26.10.2010., utorak
6. PUT MOLITVE OCU
 Za kršćane nema drugog puta molitve k Ocu osim po Isusu Kristu, jedinorođenome Sinu Božjemu i našem Otkupitelju i Spasitelju. Bila naša molitva osobna ili zajednička, unutarnja ili usmena, ona ima pristupa k Ocu samo ako molimo « u ime « Isusovo. Sveto Isusovo čovještvo jest jedini put po kojemu nas Duh Sveti uči moliti Boga našega Oca zato što nas je Krist po svojemu presvetome Tijelu i Krvi otkupio od zla i grijeha i otvorio nam vrata spasenja za vječni život. « Molitva Crkve, hranjena Riječju Božjom i slavljenjem liturgije, uči nas moliti Gospodina Isusa. Iako je prvenstveno upravljena Ocu, ona u svim liturgijskim predajama sadrži molitvene oblike upravljene Kristu. Neki psalmi, prema prilagodbi u molitvi Crkve, i Novi Zavjet stavljaju na naše usne i utiskuju nam u srce ovakve molitvene zazive Kristu: Sine Božji, Riječi Božja, Gospodine, Spasitelju, Jaganjče Božji, Kralju, Sine ljubljeni, Sine Djevičin, Pastiru dobri, Živote naš, Svjetlosti naša, Nado naša, Uskrsnuće naše, Prijatelju ljudi ( …. ) « ( KKKC., 2665 ). A ) - IME ISUSOVO Ime Božje je toliko sveto da se ne može izreći ljudskim usnama i ne bi smjelo izgovoriti našim nečistim jezikom. No, uzimajući naše čovještvo Riječ Božja nam ga predaje te ga možemo zazivati: « Isuse «, što znači « JHVH spašava « ( usp. Mt., 1,21 ) ili « Gospodin spašava «. Ime Isusovo sadrži sve u sebi: Boga i čovjeka i sav naum stvaranja i spasenja. Moliti « ISUSA «, znači zazivati Boga, dozivati ga u nama. Jedino « ime « Isusovo sadrži prisutnost Boga koju označava. Isus je Uskrsnuli, i tko god zaziva njegovo ime, prima Sina Božjega koji ga je ljubio i koji se predao za njega. Zazivanje svetoga imena Isusova najjednostavniji je put neprekidne molitve Ocu. To je zazivanje moguće « u svako vrijeme «, jer ono nije posao kraj nekog drugog, već jedini posao, to jest ljubiti Boga, koji oživljuje i preobražava svako djelo u Kristu Isusu. Taj sasvim jednostavan zaziv vjere razvio se u molitvenoj tradiciji u raznim oblicima na Istoku i na Zapadu. Najobičniji oblik, koji su nam prenijeli monasi sa Sinaja, iz Sirije i s Atosa, jest: « Isuse Kriste, Sine Božji, Gospodine, smiluj se nama, grešnicima! «. Po njemu se srce usklađuje s bijedom ljudi i s milosrđem njihova Spasitelja. B ) - SRCE ISUSOVO Molitva Crkve štuje i časti također Srce Isusovo, kao što zaziva i njegovo presveto Ime. Kršćani se klanjaju utjelovljenoj Riječi i njegovu Srcu, koje se iz ljubavi prema ljudima dalo probosti našim grijesima. Kršćanska molitva voli isto tako slijediti Križni put, prateći Spasitelja na postajama od sudnice do Golgote i groba, na putu kojim je prošao Isus kada je svojim svetim Križem otkupio svijet. C ) - DUH SVETI Svaka kršćanska molitva upućena Ocu po Isusu Kristu jest plod neizrecivih uzdisaja Duha Svetoga koji prebiva u nama. « ¸¸ Nitko ne može reći: < Gospodin Isus > osim u Duhu Svetom ¸¸ ( 1 Kor..12,3 ). Svaki put kad počnemo moliti Isusa, Duh Sveti nas pretječe svojom milošću privlačeći nas na put molitve. Budući da nas on uči moliti dozivajući nam u pamet Krista, kako da se ne molimo i Njemu samom? Zato nas Crkva poziva da svaki dan zazivamo Svetoga Duha, napose na početku i na završetku svakog važnog djela. « ( KKC., 2670 ). Isus sam zahtjeva od svojih vjernika i učenika, u času kad obećava dar Duha Istine ( usp. Iv. 14, 16 – 17; 15,26; 16,13 ), da upravljaju svoje molitve Ocu po Kristu našem Gospodinu da nam dadne Duha Tješitelja. ( usp. Lk., 11, 13 ). DUH SVETI, čije nam pomazanje prožimlje cijelo biće, unutarnji je Učitelj kršćanske molitve. On živi i prebiva u svakome čovjeku koji ga je primio u sakramentu svetoga Krštenja. On nas pritjelovljuje Isusu Kristu i čini nas djecom Božjom i baštinicima Očeva kraljevstva. On je tvorac žive molitvene tradicije. Tako kršćanska molitva postaje molitva u Crkvi snagom zajedništva Duha Svetoga, jer je isti Duh koji djeluje u svima i sa svima. U molitvi nas Duh Sveti sjedinjuje s osobom jedinorođenoga Sina Božjega, u njegovu proslavljenom čovještvu. D ) - ISUSOVA MAJKA MARIJA Po njemu i u njemu naša je sinovska molitva u Crkvi povezana i s Isusovom Majkom Marijom. A snagom istog Duha Svetoga Marija je po Kristu postala i naša Majka, odnosno Majka cijele Crkve: vjernika i pastira. « Od časa pristanka što ga je dala vjerom pri Navještenju i koji je nepokolebljivo održala pod križem, Marija svoje materinstvo otad proširuje na svu braću i sestre njezina Sina, < koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama.> Isus, jedini posrednik, put je naše molitve; Marija, njegova i naša Majka, potpuno mu je otvorena: ona < pokazuje put > ( Hodoghitria ), ona mu je < Znamen >, prema tradicionalnoj ikonografiji na Istoku i na Zapadu. « ( KKC.,2674 ). Na temelju te jedinstvene Marijine suradnje u djelu Duha Svetoga, Crkve su razvile molitve svetoj Bogorodici, usredotočujući je na osobu Krista koji se očitovao u svojim otajstvima. Kršćani kao djeca Božja upućuju svoje hvale i povjeravaju svoje molbe Isusovoj Majci Mariji zato što ona sada dobro poznaje čovječanstvo i potrebe svakoga čovjeka. Ona je tako združena sa svojim božanskim Sinom Isusom Kristom da svako čašćenje Majke povećava slavu Sina Božjega i otvara riznice ljubavi i milosrđa Očeva prema svima onima koji joj se utječu. To je životno iskustvo Crkve od njezinih prvih početaka pa sve do naših dana. ( Nastavlja se … ) Fra Jakov Ripić, O.F.M. |