime otpočinje nova era Božjega kraljevstva. «Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.» (Iz 52,10) Stoga smo i mi izazvani da uzmemo založena udjela u toj «bitci» za novi, bolji, Božji svijet, koja je otpočela onoga prvog Božića i traje od danas. Svojiom očovječenjem i zalaganjem za dobro, istinu, pravdu i mir među ljudima, kršćani treba da pridonesu spasenju svijeta, boljitku svih ljudi tako da svi narodi vide spasenje Božje. Zato Božić želi pobuditi u svima nama želju i nastojanje da se neopozivo opredijelimo za mir i život, a protiv rata i smrti. Svaki čovjek bi trebao biti graditelj mira u svojoj najbližoj okolini. Naša kršćanska dužnost je da učinimo sve što je u našim mogućnostima kako bi se i ovaj Božić pretvorio u blagdan mira, u blagdan pojedinčeve i obiteljske sreće gdje će svi imati dovoljno kruha i ruha, krov nad glavom i mir duha. Istinskim slavljenjem Božića mi treba da pojačamo svoje ljudske i vjerničke angažmane za porast slobode, dobrote, istine, ljubavi i strpljiva suživota među svim ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost ili političko opredjeljenje. Bog hoće da u svim ljudima priznamo brata Krista i da ga u svakom čovjekom djelotvorno ljubimo riječju i djelima. Samo će tako doista svi krajevi svijeta vidjeti spasenje Boga našega (Ps 98). To je eto vrhunska poruka Božja ljudima danas. Bog je «više puta i na više načina» govorio ljudima «u prorocima» (Heb 1,1) da bi ih pozvao k sebi na obraćenje, «konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu, koga je postavio baštinikom svega i po kome je stvorio svijet» (Heb 1,2) da nas uvede u intimnost suživota sa samim sobom. Tako su sva stvorenja, a čovjek sasvim posebno, nerazdvojivo povezani s Isusom Kristom, Sinom Božjim i Božjom Riječju. On je znak prisutnosti samoga Oca među ljudima i mi ga možemo jedino vjerom uočiti. Kao Božja Riječ, On je pravi Bog i kao takav naš «Život i Svjetlo» (usp. Iv 1,4). Zato tko god primi Isusa kao Božju Riječ neće hodati u tami života, već će u sebi imati svjetlo istinito. Gdje Krist nijeprimljen, ondje je tama. Laž i grijeh. «I Riječ tijelom postade i nastani se među nama» (Iv 1,14) da bi mi imali život u izobilju i da bi naša radost bila potpuna, jer „uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.» (Iv 1,16). Bog osobno dolazi u Isusu Kristu da nas tješi i da nas spasi. Stoga svima «onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje putene, ni od volje muževljeve, nego od Boga.» (Iv 1,12-13). U tome se usredotočuje naše vrhunsko dostojanstvo djece Božje na koje smo uzdignuti na Božić. Pozvani smo da postanemo prebivalište Božje, jer konačna meta utjelovljenja Riječi Božje jest da se Bog, po Kristu Isusu, nastani u nama. Milost koju smo primili od punine Kristove jest sam Bog prisutan i djelatan u nama. On zato «tijelom postade» da se u nama «nastani» i da mi postanemo živi hram Boga koji prebiva u nama. To je temeljni razlog zašto su Svjetlo i tama, Milost i grijeh, Život i smrt još uvijek u nepomirljivoj borbi. Postoji soj ljudi koji se otporno odupire da primi Svjetlo, da se otvori Kristu koji je Život i koji jedini može dati čovjeku milost Božjeg spasenja. Zato svi koji s nama žive, mole se i trpe, svi koji se s nama susreću pa i oni koji nas mrze, treba da osjete da Bog doista stanuje u nama i da i njih po svojoj neizmjernoj i beskonačnoj ljubavi želi spasiti. Samo tako ćemo postati pravi Božji suradnici u izgradnji novog Božjega svijeta u sebi samima i oko sebe. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 52,7-10 Ps 9 (97) Heb 1,1-6 Iv 1,1-18 |