Kateheza o istinama katoličke vjere

  rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Komentari On/Off

Sadržaj bloga
PJESMA MARIJI - «ŽENI IZ SNOVA«
UVOĐENJE U OTAJSTVA VJERE
KRŠĆANSKA MOLITVA
1. MOLITVA U KRŠĆANSKOME ŽIVOTU
IZVOR MOLITVE
MOLITVA U ODLUČUJUĆIM TRENUTCIMA ISUSOVA ŽIVOTA
2. MOLITVA DJEVICE MARIJE I NJEZINA SINA ISUSA
3. ISUS UČI MOLITI SVOJE UČENIKE
4. MOLITVA U VRIJEME CRKVE
5. NA IZVORIMA MOLITVE
6. PUT MOLITVE OCU
7. - CRKVA U ZAJEDNIŠTVU SA MARIJOM
8. - MOLITVA GOSPODNJA: «OČE NAŠ… «
9. - «OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA…«
10. - SEDAM PROŠNJI «MOLITVE GOSPODNJE«

SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE
I. UVOD U SAKRAMENTE
1. VJERA U ISUSOVE RIJEČI I DJELA
2. BOŽJE DJELOVANJE U ZNAKOVIMA
3. BOŽJE DJELOVANJE KROZ POVIJEST KAO “SAKRAMENTALNO DOGAĐANJE“
4. CRKVA KAO UNIVERZALNI SAKRAMENT SPASENJA
II. SAKRAMENTI SU VIDLJIVI ZNAKOVI
1. KRIST JE USTANOVIO SAKRAMENTE
2. SAKRAMENTI I ŽIVOT
3. DJELOTVORNOST SAKRAMENATA
4. SLUŽITELJ I PRIMATELJ SAKRAMENATA
III. SEDAM SAKRAMENATA CRKVE
A. SAKRAMENTI KRŠĆANSKE INICIJACIJE
I. KRŠTENJE: SAKRAMENT KRSTA
1. Krštenje u naumu spasenja
2. Slavlje sakramenta Krštenja
3. Obred Krštenja
5. Tko može biti kršten?
6. Nužnost Krsta
7. Krsna milost
II. POTVRDA I SAKRAMENT POTVRDE
1. Potvrda u Božjem naumu spasenja
2. Znakovi i obred Potvrde
3.Učinci sakramenta Potvrde
4. Primatelj Potvrde
5. Služitelj Potvrde
IV. – ISPOVIJED: SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA
1. Nevolje s grijesima i Božje milosrđe
2. Vrste grijeha: Osobni i društveni grijeh
3. Narav grijeha: Smrtni i laki grijeh
4. Kriza savjesti i gubitak osjećaja grijeha
5. Milost Božja i opravdanje čovjeka
6. Sakrament pokore i pomirenja
7. Ispovijed ili priznanje grijeha
8. Službenik sakramenta Pokore i Pomirenja
9. Učinci sakramenta Pokore
10. Slavlje sakramenta Pokore
11. Oprosti
III. EUHARISTIJA: SAKRAMENT EUHARISTIJE ILI SAKRAMENT PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE
1. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenog života
2. Naziv sakramenta Euharistije
3. Euharistija u Božjem naumu spasenja ljudi
4. Liturgijsko slavljenje Euharistije
5. Euharistija kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu
6. Euharistija kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela – Crkve
7. Kristova prisutnost u Euharistiji snagom Riječi i Duha Svetoga
8. Štovanje Euharistije
9. Vazmena Gozba
10. Euharistija je “zalog buduće slave“ vjernika

I. - SMISAO I ZNAČENJE PRIJATELJSTVA
1. Prijateljstvo je put k ostvarenju životne sreće
2. Prijateljstvo među spolovima kao izraz kršćanske ljubavi
3. Spolnost i odgovorno partnerstvo
4. Zastranjivanja na području prijateljstva i partnerstva
II. - BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA
1. Ženidbena vjernost
2. Plodnost braka
3. Dar djece
4. Grijesi protiv dostojanstva ženidbe
5. Poštivanje ljudskoga života
III. - OBITELJ U BOŽJEM NAUMU
1. Narav obitelji
2. Obitelj i društvo
3. Dužnosti članova obitelji
4. Sukobi između roditelja i djece
5. Obitelj i vlast u građanskom društvu

VJEROVANJE
1. VJERUJEM U BOGA OCA
2. IME MU JE OTAC, SIN I DUH SVETI
3. BOG JE OTAC SVEMOGUĆI
4. BOG OTAC JE STVORITELJ NEBA I ZEMLJE
5. PROVIDNOST BOŽJA U OSTVARENJU OČEVA NAUMA
6. OTAC "NA SLIKU SVOJU" STVARA ČOVJEKA
7. MOLITVA GOSPODNJA "OČE NAŠ ..."
8. OČINSTVO BOGA OCA
9. ZAČET PO DUHU SVETOME I ROĐEN OD MARIJE DJEVICE
10. VJERUJEM U DUHA SVETOGA
11. TKO JE DUH SVETI? (Ime, nazivi i znakovi Božjeg Duha)
12. DUH SVETI I RIJEČ BOŽJA
13. DUH SVETI I MARIJA
14. DUH SVETI I ISUS KRIST
15. DUH SVETI I PAPA
16. DUH SVETI I CRKVA


BOŽIĆ - ISUS SPASITELJ SVIJETA I BOG S NAMA (MISA BDIJENJA)
BOŽIĆ 2 - ROĐENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA JE VELIKA RADOST ZA SAV SVIJET (MISA POLNOĆKA 1)
BOŽIĆ 3 - BOG JE S NAMA I ON NAS NEĆE OSTAVITI (MISA POLNOĆKA 2)
BOŽIĆ 4 - RODIO NAM SE EMANUEL: S NAMA BOG (MISA ZORNICA)
BOŽIĆ 5 - ROĐENJE ISUSOVO SVE OBNAVLJA, POMLAĐUJE I SPAŠAVA (MISA ZORNICA 2)
BOŽIĆ 6 - VELEBLAGDAN UZDIGNUĆA ČOVJEKA NA DOSTOJANSTVO BOŽJEG SINA (DANJA MISA)
BOŽIĆ 7 - BOG POSTAJE ČOVJEKOM ZA NAS (DANJA MISA)
BOŽIĆ 8 - ROĐENDAN ISUSA KRISTA I NAŠ ISUS JE NAŠ ŽIVOT, MIR I SPASENJE (DANJA MISA)
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU - ISUS KRIST JE UTJELOVLJENA MUDROST BOŽJA
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU - ISUS KRIST VIDLJIVO LICE BOGA NEVIDLJIVOGA

BOGOJAVLJENJE - ISUS SE OBJAVLJUJE SVIM NARODIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina A)
BOGOJAVLJENJE - U CRKVI KRIST SE OTKRIVA SVIM NARODIMA (Godina B)
BOGOJAVLJENJE - USTAJ, ZASINI, JERUZALEME (Godina C)
BOGOJAVLJENJE - BOG SE U ISUSU KRISTU OBJAVLJUJE SVIM LJUDIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina C)

KRŠTENJE GOSPODINOVO - KRŠTENJE NAS ČINI SINOVIMA I MILJENICIMA BOŽJIM (Godina A)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - OTAC OBJAVLJUJE SVOJEGA LJUBLJENOGA SINA (Godina B)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - TI SI SIN MOJ, LJUBLJENI! U TEBI MI SVA MILINA. (Godina C)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - ISUSOVO I NAŠE KRŠTENJE (Godina C)

PRIKAZANJE GOSPODINOVO - SVIJEĆNICA

TIJELOVO 1 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina A)
TIJELOVO 2 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina B 1) Žrtva Novoga Saveza
TIJELOVO 3 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina B 2) EUHARISTIJA: NOVI I VJEČNI SAVEZ LJUBAVI IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA
TIJELOVO 4 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina C)

Posveta crkve Presvetoga Trojstva

PEPELNICA
VELIKI ČETVRTAK - MISA VEČERE GOSPODNJE
VELIKI PETAK - PUT KRIŽA
VAZMENO BDIJENJE
USKRS: Početak Novoga Svijeta (Godina A)
USKRS: Uskrsnuće Isusa Krista budi nadu u bolji život (Godina B)
USKRS: Uskrs Gospodnji – Novo Stvaranje i Novi Izlazak (Godina C)
USKRSNI PONEDJELJAK
UZAŠAŠĆE (Godina A)
UZAŠAŠĆE (Godina B)
UZAŠAŠĆE (Godina C)
DUHOVI: Duh Sveti i Crkva (Godina A)
DUHOVI: Nedjelja Pedesetnice Crkva živi u Duhu Kristovu (Godina C)
PREOBRAŽENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA ILI BOŽJE LICE (Godina C)
PRESVETO IME ISUSOVO (Godina A)
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA

SV. LEOPOLD B. MANDIĆ

PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina A)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina B 1)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina B 2)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina C)
PRVA PRIČEST
POKORNIČKO BOGOSLUŽJE:Ispovijed: priznanje grijeha
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina A)PRESVETO TROJSTVO: Jedan Bog u zajedništvu ljubavi triju osoba (Godina A)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina B1)SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA - SVETA TROJICA: JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA (Godina B)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina B2)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina C) Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazao
BLAGDAN KRISTA KRALJA34. nedjelja kroz godinu (Godina A 1)
BLAGDAN KRISTA KRALJA 34. NEDJELJA KROZ GODINU ISUS KRIST: KRALJ SVEGA STVORENJA (Godina A) Pastir i Kralj
BLAGDAN KRISTA KRALJA SVETKOVINA KRISTA KRALJA Isus Krist je Kralj svega Stvorenja (Godina B 1)
BLAGDAN KRISTA KRALJA 34. NEDJELJA KROZ GODINU BLAGDAN KRISTA KRALJA Isus Krist Kralj svega Stvorenja (Godina B)
BLAGDAN KRISTA KRALJA BLAGDAN GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA (Godina C)

MALA GOSPA 1 ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - MALA GOSPA (8. rujna)
MALA GOSPA 2 ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - MALA GOSPA (8. rujna)
PORCIJUNKULA - 1 BLAŽENA DJEVICA MARIJA ANĐEOSKA - PORCIJUNKULA (2. kolovoza)
PORCIJUNKULA - 2 GOSPA OD ANĐELA - PORCIJUNKULA Marija - Majka milosti
PORCIJUNKULA - 3 MARIJA JE MAJKA MILOSTI (GOSPA OD ANĐELA) 2. kolovoza
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM - 1. dan
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM - 3. dan
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM 1
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM 2
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI
BEZGREŠNO SRCE MARIJINO Bezgrješno Srce Blažene Djevice Marije boravište je Riječi Božje i svetište Duha Svetoga
DEVETNICA PRED VELIKU GOSPU Eva, majka živih koji umiru; Marija, majka otkupljenih koji žive i nakon smrti
DEVETNICA PRED VELIKU GOSPU 2 Marijina prisutnost u povijesti spasenja
VELIKA GOSPA - MISA BDIJENJA Marija na nebo uznesena nagovještaj je vječnog blaženstva svima onima koji slušaju riječ Božju i čuvaju je u srcu
VELIKA GOSPA - 1 UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE: ZNAK BUDUĆE SLAVE VJERNIKA
VELIKA GOSPA - 2 UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE ILI VELIKA GOSPA Marija je početak i slika budućeg savršenstva Crkve
MARIJA MAJKA CRKVE»Ženo! Evo ti sina!« »Evo ti majke!«
BLAGOVIJEST 1 BLAGOVIJEST: NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO (Godina A)
BLAGOVIJEST 2 NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO ILI BLAGOVIJEST »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«
BLAŽENA DJEVICA MARIJA LURDSKA
UTOČIŠTE GREŠNIKA Marija majka milosrđa
BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA
NOVA GODINA Blagdan Majke Božje Marije i njezine djece
NOVA GODINA Blagdan Svete Bogorodice Marije, Nova Godina i Dan Mira
NOVA GODINA Blagdan Svete Bogorodice Marije i Dan Mira
MARIJA MAJKA
MARIJA KRALJICA
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 1 Kraljica apostola
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 2 Ljubav
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 3 Majka ujedinjenih kršćana
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 4 Sveta Krunica
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 5 Kraljica Hrvata
GOSPA FATIMSKA
MARIALIS CULTUS O štovanju Marije
SV. JAOKIM I ANA
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 1 Godina A
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 2 Godina B
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 3 Godina C
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 4 Godina C

TRODNEVNICA U ČAST SV. JOSIPA
BLAGDAN SV. JOSIPA 1
BLAGDAN SV. JOSIPA 2
SVETI JOSIP, RADNIK

GODINA A I. Nedjelja Došašća
GODINA A II. Nedjelja Došašća
GODINA A III. Nedjelja Došašća
GODINA A IV. Nedjelja Došašća
GODINA A II. Nedjelja kr. god.
GODINA A III. Nedjelja kr. god.
GODINA A IV. Nedjelja kr. god.
GODINA A V. Nedjelja kr. god.
GODINA A 1. Korizmena Nedjelja
GODINA A 2. Korizmena Nedjelja
GODINA A 3. Korizmena Nedjelja
GODINA A 4. Korizmena Nedjelja
GODINA A 5. Korizmena Nedjelja
GODINA A 2. Vazmena Nedjelja
GODINA A 3. Vazmena Nedjelja
GODINA A 4. Vazmena Nedjelja
GODINA A Petak 4. Vazmene Nedjelje
GODINA A 5. Vazmena Nedjelja
GODINA A Srijeda 5. Vazmene Nedjelje
GODINA A 6. Vazmena Nedjelja
GODINA A 7. Vazmena Nedjelja
GODINA A Utorak 4. Nedjelja kr. god
GODINA A Petak 6. Nedjelja kr. god
GODINA A Ponedjeljak 7. Vazmena nedjelja
GODINA A Srijeda 7. Vazmena nedjelja
GODINA A Nedjelja kr. god
GODINA A 7. Nedjelja kr. god
GODINA A 8. Nedjelja kr. god
GODINA A 9. Nedjelja kr. god
GODINA A 10. Nedjelja kr. god
GODINA A 11. Nedjelja kr. god
GODINA A 12. Nedjelja kr. god
GODINA A 13. Nedjelja kr. god
GODINA A 14. Nedjelja kr. god
GODINA A 15. Nedjelja kr. god
GODINA A 16. Nedjelja kr. god
GODINA A 17. Nedjelja kr. god
GODINA A 18. Nedjelja kr. god
GODINA A 19. Nedjelja kr. god
GODINA A 20. Nedjelja kr. god
GODINA A 21. Nedjelja kr. god
GODINA A 22. Nedjelja kr. god
GODINA A 23. Nedjelja kr. god
GODINA A Utorak 23. Nedjelja kr. god
GODINA A 24. Nedjelja kr. god
GODINA A 25. Nedjelja kr. god
GODINA A 26. Nedjelja kr. god
GODINA A 27. Nedjelja kr. god
GODINA A 28. Nedjelja kr. god
GODINA A 29. Nedjelja kr. god
GODINA A 30. Nedjelja kr. god
GODINA A 31. Nedjelja kr. god
GODINA A 32. Nedjelja kr. god
GODINA A 32. Nedjelja kr. god (b)
GODINA A 33. Nedjelja kr. god

GODINA B 1. Nedjelja Došašća a
GODINA B 1. Nedjelja Došašća b
GODINA B 2. Nedjelja Došašća a
GODINA B 2. Nedjelja Došašća b
GODINA B 3. Nedjelja Došašća a
GODINA B 3. Nedjelja Došašća b
GODINA B 4. Nedjelja Došašća a
GODINA B 4. Nedjelja Došašća b
GODINA B 1. Korizmena ned. 1
GODINA B 1. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Korizmena ned. 1
GODINA B 2. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Korizmena ned. - Petak
GODINA B 3. Korizmena ned. 1
GODINA B 3. Korizmena ned. 2
GODINA B 4. Korizmena ned. 1
GODINA B 4. Korizmena ned. 2
GODINA B 5. Korizmena ned.1
GODINA B 5. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Vazmena Nedjelja
GODINA B 3. Vazmena Nedjelja
GODINA B 4. Vazmena Nedjelja
GODINA B 5. Vazmena Nedjelja
GODINA B 6. Vazmena Nedjelja
GODINA B 7. Vazmena Nedjelja
GODINA B 2. nedjelja kr. god.
GODINA B 3. nedjelja kr. god.
GODINA B 4. nedjelja kr. god.
GODINA B 5. nedjelja kr. god.
GODINA B 6. nedjelja kr. god.
GODINA B 7. nedjelja kr. god.
GODINA B 8. nedjelja kr. god.
GODINA B 9. nedjelja kr. god.
GODINA B 10. nedjelja kr. god.
GODINA B 11. nedjelja kr. god.
GODINA B 12. nedjelja kr. god.
GODINA B 13. nedjelja kr. god.
GODINA B 14. nedjelja kr. god.
GODINA B 15. nedjelja kr. god.
GODINA B 16. nedjelja kr. god.
GODINA B 17. nedjelja kr. god.
GODINA B 18. nedjelja kr. god.

VJENČANJE 1
VJENČANJE 2
VJENČANJE 3
VJENČANJE 4
VJENČANJE 5

GODINA B 19. nedjelja kr. god.
GODINA B 20. nedjelja kr. god.
GODINA B 21. nedjelja kr. god.
GODINA B 22. nedjelja kr. god.
GODINA B 23. nedjelja kr. god.
GODINA B 24. nedjelja kr. god.
GODINA B 25. nedjelja kr. god.
GODINA B 26. nedjelja kr. god.
GODINA B 27. nedjelja kr. god.
GODINA B 28. nedjelja kr. god.
GODINA B 29. nedjelja kr. god.
GODINA B 30. nedjelja kr. god.
GODINA B 31. nedjelja kr. god.
GODINA B 32. nedjelja kr. god.
GODINA B 33. nedjelja kr. god.

GODINA C 1. Nedjelja Došašća a
GODINA C 1. Nedjelja Došašća b
GODINA C 2. Nedjelja Došašća a
GODINA C 2. Nedjelja Došašća b
GODINA C 3. Nedjelja Došašća a
GODINA C 3. Nedjelja Došašća b
GODINA C 4. Nedjelja Došašća a
GODINA C 4. Nedjelja Došašća b

GODINA C 1. Korizmena ned. 1
GODINA C 1. Korizmena ned. 2
GODINA C 2. Korizmena ned. 1
GODINA C 2. Korizmena ned. 2
GODINA C 3. Korizmena ned. 1
GODINA C 3. Korizmena ned. 2
GODINA C 4. Korizmena ned. 1
GODINA C 4. Korizmena ned. 2
GODINA C 5. Korizmena ned. 1
GODINA C 5. Korizmena ned. 2
GODINA C SUBOTA 1. Vazmena Nedjelja
GODINA C 2. Vazmena Nedjelja 1
GODINA C 2. Vazmena Nedjelja 2
GODINA C ČETVRTAK 2. Vazmena Nedjelja
GODINA C SUBOTA 2. Vazmena Nedjelja
GODINA C 3. Vazmena Nedjelja 1
GODINA C 3. Vazmena Nedjelja 2
GODINA C PETAK 3. Vazmena Nedjelja
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja UTORAK
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja SUBOTA
GODINA C 5. Vazmena Nedjelja
GODINA C 6. Vazmena Nedjelja
GODINA C 7. Vazmena Nedjelja
GODINA C 2. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 2. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 3. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 3. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 4. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 4. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 5. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 5. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 6. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 6. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 7. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 7. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 8. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 8. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 9. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 9. Nedjelja kr. god.
GODINA C 10. Nedjelja kr. god.
GODINA C PETAK 10. Nedjelja kr. god.
GODINA C 11. Nedjelja kr. god.
GODINA C 12. Nedjelja kr. god.
GODINA C 12. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 13. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 13. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 14. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 14. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 15. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 15. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 16. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 16. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 17. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 17. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 18. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 18. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 19. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 19. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 20. Nedjelja kr. god.
GODINA C 21. Nedjelja kr. god.
GODINA C 22. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 22. Ned. kr. god.
GODINA C 23. Nedjelja kr. god.
GODINA C 24. Nedjelja kr. god.
GODINA C 25. Nedjelja kr. god.
GODINA C 26. Nedjelja kr. god.
GODINA C 27. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 27. Ned. kr. god.
GODINA C 28. Nedjelja kr. god.
GODINA C 29. Nedjelja kr. god.
GODINA C 30. Nedjelja kr. god.
GODINA C 31. Nedjelja kr. god.
GODINA C 32. Nedjelja kr. god.
GODINA C 33. Nedjelja kr. god.

Sveci:
Trodnevnica sv. Antunu Pustinjaku
Sv. Antun Pustinjak
Franjo Asiški
Trodnevnica sv. Antunu Padovanskom 1
Trodnevnica sv. Antunu Padovanskom 2
Sv. Antun Padovanski
Sv. Stanislav
Sv. Leopold Mandić
Sv. Petar i Pavao 1
Sv. Petar i Pavao 2
Svi Sveti 1
Svi Sveti 2
Dušni dan
Sv. Filip i Jakov
Sv. Justin
Rođenje sv. Ivana Krstitelja
Sv. Mihael, Gabriel i Rafael
Bl. Ozana Kotorska
Sv. Nikola Tavelić
Sv. Atanazije
Sv. Anđeli čuvari
Sv. Toma apostol
Sv. Ivan apostol
Sv. Marko evanđelist
Sv. Jakov apostol
Sv. Bartol apostol
Sv. Matej apostol
Sv. Andrija apostol
Sv. Nikola biskup
Nevina dječica
Sv. Katarina
Nadgrobna riječ
Pobudnica "Pomirenje i pokora"

Linkovi
Župa Sv. Antuna Padovanskog Bjelovar
Glas Koncila
Hrvatski kršćanski radio
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda
Katolici na internetu
Studentski katolički centar Palma
Svakodnevna molitva online
Raskrižje - Hrvatski katolički portal

30.09.2010., četvrtak

GODINA A - 16. NEDJELJA KR. GOD.

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
STRPLJIVOST BOŽJA JE BLAGA, VELIKODUŠNA I VODI OBRAĆENJU

»I pristupiše sluge k domaćinu te mu rekoše: 'Gospodaru, zar nisi dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle ljulj? A on im odgovori: 'To je učinio neprijatelj.' Sluge ga zapitaše: 'Hoćeš li da odemo i da ga počupamo?' 'Ne, - odgovori im -, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu! Ostavite oboje neka raste do žetve! U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu saspite u moj žitnicu!'« (Mt 13,27-30)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U društvu, koje boluje od živčane napetosti te je često naprosto nepodnošljivo, postoji opasnost da strpljivost smatramo popustljivošću i slabošću.
Zato svi mi redovito znademo druge nesmiljeno suditi.
Dok upravo strpljivost traži da budemo velikodušni i puni poštovanja prema svakoj ljudskoj osobi i njezinim opredjeljenjima. U tome oponašamo samoga Boga koji je blag i strpljiv sa svima nama grešnim i bijednim ljudima.

Tako i sveti pisac Knjige Mudrosti Božju blagost vidi u tome što s nama ljudima upravlja s velikom pažnjom.
Svoju moć, kojom bi se Bog mogao uvijek služiti, mi na sebi ni ne osjećamo; toliko je ublažena njegovom dobrotom i ljubavlju prema nama.
Naprotiv, kao Svevladar Bog može i zna poštedjeti. Strpljiv je sa svakim, te kažnjava samo one koji su spoznali njegovu moć a ipak se prema njemu drsko ponašaju.
»A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu, jer daješ po kajanje za grijeh.« (Mudr 12,19)

Prema tome Božjim se savršenstvima nije dosta diviti, nego ih moramo i nasljedovati prema svojim mogućnostima.
Njegova nas djela uče da i mi moramo biti puni dobrote i čovječnosti, odnosno ljudski dobri kao što je Bog božanski dobar. Tada se možemo nadati da će i On biti milosrdan prema našim grijesima za koje se od nas traži samo pokajanje. Bog je onaj koji i to daje budući da je čovjek sam po sebi nesposoban da uvidi svoja nedjela i da se popravi.
Stoga Božje milosrđe i blagost potiču nas da mu se uvijek iznova obraćamo za smilovanje.

Sveti Pavao apostol je svjestan te naše ljudske slabosti koja se pokazuje čak i u tome da ne znamo što i kako da molimo.
Zato u toj našoj slabosti nam pritječe u pomoć Kristov Duh.
Sve ono što nama manjka to Duh Sveti obilato nadoknađuje i upotpunjuje našu slabu snagu.
Ali i tu je potrebna naša suradnja s Duhom Božjim kao i u čitavom našem kršćanskom življenju i djelovanju.
I tek kada se našim ljudskim uzdasima prema Bogu pridruži Duh Sveti sa svojim neizrecivim uzdisajima, naša molitva prodire u nebo i može računati na sigurno uslišanje.
Mi te uzdisaje Duha ne možemo shvatiti ni ponavljati, ali Bogu su posve jasni i kod njega neizostavno uspješni. Treba se samo prepustiti da nas u molitvi kao i u čitavom našem životu vodi Duh, jer bez toga naša molitva niti naš život ne će nikada biti pravo kršćanski.
»A onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se On po Božju zauzima za svete.« (Rim 8,27)

James Tissot: Prispodoba o sijaču
James Tissot: Prispodoba o sijaču

Dakle, Bog po Duhu zna za naše potrebe i želje i samo po njemu su one u skladu s Božjom voljom, a prema tome i sigurno zadovoljene.
Stoga najveći i najsigurniji dokaz za konačno spasenje jest uzdisanje Duha Svetoga u nama i za nas. Duh Sveti čini da dobro sjeme Božje riječi posijano u nama iznikne i donese rod.
Prispodoba o gorušičinom zrnu koje se ubrzo razvija u veliko stablo označuje rast Božjeg kraljevstva na zemlji pod utjecajem i vodstvom Duha Svetoga.
U svojim počecima to je kraljevstvo zaista bilo kao zrno.
Isto tako, poistovjećuje se sa samim Kristom »pšeničnim zrnom koje je palo u zemlju i umrlo« (Iv 12,24). Ali iz tog u zemlju palog zrna rodio se klas, rodilo se čitavo tijelo: tj. Crkva. Ona raste natapana Božjom riječju i krvlju apostolskoga svjedočanstva. Kroz najkraće vrijeme razvija se u ogromno stablo koje svoje grane širi po svem poznatom svijetu. Čitavi narodi, poput ptica, dolaze i počivaju na njezinim granama, primaju krštenje, pa i sami postaju grane toga stabla Crkve.

Rast Kraljevstva nebeskog na zemlji, odnosno Crkve Kristove, označuje i prispodoba o kvascu.
Kvasac je u pravom smislu riječi snaga Duha koji djeluje u tom Kraljevstvu. Označuje preobraziteljsku snagu koju ono posjeduje, čak toliko da sve obnavlja i čini da ljudi od trome mase postaju »kruh zajedništva s tijelom Kristovim«, odnosno kruh koji se Bogu prinosi kao ugodna žrtva. Na taj način Duh Sveti svojom snagom stvara novoga čovjeka, stvorena po slici uskrsloga Krista.

Prispodoba o kukolju (ili ljulju) označuje nam Crkvu kao neko veliko polje u kojem rastu zajedno pšenica i kukolj, dobri i zli. Nema u Crkvi unaprijed sigurnih i nesigurnih, nema odabranih i osuđenih.
Svi smo mi određeni da postanemo djeca svjetlosti i dobra pšenica primajući Kraljevstvo Božje u sebe i obraćajući se od zlih djela jedinome, pravome, živome i istinitome Bogu.
Crkva je mjesto u kojem ima prostora za rast, za obraćenje i nadasve za nasljedovanje Božje strpljivosti.
»Svaki zao čovjek živi ili zato da se obrati i popravi ili da po njemu dobar čovjek vježba u strpljivosti i u dobru utvrdi« rekao je otprilike sv. Augustin.

Stoga, eto, u Kraljevstvu takvoga Boga nema mjesta za nestrpljive sluge, za narod koji kao da i ne zna činiti ništa drugo nego zazivati Božje kazne na druge i Bogu naređivati svaki put koga mora lupiti po glavi.
Zato Gospodar njive svojim slugama koji su htjeli odmah počupati kukolj koji je izrastao sa pšenicom odgovori: »'Ne, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu. Ostavite obadvoje neka raste do žetve! U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu saspite u moj žitnicu!'« (Mt 13,29-30)



U toj prispodobi Isus nam stavlja za uzor strpljivosti samoga sebe. Moramo pričekati vrijeme žetve na svršetku svijeta kada će On zapovjediti svojim anđelima »da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i zlikovce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zubâ« (Mt 13,41-42).
To je poziv svima nama na poniznost i milosrđe, jer nitko od nas nije siguran da li spada u pšenicu ili kukolj.
Samo je Jedan bio pšenica bez kukolja: tj. bez grijeha. To je ono zrno koje je jednoga dana palo u zemlju i umrlo. Sada to zrno, koje je postalo kruh, dolazi k nama da nas pretvori u Božju pšenicu.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 12,13.16-19
Ps 86 (85)
Rim 8,26-27
Mt 13,24-43 (13,24-30)

- 23:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 17. NEDJELJA KR. GOD.

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
MUDROST JE OPREDIJELITI SE ZA KRALJEVSTVO BOŽJE


»S kraljevstvom je nebeskim kao s blagom što sakriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga te, pun radosti, ode da proda sve što ima i kupi ono polje. Nadalje: s kraljevstvom je nebeskim kao s trgovcem koji traži skupocjeno biserje i kad se namjeri na dragocjen biser, ode da proda sve što ima i kupi ga.« (Mt 13,44-46)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Mislioci i religiozni ljudi tražili su i još traže Mudrost, to jest takav oblik života koji se zasniva na vrednotama koje omogućuju istinsku sreću čovjeka. Prava Mudrost je opredijeliti se za Boga i nebesko kraljevstvo koje posjeduju svi koji radi njega žrtvuju svoje prolazne sigurnosti.

Tako Salomon, sin Davidov, koji preuzima kraljevstvo nakon očeve smrti i koji je bio čovjek bogatstva i vojne moći, sve svoje uzdanje stavlja u Božju mudrost. On je općenito poznat kao oličenje vladarske mudrosti. On je umio odabrati među Božjim darovima baš mudrost. To je dragocjeni biser koji mu omogućuje da zna prosuditi što je dobro, a što zlo.
Bog mu se iskazuje osobito naklonim te mu reče: »Traži što da ti dadem.« (1 Kr 3,5)
A Salomon traži »poučljivo srce« govoreći: »Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvome narodu, razlikovati dobro od zla, jer tako bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« (1 Kr 3,9)

I to traži baš kao vladar, kako bi mogao pravo upravljati narodom Božjim. Ta se mudrost srca očituje osobito u tom da pravilno lučimo što je dobro a što zlo, odnosno da imamo jasnu i bistru savjest.
I to onu praktičnu: to jest ne samo da znamo što je dobro a što zlo, nego da to umijemo u životu ostvarivati i to s velikim zalaganjem.
Zato Bog reče Salomonu: »Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.« (1 Kr 3,10-14)

Crkva želi da i mi poput Salomona molimo za dar mudrosti pa da znamo nadasve cijeniti blago nebeskog kraljevstva i božanski biser vjere.
Stoga se i mi trebamo moliti da nam Bog daruje mudro srce kako bismo u svim prilikama i neprilikama života znali pogoditi što je njegova sveta volja.
Zato je naša dužnost čuvati u sebi Božje riječi koje nam moraju biti draže od tisuću zlatnika i srebrenika. Bog nam je svojom božanskom Riječju izrazio svoju ljubav koja nas tješi i usrećuje. Stoga i odlučujemo da ćemo hodati po Božjim odredbama i tako mu neprestano vraćati ljubav za ljubav.

Apostol Pavao one koje je Bog predodredio za se poistovjećuje s onima koji ga ljube. To je posve u skladu s cijelim kršćanskim naukom, jer »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8-16) i prema tome njegovi mogu biti samo oni koji njega ljube i u njemu sve druge ljude.
»Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.« (Rim 8,28)

Naše vječno spasenje i nebeska proslava bitno su povezani s našim Bratom Isusom Kristom i Božjim Jedinorođenim Sinom koji se stoga zove »prvorođenac među mnogom braćom« (Rim 8,29).
Mi spadamo u Božju obitelj u kojoj je naš najstariji Brat, Isus Krist, uzor svima nama.
On sam je »savršena slika Boga nevidljivoga« (Kol 1,16), a »mi se svi preobražavamo u tu sliku« (2 Kor 3,18).
Kao što je Božji Sin bitno i životno povezan s Ocem, tako prema svojim mogućnostima i mi moramo biti povezani sa Sinom Božjim i našim bratom Isusom.
Naše je sjedinjenje s Kristom dinamično, neprestano treba da raste s razloga što smo postali sudionici njegove smrti i uskrsnuća. Njegovu smo smrt otajstveno doživjeli kod krštenja, moralno je ostvarujemo mrtvljenjem tijela da jednom s njime i fizički uskrsnemo.
Na taj način nas je Bog preko Krista povezao sa sobom.
Po Isusu nas je Bog vječnom odlukom pozvao, predvidio i predodredio, opravdao i proslavio.
»Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.« (Rim 8,29-30)

Isus je Božji uzorak našega ostvarenja i našega spasenja. Tako se u naš život žrtveno, spasiteljski i otkupno u svojoj smrti na križu uložio sam Isus Krist, naš prvorođeni Brat.
U Isusu Kristu otpočinje novi, Božji svijet, s novim međuljudskim odnosima, u koji se uključuju svi njegovi učenici.
Taj novi Božji svijet, to Božje kraljevstvo, Isus prikazuje krajnje poželjnim i toliko dragocjenim da čovjek proda sve što ima da bi ga posjedovao.



»S kraljevstvom je nebeskim – laže Isus – kao s blagom što sakriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga te, pun radosti, ode da proda sve što ima i kupi ono polje. Nadalje: s kraljevstvom je nebeskim kao s trgovcem koji traži skupocjeno biserje i kad se namjeri na dragocjen biser, ode da proda sve što ima i kupi ga.« (Mt 13,44-46)

Prodati sve i kupiti polje sa skrivenim blagom ili kupiti dragocjeni biser je stav mudra čovjeka koji je otkrio neprocjenjivo bogatstvo Božje ljubavi.
To je oblik mudrosti samoga Krista u kojem nam se sam Bog dariva te očekuje da mu se i mi sebedarno uzvratimo u ljubavi.
Tako hoće da posjeduje Boga, mora se odreći svega drugoga, u uvjerenju da tko ima Boga ima sve. Zatim usporedba sa dragocjenim biserom nam predočuje ne samo veliku vrijednost nego i neusporedivu ljepotu Božjega kraljevstva. Ljudsko srce je nemirno dok ga ne nađe. Kad ga nađe spremno je za nj sve dati, jer toliko nas primamljuje i razveseljuje blago koje nalazimo u spasenju.

Takav izbor kraljevstva nebeskog predlaže Isus i nama svima koji ga slušamo. On je došao na zemlju da donese to nebesko kraljevstvo, a to znači: da donese istinu i sami Božji život i to ponudi ljudima. Ta stvarnost Božja ima svoje vidljivo i stvarno lice, a to je Crkva koju je on utemeljio kao »univerzalni sakrament« spasenja čitavog ljudskog roda.
To Božje kraljevstvo je jedino i neusporedivo blago, jer samo u njemu čovjek nalazi svoje spasenje, ostvaruje svoje životno određenje i svoje vječno blaženstvo.



Kad se radi o tome blagu, zaslužuje ne samo da se čovjek radi njega odrekne svega nego da se kako kaže Isus, odrekne i samoga života, jer »Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga.« (Mt 10,39)

Tko to nije spreman učiniti, tko se ne opredijeli za Krista i njegovo kraljevstvo na ovome životu, izgubit će sve što je imao i bit će kao »loše ribe iz mreže« izbačen vani u vječnu propast.
»Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih, i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.« (Mt 13,49-50)
To upozorenje o paklu i vječnim mukama Isus nam upućuje da bismo ozbiljnije prionuli uz njegovo djelo spasenja, radeći na svome ostvarenju i dovršetku svijeta i svih ljudi s kojima nas Božja providnost povezuje u ovom našem času.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 3,5.7-12
Ps 119 (118)
Rim 8,28-30
Mt 13,44-52


- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 18. NEDJELJA KR. GOD.

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
BOŽJA LJUBAV I MILOSRĐE UTAŽUJE TJELESNU I DUŠEVNU GLAD LJUDI


»On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi Boga i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece.« (Mt 14,19-21)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Čovjek današnjice čezne za srećom. On je traži u svome životu i često ostaje nezasitan. Tako po proroku Izaiji Bog govori svome narodu da troši svoju imovinu na stvari koje, na žalost, ne mogu zasititi njihovu glad.
Nešto slično se događa i s nama danas. Zaista, trošimo i život i sredstva i vrijeme da bismo postigli nešto što nas nije kadro zasititi i donijeti nam mir, spokoj i veselje. Ti promašeni ciljevi našega života su bogatstva, uživanje, dostignuća i tekovine u kojima smo tražili sami sebe.

Bog nam kaže da tražimo nešto drugo. Gospodin poziva svakog čovjeka da čuje njegovu riječ i s njim sklopi savez. A to je istinska ljubav prema Bogu i prema svakome čovjeku. To je temelj svakoga ljudskoga života, to je prava sreća za svakoga čovjeka.
Put koji vodi u život jest put traženja Boga i ljudi po ljubavi.
»Priklonite uho i k meni dođite, - govori Gospodin -, poslušajte, i duša će vam živjeti.
Sklopit ću s vama Savez vječan, Savez milosti Davidu obećanih.« (Iz 55,3)

Bog nas preko svoga glasnika i proroka Izaije ljubazno poziva ne samo da k njemu pristupimo, nego i da pomnjivo svratimo pažnju na ono što nam On govori.
Stoga tko Boga sluša i posluša, od njega prima svjetlo i život te mu duša zaista živi.
»Mene poslušajte, - govori Gospodin -, i dobro ćete jesti, i sočna ćete uživati jela.« (Iz 55,2)
Tu se ne radi samo o trenutačnom nasićenju nakon kojega čovjek opet brzo ogladni, nego o trajnom sjedinjenju s Bogom.
Taj je savez ljubavi i milosti s Božje strane vječan, onako kako ga je Gospodin obećao Davidovu potomku Kristu i u njemu svima nama. Bog je u Isusu ispunio sve što je obećao, daleko više nego su ljudi mogli očekivati.

Božji plan našega spasenja u Krist jamči da će nam Bog dati sve što trebamo i želimo. Ta činjenica sv. Pavla apostola tako zanosi da mu se čini nemogućim da bi nas išta moglo odijeliti od Krista. S njime smo zaista povezani ontološki: po svojoj kršćanskoj stvarnosti, ali i moralno po našem prianjanju uz Krista.
Zato Isusovoj ljubavi kojom on nas ljubi dužni smo uzvratiti našom sebedarnom ljubavlju. Ništa ne smije poremetiti našu vezu s Kristom.
Nikakve prijetnje i nevolje pa čak ni smrt nas ne mogu niti smiju rastaviti od Kristove ljubavi koja će sve to pretvoriti u sredstva spasenja i vječne slave.
Ta Ljubav je vječna i ona je istinska sreća svakog čovjeka.
»Siguran sam da nas ne će ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.« (Rim 8,38-39)

Na tu Božju ljubav podsjeća nas i Isusovo čudo kojim je nahranio gladne u pustinji.
Ljudi su za njim išli da ga slušaju, da liječi njihove bolesnike i oslobađa opsjednute; ali još do tada nisu doživjeli da ih i čudesno nahrani.
A Gospodin se sažalio nad svim njihovim nevoljama i potrebama. Apostoli bi najradije vidjeli da se sve to mnoštvo na Isusovu riječ rasprši kud tko zna i hoće. Božja samilost nije mogla tako postupiti pa nije bilo potrebno da tko otiđe. Isus čak naređuje apostolima da im oni dadnu jesti. Budući da su apostoli imali na raspolaganju samo pet hljebova i dvije ribe, naredba je zvučala prilično naivno pred tolikim mnoštvom naroda.



Ali Isusov je blagoslov učinio da se preko ruku apostolâ to malo jela tako umnožilo da su se ne samo svi prisutni najeli, nego je također preostalo mnogo više nego je bilo prije. Tako postupa Božje milosrđe i njegova svemoć.
»On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi Boga i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece.« (Mt 14,19-21)

Ovo čudo otkriva nam prije svega sažalnog Isusa prema ljudskoj bijedi. Toliko ga dira ljudska potreba, da stavlja u pokret svoju božansku svemoć. To što ima srce sažalno za ljude, za njihovu nevolju je pravi dokaz – prije svake svemoći – da je Isus Božji Poslanik, Božji Sin.
U ovom čudesnom kruhu spajaju se Euharistija i Karitas kao zadaća Crkve i svakog Kristova učenika.
Kad bismo imali srce kao Isus, i mi bismo našli »svemoći« za djela kao što bijahu njegova. Dakle, nasljedujemo Kristovo sažalno Srce i srcem punim sućuti činimo makar i male službe i usluge potrebnima.
Crkva sažalna i samilosna koja snagom Krista izlazi na putove ljudi kao milosrdni Samaritanac je znak koji je u očima ljudi čini vjerodostojnom.
Takva Crkva je produžetak Srca Isusova.

Zato je tu veoma značajna i uloga učenika. Isus ne može sam do svakoga gladnog čovjeka. Treba ljude koji će mu u tome pomoći. No njegovi darovi nisu samo kruh i ribe onda, nego sva dobra koja uzdržavaju život čovjeka. Ta dobra imamo zato da ih dijelimo. Što se tada događalo u pustinji to bi se i danas moralo događati u svijetu: da svi ljudi jedu i nasite se.



Isus je u pustinji umnožio kruhove i dao ih svojim učenicima da ih podijele. On i danas u prirodi umnaža kruhove i ribe, ali ih bogatiji zadržavaju za sebe umjesto da ih dijele mnoštvu.
Ponekad se dogodi da ih radije i unište, ako ih ima previše, kako im ne bi morali smanjivati cijenu na tržištu. A dotle i kroz to vrijeme mnogi umiru od gladi.
Dok Isusova riječ i njegova milost mogu ljude skloniti da otvaraju ruke, da dijele mnoštvu svoj kruh i da se bore za pravednost i na ovome svijetu.
Krist od nas traži da ne stišćemo ruke i ne zadržavamo samo za sebe ono što on daje za sve: svoju riječ, svoju ljubav i svoju radost.
Ta Kristova ljubav sada postaje euharistijski kruh za ublaženje naše duhovne gladi za Bogom; umnaža se za nas da ga mi dijelimo braći zajedno s onim drugim kruhom koji hrani tjelesnu glad.
Tako Isus stoji u sredini svoje Crkve kao djelitelj svih dobrih darova, kao djelitelj riječi i kruha.
A njegovi učenici treba da budu njegova produžena ruka u svijetu. Isus nas poziva da budemo njegovi nasljedovatelji i da umijemo preuzeti Božju ljubav i za materijalne potrebe svoje braće.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 55,1-3
Ps 145 (144)
Rim 8,35.37-39
Mt 14,13-21


- 23:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 19. NEDJELJA KR. GOD.

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
POUZDANJE U PRISUTNOST BOŽJU I U NAJTEŽIM NEVOLJAMA ŽIVOTA


»Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” A on će mu: „Dođi!” I Petar siđe s lađe te hodeć po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?” Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!”« (Mt 14,27-33)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

»Vidjeti Boga na svoje oči« (usp. Iz 52,8) bila je najdublja želja Staroga Zavjeta. Čeznutljivo sjećanje na raj, sjećanje kojim je prožeta sva Biblija, znači prije svega svijest o gubitku neposrednog i prisnog dodira s Bogom; zatim neprestani strah od njegove srdžbe, ali i neumorno nadanje u susret s njegovim licem i osmjehom toga lica.
Riječ Božja iz usta prorokâ i Božja prisutnost u bogoštovlju su dva velika religiozna iskustva Izraela i oba usmjerena prema tom povlaštenom doživljaju: vidjeti Boga.
Božje teofanije predstavljaju sam vrhunac u životu i poslanju proroka. Mojsije i Ilija doživjeli su to iskustvo u najvišem obliku. Ipak Mojsiju koji moli Gospodina: »Pokaži mi svoju slavu« (Izl 33,18), Bog, iako mu uslišava molitvu odgovara: »Svojom ću te rukom zakloniti dok ne prođem… pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.« (Izl 33,22)
A Ilija, kad se njemu primače Gospodin, »zakri lice plaštem« (1 Kr 19,13) i ču samo glas Božji.

Sve nam to govori da nitko ne može vidjeti Boga ako mu se sâm Bog ne pokaže. Božja duhovnost je za tjelesne oči tako nedokučiva da biblijski pisci njegova svojstva ponajviše gledaju u silnim prirodnim pojavama kao što je vihor, potres i požar. Iliji je bilo dano da, jasnije nego drugi, uvidi kako su to samo najave Boga koji mu se onda, u znak svoje nezamjetljivosti i miline, objavio kao »šapat laganog i blagog lahora«.
»Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu.« (1 Kr 19,13a)

Crkva nas uči da se i mi u Novom Zavjetu moramo truditi da ne izgubimo strahopočitanje prema Bogu. Iako njegova slava živi u našoj Crkvi kako nisu mogli ni slutiti starozavjetni velikani, ipak je Božje bivstvo nedostižno i našim očima. Ovdje poniznom vjerom možemo primiti samo njegovo milosrđe, spasenje, ljubav i vjernost, pravdu i mir, blagoslov i sreću.
Drugo nam ni ne treba da se pripravimo na vječno gledanje i uživanje svojega Boga. Zato opisivanje tih novozavjetnih blagodati pobudilo je u Pavlovu srcu »silnu tugu i neprekidnu bol« (usp. Rim 9,1-2), jer ih ne uživaju oni kojima su bile najprije namijenjene. Izabrani narod je sam skrivio taj svoj otpad od Boga.
Ali u prevelikoj ljubavi prema svome narodu apostol Pavao izjavljuje da bi bio pripravan podnijeti i anatemu za svoju braću po tijelu.

Tako apostol narodâ kršćanima u Rimu, gdje su Židove vrlo slabo gledali, rado ističe ime svoga naroda i nabraja povlastice koje je Bog dao tome narodu i koje mu još uvijek pripadaju. Sam Bog je nazvao izraelski narod svojim prvorođencem (Izl 4,22), kojemu je ukazao svoju slavu (Izl 16,10) s njim više puta sklopio razne saveze (Post 6,18; 9,9; 15,18; 17,2.7.9; Izl 2,24), dao mu zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja, kako svjedoči čitav Stari Zavjet.
»Oni su Izraelci; njima pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja; njihovi su patrijarsi, i od njih potječe Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek. Amen.« (Rim 9,4-5)

Pavao je po krvi Židov, ali po vjeri je postao kršćanin pa još spominje da su židovski patrijarsi i kršćanima praoci u vjeri. A kao vrhunac svega toga je što od Izraelaca potječe po tijelu i sam naš Gospodin Isus Krist.
Eto što sve novi Božji Izrael (usp. Gal 6,16) duguje starozavjetnom izabranom narodu.
Kad apostol ističe Isusovo židovsko podrijetlo po tijelu, s pravom tu možemo gledati istaknuto i njegovo božanstvo.
Ta Pavao upotrebljava tu prigodu da dade slavu Kristu kao Bogu.
Zato liturgija neprestano slavi njegovo božanstvo i čovječanstvo: Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek!



Budući da je Isus ne samo čovjek nego i pravi Bog, On je mogao hodati i po moru koje je za Židove simbol razorne moći sila tame i zla uvijek neprijateljske prema čovjeku.
Apostoli su kao ribari štošta doživjeli na moru, pogotovo noću, ali da čovjek hoda po morskoj površini, to je bilo tako čudno da su od straha stali vikati: »Utvara!« (Mt 14,26)
Umirio ih je tek Isusov glas da je to On i da se stoga ne trebaju bojati.
»Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”« (Mt 14,27)

Zatim nastupa Petar i pomiješanim osjećajima sumnje i pouzdanja želi i on hodati s Isusom po moru.
»Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!”« (Mt 14,28)
Tada Isus pozva Petra da s njime hodi po tom moru i tako je želio pokazati da sva Crkva unatoč nevolja mora imati pouzdanja u njega.
» A on će mu: „Dođi!” I Petar siđe s lađe te hodeć po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?”« (Mt 14,29-31)

Na Isusovu jednostavnu riječ: „Dođi!”, Petar je povjerovao i ne samo da se spustio s lađice nego je doista i hodao.
Bila je to ipak premalena vjera za trenutak napasti i kad je naišao malo veći val, iskusan se ribar uplašio, zaboravio na Učiteljevu prisutnost i počeo tonuti. Samo od sebe mu je došlo da je počeo vikati da ga Isus spasi, što je Gospodin i učinio pruživši mu ruku i ukorivši ga zbog malovjernosti. Tako se i u čudesnoj prisutnosti Božjega Sina pokazala ljudska slabost u Petru. Sve apostole je to navelo da su se poklonili Isusu kao Božjem Sinu.
»Kad uđoše u lađicu, prestade vjetar. A oni što bijahu u lađici padoše preda nj ničice, govoreći: „Ti si uistinu Sin Božji!”« (Mt 14,32-33)



Tako i čitava Crkva stoji pred svojim Učiteljem i Gospodinom. Ona zna da će na kraju biti oslobođena svake pogibelji ako tako bude vjerovala. Crkva uvijek ima u svojoj sredini Isusa kojemu smije reći: Ti si uistinu Sin Božji!
I narod sluša Isusov glas koji ga sokoli: Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!
Treba imati izvježbano oko da čitajući povijest Crkve zamijetimo u njoj živu prisutnost Božjega Sina. I nije bilo jedanput da su veliki sveci i mnogi vjernici hodali neustrašivo prema Kristu baš »po vodi«, usprkos najvećim valovima protivljenja ovoga svijeta. A snagu za to su nalazili kao i Isus u molitvi gdje su srdačno općili s nebeskim Ocem u zajedničkoj vezi Duha Svetoga.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 19,9a.11-13a
Ps 85 (84)
Rim 9,1-5
Mt 14,22-33


- 20:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.09.2010., srijeda

GODINA A - 20. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
BOG OBJAVLJUJE SVOJE SPASENJE SVIM NARODIMA SVIJETA


»Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodarâ!” Tada joj Isus reče: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude, kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa.« (Mt 15,25-28)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Koliko god je izabrani narod bio premalo vjeran svojemu Bogu, ipak je upliv tako uzvišene, tada jedino objavljene religije bio velik. Mnogi su se divili Božjoj blizini koju su Izraelci uživali pa su se priključivali njihovim vjerskim obredima i običajima. U svako je doba židovske povijesti bilo dosta tzv. prozelita (=obraćenika na židovstvo) koji su svoje prianjanje uz Jahvu pokazivali naročito time da su obdržavali subotu.
Svetkovanje toga dana bio je znak po kojemu su se lučili pripadnici Jahvine religije od drugih naroda.
Tko je u svojem poganskom narodu smogao snage da obdržava židovsku subotu, taj je doista pokazivao da ljubi pravoga Boga i da mu služi u svojem srcu. Židovi su ih obično zvali »bogobojaznima», a puštali su ih i u hram, kamo su oni rado poput pravih vjernika hodočastili na određene blagdane.
Tako prorok Izaija u duhu gleda kako ih sam Bog vodi na svoju svetu goru, u hram gdje ih razveseljuje uslišavajući njihove molitve i primajući njihove žrtve.
»Njihove žrtve paljenice i klanice – govori Gospodin – bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.« (Iz 56,7)

Tuđinci su, dakle, vjerovali u Boga Izraelova i hodočastili su u Jeruzalem te se molili u Hramu. Bog ih je ondje primao i uslišavao.
Ljudi koji u Boga vjeruju nikada nisu za njega tuđinci već su svi njegovi sinovi. Zato ne samo Izraelci nego i »sinovi tuđinski« bit će jedan Božji narod. Jeruzalem će postati sveopće svetište svih Božjih ljudi. Ali Izrael ima u tome veliku ulogu. Istom kad u Izabranom narodu zavlada Božja pravednost, sve će ljude zahvatiti puno Božje spasenje.
Stoga prorok upravlja svečan poziv svime u ime Božje da se drže prava i čine pravdu. Samo tako će se pripraviti, kad dođe Božje spasenje i kad sam Bog objavi svoju pravednost, da budu dionici Božjih darova.
Mi znamo da je Božje spasenje namijenjeno svim ljudima i da je Spasitelj došao za cijeli svijet. Zato nije dosta da naša Crkva kaže kako je otvorena svima pa da odmah ravnodušni i oni koji ne vjeruju stupe u nju. Naša zajednica mora stvarati veze s drugima, ona druge mora privući kao što i nas Bog privodi k sebi.

Tako apostol Pavao nam govori što on sam čini u tu svrhu. Pavao zna i osjeća kako je pozvan da radi na obraćenju poganskih naroda. On tu svoju službu vrlo cijeni i brižno je obavlja. Međutim, on je Židov i kao takav trpi što ne može ništa učiniti za svoje sunarodnjake koje toliko ljubi. Stoga barem svim svojim radom među poganima nastoji ne bi li time pobudio ljubomoru kod Židova i neke od njih spasio. Kao pravi apostol želi da bi se njegovi sunarodnjaci natjecali s poganima tko će prije ući u Crkvu i u njoj naći spasenje. A da to bude i želja pogana opet ističe da će obraćenje Židova za izmirenje svijeta s Bogom pridonijeti mnogo više nego je to učinilo privremeno odbacivanje izabranog naroda.
Oni su podbacili, ali apostol misli da nisu zauvijek otpali. On proročki gleda da će se i Židovi u cjelini konačno obratiti i ući u Crkvu, pa kao da poziva kršćane koji su prije bili pogani da to uskore i da se tome vesele, jer će se dolaskom Židova i oni duhovno obogatiti.

Kada se Židovi obrate, po mišljenju sv. Pavla, nastat će veliki preokret u svijetu i tek tada će se posve ispuniti Božji plan spasenja svih ljudi dobre volje.
»Jer, ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, - kaže apostol -, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih.« (Rim 11,15)
Stoga Pavao najavljuje sigurno obraćenje Židova naprosto iz razloga, jer su Božji darovi kao što su sve povlastice dane Izraelu i njegov poziv kojim je Izraelce odredio da priprave put Evanđelju, s Božje strane neopozivi. Crkva zna da se taj cjelokupni Božji plan spasenja svih ljudi, Židova i pogana, izvršava u njoj. Zato II. vatikanski Sabor u Deklaraciji o nekršćanskim religijama piše: »Zajedno s praocima i s istim apostolima Crkva očekuje dan, koji je poznat samo Bogu, u koji će svi narodi jednim glasom zazivati Gospodina i služiti mu jednodušno.« (NA 4)

Sve nam to govori da mi kršćani trebamo steći novu crkvenu svijest u odnosu prema Židovima.
Tako i sam Isus poštuje božanski plan spasenja kad kaže: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova« (Mt 15,24). A to znači da za vrijeme svoga zemaljskoga života imao je poslanje od Oca da obrati njegov odabrani narod.
Dok njegova prava misija spasenja svih ljudi počinje tek nakon muke, smrti i uskrsnuća.
Ali u današnjem Evanđelju opisan je također jedan od događaja koji pokazuje kako je Isus prelazio granice svoga naroda donoseći univerzalno spasenje svim ljudima.
Radi se o jednoj ženi tuđinki, Kanaanki, koja ga moli za oslobođenje od nečistoga duha njezine opsjednute kćeri.
»Ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodarâ!” Tada joj Isus reče: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa.« (Mt 15,25-28)

Germain-Jean Drouais: Krist i žena Kanaanka
Germain-Jean Drouais: Christ and the Canaanite Woman(c.1784)

Onome koji tako ustrajno i uporno vjeruje kao ova žena Kanaanka, ne popuštajući i ne gubeći nadu, držeći se uvjerenja da samo Jedan može pomoći, tome Bog pomaže.
Isus pomaže toj ženi ne stoga jer je poganka, nego zato jer je ona imala veliku vjeru.
U toj ženi vjere se pojavljuje novi Izrael – Crkva Božja koja se temelji na vjeri u Sina Božjega. U njoj će svi narodi biti dionici spasenja Božjega.
Tako je počeo proces integracije čovječanstva i kršćani bi trebali biti ti novi ljudi za novi svijet. Svi ljudi moraju osjetiti da u Crkvi doista već postoji Božji narod na zemlji što je »za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja« (LG 9).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 56,1.6-7
Ps 67 (66)
Rim 11,13-15.29-32
Mt 15,21-28


20. SONNTAG IM JAHRESKREIS
(Jahre A)
Das Gebet einer kananäischen Frau

»Darauf antwortete Jesus: Frau, dein Glaube ist groß. Was du willst, soll Geschehen. Und von jener Stunde an war ihre Tochter geheilt.« (Mt 15,28)

Gelobt sei Jesus Christus!
Liebe Brüder und Schwestern!

Die Ruckkehr aus dem babylonschen Exil ist erfolgt, aber die Situation ist alles andere als glänzend.
Der Tempelbau geht nicht voran, die sozialen und religiösen Zustände sind unerfreulich.
In dieser Lage wird dem Volk gesagt, daß das Heil nahe ist; Gott wird helfen, er ist »gerecht«. Aber, Ihr könnt auf seine Hilfe nur dann rechnen, wen auch ihr „gerecht” seid. Gottes „Gerechtigkeit” wird denen zum Heil, die den Mitmenschen gegenüber gerecht sind.
Der zweite Teil erster Lesung enthält das Wort, das Jesus bei der Tempelreinigung zitiert hat: Mein Haus soll ein Haus des Gebetes für alle Völker sein (Mk 11,17).
Für alle Völker: nicht mehr die Abstammung soll im Zukunft entscheiden, wer zum Volk Gottes gehört, sondern der Glaube an Jahwe und die Treue zu seinem Gesetz.

Israel, das von Gott alle Verheißungen empfangen hat, steht jetzt, da die Verheißungen sich erfüllen, abseits. Statt seiner werden sie Heiden berufen und durch den Glauben an Christus gerettet. Ist also Israel von den Verheißungen und vom Heil ausgeschlossen? Hat Gott sein Volk verworfen? Keineswegs!, ist die Antwort des Apostels Paulus (Rom 11,1).
Gott kann seiner Verheißung nicht untreu werden, selbst wenn Israel untreu wurde. Schon jetzt gibt es einen Rest von Israel, der nicht verworfen wurde: Paulus selbst gehört dazu. Außerdem: weil Israel die Botschaft von Jesus als dem Christus abwies, wurde sie den Heiden verkündet, so daß Israels zeitweilige Verwefung den übrigen Völkern zum Heil wurde. Vor allem aber diese Gewißheit ist dem Apostel der Heiden geschenkt Worden: Israel ist und bleibt „von Gott geliebt” (11,26); auch Israel wird, nachdem die Heiden in das Reich Gottes aufgenommen wurden, gerettet werden, und zwar „ganz Israel” (11,26); nicht aufgrund von Vorrechten oder Ansprüchen, sondern durch das Erbarmen Gottes, wie auch Heiden.

Auch in diesem Abschnitt heutiges Evangeliums ist von Brot die Rede. Vor der Brotvermehrung hatten die Jünger zu Jesus gesagt: „Schick die Menschen weg!” Ebenso sagen jetzt: schick sie doch weg!” – nämlich die Frau, die um Hilfe für ihre Tochter bettet.
Diesmal sieht es zunächst so aus, als würde Jesus ihnen recht geben: das Brot ist für Kinder, nicht für die Hunde. Aber die Frau mit dem großen Glauben scheint zu ahnen, daß bei der Brotvermehrung noch Brote überiggeblieben sind (Mt 14,20); der Evangelist weiß es und will uns sagen: Auch den Heiden gilt das Erbarmen Gottes, auch sie haben Anteil am Brot des Heils. – Solange es in der Gemeinde, die um den Tisch des Herrn versammelt ist, Menschen zweiter Klasse gibt, haben wir den Willen Gottes noch nicht begriffen.

Amen!
Gelobt sei Jesus Christus!

Jes 56,1.6-7
Ps 67 (66)
Röm 11,13-15.29-32
Mt 15,21-28


- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 21. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
PETROVA VJEROISPOVIJEST JE TEMELJ CRKVE KRISTOVE



»„A vi, - reče im – za koga me držite?” „Ti si Krist, Sin Boga živoga!” odgovori mu Šimun Petar. (…) „A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla ne će je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.”« (Mt 16,15-16.18-19)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bog je svoje djelo spasenja povjerio ljudima. Ta prividna ludost koja nas trajno sve više iznenađuje, zapravo je nešto uzvišeno i veliko te nadmašuje svaku našu ljudsku razboritost. Još više, Bog izabire najčešće slabe i nepostojane ljude i učvršćuje ih te tako gradi svoje velebno djelo ljubavi.

Iz Knjige proroka Izaije smo čuli da sam Bog izabire čovjeka. Daje mu vlast nad svojim narodom i predaje mu ključ od kuće Davidove. On će odlučivati vlašću koju mu Bog povjerava.
Eto na taj će položaj doći Elijakim i sam Bog će mu predati te znakove njegove nove vlasti.
Bog preko proroka Izaije naviješta da će Elijakim izvršavati tu svoju službu tako da će biti kao otac Jeruzalemcima i cijeloj judejskoj domovini.
»Metnut ću mu na pleća – govori Gospodin – ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko ne će zatvoriti; kad zatvori, nitko ne će otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega.« (Iz 22,22-23)

Crkva želi da u Elijakimu i u znakovima njegove službe gledamo Petra i sve ono što mu je Gospodin obećao. Pogotovo kad se o Elijakimovu ključu govori. Značajno je i spominjanje klina koji može onoliko tereta nositi koliko je tvrdo mjesto u koje je zaboden. I to nekako podsjeća na Petra – stijenu.
Papinska vlast je očinska.
Zato od srca treba da zahvalimo Bogu koji je svojoj Crkvi, posebno u zadnjih sto godina dao velikane na papinskom prijestolju.
I nekršćanski svijet priznaje da su u vrijeme dvaju strašnih svjetskih ratova Benedikt XV. i Pio XII. postupali kao pravi očevi svih naroda.
Zato uz zahvalnost dužni smo Bogu upraviti svoje molitve da ne zapusti djela svojih ruku, a to je njegova Crkva i sve ono što je u njoj.

Samo Bog može voditi ljude putem spasenja, jer On savršeno poznaje ljude, stvari i događaje. Tu dubinu Božjeg bogatstva, mudrosti i znanja Pavao apostol primjenjuje na njegove nedokučive odluke u ekonomiji spasenja. Zato je svaki Božji dar čista i puka milost.
»O dubino bogatstvo, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!« (Rim 11,33)

Pavao oduševljeno veliča izvanredno Božje djelovanje u ljudskoj povijesti. Sve u našoj povijesti, od nevjere pogana i nevjernosti Židova pa do samog odbacivanja Krista, vodi spasenju svih ljudi.
Mi ljudi i na Božje milosrđe gledamo u prvom redu s obzirom na nas, da je bogat za sve koji ga zazivlju i koji trebaju njegova smilovanja.
Božja milosrdna ljubav je za svako stvorenje pravi bezdan, potpuno nesaglediv, ali tim više vrijedan vječnoga divljenja.
Sve što imamo i jesmo, sve što postoji, »sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove!« (Rim 11,36).

Bog je kao takav »začetnik, upravljač i cilj« svega i prema tome njemu pripada slava zauvijek. Budući da sve proizlazi od Boga, sve postoji po njegovoj moći i sve je usmjereno prema njemu, ne preostaje drugo nego da ga sve slavi ovdje i u vječnosti.
Zato jedino darom Očeve milosti možemo u Isusu prepoznati Mesiju. Taj je dar ponajprije udijeljen Petru.
Tako iz Evanđelja po Mateju saznajemo da je Isus postao središnja osoba općeg zanimanja i nagađanja. On stavlja svoje učenike pred odlučno pitanje: „Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?” (Mt 16,13).
Ne toliko da sazna što misle ljudi o njemu nego da im pruži priliku da si sami postave to pitanje te se izjasne.
»„A vi – reče im – za koga me držite?”« (Mt 13,15)

Istupa Petar, u tako sudbonosnom času, i progovara, očito u svoje ime i u ime sve Dvanaestorice: »„Ti si Krist, Sin Boga živoga!” odgovori mu Šimun Petar.« (Mt 16,16)
Isus iskazuje svoju duboku iznenađenost pred Očevim zahvatom. U ovoj Petrovoj ispovijesti prepoznaje izravan intervent svojega Oca, iskaz Očeve ljubavi prema sebi. Ova Petrova izjava dodiruje se s izjavom Očevom u krštenju i preobraženju.
»Nato će mu Isus: „Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi, to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!”« (Mt 16,17)



Vjera koju je Petar izrekao u Kristovo božanstvo podloga je odlikovanju koje će mu Isus svečano obećati.
Upravo u tom času mora Petar biti svjestan da je njegova vjera dar odozgo od Oca nebeskog.
»A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla ne će je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.« (Mt 16,18-19)

To ne znači da će se Šimun, sin Jonin, samo tako unaprijed zvati, nego da on prima novi zadatak da bude stijena na kojoj će Krist graditi Crkvu svoju do svršetka svijeta.
Krist, ugaoni kamen Crkve koju Bog izgrađuje, objavljuje svome apostolu da ga izabire i postavlja kao kamen temeljac u zgradi svoje Crkve.
Ta Crkva je zajednica od Boga sazvana i u Bogu okupljena u prvom redu za bogoštovlje. Ta će zajednica biti nova, Isusova zajednica i ona će usprkos svih neprijateljskih navala trajati do svršetka svijeta. Ta Crkva je ljubljena Zaručnica Kristova. I svaki kršćanin je uključen u to misteriozno biće Crkve koja je produženi Krist u ovome svijetu.
I eto tu svoju Crkvu u pojavnosti ovoga svijeta Isus gradi na Petru. Stoga mu mijenja, zapravo proširuje ime.
Uz novo ime Isus daje Petru i nove ovlasti i opunomoćenja.

»Ključevi« i moć »vezati i odriješiti« označuje vlast pripuštati i isključivati iz mesijanske zajednice Božjega naroda. Petar je prvi, ali ne i jedini predstavnik Božje vlasti u Crkvi. Vlast vezanja i razrješivanja malo kasnije će Isus predati i svim apostolima.

I ta Kristova Crkva sagrađena na Petru i ostalim apostolima uživat će nepobjedivost. Vrata pakla, odnosno sile Zloga ne će je nadvladati. Vlast Sotone i Smrti ne može je svladati zato što će uskrsli Krist darovati svojoj Crkvi i po Crkvi svakom svojem spašeniku puninu svojeg božanskog života.
A Petrova služba čini nazočnim Krista u svojoj Crkvi.
Isus Krist ipak ostaje uvijek i jedini Kamen temeljac (usp. 1 Kor 3,11; 1 Pt 2,4-6), On jedini ostaje i Ključ i Ključar, On jedini Otkupitelj i Odrješitelj, jedini Živi i – po svome Duhu – Životvorac (usp. Otk 1,28).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 22,19-23
Ps 138 (137)
Rim 11,33-36
Mt 16,13-20



21. SONNTAG IM JAHRESKREIS (Jahre A)
PETRUS GLAUBENSBEKENNTNIS


»Simon Petrus antwortete: Du bist der Messias, der Sohn des lebendigen Gottes. (...) Ich aber sagte dir: Du bist Petrus, und auf diesen Felsen werde ich meine Kirche bauen, und die Mächte des Todes werde, sie nicht überwältigen.« (Mt 16,16.18)

Gelobt sei Jesus Christus!
Liebe Brüder und Schwestern!

Auf den Posten Schebnas wird Eljakim berufen werden. Der Prophet Jesaja sagt ihm in höfischer Sprache, welche Machtfülle ihm Gott zum Wohl Jerusalems und das überträgt. Das Bildwort vom „Schlüssel” hat Jesus aufgegriffen, als er Simon Petrus die Gewalt, zu binden und zu lösen (zu schließen und zu öffnen) verhieß (Mt 16,19).

Anstelle Israels, des Gottesvolkes, dem die Verheißung galt und aus dem der Messias gekommen ist, sind die Heiden – sagt Apostel Paulus – zum Heil berufen werden.
Aber auch die Juden sind nicht endgültig ausgeschlossen. Den einen wie den anderen gegenüber zeigt Gott sein Erbarmen. Dieser Gang der Heilsgeschichte ist so völlig verschieden von allem, was menschliche Vernunft sich hätte ausdenken können, daß der Apostel staunend und stammelnd davorsteht.
Freilich, das Gesagte ist auch als Warnung für die Heiden (die „Völker”) gemeint, die das neue Gottesvollk bilden; sie stehen unter dem gleichen Gesetz wie Israel.
Auch die christlichen Völker erfahren das Erbarmen Gotes in der Weise, daß es ihnen zum Gericht wird, wenn sie den Gehorsam des Glaubens verweigern (Röm 1,5).
Gott aber will das Heil aller Menschen.

Wenn die Jünger die Lehre Jesu verstanden haben, müssen sie auch über seine Person Klarheit haben. Diese Klarheit zu schaffen ist Zweck der Frage Jesu: „Für wen halten die Leute den Menschensohn?” (Mt 16,13)
Von der Antwort auf diese Frage hängt alles ab.
Im Markusevangelium lautet die Antwort des Petrus: „Du bist der Messias” (Mk 8,29); bei Matäus füngt er hinzu: „der Sohn des lebendigen Gottes”. Was nach Mattäus (14,33) die Jünger in einer plötzlichen Helligkeit der Nacht gesagt haben, das bekennt jetzt Simon Petrus bei Tag. Jesus bestätig den Galuben des Simon; er soll Petrus, der Fels, sein, in dem bis zur Wiederkunft des Herrn die Kirche ihr Fundament und ihre Festigkeit haben wird.
»Du bist Petrus, und auf diesen Felsen werde ich meine Kirche bauen, und die Mächte des Todes werde, sie nicht überwältigen« (Mt 16,18) sagt der Sohn des lebendigen Gottes.
Über Christus selbst hat der Tod keine Macht mehr (Röm 6,9); auch seine Kirche wird dem Ansturm der Todesmächte, den Wehen und Drangsalen, die dem Erscheinen des Menschensohnes vorausgehen, nicht erliegen. Daß sie zu leiden haben wird, sagt die Fortsetzung dieses Evangeliums.

Die Kirche Christi ist ein Mysterium, eine götliche, genauer: ein gottmenschliche Wirklichkeit in dieser Welt.
Je mehr wir von ihrem Geheimnis begreifen, desto unbegreiflicher, ja Wiedersprüchlicher erscheint sie uns. Ihr Wesen und ihre Sendung sind angedeutet in bildhaften ausdrücken wie Haus Gottes, Leib Christi.
Zum Haus gehört, daß es bewohnt ist und daß es festen Bestand hat.
„Wißt ihr nicht, daß ihr Tempel Gottes seid?”
Festen Bestand hat das Haus durch die Mauern und vor allem durch das Fundament.
Die wahre Kirche ist apostolisch: sie ruht auf dem Fundament der Apostel, auf ihrem Glauben, ihrer Lehre, daß heißt aber letzten Endes: auf Christus selbst; er ist der Fels.

Amen!

Gelobt sei Jesus Christus!




- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 22. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
JEDINO U KRIŽU JE SPASENJE


»Tada Isus reče učenicima svojim: „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. (…) Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga, u pratnji anđela, te će tada platiti svakomu prema djelima njegovim.”« (Mt 16,24-25.27)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sve razvijenije duše običnih kršćana, još više pripadnika duhovnih staleža, a najviše mistika sliče gorskom potoku sa svim njegovim vijuganjima, brzacima, virovima i vodopadima. Tu se ne misli toliko na vanjske poteškoće i borbe koje mora okusiti svatko, nego u prvom redu na nutarnje sumnje, na lomljenje samih sebe, na kidanje vlastitog bića, na gubljenje vlastitoga života.
To od nas traži Isus, to je čitava naša kršćanska sudbina. Od Jobova usklika da je čovjekov život na zemlji borba (usp. Job 7,1) nebrojeno je duša cviljelo u procijepu svojih nutarnjih muka. Ali za čovjeka su najteže muke bespoštedna borba između njegova »ja« i Boga.
Bog iskušava, i to koji put naprosto izvan svakog očekivanja, čovjeka koji govori da u njega vjeruje. Poslanje koje Bog povjerava ljudima stavlja ih pred strahovito teška pitanja.

Rembrandt: Jeremija
Rembrandt: Jeremija

Sve to doživljava u svojem životu i prorok Jeremija.
Bio je on prorok mlađahan, ali melankoličan. Odživio je i lijepa vremena proročkih zanosa i religiozne obnove za vrijeme kralja Jošije. No na pomolu su teški dani, uzdiže se novo, babilonsko carstvo. Prijeti veliki pustošitelj Nabukodonozor. Sve se to odražava u religioznom i političkom životu u Jeruzalemu.
Jeremiji je lijepo bilo onih prvih dana proročke službe.
A sada mu je postala teška riječ Gospodnja koju mora naviještati, riječ što naviješta teške dane. I još k tome, ljudi koje bi ona morala potresti i obratiti, da tako izbjegnu zlu kojim prijeti u ime Božje, oni mu se podsmijevaju.

Stoga je Jeremija bio izbatinan i bačen u javne hramske klade. Oslobođen, opet mora ne iz osobne osvete nego po naredbi Jahve, navijestiti još jednu »nesreću« ne samo protiv vrhovnog nadzornika hrama nego protiv cijelog Jeruzalema. Proroku je već dodijala ta kobna uloga i vrlo gorkim riječima se tuži Bogu na svoju proročku muku i sudbinu.
Uzalud odlučuje da ne će više ni misliti na Boga koji ga dovodi u takve jade.
»I rekoh u sebi: ne ću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.« (Jer 20,9)

Poput Jakova, borca s Bogom (Post 32,23-31), poput patnika Joba i prorok Jeremija osjeća u svom srcu Boga kao rasplamtjeli oganj kojemu ne može odoljeti.
Čini mu se da više ne može izdržati, ali je izdržao jer ga je Bog nadjačao i u njemu svladao ljudsku slabost. To je u svakom čovjeku najveća Božja pobjeda. Stoga Crkva želi da oni u našoj duši uzbude čežnju za Bogom koja će nas u sličnim trenutcima jedina spasiti.
Sve kušnje i patnje Bog na bilo koju dušu dopušta samo s namjerom da se ona jače privine uza nj i da je onda drži njegova desnica. Tako se iznova Božja snaga očituje u ljudskoj slabosti.

O bespoštednoj borbi koja se odvija u čovjeku do smrti pisao je iskreno Pavao apostol kao malo tko. Ali rješenje svih svojih muka on je kao i svoj spas nalazio u Kristu. Kao uvijek, Pavao se tu pokazao vjernim i dosljednim učenikom Krista Gospodina.
Zato on i nas kao svoju braću zaklinje na žrtvovanje samoga sebe, na žrtvovanje našega tijela Bogu »kao svoje duhovno bogoslužje« (Rim 12,1).
Bez toga žrtvovanja samoga sebe, ukoliko se naše »ja« protivi volji Božjoj, Bog u nama ne će pobjeđivati.
Stoga blago nama dok u sebi još osjećamo borbu protiv grijeha i zla.

Bez žrtvovanja samoga sebe naša vjera u Boga bi odjeknula u prazno.
Kršćanin je svećenik svoje vlastite žrtve ako želi biti sličan Kristu, Svećeniku i Žrtvi.
Za svoje žrtvovanje svaki vjernik ima osim u sebi još i dosta predmeta oko sebe, u svijetu. Svijet ima svoja načela, postupke i običaje koje kršćanin ne može slijediti ako želi ostati Kristov sljedbenik. Između svijeta i svega što je u njemu s jedne strane i između Krista i njegovih sljedbenika s druge strane stoji Križ, Kristov i naš zajedno.
Zato za sve nas vrijedi drugi apostolov zahtjev: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bog milo, savršeno.« (Rim 12,2)



Vjera u Krista mora preobraziti naše shvaćanje, naše ponašanje i naše prosuđivanje drugih ljudi. To su sve žrtve koje moramo uvijek iznova prikazivati Bogu. Zato i sam Isus kada je navijestio utemeljenje svoje Crkve na Petru, odmah poče izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem u mučeničku smrt i time se staviti na čelo svih onih koji će za njim nositi svoj križ. To ne odgovara ljudskoj naravi pa toga ne razumije ni prvak apostola, sv. Petar.
Stoga povuče Isusa nasamo i stade ga odvraćati od toga nauma. Apostol je još bio pun sebe i svijeta pa je kao takav Sinu Božjemu, koji mora da izvrši naum Božje ljubavi, na sablazan.
»Isus se okrene i reče Petru: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23)

Isusova bi otkupiteljska smrt ljudima malo koristila kad on ne bi svoje sljedbenike priveo na svoj križni put. Stoga je uz svoju smrt odmah proglasio i nužnost da se svi oni koji hoće da idu za njim moraju odreći samih sebe i za njim ponijeti svoj križ. Čudno je to moralo zvučati i apostolima, ali im je moralo biti jasno da će Kristov križ tražiti neprestano odricanje samih sebe.
To će njima i svim ljudima biti uvjet bez kojega ne će moći ići za Isusom i biti njegovi.
»Tada Isus reče učenicima svojim: „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.”« (Mt 16,24-25)

U svakom će čovjeku uvijek biti budna želja da sačuva svoj život, ali upravo zato Gospodin svojom božanskom riječju stavlja svakoga pred dilemu: izgubiti svoj život radi Krista i onda ga zauvijek naći kod njega, ili ga sačuvati u kratkotrajnom vremenu i izgubiti ga zauvijek. Da nam pomogne u izboru, Isus stavlja sve na svoje mjesto i po jedino pravilnoj ocjeni proglašuje da vječni život čovjeka u Bogu vrijed više nego čitav svijet. Stoga ne postoji ništa što bi čovjek mogao dati u zamjenu za taj svoj vječni život.
Nauk i praksa križa i samoodricanje toliko su protivni paloj ljudskoj naravi da ih je Gospodin morao »zasladiti« obećanjem vječne nagrade. Učinio je to u toj istoj prigodi kad je govoreći o svojoj muci navijestio i svoje uskrsnuće, a svima nama obećao da će opet doći i svakome naplatiti prema njegovim djelima.
»Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svojega, u pratnji anđela, te će tada platiti svakome prema djelima njegovim.« (Mt 16,27)



Bez toga Isus bi za svoje sljedbenike bio nepodnosivo strašan, a tako će to biti samo za one koji ne će da ga slijede po kraljevskom putu križa i slave.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jr 20,7-9
Ps 63 (62)
Rim 12,1-2
Mt 16,21-27


22. SONNTAG IM JAHRESKREIS (Jahre A)
Das Gesetz des Leidens


»Darauf sagte Jesus zu seinen Jüngern: Wer mir nachfolgen will, verleugne sich selbst und nehme sein Kreuz auf sich; dann folge er mir nach.« (Mt 16,24)

Gelobt sei Jesus Christus!
Liebe Brüder und Schwestern!

Wen Gott in seinen Dienst nimmt, den nimmt er auch in seine Schule, und wem viel gegeben wurde, von dem wird viel verlangt.
Der Jünger muß lernen, einverstanden zu sein mit der Arbeit, die ihm aufgetragen wird, mit der Mühle, dem Schmerz, dem Mißerfolg.
Dazu braucht jeder seine Zeit, und er braucht dazu die ganze Kraft seines Herzens. Und das Herz muß sich durchglühen lassen, es muß sich läutern und verwandeln lassen vom Geist Gottes, vom Heiligen Geist.

Jeremia hatte sich gegen seine Berufung zum Propheten gewehrt (1,6), dann aber dem deutlichen Befehl Gottes gehorcht. Seine Natur schien für diesen Beruf nicht geschaffen; er hatte ein weiches Gemüt und zerbrach fast unter der Last Gottes.
Er mußte gegen die Mißbräuche im religiösen und sozialen Leben seiner Zeit Einspruch erheben und die nahe Katastrophe ankündigen. Die Katastrophe ließ auf sich warten, nicht aber der Spott und die Vervolgung. Jeremia durchlebte Stunden der Bitterkeit, in denen er Gott Vorwürfe machte und sich selbst verwünschte.
Andere, die von Gott in Dienst genommen wurden, haben ähnliche Krisen erlebt und haben sie nur überwunden, weil sie nicht von Gott weg, sondern wie Jeremia zu Gott hin flohen.

Im Evangelium von Jesus Christus hat Gott endgültig seinen Heilswillen und sein Herrscherrecht offenbart.
In dem Brief an die Römer (12,1) zieht Paulus die konkreten Folgerungen, die sich aus dem „Erbarmen Gottes” für das Tun der Menschen ergeben (Röm 12,1).
Das geforderte neue Tun des Menschen wird kurz als der „Wahre, euch angemessen Gottes dienst” bezeichnet.
In ihm bringt der Mensch nicht irgendeine Gabe dar; er weiht sich selbst mit Leib und Leben Gott zum Opfer. Das ist Lobpreis, in dem die ganze Schöpfung ihren Sinn erfüllt und ihr Heil findet. Der wahre Gottesdienst geschieht in der Verwandlung der dargebrachten Gabe; der Kern des Menschenwesen, sein Denken und Wollen, wird erneuert, dem Denken und Wollen Christi gleichgestaltet.
So wird der Christ fähig, kritisch zu prüfen und zu urteilen, er fällt nicht mehr unter die Machtsphäre dieser Welt zurück, zieht vielmehr das, was in ihr gut ist, in seine eigene verwandelte Seinweise hinein. So setzt sich im Leben des Christen die Erlösungstat Christi in die Welt hinein fort.

Im heutigen Abschnitt des Evangeliums nach Mattäus ist das Wort von der Leidens nachfolge. Jesus weiß, daß ihm als dem Messias das Leiden bevorsteht, und auch die Junger sollen es wissen. Wieder tritt Petrus aus der Reihe der übrigen hervor, aber jetzt in schroffem Gegensatzt zu dem, was Jesus gesagt. Daß Jesus, der Christus und Gottessohn, auch der Gottesknecht ist, der leiden muß, das war nicht nur für Petrus unfaßbar. Aber Jesus stellt seine kirche mit großer Entschiedenheit unter das Gesetz des Leidens.
Er hat keine triumphierende Kirche gegründet.
Amen!

Gelobt sei Jesus Christus!


- 19:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 23. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
BRATSKO POPRAVLJANJE U LJUBAVI


»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.« (Mt 18,15-17)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!



Većina ljudi je uvijek sklona misliti samoga sebe i na svoje spasenje. Poslanje kršćanina je ipak da pomaže i drugima da se spase.
Pružiti ruku svakome čovjeku, pomoći svakome koji je u nevolji i imati razumijevanje za svakoga koji se nalazi u životnim poteškoćama je srž kršćanske ljubavi.
Spasenje je ponuđeno ljudima koji osjećaju potrebu podizanja Bogu. To je poslanje Crkve i trebalo bi biti poslanje svakoga kršćanina. Nitko od nas nema pravo pustiti bližnjega da propadne.
I sam je Krist došao na ovaj svijet da nas odvrati od puta propasti.
I Crkva to njegovo spasiteljsko djelo ima nastavljati među ljudima.

Sam Bog je morao više puta upotrijebiti mnogo riječi i slika da svoje proroke navede na izvršavanje njihove teške službe: da narod poučavaju i opominju.
Tako nam danas odlomak iz Knjige proroka Ezekiela govori o službi i odgovornosti proroka – stražara u Božjem narodu.
Ezekielu Božja riječ prikazuje opsjednuti grad kojemu građani postave stražara da digne uzbunu netom primijeti neposrednu opasnost neprijatelja.
Ako stražar ispuni svoju dužnost, bit će sam sebi kriv onaj koji ga ne posluša i onda pogine. Ali ako stražar u opasnosti ne pozove na uzbunu i ne opomene narod, odgovarat će za živote koji su nastradali njegovim nemarom.

Isto tako Bog se brine da svojem narodu pomogne u svakoj borbi, samo ne smiju zatajiti oni preko kojih Bog šalje svoju pomoć.
Zato se prorok Ezekiel osjeća pred Bogom odgovornim za svoj narod za svoj narod i za svakog pojedinca. On zna da ne smije šutjeti kad Bog po njemu prekorava, inače će biti krivac smrti grešnikove.
»Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, - govori Gospodin Proroku - a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.« (Ez 33,9)

Kada je opominjanje i popravljanje bližnjega učinjeno iz ljubavi prema Bogu, ono je u isto vrijeme najistinskiji izraz i bratske ljubavi.
Ono isključuje svaku volju za osvetom, jer ga pokreće jedino želja za dobro drugoga.
Budući da smo na neki način svi dužni opominjati jedan drugoga, najvažnije je svakoga od nas raspoložiti da ponizno, a ne osorno i tvrdoglavo, primi bratsku opomenu i s njom se okoristi. Bog nam ponajčešće progovara neizravno po drugim ljudima, po dobrim primjerima i događajima. Opasno je oglušiti se Božjim pozivima i prijekorima.

A sv. Pavao apostol nam kaže da smo onoliko kršćani koliko u nama ima ljubavi i to prave, žive i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu.
Tko ljubi bližnjega ispunio je sav zakon.
A redovito je nemoguće savršeno ljubiti ljude, pogotovo kad su nam možda odvratni i prema nama neprijateljski raspoloženi, ako ih ne ljubimo u Bogu i radi Boga.
Prema tome ljubav prema Bogu i prema bližnjemu je jedna te ista zapovijed.
»To je od veoma velike važnosti za ljude, koji su iz dana u dan sve ovisniji jedni o drugima, i za svijet koji se danomice sve više ujedinjuje« (GS 24) – kaže II. Vatikanski Sabor.
Stoga nam sv. Pavao kaže: »Braćo! Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni drugi ljubite. Jer, tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. (…) Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina, dakle, Zakona jest ljubav.« (Rim 13,8.10)



Kršćansko ispunjene Zakona teži k punini ljubavi.
Samo vršenje zapovijedi bez duha i ognja ljubavi ne bi mnogo vrijedilo niti je dostojno čovjeka, a kamo li Boga koji u prvom redu traži naše srce. Ali isto tako ljubav ostaje prazna riječ ako ona ne potiče na vršenje temeljnih zapovijedi Božjih koje određuju naš odnos prema bližnjemu i uopće prema ljudskom društvu. Neka je oganj ljubavi makar kako velik, on će se malo pomalo ugasiti ako ga ne hrane životna djela i žrtve. Njih donosi svagdanje vršenje onoga što nam je Bog zapovjedio i u srce usadio kako da se pravilno ravnamo prema njegovoj djeci i svojoj braći.

Ljubav ne čini bližnjemu zlo. A to znači da se mi za bližnjega moramo brinuti do potrebe i prema prilikama opomenuti ga i čak ukoriti. No da mu time, osobito u nakani i u načinu opomene ne nanesemo nikakvo zlo, mora nas voditi ljubav koja će nas naučiti gdje, kada i kako nastupiti.
Svi smo mi jedni za druge odgovorni pred Bogom. Zato svaki od nas treba da bude čuvar brata svoga. Istina, to ne znači da treba da se jedni drugima stalno postavljamo za tutore.
Ali ima momenata kada smo dužni upozoriti bližnjega, prigovoriti mu i ukoriti ga.
Uvijek može biti prikladno da opomenemo, a nekada nam je i neizbježna dužnost da pokaramo grešnika.
Na to nas upozorava i Gospodin Isus kad kaže: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.« (Mt 18,15-17)

Ta procedura o popravljanju bližnjega o kojoj Isus govori je zahtjev ljubavi i pravednosti. A isto tako kakav god bio grešnik treba da ga tretiramo ponajprije kao »brata svojega«.
Ali kad se radi o okorjelim grešnicima, tu ukor već ima javnu dimenziju. To je bratski ukor u zajednici Crkve.
Krist je Crkvi kao takvoj dao vlast da kori pojedinca, čak i da tvrdokorne isključuje iz svoga krila.
Crkva ima vlast da i juridički prosuđuje i osuđuje djela i zlodjela svojih članova. Ali nadasve ona treba da bude prostor oprosnog milosrđa.
Stoga čitava Crkva pa i svaka njezina vlast treba da ima uvijek na pameti koja je svrha te silne moći koju je Bog dao ljudima i protegao je do nebesa.

Gospodin nije samo svojoj Crkvi dao vlast vezivanja onih koji ne poslušaju Crkvu, nego joj je istovremeno dao i vlast razrješivanja dotičnih grješnika koji se izopćenjem osvijeste, pokaju i povrate u njezino krilo.
Svaka opomena i kazna u Crkvi je onoliko u Duhu Kristovom koliko ima nakanu liječiti i spašavati grešne ljude. Ali ako se grešnici ne žele popraviti, Crkvi ne preostaje drugo nego da se za njihovo obraćenje moli Bogu.

Tissot: Dvojica ili trojica u mom imenu
Tissot: Dvojica ili trojica u mom imenu

Tako Crkva biva produženi Krist na zemlji u spašavanju grešnika. Na taj način već sada ostvarujemo svoje nebo na zemlji. A nebo je ondje gdje je Isus, nebo je biti povezan s Isusom u molitvi.
»Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18,20) govori Isus. A to znači da prije treba »biti zajedno« sa svojom braćom i sestrama da bi Isus bio s nama i među nama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 33,7-9
Ps 95 (94)
Rim 13,8-10
Mt 18,15-20


- 18:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - UTORAK - 23. NEDJELJA KR. GOD.

UTORAK – 23. NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
SVAKI KRŠĆANIN JE IZABRANIK BOŽJI


Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Crkva ima vlast isključiti iz svoje zajednice tvrdoglave, okorjele i nepopravljive grešnike.
To isto je činio i sv. Pavao apostol kad je izopćio nevrijedne iz zajednice korintskih vjernika. Na taj način bi također korintska Crkva morala rješavati među sobom sve manje ili veće sporove. Pavao se ne čudi da Korinćani vode toliko parnica, jer je već Aristotel kazao za Grke da su skloni pravdanju, nego ga boli da to kršćani čine pred poganskim sucima.

Židovi su vrlo zamjerali svojim sunarodnjacima ako bi se koji usudio tužiti nekom nežidovskom sucu Židova. Koliko bi to više moralo vrijediti za Kristove sljedbenike koji će, kako kaže apostol, sa svojim Gospodin suditi cijeli svijet pa i same anđele.
Dakako, to suđenje znači da će vjernici prisustvovati konačnoj proslavi dobrih i vječnom odbacivanju zlih duhova, kada budu svi prokleti bačeni u »vječni oganj što je pripravljen đavlu i njegovim anđelima« (Mt 25,41).
Na sudu će biti izrečene vječne presude kod kojih će sudjelovati izabrani, a eto oni se u Korintu svađaju zbog svagdašnjih sitnica i to pred nevjernicima. A sve to dokazuje, kaže Pavao, da među njima nema nijednoga mudra koji bi bio sposoban riješiti svaku razmiricu među kršćanima. Na žalost, povijest je pokazala da to nije bio samo korintski slučaj.



Apostol ide korak dalje pa predbacuje vjernicima u Korintu što uopće traže pravdu od ljudi i što nisu spremni podnijeti nepravdu. Tu se on stavlja posve na temelj Isusova govora na gori gdje je rečeno: »Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.« (Mt 6,39).
Dok Korinćani rade sasvim suprotno: oni nanose nepravdu i štetu drugima i to braći u vjeri.
Stoga ih Pavao upozorava da nepravednici ne će ući u kraljevstvo Božje. Ako misle da hoće, varaju se.
Kad je apostol spomenuo nepravednike, onda im dodaje još deset vrsti grešnika koji prestupaju zapovijedi Božje i tako sami sebe isključuju iz kraljevstva Božjega.
»Zar ne znate, kaže Pavao, da pravednici ne će baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega.« (1 Kor 6,9-10)

Vidi se da su ti poroci bili vrlo rašireni u Korintu, velikoj trgovačkoj luci. Neki su se od tih pogana obratili na kršćansku vjeru i krstili se pa apostol želi da ustraju na novom putu života. U tu svrhu on ih podsjeća na svečani čas njihova krštenja kad je nad njih bilo zazvano ime Presvetog Trojstva. Ako se nekršteni i usuđuju raspušteno živjeti govoreći: »sve mi je dopušteno«, tako ne smije misliti kršćanin jer zna da bi tako živeći upropastio svoj vremeniti i vječni život. Treba ostati vjeran preuzetim obavezama krštenja, a ne vraćati se na stare grijehe.

Crkva i nas uči da uvijek trebamo živjeti u milosti Božjoj, a ne u grijehu, jer po svetom krštenju svi smo mi izabranici Božji, djeca Božja.
Krštenje je izvor, znak i potvrda našeg izabranja, našeg božanskog posinjenja.
Zato se svi kršćani i zovu zajednicom svetih koji na zemlji slave Boga, a nama se nevidljivo i nečujno pridružuju i nebeski blaženici kojima ćemo se i mi jednoga dana pridružiti na nebu.

Crkvu ne možemo dijeliti od Evanđelja, niti Evanđelje uzeti kao neku suhu knjigu Isusova nauka koji je imao s njim prestati.
Uz to treba imati uvijek na umu da Isus nije donio na svijet samo istinu nego i život kojim trebaju živjeti djeca Božja.
Navještenje Isusova nauka i nastavljanje njegova života povjereno je Crkvi koju je On sam u tu svrhu osnovao. U nju će stupiti svi pozvani i zato se ona i zove zajednica pozvanih (eklesia, kahál). Kao i u svakoj ljudskoj zajednici tako će i u Crkvi neki predvoditi narod Božji.
Njih će Gospodin posebno odabrati i pozvati, poučiti ih i ovlastiti svime što će im trebati u vršenju njihove odgovorne službe.
Zato, prije konačnog izbora i poziva dvanaestorice apostola, Isus se povukao nasamo i cijelu noć proveo u molitvi. Sve to znači da su sva duhovna zvanja također i plod molitve, redovito više drugih nego onih koji su pozvani.
Molitva, izbor i poziv su kao tri čina istoga, moglo bi se reći, liturgijskog obreda.
To što se Isus tom prigodom molio odgovara žrtvenom značenju njegova Evanđelja.
Na žrtvu spada svećenik koji moli i tako se tu Gospodin kod izbora apostola najprije pokazuje kao veliki Svećenik koji u apostolima okuplja oko sebe one koji će poput njega sada morati postati molitveni svećenici svoga naroda.
Da bi se to obistinilo kod svakog Kristova svećenika za njegovo zvanje i ustrajnost moraju i drugi moliti, ali jao ako on sam ne moli za sebe i za narod, ako nije »čovjek molitve«.


Duccio Di Buoninsegna: Slanje dvanaestorice

Isus je pozvao apostole kao svoje najbliže suradnike, ali tu su također velik broj njegovih učenika i silno mnoštvo naroda. Ne znamo mnogo o podrijetlu, značenju i pređašnjem životu tih ljudi. Biografski podaci nisu najvažniji, nego Isusov izbor i poziv, kao i odredba da budu pročelnici, očevi novog Božjeg naroda i Isusovi namjesnici na zemlji.
Isus ih je nazvao apostolima, svojim poslanicima i oni moraju biti slični onomu koji ih šalje.
Dvanaestorica apostola će biti pravni i osobni Isusovi namjesnici.
Papa i biskupi nastavljaju zbor apostola i skupa sa svećenicima vrše njihovu službu u Crkvi, službu vodstva, poučavanja i posvećivanja naroda Božjega.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kor 6,1-11
Ps 149
Lk 6,12-19


- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 24. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
OPRAŠTANJE I POMIRENJE

»Tada mu pristupi Petar i zapita ga: „Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?” Isus mu odgovori: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.« (Mt 18,21-22)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Osveta je duboko ukorijenjena u paloj ljudskoj naravi i malo je kršćana koji se ne trebaju boriti da joj se nikada ne prepuste.
Poslije prvog bratoubojstva Bog je raznim propisima zabranjivao mržnju i osvetu.
Mudrac Ben Sirah razmišlja nad tim propisima Božjim i otkriva svezu koje sjedinjuje čovjekovo opraštanje bližnjemu s opraštanjem za koje se moli Bogu.
Kada strasti mržnje i osvete prevladaju čovjekom, on i njegovo gnjevno lice postanu svakome gnusni. S tog gledišta svaki onaj koji se osvećuje, mora biti spreman na kaznu osvete od strane ljudi i od samoga Boga. Tko broji sve prestupke bližnjega protiv sebe, taj sili Boga da i On dobro pazi na sve njegove grijehe.
Stoga Mudrac traži da oprostimo svaku nepravdu drugim ljudima, ako želimo da Bog nama oprosti on što smo mi njemu skrivili.
»Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.« (Sir 28,2)

Glavni razlog da tako postupamo prema svojim uvrediteljima jest što smo i sami potrebni Božjega oproštenje i milosrđa. Vjernik dobro zna da mu Bog ne može oprostiti ako on sam ne oprosti nepravde koje su njemu nanesene. Zato sveti Pisac s tim povezuje i tako čestu ljudsku molitvu za ozdravljenje, bilo tijela bilo duše, koje ne možemo očekivati ako nemamo milosrđa s bližnjim.
Na koncu tko ozbiljno misli na svoju smrt, taj će prestati s mržnjom i oprostit će bližnjemu svaku krivicu. Jer umrijeti ne pomiren s ljudima znači umrijeti nepomiren s Bogom i ne računati na njegovo milosrđe.
Stoga nema grijeha što ga Bog ne bi oprostio čovjeku pokajniku, jer Bog koji je Ljubav očituje se osobito neumornim praštanjem.

Kakvo osvježenje i kakvu radost bi svijetom pronijelo Kristovo Evanđelje ljubavi kad bismo ga mi ljudi živjeli. Nestalo bi uskogrudnosti, zavisti, mržnje i osvete. Bratski bismo mogli surađivati i graditi svoj život ovdje na zemlji.
Sve to od nas traži Kristovo otajstvo i naše sjedinjenje s njime. Sve što činimo moramo činiti radi Gospodina koji se nama utjelovljenjem sasvim prilagodio. Mi smo s njim toliko povezani da tu vezu ni smrt ne prekida. Život koji nam je Krist darovao toliko nadilazi naš naravni život da kršćanin zapravo ne živi samome sebi nego Gospodinu. Prema tome mi i umiremo Gospodinu jer u njemu nastavljamo svoj život koji je zapravo njegov život.
»Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo.« (Rim 14,7-8).

Zato u svakom slučaju odgovara potpuno istini da mi svoje obveze prema bližnjemu moramo gledati pod vidom smrti koja će nas konačno zauvijek povezati s Kristom ukoliko budemo ovdje živjeli prema njegovim načelima i zahtjevima. Jer Krist je jednako Gospodar i živima i mrtvima. To je posljedica njegove otkupiteljske smrti i pobjedonosnog uskrsnuća. Tolika je naša povezanost s njime da nam On u životu pruža ono što nam je zaslužio svojom smrću na križu.
»Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Njegovo gospodstvo je nad svim ljudima potpuno, a očitovat će se u svoj njegovoj slavi kad na koncu svijeta dođe suditi žive i mrtve.
Ali On nije samo naš vječni Sudac, nego je i naš Otkupitelj i Spasitelj, naš Brat koji toliko pripada nama da zapravo njemu živimo.
Zacijelo, kaže se da i neki ljudi žive za druge kao na primjer roditelji za djecu.
Ali smisao istine da svi mi živimo svome Gospodinu je mnogo dublji i opsežniji. Ako ništa drugo, barem je očito ovo: ljudi mogu živjeti za drugoga samo do svoje smrti, a mi Gospodinu živimo zauvijek; njegovi smo jednako za života kao i poslije smrti.

Na toj temeljnoj istini našega života temelji se i Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu i njegov zahtjev za neprekidnim opraštanjem drugima.
Isusova riječ upućena Petru da uopće ne smije brojati koliko puta oprašta i prema tome da mora uvijek oprostiti tiče se svih nas.
»Tada mu pristupi Petar i zapita ga: „Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?” Isus mu odgovori: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.« (Mt 18,21-22)



Isus je sa svojim zahtjevom da bratu čovjeku treba uvijek oprostiti toliko iznenadio Petra, a s njime ne samo sve apostole i Židove nego i sve ljude, da je smatrao potrebnim svoj nauk predočiti vrlo uvjerljivom prispodobom o kralju i njegovom sluzi dužniku.
Gospodar koji oprašta taj silan dug svojemu sluzi je sam Bog. A čovjek, i to baš taj komu je Bog sve oprostio, upropašćuje prijatelja koji ga moli malu odgodu sitnoga duga. Ova prispodoba ne samo da do kraja rasvjetljuje Isusov odgovor Petru, nego je to produženo tumačenje završne molbe koju je Isus stavio u svoj Oče naš: »Otpusti nam dugove naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.«
Ako želimo imati Boga Ocem, treba da budemo samilosni kao i On i velikodušni u praštanju.

Mnogo više nego ikoji zemaljski kralj nama je naš Bog oprostio i zaboravio sve naše grijehe. Ipak je značajno da je kralj prema nemilosrdnom dužniku poslije njegova zlodjela postupao isto onako kako je imao pravo prije nego mu je oprostio ogroman dug. O Bogu ne možemo reći da će nam kada više predbacivati oproštene i okajane grijehe. Njih nestaje u moru Božjeg milosrđa.
Ipak nije na odmet sjetiti se da ćemo biti suđeni onako kako mi postupamo prema bližnjemu.
»Tako će i Otac moj nebeski – kaže Isus – učiniti s vama, ako svatko od srca ne oprosti svome bratu.« (Mt 18,35)



Dakle, kao što Bog oprašta nama naše grijehe, tako isto smo i mi dužni jedni drugima opraštati.
Malo je kada čovjek sličan Bogu kao kad oprašta uvede. Opraštanje je velika stvar, dostojna čovjeka i prijeko potrebna da se živi zajedno i u miru. Ali opraštati ne znači nipošto i nužno odustajati od borbe za pravednost, kada se radi o stalnim nepravdama koje se ispoljavaju kao nasilje protiv nas i protiv braće.
Zatim nije dovoljno samo opraštati. Često je važnije oproštenje od drugih pitati, nego li drugima opraštati. Inače se stvara lažni mentalitet koji uvijek ima nešto opraštati.
Isusu je milo ono opraštanje koje se očituje konkretno, koje završava pomirenjem.
Pomirenje je evanđeoska kruna opraštanja, ono čime se brat zadobiva i što uspostavlja jedinstvo među Božjom djecom i što raduje nebeskog Oca jer izgrađuje zajednicu Crkve Kristove.
Crkva treba da bude »prostor milosrđa« gdje je svakome moguće da živi u ljubavi s Bogom i braćom ljudima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sir 27,30-28,7
Ps 103 (102)
Rim 14,7-9
Mt 18,21-35


- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 25. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
PONIZNI I ISKRENA SRCA NALAZE GOSPODINA




»Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.« (Mt 20,16)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Naša vjera nije samo zaključak nutarnje težnje i vlastitog uvjerenja da postoji Netko od koga potječemo i kome idemo. To bi bila puka naravna vjera kojom će se mnogi spasiti.
Kršćanska vjera je prianjanje uz ono što nam je Bog objavio, i što dakle nadilazi naše naravno shvaćanje.
Riječ Božja današnjega bogoslužja govori nam kako nam se Bog približuje, kako nas On traži i vodi, kako nas na kraju nagrađuje u svome kraljevstvu. U tom smislu treba shvatiti i riječi proroka Izaije kojima se naviješta novi i vječni Savez između Boga i ljudi. Budući da je Bog prema nama tako susretljiv, da On čini prve korake k nama i da nas On privlači k sebi, moramo i mi kao razumna i slobodna bića ići k njemu i tražiti njegovo društvo i sjedinjenje s njime.
Bez toga našeg osobnog odaziva ostaje uzaludan svaki Božji pokušaj i pothvat da On postane naš, a mi njegov. Treba dakle Gospodina tražiti i molitvom ga sebi dozivati.
»Tražite Gospodina (Jahvu) dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati; k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.» (Iz 55,6-7)

Cijelo vrijeme našega života na zemlji ima upravo tu svrhu da tražeći nađemo svoga Boga od kojega smo potekli, koji daje sav smisao našem bivovanju koje će se konačno uključiti u njegovo vječno blaženstvo.
Bog nam je iskazao pravu očinsku blagodat kad nam je na raspolaganju da ga možemo tražiti i naći dok se nalazi na pozornici ovoga svijeta. To naše traženje nije ni tako teško budući da nam je Bog sasvim blizu, jer »u njemu živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28).

To je sve tako očito, a ipak ga mnogi kršćani, nakon prve vjerske krize, ne umiju više naći i čak ga izgube. Uzrok te tako česte i žalosne pojave jest to što u istom srcu ne može kraljevati Bog i grijeh. Da se netko povrati svome Gospodinu, potrebno je da napusti svoj grešni put života.
Mnogi misle da je to teško pa niti ne pokušavaju ili to čine površno i kolebljivo te se ne mogu osloboditi grijeha i posve prionuti uz Boga. Zaboravljaju koliko je Bog velikodušan u praštanju i kako naši okajani grijesi nisu nikakva zapreka da se sve više i više približimo Bogu.
Bog svakome čovjeku neprestano stoji na raspolaganju.
Sv. Pismo na bezbroj mjesta nam govori o toj Božjoj susretljivosti i dobroti prema nama grešnicima.
Dovoljna je samo ta činjenica da barem malko shvatimo kako su uzvišene Božje misli i nakane u odnosu na svakoga od nas.
»Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno.« (Ps 145 [144],18)


(pohlepa, laži, požuda, zavist, idoli)

Sve je milost. Sve od Boga dolazi. Stoga za vjernika je najveća radost pripadati Bogu i slijediti njegova Sina Isusa Krista.
U tome nam je sv. Pavao apostol živi primjer neinteresnog (nezainteresiranog) služenja Bogu. Jedina mu je želja: biti Kristov i za Krista nešto učiniti, sav se istrošiti.
Čitavo je Pavlovo življenje, djelovanje i trpljenje bilo usmjereno na Krista.
On je u sebi posve siguran da će po njemu Krist biti proslavljen, bilo da je on živ u tijelu, bilo da umre.
Sve njegovo postojanje pa i ono tjelesno stoji u službi Krista i naviještanju njegova kraljevstva.

S tog stajališta Pavao vrednuje i smrt i život. Smrt je za nj dobitak: bit će zauvijek s Kristom. Ali kad pomisli da mu život, uza sve trpljenje, pruža šansu da još nešto učini i pretrpi za Krista, želi još živjeti.
»Takva je moja željno očekivana nada: - kaže apostol – ništa me ne će smesti; sačuvat ću, naprotiv, potpuno pouzdanje i – sada kao i uvijek – proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim bilo da umrem. Za me je uistinu život Krist, a smrt dobitak.« (Fil 1,20-21)

Zato se Pavao veoma veselio što se Krist propovijeda, makar i neumjesno od lažne braće koji su povećavali bol njegovih okova.
Propovijedanje Evanđelja Pavlu je značilo isto što i postizanje toliko žuđenog cilja, svog konačnog sjedinjenja s Gospodinom. Sve nas ovo apostolovo življenje i djelovanje najljepše pripravlja da shvatimo smisao Isusove pouke u prispodobi s radnicima u vinogradu.
Nije važno dokle ćemo slaviti Krista u svojem tijelu, niti je važan rok i način smrti kojom ćemo učiniti to isto.
Jedino je važno živjeti i vladati se dostojno Kristova Evanđelja.
I to Evanđelje nam danas govori kako je Isus zaista neumoran u traženju ljudi i njihove suradnje, kako je neiscrpiv u pronalaženju svakovrsnih mogućnosti da nas sve dovede do vječnog spasenja i do vječne nagrade u nebu.
Bez obzira kako dugo je netko radio u vinogradu svoje duše i cijele Crkve, Krist će svima koji su pokazali i najmanju mjeru dobre volje dati udjela u svojem nebeskom blaženstvu. Sve nam to govori da je dosta Boga iskreno zazvati pa da se svatko uvjeri u nedokučivu veličinu njegova milosrđa.

Stoga Crkva želi da bismo i mi nasljedovali njegovu dobrotu.
Sve što imamo samo je Božji dar i Bog će s nama biti milosrdan prema mjeri kojom mi prosuđujemo bližnjega i njegove zasluge.
Čovjek je pozvan da surađuje na Božjem djelu.
Isus nas uči da nas je Bog stvorio iz ljubavi, a ne iz potrebe, pa nas tako i nagrađuje, dajući nam onaj pravi denar – samoga sebe – kao čisti dar i milost, jer Boga i njegovo zajedništvo ne možemo zaraditi.
Tko ipak misli da svojim zaslugama može pred Bogom postići prvo mjesto, bit će posljednji.
» Tako će posljednji biti prvi, - govori Gospodin -, a prvi posljednji.« (Mt 20,16)



Božja mjerila ljudskih zasluga razlikuju se od naših pa nam i ta Isusova pouka svjedoči koliko je važna poniznost u životu.
Kao što je milost sve što dobivamo od Boga, tako je i u međuljudskim odnosima dar sve što život čini vrijednim življenja.
Življenje u ozračju milosti i darivanja Bogu i ljudima, u prvom redu će usrećiti same kršćane i njihove zajednice, pa onda sve ljude.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 55,6-9
Ps 145 (144)
Fil 1,20c-24.27a
Mt 20,1-16a


- 16:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 26. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
SPASENJE I LJUDSKA ODGOVORNOST


»Nato će im Isus: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.”« (Mt 21,31b-32)

Giovanni Battistie Polo: Ivan Krstitelj propovijeda
Giovanni Battistie Polo: Ivan Krstitelj propovijeda

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Naše spasenje u cijelosti je djelo Božje i nezasluženi Božji dar čovjeku.
Međutim, spasenje je također i plod naše suradnje i naše slobode. Znak te čovjekove slobode jest njegova sposobnost da se obrati sa zla na dobro te da od zločestoga postane dobar i, obrnuto, sposobnost da se pokvari te da od dobroga postane opak.
Čovjek u sebi ima sposobnost i sreću da se Bogu može približiti i s njime se susresti.
Zato je svatko od nas osobno odgovoran za svoje spasenje.

Ipak u bilo kojem našem dizanju k Bogu molitvom i žrtvom, mi jesmo i uvijek ostajemo grešnici kojima je nužno potrebno da se neprestano obraćamo i popravljamo. Samo tako se smijemo približavati svome Bogu i samo tako možemo steći pravo da uđemo u njegovo kraljevstvo na zemlji i na nebu.
Bog rado oprašta svakome koji se obrati i popravi, jer On ne će smrti grešnika nego da se obrati i živi ( usp. Ez 18,23 i 32).
Bog hoće da se svi ljudi spase i da nitko ne propadne zauvijek. Upravo u tu svrhu Bog ne kažnjava grešnika tjelesnom smrću odmah nakon grijeha, nego je odlaže i čeka da se grešnik pobrine za svoje spasenje.

Tako se prorok Ezekiel mnogo trudio da se Izraelci u babilonskom sužanjstvu obrate, ali su ga oni malo slušali. Videći da se sužanjstvo produljuje i za one koji su uvidjeli da je to bila pravedna Božja kazna, tvrdokorni su čak predbacivali Bogu da ne postupa pravedno kad ih odmah ne oslobađa.
Ezekiel ih u Božje ime kori i poučava kako Bog vodi računa o svakom pojedincu. A ako pojedini obraćenik mora zbog kolektivne povezanosti i odgovornosti još ostati s drugima u sužanjstvu, to još ne znači da se Bog više sjeća njegovih prijašnjih grijeha. Oprostio mu ih je potpuno i dotični ne će umrijeti već živjeti Božjim životom. Dokaz je za to i oproštenje koje Bog daje uvijek i velikodušno onome koji odluči napustiti put zla da bi se obratio njemu svim svojim srcem.
»A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, - govori Gospodin -, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i ne će umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i ne će umrijeti.« (Ez 18,27-28)



Ezekiel, dakle, zahtjeva od svakoga da se što savršenije obrati i popravi.
Svatko tko se iskreno Bogu obrati, naći će Boga uvijek spremna na oproštenje, na novu ljubav i prijateljstvo. Kako god bila zapletena vanjska politička situacija, i zbog kolektivnog grijeha naroda, čovjek Božji naći će svoj smireni stav i u takvu stanju. Put osobnog obraćenja i predanja Bogu je jedino spasonosan. Zato svatko ima mogućnost da se spasi, samo ako hoće.

Tu istu istinu rasvjetljuje Isus svojim suvremenicima prispodobom o dvojici sinova koje je otac pozvao da idu na posao u vinograd. Ukratko Gospodin prikazuje dva različita sina i u njima dvije vrste čovjekova odgovora Bogu: poslušnosti i neposlušnosti.
Otac od obojice sinova jednako ljubazno traži: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!” (Mt 21,28)
Jedan je obećao poći u vinograd raditi i čak je rekao: »'Idem, gospodaru', ali ne ode.« (Mt 21,29). Drugi je ocu najprije odgovorio: »'Ne ću'. Kasnije promijeni odluku i ode.« (Mt 21,30b-31a)

Prvi sin je slika izraelskog naroda, a drugi svih ostalih naroda svijeta. Izraelci su smatrali Boga svojim Gospodarom i pristali su uz njegovu objavu i Zakon, ali ga nisu vršili pa su bili od Boga udaljeni više nego javni grešnici.
Isus im je to kazao u lice. On im ne predbacuje samo to što nisu vjerovali njemu, nego što su bez koristi slušali i propovijedi Ivana Krstitelja.
Tko ne vjeruje Ivanu, ne će vjerovati ni Mesiji.
Tko ne primi Ivanovo krštenje u znak svoje želje za obraćenjem, taj ne će htjeti na se primiti ni krštenje kojim je Isus morao biti kršten u svojoj muci (usp. Mk 10,38) i koje je potrebno svima ako hoće da dođu u život vječni.
Budući da ne idu putem pravednosti, takvim ljudima je ulazak u Božje kraljevstvo zakrčen.
Zato i kaza Isus »glavarima svećeničkim i starješinama naroda: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.”« (Mt 21,31b-32)

Dakle, Bog spasenje nudi svim ljudima. Hoće li to spasenje za nekoga biti djelotvorno il ne, to ovisi i slobodnom odgovoru svakoga čovjeka.
Spasenje je čisto osobna stvar koja se odlučuje držanjem što ga čovjek zauzme prema Bogu i prema Kristovu navještaju kraljevstva Božjega.
Isus traži da taj naš odgovor bude konkretan. Čovjekovo pristajanje uz Boga je slobodno, ali mora biti stvarno i učinkovito.
U kraljevstvo nebesko će ući samo oni koji se potrude da Božju volju započnu provoditi u djelo.
Ova Isusova prispodoba o dva sina mora i nas kršćane zaista potaknuti da ozbiljno razmišljamo, pa da i od straha zadršćemo zbog opasnosti da ne upadnemo u istu duhovnu situaciju kao i Hebreji, Kristovi sunarodnjaci.
Ako i mi ne budemo nastojali učvrstiti svoj kršćanski poziv i izbor kroz dobra djela i kroz trajno obraćenje srca, protiv nas bi se mogle okrenuti Isusove riječi da će nas carinici i bludnice preteći u Božjem kraljevstvu.

Zato bi svi kršćani, kako kaže sv. Pavao apostol, morali jednodušno se boriti za vjeru Evanđelja.
Preporuke sv. Pavla mogu divno poslužiti svima nama da izrazimo naše slobodno pristajanje uz nacrt spasenja koje nam je ponudio Krist i da tom pristajanju dademo okus stvarne činjenice.
»Budite složni, - govori nam apostol -, imajte istu ljubav, isto srce i jednu te istu misao! Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe! Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!
Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.« (Fil 2,2-5)



Sloga je moguća među onima koji su spremni sebe popravljati, obraćati se i žrtvovati jedan za drugoga. Koliko su pojedinci na to spremni, toliko u Crkvi ima i jednodušnosti.
Izvor i uzor tako spremne ljubavi jest Krist koji kao nitko drugi osposobljuje svoje sljedbenike za sve kreposti i žrtve.
Zato kršćani treba da budu ponizni srcem, da vrhovnom Božjem veličanstvu iskazuju poklon, čast, hvalu i zahvalu i da se svaki kaje za svoje grijehe i za njih zadovoljava čineći pokoru.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 18,25-28
Ps 25 (24)
Fil 2,1-11
Mt 21,28-32


- 15:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 27. NED. KR. GOD.

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
VINOGRAD GOSPODNJI JE SLIKA KRALJEVSTVA BOŽJEGA

»Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!' Zgrabiše ga, izbaciše van vinograda i tu ubiše. (…)
Tako će vam se – velim – oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.« (Mt 21,38-39.43)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Božji narod je prikazan riječima sv. Pisma u slici vinograda za koji se Gospodin brine. Tako u najljepšim slikama prorok Izaija prikazuje Božju ljubav i zaposlenost oko svojega Izabranog naroda.
Izabrani narod je taj Božji vinograd, a sam Bog je vinogradar.
»Vinograd Gospodina nad Vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci.« (Iz 5,7)

Ali evo, Bogu se njegov narod iznevjerio, jer je pošao po zlu putu.
Prorok s velikom žalošću spominje nevjeru izabranog naroda i s još većom ozbiljnošću naviješta teške kazne koje će Bog poslati na svoj izopačeni vinograd.
Izaija to govori da bi pozvao narod na obraćenje, inače će sam Bog zapustiti svoj vinograd i predati ga za plijen neprijatelju.
Bog se nadao od svoga naroda »da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu. (…) Nadao se pravdi, a eto nepravde; nadao se pravičnosti, a eto vapaja.« (Iz 5,4.7)

Izrael, izabrani narod, oko kojeg se Bog toliko trudio, proigrao je svoju šansu: odbacio je i ubio Sina Božjega Isusa Krista. Pred tim teškim misterijem povijesti treba da zastane u bogobojaznom razmišljanju svaki čovjek, svaka vjernička zajednica.
Zato prorok Izaija ističe kako je Bog razočaran sa svojim narodom. Ali Stari Zavjet ne govori samo o nevjernosti naroda i o Božjim kaznama, nego pobuđuje nadu u obnovu vinograda i u tu svrhu nas potiče na molitvu. Ta nada predstavlja zoru otkupljenja. Vinograd Božjega kraljevstva bit će otkupljen i to otkupljenje donijet će Krist.

Krist će doći i spasiti narod Božji.
Zato je danas taj vinograd Božji Crkva Kristova koja je raspršena po svem svijetu. Starješine izraelskog naroda nisu prihvatili Krista kad je došao među svoj narod. Isusov opis gospodarevog vinograda i njegovih slugu kao i vinogradareva vlastitoga sina tako je jasan da su svi slušatelji mogli razumjeti da su te sluge proroci Božji, a Sin sam Krist, Mesija, odnosno Poslanik Božji.
Ali glavari svećenički i starješine naroda su bili daleko od toga da u Isusu vide Božjega Sina i da ga kao takvoga prihvate za svojega Otkupitelja i Spasitelja.
Kao što su se uvijek loše ponašali sa svim Božjim slugama i prorocima, tako će oni posve odbaciti i Sina Božjega i osuditi ga na smrt.
Nakon svih uzaludnih pokušaja da spasi svoj narod, Bog »naposljetku posla k njima sina svoga misleći: 'Poštovat će moga sina.' Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!' Zgrabiše ga, izbaciše van vinograda i tu ubiše.« (Mt 21,38-39)

Tako u toj alegoričnoj prispodobi o vinogradu na kraju svoga javnog djelovanja i prije svoje muke i smrti, Isus se otvoreno sučeljuje i oštro razračunava s onima »koji ga ne primiše« (Iv 1,11) i to s »glavarima svećeničkim i starješinama narodnim« (Mt 21,23).
Isus se s njima posve razišao, jer su ga oni odbacili. Uskoro će se dogoditi najgore: ubit će sina gospodara vinograda, odnosno Krista, Sina Božjega.
Zato im Isus naviješta najtežu kaznu Božju.
»Tako će vam se – veli Isus – oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.« (Mt 21,43)

Izrael ubija Sina Božjega, a Bog njih stoga izbacuje iz svog vinograda i predaje ga drugim narodima koji će donijeti ploda.
Za kršćane Isusova vremena bila je to radosna vijest, jer oni su bili taj narod koji dobiva kraljevstvo Božje što donosi njegove plodove.
Zato je Evanđelje Kristovo uvijek radosna vijest za ljude dobre volje koji su spremni na trajno obraćenje.
Pavlove posljednje opomene Filipljanima vrijede stoga i za nas, osobito ako smo odlučili da se ozbiljnije pobrinemo kako bi barem unaprijed vinograd naše duše i naše službe donio bolje plodove nego do sada.

O radosti u Bogu i blagosti prema ljudima kao i o našem izbjegavanju tjeskobe, a isto tako o našem izručenju Bogu u molitvi što sve u nas i oko nas donosi Božji mir i na što nas potiče apostol Pavao, ne možemo ništa drugo reći nego da su to sve slatki plodovi vinograda Božjega koje mora u sebi imati svaki kršćanin.
Uz te kreposti Pavao spominje još neke oko kojih se treba truditi u svakom Božjem vinogradu.
»Uostalom, braćo, – govori nam apostol –, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubazno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka vam bude u srcu! Ono što ste od mene naučili i primili, što ste od mene čuli i na meni vidjeli, to nastavite činiti, pa će Bog, izvor mira, biti s vama!« (Fil 4,8-9)



Isus će svima biti izvor mira i kao takav će biti i ostati s nama ukoliko nastojimo da sve u svojoj duši sredimo i smirimo, a to znači usmjerimo prema Bogu i privodimo k njemu.
Crkva i u našem hrvatskom narodu bila je i ostaje Božji vinograd. Bog i u naš narod trajno šalje nove poslenike. Svatko je pozvan u svaki čas da radi u tom vinogradu: da »obrađuje« sebe, da pridonosi rastu zajednice u kojoj živi, da pridonosi boljitku sve Crkve. Svatko treba da svoj život gradi na Isusu Kristu, živom, ugaonom kamenu na kojemu samo počiva čvrstina zgrade duhovnoga života pojedinca i svake zajednice.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 5,1-7
Ps 80 (79)
Fil 4,6-9
Mt 21,33-43

- 15:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 28. NED. KR. GOD.

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
KRALJEVSTVO NEBESKO JE SVADBENA GOZBA SINA BOŽJEGA


»Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu...« (Mt 22,2-3)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Gozba je uvijek bila važno religiozno izričajno sredstvo. Imati udjela na gozbi znači biti u zajedništvu sa sudionicima gozbe.
Gozba je znak gostoprimstva i životnog zajedništva u najširem smislu.
Stoga se gozba u religioznom smislu uvijek shvaćala kao proživljavanje zajedništva s Bogom i ljudima.
Imati udjela na gozbi po tom poimanju znači uklopiti se u kult, u bogoštovlje jedne zajednice.
Tko je isključen iz gozbene zajednice, smatrao se isključen i iz životnog zajedništva.
Isključeni se smatra lišen spasenja i mira te nema više nikakva udjela na tajnovitom jedinstvu i povezanosti s drugima.
Tako tko blaguje hranu, usvaja tajnovitu životnu snagu i potpunu pripadnost zajedništvu.

Kraljevstvo je Božje isto tako prikazano kao gozba na koju su pozvani svi ljudi. Svi bi trebali postići sreću u Bogu.
Već prorok Izaija je navjestio da će Bog obdariti sve ljude svojim dobrima a poglavito one koji su bili potlačeni, ali vjerni svom pozivu. On će im spremiti gozbu i zauvijek će utažiti njihovu glad: kruhom i i vinom, nadom i srećom.
Tako velika budućnost koju nam Bog pripravlja uz suradnju svih ljudi dobre volje je oslikana mesijanskom gozbom.
Slavlje se slavi nebeskom Jeruzalemu. I na to su slavlje pozvani svi narodi. Nema povlaštenih. Svi su Božji uzvanici. Za sve ima mjesta.
Tada će Bog »raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše, i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti - sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti.« (Iz 25,7-8)

To će sve učiniti Bog naš u koga se uzdamo i Gospodin Isus koji nas je spasio. Zato svi mi kličemo i veselimo se spasenju njegovu.
Stoga treba da se zalažemo oko takvih međuljudskih odnosa da se već sada događa silazak toga nebeskoga Jeruzalema na zemlju.
Tu nadu treba da nosimo u sebi i zračimo je oko sebe, nadu u bolju budućnost za svoj narod, za Crkvu i za sav svijet.

Svi smo mi na putu prema tome nebeskom Jeruzalemu i nismo još na cilju.
Stoga u Pavlovu životnom stavu i mi pronalazimo svoj put. Mnogo toga nam je potrebno u životu. Ali neka nam se srce ne prilijepi za obilje dobara ovoga svijeta, niti neka nas ne satre ni oskudica potrebnih sredstava za život.
Glavno je da ostvarimo Božji plan s nama i da proslijedimo svoj put k Bogu.
U tome nastojanju Krist će i nama kao i apostolu Pavlu biti snaga u svim prilikama života pa i u trenucima tjeskobe.
Zato smo i mi dužni uvijek se zahvaljivati Bogu i drugim ljudima na svakome razumijevanju, pomoći i prijateljstvu.
I mi dobro znamo kao i prvi kršćani da ćemo za sva svoja dobra djela i trpljenja biti nagrađeni s proslavljenim Kristom u nebu.
Stoga bi trebali i nas svi naši svakidašnji doživljaji, oni ugodni i oni manje ugodni, poticati da slavimo Boga po Isusu Kristu ovdje i u vječnosti (usp. Fil 4,12-14.19-20).
»Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova!« (Fil 4,20)

Prema tome nitko od nas se ne bi smio oglušiti Božjem pozivu. U našem je životu sve Božji poziv i Božja milost, ali mi često nalazimo izlika da mu ne odgovorimo. Odveć smo zaokupljeni svojim svagdašnjim životnim tegobama i zaboravljamo da nas Evanđelje sve poziva na gozbu kraljevstva nebeskoga. Zaboravljamo također da ulazak u kraljevstvo Božje nije pravo koje smo stekli, već djelo milosti na koje svatko treba odgovoriti.
»Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu. Ali ovi ne htjedoše doći.« (Mt 22,2-3)



Iz ovih evanđeoskih riječi se jasno vidi da se tu govori o Bogu i njegovu Sinu Isusu Kristu.
Uzvanici nisu htjeli doći na svadbenu gozbu Sina Božjega. Preče su im bile njhove male brige i mali probitci.
Štoviše, bilo je i takvih otpornika koji su poslanike Božje ubili.
Kada prvi uzvanici ne bijahu dostojni, Bog šalje svoje sluge na sva raskršća da pozovu sve bez razlike.
Izabrani narod je proigrao svoju šansu i tako je Bog ponudio svoje spasenje svim narodima, svim ljudima.

Bog sve pozivlje, nikome ne krati svoje milosti, svoga neba. Ali i čovjek treba da učini svoje i da surađuje s Bogom i s tom njegovom milošću. Iako Bog sve poziva na gozbu svoga Sina, i dobre i zle, ipak na kraju se od svakoga traži svadbeno odijelo.
Zato nitko za života ne može sa svom sigurnošću ustvrditi da je u stanju Božje ljubavi, da je sačuvao krsnu (milost) nevinost i da je u posvetnoj milosti.
Bez posvetne milosti i bez Božje ljubavi nitko neće imati udjela na nebeskoj gozbi.
»Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: 'Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?' A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: 'Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.' Doista mnogo je zvanih, malo izabranih.« (Mt 22,11-14)

Sva se poruka ovih Kristovih riječi može razumjeti i euharistijski.
Euharistija je – po pričesti – Božja gozba na kojoj je već ovdje na zemlji darovan predokus neba. Svi su pozvani, ali svatko treba da dođe na gozbu u svadbenom odijelu: u milosti, razvezan od grijeha, u ljubavi prema Bogu i ljudima.
Ni nama neće ništa koristiti što smo kršteni ako ne živimo kao kršćani.
Treba dakle da ostvarujemo »pričesno kršćanstvo«, ali tako da se ne pričešćujemo samo s Kristom, nego i jedni s drugima (usp. Mt 5,23-24).
Istom će tako Crkva doista postati u Kristu »kao sakrament ili znak ili oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda« (LG 1; LG 45) te za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja« (LG 9)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 25,6-10a
Ps 23 (22)
Fil 4,12-14.19-20
Mt 22,1-14

- 15:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 29. NED. KR. GOD.

DVADESET DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
KRŠĆANIN I POLITIKA

»Tada im reče: ''Podajte caru carevo, a Bogu Božje!''« (Mt 22,21)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ima jedan vid našega kršćanskoga života koji nikako ne smije izmaknuti našoj pažnji i našem vjerničkom pristupu, a to je politički vid.
Danas su svi odreda uvjereni da Evanđelje vjernika ne odvlači od njegove društvene i političke zauzetosti i angažiranosti, nego ga baš na tom polju pozivlje na posebnu odgovornost i svjedočenje.
Isusova riječ nam danas omogućuje da otkrijemo taj evanđeoski temelj političke angažiranosti i društvene odgovornosti vjernika. Isus nam jasno govori da se carevo kraljevstvo i Božje kraljevstvo uzajamno ne isključuju već nadopunjuju.
Stoga Isusov učenik može, u isto vrijeme, djelovati i na jednom i na drugom području bez neizlječivih sukoba.

Bog je gospodar povijesti. Svaka zakonita vlast je od Boga (usp. Rim 13,1-2) koji jedini suvereno upravlja svim ljudima i čitavom svjetskom poviješću. On je uvijek u svoje kraljevstvo pozivao i pogane uz svoj odabrani narod.
Tuđinski su narodi katkada u povijesti znali poslužiti da se ostvari Božji naum s Izraelom kao što se to lijepo vidjelo u zadatku što ga je Bog povjerio Kiru.
Izraelci su se nalazili u babilonskom sužanjstvu i Izaija prorokuje da će taj perzijski kralj osvojiti Babilon i osloboditi Izraelce.
Stoga se ne treba čuditi što Bog naziva Kira svojim izabranikom i miljenikom.
Bog toga poganskog kralja naziva čak i svojim pomazanikom, iako taj naslov pripada samo izraelskom kralju (1 Sam 24,7; Ps 2,2), jer je htio da njegov narod i u tuđinskim vladarima gleda svojevrsne Božje namjesnike.
Bog ga je uzeo za desnicu, pred njim je oborio sve suprotne narode, razoružao neprijateljske kraljeve i pomogao mu da osvoji sve utvrđene gradove.

Bog je Kira odabrao i pomagao ne zbog njega samoga već radi sluge svoga Jakova i Izraela svog izabranika.
Kir nije ni poznavao pravoga Boga, još manje je znao da izvršuje njegove naredbe, ali je doista bilo tako.
»Iako me ne poznaš – govori Gospodin -, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo. Ja sam Jahve i nema drugoga.« (Iz 45,5-6)

Ni oslobođenje Izraela nije bio zadnji cilj Božji koji je pozvao perzijskog kralja. Prema Božjoj namjeri pravi je cilj to da se svijet otvori izraelskoj vjeri u jednoga Boga i da tim prihvaćenjem mogu i poganski narodi postići spasenje.
A to spasenje će se konačno dogoditi u Kristovoj Crkvi koja je trebala izići od Židova.
Nama je danas ta Božja namisao dobro poznata i mi je slavimo kličući Gospodinu. Ta On je Stvoritelj svega, Gospodar narodâ, Voditelj povijesti čovječanstva i svijeta.

To vrijedi i danas. Bog nam dolazi različitim putovima. Zbog toga ni kršćani ne smiju živjeti izvan stvarnosti svoga vremena. A to znači da se i kršćani moraju zanimati i za politička zbivanja društva u kojem žive. Svi koji rade u duhu Evanđelja, rade za Boga.
Kršćani su Božji izabranici i kao takvi trebaju biti kvasac Božjeg kraljevstva posred svijeta u kojem žive.
Naša vjera – kako kaže apostol Pavao – treba da je djelotvorna, nada postojana, a ljubav zauzeta, založena i angažirana u obiteljskom, društvenom, crkvenom i političkom životu. U tu nam je svrhu potrebna Božja milost, jer bez nje ne možemo shvatiti niti u djelo provesti Božju riječ.
Stoga i apostolov pozdrav: »Milost vam i mir!« (1 Sol 1,1) ne smijemo smatrati samo pukim pozdravom već i njegovom molitvom da Bog u nama izvede ono što hoće da postigne.

Crkva nije država.
Crkva je Božja ustanova i družba koja je sastavljena od ljudi i koju Bog vodi preko ljudi. Ona je Božji narod na zemlji koji ima misiju (ulogu – poslanje) spasenje cijeloga ljudskoga roda.
Zato kršćani koji žive u raznim državama svijeta i koji rade svoj posao i izgrađuju humanije i pravednije ljudsko društvo zapravo rade u širenju kraljevstva Božjega među ljudima.
I danas, poslije toliko stoljeća kršćanstva, ne treba ništa drugo željeti već da kršćani ispunjavaju to svoje glavno i temeljno poslanje preobrazbe ljudskoga društva, zajednice ljudi i naroda, u zajednicu djece Božje gdje će svatko moći u slobodi, istini i pravdi živjeti u ljubavi s Bogom i svojim bližnjima.

To je stav koji mora zauzeti svaki Isusov učenik s obzirom na kraljevstva, vlasti i države ovoga svijeta.
Kršćani se moraju pokoravati svjetovnoj vlasti i surađivati s njom u promicanju općeg dobra.
S tom svjetovnom vlasti svaki kršćanin se susreće živeći u svijetu i mora je prihvatiti u slobodi, bez straha da će upasti u obožavanje države. Dapače, apostol Pavao dužnost priznavanja svjetovne vlasti i poslušnosti njoj izvodi iz same poslušnosti prema Bogu (usp. Rim 13,1 sl.)
Stoga treba poštivati legitimni politički autoritet u zakonitim podavanjima i interventima koji uza svu svoju nesavršenost smjeraju općem dobru zajednice i pojedinaca.

Međutim, kršćanin se slobodno pokorava svjetovnoj vlasti samo ukoliko se određeno političko ustrojstvo slaže s voljom Božjom koja se objavila u Kristu Isusu, a koja se isto tako objavljuje u savjesti svakoga čovjeka. Sve to govori koliko je potrebno da kršćanin ne samo kritički prosuđuje društvenu i političku stvarnost oko sebe, nego da se i aktivno u tu stvarnost uključuje, razmjerno svome položaju i pozivu, i pridonosi da se ta stvarnost što bolje uskladi s Božjim nacrtom i bude zaista na služenje čovjeku.
Ipak, za sve vrijedi temeljni zakon, pa i za samu državnu vlast: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!î (Mt 22,21)



Najokrutniji je i najlošiji način vlasti kad si država prigrli i prisvoji božanska prava. Državna vlast i svaka druga vlast može biti od Boga, ali nikada ne može biti poistovjećena s Bogom. Kad se svjetovna vlast ogriješi o dužnosti prema Bogu i sebe ponovo izdigne na prvu i jedinu vrednotu, kao što je to bilo u komunističkom režimu kada čovjek nije smio niti mogao slobodno ispovijedati i živjeti po svojoj vjeri, onda je kršćanin dužan po svojoj savjesti oduprijeti se takvoj vlasti.
A to je već pravo i otvoreno progonstvo.
Kada stvari dođu do te krajnosti, postoji jedina moguća kršćanska opozicija takvoj vlasti: mučeništvo.

Ali, postoji i drugi slučaj preko kojega, isto tako, ne smijemo šutećke preći: kada se svjetovna vlast ogriješi o dužnosti prema čovjeku, jer čini da trpi nepravde i nasilje. To su sasvim poznate i konkretne političke stvarnosti, nama možda još i bliže.
Ni u tom slučaju kršćanin ne može bezuvjetno priznati postojeći poredak.
Kršćanin, kao uostalom i drugi ljudi dobre volje, mora se s njim suočavati iako s mnogo nestalnosti, pa i drama.
Ipak učenik Isusov mora znati da ga njegov Učitelj ne ostavlja sama ni na ovom području životne stvarnosti.
Riječ Božja koju sluša i Euharistija koju slavi moćna su sredstva koja u njemu stvaraju evanđeosku savjest i svijest i uvelike mu pomažu da ispuni tu svoju odgovornu misiju u povijesti svojega naroda i Crkve.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 45,1.4-6
Ps 96 (95)
1 Sol 1,1-5b
Mt 22,15-21


- 15:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 30. NED. KR. GOD.

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
LJUBAV PREMA BOGU I ČOVJEKU


»'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22,37-40)

Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim...
"Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim..."

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ljubiti znači izlaziti iz samoga sebe da bi se išlo k drugome.
A Bog je taj radikalni i absolutni »Drugi« po naravi i kao osoba, jer je Bog a ne čovjek.
On je subjekt i objekt naše ljubavi.
Zato će Bog, i to samo On, na kraju biti konačni, stalni i posvemašnji cilj naše ljubavi. Ali, dok smo ovdje na zemlji putnici, ne možemo ga doseći onako kako On jest »licem u lice« (usp. 1 Kor 1,12) već ga sada ljubimo nejasno kao u ogledalu.
A to ogledalo Božje jest čovjek.

Dakle, Bog dolazi u susret našoj slabosti dajući nam da »drugoga« ljubimo po mjeri našega ljudskoga i tjelesnog stanja. On nam omogućuje da ljubimo nekoga koji je »drugi« od nas po osobi, a ne po naravi.
Brat čovjek je moj »drugi ja«, odnosno stvorenje Božje kao i ja, ali različito od mene. Stoga mi Bog naređuje da ga ljubim kao samoga sebe. Ljubav prema bližnjemu je put koji vodi prema Bogu koji je konačni domet naše ljubavi.

Prema tome najbolji znak da li ljubimo Boga jest naša ljubav prema drugim ljudima. Uvijek trebamo tražiti Boga među svojom braćom i to poglavito među najpotebnijima i najsiromašnijima.
Bog je uvijek nježan i dobar prema svakome čovjeku, a posebno prema bijednima i nevoljnima.
Takvu ljubav Bog traži i od svoga naroda.
Uvijek će među nama biti siromaha, stranaca, beskućnika, napuštenih; odnosno ljudi koji trebaju našega razumijevanja i pomoći.
I mi ih poput Boga trebamo ljubiti i s njime se moramo za njih brinuti i pružiti im svoju pomoć i podršku.
Božji miljenici i štićenici su ljudi ugroženi svake vrste, kao što su sirotinja, udovice, doseljenici i svi oni koji su na rubu života i društva.
Tko za njih vodi brigu, Božji je suradnik. Tko povrijedi njihova prava, izaziva Boga za osvetnika.

Zato Bog prije nego što će sklopiti Savez s Izraelom (usp. Izl 24) poučava svoj narod o međusobnoj ljubavi i o socijalnoj pravdi.
A to znači da unutar Božjeg naroda treba da vladaju prisni društveni suodnosi. Tako kod ugnjetavanja udovica i sirota Bog prijeti da će se On sam za njih osvetiti i ugnjetavače pogubiti tako da im žene ostanu udovice, a djeca siročad.
I najgorega silnika može jedva što drugo zadržati od ugnjetavanja slabijih kao upravo strah da će Bog s njime prije ili kasnije tako postupati. Koliko se nepravde još uvijek vrši kod posuđivanja novaca među pojedincima i među narodima.
Uzimanje kamata sada se smatra opravdanim. Ali nikad se ne bi smjelo kod zajmova povrijediti ljudska prava drugoga, a ono je i bez lihvarenja često spojeno s raznim nemoralnim zahtjevima na račun čovječega dostojanstva ili probitka čitavog naroda.
Stoga onaj koji trpi nepravdu bit će uslišan od Gospodina u svojem vapaju, a nemilosrdnog tlačitelja Bog će teško kazniti.
»Ako k meni zavapi, uslišat ću ga, jer sam ja milostiv!« (Iz 22,26) govori Gospodin.

Tko iskazuje ljubav ugroženima, ljubi ih nekako umjesto Boga. Dopušta da ih Bog ljubi preko njega.
Naš Bog je sućutan Bog pa zahtjeva da i mi budemo sućutni jedni prema drugima. Božja ljubav prema nama je nježnija od majčinske ljubavi. Tom i takvom ljubavlju i mi bismo trebali ljubiti sve one koje Bog ljubi. Dakle, sve ljude.

Ta ljubav je resila prve kršćane koji su prihvatili Kristovo Evanđelje.
Duh Sveti je bio u njima djelatan i darovao im je snagu da prihvate tu Riječ uz cijenu velikih nevolja i ispunjavao ih je nutarnjom radošću.
Njihovo ih je kršćansko opredjeljenje stajalo trpljenja u vlastitoj okolini.
Ali upravo zbog toga što su trpjeli za riječ Božju, razglasila se na daleko tada nova kršćanska vjera.
To je pak apostolu Pavlu olakšalo njegov misionarski rad. Kamo god je došao, već su ljudi znali o njemu i o njegovom neumornom propovijedanju Evanđelja.
A to je sve bila zasluga prave življene i misionarske vjere njegovih kršćana.
Takva životna vjera prožeta djelotvornom ljubavlju kršćana u Solunu bila je na ponos apostolu kad kaže:
»I vi ste, primajući Riječ u velikoj nevolji s radošću koju daje Duh Sveti, postali naši i Gospodinovi nasljedovatelji, tako da ste postali uzor svim vjernicima...« (1 Sol 1,6-7)


Solunski sveci

Prve kršćanske zajednice su uzor svim zajednicama koje žele širiti blagovijest Kristovu.
I tako živa crkvena zajednica omogućuje nastanak drugih crkvenih zajednica.
To vrijedi i za naše sadašnje crkvene zajednice.
U tome se sastoji sav naš kršćanski život: obratiti se Bogu od idola, služiti Bogu živome ljubeći brata čovjeka i iščekivati dolazak s nebesa Isusa Krista uskrsloga šireći njegovo kraljevstvo istine, ljubavi, pravde i mira među ljudima.

I danas se mnogo raspravlja o tome što je bit kršćanstva.
Krist daje dvije zapovijedi Zakona i govori da su u biti slične i jednake. Ipak prednost daje ljubavi prema Bogu, jer se sve na tome zasniva.
Tko zapravo istinski ljubi Boga, taj neminovno mora ljubiti i čovjeka.
Nitko ne može ljubiti Boga koga ne vidi, ako ne ljubi brata svojega koga vidi (usp. 1 Iv 4,20 sl.). Isus nas uči da umijemo čitati volju Božju u očima ljudi koji nas trebaju i upućuje nas da budemo stvaralački suradnici Božje ljubavi među ljudima.
Isus i nama danas govori kao nekada svome sugovorniku iz Evanđelja: »'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22,37-40)

Da, ljubav prema Bogu najčvršći je temelj ljubavi i poštovanja bližnjega.
A ljubav prema bližnjemu je jedina ljubav koja se od ljudi diže k Bogu. A to znači ljubiti Boga na onaj jedini način na koji se On i stvarno među nama ponazočuje: to jest u bratu čovjeku.
I brat je neka vrst sakramenta, najsvakodnevniji od svih sakramenata s kojim se susrećemo na svakom koraku života, kao što je i ljudsko tijelo u kom se skrivala Riječ i kao što je Euharistija u kojoj se skriva tijelo i krv Kristova.
Neka nas stoga Euharistija koju slavimo posveti baš za ovu svetu ljubav, jer gdje je ljubav i prijateljstvo tu je i Bog.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 22,20-26
Ps 18 (17)
1 Sol 1,5c-10
Mt 22,34-40

- 15:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 31. NED. KR. GOD.

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
PASTIRI I VJERNICI: SVI SU BRAĆA PRED BOGOM


»Ne dopustite da vas nazivaju „Rabbi”, jer imate samo jednog Učitelja, a svi vi ste braća! Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista! Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.« (Mt 23,8-12)

Luca Signorelli: Pričest apostola
Luca Signorelli: Pričest apostola

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svaka stranica sv. Pisma koju nam bogoslužje čita kroz crkvenu godinu, upućena je svim vjernicima bez razlike: pastirima koji je objavljuju i puku koji tu riječ sluša.
U odnosu na riječ Božju svi smo mi narod koji sluša i Crkva koja se uči i poučava od Gospodina.
Stoga da u našem životu bude što manje raskoraka između riječi i djela potrebno je ispitati svoju savjest pred Bogom i u svjetlu Božje objave uskladiti čitav život po Božjem Zakonu.
Mnoge nesuglasice u našem životu proizlaze iz toga što se mi ne nastojimo klanjati Gospodinu u duhu i istini.

Zato Bog nije bio zadovoljan sa svojim odabranim narodom niti s njegovim vođama, iako je Izrael nakon povratka iz babilonskog sužanjstva obnovio hram i u njemu bogoslužje. On im čak šalje svoga proroka Malahiju da ih podsjeti na ljubav Gospodinovu prema Izraelu i na njihovu nevjernost prema svome Bogu.
Zatim slijede vlo teške optužbe protiv svećenika i čtavoga naroda.
Prorok Malahija upućuje posebno oštar prijekor svećenicima. Oni su bili naročito zaduženi za bogoštovlje, za slavu Božjega imena, a bili su u tome površni.
Nadasve, život im nije odgovarao njihovu uzvišenom pozivu i tako postadoše kamen spoticaja drugim vjernicima.
Bog ih opominje i svečano poziva na obnovu Saveza.

Bog po proroku konstatira da su ne samo oni sami zašli s puta već su skrivili da se i mnogi drugi spotiču o Božji Zakon.
Time se skvrni i kida Savez s Bogom, ako ne uvijek izvana, a ono barem u srcu, što kod Boga jedino odlučuje. Zato ako se ne poprave, Bog će na njih svaliti svoju kletvu i dopustiti da ih pogani preziru i ponizuju.
»Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste Savez Levijev – govori Gospodin nad Vojskama. Zato učinih da Vas preziru i ponizuju svi narodi, jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući Zakon.« (Mal 1,8-9)

Za sve nas vrijedi činjenica da je Bog veliki kralj i da njegovo ime mora biti svuda poštovano. Svi moramo polušati njegov glas i uzeti ga k srcu. Svi smo dužni slaviti njegovo ime ne samo riječima, nego još više djelima. Stoga nema druge nego se vratiti svome nebeskom Ocu i jedinome Bogu koji nas je stvorio i koji nas čeka kao izgubljenu djecu.
Samo u njemu ćemo naći i sačuvati mir svoje duše u poniznosti i djetinjoj odanosti Bogu.
Tako će se svaki vjernik osjećati u Bogu kao dojenčen na grudima svoje majke.

Takav stav prema Bogu svodi se na srdačne suodnose među ljudima, jer su svi oni miljenici Božji.
Zato nasuprot svećenicima Staroga Zavjeta koje šiba prorok Malahija, u apostolu Pavlu nam Duh Sveti pruža lik pravoga dušobrižnika.
On vrši svoju apostolsku i pastirsku službu majčinski, nježno i privrženo, brižljivo i odano.
Istina, on će se predstaviti i kao »duhovni otac« (usp. 1 Kor 4,14 sl.; 1 Sol 2,11), ali opet najčešće svoje vjernike nazivlje »braćom« (1 Sol 1,4; 2,1.9).
Očito mu je stalo da se njihovi uzajamni odnosi odvijaju u privrženoj i srdačnoj familijarnosti i uslužnosti.
»Braćo! – kaže apostol – Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoje dijete. Tako puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo Evanđelje Božje nego i naše duše, jer ste nam omiljeli.« (1 Sol 2,7-8)

Stoga se svaki vjerski odgojitelj i voditelj mora čuvati da svojim životom nikoga ne sablažnjuje.
Na to nas upozorava Isus u svojemu Evanđelju gdje nemilo šiba pismoznance i farizeje koji »zasjedoše na Mojsijevu stolicu« (usp. Mt 23,1-7). Prigovora im puki vjerski intelektualizam, spojen s juridizmom.
Propovijedaju vjersko znanje drugima, a život im je u protuslovlju s naukom koji naučavaju.
Pravu religioznost pretvaraju u šturo opsluživanje zakona i postaju robovi formalizma. Ako što dobro čine, to nije radi slave Božje nego radi ljudske hvale.
Uvijek gledaju na svoju čast i na ustima im je uvijek hvalisanje o svojoj vjernosti. Oni brižno čuvaju polog vjere, ali ne prenose više porku Božju ljudima.
Zato Isus i kaže narodu i svojim učenicima: »Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne čine.« (Mt 23,3)

Isusu je veoma stalo da u zajednici njegovih učenika u Crkvi bude sasvim drugačije.
Bratski odnosi u Crkvi temelje se na tom što nam je svima zajednički Otac, Bog, i što nam je Vođa i Učitelj Krist Isus.
I On govori svim svojim učenicima za sva vremena: »Ne dopustite da vas nazivaju „Rabbiî, jer imate samo jednoga Učitelja, a svi vi ste braća!
Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednoga Oca, onoga nebeskoga.
Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!« (Mt 23,8-10)



A sve to znači da među Isusovim učenicima, u Crkvi, treba da se svi odnose bratski jedni prema drugima. I to bratstvo ne smije biti samo osjećaj, već treba da se odjelotvori služenjem. A na svećenike kao odgojitelje u vjeri spada da se sami ili preko drugih brinu da pojedini vjernici budu u Duhu Svetome dovedeni do toga da razvijaju vlastiti poziv po Evanđelju, do iskrene i djelotvorne ljubavi i do slobode djece Božje kojom nas je Krist oslobodio.
Kršćansko bogoslužje kao i ostale crkvene djelatnosti trebaju služiti odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost i da spoznaju što je Božja volja u važnim kao i u svakodnevnim događajima njihova života, naroda i Crkve.
Kršćani trebaju biti također poučeni da ne žive samo za sebe nego da prema zahtjevima novoga zakona ljubavi svatko kako je milost primio tako njome drugome služi.
»Tko je najveći među vama, – kaže Isus –, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.« (Mt 23,11-12)

Dakle, ne jedni nad drugima, niti jedni kraj drugih, a još manje jedni protiv drugih, nego jedni sa drugima, jedni za druge.
Zato će svako grešno uzvisivanje nad drugima biti kažnjeno, a svako kreposno ponizivanje nagrađeno.
Takvi bi morali biti naši odnosi s braćom koja s nama žive i rade. A to je ujedno i znak naše djelotvorne vjere, čvrste nade u bolju budućnost i bratske ljubavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mal 1,14b-22b.8-10
Ps 131 (130)
1 Sol 2,7b-9.13
Mt 23,1-12

- 14:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 32. NED. KR. GOD.

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
VJERNOST I BUDNOST


»Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa!« (Mt 25,13)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Božja riječ koju danas slušamo poziva nas da pogled vjere upravimo prema »posljednjim stvarima«, odnosno prema konačnom određenju ljudi i svijeta.
Prispodobom o deset djevica koje idu u susret zaručniku koji dolazi, Gospodin je htio opisati življenje svojih učenika u svijetu kao i samo značenje njihova životnog puta. Htio nam je pomoći da promatramo sav naš život u ogledalu Božje volje i da razmišljamo nad našim konačnim i vječnim određenjem.



Biti kršćanin znači davati određeni smisao svome životu. Nećemo živjeti punim kršćanskim životom ako se raspršimo u svome svakidašnjem radu. A isto tako ne smijemo preći niti u naviku i uspavanost koje ruše našu vjeru.
Život nam postaje osmišljen samo onda ako svaki dan iznova prihvaćamo svoje zadatke očekujući Kristov dolazak. Zato ne gledajmo neprestano vrijeme koje prolazi, već znajmo gledati vječnost koja dolazi.
Prema tome kako idemo naprijed, imamo i mogućnost da nađemo pravi život i Mudrost.

U Starom je zavjetu Mudrost drugo ime za Boga. A u Novom zavjetu ti starozavjetni tekstovi o Mudrosti rado se primjenjuju na Isusa Krista. On je nama kršćanima »Mudrost Božja« (1 Kor 1,24). Zato traženje mudrosti nije tako teško kao što se misli.
Treba samo mudrost ljubiti i onda se brzo nalazi.
Tko za njom žudi, ona mu se hitro daje upoznati i dolazi mu u susret.
Mudrost usavršuje razumnu narav ljudske osobe i blago privlači ljudski duh da traži i ljubi istinu i dobro. I kad je čovjek njome prožet, ona ga po vidljivim stvarima vodi k nevidljivima, k Bogu.
»Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama, i u susret im dolazi u svakoj misli.« (Mudr 6,16)

Zato čovjekov život ne prestaje na ovoj zemlji. To je sigurnost kršćana.
Krist je umro i uskrsnuo. Nakon njega i s njime uskrsnut će svi ljudi. Naša smrt je samo prijelaz i preobrazba vremenitog u vječni život.
Krist je onaj u kojemu i po kojemu će se izvršiti naše uskrsnuće. Kao što od njega dolazi sve spasenje, tako i uskrsnuće.
Uskrsli Krist će nanovo doći i potražit će nas da bismo zauvijek živjeli s Ocem.
»Jer, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim. (...) Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima!« (1 Sol 4,14.18)

Eto, to je život na ovoj zemlji u svjetlu kršćanske vjere: očekivanje Gospodinova dolaska.
Mi kršćani smo sigurni da se odlučni događaj mora jednom zbiti i za nas, pa stoga treba da živimo tako da sve što činimo nosi pečat tog očekivanja.
Ali, tu se ne radi o nekom bezbrižnom i neradnom očekivanju u kom je glavno da vrijeme odmiče i ništa više, nego je riječ o očekivanju s upaljenim svijećama našega života i sa spremnošću da iziđemo u susret Zaručniku u koje god doba našega života dođe da nas povede sa sobom na svadbenu gozbu svoga nebeskoga kraljevstva. A to znači živjeti u vjernosti u budnosti.
Biti vjeran Bogu znači ustrajati u dobrim djelima i ne odlaziti s bojnog polja ni onda kada se očekivanje otegne, a obveze budu sve zahtjevanije.
Bdjeti znači misliti na život i uvijek raditi u skladu s voljom Božjom.
A to je živjeti po vjeri koja se hrani dobrim djelima i koja očituje svoju snagu ljubavlju.
Dakle, živjeti s dušom i srcem koji se protežu prema nebu, do Gospodina.
To je ono o čemu govori pslamista: »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.« (Ps 63 [62])

Vjernost i budnost označavaju sav naš kršćanski život i rad u nadi Kristova dolaska. Stoga susret s Gospodinom u času smrti prikazuje se u Evanđelju kao susret sa Zaručnikom. Umjesto sprovodnih povorki, tu se svatovske pjesme. Zaručnik, koga su u evanđeoskoj prispodobi očekivale djevice, jest sam Isus Krist, naš Otkupitelj i Spasitelj.
Njegova je zaručnica cijela Crkva, a i svaka pojedina duša. Budući da Isusova zaručnica treba da bude ista kao zlato, u toj prispodobi vjernici se uspoređuju s djevicama koje su čiste dušom i tijelom.
Svjetiljke što ih djevice nose u ruci označavaju vjeru. Tko te vjere nema, nije pozvan na svadbu i ne može ući u nebo, u kraljevstvo Božje.
Ulje, koji se svatko mora opskrbiti, jesu dobra djela. Svjetiljka bez ulja ne pomaže nam ništa, baš kao i vjera bez dobrih djela. Tko misli da će u nebo doći samo zato što je kršćanin, taj spada u red ludih djevica.

Ići u susret Zaručniku slika je našega života na ovoj zemlji.
Jedni cilj svakome čovjeku na ovoj zemlji jest taj da se dobro pripravi na dolazak Isusov. Stoga kroz tu prispodobu o »mudrim i ludim djevicama« Isus nam želi u srce usaditi pravu mudrost, pravo vrednovanje života i svakoga trenutka.
Čas našega prijelaza u vječnost je neizvjestan. Dogodit će se iznenada i ne bi nas smio naći nepripravne. To će biti sudbonosni trenuci našega života koji će odlučiti o našoj vječnosti.
Na sve to nas sam Isus upozorava kad kaže: »Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa!« (Mt 25,13)

Bdjeti moramo na početku svoga života, u zrelim godinama i o njegovu zalazu, jer svako doba našega života ima svoj poseban zadatak koji treba izvršiti.
Bdjeti moramo i zbog toga što rad čitavog našeg života sakuplja sve ulje potrebno da u nama uzdrži djelotvornu, gipku i žarku vjeru bez koje nije moguće ugoditi Bogu.
Zato nas Isus najozbiljnije upozorava na opasnost duhovnog stava nebrige, nemara i lakomislenosti kojima se mnogi ljudi kobno poigravaju vlastitim spasenjem i spasenjem drugih s kojima žive.



Postoji, dakle, za svakoga od nas kobna mogućnost da se promašimo, da nas trenutak smrti nađe nepripravne.
Kako je težak doživljaj zatvorenih vrata kraljevstva nebeskoga.
Kako je teška Isusova riječ, pogotovu kada je izrečena za svu vječnost: »'Zaista, kažem vam, ne poznam vas!'« (Mt 25,12)
A da nam se sve to ne bi dogodilo, treba da tražimo Boga dok se može naći (usp. Iz 55,6).
Svakog časa života već živimo svoju vječnost!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 6,12-16
Ps 63 (62)
1 Sol 4,13-18
Mt 25,1-13

- 14:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 32. NEDJELJA KROZ GODINU (b)

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
KRALJEVSTVO BOŽJE KROZ PRISPODOBU O DESET DJEVICA



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma poziva nas ne samo na prolaznost stvarnosti ovoga svijeta, već na naše osobno svakidašnje približavanje »susreta« s Gospodinom koji dolazi...
Naša smrt nije samo svršetak ovozemaljskoga života već »ulaz« u kraljevstvo »svjetlosti«. Zato za taj konačni susret s Gospodinom moramo imati »svjetiljke« u rukama i »svadbeno« ruho, ako ne želimo biti »bačeni u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi« (Mt 22,13).

Stoga nas Isus Krist preko svoje Crkve neprestano poziva na pripravnost govoreći nam: »Obratite se, jer kraljevstvo Božje je blizu...« (Mt 4,17).
Mi kršćani smo dobro svjesni toga da će Krist doći suditi žive i mrtve u dan i u čas kad se nitko od nas i ne nada.
Zato riječi Isusove: »Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa« (Mt 24,44), trebaju svima nama biti kao stalna opomena na ozbiljan i svet kršćanski život.

U ovom duhu razboritosti i mudrosti očekivanja Kristova dolaska treba shvatiti prispodobu današnjeg Evanđelja o »mudrim i ludim« djevicama. Razboritost »mudrih« djevica se sastoji u tome što su predvidjele da bi zaručnik mogao i kasniti na svadbu te su sa svjetiljkama uzele sa sobom u posudama također i ulja tako da bi mogle biti spremne u svako doba dana i noći ući na svadbu sa zaručnikom kad god on bude stigao. Dok lude djevice to nisu predvidjele. Budući da je zaručnik bio okasnio, sve djevice su bile pozadrijemale i zaspale.
Ali eto iznenada o ponoći nasta vika: „Evo zaručnika! Iziđite mu susret!”
Tada ustadoše sve te djevice da iziđu u susret zaručniku sa svojim svjetiljkama. Ali lude djevice nisu imale sa sobom ulja u posudma te su im se svjetiljke počele gasiti.
I dok su one odlazile da kupe ulja, zaručnik je stigao i one koje su bile spremne ušle su s njim na gozbu i vrata se zatvoriše. Kasnije su stigle i lude djevice, lupale su na vrata zaručnika i vikale: ”Gospodine, Gospodine! Otvori nam!” A on im odgovori: „Zaista, kažem Vam, ne poznam Vas!” I na koncu prispodobe Gospodin Isus obraćajući se svima nama, kaže nam: »Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa«

Isus Krist će zasigurno doći, iako ne znamo točno ni dana ni časa. Stoga moramo iščekivati Gospodinov dolazak u ozbiljnosti života, živeći u vjeri, nadi i u ljubavi prema Bogu i čovjeku, čineći dobra djela u vjernosti svakidašnjeg života tako da budemo uvijek spremni primiti ga sa svjetiljkama u ruci i s uljem u posudama kao mudre djevice u svako doba našega života.
Današnja prispodoba o mudrim i ludim djevicama nam jasno govori da budućnost našega života u kraljevstvu nebeskom je sasvim usko povezana s ozbiljnošću našega kršćanskog života ovdje na zemlji.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 17,22-24
2 Kor 5,6-10
Mk 4,26-34

- 14:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 33. NED. KR. GOD.

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
RAD U SLUŽBI VJEČNOSTI


»Tada mu reče gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'« (Mt 25,21.23)


Detalj vitraja - "Valjaš, slugo dobri i vjerni"

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U naše vrijeme se daje sve veća važnost ljudskome radu, kao da o njemu sve ovisi. Rad se i njegov učinak najviše cijeni i slavi.
U novije doba se govori i o teologiji rada koja bi imala osmisliti njegovo značenje s obzirom na konačni čovjekov cilj.
Takva teologija je posve biblijska, jer sam je Bog načinio čovjeka i postavio ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva (usp. Post 2,15).
A još je važnije to da će Bog, prema Kristovu Evanđelju, svakoga suditi prema tome koliko je privrijedio pomoću talenata koje je svatko primio na dar.
Dakle, i naša vječnost je ovisna o našem radu i zalaganju na zemlji.

Sam ljudski život sa svim svojim mogućnostima djelovanja i trpljenja je Božji »talenat«, Božji dar. I to dar čovjeku pojednicu i čovjeku udruženom u obitelji, gradu, radnoj zajednici, Crkvi i državi. Stoga Božje darove treba umnožiti svojom zaposlenom suradnjom s Bogom.
Ljubav prema Bogu i bližnjemu ne smije biti besposlena, nego veoma aktivna (radina). Radom, iz ljubavi, čovjek razvija samoga sebe, umnožava se, dosiže mjeru uzrasta Kristova (usp. Ef 4,13).
Rad i trpljenje, prožeti molitvom, temeljni su oblici ljubavi prema Bogu i bližnjemu (usp. GS 33-38. 67 i Ivan Pavao II, Salvifici doloris – Spasonosno trpljenje).

Tako u »pjesmi o vrsnoj ženi« iz Knjige Mudrih Izreka nalazimo konkretiziranu Isusovu prispodobu o »talentima«. Ta pjesma sadržava pohvalu vrijedne žene.
Naglašen je njezin rad u kući i briga za obitelj, ali i za njivu i vinograd, kao i za trgovinu.
Sveti Pisac ne hvali samo marljivost i privrednu okretnost žene, nego i njezinu duhovnu plemenitost, njezinu dobrotvornost, njezinu odgojiteljsku sposobnost, a najviše njezin strah Božji.
»Više vrijedi ona nego biserje. (...) Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.« (Izr 31,10; 20,30)

Ta biblijska žena uzor je dakako, svakoj ženi: djevici, suprugi i majci. Ali ona je nadasve slika Crkve, zaposlene oko spasenja svijeta. Zato označuje i svakoga kršćanina koji za svoj konačni susret s Gospodinom se treba pripravljati molitvom i radom kroz čitav život.
U tome se sastoji naš pravilan odnos prema Bogu koji je svakome odredio životni zadatak za koji će svatko konačno njemu odgovarati.
»Blago svakome koji se boji Gospodina, koji njegovim hodi stazama! Plod ruku svojih ti ćeš uživati, blago tebi, dobro će ti biti.« (Ps 128[127])

Kršćaninov život je sav u znaku iščekivanja Dana Gospodnjega.
Ali to iščekivanje nipošto ne smije biti uzrokom panike i nerada.
Naprotiv, apostol Pavao nam preporučuje »budnost i trijeznost«.
Kršćani trebaju svijet radom pripraviti da bude dostojan drugoga Isusova Dolaska. Krist će nas na Dan Suda pitati što smo učinili za svijet i jedni za druge (usp. Mt 25,31-46)
Doista, vrijeme života bremenito je vječnošću.



Moramo biti pripravni kad Krist dođe. Stavimo se stoga u službu njemu i svojoj braći. Tako nas On neće iznenaditi svojim dolaskom.
»Ta i sami dobro znate da Dan Gsopodnji dolazi baš kao kradljivac u noći.« (1 Sol 5,2)

Prema tome moramo bdjeti i raditi. Svakog dana i svakog sata u danu možemo mnogo učiniti za svoju vječnost i za vječnost bližnjega.
Time se ne isključuju blagodati koje rad donosi nama i drugima, nego se njegovo značenje bitno upotpunjuje i njegova se dimenzija produbljuje u vječnost. To je tajna uspjeha i sreće našega života i rada.
Život nam onoliko koristi koliko njegovu energiju upotrebljavamo u svagdašnjem radu za Boga i za bližnjega.
»Onda i ne spavajmo, kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.« (1 Sol 5,6)

Zato se Isusova priča o »talentima« može primjeniti na svu čovjekovu djelatnost a u kršćanstvu i na čovjekovo trpljenje.
Bog je velikodušni darovatelj, ali očekuje i našu suradnju. Bog hoće da s povjerenim darovima poslujemo i da ih svojim radom umnožimo. Sve to treba pojačati našu angažiranost za Boga i ljude tako da bi mogli istrošiti svj život što velikodušnije i cjelovitije.
A život založen za Boga i ljude bit će obilato nagrađen na nebesima od Gospodina.

Moramo Bogu vratiti u srazmjeru s onim što smo primili, svjesni da smo uvijek izloženi opasnosti kad želimo prenositi kršćansku poruku. Varaju se oni koji žele sačuvati poruku brižno zakopanu.
Moramo iskoristiti Božje darove bez bojazni da ćemo ih upropastiti, iskvariti ili da će nam ih netko ukrasti.
Znademo da je Gospodin s nama i u našem radu i da nas kod njega čeka obilata nagrada za svaki uspješno obavljen zadatak.
Tada će Krist naš Gospodar svakome od nas reći: »'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'« (Mt 25,21.23)

Prema tome svatko prima »talente« za obrađivanje, a ne za samo puko njihovo čuvanje.
Svatko će odgovorati Bogu za sebe, za svoju okretnost i radinost.
Lijeni sluga je bio osuđen jednostavno zbog toga što je njegov život bio beskoristan. Dakle, mogu se posjedovati Božja dobra i ostaviti ih bez ploda.
Stoga bi bilo bolje i ne primiti ih nego ih neiskorištene imati, jer time se stiče samo veća odgovornost pred Bogom. A Isus kaže da će s beskorisnim slugom Bog postupiti kao s nevjernikom.
Gospodar kaže: »Doista, onome koji ima još će se dati neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A nekorisnog slugu bacite van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.« (Mt 25,29-30)



Treba dakle raditi na zemlji, ne gubiti ni časa, ali sve mora biti usmjereno prema Bogu koji nam je sve dao i za kojega moramo sve činiti. Jer samo Božja ljubav može učiniti plodnim naše djelovanje na zemlji.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izr 31,10-13
Ps 128 (127)
1 Sol 5,1-6
Mt 25,14-30


- 14:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2010., utorak

GODINA B - 1 NEDJELJA DOŠAŠĆA A

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
DOŠAŠĆE: VRIJEME IŠČEKIVANJA I BDIJENJA




»Budite oprezni! Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme! (...) Bdijte, dakle, jer ne znate kad će doći gospodar kuće: uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate. Što vama kažem, to svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,33.35-37)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Došašće nije samo jedno razdoblje crkvene godine, već je to vrijeme intenzivnijeg proživljavanja jednoga od temeljnih obilježja cijelog kršćanskog života. Naš je život pod znakom iščekivanja Gospodinova Dolaska.
Odatle naš život poprima novu vrijednost i naše ovozemno zalaganje postaje značajno za našu konačnu budućnost.
Advent stoga želi u nama pobuditi odlučan stav za danas i za svaki novi trenutak našega života kako bismo svoje vrijeme pretvorili u događaj spasenja. Tako se pripravljamo za drugi i konačni Gospodinov Dolazak.
Svi mi iščekujemo njegov slavni Dolazak na kraju naše povijesti kada će Bog otrti svaku suzu i konačno uspostaviti svoje kraljevstvo pravde, ljubavi, istine, života i mira.
Prema tome Došašće nam otkriva konačni smisao našega života i ukazuje nam na našu nadu u buduću slavu.

Međutim, u Došašću se ponajprije spominjemo Kristova prošlog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo na ovogodišnji blagdan Božića.
Isus je primjerom svojega života i svojom riječju usadio u ljudska srca klicu istine, ljubavi i mira. Stoga početak nove liturgijske godine nam pruža zgodu da se ponovo ispravno usmjerimo prema Bogu, da svoj život osmislimo da sve svoje sile uložimo u trud kako bismo postigli konačni cilj. Nema čovjeka na zemlji koji nije u neprestanoj opasnosti da zastrani s pravog životnog puta. Nema grijeha koji svaki čovjek nije sposoban učiniti. Neće ga počiniti samo ukoliko je toga svjestan i prema tome koliko se čuva i ispravlja, koliko uz pomoć milosti Božje dobrom nadvlada zlo.

Često nam izgleda da je Bog daleko od nas i od našega svijeta. Naši grijesi nas dijele od njega. Prorok Izaija veli da svi lutamo i da nas sve oko nas razbacuje kao vjetar lišće. I ako dopustimo da nam srce tako otvrdne te više ne mari što Boga vrijeđa, onda ćemo zauvijek propasti.
»Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo, i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikoga nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim.« (Iz 64,5-6)

A ipak, Bog je naš Otac i naš Otkupitelj. On je uvijek kadar razdrti taj zastor grijeha i zla koji nas od njega dijeli i očitovali se našim očima. U tu svrhu nam je Otac i poslao svoga Sina da On bude naš Put, naš Vođa k istini i životu.
Zato je Advent vrijeme kada se uspješno može izmoliti da nam Gospodin pohiti u pomoć. Pred njim će se onda potresti i srušiti svačije brdo grijeha.
Stoga molimo našega Otkupitelja da siđe u naša srca kao blaga rosa koja će u nama pospješiti rast milosti i ljubavi. Tako je sam Izaija, prorok Došašća, iz dna srca vapio da se Bog očituje i da zahvati u povijest svoga naroda kao i cijeloga svijeta.
»O da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi.« (Iz 63,19b)

Kad bi nam se i činilo da Bog sakriva svoje lice od nas, da smo mu zbog svojih grijeha i nevjernosti odurni, majka Crkva nas uči kako mu se približi. Dobro znamo gdje možemo očistiti svoju savjest.
Od nas se traži jedino otvorenost njemu, svojemu Bogu i Gospodinu. Samo se posve prepustimo svome nebeskom Ocu, koji našu dušu neprestano oblikuje i usavršava, da našu narav čisti i mijesi kako On hoće pa će sve biti dobro i u redu.
Zato i mi s Psalmistom možemo isprositi da se Gospodin okrene k nama, da nam pokaže svoje očinsko i milostivo lice pa da se tako spasimo zauvijek.
»Gospodine, Bože naš, obnovi nas! Razvedri lice svoje i spasi nas!« (Ps 80,8)

Na naš vapaj Bog će pokazati svoju moć time da nam dođe u pomoć i da njegova milost postane naša snaga.
Svatko je od nas čovjek njegove desnice, djelo njegove moći i milosti. Svi smo mi Božji vinograd koji je On nasadio i koji Bog uzgaja.
A odgajati se može samo onoga koji to hoće, koji surađuje s Božjom milošću.
Ako je dosada bilo kolebanja i nevjernosti, ovo je vrijeme da se odlučimo i da kažemo Bogu: »Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.« (Ps 80,19)

Velika je milost da možemo živjeti nadajući se Kristovu ponovnom dolasku. Ali zato od nas se traži i velika odgovornost: moramo ljudima oko sebe pružati svjedočanstvo vjere.
Sav naš kršćanski život je označen kao iščekivanje Objavljenja Isusova. I dok On ne dođe, svima nam je potrebna temeljna kršćanska vrlina postojanosti (ustrajnosti) u dobru. Kada dođe, u Dan Gospodnji, treba da nas zateče neporočne i besprijekorne. A to je sve milost Božja dana kršćanina u Kristu Isusu zbog koje se apostol Pavao zahvaljuje Bogu svojemu i kaže nam:
»On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprijekornim u Dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svoga Isusa Krista, Gospodina našega.« (1 Kor 1,8-9)

One koji Boga zazivaju, koji se na njega oslanjaju, On neće iznevjeriti već će im pomoći da postignu svoj konačni cilj. A to je zajedništvo sa Sinom Božjim, Isusom Kristom, našim Gospodinom.
Svaki bogoslužni sastanak, napose euharistijska pričest, ostvarenje je tog zajedništva već ovdje na zemlji koje će Bog ovjekovječiti o drugom Kristovu dolasku.
Sam Krist nam govori o svome dolasku na kraju vremena. On će doći iznenada poput domaćina koji se vraća s putovanja. Zato od nas traži da budemo budni kako nas pri svom povratku ne bi iznenadio.

Krist je otputovao s ovoga svijeta i uzašao na nebo.
Nama, svojim učenicima, povjerio je »svoju kuću«, ovaj svijet. Naša dužnost je da ga svojim zalaganjem učinimo dostojnim Dolaska Isusova.
Stoga treba da se svaki pojedinačno, prema pozivu koji mu je Bog dao, uloži u svoj posao. Teško onima koje »domaćin« pri povratku nađe pozaspale.
Zato je svima nama, u ovome međuvremenu do konačnog Dolaska, potrebna zaposlena budnost. Isus je zahtjeva od apostola i od svih nas.
»Budite oprezni! Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme! – kaže Isus. (...) Bdijte, dakle, jer ne znate uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate. Što vama kažem, to svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,33.35-37)



Budnost na koju nas Isus poziva označuje općenito cjelokupnu kršćansku angažiranost. Pojedinačno i zajednički treba da se zalažemo za osobno i vlastito samoostvarenje po Bogu i za boljitak svijeta.
U svim prilikama i neprilikama života Bog nam dolazi u susret kako bismo i mi jedni prema drugima gajili susretljivost te zajedno učinimo što više dobra.
Zato uložimo sav svoj žar i mar u izgradnju svijeta, u životnu borbu za bolji, Božji svijet.
I Gospodin Isus koji je ugradio sav svoj mladi život, sve do smrti, da nastane Božje kraljevstvo u svijetu u tome će nam pomoći i biti će uvijek sa nama.
A da bi sve to mogli ostvariti, uz bdijenje i rad svi mi moramo i moliti.
Molitva, naime, usmjeruje i podiže naš duh k Bogu koji je jedini putokaz i svjetionik našemu životu u tami ovoga svijeta. Stoga je najbolje često se sjetiti Boga. Molitva nas stavlja u prisutnost Boga i osigurava nam njegovu pomoć.
Velika je moć molitve, prava je velesila koja spašava sve one koji se mole.
A propadaju oni koji se ne mole i ne utječu Bogu za pomoć.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 63,16b-17.19b; 64,2b-7
Ps 80 (79),2ac i 3b.15-16.18-19
1 Kor 1,3-9
Mk 13,33-37


- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)



Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

S današnjom nedjeljom počinje vrijeme Adventa: tj. Došašća ili bolje rečeno spomen-vrijeme prvog Isusova dolaska među nas ljude ovdje na svijet. A u isto vrijeme prva nedjelja Došašća otkriva nam konačni smisao našega ljudskog i kršćanskog života i podsjeća nas na našu konačnu nadu u kraljevstvu Božjem.
U ovo vrijeme Došašća ponajprije se spominjemo Kristova prošlog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo na ovogodišnji blagdan Božića. Isus Krist, Sin Božji i naš Otkupitelj i Spasitelj, svojim dolaskom na zemlju, svojim životom, svojom riječju i svojim djelima usadio je u ljudska srca i ljudske duše klicu Božjeg mira i Božje ljubavi. Slijedeći primjer Isusa Krista i idući za njim, mi očekujemo njegov konačni dolazak i uspostavu njegova kraljevstva mira i ljubavi među ljudima.

Draga braćo i sestre, dragi Bog nije daleko od nas, iako nama često izgleda da je on daleko od nas i od našega svijeta. Bog je, kako to lijepo govori prorok Izaija u današnjem prvom čitanju, blizak svakome čovjeku, jer On je s nama i u nama: On je naš Otac.
Istina je, naši grijesi nas dijele od Boga, ali Bog je uvijek kadar razdrti zastor koji nas od njega dijeli i očitovati se našim očima jer On je naš Otkupitelj.
Od nas ljudi se traži jedino otvorenost srca i duše prema Gospodinu Bogu.
Zato nikada ne bi smjeli dopustiti da nam srce toliko otvrdne u grijehu i zlu da se više ne bojimo Boga i da lutamo daleko od njega putovima propasti i smrti.
Bog pritječe u pomoć svima onima koji se trude da hodaju putovima zakona Božjih i da žive pravedno i pošteno pred Bogom i ljudima. Zaista nije se odvijeka čulo, niti je uho slušalo niti oko gledalo što je Bog pripravio svima onima koji se uzdaju u njega i žive u ljubavi njegovoj.
Bez Božje ljubavi, milosti i pomoći svi mi smo nečisti kao zemlja glina i grijesi i opačine naše nas nose u propast kao što vjetar odnosi u jesen suho lišće s drveća. Samo grijeh i zlo sakrivaju lice Božje od nas ljudi i zadaju nam strah pred Bogom zbog krivica naših. Dok ljubav Božja prema nama i naše pouzdanje u Boga donose nam veselje i radost za život i spasenje.
Stoga svaki znak ljubavi Božje prema nama nek nam bude poticaj na obraćenje, poticaj na bolji i svetiji život s Bogom.





Draga braćo i sestre, veliki je dar ljubavi Božje i velika je milost, kako kaže sv. Pavao apostol u svojoj prvoj poslanici Korinćanima i kako smo čuli u današnjem drugom čitanju, da možemo još živjeti ovdje na zemlji nadajući se Isusovu ponovnom dolasku i našem konačnom spasenju.
Zato od nas se traži i velika odgovornost: moramo svim ljudima oko sebe pružati svjedočanstvo naše vjere, moramo životom i djelima biti svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu koji iz dana u dan sve više i više se udaljuje od Boga.

Svjedočeći Isusa Krista našim kršćanskim životom i našim djelima mi u budnosti i pripravnosti iščekuju Gospodina koji govori o svome dolasku na kraju vremena.
Isus će ponovo doći kako to On sam govori u današnjem svetom Evanđelju po Marku, i to iznenada u dan i čas kad se nitko od nas ne nada poput domaćina koji se vraća s putovanja.
Zato On od nas traži da budemo budni kako nas pri svome povratku ne bi iznenadio i našao nepripravne.
Isusov dolazak na svršetku svijeta bit će veliko iznenađenje svim ljudima.
Prema tome stav nas kršćana prema Isusovu dolasku ne smije biti kao onih koji ga ne poznaju i ne vjeruju u njega. Mi ne smijemo spavati u indiferentnosti i lijenosti našeg grešnog života već moramo bdjeti u ljubavi prema Bogu, čineći dobro svakom čovjeku, tako da budemo uvijek spremni primiti Gospodina kad god On dođe bilo to uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro.
Došašće je vrijeme priprave za Kristov dolazak.



To je vrijeme obraćenja i priprave za Isusov dolazak u naša srca i naše duše na blagdan Božića i za njegov konačni i odlučujući dolazak na koncu našega života i na koncu svijeta.
Blago svima onima koji čista srca i čiste duše u ljubavi primaju Gospodina u svoj dom, u svoju kuću i u svoju obitelj, jer na koncu života i na svršetku svijeta njih će Isus primiti u kuću Oca svojega nebeskog, u kraljevstvo slave vječnoga života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 63,16b-17.19b; 64,2b-7
Ps 80 (79)
1 Kor 1,3-9
Mk 13,33-37


- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
NAVIJEŠTAJ I IŠČEKIVANJE BOGA SPASITELJA I TJEŠITELJA




»'Evo, ja šaljem pred tobom svoga glasnika da ti pripravi put; glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu. Poravnite mu staze!' Tako se pojavi Ivan Krstitelj u pustinji, propovijedajući krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha.« (Mk 1,2b-4)



Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Liturgijski period Došašća i riječ Božja koju u to adventsko vrijeme neprestano slušamo, odgajaju u nama novi mentalitet i trajno nastrojenje željenog i iščekivanja Gospodina koje treba da snažno opečati sav naš kršćanski život zalaganjem da i ovdje na zemlji nastane kraljevstvo Božje.
Od najdavnijih vremena Crkva ne prestaje poticati svoje vjernike na obraćenje Bogu u na tu adventsku založenost za spasenje ljudi. Zato su kršćani dužni u radosti i nadi obavljati svoje svakidašnje poslove i biti spremni uvijek pružati pomoć ljudima s kojima se susreću.
Tako će im najbolje očitovati da Krist dolazi za njih.

Već je prorok Izaija svome narodu u izgnanstvu naviještao dolazak Boga spasitelja i tješitelja. Gospodin dolazi da oslobodi svoj narod.
Bog sam nastupa kao tješitelj i hrabritelj svojega naroda.
»Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. (…) Glas viče: „Pripravite Gospodinu (Jahvi) put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je naravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada Slava Gospodinova (Jahvina), i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodinova (Jahvina) su usta govorilaî.« (Iz 40,1.3-5)

To je glas Božjeg blagovjesnika koji potiče narod na sluh i odaziv svojemu Bogu. Mesija koji dolazi neće svoju božansku moć upotrebljavati da satre i uništi, nego će svojom rukom spašavati i dijeliti nagrade svakome koji je zasluži.
On će biti pastir koji pase svoje stado.
On će sakupiti svoje stado iz svih krajeva svijeta kamo god je raspršeno i brinuti će se za svakoga pojedinačno.
»Gle, Gospod Jahve dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada. Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice.« (Iz 40,10-11)

Tako bi trebao postupati svatko kom je Bog povjerio da se u njegovo ime brine za druge ljude i za njihovo spasenje.
I nama danas Bog obećava svoju ljubav i nježnost unatoč našoj bijedi i našim grijesima. Bog je strpljiv prema svakome čovjeku, »jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju.« (2 Pt 3,9)
Zato apostol Petar nas poziva da živimo besprijekorno i sveto pred Bogom.
Tako svojim kršćanskim životom i radom i mi ćemo pripraviti dolazak novoga Božjega svijeta.
»Ta prema njegovu obećanju, i mi očekujemo nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost. Zato, ljubljeni, dok to očekujete, revno nastojte da bez ljage i mane budete u njegovim očima u miru!« (2 Pt 3,13-14)

Tako Advent upravlja kršćanima pogled u veliku Božju budućnost konačnoga spasa. Ali to Božje spasenje već sada djeluje u povijesti.
Gdje god se ljudi otvaraju uzajamnoj dobroti, sućuti, strpljivosti i praštanju, tu već nastaje Božji svijet.
Stoga kršćani treba da se ugrade svojim životom u nastanak toga novoga Božjega svijeta.
I da nas dan svršetka svijeta, a i naše smrti, koji dolazi »kao lupež« ne bi iznenadio na propast, moramo ga iščekivati neokaljani i neporočni, u miru s Bogom i s ljudima. A s obzirom na to da će se sva vidljiva stvorenja raspasti, nema smisla uz njih previše prionuti, nego treba da tako sveto i pobožno živimo da svatko zasluži ući u »nova nebesa i novu zemlju«.
Samo to daje pravi smisao kršćanskom iščekivanju i stvara u nama raspoloženje za kraljevstvom Božjim koje treba prožeti čitav naš život.
Tko želi vidjeti spasenje Božje neka u sebi i u drugima pripravlja put Gospodinu koji dolazi. Na to nas potiče i Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega.

Ta vijest i poruka koju je Sin Božji donio na zemlju je dobra, radosna i moćna vijest. Nastup je to Sina Božjega i našega Kralja.
A Sin Božji dolazi da i na zemlji bude »Kralj kraljeva i Gospodar gospodara« (1 Tim 6,15; Otk 19,6).
Stoga je pred njim došao kao preteča i glasnik, posljednji i najveći prorok Ivan Krstitelj. Otac je poslao Ivana da pripravi put Sinu Božjemu. A Ivan nije došao samo javiti radosnu i veliku vijest da je blizu Kralj sa svojim Božjim kraljevstvom, nego da Gospodinu pripravi put u ljudskim dušama i srcima.
»Pisano je u Izaiji proroku: 'Evo, ja šaljem pred tobom svoga glasnika da ti pripravi put; glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!' Tako se pojavi Ivan Krstitelj u pustinji, propovijedajući krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha.« (Mk 1,2-4)



Ivan je navjestitelj Mesije koga je prepoznao u Isusu Kristu, Sinu Božjemu i Sinu Marije uz Nazareta.
Mi znamo da je to sam naš Otkupitelj i Spasitelj.
On nas danas želi učiniti vatrenim kršćanima, svjedocima da je On već došao, da dolazi i da će doći. On želi danas nas utješiti i ohrabriti. I po nama danas želi druge podržati i poduprijeti na njihovu napornom putu prema Bogu spasenja, utjehe i vječnoga života.

I nama danas i te kako trebaju nadahnuti i odvažni navjestitelji Gospodinova dolaska, poput Izaije proroka i Ivana Krstitelja.
S takvim navjestiteljima svijet ne bi mogao ostati neosjetljiv i bešćutan, kao što se, na žalost, zbiva kad se o Isusu Kristu, Sinu Božjemu, govori samo mudrošću ljudske riječi, ali bez snage Duha i dosljednosti života.
Danas svi znamo tko je »Onaj koji ima doći« i kojega očekujemo, osobito sada u vrijeme Došašća.
Ali mi smo još uvijek u vjeri, a ne i u gledanju.
Isus Krist, unatoč svemu, i za nas ostaje i dalje tajna koju treba vjerovati i pred kojom treba biti ponizan, poput Ivana Krstitelja koji je govorio narodu: »Ja nisam dostojan sagnuti se pred njim i odriješiti mu remenje na obući.« (Mk 1,8)

Onaj kojemu nismo dostojni odriješiti remena na obući, sada u Euharistiji postaje naša hrana i naše piće.
Dolazi da iznutra podupre i rasvijetli našu vjeru i naše očekivanje njegova konačnog dolaska na kraju našega života i svijeta kada će nas sa sobom povesti u svoje nebesko kraljevstvo ljubavi, istine i vječnoga života.
Tu ćemo ga gledati »licem u lice« i uživat ćemo u njegovoj prisutnosti.
On će biti izvor naše sreće, radosti i vječnoga blaženstva.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 40,1-5.9-11
Ps 85 (84)
2 Pt 3,8-14
Mk 1,1-8

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
BOG DOLAZI K NAMA DA BI SE MI POVRATILI BOGU




Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Nalazimo se u vremenu Adventa ili Došašća.
U ovo vrijeme Došašća mi kršćani se spominjemo ponajprije Isusova prvog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo za ovogodišnji blagdan Božića. Isus Krist, Sin Božji i naš Otkupitelj i Spasitelj, svojim dolaskom na ovu zemlju, svojim životom, svojom riječju i svojim djelima usadio je u ljudska srca i u ljudske duše klicu Božje ljubavi i Božjega mira.
Slijedeći primjer Isusa Krista i idući za njim mi očekujemo njegov konačni dolazak i uspostavu kraljevstva Božjega: kraljevstva ljubavi i mira među ljudima.

Draga braćo i sestre, dragi Bog nije daleko od nas ljudi iako nama često izgleda da je On daleko od nas i od našega svijeta. Bog je blizak svakome čovjeku, jer On je s nama i u nama; On je naš Otac.
Istina je, naši grijesi nas udaljuju od Boga, ali Bog je kadar razdrti zastor koji nas od njega dijeli i očitovati se našim očima jer On je naš Otkupitelj i Spasitelj.
Od nas ljudi se traži jedino otvorenost srca i duše prema Gospodinu Bogu.
Zato nikada ne bi smjeli dopustiti da nam srce toliko otvrdne u grijehu i zlu da se otvrdne u grijehu i zlu da se više ne bojimo Boga i da lutamo daleko od njega putovima propasti i smrti.
Bog pritječe u pomoć svima onima koji ga ljube i koji se trude da hodaju putovima zakona Božjih i da žive pravedno i pošteno pred Bogom i ljudima.
Bez Božje ljubavi, milosti i pomoći svi mi smo nečisti kao zemlja glina i grijesi i opačine naše nas vode u propast kao što vjetar u jesen odnosi suho lišće s drveća. Samo grijeh i zlo sakrivaju lice Božje od nas ljudi i zadaju nam strah pred Bogom zbog krivica naših. Dok ljubav Božja prema nama i naše pouzdanje u Boga donose nam veselje i nadu za život i spasenje.
Stoga svaki znak ljubavi Božje prema nama neka nam bude poticaj na obraćenje, poticaj na bolji i svetiji život s Bogom.

Riječ Božja koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma poziva nas baš na obraćenje tako da bi se što bolje mogli pripraviti na Gospodinov dolazak.
Već je prorok Izaija svome narodu u izgnanstvu babilonskog ropstva naviještao dolazak Isusa Krista (Iz 4,9). Gospodin dolazi da nas oslobodi; da oslobodi svoj narod i to od ropstva grijeha i zla.
Snažni i moćni Bog nalazi svoje veselje i svoju radost u opraštanju grijeha svome narodu jer ga On ljubi i želi ga obnoviti.
Pastir dobri pase stado svoje i brine se o njemu, a posebno o slabima i malenima. On sam sakuplja ovce svoje oko sebe i jaganjce nosi u naručju, a dojilicama odmora daje.



On donosi narodu svome ljubav i mir, veselje i radost za život i vodi ga u putovima Božjim: putovima istine i spasenja.
To su sve darovi ljubavi i prijateljstva između Boga i njegova naroda koji ne dolaze od nas već su dar Onoga koji nas poziva da se obratimo k Njemu tako da bi nam grijesi bili oprošteni. I nama danas Bog obećava svoju ljubav i nježnost unatoč našoj bijedi i našim grijesima.

Zato od nas kršćana se traži velika odgovornost: moramo svim ljudima oko sebe pružiti svjedočanstvo naše vjere u Boga; moramo životom i djelima biti svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu koji se iz dana u dan sve više i više udaljuje od Boga. Bog nas poziva da u radosti i nadi obavljamo svoje svakidašnje poslove i da budemo spremni pružiti pomoć svim ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo.
Tako ćemo im najbolje očitovati da Isus dolazi i za njih jer je On Otkupitelj i Spasitelj svih ljudi.

Svjedočeći Isusa Krista našim kršćanskim životom i našim djelima mi u budnosti i pripravnosti iščekujemo Gospodina koji govori o svome ponovnom dolasku na kraju vremena. Isus će ponovo doći na svršetku svijeta na ovu zemlju da sudi živima i mrtvima kako to nam govori i sv. Petar apostol u svojoj drugoj poslanici koju smo čuli u današnjem drugom čitanju (usp. 2 Pt 3,11).
Stoga sv. Petar, prvak apostola i temelj sv. Crkve poziva sve nas kršćane da živimo besprijekorno i sveto. Svetost života i pobožnost daju nam sigurnost u prolaznosti ovoga svijeta. Tako svojim svetim životom i radom i mi pripravljamo dolazak novoga neba i nove zemlje, tj. dolazak kraljevstva Božjega: kraljevstva ljubavi, mira i pravde.

Draga braćo i sestre, Došašće je vrijeme priprave za Kristov dolazak. To je vrijeme obraćenja i priprave za Isusov dolazak u naša srca i u naše duše za ovogodišnji blagdan Božića i za njegov konačni i odlučujući dolazak na koncu našega života i na koncu svijeta. Ivan Krstitelj o kojemu nam govori današnje sveto Evanđelje po Marku svojim pokorničkim životom, riječju, djelima i krštenjem obraćenja pripravio je put Isusovu prvom dolasku na ovu zemlju među nas ljude.
On je navjestitelj Mesije; tj. Božjeg poslanika i Otkupitelja svijeta kojega je prepoznao u Isusu Kristu Sinu Božjemu i Sinu Marije Djevice iz Nazareta.



Tako ovo vrijeme Došašća nije ništa drugo nego ići u susret s Marijom Gospodinu koji dolazi.
S Marijom, Majkom Isusovom i Majkom našom mi idemo s veseljem i radošću ususret Gospodinu. Vrijeme Došašća je vrijeme Marijino. Mariji je dragi Bog preko svoga anđela Gabriela prvoj od svih sinova i kćeri Adamovih, navijestio dolazak Otkupitelja i Spasitelja svijeta.

Marija, ta prekrasna kći Sionska i najljepša od svih djevica Adamova poroda, prva je čula od sve naše braće i sestara blagu vijest spasenja: veseli se, raduj se, o Marijo, evo Gospodin dolazi. Gospodin je tu, gospodin je s Tobom, o Marijo.

U Mariji se ispunjavaju sva očekivanja Mesije: tj. očekivanja dana veselja i radosti, dana otkupljenja i spasenja ljudskoga roda.
U Mariji se ispunjavaju očekivanja svih patrijarha i proroka i cijelog odabranog i Izraelskog Božjeg naroda: tj. očekivanje dana sreće i Božjeg blagoslova.
U Mariji se ispunjava očekivanje dana spasenja ljudskoga roda za kojim je čeznuo čitav svijet, cijelo čovječanstvo.

Od svih kćeri Evina poroda, Marija je bila prva blagoslovljena među svim ženama od Gospodina Boga, jer je bila puna milosti, puna Božje prisutnosti.
Ona je, između svih ljudi koje je Bog izabrao u Isusu Kristu, najodabranija, jer ju je Bog Otac izabrao za Majku jedinorođenoga Sina svojega.
Marija je više od svih nas, djece Božje, bila predodređena od Oca »na hvalu i slavu svoje milosti« što nam je Bog dao u Isus, preljubljenom Sinu svojemu (usp. Ef 1,6).
Najveća slava punine milosti kojom je dragi Bog ispunio Mariju jest njeno materinstvo vječne Riječi Božje.
U predviđanju toga Božjega materinstva Blažene Djevice Marije, Bog je Mariju oslobodio od svake ljage istočnoga grijeha već prije njenog začeća u utrobi njene majke sv. Ane.
Marija je bez grijeha začeta i rođena: Ona je Bezgrešno Začeće.
Na taj način Marija je po Božjoj Providnosti uključena u prvo Došašće, u prvi dolazak vječne Riječi Božje, Sina Božjeg, kojega je Otac poslao na zemlju da spasi čovjeka i cio svijet.



Svi mi kršćani i vjernici koji se u ovo vrijeme Došašća spominjemo Isusova prvog dolaska među nas ljude na ovu zemlju, pozvani smo da upremo oči i poglede duše i srca u Mariju i da promatramo s kakvom neizrecivom ljubavlju je Ona, Djevica i Majka, očekivala Otkupitelja, Isusa Krista, Sina Božjega.
Sv. Crkva katolička, (u ovoj svetoj marijanskoj godini), poziva sve nas kršćane i vjernike, da uzmemo za primjer života Mariju, Majku Božju, Majku sv. Crkve i Majku našu, tako da bi se što bolje mogli pripraviti za susret s Gospodinom koji dolazi u naše duše i u naša srca na blagdan Božića i koji će doći ponovo na koncu našega života i na koncu svijeta.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 40,1-5.9-11
Ps 85 (84)
2 Pt 3,8-14
Mk 1,1-8

- 20:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
RADOST IŠČEKIVANJA SPASITELJA




»Radujte se uvijek! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu! (…) Uklanjajte se svakome zlu! A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!« (1 Sol 5,16-18.22-23)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Radost je temeljna značajka cijeloga Došašća.
I ta adventska radost se sastoji u Gospodnjem dolasku. Utjelovljenje i rođenje Bogočovjeka je neponovljiv i najveći događaj u povijesti čovječanstva.
Tu su se susrele i nerazdruživo zauvijek u jednoj osobi spojile dvije naravi: božanska i ljudska. Od tada je jedna, Isusova osoba, Stvoritelj i stvor, Bog i čovjek, Zaručnik i zaručnica.
U Kristovoj ljudskoj naravi je zastupljen cijeli ljudski rod, svi otkupljenici, Crkva sa svima onima koji joj pripadaju.
Božić otkriva svima nama veliku radost: Bog je naš Spasitelj. Stoga naš život, riječi i djela treba da svjedoče i drugim ljudima tu radost iščekivanja Spasitelja koju nosimo u svome srcu.

Tipičan prorok Došašća, Izaija, upućuje nas na taj trajni izvor radosti.
U času utjelovljenja Bog je jedanput zauvijek posvetio i pomazao zauvijek posvetio i pomazao svoga Sina Isusa za Mesiju i Otkupitelja ljudi. S tim posvetnim pomazanjem je združeno i Kristovo poslanje koje se sastoji u naviještanju radosne vijesti spasenja ubogima, iscjeljivanju bolesnih, oslobađanju zarobljenih i u otkupljenju grešnika.
Krist je došao da svima navijesti oprosnu godinu milosti, a to je ova liturgijska godina, naš život i sva stoljeća do vječnosti.
»Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine…« (Iz 61,1-2a)

Izaija opisuje Isusovo rođenje
Izaija opisuje Isusovo rođenje

Znamo da je ovo Izaijino proroštvo na se primijenio sam Isus u svom prvom nastupu u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4,18-19). Kristovo spasenje se očituje u ovom proroštvu kao oslobođenje. Za tu misiju (poslanje) pomazao ga je Duh Gospodnji.
Duh Sveti njegove božanske osobe prožima njegovu ljudsku narav isto onako kao i njegovu božansku narav tako da od dvije naravi tvori jednu osobu: Boga-čovjeka.
I naše je tjeme pomazano svetim uljem u sakramentu krštenja u znak da smo i mi svi – svaki nas pojedinačno i cijela Crkva – s Kristom Pomazanikom posvećeni pomazanici Božji.
Stoga Duh Kristov treba da nas nadahnjuje da se zalažemo za pravdu i pravednost među ljudima i to u svim našim međuljudskim odnosima: u obitelji, društvu i Crkvi. Ne samo svaki kršćanin, nego cijela Crkva treba da bude pobornica ljudskih prava i to ne samo u društvu već i u svojim unutarnjim suodnosima.
Novi svijet koji treba da nastane i našem suradnjom s Bogom pokazat će se kao novo proljeće kada će se sva priroda skupa sa čovjekom probuditi na novi život.

Zato se Kristu veseli svaka duša i svi otkupljenici zajedno okupljeni u Crkvi koja se osjeća kao njegova Zaručnica.
Njezina je haljina spasenje, njezin plašt pravednost, njezin nakit sve ono što joj je dao i daje Zaručnik.
Crkva je ujedno i majka Božje djece koja je sigurna da će zemlja, iako još tako pusta i bezvodna, dati da nikne u njoj položeno sjeme Božjeg nauka i da donese plodove spasenja svim ljudima.
Da bi Crkva izrazila svu tu svoju zaručničku i majčinsku radost, nikad nije imala ljepše i sadržajnije pjesme od hvalospjeva svoje Majke Marije koja je prva i u najodličnijoj mjeri otkupljena i ujedno Bogorodica. Ona je prvo Božje stvorenje u novoj eri Kristova spasenja. Marija je oličenje Adventa, nadošlog Kraljevstva Božjega.
Duh Gospodnji je zahvatio dušu i srce, cijelo biće Presvete Djevice, kada iznenađene susretom s Elizabetom, zapjeva svoju zahvalnicu:
»Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju, Gle! Odsad će me 'blaženom zvati' svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je Ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju.« (Lk 1,46-50)

Crkva u »Magnificatu« doživljava samu sebe, a tako i svaki kršćanin.
Osjećamo se predmetom Božje brige i ljubavi i to u našem srcu budi veliku radost i neizmjernu zahvalnost. Stoga ćemo Došašće proživjeti onako koliko ga proživimo s Marijom.
Gospodin i danas dolazi k nama. I mi možemo uočiti znakove njegove nazočnosti među nama ljudima i njegove ljubavi.
A da bismo otkrili te znakove Božje prisutnosti i dobrote, moramo biti budni i poput Marije iskrena srca tražiti Gospodina.


Marijin posjet Elizabeti

Kršćanstvo je vjera sigurnosti i radosti pa uvijek imamo pravo i dužnost radovati se za ono što smo od Boga primili i što ćemo još primiti ovdje u Crkvi i onamo na nebu.
Stoga naša radost nije u površnom smijehu i ludom zabavljanju, nego u zahvaljivanju za primljene darove i u molitvi za očekivane milosti.
»Radujte se uvijek! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu! (…) Uklanjajte se svakome zlu! A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!« (1 Sol 5,16-18.22-23)

Radost, molitva, zahvaljivanje su sve sredstva našega sjedinjenja s Bogom i našega posvećenja. Svetost mora prožeti svega čovjeka, iznutra i izvana: naš duh, dušu i tijelo.
To je cilj naše priprave za Gospodnji dolazak, da nas nađe besprijekorne i svete.
Ni za koga nije to lak posao. Vježbanje u savršenosti je najteži ljudski posao s kojim se čovjek ne može nikada zadovoljiti i nikad se u njemu smiriti.
Ali unatoč našoj slabosti i nevjernosti, Bog koji nas poziva na svetost ostaje vjeran i On će to djelo svoje milosti i ljubavi u nama učiniti.
Važno je samo najtješnje se povezati s Bogom koji nam donosi svoj mir.
I ako taj mir Božji obuzme sve naše biće, tada ćemo i mi smireni u Bogu, pridonositi smirenju ljudi koji su oko nas.
To je već Advent na djelu.
A Bog koji je početnik, usavršitelj i dovršitelj svakoga našega dobra podržat će nas u svakom našem trudu za mir i spasenje čovječanstva.

Evanđelje nam govori da je Božji poslanik, koji će nas posvetiti i spasiti, među nama i u nama.
To je bilo jasno Ivanu Krstitelju, pa je to govorio svojim suvremenicima, a po Crkvi danas govori i nama svima.
Krist, kao nekoć u svojem tijelu tako i sada sakriva svoje božanstvo u svojoj Crkvi i u svakoj duši, tako da nam je potrebit Ivan kao »svjetiljka koja gori i svijetli« (Iv 5,34) da nama svima uvijek, a posebno u Došašću, pokazuje gdje je Gospodin.
U tu je svrhu Otac i poslao Ivana da bude preteča Mesiji. Ivan je došao da svjedoči za Sina Božjega, da s uvjerenjem uvijek pokazuje na Isusa.
»Pojavi se čovjek, poslan od Boga, kojemu bijaše ime Ivan. On dođe kao Svjedok da svjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše Svjetlo, nego da svjedoči za Svjetlo.« (Iv 1,6-8)

Preteča je svoje svjedočanstvo o Kristu iznio a da nije ničim sebe uzvisio.
Htio je biti samo »glas« koji pripravlja put Mesiji.
Njegov jedini i puni sadržaj Isus Krist, jer samo za njega on radi, propovijeda, živi i umire.
Zato Ivan spočitava svojim slušačima što ne poznaju Krista, a nalazi se među njima.
»A ovo je Ivanovo svjedočanstvo: „Ja sam – reče – 'Glas jednoga koji viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji!' kako kaza prorok Izaija. (…)
Ja krstim vodom – odgovori im Ivan – a među vama stoji netko koga vi ne poznate. On je onaj koji dolazi poslije mene. Ja m nisam dostojan odriješiti sveze na obući.« (Iv 1,23.26-27)


Sv. Ivan Krstitelj

Time je Ivan završio svoje poslanstvo, još će samo svoj život okruniti mučeničkom smrću za Božji Zakon.
Stoga ga Crkva i uzima u Došašću kao našega predvodnika Kristu.
Od majčina krila do mučeničke smrti on je uvijek i posvuda bio »poslan od Boga«. To daje njegovoj osobi i njegovu životu posebno značenje, veličinu i plodnost.
U tome je on i primjer za svako kršćansko zvanje koje prije svega znači poslanje od Boga. A Božje poslanje znači i posvećenje, jer svako poslanje čovjeka je Bogu na čast i za spas ljudi. A to naše poslanje ima sudioništvo na Kristovu poslanstvu, jer samo kao Kristov organ može čovjek nešto učiniti za slavu Božju i za spasenje svijeta.
To je pravi smisao našega Došašća da pomognemo drugima da po nama iz bližega upoznaju Krista, da dođu do njega i da ga zavole.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 61,1-2a.10-11
Ps: Lk 1,46-48.49-50.53-54
1 Sol 5,16-24
Iv 1,6-8.19-28


- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
BOG DOLAZI DA NAM DONESE SVOJU RADOST




Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

U današnjoj Liturgiji ove treće Nedjelje Došašća odzvanjaju četiri glasa koji, iako su različiti u boji i tonu, slijevaju se u jednu cjelinu i u jednu pjesmu, a to je: radosno navještenje Kraljevstva Božjega.
Stoga ova Nedjelja Došašća odjekuje radošću, jer nam navješćuje dolazak našega Boga, Otkupitelja i Spasitelja svojega naroda.


Prorok Izaija

Prvi glas ove radosne melodije jest glas proroka Izaije koji navješćuje radosnu vijest povratka odabranog Božjeg izraelskog naroda iz babilonskog ropstva u njihovu domovinu. To je glas pun blagosti i entuzijazma za siromašne, pun nade za bolesne i oslobođenja za zatvorenike i robove.
Kao blagovjesnik velikoga i dobroga Boga, prorok Izaija navješćuje »godinu milosti Gospodnje« i dolazak Onoga kojega Bog šalje da pritječe u pomoć ubogima, da iscijeli srca slomljena, da proglasi oslobođenje zarobljenima i sužnjima, a svim ljudima donese veselje, radost i mir.
I tako odnosi između Boga i čovjeka će se preobraziti i savez ljubavi ponovo obnoviti jer Bog želi slaviti svadbu ljubavi sa svojim narodom. Narod Božji bit će kao zaručnica odjeven haljinom spasenja i zaogrnut plaštem pravednosti i svak će s veseljem govoriti »kao ženik kad si vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom: Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu« spasenju.
I tada će se odnosi između Boga i svijeta obnoviti, jer Gospodin će »učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima« (Iz 61,11).


Sv. Ivan Krstitelj

Drugi glas ove melodije radosti jest glas svetoga Ivana Krstitelja kojega Bog šalje kao svoga glasnika da pripravi put Gospodinu.
To je glas Onoga koji viče u pustinji: »Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze« (Mk 1,3sl; usp. Iv 1,23).
Ivan Krstitelj sa svojim sunarodnjacima i suvremenicima iščekuje Gospodinov dolazak. On je navjestitelj Mesije koga je prepoznao u Isusu Kristu. On je pravi Kristov svjedok. Zato on upućuje samo na Krista i jedino njega naviješta svojom riječju i svojim životom.
Prema tome Ivan Krstitelj je glas koji vodi ljude prema Onome koji je savršena svjetlost koja rasvjetljuje putove našega života: prema Onome koji je vječna Riječ Božja i kojemu Krstitelj nije »dostojan odriješiti remenje na obući« (Iv 1,27), jer je On jedini »Put, Istina i Život«. Ivan Krstitelj svjedoči za Onoga koji je jedini nosilac blage vijesti spasenja i koji već stoji među svojima, ali oni ga ne prepoznaju. Takav kao Ivan Krstitelj mora biti svaki pravi Kristov svjedok.


Sv. Pavao

Treći glas radosti koji naviješta Gospodinov dolazak jest glas apostola Kristova: sv. Pavla.
Glas sv. Pavla apostola nam govori da Gospodin Isus i danas dolazi k nama. I mi svi možemo uočiti znakove Njegove nazočnosti među nama. A da bismo otkrili te znakove, moramo biti budni i iskrena srca tražiti Gospodina. Zato treba da se uvijek radujemo, moleći se bez prestanka, i da živimo sveto i besprijekorno u očekivanju Dolaska Gospodina našega Isusa Krista. Stoga glas sv. Pavla apostola jest Božji poziv svima nama kršćanima na što bolji, svetiji i čistiji život u molitvi, ljubavi i u potpunom predanju Gospodinu Bogu našemu.


Blažena Djevica Marija

Četvrti i najljepši glas ove divne i krasne pjesme radosti Došašća jest glas Blažene Djevice Marije, Majke naše. To je glas radosti Marijine, to je glas Marijina veličanja Gospodina Boga »što pogleda na neznatnost službenice svoje« (Lk 1,48)
To je glas radosti svih naraštaja ljudskoga roda koji Mariju blaženom zovu. To je glas radosti svih nas kršćana, djece Marijine, koji veličamo Ime Gospodnje što je Svesilni učinio za nas silna djela u Mariji i što je ljubav Njegova od pokoljenja do pokoljenja nad svima onima što ga se boje. To je glas radosti zaručnice Kristove, sv. Crkve, koja već stoljećima skupa Marijom iz vjekova u vjekove pjeva ovu divnu i krasnu pjesmu Majke Crkve: pjesmu ljubavi, veselja, radosti i mira: »Veliča Duša moja Gospodina! Klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mojemu!« (Lk 1,46-47)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 61,1-2a.10-11
Ps: Lk 1,46-48.49-50.53-54
1 Sol 5,16-24
Iv 1,6-8.19-28

- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
ISUS DOLAZI KAO JEDINI I PRAVI PASTIR I KAO KRALJ MIRA I LJUBAVI




»Anđeo joj reče: „Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, 'ti ćeš začeti i roditi Sina' komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.î« (Lk 1,30-33)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

U središtu Došašća stoji poruka: Bog dolazi! On dolazi svakog trenutka povijesti čovjeka pojedinca i cijele zajednice.
Gospodin koji dolazi i koga očekujemo pravi je i jedini pastir naroda svoga. On donosi mir i spasenje svakome čovjeku koji mu se otvara i koji ga s ljubavlju prima i čitavome svijetu. Ta On je kralj mira i ljubavi. Taj mir i spasenje Gospodin nam naročito želi ponuditi ovoga Božića.
Dat će nam ga, ako mu s vjerom spremno otvorimo vrata svojega srca i duše.

Često nam izgleda da Božji naumi kvare naše životne planove. Ipak Bog ispunjava naša nadanja beskrajno više nego što mi možemo zamisliti i očekivati.
Tako ni kralj David niti izraelski narod nisu mogli predvidjeti kako će se ostvariti Božja obećanja o Mesijinu kraljevstvu.
David je osvojio Jeruzalem, riješio se unutarnjih i vanjskih neprijatelja i protivnika, uredio je svoje kraljevstvo i tako došao na vrhunac svoje moći.
A svemu tome je znak i dokaz bila njegova nova kraljevska palača od cedrovine.
Kako je bio religiozan, naumi i Gospodinu podići prikladan dvor (Hram), jer je Božji kovčeg još uvijek stajao pod šatorom kao za vrijeme četrdesetogodišnjeg lutanja Izraela pustinjom.
Izlaže svoj plan proroku Natanu koji ga otprve podržava, ali Bog mu daje drugi nalog. Tada Bog reče proroku Natanu: »Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovako govori Jahve: Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? (…) Jahve će te učiniti velikim, Jahve će ti podići dom. (…) Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.« (2 Sam 7,5.11b.16)


Kralj David i prorok Natan

Ove Natanove riječi su se čitale od susljednjih naraštaja kao proroštvo o budućem Mesiji, Davidovu sinu, ali u isto vrijeme Sinu Božjemu. Neće David podignuti dom svojemu Bogu, nego Bog njemu.
Bog će mu učvrstiti dinastiju i jednom njegovom potomku – Mesiji – dati će vječno kraljevstvo. On će biti graditelj Hrama. I to ne više materijalnog zdanja gdje Bog ne stanuje.
Njegov stan, njegovo prebivalište jest živi čovjek, svaki kršćanin koji njeguje u sebi božanski život milosti (usp. Ef 2,22).
Hram Gospodnji je Crkva Božja kao zajednica Kristovih vjernika.

Mi smo doživjeli što je Davidu samo obećano.
Mesija je došao i ustanovio svoje vječno kraljevstvo u koje i mi spadamo.
I nad tom Crkvom Kristovom je razlivena vječna ljubav Božja. Kad je Bog tako vjerno sačuvao svoju naklonost prema nama, ne preostaje nam drugo nego s psalmistom pjevati o njegovoj ljubavi ovdje i u vječnosti.
»O ljubavi tvojoj Gospodine, pjevat ću dovijeka, od pokoljenja do pokoljenja usta će moja obznanjivati vjernost tvoju. Ti reče: „Zauvijek je sazdana ljubav moja!î U nebu utemelji vjernost svoju!« (Ps 89,2-3)

Na taj način ćemo najbolje iskazati zahvalnost Bogu što je svoje spasenje očitovao svim narodima svijeta. To je veliko Otajstvo Božje ljubavi prema nama ljudima. To je Misterij jedinstva Krista i Crkve kao zajednice Božjih odabranika i spašenika.
I ono što su proroci tek nagoviještali, mi kršćani to sada bjelodano uživamo.
Mi smo u Crkvi pozvani da živimo u zajedništvu ljubavi s Ocem i Sinom i Duhom Svetim. I to već sada po milosti i jednom zauvijek u slavi vječnoga života.
Ali dok smo još na putu prema nebeskom kraljevstvu, potrebna nam je živa, njegovana vjera i ustrajnost.
Bog je onaj koji je kadar podržati nas i učvrstiti da ne klonemo na životnom putu. Zato »Bogu, koji je jedini mudar, njemu po Isusu Kristu slava u vijeke vjekova!« (Rim 16,27).

Prema tome poput Marije trebamo se Bogu spremno otvoriti, napustiti uhodane putove grešnoga života i s vjerom se uputiti prema budućnosti koju nam Bog nudi.
Bog svakoga čovjeka poziva i očekuje njegov odaziv. Življena vjera uvijek je zvanje, a to znači poziv Božji i odaziv čovjekov. I kad se čovjek uključi založenom vjerom u Božji poziv, tada nastaje novi svijet. U tome Marija je svima nama najsavršeniji primjer i uzor poslušnosti Bogu.


Angelico: Navještenje

Ona je pružila Bogu najsavršeniju suradnju da bi po njoj mogao sići u povijest ljudskoga roda Spasitelj svijeta, Spasitelj svakog čovjeka i svake ljudske zajednice, cijele Crkve i čovječanstva.
Stoga »anđeo joj reče: „Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, 'ti ćeš začeti i roditi Sina' komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.î« (Lk 1,30-33)

Našli su i drugi smilovanje kod Boga i njegovu naklonost, ali nitko kao Marija koja je bila posve ispunjena Božjom ljubavlju. Samo Marija je ona Djevica koja je odvijeka bila predodređena i kroz vjekove naviještena kao Majka Mesije. Marijin Sin neće biti samo čovjek nego i pravi Bog, Emanuel: Bog s nama.
Kao Bog–čovjek On će nas spasiti i zato će mu Majka nadjenuti ime koje odgovara jedino njegovoj osobi i zadaći: Spasitelj.
Tako je tisućljetno iščekivanje završeno i najveći se Božji dar ljudima sada pruža.
I kad je Sin Božji začet, rođen i odrastao da nas spasi, onda je On zauvijek postao naš Kralj i Spasitelj.
Isus je došao i dolazi kao jedini pravi pastir i kao kralj mira i ljubavi koju On u svojoj vjernosti iskazuje po Crkvi, naročito u liturgiji koja obuhvaća čitav naš život, od kolijevke do groba. Neka nam stoga Kristova i naša Majka Marija pomogne da još savršenije prionemo uz Božju volju za spasenje naše i spasenje svega svijeta.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Sam 7,1-5.8b-11.16
Ps 89,2-3.4-5.27 i 29
Rim 16,25-27
Lk 1,26-38

- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
ISUS, SIN DAVIDOV




Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma želi nas uvjeriti da Isus Krist pripada zaista Davidovoj kraljevskoj obitelji i da se tako u njemu ispunjavaju sva mesijanska obećanja. Tokom svoje duge povijesti odabrani Božji izraelski narod došao je do svoga nacionalnog i vjerskog identiteta i kraljevska monarhija bila je u neku ruku garancija vjernosti tog naroda Bogu. Stoga je kralj David mislio da će izgradnja jedne kuće – hrama Bogu u gradu Jeruzalemu biti garancija Božjeg blagoslova i Božjih milosti narodu jer će Bog kao »građanin« njegova kraljevstva prebivati u narodu.


Kralj David i Kovčeg Saveza

Ali dragi Bog kao da želi pokvariti naume kralja Davida koji je želio dati svome narodu jedan centar Bogoslužja da bi ojačao svoju dinastiju.
Zato Bog preko proroka Natana objavljuje kralju Davidu da ne prima njegov dar zbog previše prolivene krvi u ratovima, ali ipak njegova želja i vjernost bit će nagrađeni. Sam Gospodin Bog će sagraditi kuću Davidu i dat će mu vječno kraljevstvo.
I tako umjesto materijalne kuće koju David želi sagraditi svojemu Bogu, Bog sam će sagraditi kuću od živoga kamenja; tj. od osoba: »Gospodin će te učiniti velikim, Gospodin će ti podići dom, Tvoja će kuća i Tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati za svagda« (2 Sam 7,16).

Bog ne želi prebivati u kućama koje su ljudske ruke sagradile, kaže sv. Pavao apostol (Dj 17,24) već u hramu kojega su Božje ruke sagradile; tj. u živom čovjeku.
Taj živi hram kojega su Božje ruke sagradile i u čijem tijelu prebiva Bog kao u svojoj kući jest Isus Krist, sin Marije iz Nazareta.



Tako Djevica Marija, zaručena »s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova« (Lk 1,26) postaje novi Sinaj na kojem se gradi novi Jeruzalem u kojem će prebivati Sin Božji, jer nad Nju će sići Duh Sveti i Sila Svevišnjega će je osjeniti.
I na taj način Bog ostvaruje »Otajstvo prešućeno drevnim vremenima, a sada očitovano i po proročkim pismima« (usp. Rim 16,26) i ispunjuje svoja obećanja kralju Davidu.
Bog dolazi na zemlju i uspostavlja svoje prebivalište među ljudima. Kamenje od kojih Bog gradi svoj hram među nama jesu ljudi potpunog predanja Bogu. Marija je prvi živi kamen kuće Božje među ljudima. Zatim dolazi sveti Josip koji je potpuno na raspolaganju Bogu u svim planovima spasenja Božjega da bi osigurao Djetetu koje će se roditi od Marije, snagom Duha Svetoga, kraljevsko podrijetlo iz Davidove loze.

Tako Djevica Marija u svojem potpunom predanju svetoj volji Božjoj postaje Majka obećanoga Mesije, Sina Božjega kojemu »će Gospodin Bog dati prijestolje Davida oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja«. Tako suradnjom poniznih i siromašnih, ali Bogu potpuno predanih osoba, Marije i Josipa, Isus Krist, Sin Božji i ulazi u povijest ovoga svijeta kao Sin Davidov.
»Ta Bogu ništa nije nemoguće! Nato Marija reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.î« (Lk 1,38).

Utjelovljenje Sina Božjega u utrobi prečiste Djevice Marije sjedinjuje u jednom te istom zagrljaju ljubavi Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom.
»Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.«
To je također poziv svima nama da prikažemo i svoja tijela kao žrtvu ugodnu Bogu poput Marije koja je sebe i cijelo svoje tijelo darovala Bogu da bi mogao doći na ovaj svijet.
Božić nas poziva da ne tražimo Boga negdje daleko od nas, već u nama samima i u stvarnosti našega svakidašnjeg života i naše povijesti označene božanskom prisutnošću Isusa Krista među nama.


Svitozar Nenyuk: Navještenje


Gospodin koga očekujemo pravi je Bog i jedini pastir svojega naroda. On donosi mir i spasenje svijetu. Taj mir i spasenje Gospodin nam naročito želi ponuditi ovoga Božića. Dat će nam ga, ako s vjerom spremno i potpuno otvorimo naša srca i naše duše u ljubavi Gospodinu Bogu. I tako će dragi Bog ispuniti naša nadanja beskrajno više nego što mi možemo zamisliti i željeti.
Stoga i mi svi poput Marije Majke Isusove i majke naše trebamo se Bogu spremno otvoriti, napustiti uhodane putove grijeha i zla i s vjerom i u potpunom predanju u ljubavi uputiti se prema budućnosti koju nam Bog nudi u Isusu Kristu našemu Gospodinu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Sam 7,1-5.8-11.16
Ps 89
Rim 16,25-27
Lk 1,26-38



- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.09.2010., ponedjeljak

GODINA B - 1. KORIZMENA NEDJELJA-1

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»OBRATITE SE I VJERUJTE EVANĐELJU«




Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

S današnjom Nedjeljom počinje Liturgijsko vrijeme Korizme koju smo otvorili pokorničkim obredom pepeljenja u prošlu Srijedu (na Pepelnicu). Korizma se naziva jakim vremenom Liturgijske godine i kršćanskog života.
Period korizme je kao dugi hod mučnim stazama kroz pustinju prema sjajnoj svjetlosti Uskrsnuća. To je period obraćenja i unutrašnje priprave za dolazak uskrsnulog Gospodina u naš život.
To je vrijeme razmišljanja i unutrašnje sabranosti da bi zatim mogli s većim elanom i većim žarom krenuti u novi život koji nam uskrsnuli Krist daruje.

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim čitanjima sv. Pisma želi nas upravo voditi na ovome našemu putu prema Gospodinu Bogu.
Prvo čitanje uzeto iz Knjige Postanka govori nam o »savezu« kojeg je Bog sklopio sa Noom i njegovim sinovima kao predstavnicima cijelog čovječanstva poslije onog strašnog potopa što je uništio cijeli svijet.
Tako očišćeno vodama potopa rađa se »novo čovječanstvo« s kojim se Bog obavezuje mirnim znamenom duge da ga više neće potopom uništiti već će mu dati život i ljubav svoju dovijeka.
»Dugu svoju u oblak stavljam da znamenom bude Savez između mene i zemlje.« (Post 9,13)



Za Gospodina Boga ovaj savez treba s čovjekom treba da obuhvaća svako stvorenje do svršetka svijeta.
Božji savez s Noom i njegovim sinovima jest zapravo savez s cijelim ljudskim rodom i sa svim stvorovima.
Zato neće biti nikada Bog onaj koji će prvi prekinuti svoj savez s čovjekom već čovjek koji nije uvijek sposoban da ga održava.
Sav rizik stoji dakle na strani čovjeka.
Stoga Korizma nam želi pomoći da otkrijemo tu trajnu opasnu dvoličnost koja se nalazi u srcu svakog čovjeka i da prihvatimo Božji poziv na neprestano obraćenje.
Ovo naše vrijeme u kojem živimo jest vrijeme pravog uništavajućeg potopa i svi oni koji su nezadovoljni modernom civilizacijom kulture smrti svugdje i u svakom pogledu neka traže spasenje u Bogu i njegovoj riječi pa makar bili i izrugivani kao i Noa.
Spasit će se zato samo oni koji su sposobni ostaviti iza sebe sve ono što je svjetsko da bi s Kristom mogli sagraditi novo čovječanstvo.

Bog želi uvijek sklopiti savez ljubavi s ljudima. I danas nam on pruža ruku. Na nama je pak da se obratimo i slijedimo put na koji smo se dali krštenjem. Krist je s nama. On nam svojom riječju i svojim otajstvima omogućuje da odgovorimo tom trajnom Božjem pozivu.
Stari savezi su bili nesavršeni i privremeni. U doba Noino spasila se samo nekolicina ljudi.
Danas je po krštenju svaki čovjek pozvan na novi život. U potopnim vodama poginulo je staro, grešno čovječanstvo, a iz krsnih voda Bog je sebi sazdao novo, spašeno čovječanstvo. S tim čovječanstvom Bog sklapa novi Savez i obavezuje se da će čovjeku biti Spasitelj, a ne uništitelj.

U tom smislu Noin Savez je pralik Novog Saveza. Mi smo svi kršteni u Crkvi koja je kao Noina korablja u kojoj se spašava novi Božji narod.
Duga koju Bog uvijek gleda nad našim svijetom jest pralik odsjaja Kristova križa jer »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca, da nijedan (…) ne propadne« (Iv 3,16; 1 Iv 4,9 sl).



Kao što je Bog nekoć u Noinoj lađi spasio zametak novog čovječanstva i novog svijeta, sada putem krštenja u Petrovoj lađi nastaje novi Božji narod.
Zato sv. Petar apostol kaže u svojoj Prvoj poslanici, kako smo čuli u današnjem drugom čitanju, da »krštenje, koje nije odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu, i vas sada spašava po uskrsnuću Isusa Krista koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, Vlasti i Sile« (1 Pt 3,22).

Isus Krist, kaže apostol Petar, umro je zbog naših grijeha i radi našega spasenja, bio je pokopan, sišao je nad pakao, uskrsnuo je od mrtvih uzašao na nebo i sjedi zdesna Bogu da bi i nas mogao dovesti Ocu nebeskom.
A sve to što je Isus proživio u nama se ostvaruje u sakramentu sv. Krštenja koje čisti čovjeka od svakoga grijeha i čini ga sposobnim da živi po dobroj savjesti jednim kreposnim životom u potpunom skladu s Evanđeljem našega Gospodina Isusa Krista.

Sve to nam govori da samo iz krsnih voda u kojima umire stari čovjek grijeha, rađa se novo stvorenje i novo čovječanstvo jer se tu ostvaruje naše uskrsnuće u uskrsnulomu Isusu Kristu.
Stoga ovo vrijeme korizme treba da bude vrijeme provjeravanja i čišćenja naše savjesti i stvaranja čvrste odluke da ćemo ubuduće živjeti u što potpunijoj i savršenijoj ljubavi i vjernosti Isusu Kristu kako to od nas traži naše krštenje.
Upravo ta ljubav i vjernost Isusu Kristu, a ne prijetnja nekim novim potopom, najjači je motiv da se odazovemo Isusovu evanđeoskom pozivu: »Obratite se i vjerujte Evanđelju« (Mk 1,15).

Duh Božji kojega je Krist primio na krštenju, nagne Isusa u pustinju silom svoje stvaralačke moći, kojom je na početku sve stvorio i kojom stvara novo stvorenje, da ga Sotona kuša, jer pustinja je mjesto gdje se zadržavaju demonske sile i mjesto gdje se susreće Bog i dobiva životni poziv. Sotona pokušava odvratiti Isusa od njegova pravog mesijanskog puta, ali Krist pobjeđuje te đavolske napasti jer je Bog bio s njime.
Isus pobjeđujući Sotonu ne samo da naviješta Evanđelje Božje, tj. spasenje, već ga i ostvaruje i uspostavlja Kraljevstvo Božje.
Pobjeđujući đavla, Krist obnavlja svijet, pomiruje stvorenja i dovodi ljude u razgovor s Bogom i međusobno.


Pred svim tim događajima takve i tolike stvarnosti traži se od čovjeka promjena razuma (pameti) koja treba da proizlazi iz vjere, tj. traži se obraćenje života Evanđelju Božjem koje djeluje u srcima ljudi preobražavajući ih u nova stvorenja Bogu mila.
Čovjek se treba osloboditi ropstva Sotone, a to jest grijeha i zla, i robovanja sama sebi i obratiti se k Bogu i preko njega ljudima i vjerovati u nečuvenu novost Radosne vijesti što preobrazuje život.
Pravo obraćenje koje Isus traži od nas jest da ponovo dadnemo Bogu prvo mjesto u našem životu i da istjeramo Sotonu iz svakog kutka pa i najsakrivenijeg, našeg ljudskog bića.
Također i za nas vrijede ove Isusove riječi: »Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Bože! Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,15)

Kraljevstvo Božje je prisutno među nama, stoga mijenjajmo naš život i radimo onako kako nas Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjeg, poučava.
Za čovjeka postoji samo jedan put koji ga vodi k spasenju: a to je obratiti se Bogu. Obratiti se ne znači samo odreći se grijeha već usmjeriti sav svoj život Bogu.
Ovo sveto vrijeme Korizme poziva sve nas pojedince i zajednicu da vjerujemo Kristovu Evanđelju i da se oslobađamo od svih robovanja grijehu i zlu i od svih lažnih sigurnosti u sami sebe i da se potpuno povjerimo Isusu i njegovoj riječi te da se zauzmemo ići sve do kraja putem križa i žrtava koje nam je On označio tako da bi postigli oslobođenje Uskrsa.
Sada treba dati da nas Evanđelje prožme i obrati jer je ovo vrijeme spasa.
To obraćenje Isusu Kristu treba da dođe do izražaja na svim poljima i u svim odnosima našega života: u osobnim između čovjeka i čovjeka, u obiteljskim i društvenim, onako kako nas naučava Isus Krist i njega Crkva.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 9,8-15
Ps 25(24)
1 Pt 3,18-22
Mk 1,12-15


- 17:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 1. KORIZMENA NEDJELJA-2

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
OBRAĆENJE KAO UVJET SKLAPANJU »SAVEZA LJUBAVI I PRIJATELJSTVA« IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA, KOJI VODI K SPASENJU




»A pošto Ivan bî predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je Evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!î« (Mk 1,14-15)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bog je uvijek želio sklopiti »Savez ljubavi i prijateljstva« s ljudima. Božji savez s Noom jest zapravo savez s cijelim ljudskim rodom i sa svim stvorovima. Dok se Abrahamov i Mojsijev savez ticao samo obrezanih, samo pripadnika izraelskog naroda; Noin savez ima općeljudski značaj, a po spominjanju također i životinja koje su se spasile u Noinoj korablji nekako i kozmičku vrijednost.
»Ovo reče Bog Noi i njegovim sinovima s njime: „Evo, ja sklapam Savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas, i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama izašlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Uspostavljen Savez svoj s vama, te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića, nit će ikad više potop zemlju opustošiti.î« (Post 9,8-11)



Duga kao »znamen Saveza« (usp. Post 9,12-15) između Boga i svih živih bića na zemlji, znak je nade u buduće spasenje. A isto tako služi i kao dokaz da je naravni i vrhunaravni svijet usko povezan, jer im je isti Tvorac.
U tom smislu Savez s Bogom znači za nas i Zavjet koji nam donosi sve obećane blagodati samo ako ga izvršavamo. Tada će nam Bog biti nježni i ljubazni Spasitelj, sama dobrota i pravednost. On ne želi ljude suditi, nego da se obrate i spase.
»Gospodin je sama dobrota i pravednost: grešnike on na put privodi. On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome.« (Ps 25,8-9)

Taj Savez između Boga i zemlje dosiže svoje dovršenje i puninu u Isusu Kristu, jedinome Spasitelju ljudi.
I danas nam On pruža ruku pomirenja i spasenja. Na nama je pak da se obratimo i slijedimo put na koji smo se dali krštenjem. Noino izbavljenje od potopa označuje krštenje i oslobođenje duše za koju se Bog brine da ne propadne s drugima nego da u lađi Crkve nađe spasenje.
Krist nam svojom riječju i svojim otajstvima omogućuje da odgovorimo tom trajnom Božjem pozivu.

U Noino doba spasila se samo nekolicina. Danas je po krštenju svaki čovjek pozvan na spasenje i na novi život.
Zato je Krist umro pravedan da nas nepravedne privede Bogu. A k Bogu ćemo doći samo ako se obratimo, ako poput Krista umremo u tijelu da bi živjeli po Duhu (usp. Rim 6,1-14; 2 Kor 5,14-15).
Kao što je Noa pralik Kristov, tako je i spasenje u korablji pralik krštenja.
Kao što je voda potopa zle ugušila i ujedno uzdigla korablju u kojoj se spasila okupljena zajednica, tako isto voda krštenja spašava sve okupljene u lađi Crkve.
Noa je izbavljen iz vodâ potopa pomoću korablje, pa tako i mi kod krštenja izlazimo iz vode da s Kristom uskrsnemo na novi život.
»Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spašava sada i vas; i ono nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista, koji, uzašavši na nebo, sjedi s desne strane Božje, pošto je sebi pokorio anđele, vlasti i sile.« (1 Pt 3,21-22)

Kao što se u Noinoj lađi spasio zametak novoga čovječanstva, tako u krštenju nastaje novi Božji narod. Stoga krštenje nije neko pranje tijela, nego savjesti i duše. Krštenje nas spašava božanskom moć Duha Svetoga koju ima od Isusova uskrsnuća i njegove proslave u nebu.
Kroz korizmu se doista treba sjećati krštenja i čistom se savješću pripravljati na obnovu krsnih obećanja kod Uskrsnog bdijenja.

Isus Krist odmah nakon krštenja, nagnan Duhom, polazi u pustinju da se postom i molitvom pripravi za svoje poslanje (misiju).
Pustinja bijaše za Isusa povlašteno mjesto nesmetanog susreta s Bogom i mjesto sučeljavanja sa Sotonom.
Tu u pustinji »sa zvijerima« (usp. Mk 1,12-13) se nalazio Kralj neba i zemlje da pobijedi kneza tame koja ne prija stvorenjima Oca svjetlosti pa i ona sva na neki način uzdišu i čekaju oslobođenje (usp. Rim 8,19-22). I kao što su zli duhovi htjeli naškoditi Kristu, tako su mu anđeli bili na službu.

I nakon što je Isus pobijedio Sotonu, On otiđe u Galileju propovijedati ljudima obraćenje Bogu.
Krist nas poziva da uđemo u najdublje tajne samoga bića Božjega da zaživimo s Bogom tako da bi Bog živio u nama. »A pošto Ivan bî predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je Evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!î« (Mk 1,14-15)



To je Evanđelje o Bogu. To je Evanđelje koje nam sam Bog, Otac, upućuje po svom Sinu. Isus ne govori samo da se moramo obratiti nego i vjerovati Evanđelju.
A vjerovati Evanđelju znači primiti Radosnu vijest spasenja, primiti Kraljevstvo Božje i to »kao maleno dijete« (Mt 10,15). Postati maleni i jednostavni znači obratiti se Bogu.
Obratiti se znači ne stavljati sebe u središte, nego se usredotočiti na Boga.
Vjerovati Evanđelju znači na Bogu temeljiti vlastite sudove i osobna životna opredjeljenja i u potpunosti nasljedovati Isusa Krista.
Poput Krista u pustinji i mi moramo svaki dan iznova birati da ostanemo vjerni Bogu i raditi za spasenje svijeta. Kraljevstvo se Božje uvijek ostvaruje u ljudima dobre volje. To je »Savez ljubavi i prijateljstva« između Boga i čovjeka koji vodi k spasenju.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 9,8-15
Ps 25 (24)
1 Pt 3,18-22
Mk 1,12-15

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-1

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
PUT KRIŽA VODI K SLAVI USKRSNUĆA




»Uto naiđe oblak te ih prekrije, a iz oblaka dopre glas: „Ovo je Sin moj – Ljubljeni! Njega slušajte!î
Odmah pogledaju oko sebe i ne vidješe više nikoga, već samo Isusa s njima. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih.« (Mk 9,7-9)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Savez koji je Bog sklopio s Noom i njegovim potomstvom, obnavlja i s Abrahamom koji tako postaje otac svih vjernika. Otad Bog stalno prati svoj narod na mukotrpnom životnom putu i vodi ga punini života slave uskrsnuća.
Stoga kršćanin, Kristov učenik, znade da je put Križa u konačnici put k Uskrsnuću.

U svjetlu tog otajstva (misterija) križa treba shvatiti i Abrahamovu kušnju u svezi s njegovim sinom jedincem, Izakom, koji je imao biti nosilac Božjih blagoslova za sve svoje potomstvo.
Stari patrijarh nije mogao znati zašto ga Gospodin kuša, a još manje kako će svršiti ta strašna kušnja.
Ali on je bio spreman da ide do kraja i da Božji zahtjev izvrši u potpunosti. Stavljen je na izbor: između Boga i sina jedinca i to od Boga darovana.
Abraham se ne koleba kad Bog od njega traži da žrtvuje svoga sina Izaka. On se ne dvoumi jer zna na kojoj je strani odabir. U tome je njegova neusporedivo velika zasluga.
Zato ga sam Bog izbavlja iz te užasne tjeskobe srca i duše.
»Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali, morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« (Post 22,16-18)

Juan de Valdes Leal: Žrtvovanje Izaka
Juan de Valdes Leal: Žrtvovanje Izaka

Bit žrtve Abrahamove nije njezino uništenje već poslušnost Bogu. On protiv svake ljudske nade, oslonjen samo na riječ Božju, povjerova Gospodinu i tako postade ocem u vjeri mnogih naroda (usp. Rim 4,19).
To je slika Kristove žrtve kojom je nadvladana smrt i darovan život svim ljudima.
Kršćanska je predaja u Isusu gledala savršeno ostvarenje Abrahamove žrtve Izaka.
Izak na svojim leđima nosi drva za žrtvu, kao što i Isus drvo svoga križa. Izak je bio svezan, kao i Isus u vrijeme svoje muke. Obojica su iz poslušnosti bili spremni umrijeti: Izak voljom, Isus i stvarnošću.
Bog ima pravo tražiti takvu žrtvu, jer smo svi Božji stvorovi, njegove sluge i sluškinje, kojima je On razbio okove grijeha i vječne smrti.

Ipak Bog se ustručavao tražiti od Abrahama žrtvovanje sina iako je na to kao suvereni Gospodar svakoga života imao puno pravo. Ali kad se radilo o tome da On sam nama dade najveći dokaz svoje neshvatljive ljubavi, ne poštedje ni svog jedinorođenog Sina.
Tu stojimo jednostavno pred tajnom Božje ljubavi prema nama grešnicima: radi nas ljudi i radi našega spasenja Sin je Božji sišao s neba na zemlju i njegov ga je Otac za sve nas predao u najstrašniju muku i najsramotniju smrt na križu. Zato sv. Pavao apostol s punim pravom zaključuje:
»Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta On ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda. Kako nam onda s njime neće sve darovati?« (Rim 8,31-32)

U Isusu, Sinu svojemu, koji se za nas žrtvovao na križu, Bog prihvaća i spašava sve koji su poput sinova njemu poslušni.
Stoga nas koji smo pred Bogom posve opravdani Kristovom žrtvom nitko ne može više ni optužiti niti osuditi.
Nitko nas i ništa ne može rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, našemu Gospodinu. To bi mogao učiniti jedino grijeh, što je ovisno od nas i od naše volje.
Ali tu istu našu volju obilato pomaže milost Božja u svladavanju svake napasti i grijeha.

Isus je umro za nas da nas pred Bogom opravda i da nam zasluži svaku milost. A sve što nam je svojom smrću zaslužio to nam je svojim uskrsnućem darovao.
On živi u svojoj Crkvi po kojoj nam dijeli sve milosti. A da bi nas učinio subaštinicima svojega nebeskoga kraljevstva i da nam u njemu pripravi mjesto, uzašao je k Ocu i nalazi se njemu zdesna. Ondje nas zagovara i zauzima se za nas.

Tako ta žrtva Sina Božjega daje zakonsku moć Novom i vječnom Savezu između Boga i ljudi, kao što je Abrahamova raspoloživost da žrtvuje vlastitog sina učinila mogućim prvi savez.
Zato sam Otac na gori »Preobraženja« intervenira i zauzima se za svoga Sina. Taj trpeći Mesija jest njegov Sin.
Otac ga već sada prije njegove muke i smrti uzima u zaštitu, već unaprijed ukazuje na njegovu uskrsnu slavu.
A odabranim apostolima i svim Isusovim učenicima, Bog, Otac nalaže da ga slušaju i slijede kad ih poziva na put križa.
»Uto naiđe oblak te ih prekrije, a iz oblaka dopre glas: „Ovo je Sin moj – Ljubljeni! Njega slušajte!î
Odmah pogledaju oko sebe i ne vidješe više nikoga, već samo Isusa s njima. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu n pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih.« (Mk 9,7-9)


Preobraženje

Svaki kršćanin treba da se osjeti potaknut tim Očevim glasom i da ostane poslušan Isusovu Evanđelju uz svu »žalost i tjeskobu« svojega života, čvrsto naslonjen na obećajnu riječ Kristovu o »radosti i nadi« (GS).
Doista, svaki Isusov učenik, kao i cijela Crkva, treba da u svojem trenutku povijesti pođe Isusovim križnim putem.
S radošću i nadom u kojoj nas odgaja uskrsna vjera treba da sudjelujemo ne samo osjećajno, nego noseći jedni druge (usp. Gal 6,2) u žalostima i tjeskobama preobrazbe svijeta i u spasenju čovječanstva.
U isto vrijeme treba da svaki od nas traži da na nama svijetli »lice Kristovo« na uvijek novom i obnovljenom »licu Crkve« (LG 1 i 15; GS 4-3 i ostalo)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18
Ps 116 (115)
Rim 8,31b-34
Mk 9,2-10

- 16:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-2

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»OTAC KOJI ŽRTVUJE SINA«




Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sveta Crkva, stavljajući nam pred oči današnja Liturgijska čitanja sv. Pisma, želi nas poučiti da put Korizme, iako je to mučan hod kroz pustinju našeg života preko svakidašnjih žrtava i odricanja samih sebe, ipak nas uistinu zasigurno vodi radosti i svjetlosti obnove i preobraženja Uskrsa.
Poniženje, muke i trpljenja i sama smrt bili su za samoga našega Gospodina Isusa Krista put koji ga je vodio prema konačnoj i najvećoj pobjedi slave Uskrsnuća.
Bez Velikog Petka i za Krista ne bi bilo dana velike radosti i slave Uskrsnuća.
Zato vrijeme Korizme nije samo za sebe, već teži prema Uskrsu i treba da bude ispunjeno ljubavlju prema Bogu koja treba da vodi svaki naš čin i odnos s našim bližnjima.

Tako žrtva sina Izaka koju Bog traži od Abrahama, kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka, nije imala sama u sebi nikakva smisla ukoliko je označavala uništenje jednog ljudskog života, dok izražavajući Abrahamovu vjeru i vrhunac njegove ljubavi prema Bogu ta žrtva je bila Bogu mila, ugodna i draga.

Giambattista Pittoni: Žrtvovanje Izaka
Giambattista Pittoni: Žrtvovanje Izaka

Abraham, promatrajući svoje suvremenike, primijetio je da oni ljube svoje bogove do te mjere da su im prinosili kao žrtvene darove i svoju vlastitu djecu, svoje prvorođence.
Zato se i njemu učinilo da ljubav Božja traži od njega da mu prinese za žrtveni dar svoga sina Izaka.
Ali Bog ga zaustavlja u tom naumu, jer On ne želi smrt čovjeka, već život.
I na taj način Izak će postati za Abrahama kao dupli dar Božje ljubavi: čudesno rođen od Sare nerotkinje i čudesno spašen od smrti.

Stoga savez ljubavi koji je Bog bio sklopio s Noom i njegovim sinovima nakon potopa koji je uništio cio svijet, sada se obnavlja i s Abrahamom i njegovim sinom Izakom i tako Abraham postaje otac svih vjernika. Otad Bog trajno prati svoj narod i vodi ga punini života.
Prema tome bit Abrahamove žrtve nije uništenje života njegova sina Izaka, već poslušnost i provjeravanje vjere velikog patrijarhe Abrahama i njegove sposobnosti da ljubi Gospodina Boga svoga iznad svega i više od svoga osobnoga sina jedinorođenca. Zato u posljednji trenutak sva drama tog Abrahamovog života se riješila u pozitivnom smislu i anđeo Gospodnji poviče s neba: »Ne spuštaj ruku na dječaka niti mu što čini. Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.« (Post 22,12)

Bogu se svidjela žrtva vjere Abrahamove i njegovog potpunog predanja u ljubavi i zato mu obnavlja svoja obećanja: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda ne nebu i pijeska na obali morskoj! (…) Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom« (Post 22,16-17)

Sin, koji će Abrahama učiniti ocem svih naroda po vjeri, nije onaj kojega je on rodio, jedinac i miljenik njegov, već onaj kojega će on ponovo dobiti od Gospodina Boga kao nagradu za svoju vjeru, predanje i ljubav. Bit će to njegov isti sin Izak, ali sa novim likom i dimenzijama Abraham nije trebao žrtvovati sina svojeg tijela i krvi već ga je morao samo preurediti u sina svoje vjere.
I taj sin vjere je spasio Abrahama jer ga nije zadržao za sebe i postao je sin Božjih obećanja koji je učinio Abrahama ocem po vjeri svih naroda svih vremena do svršetka svijeta.

Abraham, poslušan u svemu Bogu, koji žrtvuje sina Izaka, pralik je i slika Boga Oca koji »ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda« (Rim 8,32) kako kaže sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitaju iz Poslanice Rimljanima.
Bog prihvaća žrtvu svoga Sina Isusa Krista na križu da bi u njemu prihvatio i spasio sve nas koji poput sinova želimo biti njemu poslušni.
I tom žrtvom Sina svojega sami Bog je dokazao svoju najveću ljubav prema čovjeku s kojim se potpuno svezao u ljubavi s utjelovljenjem jedinorođenog Sina svojega Isusa Krista.
Kad nam je Bog Sina svojega darovao i za sve nas ga na križ predao: »Kako nam onda s njime neće sve darovati?« (Rim 8,32)

Tako sve ono što je u Izaku, sinu Abrahamovu, bilo samo znak – simbol, u Isusu Kristu, Sinu Božjem je postalo stvarnost, jer Bog Otac nam nije mogao ni na koji drugi način pokazati maksimum – vrhunac svoje ljubavi, nego putem pregorke muke i strašne smrti svoga Jedinorođenog Sina na drvetu križa.
Abraham je odahnuo na brdu Mariji jer je Bog »providio« drugu žrtvu umjesto njegova sina Izaka. No sam Bog Otac sebe nije »poštedio« na gori Kalvariji, već nas je toliko ljubio da je uistinu za nas »predao« svojega Sina Isusa na križ da bi nas spasio. A sve je to Bog Otac učinio da bi nas ljude, ostalu posinjenu djecu svoju, iščupao iz ruku Sotone paklenog, da bi nas oslobodio od ropstva grijeha i zla i priveo nas u kraljevstvo slobode djece Božje i darovao nam svoju radost, veselje, mir, ljubav i život.

Bog nije poslao svojega Sina na ovaj svijet da ljude osudi, već da ih spasi, jer Otac nebeski ne želi smrt grješnika nego da se obrate i žive kao djeca Božja.
Bog Otac, kaže sv. Pavao Apostol, ne želi osuditi nijednog čovjeka, već opravdava svakoga koji vjeruje u njega.
A Krist Isus umrije za nas, štoviše i uskrsnu i sada se nalazi s desna Bogu da bi se mogao za nas zauzimati kod Oca nebeskog.

I tako vođeni svjetlom vjere kroz dva prva biblijska čitanja došli smo do Evanđelja Isusova preobraženja. Današnje sveto Evanđelje preobraženja po Marku stoji između dva Isusova navještaja o muci, smrti i uskrsnuću, jer preobraženje Kristovo je anticipacija njegove buduće slave i garancija buduće nagrade njemu samome za njegove nauke, trpljenja i smrt na križu i svima onima koji ga u vjeri budu slijedili putem križa.
Pogled upravljen na preobraženog Isusa dovoljan je poziv svima nama da vjerujemo Raspetome i da ga slijedimo putem križa jer će nam On dati snage da se ne izgubimo u kušnjama; mukama i trpljenjima našega života.

Carl Heinrich Bloch: Preobraženje
Carl Heinrich Bloch: Preobraženje

Glas Boga Oca koji se začu s nebesa: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« (Mk 9,7) otkriva nam tajanstvenu Božansku narav Kristovu u najtežim časovima njegova života kada polazi putem muke i smrti na križu i govori svima nama da ga slušamo i slijedimo kad nas poziva na put križa.

Stoga osjetimo se potaknuti glasom Očevim i ostanimo poslušni Isusovu Evanđelju uz svu »žalost i tjeskobu« svojega života, čvrsto naslonjeni na obećajnu riječ Isusovu o »radosti i slavi« (GS) u nebu svima onima koji ustraju do kraja. Žrtva Kristova na križu jest uzor svima nama kako da odgovorimo u vjeri i ljubavi Bogu Ocu kad nas poziva da žrtvujemo svoj život u Duhu Svetome za spasenje naše i cijeloga svijeta.
Poslušnost Bogu u našem svakidašnjem životu, a pogotovu u najtežim trenutcima našega života, postaje spasonosna nama i drugima snagom ljubavi kojom to činimo.
Slava u nebu koja nas čeka daje smisao svakom našem trpljenju koje ne može nikad biti iznad naših snaga, jer »ništa nas ne može odcijepiti od ljubavi Božje u Kristu« (usp. Rim 8,38) koji nam daje snage i koji ispred nas ide putem križa.

Doista, svaki Isusov vjernik, kao i cijela Crkva, treba da u svojem životnom trenutku povijesti prođe Kristovim križnim putem i da s »radošću i nadom« u kojoj nas odgaja uskrsna vjera treba da sudjeluje, ne samo osjećajno, nego životno noseći terete jedni drugih, u »žalostima i tjeskobama« preobrazbe svijeta. A u isto vrijeme treba da svaki od nas i cijela Crkva teži da na nama svijetli »preobraženo lice Kristovo« na uvijek novom i obnavljanom »licu Crkve« (LG 1 i 15; GS 43 i dr).
Stoga prihvaćajući Isusa kao »Ljubljenoga Sina« Očeva i slušajući njegovo Evanđelje spasenja, i mi, u njega kršteni, bit ćemo s njime preobraženi.
I nama će se jednoga dana uračunati u pravednost ako vjerujemo da Onaj Bog koji je uskrisio Isusa od mrtvih i koji ga je jednog dana preobrazio na Taboru jest dovoljno dobar i moguć da otkupi svaku našu patnju i svaku suzu i da nam dade dovoljno milosti da poput Krista stignemo kroz sadašnju i kratkotrajnu nevolju u izvanrednu veliku i vječnu slavu (2 Kor 4,17).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18
Ps 116 (115) 10 i 15.16-17.18-19
Rim 8,31 b-34
Mk 9,2-10

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-PETAK

PETAK - DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
(Godina B)




»Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu.« (Mt 21,38-39)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Usred Korizme i vremena priprave za dan velikog slavlja Uskrsnuća Kristova, tajna – misterij Križa koji vodi životu, označen je već u današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka koje nam govori o tajanstvenoj povijesti Josipa, sina velikog patrijarhe Jakova, koji je pralik Isusa Krista i svakog pravog i vjernog kršćanina.
Povijest ljudskog roda, od Abela do Josipa, od Josipa do Krista, od Krista pa sve do nas, uključujući čovječanstvo našega vremena, puna je nasilja i svake vrste zla i grijeha jer je ispunjena ljudima koji traže na sve načine da se oslobode drugih ljudi.
Takvi ljudi traže samo svoje osobne prljave interese i svakog drugog čovjeka, različita od njih samih, smatraju svojim neprijateljem i žele ga potisnuti na rub društvene zajednice i života, ako već ne uspijevaju da mu i sam život oduzmu.

Flavitsky: Jakobovi sinovi prodaju Josipa
Flavitsky: Jakobovi sinovi prodaju Josipa

Tako Josip, kojega je Jakov ljubio više od svih svojih sinova, bio je zamržen od svoje braće koja su ga htjela ubiti. Patrijarha Jakov je Josipa najviše volio jer je On bio najmlađi i najbolji od svih njegovih sinova, a i zato što mu ga je rodila njegova najdraža žena Rahela. Stoga je Josip trebao i biti glavni baštinik Jakovljeva blagoslova i svih Božjih obećanja odabranom Božjem narodu Izraelu. A osim toga i sami Bog je već bio izabrao Josipa od sve njegove braće i nadario ga posebnim milostima nadnaravnih darova, snova i proročkih viđenja.
Sve te milosti, odabranja i prevelika ljubav, kojima je Josip bio okružen i sa strane Božje i sa strane njegova oca Jakova, prouzrokovalo je u njegovoj braći veliku ljubomoru, zavist i mržnju i u svojem su srcu gajili đavolske namisli da ga ubiju i da bi tako oni postali baštinici tog očeva blagoslova Božjih obećanja.

Ali ljudski planovi nisu odlučujući. Bog vodi povijest ljudskog roda pa i povijest života jednog čovjeka.
Sve se nalazi u rukama Boga Oca koji vodi sve prema dobru, pa čak i prividno privremeno zlo. Bog se služi ponekad i zlim namislima loših ljudi da bi ostvario svoje planove spasenja ljudskog roda na korist i dobro onima koji ga ljube i svim ljudima dobre volje.
Tako dragi Bog služeći se savješću Josipove braće Rubena i Jude, koji ga nisu htjeli ubiti već spasiti, učinio je da ga njegova braća nisu ubila već prodala kao roba trgovcima Jišmaelcima koji su svoju robu preprodavali u Egiptu.
Na taj način Bog je učinio da Josip stigne na dvor Egipatskog kralja faraona i da jednog dana postane najveći činovnik u svem kraljevstvu, drugi po časti iza Faraona, tako da bi Josip mogao spasiti od smrti svog oca Jakova, svoju braću i mnoge druge ljude kad je glad bila zavladala cijelim svijetom.

Josip je pralik našega Gospodina Isusa Krista i povijest njegova života donekle je slika života Isusova.
Kao što su Josipa njegova braća prodala medijanskim trgovcima za dvadeset srebrenika, tako je Juda, jedan od Isusovih apostola, prodao Krista za trideset srebrenika i predao ga svećeničkim i narodnim poglavarima Izraelskog naroda.
Bog je spasio Josipa od ubojičkih ruku njegove braće, ali svojega Sina Isusa Krista nije poštedio već ga je predao u smrt na križu za sve nas da bi nas spasio od vječne smrti.
Zato današnja evanđeoska prispodoba o vinogradu i vinogradarima koju je Isus izrekao glavarima svećeničkim i starješinama naroda Izraelskog jest jedan pravi sadržaj cjelokupne povijesti spasenja ljudskoga roda.
Te vođe Izraelskog naroda nisu htjeli prihvatiti blagu vijest spasenja Kristova Evanđelja niti poziv Boga Oca na obraćenje. Oni su toliko bili okorjeli u grijehu i zlu da više uopće nisu ni marili (težili) za slavom Božjom već samo za svojom osobnom slavom i za svojim interesima tako da su sve proroke, sluge i glasnike Božje koji su ih pozivali na obraćenje poubijali.
Ali usprkos sve te njihove zloće Bog Otac ih je htio ipak spasiti i zato »naposljetku posla k njima Sina svoga misleći: „Poštovat će moga Sinaî (Mt 21,37). Ali oni »ugledavši sina rekoše među sobom: „Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu.î (Mt 21,38-39). I pograbe ga, osude na smrt i ubiju ga na drvetu križa.



Kad to glavari svećenički i starješine naroda Izraelskog učiniše sa Sinom Božjim i odbaciše spasenje Božje, Bog Otac odbaci njih kao svoj odabrani narod od Srca svojega i tako svoje spasenje ponudi poganima, tj. našim pradjedovima i praocima.
I na taj način Isus Krist kamen spasenja što ga odbaciše graditelji Izraelskog naroda »postade kamen zaglavni« novog Božjeg naroda, sv. Crkve.
Zato je Bog Otac oduzeo kraljevstvo svoje od izabranog naroda i dao ga svim onim narodima koji su prihvatili ponudu spasenja u Sinu njegovu i koji donose plodove.

Draga braćo i sestre, sve nam to govori da se i s nama može isto to dogoditi kao i sa Židovima da nas Bog odbaci od sebe ako ne prihvatimo u svojem životu Isusa Krista i njegovo Evanđelje spasenja.
Stoga nitko od nas ne smije biti toliko ohol da bi mislio da se može spasiti sam po sebi i svojim vlastitim snagama bez Božje milosti i pomoći.
Spasenje ne dolazi od čovjeka već od Boga. Zato se ne smijemo uzdati u same sebe već u ljubav i milosrđe Božje.
Prema tome poslušajmo glas Božji koji nas preko sv. Crkve poziva na obraćenje i otvorimo duše i srca Kristu i njegovu Evanđelju. U ovo sveto vrijeme Korizme svaki od nas treba da stane pred Kristom raspetim i da ispita svoju savjest i da provjeri svoj život da li donosi plodove spasenja koje Bog od nas traži, a to su: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu; molitva, post, pokora, dobra djela, djela duhovnog i tjelesnog milosrđa prema svima onima kojima je potrebna naša utjeha i pomoć.
Svatko od nas je dužan propovijedati i svjedočiti Isusa Krista životom, riječju i djelom u našoj obitelju, na poslu, u školi, u društvu u kojem živimo i u Crkvi kojoj pripadamo tako da svi spoznaju da je Bog prisutan i da djeluje u ovome svijetu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 37,34. 12-13. 17-28
Ps 105,16-17.18-19. 20-21
Mt 21,33-43. 45-46

- 15:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. KORIZMENA NEDJELJA-1

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»ZAKON KAO ZNAK SAVEZA IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA«




Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme obraćenja i obnove. Ali prave i stvarne obnove nema bez odvažnog preuređivanja osobnog moralnog i bogoslužnog života ili bolje rečeno vlastitih običaja i vlastite molitve. Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma privlači našu pažnju baš na ta dva veoma važna vida kršćanskog života.
Tu se ne radi o nekim novim stvarima koje bismo imali naučiti, nego o poznatim Božjim Zakonima po kojima bismo već jednom morali živjeti.
Zato sv. Crkva nam u današnjem prvom čitanju iz Knjige Izlaska ponovo stavlja pred oči Deset Zapovijedi Božjih.



Tih deset zapovijedi bile su stožer moralnog života najprije za židovski narod, a zatim i za kršćanski narod.
U Deset zapovijedi Bog pokazuje svome narodu kako treba živjeti u vjernosti prema njemu i u ljubavi prema bližnjemu. Bog nam nije dao Deset zapovijedi kao teret na ramena da se pokaže da je Veći i Jači od nas te da nam želi komandirati, gospodariti nad nama i tlačiti nas.
Naprotiv! Bog u tim zapovijedima nam je otkrio one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali i živjeli.
Bog hoće da mi kao razumna i voljna stvorenja budemo njegovi sustvaratelji ne samo u svemu neživu stvorenju, već da i sami sebe, i kao pojedinci i kao udružena bića u obitelji, u društvu, u Crkvi i državi, dorađujemo i izgrađujemo.
Čovjek dakle treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga zato što je ljubljen od Boga. A taj isti zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima.
On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima.

Glavna karakteristika ovoga »Kodeksa Saveza« jest ta da se Bog otkrio kao osloboditelj svoga naroda.
»Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene.« (Izl 20,1)
Deset zapovijedi su, dakle, izražaj slobode Božjeg naroda i garancija oslobođenja od ropstva. Zato u početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon koji čovjeka pritišće kao neki teret, nego kao prevelik dar i događaj: narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on narod izabrani, različit od drugih naroda, tj. sveti narod.
Dekalog je za čovjeka, a ne protiv njega, jer ne želi dokidati ili ograničavati ljudsku slobodu, nego ljude oslobađati od svakog ropstva. Dekalog je izbor života što ga Bog nudi čovjeku i kad Bog nešto zabranjuje to je radi dobra čovjeka koji kršenjem zapovijedi sebe dovodi u nepriliku da bude zaista čovjek, jer sebi onemogućuje staložene odnose s Bogom i drugima.

Na taj način Dekalog postaje norma života naroda Božjeg jer njegove zapovijedi obuhvaćaju cijelu ljudsku osobu.
Te zapovijedi nas obvezuju na ljubav prema Bogu i bližnjemu.
A ljubav iskrena i stvarna prema Bogu i bližnjemu sačinjava narod Božji i postaje zakon saveza.
Taj zakon ljubavi jest novi zakon saveza između Boga i spašenog Božjeg naroda, jer Krist kaže da u tom zakonu ljubavi su sadržane sve zapovijedi i proroci (usp. Mk 12,28-34).

Isus, dakle, potvrđuje vrijednost tog Mojsijevog zakona, ali mu daje novo značenje, jer čovjeka želi osloboditi od svakog formalizma i dovesti ga u pravi dijalog ljubavi s Bogom i s njegovim bližnjim. Što god čovjek se u ljubavi više sjedinjuje s Bogom i s drugim ljudima, tim više ostvaruje sama sebe i oslobađa se od lažnih božanstava koja ga čine robom.
Svaki kršćanin, oslobođen u Kristu od zakona ropstva, postaje sluga ljubavi Bogu i bližnjemu u punoj slobodi djece Božje sve do potpunog darivanja sama sebe.

U Novom (Savezu) Zavjetu, znak saveza između Boga i čovjeka nije više zakon potvrđen krvlju životinja (usp. Es 24), nego zakon ljubavi potvrđen krvlju Isusa Krista koji nas nije oslobodio od egipatskog ropstva, već od ropstva kraljevstva pakla i tame, tj, od ropstva grijeha i zla.
Spasenje se sada postiže vjerom u događaj Križa i u Onoga tko je na njemu razapet.
Raspeti Krist jest moć i mudrost Božja jer On jedini može čovjeku darovati spasenje, dok ljudska mudrost, židovska ili grčka, koja ne priznaje u križu spasonosnu moć Božju, pokazala se je nesposobna da ljudima pokaže put spasenja.



Koliko god su nam Isusov križ i njegovo trpljenje zakriveni tajnom otajstva – misterija, ipak samo oni nam otkrivaju Božji plan spasenja.
Stoga mi kršćani čvrsto vjerujemo da iza križa i trpljenja Isusova stoji mudrost Boga Oca i njegova Očeva ljubav prema nama ljudima.
Zato je naš Gospodin Isus Krist i prigrlio križ i u plamenu ljubavi Božje izgorio na svom križu kao žrtva (usp. Hebr 9,14) za naše grijehe i radi našega spasenja. Ništa za Židove nije bilo šokantnije i sablaznije nego da se nevidljivi Bog pojavi u vidljivome Isusu Kristu.
Ništa za »mudre« Grke nije bilo luđe nego da bi Bog trpio. A nama kršćanima, darom Duha Svetoga, darom vjere, je to najveća i sama Mudrost Božja.

Tako, prisustvujući sv. Euharistiji, mi kršćani potvrđujemo naš osobni savez s Bogom u tijelu i krvi Isusa Krista, tj, u njegovoj žrtvi na križu.
Stoga ovaj naš savez ljubavi s Bogom ne smije nipošto biti jedna puka prazna ceremonija, već mora prožeti čitav naš život tako da krv Sina Božjega ne bi bila uzalud prolivena za nas.
Prema tome život nas kršćana vjernika mora biti neprestano propovijedanje »Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak (…) Božja sila i Božja mudrost.« (1 Kor 1,23-24)

Također i mi, po primjeru Isusovu, koji je kako nam govori današnje sveto Evanđelje po Ivanu ušao u Jeruzalemski hram da ga očisti od svega onoga što je vrijeđalo njegova Oca nebeskog moramo očistiti naš život od svakog egoizma – sebičnosti, od svih lažnih božanstava (kumira) i od svakog grijeha i zla koji nas udaljuju od Boga i učiniti našu dušu, srce i tijelo što dostojnijim prebivalištem Presvetog Trojstva, Boga našega.
Naprotiv, potrebno je da sam Isus Krist uđe u naše srce, naš duh i našu dušu, koji su njegov hram, te da iz njih istjera sve paklene životinje i da isprevrta i izbaci, iz nas sve ono što se protivi Bogu i njegovoj svetoj volji. Zato ne smijemo se protiviti Isusu, već ponizno prikloniti svoju oholu glavu pred njegovom Božanskom voljom i prihvatiti da On uništi u nama sve što je nevaljalo, prljavo i grješno i da nam kaže: »Nosite to odavde i ne pravite od kuće Oca mojega kuću trgovačku« (Iv 2,16).

Tissot: Trgovci istjerani iz hrama
Tissot: Trgovci istjerani iz hrama

Samo ako budemo sposobni prihvatiti ovu unutrašnju obnovu našega života što Krist od nas traži, tek onda ćemo shvatiti da središte – centar našega života nismo mi sami, već Bog naš Stvoritelj, Otkupitelj i Spasitelj.
Bog želi da samo Krist bude na kraljevskom prijestolju našega života i da vlada i upravlja nama, a ne mi sami ili bilo tko drugi osim Boga. Tko se želi klanjati Bogu u »duhu i istini« (usp. Iv 4,24) to mora činiti u Isusu Kristu.

Odsada mjesto Božje prisutnosti nije više Jeruzalemski hram, već tijelo Isusovo, ponajprije fizičko tijelo, zatim mistično tijelo Kristovo – Crkva, u kojoj Isus nastavlja svoj boravak među ljudima.
Ta Isus sam je, po proroštvu, Emanuel – što znači Bog s nama.
To tijelo Kristovo koje je Isus dao Židovima kao čudesan znak govoreći: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići« (Iv 2,20), sada je nakon uskrsnuća među nama i u nama po sv. Euharistiji.
Stoga i mi sami postajemo »Hram Duha Svetoga« (1 Kor 6,19) jer »Duh Božji prebiva u nama« (Rim 8,9. 11). Zato sve što jesmo i radimo, ako živimo usklađeni s Bogom po njegovim zapovijedima, sve naše Bogoljublje i bratoljublje postaje proslava Boga kojega kao Bogonosci pronosimo svijetom.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 20,1-17
Ps 19,8-11
1 Kor 1,22-25
Iv 2,13-25

- 15:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. KORIZMENA NEDJELJA-2

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
RASPETI I USKRSLI ISUS JE HRAM NOVOGA ŽIVOTNOG BOGOŠTOVLJA




»Isus im odgovori: „Razvalite ovaj hram i u tri dana opet ću ga podići!î Odvratiše mu Židovi: „Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana? Ali je on govorio o hramu svoga tijela. Kad je uskrsnuo od mrtvih, njegovi se učenici sjetili da je to htio reći, te su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus reče.« (Iv 2,19-22)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Otajstvo križa spada u srž kršćanskoga vjerovanja. Čovjek se spašava po Isusovu trpljenju i križu i po svojem sutrpljenju i suraspeću s njime. Isus je došao na ovaj svijet da ljude svih vremena svojim životom, smrću i uskrsnućem povede putem koji vodi k Bogu. Koliko god su nam Isusov križ i njegovo trpljenje pokriveni velom tajne, oni nam ipak otkrivaju Božji plan spasenja.
Stoga vjerujemo da iza križa i trpljenja stoji Očeva mudrost i Očeva ljubav. Tako je sam Isus prigrlio križ i u plamenu ljubavi Božje izgorio na svom križu kao žrtva našega spasenja (usp. Heb 9,14).

Već Stari Zavjet promatra Deset zapovijedi Božjih kao sredstvo usklađivanja naše volje s Bogom.
Te zapovijedi bile su stožer moralnog života najprije za Židove, a zatim i za kršćanski narod. U početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon, nego kao događanje! Narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on izabrani narod, različit od drugih: svet narod.
Odatle činjenica da Izrael ne govori o zakonu kao nekom teretu, nekom nametu, nego kao o prevelikom daru Božjem.



Dekalog je izbor života što ga Bog nudi čovjeku. Dekalog je za čovjeka, a ne protiv njega. Ne želi dokidati ili ograničavati čovjekovu slobodu, nego mu pomaže da bude zaista čovjek.
U Dekalogu nam Bog otkriva one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali.
Ali kako smo razumna i voljna stvorenja, Bog hoće da budemo njegovi suradnici. Bog hoće da mi sami sebe i kao pojedinci i kao udružena bića u obitelji, u društvu, u Crkvi i u državi dorađujemo i izgrađujemo.
U Dekalogu se određuje, dakle, pravilan odnos čovjeka prema Bogu i naspram drugim ljudima. Čovjek treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga. A taj isti Zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima.
Zakon Božji je najveća dragocjenost i vrijednost čovjekova. On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima. To je zakon života i to vječnoga života (usp. Izl 20,1-17; Ps 19,8-1).

Dekalog je dakle put u nebo; njega kršiti značilo bi ići u smrt. Stoga i mi kršćani iskreno priznajemo da Zakon Gospodnji »dušu krijepi, neuka uči, srce sladi, oči prosvjetljuje i ostaje svagda« (usp. Ps 19,8-10), jer »istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni« (Ps 19,10).
Zato da ljudi ne bi više imali krive pojmove o Bogu, danas između nas i Dekaloga stoji Isus Krist, raspeti i uskrsli. On je Božja mudrost za nas i naš Zakon.
To je shvaćanje bilo posve tuđe i Židovima i Grcima.
Prvi su u kultu zakona došli dotle da su vjerovali samo onda kad im je Bog davao sasvim posebne znakove koje su često tražili.
Filozofski raspoloženi Grci imali su najviše smisla za mudar sistem koji je čovjeka sređivao u ovozemnom životu, a o prekogrobnom nisu htjeli ni čuti.
Zato s punim pravom sv. Pavao apostol izjavljuje: »I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane i Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost, jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi.« (1 Kor 1,22-25)

Kad je kršćanstvo nastupilo propovijedajući Krista raspetoga koji je upravo svojom smrću na križu donio svijetu spasenje, Židovi su se na to sablažnjavali a Grci su nauk o križu smatrali ludošću.
Ni jedni ni drugi nisu shvaćali da kršćanstvo nije zbirka propisa i mudrih izreka, nego spasenje i život što nam ga je Krist donio i zaslužio svojom smrću na križu.
S takvim životnim stavovima nije moguće približiti se Kristu, takvima Isus ne može darovati svoje spasenje.

Krist nije došao na zemlju da bude slavodobitnik.
Kad je Isus svojim učenicima otkrio što će mu se dogoditi, oni to odmah ne shvaćaju jer su ga očekivali kao političkog osloboditelja i pobjednika nad neprijateljima.
Krist će postati pobjednik, ali svojom smrću na križu. I tako je On postao Spasitelj svijeta.

Značajno je to da Gospodin odmah kod prvog svojega nastupa u Jeruzalemu tako živo misli na svoju Pashu i da svoju smrt i uskrsnuće ističe kao glavno čudo koje će ljudima pružiti tražeći da u njega vjeruju.
Iz toga vidimo kako je Isus neprestano mislio na svoju otkupiteljsku smrt za koju je i uzeo ljudsko tijelo.
Zato je Isus i rekao Židovima: »„Razvalite ovaj hram i u tri dana opet ću ga podići!î Odvratiše mu Židovi: „Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana? Ali je on govorio o hramu svoga tijela. Kad je uskrsnuo od mrtvih, njegovi se učenici sjetili da je to htio reći, te su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus reče.« (Iv 2,19-22)



Za Židove je materijalni Hram bio mjesto Božje prisutnosti i blizine. Tu su oni nekako iz najbližega doživljavali Boga i susretali se s njim.
Odsada, mjesto Božje prisutnosti bit će samo tijelo Isusovo. On sam. Ta On je Emanuel: S – nama – Bog. To tijelo Isusovo, puno uskrsne snage, među nama je i u nama po Euharistiji.
Tako i mi sami postajemo »Hram Duh Svetoga« (1 Kor 6,19) jer »Duh Božji prebiva u nama« (Rim 8,9-11). Sve što radimo, sve što jesmo, - ako živimo usklađeni s Božjim Zakonom –, sve naše bogoljublje i bratoljublje postaje proslava Boga kojega kao bogonosci pronosimo svijetom: Zato za nas kršćane raspeti i uskrsli Isus je Hram novoga životnog bogoštovlja gdje se mi klanjamo Bogu u »Duhu i istini«.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 20,1-17
Ps 19,8-11
1 Kor 1,22-25
Iv 2,13-25

- 14:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. KORIZMENA NEDJELJA-1

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»LJUBAV BOŽJA OSLOBAĐA I SPAŠAVA«




Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre, draga omladino!

Korizma je vrijeme priprave za najveći blagdan veselja, radosti i slave Uskrsa. (Stoga evo usred Korizme nalazi se danas Nedjelja veselja,) jer samo spomen na Gospodina naša je radost.
A uzrok i motiv te naše radosti jest to što nas Bog ljubi. Zato želim danas prihvatiti ovu jedinstvenu prigodu koja nam se pruža da zajednički razmišljamo o Božjoj ljubavi koja oslobađa i spašava.

Apostol ljubavi Božje, sv. Ivan Evanđelist, kad govori o Bogu jednostavno kaže: Bog je ljubav! (1 Iv 4,8).
On je ljubav u samom sebi, već i prije spoznaje da iz ljubavi može stvoriti različita stvorenja. Znamo da dragi Bog, iako je jedini i jedinstveni, nije samotnjak niti egoista – sebičnjak, pa ni u ono vrijeme prije stvaranja svijeta.
S njime je njegova mudrost, njegova vječna Riječ, njegov Sin koji je savršena slika Božja, kojeg Bog Otac ljubi i koji Oca ljubi tako snažnom ljubavlju da tvore treću osobu: Duha Svetoga.
Dakle, u Bogu postoji ljubav, jedinstvena i nedjeljiva, ali nestvorena, trojstvena, nedostupna.



Ali ipak, mi ljudi, kršćani i vjernici, nismo bili Bogu nepoznati ni odsutni ni onda, jer, po riječima sv. Pavla apostola: »On nas sebi izabra prije stvaranja svijeta« (Ef 1,4). Već tada smo bili sadržani i predviđeni u Božjoj ljubavi, kao stvorenja još sakrivena u misli i u krilu Onoga koji je sve stvorio i čeka da se njegova stvorenja pokažu na svjetlu dana.
Prema tome stvaranje je objava te sakrivene ljubavi, prvi bitni čin Božje ljubavi prema nama stvorenjima; čin koji nas uvodi u bivovanje i opstojanje.

Makar je ovdje svaka naša ljudska usporedba zaista kukavna, tu Božju ljubav možemo usporediti s ljubavlju dviju osoba, tj. muža i žene, u činu rađanja novoga života.
Bog stvara da izlijeva svoju ljubav, jer dobro osjeća potrebu da se izlijeva i daje u ljubavi. Bogu nije bilo dovoljno da ljubi samoga sebe, već je htio ljubiti i biti ljubljen od nekoga koji je izvan njega i prema komu će ljubav zauzeti novo obilježje: slobodne i besplatne ljubavi.
Dok svaka ljudska ljubav, pa i ona prividno sasvim nesebična ljubav majke ili zaručnice, ustvari je sebična ljubav i ima izgled traženja samoga sebe.
Zaista, čovjek se ostvaruje ljubeći, jer samo u ljubavi nalazi svoju sreću.
A Bog, ljubeći, ne ostvaruje sebe, nego ostvaruje druge osobe. Njegova je ljubav čista milost: tj. potpuno darivanje sama sebe drugome, iako je to za nas, na neki način, nepojmljivo i neshvatljivo.

Iako je Božja ljubav u sebi stvarnost jedinstvena i nedjeljiva kao što je jedan nedjeljiv i sami Bog u svojim Trima Božanskim Osobama, ipak ta se ljubav nama očitovala i objavila konkretno u čitavom nizu čina i zahvata, a što se naziva »povijest spasenja«. Tako između svih naroda svijeta, Bog Otac, po neizmjernoj svojoj ljubavi i vječnoj mudrosti, izabra sebi jedan narod, odabrani Izraelski narod, po kojem je trebalo doći spasenje svijeta, jer iz tog naroda se rodio Otkupitelj i Spasitelj cijelog čovječanstva.
Zato Stari Zavjet, kad želi istaći što samo Bog može učiniti, što je samo njemu jedinome svojstveno, onda se ne zanosi ni Božjom snagom ni Božjom silom, nego Božjom ljubavlju i milosrđem.



I kad bi god taj odabrani Božji narod zaboravljao svoje mjesto koje mu je Bog odredio, on bi gubio svoju pravu slobodu i padao u ropstvo.
Stoga Bog u svojoj prevelikoj ljubavi prema svome narodu morao je posezati za teškim lijekovima, jer izabrani narod propada zato što ne želi biti Božji narod, postaje ohol, iskorištava siromašne i utječe se lažnim bogovima, oskvrnjujući Dom Gospodnji, i gomila »nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivo-božačkih naroda« (2 Ljet 36,14).
Zato kazne Božje u povijesti njegova naroda, uvijek su medicinalne: žele da izliječe zloću ljudi i da ih ozdrave.
Bog se uvijek očituje kao Spasitelj. Bog uvijek iznova zahvaća u povijest svoga naroda i nanovo ga oslobađa.
Nije to oslobođenje jedino od materijalnog robovanja, već oslobođenje od svakog ropstva duha. Za pojedinca i narod propast je samo onda kad se posvema udaljuje od Boga.

Gospodin Bog je toliko ljubio svoj narod da im je neprestano slao svoje glasnike i svoje proroke da ih pozivaju na obraćenje jer ih je želio osloboditi i spasiti.
No nikad ne bi čovjek ni pomisliti mogao do koje je mjere Bog Otac bio kadar ljubiti svoj narod tako da im je naposljetku poslao i svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ih oslobodi i spasi.

Ljubav Božja prema ljudima želi, dakle, čovjeka osloboditi od grijeha i svakoga zla i spasiti.
»Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,15)
Isus Krist je Božja ljubav koja spašava čovjeka.
On je opipljiva objava Očeve ljubavi prema nama ljudima. U Isusu se Božja ljubav izjednačila našem ljudskom stanju koje osjeća potrebu da gleda, sluša, dijalogizira, dodiruje, liječi i ozdravlja.

Isus Krist nije samo bio dokaz Očeve ljubavi prema ljudima, već nas je On sam i sa svoje strane ljubio Božanskom i ljudskom ljubavlju jer je bio i Bog i čovjek.
Isusova ljubav za ljude je jaka, muževna, stalna i trajna sve do konačnog žrtvovanja života na križu, ali ipak ta ljubav je sasvim nježna, to je ljubav puna osjećanja i prave ljudske topline.
On je ta utjelovljena i do vrhunca ostvarena ljubav Božja prema ljudima. I to prema nama, prema svakom čovjeku.
»Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog posrtaja oživi zajedno s Kristom« (Ef 2,4) koji je za nas umro i uskrsnuo.



Spasenje je, dakle, dar ljubavi Božje. To je milost Božja koja spašava čovjeka po vjeri, a ne po ljudskim osobnim dostignućima ili zaslugama.
Zato Bog od nas traži da se u vjeri potpuno predamo u ruke njegove Očinske ljubavi, jer smo »njegovo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela« (Ef 2,10) da bi imali život vječni.
»Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu« (Iv 3,16). Krist uzdignut na križ postaje konačni znak ljubavi Božje prema ljudima i jedino sredstvo da se otrgnemo od zla tako da bi po vjeri u njemu imali život vječni.
Iscijeljeni od grijeha po Isusovoj muci i smrti na križu i mi postajemo slobodni i prava djeca Božja preporođeni krštenjem vode i milošću Duha Svetoga.

I tako Božja ljubav, koja se očitovala u Isusu Kristu, ostaje među nama ljudima i oživljava Crkvu po Duhu Svetome.
Duh Sveti je ona uzajamna ljubav između Oca i Sina, koja se nakon Kristova uskrsnuća, razlila na sve koji vjeruju Radosnoj vijesti spasenja, kao miris što izlazi iz posude od alabastera i ispunja kuću: »Ljubav je Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5). Duh Sveti nas potpuno sjedinjuje s Isusom Kristom i tako nas čini pravom posinjenom djecom Božjom: »Po tome upoznajemo da ostajemo u njemu i on u nama što nam je dao od svoga Duha« (1 Iv 4,13).

Bez dara Duha Svetoga, Isus Krist, taj najveći »dokaz ljubavi« Božje prema nama ljudima, ostao bi samo jedan povijesni spomen koji bi sve više i više izbljeđivao kroz stoljeća koja odmiču.
Dok Duh Sveti tu ljubav čini aktualnom stvarnošću, današnjom stvarnošću, stvarnošću koja ne prestaje do svršetka svijeta, jer on kao živi Kristov spomen čini da Isus živi i djeluje u duši, srcu i u život onih koji u njega vjeruju.
Taj »Duh ljubavi« Božje koji živi i prebiva u nama kao osoba, kao Utješitelj koji nam daje mir, snagu, hrabrost i pomoć, nazvan je i »novo srce«, »srce od mesa«, jer On čini ne samo da smo ljubljeni od Boga nego da smo i mi sposobni na novi način ljubiti Boga i braću.
Kad je On prisutan u čovjeku, onda i vjernik može opsluživati zapovijedi Božje, može odgovarati ljubavlju na Božju ljubav i biti »drugi Krist«: tj. pomazanik, svjedok, prorok i svećenik Božji u ovome svijetu.

Evo, ovo je, u glavnim crtama, objava Božje ljubavi za čovjeka, polagani razvoj te ljubavi kroz povijest spasenja ljudskoga roda sve do današnjice Crkve.
A kako mi ljudi odgovaramo na tu ljubav?
Da li smo povjerovali u ljubav koju Bog ima prema nama?

Toj Božanskoj ljubavi je povjerovala u potpunosti jedna mlada djevojka, Marija iz Nazareta, koja je toliko bila sjedinjena u ljubavi s Bogom Ocem da je po Njegovu Duhu Ljubavi (Duhu Svetom) začela, rodila i dala ovozemaljski život u ljudskoj naravi Jedinorođenome Sinu Božjemu i našemu Gospodinu Isusu Kristu.
Toj ljubavi Božjoj je potpuno povjerovao također i jedan mladić, Marijin prečisti zaručnik sv. Josip, tako da ga je Bog Otac izabrao za zaručnika Majci Božje ljubavi i za zaštitnika, čuvara i oca hranitelja svojemu Sinu i za poglavara svete Božje obitelji.

Toj Božjoj ljubavi povjerovali su također i naši praoci, pradjedovi i naša mlada braća i sestre, kada su prije više od tisuću i četiri stotine godina povjerovali Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Stoga vjernost Isusu Kristu naših predaka, koji su se borili za »krst časni« i »slobodu zlatnu« i ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi i Petrovoj Stolici ubrzo su se pretvorili u ljubav, odanost i pobožnost Hrvata pema Majci Božjoj i Majci sv. Crkve Mariji, koju naš narod tako rado naziva »Kraljicom Hrvata« i sinovski je štuje u mnogim svetištima širom domovine.



Naš Hrvatski narod u četrnaest stoljeća burne povijesti svojega opstanka vodio je teške ratove i podnosio velike kušnje. Bila nam je sudbina da se borimo i da ginemo.
Bizant, Turci, Austrija, Nijemci, Talijani i drugi narodi, rušili su nam čast, dostojanstvo i poštenje. Svi su nas varali i tlačili i htjeli su nam uništiti vjeru, jezik i naciju.
I tada smo digli oči i ugledali Mariju sa Sinom Isusom u rukama gdje sa svojim sv. Zaručnikom Josipom stoji pokraj nas, uz naša ramena, na vrhovima naših brda, na raskršćima naših putova, ogrnuta svojim majčinskim plaštem hoteći nas sve zakriliti (zaogrnuti).
I tako Marija kao majka s nama je gladovala, trpjela, molila se i borila da nas zaštiti i odbrani od neprijatelja i spasi. Marija je najvjernija zaštitnica hrvatskog naroda.
Znao je to naš narod dobro pa je stoga prije više od tri stotine godina izabrao i njezina zaručnika sv. Josipa za glavnoga zaštitnika Domovine i cijeloga hrvatskog naroda jer je vjerovao u moć Božje ljubavi koja oslobađa i spašava.



Ali uza svu tu ljubav Božju, danas, nažalost, ima puno ljudi, pa čak i u našem hrvatskom narodu koji se uporno i otporno zatvaraju Bogu.
Svakim danom sve više raste broj onih kojima ne uspijeva da vjeruju u Božju ljubav, pa ni u jednu ljubav. Previše je izdaja, previše razočaranja.
Tko je jednom bio izdan i ozlijeđen, straši se ljubiti i biti ljubljen, jer zna koliko je zlo biti prevaren.
Svijet i život današnjih ljudi ulazi u ledeno vrijeme, jer bez vjerovanja da nas Bog ljubi, čovjek izumire na ovaj zemaljskoj kugli.
Pomislimo samo na tolike laži i prevare, nepravde, žrtve nemorala i droge, na tolika ubojstva širom svijeta pa čak i nevine i nedužne djece u utrobama njihovih majki prije nego što ugledaju svjetlost ovozemaljskog života.
Svaki čovjek koji ne vjeruje »u Ime jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,19) osuđuje sebe sama na smrt jer više ljubi tamu zbog svojih zlih djela, nego Boga koji je došao na ovaj svijet da rasvijetli putove našeg ljudskog života.

Mi kršćani moramo kidati taj mrtvački pokrov koji uvijek pokušava prekriti zemlju. To je naše zvanje i naš poziv. To možemo učiniti, jer ovu ljubav Božju koja oživljava svijet ne moramo mi pronalaziti svojom inteligencijom ili fantazijom.
Ona je »izlivena« u naša srca u krštenju. Moramo je samo otkrivati u sebi i u Crkvi i svjedočiti je svijetu. Odlučan je čas u povijesti spasenja svijeta i našega naroda baš čas u kojem živimo.
Zato poslušajmo glas Duha Svetoga koji nas danas preko svoje Crkve poziva da vjerujemo »u ljubav koju Bog ima prema nama« (Iv 4,16) i da po toj ljubavi živimo i djelujemo u duhovnom preporođenju našega hrvatskog naroda i čitavog svijeta.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23
Ps 137 (136)
Ef 2,4-10
Iv 3,14-21

- 14:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. KORIZMENA NEDJELJA-2

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»SUD BOŽJI NAD ONIMA KOJI ODBIJAJU VJEROVATI U SINA BOŽJEGA«




Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori »o sudu Božjem« kojem podliježu svi naši ljudski događaji, čini i djela, velika i mala, pojedinaca i zajednice, koje Bog mjeri i procjenjuje po sposobnosti ljudi da uoče, vjeruju i prihvate u svojemu životu i u životu drugih ljudi znakove Božje prisutnosti, ljubavi i spasenja.
A to je čovjeku moguće samo pod tim uvjetom da se dopusti »rasvijetli« po vjeri od riječi Božje koja doseže svoj vrhunac u Isusu Kristu, jer s njim je svjetlost Božja došla na ovaj svijet.
On je ta Božja »svjetlost koja je došla na svijet« (Iv 3,19) da rasvijetli putove života svakoga čovjeka i drugo nam ne preostaje nego da nas ta svjetlost obuhvati i rasvijetli svojim sjajem.
Sakriti se pred tom svjetlošću ili pobjeći od nje znači pasti pod sud srdžbe i gnjeva Božjega i osuditi sama sebe na smrt.
O tom sudu srdžbe i gnjeva Božjega koji je bio kaznio odabrani Božji Izraelski narod babilonskim ropstvom, govori nam današnje prvo čitanje iz Druge knjige Ljetopisa, jer su »svi svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu« (2 Ljet 36,14).
Sav Izraelski narod, počevši od njihovih svećeničkih i narodnih poglavara, ne samo da nije slušao glas Božji koji ih je preko proroka pozivao na obraćenje, već su prezirali Boga i njegove proroke na sve načine do te mjere dok nije planula srdžba Božja koja ih je teško kaznila na taj način što je Bog poslao poganskog kralja Nabukodonozora da im uništi i grad Jeruzalem i Božji hram u njemu, da ih opljačka, poubija i preostale na životu da odvede u strašno prognansko ropstvo u Babilon.



A sve to im se ne bi bilo dogodilo da su slušali Boga svojega, jer »Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega Prebivališta.
Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka ….« (2 Ljet 36,15-16)

Budući da dragi Bog nije mogao više ni na koji način dokazati svojemu narodu da je pošao putem propasti i da je potrebno da se obrati i da živi po Savezu sklopljenom s Bogom, tj. po Zakonu Božjih zapovijedi, Bog je dopustio da ih zahvati ta velika nesreća tako da bi shvatili da bez Boga ne mogu uopće opstati na životu.
I tako je i bilo.
Kad je Izraelski narod osjetio svu gorčinu teškog jarma babilonskog ropstva, došao je k sebi, pokajao se za svoje grijehe i zločine i jecajući u plaču i molitvama počeo se obraćati svojemu Bogu za pomoć. I na koncu sam Gospodin Bog koji je ostao vjeran svome savezu što ga je sklopio s Izraelom potakao je duh perzijskog kralja Kira da pusti iz ropstva njegov narod i da mu dozvoli da se vrati u svoju domovinu, ovim riječima: »Ovako veli perzijski kralj Kir. Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tako je god među Vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!« (2 Ljet 36,23)

Također sv. Pavao apostol govori (u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Efežanima) da bi Bog u svojoj pravednosti osudio sve ljude zbog njihovih grijeha i zloće da nas nije Isus Krist otkupio svojom mukom i smrću na križu.
»Braćo! Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog posrtaja oživi zajedno s Kristom (…), te nas zajedno s njime uskrisi …« (Ef 2,4).
A Bog nas je spasio, ne zbog naših zasluga već po svojoj milosti iz ljubavi, milosrđu i samilosti prema nama grješnicima.
I tako nas je Bog po vjeri učinio sposobnim za dobra djela.
»Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao, njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi, da u njima živimo« (Ef 2,8-10).

Ali iznad svega današnje sv. Evanđelje po Ivanu govori o »sudu« Božjem koji se proteže nad životom svakog čovjeka i koji se jasno očituje svim ljudima pred raspetim Kristom na križu.
Pred Isusom raspetim, koji je najveći dokaz ljubavi Božje prema nama ljudima, Bog otkriva život svakoga čovjeka da vidi da li će ga opravdati ili osuditi. Tko prihvaća taj najveći dar ljubavi Božje u Kristu raspetome i živi po toj ljubavi, neće biti osuđen nego spašen; dok svaki onaj koji odbija tu ljubav Božju i zatvara se sam u sebe i nije sposoban da prihvati milost Božju i da po njoj živi bit će osuđen zbog tvrdoće srca svojega i mračnog vidika duha svojega.

Duhovni preporođaj svakog čovjeka moguć je samo onda ako je čovjek sposoban da podigne oči prema Isusu uzdignutom na drvetu križa.
Bog je Krista uzdigao na križ kao najveći znak, najveće otkrivenje svoje ljubavi i milosrđa i kao jedini lijek koji nas spašava od ujeda zmije paklene i od otrova grijeha i zla koji nas obara u vječnu propast i smrt.
Stoga vjerovati ovoj raspetoj ljubavi Božjoj, Isusu Kristu, znači dati slavu Bogu i sebi zaslužiti vječni život.
Isus Krist, proslavljen u srcu onih koji vjeruju, jest potvrda one iste slave kojom ga je Otac proslavio kad je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo.

Ali ta proslava ljubavi Božje u Isusu Kristu koji živi u našem srcu i duši najveća je onda kada mi živimo po toj ljubavi. Stoga mi kršćani poput raspetog Krista na križu moramo biti znak ljubavi Božje pred licem cijeloga svijeta.
Sudbina svakog čovjeka se odigrava i odlučuje pred Križem Kristovim i ovisi o prihvaćanju ili odbijanju te ljubavi Božje koja se objavila u Isusu Kristu.

Spasenje čovjeka, dakle, ovisi o njegovu stavu prema Isusu Kristu, Sinu Božjem, koji je vidljivo lice nevidljivoga Boga.
»Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u Ime Jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,16-18).



To su zaista potresne riječi. Bog po svojoj neizmjernoj ljubavi želi spasiti svakog čovjeka u svome Sinu Isusu Kristu.
Bog žrtvuje svoga Jedinorođenog Sina da bi spasio nas. Između »smrti« Sina svojega i našeg života, Bog je izabrao nas ljude.
Sud Božji nas ljudima proizlazi baš iz ove žrtve ljubavi. Ne prihvatiti ovu žrtvu ljubavi Božje znači odbiti samoga Boga, zanijekati njegovu svjetlost i odbaciti jedan život koji nam se daruje.
Na taj način čovjek osuđuje sama sebe jer više ljubi tamu nego Boga koji je došao na ovaj svijet da rasvijetli putove života svakog čovjeka.
»A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti, nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena« (Iv 3,19-21).

Ovdje dotičemo najtamnije dubine ljudskoga srca: njegova mržnja prema svjetlosti koja razotkriva dvoličnost, licemjerstvo, divljaštvo, prljave interese i svaku drugu vrstu grijeha i zloće što se kriju u ljudskoj nutrini.
Ne htjeti izići na svjetlost Božju iz straha da se ne bi razotkrila naša zla djela znači podleći sudu Božjem i najstrašnijoj osudi zato što čovjek više ljubi tamu nego svjetlost jer i dalje želi ostati u svojoj zloći i grijehu. Kad čovjek do te mjere upadne u grijeh i zlo onda je sasvim jasno da će biti osuđen za čitavu vječnost jer nije povjerovao ljubavi Božjoj koja se očitovala u Kristu uzdignutome na križ i jer nije dopustio da svjetlost Božja uđe u njegovu dušu i njegovo srce da ga oslobodi od grijeha i zla i da ga spasi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23
Ps 137 (136)
Ef 2,4-10
Iv 3,14-21


- 13:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 5. KORIZMENA NEDJELJA-1

PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
UVOĐENJE U MISTERIJ »NOVOG SAVEZA« LJUBAVI IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA



„Htjeli bismo vidjeti Isusaî

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma nas sve dublje uvodi u vazmeni misterij: misterij muke, smrti i uskrsnuća Kristova. To je otajstvo ne samo Isusova nego i našega života.
Bog hoće da mi živimo po tom misteriju (otajstvu), jer život jednog kršćanina i život zajednice vjernika nije ništa drugo nego život Isusov u nama. To je naš život s Kristom i po Kristu s Bogom Ocem i s našim bližnjim po Duhu Svetom.
Duh Sveti nas iznutra najintimnije povezuje s Kristom i međusobno, a po Kristu s Bogom Ocem sviju nas.
Na taj način mi živimo »Novi Savez« ljubavi s Bogom o kojem govori današnje prvo čitanje iz knjige proroka Jeremije.

S Isusom Kristom uspostavljen je novi savez između Boga i čovjeka. Taj savez nije upisan na kamene ploče poput Sinajskog saveza (zakona), već je urezan u srce novog Božjeg naroda.
Da bi stari savez zamijenio i priveo kraju, Bog preko usta proroka Jeremija naviješta savez koji će Krist jednom uspostaviti: novi, duhovni i sveopći savez.
Tada će Bog od čovjeka tražiti vjeru koja proizlazi iz srca.
»Evo dolaze dani – riječ je Gospodnja kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi Savez.« (Jr 31,31)


Prorok Jeremija

Ako je do sada, kaže Jeremija, sve bilo samo vanjština, juridičko i ritualno i napisano na kamenim pločama, evo dolaze dani u kojim će vjera u Boga biti osobna, unutrašnja i nadnaravna. To će biti vjera života, jer će biti napisana u samom srcu čovjeka.
»Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Gospodnja: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj« (Jr 31,32-33).

Zakon života bit će vlastita savjest, pojedinaca i zajednice, ispravno formirana od Boga samoga koji će govoriti preko usta svojega Sina i od njegova Sina koji nam govori u Crkvi svojoj koja je njegovo mistično tijelo.
»I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: „Spoznajte Gospodina!î jer svi će me poznavati, i malo i veliko – riječ je Gospodnja – jer će oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.« (Jer 31,34)

Ovim novim stvarnostima i ovim potpuno drugačijim i životnim odnosima Boga s ljudima prorok Jeremija daje ime narod novoga saveza.
Da bi nas uveo u taj novi savez koji je Bog htio konačno sklopiti s čovjekom, Krist je postao jedan od nas.
Isus, Sin Božji, prihvatio je i smrt da bi sa svojom krvlju zapečatio ovaj »novi Savez« ljubavi između Boga i čovjeka.
To je konačni i definitivni Savez između Boga i čovjeka i drugoga neće više biti do svršetka svijeta i za čitavu vječnost.
Ovaj »novi Savez« ljubavi, zapečaćen krvlju Kristovom, potvrdili su svojom vlastitom krvlju neizmjeran broj ljudi i žena kroz povijest Crkve i kršćanstva da bi ostali vjerni svojemu Bogu.

Pisac poslanice Hebrejima (koju smo slušali u današnjem drugom čitanju) govori nam da se sve ovo obistinilo u Isusu Kristu koji je za nas umro na križu.
On umirući na križu za nas ljude, vezao se s nama ljudima zauvijek vječnom ljubavlju. On je za nas život svoj žrtvovao i ta žrtva života potvrđena smrću ne može se nazad uzeti.
Stoga pred tom neopozivom života za nas ljude, mi bismo morali odgovoriti Bogu ljubavlju na tolikoj ljubavi Kristovoj.
Zato taj novi Savez ljubavi između Boga i čovjeka treba da bude napisan u »srcu i duši« svakoga vjernika.

Ako nas ljubav ne bude vezala s Bogom, neće nikakav drugi zakon biti sposoban da nas veže za njega pa makar bio proglašen gromovima i vatrom iz straha pred Božjom prisutnošću kao onaj na Sinaju.
Korizmeni put posta, molitve i pokore treba nam pomoći da se u ljubavi susretnemo s Bogom i da s njim sklopimo novi prijateljski savez u krvi njegova Sina i našega Gospodina Isusa Krista.


Žrtveno janje

Sve to je moguće samo ako u sebi posjedujemo unutrašnju spremnost da prihvatimo u svemu svetu volju Božju pa makar nas to koštalo i života kao Isusa na križu.
»Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti.« (Heb 5,7)

Iako ga nije oslobodio od smrti, Otac je svoga Sina uslišao jer mu je dao snage da izvrši njegovu svetu volju sve do smrti na križu.
»I bi uslišan zbog svoje prednosti, premda Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja – proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu.« (Heb 5,9)
Zato ga je Bog Otac i uskrisio od mrtvih jer je uvijek vršio ono što je bila njegova sveta volja.

Sve je ovo izraženo na divan i u isto vrijeme dramatičan način u današnjem sv. Evanđelju po Ivanu.
Neki Grci, predstavnici svih poganskih naroda, žele vidjeti Isusa, jer su vjerojatno čuli za njega da je velik propovjednik i čudotvorac, silan na riječima i djelima. Stoga »Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.î Filip ode i kaže to Andriji, a Filip i Andrija odu i kažu Isusu.« (Iv 12,21)

Tissot: Pogani traže da vide Isusa
Tissot: Pogani traže da vide Isusa

To je bila Isusu prigoda da proglasi kako je došao njegov čas. To je čas proslave Sina Čovječjeg koji se događa po dragovoljnom prihvaćanju smrti »Isus im odgovori: „Došao je čas da se proslavi Sin čovječji. Zaista, zaista kažem Vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.î« (Iv 12,22).

Na taj način Isus otkriva Grcima, koji predstavljaju donekle sve nas, ne samo misterij njegove spasonosne muke, već i tajnu našeg svakidašnjeg života u kojem se trebamo truditi da ga svugdje i na svakome mjestu slijedimo putem križa.
»Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. I gdje sam ja ondje će biti i moj sluga. Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac.« (Iv 12,24-26)

U ovoj muci i smrti što je Isus podnio za nas, nalazi se sva njegova slava. Proslava se Kristova očituje pak u tome da, uzdignut sa zemlje na križ, sve privlači k sebi. Isus je svjestan da je zato došao u ovaj čas i stoga prihvaća smrt dragovoljno te moli Oca da na taj način proslavi svoje ime.
»Duša mi je sada potresna, i što da kažem? Oče, izbavi me od ovog časa! No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« (Iv 12,26-28)

Isusova muka je proslavna muka. On će sebedarnom križevnom smrću proslaviti Oca i tako će svim ljudima pokazati koliko je vrijedan i kolike je ljubavi dostojan Bog.
Krist će se tom mukom i smrću pokazati kakav je On Sin i koliko je voljan ljubiti Oca i nas.
A sve je to nama ljudima tako teško shvatljivo, a još teže prihvatljivo. Stoga je potreban glas Boga Oca s neba koji jamči za ispravnost toga puta svojega Sina.
»Uto dođe glas s neba: „Proslavio sam i opet ću proslaviti.î« (Iv 12,29)

Otac nebeski će uskrsnućem proslaviti Sina svojega. Podižući ga iz groba, Otac će pred cijelim svijetom pokazati da mu je Isus Sin.
Iako smrt potresa svojom jezom i dušu Kristovu, On se potpuno predaje u ruke Očeve baš toga odlučujućeg časa za cijelo čovječanstvo.
Toga časa Spasitelj je sročio svoj i naš put križa kao put spasenja, svoj put smrti i ukopa kao put k uskrsnuću.
Svaki njegov učenik, svaki koji ga sluša i ljubi neka pođe za njim jer je to konačni put proslave.
»Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac« (Iv 12,29)

Sve je to pitanje u tome hoćemo li u tom glasu Oca s nebesa prepoznati upravo tu potvrdu ili ćemo s mnoštvom nevjernika reći: »Zagrmjelo je!« (Iv 12,30) i ustanoviti kako je to anđeo samo Isusu zborio, jer samo On može tako nešto prihvatiti, a mi smo samo slabi ljudi.
A Isus i nama govori: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi Vas« (Iv 12,31).

Ali onoga časa kad Krist bude proslavljen na križu bit će osuđen knez ovog svijeta, Sotona pakleni, i svi oni koji njega slijede.
»Sada je sud ovome svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen« (Iv 12,32)
Svi oni koji ne prihvaćaju ljubav Božju u njegovu Sinu uzdignutu na križ bit će izbačeni s knezom ovoga svijeta iz orbite Božjega spasenja.
Stoga konačna i definitivna pobjeda Kristova nas Sotonom bit će u duši i srcima svih onih koji se budu dali vjerom privući ljubavlju Isusa Krista, za nas raspetog na drvetu križa.
»A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi, to reče da označi kakvom će smrću umrijeti.« (Iv 12,32-33)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 31,31-34
Ps 51 (50)
Heb 5,7-9
Iv 12,20-33

- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 5. KORIZMENA NEDJELJA-2

PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
NOVI I VJEČNI SAVEZ




»A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.« (Iv 12,32-33)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Misao o savezu tvori neku vrstu trajnog obilježja u dijalogu između Boga i čovjeka.
Oko saveza i njegovih obnavljanja vrti se sva povijest spasenja koja se dijeli u dva dijela: Stari i Novi Zavjet (Savez).
Savez spušta svoje korijene u samo stvaranje. Naime, u onoj odluci da učini čovjeka na sliku svoju, izražen je Božji nacrt da čovjek bude razumno i slobodno stvorenje kako bi za Boga bio sugovornik i prijatelj.
Da bi čovjek mogao shvatiti njegov nacrt, Bog se služi ljudskim stvarnostima kao znakovima. Savez je jedan od tih znakova. Tako se i savez koji Bog sklapa s Abrahamom temelji na prijateljstvu.


Bog i Abraham

Ovaj prvi savez bio je kao neki osobni čin prijateljstva Božjega s Abrahamom.
Samo s Mojsijem, ono na Sinaju, Savez se proširio i na čitav narod.

Pod vodstvom proroka, Izrael je doveden do jačega nutrašnjeg shvaćanja saveza kao zajedništva s Bogom. Između Boga i čovjeka ostvaruje se uzajamno pripadanje jednoga drugome. Iako je čovjek više puta postao nevjeran svojemu Bogu, ipak se Božja ljubav nije zbog toga smanjila.
On će s ljudima sklopiti Novi Savez i to mnogo savršeniji od prvoga jer neće se više upisivati izvan čovjeka na kamene ploče, nego u srce.
Svatko će moći spoznati Boga u sebi. Bog će ljudima dati novo srce i novi duh da bi bili sposobni obdržavati taj savez.
Da bi Stari Savez zamijenio i priveo kraju, prorok Jeremija naviješta Savez koji će Bog jednom uspostaviti: Novi, duhovni i sveopći Savez. Tad će Bog od čovjeka tražiti vjeru koja proizlazi iz srca.
»Ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Gospodnja: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.« (Jer 31,33)



Ostvaritelj te preobrazbe u čovjeku bit će Mesija, Sin Božji. S Kristom će biti uspostavljen taj Novi Savez između Boga i čovjeka.
Tada neće biti potrebni ljudski posrednici. Svaki će pojedinac spoznati Boga. Da bi nas uveo u Savez koji je Bog htio konačno sklopiti s čovjekom, Krist je postao jedan od nas. On je prihvatio i smrt na križu da bi ponovo uspostavio prijateljstvo između Boga i čovjeka. Krist je naš Veliki svećenik koji se moli i žrtvuje za nas.
Zbog te predanosti Otac ga je uslišio i oslobodio od grozote smrti i učinio ga začetnikom vječnoga spasenja svih onih koji vjeruju u njega.
»I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnog spasenja, On koga je Bog proglasio velikim svećenikom, sličnim Melkisedeku.« (Hebr 5,8-10)

Otac nebeski je naumio privesti k slavi nebeskog kraljevstva mnoge sinove time da patnjama učini savršenim vođu našega spasenja, Isusa Krista.
Zato svi mi koji smo dionici Kristova svećeništva trebamo moliti i žrtvovati se u potpunoj poslušnosti i predanosti Očevoj volji. Isusu Kristu možemo pristupiti samo poslušnošću, slušajući njegov nauk i slijedeći njegov uzvišeni primjer u vršenju Božje volje.
Mnogi su izgubili vezu sa začetnikom našega spasenja samo zato jer su napustili posluh, jedini put koji preko Sina vidi k Ocu.
Biti poslušan nipošto ne znači podnositi prisilu i slijepo se podlagati tuđoj volji. Posluh je slobodno prianjanje uz Božji naum što je još sakriven u misteriju, ali ga Riječ predlaže na vjerovanje; on čovjeku omogućuje da od svoga života učini služenje Bogu i da uđe u njegovo veselje.
Slušamo onoliko koliko imamo vjere u Boga. Stoga ćemo za poslušnost biti nagrađeni vječnim životom samo ako slušamo iz vjere.

Isus u Evanđelju ističe da je nastupio čas njegove proslave za koji je došao na svijet i za kojim je toliko čeznuo i više ga puta spominjao. To je čas njegove strašne muke i smrti koju On iz poslušnosti volji Očevoj dragovoljno prihvaća da bi nama svima po toj svojoj smrti donio život.
To je nešto posve novo što se unosi u čovječanstvo. Teško to prodire u naše ljudsko mišljenje i osjećanje.
Da bi taj misterij Božje ljubavi barem donekle mogli shvatiti, Gospodin nam ga nastoji nazorno približiti jednostavnom slikom iz prirode. Ono što se u pšeničnom zrnu nesvjesno zbiva po prirodi koja je u nj stavila životvornu i plodonosnu klicu, to će Krist učiniti iz neizmjerne ljubavi prema Bogu i nama ljudima.
U granicama svoje mogućnosti i ljubavi to isto će učiniti svi Kristovi sljedbenici za Boga i Crkvu Božju.
Taj isti zakon vrijedi i za svakog pojedinog čovjeka koji želi sebi dobro i postići vječno spasenje svoje duše.
»Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac.« (Iv 12,24-26)



Biti Isusov učenik, biti kršćanin znači slijediti Gospodina i ići njegovim putem križa koji nas vodi u slavu nebeskog Oca.
U križu, u muci i smrti svoga Sina, Otac je proslavio svoje ime. To je ujedno i svećenička proslava Krista, jer je On na žrtveniku križa prikazao otkupiteljsku žrtvu za čitav svijet i time postigao vrhunac svog svećeničkog dostojanstva i djelovanja. A time je ujedno pridobio pogane da povjeruju u njega, da ga uzljube i da mu budu odani.
Kao plod svega toga došao je nad apostole Duh Sveti u čijoj su moći oni obraćali pogane vjeri u Krista. I u tom obraćenju poganskoga svijeta i neprestanom obraćenju ljudi Krist se u potpunosti proslavio i neprestano se proslavlja.
Na taj se način ispunila Isusova riječ: »A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.« (Iv 12,32-33)

U tu najuzvišeniju proslavu Oca po Sinu u Duhu Svetome mi se kršćani uključujemo u svakom slavljenju Euharistije koja obnavlja, posadašnjuje i ponazočuje Kristovu žrtvu na križu za spasenje čovječanstva. Samo tada se potvrđuje i produbljuje naš Savez s Bogom, jer Isus na križu se očitovao kao Spasitelj svijeta.
Odsad Krist zapečaćuje i sklapa taj Novi Savez svaki put kad se po sakramentima sjedinjujemo s njegovim životom, smrću i uskrsnućem.
U tom smislu su pravi i potpuni kršćani jedino sveci, a mi ostali to postajemo koliko dušom i srcem u poslušnosti slijedimo Začetnika našega spasenja i koliko sa svojim trpljenjem, strpljivošću i potpunim predanjem volji Očevoj poput Krista idemo k slavi uskrsnuća i vječnoga života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 31,31-34
Ps 51 (50)
Heb 5,7-9
Iv 12,20-33


- 11:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2010., nedjelja

GODINA B - 2. VAZMENA NEDJELJA

DRUGA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
»VJERA U USKRSLOGA KRISTA«


Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Kristovo uskrsnuće je početak bratske zajednice novog Božjeg naroda koja se vjerom u uskrslog Gospodina okuplja da nastavi njegovo otkupiteljsko i spasiteljsko djelo na zemlji.
Promatrajmo tu mladu Crkvu vjernu Kristu uskrslome i divit ćemo se kako je ona snagom Božjeg Duha širila tu radosnu vijest spasenja i tako preobražavala svijet.

Prvi su kršćani živjeli životom koji je izazivao divljenje kod onih koji još nisu bili vjerom prigrlili Krista uskrsnuloga i pripadali zajednici Crkve.
Oni su živjeli u posvemašnjem bratstvu, radosno su ispunjavali svoje poslanje, međusobno su dijelili materijalna dobra i tako davali svjedočanstvo o novom životu koji su primili od uskrslog Krista.
»U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.« (Dj 4,32)


Isus se ukazuje učenicima nakon Uskrsnuća

A Uskrsli Gospodin je očitovao mnogim znamenjima da je prisutan u toj prvoj kršćanskoj zajednici, okupljenoj u dvorani Posljednje večere, kojoj daruje dva posebna dara: mir unutar zajednice i poslanje da ga pronose širom svijeta šireći radosnu riječ njegova Evanđelja. To su darovi Duha Svetoga kojega im Uskrsnuli Krist daruje.
Iz tog istog Duha su apostoli mogli crpiti snagu da velikom silom daju svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i da čine mnoga čudesa i znakove te da na taj način i njihovo djelo Bog potvrdi, kao što je potvrdilo i svoga Sina Isusa. Stoga je sasvim razumljivo što je ta prva kršćanska zajednica uživala naklonost svega naroda i da je danomice rasla.
»Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa; i svima im se iskazivala velika naklonost.« (Dj 4,33)

Ta prva apostolska zajednica kršćana bila je »jedno srce i jedna duša« zato što ih je ista vjera u uskrsloga Isusa ujedinjavala. Izvor tog njihovog bratskog zajedništva u ljubavi bila je vjera u zajedničkog uskrslog Gospodina. Ta vjera je preobrazila njihov život. Stoga je među njima vladala uzajamna ljubav i bratska pomoć koja se očitovala u zajedničkom posjedovanju i podjeli dobara.
Oni su se međusobno ljubili kao braća jer su bili dobro svjesni da su djeca Božja i od Boga rođeni.

Zato sv. Ivan apostol kaže: »Tko god vjeruje: „Isus je Kristî, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenog. Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo« (1 Iv 5,1-3). Prema tome zajednička vjera koja nas sjedinjuje s Kristom mora nas i međusobno povezivati kao braću jer Bog Otac Isusov je Otac svakoga od nas i On ljubi sve ljude kao svoju djecu.
Stoga ljubavlju kojom ljubimo Boga trebamo ljubiti i našega bližnjega.
Svaka kršćanska zajednica mora biti zajednica ljubavi prema Bogu i čovjeku, jer ljubav prema ljudima jedino je pravo i istinito mjerilo naše ljubavi prema Bogu.

Takvo zajedništvo ljubavi i takav život u nama uspijeva ostvariti jedino Duh Božji ako mu se otvorimo u vjeri i predamo u ljubavi.
U tome se sastoji naša pobjeda nad svijetom, nad zlom i grijehom i nad svim onim što se odupire svetoj volji Božjoj u nama. Sredstvo kojim pobjeđujemo svijet i sve ono što je protiv Boga u nama i oko nas jest naša vjera u Isusa Krista, Sina Božjega koji je za nas umro i uskrsnuo.
»I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet, ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?« (1 Iv 5,3-4)

Ali taj Sin Božji koji pobjeđuje svijet dolazi k nama kroz vodu i krv. On i danas dolazi među nas kroz vodu i krv u svima onima koji vjeruju u njegovo Ime.
Voda je simbol - znak našega krštenja po kojemu smo postali djeca Božja i kršćani po Duhu Svetome. Krv označava žrtvenu smrt Isusovu koju mi kršćani obnavljamo u slavljenju svete Euharistije – Mise u kojoj slavimo uskrsloga Krista našega Gospodina.
A za sve ovo svjedoči Duh Božji koji nam garantira istinitost naše vjere i njenu spasiteljsku moć jer ta vjera je utemeljena na dva stvarna događaja Isusova života: na Kristovu krštenju i na njegovoj smrti na križu i na njegovu uskrsnuću od mrtvih.
»On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči, jer Duh je istina.« (1 Iv 5,5-6)
I mi ćemo ako se vjerom otvorimo djelovanju Duha Svetoga u nama osjetiti plodove njegove ljubavi i mira, snage i izdržljivosti u patnjama svakidašnjeg života, ali i uspjeh i veselje u širenju Radosne vijesti spasenja.

Taj Duh istine darovao je svojoj Crkvi uskrsli Krist Gospodin. Zato Duh Sveti i danas svjedoči Isusa Krista u njegovoj Crkvi širom svijeta.
»Kad bî uvečer onog istog dana, prvog u sedmici – a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata – dođe Isus, stane u sredinu i kaže im: „Mir vama!î. To rekavši, pokaza im ruke i rebra. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.î To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.î (Iv 20,19-23)

Kako vidimo, dakle, iz današnjeg sv. Evanđelja po Ivanu, Krist Gospodin, koji je za nas umro i uskrsnuo od mrtvih, daruje Duha Svetoga svojoj Crkvi. Baš zato jer je dar smrti i uskrsnuća Kristova, Duh Sveti osposobljuje apostole da »otpuštaju grijehe« ljudima i da ih razrješuju od zla i od svega onoga što ih sprečava da postanu sudionici otkupljenja koje je Isus svojom smrću i uskrsnućem za nas ostvario. Stoga sakrament svete ispovijedi, tj. pomirenja čovjeka s Bogom dar je uskrsloga Krista njegovoj Crkvi.
Duh Sveti kojega je uskrsli Krist darovao svojoj Crkvi i nas uskrisava od mrtvih svaki put kada putem toga sakramenta pomirenja tražimo od Boga preko njegove Crkve oproštenje naših grijeha.

Tako Duh Sveti nastavlja Kristovu spasiteljsku misiju – poslanje u Božjoj Crkvi preko apostola i njihovih nasljednika.
»Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.î« (Iv 20,21)
Krista, dakle, nasljeđuje njegova Crkva koja živi i djeluje u svjetlosti i snagom svojega uskrsloga Gospodina.
Na taj način djelovanjem apostola i milošću Duha Svetoga spasenje Kristovo stići će svim ljudima.

Prema tome grijeh Tomin se sastoji u tome što nije povjerovao svjedočanstvu drugih apostola koji su mu rekli: »Vidjeli smo Gospodina!« (Iv 20,23)
Toma nije htio vjerovati drugima dok se on sam osobno nije uvjerio u uskrsnuće Gospodinovo.
»Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegova rebra, neću vjerovati.« (Iv 20,26)

Toma nije još bio shvatio da vjera nadilazi materijalno gledanje očiju. Samo onaj koji se potpuno povjerava svjetlosti koja dolazi od Boga sposoban je vidjeti ono što oči ljudske ne mogu spaziti. To je konačno i Toma shvatio kod se nakon osam dana Isus ponovo ukazao i pokazavši mu svoje ruke i rebra i rekao mu: »Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran.« (Iv 20,28).

Rembrandt: Nevjerni Toma
Rembrandt: Nevjerni Toma

Na taj Isusov poziv Toma povika: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,29) i tako je na najsavršeniji način ispovjedio svoju vjeru u uskrsloga Krista Gospodina.
Ali ova ispovijest vjere nevjernog apostola nema potpune zasluge koje bi imala da nije bila vezana za probu – iskustvo.
Zato mu Isusu koreći ga zbog njegove nevjere reče: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20,30).
S ovim ukoravajućim riječima svoga nevjernog apostola, Krist Gospodin govori svima nama da nije moguće imati vjeru ako ne povjerujemo svjedočanstvu apostola i njegove Crkve koja vođena Duhom Svetim doživljava iskustvo Uskrslog Gospodina u svojem životu i naviješta ga svaki dan cijelom svijetu istom snagom kao i onog prvog dana njegova uskrsnuća.
A sve ovo je zapisano, kaže sv. Ivan apostol u današnjem Evanđelju da i vi »vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u Imenu njegovu.« (Iv 20,31)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 4,32-35
Ps 118 (117)
1 Iv 5,1-6
Iv 20,19-31

- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. VAZMENA NEDJELJA

TREĆA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
ISUS JE UMRO I USKRSNUO, APOSTOLI SU SVJEDOCI NJEGOVA USKRSNUĆA

ISUS KRIST JE UMRO I USKRSNUO ZA NAS LJUDE

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Smrt i uskrsnuće su dva nedjeljiva vida Kristova otajstva. On je »Sluga Božji« na kojem se savršeno ostvaruje Božji naum s čovjekom i Očevi planovi spasenja ljudskoga roda. Predan je smrti, ali Bog ga uskrisi od mrtvih.


Carl Heinrich Bloch: Uskrsnuće (II)

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma želi nam pomoći da sve dublje prodremo u ova vazmena otajstva.
Otajstvo Uskrsa zaista je veliko ne samo u neizmjernoj ljubavi Božjoj prema nama ljudima koja je dokazana u smrti Kristovoj na križu za naše spasenje, već i u njegovu uskrsnuću od mrtvih snagom Duha Svetoga.
Ovaj najvažniji događaj smrti i uskrsnuća Kristova u povijesti čovječanstva je središte naše svete vjere, središte kršćanstva.

Apostoli su svjesni toga da sve njihovo poslanje se sastoji u tome da dadnu svjedočanstvo riječju i životom Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo po nagoviještanju svetih Pisama.
Kršćanska zajednica otkriva u tim događajima života Isusova ostvarenje proročanstava Staroga Zavjeta: On je Mesija, Božji poslanik i sluga, Otkupitelj i Spasitelj svoje braće, svetac i pravednik Božji koji je bio izdan, zanijekan sa strane Židova i predan u ruke poganima i ubijen.
»U one dane: Reče Petar narodu: „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših proslavi Slugu svoga Isusa, kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom koji je već bio odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da Vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste! No Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.î« (Dj 3,3-15)

Smrt Isusova, sablazan Židovima koji nisu shvatili njegovo poslanje, rasvjetljuje novom svjetlošću Božje planove spasenja svoga naroda.
Sva obećanja koja je Bog dao narodu svojega Saveza ispunila su se u Kristu u kojem Bog prvo nudi svome narodu milost pokajanja i obraćenja.
Stoga sv. Petar poziva Židove koji su zanijekali i ubili Isusa, Začetnika života, da se pokaju za to svoje zlodjelo i da se obrate Bogu da bi imali oproštenje grijeha.
»I sada, braćo, znam da ste to uradili iz neznanja, kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed objavi po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite, da se izbrišu grijesi vaši.« (Dj 3,17-19)

Fra Angelico: Sv. Petar propovijeda
Fra Angelico: Sv. Petar propovijeda

Židovi su iz mržnje ubili Isusa, ali Bog ga je iz ljubavi proslavio uskrsnuvši ga od mrtvih. Apostoli su svjedoci baš te ljubavi Božje koja je uskrisila od mrtvih Isusa Nazarećanina, Sina Božjega i Marijina.
Sva kršćanska zajednica daje svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću. Novi život te zajednice jest kvasac obraćenja za sve ljude. Stoga ta ista ljubav Božja spašava sve one koji se kaju za svoje grijehe i obraćaju se Bogu po Isusu Kristu.
Krist nas pomiruje s Bogom. On je umro zbog naših grijeha i radi našega spasenja. Isus nas uvijek zagovara kod svog Oca i moli za nas milost obraćenja.
Odgovoriti njegovoj ljubavi znači mijenjati svoj život i u životu provoditi sve što Bog od nas traži.

Život nas kršćana trajno je obraćenje. Svako razdoblje našega života ima se očitovati kao smrt starim navikama i napredak u novom životu koji je Krist donio svijetu.
Sve to iziskuje od čovjeka obraćenje koje se sastoji u pokajanju za grijehe i u nastojanju (trudu) za novim životom ljubavi koji se ostvaruje u obdržavanju Božjih zapovijedi i zakona.
»I po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapovijedi njegove čuvamo.« (1 Iv 2,3)

Tko ne živi po zapovijedima Božjim ne može reći iskrena srca da poznaje Boga i Njegova Jedinorođenoga Sina Isusa Krista. »Tko veli: „Poznajem gaî, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja« (1 Iv 2,4-5) kaže sv. Ivan apostol.

Sve je to moguće, ako mi čvrsto vjerujemo da je Isus Krist umro i uskrsnuo za nas i ako mi sami umremo grijehu i s njim uskrsnuo na jedan novi život.
Zato se ne smijemo nikada bojati uskrsloga Gospodina ako se pokaže i nama kao i apostolima i ako nam kaže: »Mir Vama!«, jer je On uvijek među svojima.
Zaista i mi svi osjećamo potrebu da se Gospodin očituje u našim životima te da tako uz njegovu pomoć nadvladamo kolebljivost koja nas znade zahvatiti.
Vjera nam govori da je Isus uvijek živ i nazočan među nama te nas poziva da imamo udjela u njegovu djelu spasenja ljudi i čovječanstva.



Isus i nama danas kao i zbunjenim i prestrašenim apostolima govori: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam to! Opipajte me i vidite, jer duh tijela ni kostiju nema, kao što vidite da ja imam« (Lk 24,38-40). Da, potrebno je zaista gledati i opipati Gospodina da bi iskušali kako je On dobar.
On je kao dobri Otac koji nam dolazi u susret raširenih ruku i srca otvorena, puna ljubavi i milosrđa, uvijek spreman da nam oprosti naše grijehe i da nam pruži svoje prijateljstvo.

Na nama je da kušamo tu ljubav Gospodnju i da se dopustimo preobraziti od njega u nove ljude, tj. da uskrsnemo skupa s njime na novi, ljepši i svjetliji život.
Baš zato je i nama potrebno da nam Isus kao i svojim apostolima »otvori pamet« da bi razumjeli Pisma koja govore da je Krist umro i uskrsnuo za nas »i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima« (Lk 24,47) (kako nam to govori današnje sveto Evanđelje po Luki).

Zadaća koju je Isus povjerio apostolima jest ta da navješćuju i svjedoče otajstvo njegove smrti i uskrsnuća i da tako pronose Kristovo spasenje širom svijeta. Spasenje se dakle postiže samo preko obraćenja i po oproštenju grijeha.
Naše obraćenje u uskrslome Kristu može i mora označavati jedan proces duhovne obnove i oslobođenja našega i naše braće i sestara od životnog mrtvila koje nas paralizira pred tolikom krizom i izgubljenošću vjerskom, moralnom i društvenom u kojom se nalaze mnogi članovi Crkve i društva širom svijeta. Ako smo »djeca uskrsnuća«, moramo biti svjedoci »nade« u svijetu u kojem živimo.
I ako budemo svjedoci uskrsnuća Isusova koje samo Bog može ostvariti i koje preobražava život svakog čovjeka obraćajući ga u nutrini da bi ga uključili u sveopći plan spasenja, spasit ćemo sami sebe i cijelo čovječanstvo.

Smatram da vremena u kojima živimo traže da svi budemo aktivni i kreativni svjedoci Kristova uskrsnuća.
»Svaki kršćanin (laik), kaže Drugi Vatikanski Sabor, mora pred svijetom biti svjedok uskrsnuća i života Gospodina Isusa, i znak Boga živoga.« (LG 38)
Stoga svi moramo pravo spoznati i usvojiti Božju riječ, tumačiti je i shvaćati u svjetlu Duha koji nam je dan i svjedočiti je u konkretnom životu. Treba se ponovo vratiti u posjed ove riječi koju nam je Krist dao na krštenju pod simbolom male upaljene svijeće.
Mi možemo svjedočiti da je Krist uskrsnuo i da živi samo onda ako je On uskrsnuo u nama i ako u nama živi.
Kad smo sposobni da se drugima otvorimo, da oprostimo i da budemo veseli, tek tada možemo shvatiti da je Krist uistinu uskrsnuo u nama i da smo u stanju i drugima ga svjedočiti.
Sve drugo ne uvjerava. Slično je blijedom zimskom suncu koje svijetli, ali ne grije.


Stoga Božja riječ mora ispunjati prostore i vremena svakodnevnoga našeg života.
Zato je nužno da svi vjernici usvoje tu Božju riječ, s njome se združe, osjete se za nju i osobno odgovorni, budu njezini čuvari i u obitelji i na svim mjestima svakodnevnog života.
Neka nas danas sveta Euharistija potakne da ponizno i odvažno odgovorimo na Kristovu ponudu da »budemo svjedoci njegova uskrsnuća«

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 3,13-15. 17-19
Ps 4,2. 4. 7. 9.
1 Iv 2,1-5a
Lk 24,35-48

- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. VAZMENA NEDJELJA

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.«




Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U svjetlu Kristova uskrsnuća danas promatramo Isusa kao Dobrog Pastira. Lik Dobrog pastira koji na ramenima nosi nađenu izgubljenu ovcu (usp. Lk 15,3-6) jedan je od najljepših spomenika prvoga kršćanstva iz katakomba.
Crkva je odabrala ovaj dan od vremena pape Pavla VI. – kao Dan duhovnih zvanja.
Temeljno je načelo božanskog plana spasenja čovječanstva da Bog redovito ljude spašava po ljudima.
Ako život jedne kršćanske crkvene zajednice buja, u njoj će biti uvijek ljudi i žena, mladića i djevojaka punih velikodušnosti da se u ljubav potpuno daruju Bogu za ljude.
Isus Krist – Dobri Pastir, koji polaže život svoj za ovce svoje, postaje tako oličenje samozaboravne i predane, velikodušno sebedarne ljubavi u službi Bogu za ljude.

Isus Krist nije uskrsnuo radi sebe već da sve ljude povede prema životu i jedinstvu za kojim duboko čeznu sva ljudska pokoljenja.
Gospodin Isus je svojim uskrsnućem postao glava novoga društva, novog naroda Božjega, sv. Crkve. On je kamen novoga zdanja, - novoga i boljega, Božjega čovječanstva.
Na njemu, kao na ugaonom kamenu gradi se jedinstvo ljudskog roda. U njegovo je ime Petar učinio čudo ozdravljenja bolesnog čovjeka. Nastavak je to dakle spasiteljskog djelovanja Kristova po Crkvi, kao što to Petar izričito kaže: »'Znajte, svi vi i sav narod Izraelov: po Imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi raspeli, a koga Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni.« (Dj 4,9-10)


Sveti Petar liječi bolesnika

Ali nije samo čudo ozdravljenja bolesna čovjeka, već i najveće čudo, a to je spasenje svih ljudi, vezano je uz to blagoslovljeno Ime Isusovo.
»I nema ni u kom drugom spasenja. Nema uistinu, pod nebom drugog Imena dana ljudima po kojem nam se spasiti« (Dj 4,11-12), kaže sv. Petar apostol.
Zato sv. Crkva danas poziva svakog kršćanina da se upita kakav je životni stav zauzeo prema Isusu.
A napose onaj koji osjeća poziv za svetu službu u Crkvi treba biti sam zahvaćen vjerom i uvjerenjem u to jedinstveno Ime Isusovo.
Koga Bog zove u svoju službu treba biti sav u ljubavi Kristu darovan, kako bi ga Isus mogao osposobiti i darovati svega na službu ljudima za spasenje svakog čovjeka i svega ljudskoga roda.

Mi kršćani treba da gradimo svoj život na Isusu Kristu jer je On taj »kamen zaglavni« našega spasenja.
Stoga kličimo mu puni radosti i veselja: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!«. A danas taj molitveni poklik je i želja da iz naše sredine Bog izabere velikodušne mlade ljude koji će poći za Isusom Kristom da nam posluže Božje spasenje »u ime Gospodnje«.

A najveća milost što nam je daje uskrsli Krist jest ta da smo u njemu i po njemu postali djeca Božja.
To je izvor naše sličnosti s Bogom. Ona će biti savršena kad naše jedinstvo s Isusom bude posvemašnje.
»Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo« (1 Iv 3,1), kaže sv. Ivan apostol (u današnjem drugom čitanju).

Bog nas u Isusu Kristu iznutra čini svojom djecom. On se nama po Sinu svojemu i u Duhu Svetome iznutra dariva kao Otac i postupa s nama kao sa svojom djecom.
To je naše već sadašnje stanje, koje je još prikriveno prolaznošću, obličjem ovovremenosti, dok nakon našeg ovozemaljskog života naše će se pravo stanje djece Božje potpuno očitovati jer ćemo gledati Boga licem u lice i živjeti s njim u najtješnjoj intimnosti i u potpunom sjedinjenju u ljubavi.
»Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kakav jest« (1 Iv 3,2).
Zato trebamo brižljivo čuvati i njegovati to svoje najveće dostojanstvo djece Božje.

Baš zato što smo djeca Božja, Krist nas sve okuplja u jedno. Ljudi čeznu za jedinstvom. Jedino je Isus Dobri Pastir koji sve ljude može okupiti u jedno. Zato ih on poziva da mu budu bliski i s njime povezani kao što je On povezan s Ocem. Dolazeći na svijet, Isus se predstavio čovječanstvu kao onaj od Boga obećani pastir sa svim karakteristikama dobrog pastira.
On poznaje i ljubi svoje ovce; zove ih imenom. On ih pase, brani ih, daje im život; traži izgubljenu i radosno je vraća u ovčinjak; prikuplja raspršene ovce.
Drugim riječima, Isus je pastir na službu stadu, čak dotle da za njih daje život.
»Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca, i život svoj polažem za ovce« (Iv 10,11. 13)

Dok ljudske poglavice i vođe naroda gospodare nad njima i izrabljuju ih.
Stoga Isus za te lažne ljudske pastire kaže: »Najamnik, - koji nije pastir, kome ovce nisu vlastite – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca.« (Iv 10,13-14).
To je žalosna slika gospodarenja čovjeka nad čovjekom, vlasti koja podjarmljuje i izrabljuje slabe i bijedne ljude.
To gospodarenje lažnih poruka i narodnih vođa kroz duga stoljeća je sebi ponekad davalo ljudsko lice, ponekad se pokrivalo čovjekoljubljem, ali ako se malo bolje otvore oči, vidi se da se s obzirom na Kristovo vrijeme, situacija nije izmijenila.
Ima na svijetu još i sada područja gdje je situacija gora negoli u Isusovo vrijeme, gdje oni koji imaju moć i vlast gospodara nad drugim ljudima okrutno i nasilno.
Čovječanstvo nije nikad bilo bez tirana, pa to nije ni danas.



Prema tome biti ovčica Isusa Krista Dobrog Pastira, koji svoj život za nas polaže – daruje, nije nikakvo poniženje, nego je spasenje. On je prvi mučenik ljudskog nasilja.
I On je odveden kao janje (ovca) u klaonicu, ali je svojim mučeništvom oslobodio nas od ropstva svakog nasilja zla i grijeha i tako zapečatio posvemašnji preokret vrijednosti i u ljudskim odnosima stvorio novu mogućnost boljeg, pravednijeg i mirnijeg zajedničkog života. Od Krista pa unaprijed istinska slava neće biti u tome da drugi služe nama i da podanici nas uzdržavaju, nego, naprotiv, da mi njima služimo i da mi njih hranimo.

Današnji čovjek s prezirom odbacuje ulogu ovce, dok u stvarnosti je on to u cijelosti. Makar to mi i ne opažamo, puštamo da nas kao slijepce vode svim vrstama manipulacije i skrivenog u vjerovanja.
Drugi stvaraju uzroke blagostanja i ponašanja, ideale i ostvarenje napretka, a mi za tim kaskamo. Reklama nas zarobljuje i pretvara u plagijate. Jedemo što nam drugi kažu, oblačimo se onako kako nas drugi uče.

Isus Krist nas poziva da se s njim pokušamo osloboditi svega toga. Gdje je Duh Gospodnji, tu je sloboda, tu na površinu izlazi osoba s neponovljivim bogatstvom i sa svojim jasnim ciljem: izlazi na površinu Božje dijete.
Isus našu osobnost ne umrtvljuje, nego joj pomaže da raste i da se oblikuje. Krist nas »poosobljuje« svojom spoznajom i svojom ljubavlju; čini da se od nas rađa novo stvorenje, svjesno i snažno stvorenje s kojim svijet ne može manipulirati, jer govori Gospodin: »Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.« (Iv 8,12)

Sve to mora u nama pobuditi radosni osjećaj naše pripadnosti Kristu, Dobrom Pastiru, i uvjerenje da nas On pozna i ljubi. Ali, isto tako, mora probuditi i obvezu da ga ne izdamo i upadnemo u druga teška podaništva i robovanja. Isus nam daje i znak po kom raspoznajemo jesmo li iz njegova ovčinjaka: »Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom« (Iv 10,4.16).

Danas na Nedjelju Dobrog Pastira sv. Crkva katolička slavi (25. godišnjicu) i sjeća se ustanovljenja molitve za duhovna svećenička i redovnička zvanja da bi se zasadila Crkva širom svijeta i da bi rasla kršćanska zajednica.
Isus želi spasiti sve ljude. Zato je potrebno da ga svako stvorenje spozna i da uđu u njegov ovčinjak, njegovu Crkvu.
»Imam i drugih ovaca – kaže Krist – koji nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem, i glas će moj čuti i postat će jedno stado, jedan pastir« (Iv 10,15-16)



A to Isus može ostvariti samo preko Bogu posvećenih osoba: biskupa, svećenika, redovnika i redovnica i dobrih kršćana.
Zato je sveta kršćanska dužnost svih nas da se neprestano molimo Bogu Ocu da po Srcu Isusa Krista, Dobrog Pastira, daruje u Duhu Svetome svojoj Crkvi što više dobrih i svetih pastira i duhovnih svećeničkih i redovničkih zvanja.
»Dužnost promicanja svećeničkih zvanja – kaže Drugi Vatikanski Sabor- spada na svu kršćansku zajednicu, a to joj je činiti ponajprije punim kršćanskim životom. Ovome najviše pridonose kako obitelji, koje oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište, tako i župe u čijem plodnom životu samo mladi sudjeluju.
Učitelji i svi oni koji se na bilo koji način brinu oko odgoja dječaka i mladića, a poglavito katolička udruženja, trebaju se truditi da tako utječu na razvoj mladih koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti. Neka svi svećenici pokažu što je moguće veću apostolsku revnost u promicanju zvanja; neka svojim osobnim, skromnim, radinim, radosnim životom kao i uzajamnom svećeničkom ljubavlju i bratskom suradnjom u radu privlače srca mladih i prema svećeništvu« (Optatam totius, 2):

»Svećenici i kršćanski odgojitelji neka ozbiljno nastoje da zgodno i brižljivo probranim redovničkim zvanjima pribave Crkvi takav prirast koji zaista odgovara njezinim potrebama. Neka i u redovitom propovijedanju češće govore o evanđeoskim savjetima i prihvaćanju redovničkog staleža. Neka roditelji, odgajajući svoju djecu u kršćanskom životu, njeguju i čuvaju u njihovim srcima redovničko zvanje« (Perfectae caritatis 24)
»Isto tako neizostavnu zadaću ispunjuju redovnici i redovnice, bilo molitvom bilo revnim radom, da se Kristovo kraljevstvo u dušama ukorijeni i ojača i dalje širi.« (Ad Gentes, 15)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 4,8-12
Ps 118,1. 8-9. 21-23. 26. 28cd. 29
1 Iv 3,1-2
Iv 10,11-18

- 15:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 5. VAZMENA NEDJELJA

PETA VAZMENA NEDJELJA(Godina B)
»Ja sam trs, vi loze«



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o najintimnijoj, nutarnjoj životnoj povezanosti između Krista i njegovih vjernika, pojedinaca i zajednice vjernika. Tu nutarnju životnu povezanost Isusa i nas, to naše životno sjedinjenje s Bogom, zove se život milosti.
Svaki kršćanin je pozvan i osposobljen živjeti u milosti posvetnoj.
Po sv. Krštenju, tj. Sakramentu koji nas potpuno sjedinjuje s Isusom Kristom, božanske energije Uskrsloga Spasitelja djeluju u nama, jer Krist živi u nama, a mi u njemu.

Prema tome vjera ne smije ostati u našem životu na razini djetinjastog osjećaja, a niti smije ostati puko razumsko prianjanje uz Boga. Ona traži zauzetost čitava našeg bića i ne koleba ni pred kakvim životnim opasnostima.
Po našoj vjeri Krist nastavlja svoje djelo u svijetu. Pozvani smo da mu budemo suradnici u spasenju ljudskoga roda.
Zato kad shvatimo što Gospodin od nas traži, valja nam se dati na posao.

Tako u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih, sv. Luka evanđelist nam želi pokazati kako je Uskrsli Krist svoju Crkvu obdario Duhom Svetim da uz marljivu i zanosnu suradnju apostola i prvih učenika nastavi Isusovo djelo spasenja kroz ljudsku povijest. I evo, danas nam se predstavlja veliki Kristov osvojenik – Savao koji će se poslije prozvati Pavao. Sam Krist Gospodin je zahvatio u život ovoga, možemo reći, zakletog i bijesnog progonitelja Crkve. Pred Damaskom ga obasja »svjetlost s neba« te začu glas: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« Na upit: »Tko si, Gospodine?« začu odgovor: »Ja sam Isus kojega ti progoniš!«
Pavao je tako iskustveno doživio nazočnost i snagu Krista uskrsloga koji je preobrazio sve njegovo biće te je od bijesna progonitelja postao najoduševljeniji promicatelj kršćanstva.
I od toga dana, unatoč protivljenju svojih neprijatelja i prvotnog nepovjerenja samih kršćana, Pavao odvažno naviješta Krista Isusa koji ga je u svojim rukama učinio kao »oruđe izabrano« (Dj 9,15) Božjeg Evanđelja spasenja i »Apostolom narôda«.

Michaelangelo: Obraćenje sv. Pavla
Michaelangelo: Obraćenje sv. Pavla

Sve nam to govori da su Kristu potrebni vatreni apostoli, vatreni uskrsni kršćani. I prva kršćanska zajednica je trebala prevladati svoju uskogrudnost i nepovjerenje prema svome donedavnom progonitelju Savlu.
Božja milost i Barnabino zalaganje kod crkvene zajednice pomogli su da je Savao postao Pavao, veliki apostol Kristov.

Premda je Crkva, kao i svaki organizam, sklona da ponekad odbaci strano tijelo, ipak ne smijemo odbiti ni neprijatelja kad pokazuje znakove obraćenja.
Još manje smijemo biti nepovjerljivi prema braći i sestrama koji su godinama s nama i teže za istim ciljevima, iako možda na drugi način.
Sretne su zajednice s članovima koji se znaju zauzeti za druge i rušiti zidove nepovjerenja. Ako postoji uzajamno povjerenje i prava ljubav, ne samo u riječima, nego »na djelu i u istini«, Bog će uvijek pronaći nekog Barnabu »puna Duha Svetoga i vjere« (Dj 11,24) koji će moći otkriti u drugima darove Duha Božjega za dobrobit cijele Crkve.
Važno je samo to da se nitko ne odcijepi, ili svojom krivicom ili krivnjom drugih osoba, od pravoga trsa koji je Krist Gospodin.

A sv. Ivan apostol (u današnjem drugom čitanju) nam govori da jedini kriterij po kojemu možemo saznati da li smo zaista od Boga i da li je ljubav Božja u nama jest ljubav koju nosimo u svojoj duši i u svome srcu prema bližnjemu i to ne samo »riječju i jezikom nego djelom i istinom« (1 Iv 3,18).
Prava ljubav vidi se na djelu. Ljubav koju Krist od nas traži da je iskazujemo ljudima nije neki puki osjećaj. Ona traži da se bez kolebanja zauzmemo za pravednost i istinu.
Mi ćemo zaista ljubiti bližnjega »djelom i istinom« (1 Iv 3,18) samo onda kad budemo sposobni kao Krist dati svoj život za braću.
Samo Duh Sveti koji prebiva u nama i koji nam je dao Krist Gospodin može nam pomoći da živimo po njegovim zapovijedima ljubavi u povezanosti s Bogom i ljudima.

Nemoguće nam je ispuniti poslanje koje nam Isus Krist povjerova ako nemamo osjećaj kao i On i ako ne postupamo u životu prožeti snagom Duha Svetoga koju nam On svakodnevno nudi svojom riječju i svojim otajstvima.
Uskrsli Spasitelj nastavlja tu svoju misiju spasenja svijeta, i danas, po svojim poslanicima, tj. preko nas kršćana.
Sve je to djelo Duha Svetoga u nama koji nas iznutra najtješnje i najintimnije sjedinjuje s Kristom i čini da mi ostajemo u njemu i On u nama (usp. 1 Iv 3,24)

Isus Krist je, dakle, kako nam to lijepo govori današnje sveto Evanđelje po Ivanu, izvor života svakoga vjernika i začetnik svakog dobroga djela u nama, jer je On pravi trs, a mi loze.
Stoga Božanski život Krista – Trsa ključa u nama lozama, njegovim mladicama.
Odatle i dolazi taj slatko plod te intimne povezanosti naše s Kristom: grozdovi dobrih djela, a to su djela ljubavi prema Bogu i ljudima. Stoga je apsolutno potrebno da mi ostanemo uvijek sjedinjeni s Isusom, ako se ne želimo osušiti i ostati bez života.

Prema tome ostati u Isusu Kristu znači prije svega ostati »u njegovoj ljubavi« (Iv 15,9). Razumije se, u ljubavi koju On ima prema nama, više negoli u ljubavi koju mi imamo prema njemu.
Dakle, trebamo dopustiti Isusu da nas ljubi, da se u nas izlijeva njegov »sok«, a to je njegov Duh, odnosno Duh Sveti koji prebiva u nama, izbjegavajući da između njega i nas stavljamo nepremostivu ogradu samodostatnosti, nehaja i grijeha.

»Ja sam trs, a vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Uistinu, bez mene ne možete ništa učiniti« (Iv 15,3-7) kaže nam Isus.

Zato ostati vezani uz trs i ostati u Kristu Isusu znači ne odbaciti obveze prihvaćene na krštenju; ne otisnuti se u daleki svijet, kao razmetni sin, podajući se življenju u svjesnom i hotimičnom grijehu i biti svjestan da se od Boga može odvajati i pomalo, a da to i ne opažamo, dan za danom, nevjernost za nevjernošću, propust za propustom, nagodba za nagodbom, izostavljanjem prije sv. Pričesti, zatim i sv. Mise, a onda molitve i, na kraju svega.

Isus uporno traži da bezuvjetno ostanemo u njemu i omogućuje nam da uočimo sudbonosne posljedice odcjepljenja od njega. Mladica koja ne ostaje u jedinstvu s trsom suši se, ne donosi ploda, siječe se i baca u oganj.
»Ako tko ne ostane u meni, izbacit će se kao loza i osušiti. Takve onda skupe i bace u oganj te gore.« (Iv 15,6)

Stoga ostati u Kristu znači ostati u njegovoj ljubavi, u njegovu zakonu. I na taj način mi skupa s njim ostvarujemo isti život u ljubavi koji struji između Oca i Sina.
Naše sjedinjenje s Isusom je bitno ako želimo živjeti njegovim istim božanskim životom i roditi dobrim plodovima koje Bog od nas traži.
Evanđelje nam govori također i o križevnom vidu toga jedinstva trsa i loze.
»U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ja sam pravi trs, a Otac moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda, on siječe, a svaku koja rod donosi čisti, da više roda donese.« (Iv 15,1-2)

Sve to znači d Bog Otac nas »obrađuje« trpljenjem kojim je posut naš životni put. A potrebno nam je i vlastito, samoinicijativno odricanje i obradba svoje osobe kako bismo »donosili više roda« i ostali Isusovi učenici.
Bog nam daje dovoljno milosti da uklonimo neuredne želje i naklonosti u nama da bi svu svoju energiju usredotočiti u samom jednom pravcu i tako uistinu rasli.
»Ovime se proslavlja Otac moj: da donesete mnogo roda i da budete moji učenici« (Iv 15,8) kaže nam Isus.

Dakle, Evanđelje, koje je Božja riječ u Isusu Kristu, jest kao obrezivanje i kljaštrenje, i predstavlja temeljni zakon kršćanstva, temeljno životno pravilo svakog kršćanina. Ono udara požude, tijelo s njegovim pohotama i sve ono što nas rasiplje na tolike isprazne planove i zemaljske želje, a osnažuje zdrave i duhovne snage; usredotočuje nas na istinske vrijednosti, a lomi zle snage.
Božja riječ uistinu se objavljuje kao oštri dvosjekli mač u rukama obrezivača.
»Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama« (Iv 15,3-4) govori nam Isus.
Tko je sjedinjen s Kristom, on je već čist, Bog ga samo pročišćuje kroz kušnje i trpljenja života da bi donio što bolje i ukusnije plodove i tako dao slavu Ocu na nebesima.

A uz to moramo se potruditi da u ovome svijetu gledamo ne samo naše osobne patnje, žalosti, bolesti, tjeskobe, koje udaraju svakoga od nas ili našu obitelj, nego i onu veliku sveopću patnju koja muči naše društvo i čitav svijet, uključujući i onu najtajanstveniju od svih, a to je patnja nevinih. Već dosta godina mučimo se u krizi koja odaje našu nemoć da uspostavimo mir i red u građanskom zajedničkom životu.
A i to je nužno obrezivanje naše oholosti i ljudske preuzetnosti da sami gradimo kuću bez Boga. Možda Gospodin ide u potragu za nama na sve moguće načine kako bismo shvatili da bez njega zaista ne možemo ništa učiniti. To je pouka na koju društvo olako zaboravi, netom mu uspije da nekoliko godina proživi bez ratova i bez velikih tragedija.

Mnogi vođe naroda širom svijeta prave sasvim ambiciozne programe i svaki svoj govor završavaju obećanjem mira, pravde i slobode. Ali sve to kao da ovisi o njima, ili, u najvišu ruku, od dobre volje sviju; kao da ne treba nikakve povezanosti s Evanđeljem i s Bogom, da bismo sačuvali neke vrijednosti, uključujući onu najbitniju od svih, a to je poštivanje života i osnovnih ljudskih prava svakoga čovjeka.
Sve je to zaista jedna strašna varka od koje nas Bog mora osloboditi; jer ćemo se inače vratiti u kaos mržnje i ljudožderstva jedni drugih.
A da bi nas od te varke oslobodio, Bogu nije potrebno da nam šalje teške kazne; njemu je dovoljno da nas ostavi neka nešto učinimo sami, i tako sami među ruševinama našega života i u plaču, uvidimo što smo sami sposobni učiniti.

A da nam se to ne bi dogodilo Isus nam ukazuje na Mariju, Majku svoju, jer je Ona i naša majka. Samo Marija nam može pomoći u ovim našim mukotrpnim naporima općeg obraćenja Bogu.
Zato neprestani i odlučan poziv Marije, Kraljice mira, Majke Božje i majke svih ljudi, jest blagi i majčinski poziv svim ljudima dobre volje da ponovo otkriju da su braća u ovome svijetu punu mržnje, nasilja, nepravde, laži, prevare, grijeha i zla svake vrste, koji je već gotovo došao na rub samouništenja.

Stoga sv. Crkva nas poziva da se u ovoj jubilarnoj svetoj marijanskoj godini s većim žarom obraćamo Mariji.
Zadaća koju joj je Isus povjerio na Kalvariji da bude majkom svih ljudi, osobit je znak pomirenja čovječanstva s Bogom i ljudi međusobno.
Marija nam pomaže da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi; da živimo za Boga i za ljude, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija nam pomaže da budemo poput nje ponizni i strpljivi i da poput Isusa strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje i križeve našeg svakidašnjeg života, da oprostimo nanesene nam uvrede i da budemo mironosci, blagi i ponizni kao Krist.
Marija će biti naša majka ako je slijedimo u njezinoj majčinskoj nježnosti i brizi za druge i ako smo spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu.


Sv. Franjo Ksaverski

Sve je to marljivo izvršavao veliki svetac i štovatelj Marijin sv. Franjo Ksaverski, (zaštitnik ove župe na Švarči), koji je godinama navješćivao Evanđelje Kristovo u Indiji i Japanu i mnoge obratio k vjeri i tako je svoj život žrtvovao u širenju kraljevstva Božjega i u spašavanju duša.
Sveti Franjo Ksaverski sam piše u svojem pismu sv. Ignaciju ovako: »Otkako ovamo stigoh nisam odahnuo. Marljivo obilazim selima i svetom vodom umivam nekrštenu djecu. Tako sam izbavio od grijeha silno velik broj djece što ne znaju, kako se ono veli, ni što je lijevo ni što je desno. Od djece ne mogoh obaviti božansku službu, niti što založiti ili počinuti dok ih ne bih naučio koju molitvu. Otada počeh shvaćati da je takvih kraljevstvo nebesko. Samo bi bezbožnik mogao odbiti takvo bogoljubno navaljivanje. Zato počeh od ispovijesti Oca i Sina i Duha Svetoga. Zatim sam ih upućivao u Apostolsko vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju. Zapazio sam u njih veliku darovitost. Kad bi bilo vjeroučitelja, ne sumnjam da bi postali vrlo dobri kršćani.

Premnogi ovdje samo zato ne postaju kršćani jer nema nikoga da ih privede kršćanstvu. Stoga me prečesto obuzme želja da potrčim europskim učilištima, osobito pariškim, pa da luđački iza glasa vičem i prisilim sve one koji imaju više učenosti nego ljubavi. Vikao bih: „Jao, kako su mnoge duše, vašom krivnjom, isključene iz neba te se strovaljuju u pakao!”

O kad bi oni onako žarko kako se predaju znanosti prionuli uz ovaj posao, da bi mogli položiti Bogu račun za svoju učenost i povjerene talente! A kad bi mnogi od njih, potaknuti tom mišlju i pobuđeni razmatranjem božanskih zbilja, zapostavili svoje planove i ljudsku zaposlenost i posve se predali Božjoj volji i pozivu te iz sve duše zavapili: Evo me, Gospodine! Što hoćeš da činim? Pošalji me kamo god hoćeš, pa i u Indiju!« [usp. H. Tursellini, Iz života Franje Ksaverskog, Rim 1956. knj. 4. pismo (1542) i 5 (1544).]

Neka, dakle, i nama sv. Franjo Ksaverski svojim molitvama i zagovorom pomogne kod Boga i Majke Božje Marije da i mi možemo vršiti svetu volju Božju i da u svakom trenutku života svojega budemo spremni odazvati se Božjem pozivu i činiti sve ono što nam Krist Gospodin govori.
A Isus nam riječima današnjeg sv. Evanđelja neprestano ponavlja: »Ostanite u meni, i ja u vama ... Ako ostanete u meni, i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite, i bit će vam« (Iv 15,4.7)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 9,26-31
Ps 22,26-27.28 i 30 ab. 30c-32
1 Iv 3,18-24
Iv 15,1-8

- 14:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 6. VAZMENA NEDJELJA

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
»KAO ŠTO JE OTAC LJUBIO MENE, TAKO SAM I JA LJUBIO VAS«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam ponovo o ljubavi koja nije u prvom redu zapovijed, nego životno iskustvo s Isusom Kristom i po njemu s Bogom Ocem. U toj ljubavi Kristovoj treba ostati, ako se želi ostati u blizini Očevoj.
Svi oni koji ostaju u toj ljubavi, prijatelji su Isusovi i Božji i nisu više sluge, već slobodna djeca Božja.
Ta sloboda djece Božje nije rezultat naših vlastitih napora nego dar ljubavi Božje koju nam je Krist donio.
To nam svjedoči Božji Sin koji je za nas ljude, iz ljubavi i samilosti prema nama grešnicima, život svoj položio na drvetu križa i uskrsnuo od mrtvih da bismo i mi u njemu živjeli za Boga i za bližnjega.

Tu ljubav Božju svjedočimo i mi uvijek kad se okupljamo na zajedničko slavljene Presvete Euharistije.
Tako ljudi iz raznih obitelji, plemena i naroda okupljaju se oko Euharistije i sačinjavaju jednu Božju obitelj i oko Božjeg stola slave slavlje slobodne djece Božje i raduju se zbog darovane ljubavi i u toj ljubavi se povezuju u Isusu Kristu s Bogom Ocem i međusobno. Nitko nije isključen iz te Božje ljubavi i njegova poziva na to euharistijsko slavlje djece Božje.
Bog poziva sve ljude da postanu njegov narod. I mi ne smijemo nikoga isključivati već se imamo svim ljudima otvarati u ljubavi.

Tako u Djelima Apostolskim sv. Luka Evanđelista opisuje širenja Kraljevstva Božjega od dvorane Posljednje večere do nakraj zemlje.
U tom opisu zgoda s rimskim satnikom Kornelijem (Dj 10,1-11.18) spada među najvažnije smjerodavne događaje.
Do tada se Crkva već bila ukorijenila u svoj židovskoj zemlji i čak izvan njezinih granica blaga vijest spasenja Kristova Evanđelja je prodirala.
Tako je bilo dozrelo vrijeme da Evanđelje Isusovo prekorači granice Židovstva i zahvati sve narode koji se Boga boje i čine pravdu.
Zato sv. Petar, vrhovni poglavar Crkve Kristove, koji je uveo prvog poganina Kornelija u puno zajedništvo »novog Božjeg izabranog naroda« kaže: »Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu mio onaj koji se njega boji i čini pravdu« (Dj 10,34).


Petar krsti rimskog satnika Kornelija

No zamisao nije Petrova. On je samo izvršitelj odluke Božje. Kornelije je zapravo bio obraćenik samoga Duha Svetoga.
On je o Kristu čuo nekim sporednim putem. A kako je inače bio čovjek Bogobojazan, spontanošću koju daje Duh Sveti, zaželio je postati kršćanin.
I sam je poslao poslanstvo Petru. Iako se Petar spočetka skanjivao da li da primi ili ne jednog poganina, nežidova, u zajedništvo Kristovih vjernika, sam ga je Duh Sveti nagnuo da Kornelija krsti. I prije no što se Petar odlučio na to, Duh Sveti je na izvanredan način sišao nad Kornelija i sav njegov dom.

I Petra i Kornelija Bog je viđenjem stavio na put koji će ih dovesti do zajedništva. Isti Bog koji je Petru pokazao da ne smije praviti razlike ondje gdje ih ni Bog ne pravi i da nikoga ne zove nečistim, nagradio je vjeru Korneliju, izraženu pobožnošću i dobrim djelima, te mu otvorio put k spasenju, očitovavši svoju milost darom Duha Svetoga.
Pred takvom stvarnošću i crkveni autoritet u Petru i cijela zajednica shvaćaju da ne mogu ograničavati Božje milosrđe.
I to je i danas vrlo poučno: postoje u Crkvi i nepotrebne sustezljivosti. Ali opet, crkveni je glavar čovjek koji nastoji sve snage Crkve držati na okupu, pa makar i uz cijenu vlastite poniznosti i očinskog uvjeravanja. I tako se ostvaruje jedinstvo Crkve u raznolikosti univerzalnog kršćanstva koje u sebi prigrljuje sve narode.

Ono što nas sve uzajamno ujedinjuje u istoj Crkvi jest zajednička vjera u Isusa Krista i prihvaćanje ljubavi koju nam Bog nudi u svome Sinu.
I ta ljubav Boga Oca, sam je Krist Isus, koji je za nas iz ljubavi na križu razapet. Od Boga i Krista njegova i mi učimo ljubiti našu braću i sestre. Ljubav koju nam zapovijeda Isus, On sam stavlja u nas po svetim sakramentima.
On nas hrani i poji tijelom svojim za nas predanim i krvlju svojom za nas prolivenom.
Samo u njemu i po njemu možemo ljubiti jedni druge kao što je On nas ljubio.

Naša zajednička vjera u Isusa Krista i njegova ljubav u nama mora nadvladati svaku podvojenost te nas ujediniti u zajedništvu prijateljstva kako bismo nastavili njegovo djelo spasenja ljudi.
Zato nam i kaže sv. Ivan Apostol: »Predragi! Ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga« (1 Iv 4,7).
Plod te naše životne povezanosti s Kristom jest uzajamna ljubav. Jedna jedinstvena struja ljubavi povezuje Oca i Sina, a po Sinu, povezuje nas s Ocem i sve nas međusobno. Po njoj postajemo obitelj Božja. »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas« (Iv 15,9) kaže nam Isus.

Tako Isusova ljubav prema učenicima, plod ljubavi kojom Bog ljubi Isusa i po uzoru na nju, svjedoči o ljubavi kojom Bog ljubi svijet.
Na učenicima je samo da ostanu u njegovoj ljubavi, a to će se dogoditi budu li čuvali njegove zapovijedi kao što je i On čuvao zapovijedi Oca svoga te ostaje u ljubavi njegovoj.
»Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam je vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam« (Iv 15,13-14), govori nam Isus.

Vrhunska ljubav Kristova bila je u tome što je život svoj za nas dao. Zato nas Isus proglasuje svojim prijateljima, a ne slugama. Znak toga prijateljstva jest što nam je priopćio sve što je čuo od Oca.
A to nam je Isus rekao da bi njegova radost bila u nama i da bi tako naša radost bila potpuna. Stoga ako i mi želimo biti prijatelji Isusovi morao se truditi da saznamo sve njegove riječi i da uđemo u što dublje poznavanje i Njega i Njegova Oca. Pa onda, kao pravi prijatelji, želimo i druge dovesti do poznavanja i ljubavi Isusove.
Toga trebamo biti svjesni svi mi: svećenici, roditelji i svi kršćani da nam je dužnost naviještati Isusa svim ljudima, napose djeci i mladim naraštajima. Povezanost s Isusom treba donijeti plodove ljubavi.
»I postavih Vas da idete i rod donesete, i rod Vaš da ostane, ... « (Iv 15,17)
Dakle, čini se, da se sve ono što nam je riječ Božja do sada htjela reći, može sažeti u ovo: da budemo ljubljeni moramo ljubiti; da bismo od Boga Oca i Isusa Krista primili ljubav, treba da ljubav iskazujemo braći.
Naime, samo onaj koji je, barem u početku, okusio ljubav, sposoban je da se toj ljubavi otvori, da se ne plaši ljubiti.
Za nas vjernike je to početno iskustvo ljubavi ono iskustvo koje počinje u krštenju s ulivenim darom kreposti ljubavi i treba da se razvija i učini svjesnim u konkretnoj ljubavi prema bližnjemu. Grešnik i onaj koji je daleko od Boga tako će saznati da postoji Bog koji i njega traži i koji mu oprašta, samo ako postoji brat koji ga traži za njega se interesira, oprašta mu u ime Božje.
Siromah, bolesnik i starija napuštena osoba otkrit će da postoji Bog Otac i za njega, samo ako vidi brata koji se u Isusovo ime, njemu primakne, s njim podijeli svoj kruh i na sebe preuzme jedan dijelak njegove tuge. Bog nas je stvorio da budemo uzajamno odgovorni jedni za druge; hoće da se onaj, koji je osjetio što to znači biti ljubljen od Boga, potrudi da i drugi dožive to isto iskustvo na samo jedan moguć način, a to je da ih ljubi i to stvarno ljubi, ne riječju i jezikom, nego djelom i istinom (1 Iv 3,18).
Zapravo, ljubeći Boga u svome bližnjemu, mi smo osigurali sreću ovdje – potpisali vizu za vječnu sreću na nebu.
Molimo presvetu Djevicu Mariju da nam umnoži ljubav prema Bogu i našem bližnjemu.



Pobožnost prema Mariji, Majci Isusovoj i majci našoj pomoći će nam da otvorimo srce i dušu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Marija će nam pomoći da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi, da živimo za druge a ne za sebe da budemo svjetlo a ne tama, da budemo raspaljeni ljubavlju Božjom.
Marija će nam pomoći da i nama kao i Isusu siromasi, jadnici, bolesnici i nevoljnici svake vrste budu naši miljenici.
Kad naša ljubav budu bijednici i bolesnici, siromasi i žalosni bit će to znak da smo u Kristovoj Crkvi i da gradimo Božje kraljevstvo.
Kad naše ruke i naše srce budu otvoreni bijedniku, pomažući mu rješavati probleme i potrebe, tada Marija utjelovljuje u nama Krista siromaha.

Marija utjelovljuje u nama Krista ukoliko nastojimo biti poput nje ponizni i strpljivi, i ukoliko i mi poput Isusa strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje, oprostimo našim tlačiteljima, budemo mironosci, blagi i ponizni kao i Krist.
Marija će biti naša majka ako slijedimo njezinu majčinsku nježnost u brizi za druge, uvijek spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći.
Marija će biti naša majka ukoliko ne budemo odviše zabrinuti za sebe, već poput nje za druge, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu.

Nemoguće je živjeti kršćanskim životom izvan Crkve, ali ni izvan Marije. Marija je Majka Božja, Majka Crkve i Majka svakog od nas. Što bolje upoznamo Mariju, bolje ćemo shvatiti duboku tajnu Crkve, koja je Tijelo Krista Isusa i Božji narod, dublje ćemo ponirati u otajstvo Sina Božjega.
I obratno, što dublje poniremo u otajstvo Isusa Krista i njegove Crkve, bolje ćemo shvatiti veličinu i dostojanstvo Marije.

Unoseći Mariju u otajstvo Krista, otkrivamo otajstvo ljubavi Božje koja se očitovala u Kristu Isusu, jer »Bog je ljubav«. Ujedinjujući se s Kristom, ujedinjujemo se s Marijom i s Crkvom i sa svim ljudima. U zajedništvu smo sa životom Trojedinog Boga, s ljubavlju Oca, koja se objavljuje u ljubavi i daru Sina, koji nas posvećuje svojim Duhom Svetim.

I tako sav naš život poprima Kristovske, Marijanske i Crkvene razmjere. Jedna nas ljubav povezuje s Isusom Kristom, s Marijom i sa Crkvom.
Ljubav je Duh Sveti, Duh Sina kojega odasla Bog u srca naša, koji kliče: »Abba! Oče!« (Gal 4,6)
Stoga imajmo pouzdanja i nade. Nismo siročad već djeca Božja i djeca Marijina!

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 10,25-26. 34-35. 44-48
Ps 98,1.2-3ab.3cd-4
1 Iv 4,7-10
Iv 15,9-17

- 13:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 7. VAZMENA NEDJELJA

SEDMA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
ISUS SE MOLI OCU ZA POSVEĆENJE SVOJE CRKVE

»Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina!«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o životu mlade Crkve Kristove nakon Isusova Uzašašća i odlaska k Ocu nebeskom.
Prvo čitanje iz Djela Apostolskih opisuje nam popunjavanje broja apostola koji su u prvom redu svjedoci Kristova uskrsnuća.
Crkva nije samo duhovna zajednica, ona se odmah na početku pojavljuje i kao strukturirana zajednica Kristovih učenika. Tako odmah nakon Uzašašća sabire se na molitvu oko Marije, Majke Isusove i kao zajednica vjernika čeka obećanog Duha Svetoga.
Prvi čin te Crkve bijaše da popuni broj dvanaestorice apostola nakon tragičnog i žalosnog odlaska Jude Iškariotskog koji je izdao Isusa.

Vrlo je značajno to što nam govore Djela Apostolska da u toj mladoj Crkvi prvi uzima riječ Petar, na kojem je Krist utemeljio svoju Crkvu.
Tako se odmah naznačuje u početku Crkve njegova specifična služba vrhovnog poglavara i vodstva zajednice Kristovih vjernika.
Petar postavlja uvjete koje treba posjedovati onaj koji će biti pribrojen jedanaestorici, a to je: da je bio u najtješnjoj zajednici života s preduskrsnim Isusom i da je bio svjedok njegova uskrsnuća.
Uz dogovor i molitvu posljednja se odluka prepušta Bogu i zato odlučiše baciti kocku.
»I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba, a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: „Ti Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži kojega si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe, kojoj se iznevjeri Juda, da ode na svoje mjesto.” Onda im baciše kocke, i kocka pade na Matiju: tako bi pribrojen k jedanaestorici apostola« (Dj 1,20-26)


Petar Paul Rubens: Apostol Matija

Na taj način kroz vrlo jednostavne oblike ljudskih struktura učenici prepoznaju Božju volju. Tako se pojavljuje u živom organizmu Crkve prva struktura i prva organizacija zajednice Kristovih vjernika na čelu s Petrom koji je temelj i vidljiva Glava te Crkve.
Petar, vidljiva Glava Crkve predstavljao je nevidljivoga Krista u toj zajednici njegovih vjernika i svi su bili sretni jer su se osjećali predmetom Božje brige i ljubavi. Naročito su proživljavali njegovo milosrđe, njegovu oprosnu ljubav.

Stoga je Isus svijetu objavljivao svoju nazočnost i istinitost svoje poruke jedinstvom koje je ostvarivao njegov Duh ljubavi u toj kršćanskoj zajednici. Zato sv. Ivan apostol kaže: »Ljubljeni! Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena« (1 Iv 4,11-12).

Budući da smo bez ikakve svoje zasluge mi od Boga ljubljeni, osjećamo kao temeljni zakon te Božje ljubavi u nama da ljubimo jedni druge.
Štoviše, Bogu kao nevidljivome i ne možemo iskazati djelotvornu ljubav, stoga smo upućeni da radi Boga djelotvorno ljubimo jedni druge.
A darovatelj i njegovatelj te ljubavi Božje u nama jest Duh Sveti koji nam je darovan. »Po ovome znamo da ostajemo u njemu, i on u nama: od Duha nam je svoga dao« (1 Iv 4,13).

Ljubav Božja koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom pomoći će nam da budemo autentični svjedoci Kristovi na ovom svijetu. A to je djelo Duha Svetoga koji prebiva u nama i koji svjedoči da je Bog ljubav i da je iz ljubavi prema nama poslao svojega Sina Isusa Krista na ovu zemlju kao Spasitelja svijeta.
»Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,14-16)

Zato Isus u svojoj svećeničkoj molitvi Ocu nebeskom prije svoje žrtve na križu kad će na Veliki petak iz ljubavi položiti svoj život za stado svoje kao Pastir Dobri, moli se, kako to nam izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Ivanu, da Bog u svojoj ljubavi sačuva sve one koji su njegovi.
To nije samo molitva za apostole nego i za sve nas, za svakog kršćanina. Svi smo mi u svijetu, ali ne od svijeta jer pripadamo Bogu i njegovoj Crkvi. I kao takvi imamo u svijetu misiju da budemo kvasac svijeta. Isus moli za nas da nas Bog Otac čuva u broju onih koji zazivaju njegovo ime. Moli da svi mi kršćani budemo jedno kao što su to Otac i Sin.
»Oče sveti! Sačuvaj ih u svome Imenu – one koje si mi dao: da budu jedno kao i mi!« (Iv 17,11)

Svijet će učenike Kristove mrziti jer nisu od svijeta već od Boga kao i Isus. Ali ti Kristovi učenici treba da ostanu u svijetu. Zato Isus moli Oca da ih očuva samo od Zloga, od Sotone i da ih posveti u istini, tj. u riječi Božjoj tako da budu posve zauzeti Božjom slavom i Božjom stvarnošću.
»Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina! Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja njih poslah u svijet. I za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini.« (Iv 17,17-19)

Kršćani, dakle, treba da budu posvećeni u istini. A to je sam Bog i sva dobra koja su u njemu za svakog čovjeka i za cijelo čovječanstvo. Ako budu posvećeni istini, postat će Božji poslanici u svijetu kako bi sav svijet upoznao i priznao pravoga Boga i onoga kojega On posla, Isusa Krista. Na tu nakanu Isus sada i sama sebe posvećuje; tj. svojom žrtvom na križu prinosi sam sebe Ocu da iz te sebedarne žrtve trajno izvire svetost i posvećenje njegovih učenika te da i oni u vlastitu sebedarju svijetu donesu poruku spasenja.

Mi kršćani kao i Isus trebamo biti »svjetlo svijeta« i »sol zemlje«. Mi ne smijemo zapravo bježati od svijeta, nego se kloniti zla u njemu i nadvladati ga vjerom i ljubavlju. Kršćani se, dakle, ne vežu uz svijet, jer ne koristi ništa sav svijet zadobiti, nego stoje u službi njegova otkupljenja. Kršćani žive s ljudima u svijetu, dijele njihove tjeskobe i napore, ali ne smiju pri tom postati robovi svijeta, već svjedoci istine. To ostvaruju uzajamnom ljubavlju i pomaganjem. Svjedočanstvom života po vjeri kršćani sudjeluju u nadvladavanju zla u svijetu i u stvaranju novoga neba i nove zemlje, novog otkupljenog svijeta.

Ova je nedjelja u posljednje vrijeme, već od pape Pavla VI., posvećena razmišljanju o sredstvima društvenoga priopćavanja. Crkva je na Uzašašće poslana svim narodima da im naviješta Isusovu blagu vijest spasenja. Zato Crkva treba da se posluži svim mogućim časnim i poštenim sredstvima priopćavanja, a to su: tisak, radio i televizija.
Ipak, temeljno sredstvo navještenja Evanđelja ostaje riječ. Riječ propovjednika, katehete, učitelja i voditelja, kao i ostalih kršćana u prijateljskom ili slučajnom razgovoru o Bogu, popraćena molitvom i životom jest svakidašnji normalni put širenja kraljevstva Božjeg među ljudima.



Sve je to s velikim žarom ljubavi činila Marija. Ona je životom, ljubavlju i molitvom širila kraljevstvo Božje i podržavala u vjeri sve one koji su prigrlili Evanđelje spasenja njezina Sina Isusa Krista.
Marija je srce Crkve. Oko njezina majčinskog srca okupljaju se apostoli i učenici svih vremena da bi lakše shvatili i što dublje i intimnije ušli u tajne otajstva ljubavi Božje prema nama ljudima objavljene u Isusu, Sinu Božjem.
»Otkako je umirući Isus s križa rekao Ivanu „Evo ti majke!” te je on „uze k sebi” kroz svu se povijest Crkve obistinjuje bezgranično duhovno majčinstvo Marijino. Majčinstvom se izražava briga za djecu. Ako je Marija majka svih ljudi, njezino zauzimanje za život ljudi, za život svakog čovjeka ima sveopći domašaj. Majka grli i čuva čitavog čovjeka.
Tako majčinstvo Marijino počinje majčinom brigom i njegom za Krista. U Kristu je podno križa prihvatila Ivana, a u Ivanu je prigrlila svakog čovjeka, čitavo čovječanstvo. Sve je ljude prigrlila naročitom brigom u Duhu Svetom. Stoga je Marijino majčinstvo učešće na snazi Duha Svetoga, onoga koji je Životvorac. Njezino se majčinstvo uvijek izražava poniznim služenjem prema vlastitoj njezinoj riječi: »Evo službenice Gospodnje« (Lk 1,38)

„Obratite se”, pokoru činite, i „vjerujte Evanđelju” (Mk 1,15). To su prve riječi Isusove upućene čovječanstvu.
Marijine poruke iz Lurda i Fatime u svojoj biti nisu ništa drugo doli poziv na obraćenje i pokoru, upravo po Evanđelju. Taj je poziv na obraćenje i pokoru u isto vrijeme i majčinski i čvrst i određen, gotovo strog. Čini se kao da govori Ivan Krstitelj na obalama jordanskim Ljubav »koja se raduje istini« znade biti iskrena i odlučna. Marija pozivlje na pokoru i molitvu. Ona opominje i preporučuje krunicu.

Ta je poruka upućena svakom čovjeku. Ljubav Majke Spasiteljeve odnosi se na cijelo djelo spasenja. Predmet su njene brižljivosti svi ljudi, a u isto vrijeme i cijelo društvo, svi narodi, sva plemena. Društvo koje je u opasnosti od otpada od Boga, koje srlja u moralnu propast.
Bezgrješno Srce Marijino, otvoreno riječju „Ženo, evo ti Sina!” duhovno je sjedinjeno sa Srcem njezina Sina, otvorenim vojnikovim kopljem. To je Marijino Srce otvoreno za čovjeka, za svijet, istom onom ljubavlju kojom je Krist ljubio ljude kad se za nas sam žrtvovao na križu. Stoga Majka Otkupiteljeva i Majka naša poziva danas i nas da se i mi skupa s Isusom posvetimo nebeskom Ocu za spasenje svega svijeta. Tako ćemo se skupa s njom naći što je više moguće blizu Srca Kristova, na križu probodenog za naše spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 1,15-17, 20a. 20c-26
Ps 103,1-2. 11-12. 19-20ab
1 Iv 4,11-16
Iv 17, 11b-19

- 12:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.09.2010., subota

GODINA B - 2. NEDJELJA KROZ GODINU

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SLIJEDITI ISUSA KRISTA


Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o (zvanju) pozivu Božjem upućenu čovjeku i o ljudskom odgovoru na taj Božji poziv.
Zvanje i nasljedovanje su dva aspekta ili bolje rečeno lice i naličje jedne te iste stvarnosti: slijedi se netko ili nešto samo onda ako se osjećamo pozvani od te osobe ili od te stvarnosti koja nam stoji pred očima i od vrijednosti i dobra koja izražavaju i kojima nas osvajaju.

Pripovijedanja i opisivanja zvanja su jedne od najživljih i najljepših stranica sv. Pisma. One nam otkrivaju Boga u svojoj tajni i u svojem veličanstvu i čovjeka u svoj njegovoj ljudskoj stvarnosti: tj. u njegovim bojaznima, strahovima i darivanju, u njegovim mogućnostim otpora i odbijanja Božjeg poziva i u njegovu otvaranju Bogu i prihvaćanju svete volje Božje.

Svaki čovjek, samo zato što se nalazi na ovome svijetu, jest u stanju zvanja.
Tajanstvenim putevima najobičnijih i najskrivenijih ljudskih događaja Bog poziva svakog čovjeka na opstanak na ovome svijetu po posebnim planovima svoje ljubavi. Poziv čovjeka na život jest zaista uvijek jedan osobni poziv. Bog ne pravi ljude serijski na jednoj zajedničkoj montažnoj tvorničkoj kateni (liniji); On ne upotrebljava isti kalup za dvije osobe.
Bog stvara ljude iz ljubavi i upućuje osobno svakome čovjeku svoju riječ ljubavi.


Bog zove Samuela

Stoga otkriti osobno zvanje znači otkriti planove Božje ljubavi koje Bog ima sa životom svakoga od nas, jer Bog želi dobro i sreću svakoga čovjeka. To je zapravo ono o čemu nam govori današnje prvo čitanje iz Prve knjige o Samuelu koja nam opisuje zvanje Samuelovo i njegovu spremnost odgovora na poziv koji mu je dolazio s neba od Boga.
Bog se ne objavljuje u viđenju Samuelu, nego samo se čuje njegov glas.
Budući da Samuel prije toga nije još poznavao Gospodina, on malo pomalo prodire u te Božje tajne ljubavi budeći se u više navrata i trčeći kod svećenika Elija misleći da ga on zove.
Ali čim je Samuel shvatio da ga Gospodin zove, on mu se spremno odazvao riječima: »Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!« (1 Sam 3,10).
Zato Gospodin Bog Samuela uspostavlja za svećenika, proroka i sudca dajući mu vlast nad svim narodom.
Susret Samuela s Bogom bio je kod kovčega saveza, tj. na mjestu gdje je Gospodin prebivao i gdje se susretao sa svojim narodom.

Temeljna karakteristika svakoga zvanja jest ta da je Božji poziv uvijek vezan uz jednu misiju, poslanje u službi braći ljudima.
Čovjek koga Bog izabere da s njime surađuje mora naučiti slušati njegovu riječ i staviti se u službu svoje braće i sestara.
Izabranik Božji je onaj koji surađuje s Bogom u ostvarenju velikog Božjeg plana spasenja ljudi i svijeta.

Uz osobno zvanje jednoga čovjeka postoji i izbor jednoga naroda za spasenje cijeloga svijeta. Tako među svim narodima svijeta Bog je bio izabrao izraelski narod; to je odabrani Božji narod preko kojega je došao Spasitelj svijeta na ovu zemlju.
A poslije Isusova dolaska na ovaj svijet, novi odabrani Božji narod jest Crkva Kristova, jer samo ime Crkva (ekklesia) znači zapravo narod »izabrani, pozvan i sakupljen«. Na čeku ovoga novog odabranog Božjeg naroda nalazi se Isus Krist, Sin Božji, kojega je Bog odabrao i pozvao da uspostavi kraljevstvo Božje među ljudima.
On oslobađa ljude od svakoga grijeha i zla i čini ih djecom Božjom.
U Njemu svi ljudi dobre volje postaju suradnici Božji u ostvarenju Božjih planova spasenja čovječanstva.
Na Isusu Kristu kao na kamenu temeljcu gradi se novo čovječanstvo, čovječanstvo otkupljenih i spašenih ljudi. Bog se nikada ne zamara da zove ljude i žene, bogate i siromašne, jake i slabe da surađuju s njim u spasenju ljudskoga roda.
Bog mnoge poziva da napuste svoju obitelj, svoj narod pa čak i svoj vlastiti život da bi u rukama Božjim postali sredstvo ljubavi njegove prema braći ljudima.

Današnje sveto Evanđelje po Ivanu stavlja nam pred oči divan i zanimljiv poziv trojice prvih apostola Kristovih: Andrije, Ivana i Petra koji su znali ostaviti sve da bi slijedili Isusa i da bi skupa s njim ostvarili svoje osobno spasenje i spasenje cijeloga ljudskoga roda.
Današnje evanđelje nam opisuje dva susreta s Isusom koja imaju zajedničko to što su se oba susreta njegovih učenika s njime ostvarila preko drugih osoba koje su se u neku ruku već prije susrele s Bogom i ušle u tajne njegove ljubavi.
Sve to znači da Bog obično i na redovan način upućuje svoje pozive preko svjedočanstva dugih osoba, odnosno naše braće i sestara u vjeri.


Ivan Krstitelj pokazuje Isusa

Isusovo pitanje: »Što tražite?« nije samo upućeno njegovim prvim učenicima već svim Kristovim učenicima svih vremena i svih naroda jer svaki čovjek koji želi biti Kristov učenik mora uvijek tražiti istinu i pitati sama sebe s kojim motivima i razlozima slijedi Isusa.
Postaviti se pred Gospodina Isusa u stavu ustrajnog traženja istine znači biti svjestan da nas tajna njegova otajstva nadilazi beskonačno i da samo svjetlost Duha Svetoga koji je »Duh istine« »će nas voditi u spoznavanju potpune istine« (usp. Iv 16,13). Potpuna iskrenost u traženju istine Kristovih prvih učenika vidi se u njihovu spremnom odgovoru: »Rabbi – što znači – Učitelju, gdje stanuješ?« (Iv 1,38).
Oni dakle žele saznati gdje Gospodin Isus stanuje, žele biti s njim da bi ga upoznali bolje, da bi postali njegovi prijatelji da bi živjeli u srcu njegove ljubavi. Kad su oni otkrili tko je Isus Krist i da je On onaj koji daje pravi smisao svakom ljudskom životu jer otvara ljudske duše i srca u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, oni to otkriće i drugima prenose.
To je baš ono što čini Andrija sa svojim bratom Šimunom kad ga dovodi Isusu.
To sve znači da Bog obično upućuje svoj poziv ljudima preko posredništva drugih ljudi da bi označio da svako zvanje ima Crkvene – zajedničke dimenzije jer je na dobro i korist sve Crkvene zajednice, tj. svih ljudi koji žele prihvatiti Božje spasenje.
Sve to se ostvaruje baš u Šimunu bratu Andrijinu kojemu Isus odmah mjenja ime u »Kefa! – što znači Petar – Stijena« (Iv 1,42) da bi označio njegovu buduću misiju – poslanje u Crkvi Kristovoj, jer na Petru kao na Stijeni, Hridini, odnosno kamenu temeljcu Isus Krist će sagraditi svoju Crkvu i vrata paklena neće je nadvladati, srušiti.



Ako je sve to tako jasno u slučaju Šimuna Petra, Prvaka Apostola, Prvoga Pape i Poglavara svete Crkve Kristove, to je isto tako istinito za svako zvanje pa i najmanje i najponiznije u Crkvi Kristovoj. Kad Bog nekoga zove u svoju službu On traži da se u ljubavi potpuno stavimo na raspolaganje braći ljudima jer svaki Božji dar i »manifestacija Duha Svetoga je za dobro zajednice« (1 Kor 12,7). Što se traži od čovjeka jest to da zna spremno odgovoriti na Božji poziv i slijediti Isusa Krista kamo god nas On želi voditi.
Tako je učinio sv. Antun Pustinjak čiji blagdan (baš danas) slavimo (17. siječnja) i koji je na Božji poziv po riječima Kristova Evanđelja sve svoje bogatstvo i blago razdijelio siromasima i otišao u pustinju da bi tamo u pokori, postu i molitvi mogao služiti u ljubavi Gospodinu Bogu i biti na potpunom raspolaganju braći ljudima.
Tako isto moramo činiti svi mi kršćani svaki na svome mjestu i u svojem osobnom životnom stanju u kojem ga je Bog pozvao i služiti Gsopodinu Bogu u čistoći i svetosti duše, srca i tijela.
Zato se uz pomoć milosti Božje moramo svim snagama boriti protiv svakoga grijeha i zla, a posebno protiv nečistoće i bludnosti, kako nas poziva sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju u svojoj prvoj poslanici Korinćanima, jer samo grijeh i zlo nas udaljuju potpuno od Boga i od ljudi. Bludnost i nemoralan život oduzima čovjeku unutrašnju duhovnu slobodu i čini ga robom zla.
Bludnost i svaki grijeh nemorala jest jedna velika nepravda prema Bogu kojemu samo pripada naše tijelo preodređeno za uskrsnuće (usp. 1 Kor 6,13-14); bludnost je grijeh svetogrđa jer naše je tijelo hram Duha Svetoga koji prebiva u nama (1 Kor 6,19-20) zato što smo mi članovi mističnog tijela Kristova (1 Kor 6,15-18). Nazočnost Duha Svetoga u nama usmjeruje naše tijelo i našu dušu da naljedujemo Isusa Krista čiji smo udovi u jedinstvu istoga tijela.
Svaki čovjek koji želi slijediti Isusa Krista »ponizna i čista« mora slaviti Boga i u svojem tijelu pa u bilo kakvom stanju života se nalazio, jer naše tijelo ne pripada nama već Bogu koji je poslao Duha Svetoga svojega da prebiva u nama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Sam 3,3b-10,19
Ps 40 (39)
1 Kor 6,13c-15a,17-20
Iv 1,35-42

- 23:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. NEDJELJA KROZ GODINU

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
OBRAĆENJE


Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o obraćenju.
Da bismo postali Božji prijatelji i ušli u njegovo kraljevstvo, ne možemo se osloniti sami na sebe i računati samo na svoje ljudske spoobnosti, djela i zasluge.
Valja nam otvoreno priznati Bogu svoje nedostatke i tražiti od Njega oproštenje. Bog neprestano zove čovjeka i to svakoga čovjeka da se obrati k Njemu da bi imao spasenje.
Božji poziv na obraćenje je hitan za svakog čovjeka: ako čovjek odbije taj poziv, on će izgubiti mogućnost da bude bolji, sretniji, u svojoj duši bogatiji, otvoreniji za ljubav i za život. A svaki čovjek koji sluša Božju riječ te mu je žao za zlo što je počinio, a spremno prihvaća obraćenje, prima Božje oproštenje i postaje prijatelj Božji.


Jona u Ninivi

Ovaj osjećaj hitne potrebe za obraćenjem vidi se u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Jone gdje se prorok Jona obraća Ninivljanima ovim riječima: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena« (Jon 3,4).
Budući da nije bilo vremena za gubljenje, građani Ninive »povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini« (Jon 3,5.10).

Sva sreća Ninivljana se sastojala u tome što su na vrijeme prihvatili Božji poziv, preko proroka Jone, na obraćenje i tako su spasili od srdžbe Božje svoj život i sav grad.
Sve to nam govori da jedini uvjet da bi postigli spasenje Božje jest taj da vjerujemo Bogu i da napustimo grijeh i zlo.
Primjer Ninivljana jest jedna opomena za sve nevjernike i jedan poziv svima nama da se obratimo i da krenemo kroz život onim putem koji će nas dovesti Bogu i Srcu njegove ljubavi, milosrđa i praštanja.

Ovaj poziv na obraćenje, tj. da napustimo život grijeha i zla i da izaberemo put novoga života koji će nas dovesti k Bogu, upućuje nam također i sv. Pavao apostol u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, kako smo to lijepo čuli u današnjem drugom čitanju. Sveti Pavao nas podsjeća na to da je naš život ovdje na zemlji prolazan i prema tome ne smijemo kasniti u našoj odluci za Boga.
Ne postoji dakle nikakva vrijednost u životu, niti bogatstvo, niti imetak, niti posao, pa čak niti obitelj, koja bi se mogla i smjela staviti kao zastor, brana između Boga i čovjeka tako da spriječi naše obraćenje i potpuni pristanak uz Gospodina Boga. Tko se odlučio slijediti Isusa Krista, on se zapravo mora odreći lažnih i prolaznih vrednota ovoga svijeta, jer je izabrao Krista kao najveću i apsolutnu vrijednost svojega života.
Svaki čovjek koji se želi spasiti i ući u kraljevstvo Božje mora se što prije odlučiti za Isusa Krista.

Poziv na hitno i potpuno obraćenje Gospodinu Bogu bez ikakva oklijevanja upućen je svim ljudima dobre volje koji žele postići spasenje od samoga našega Gospodina Isusa Krista prvim riječima njegova propovijedanja Evanđelja Božjega kad kaže: »Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,15)
Stoga ovdašnji trenutak našega života je odlučujući za svakoga čovjeka jer je ovo vrijeme, vrijeme spasenja ili propasti. U svakidašnjim trenutcima našega života ovdje na zemlji se odigrava naša vječna sudbina. Kraljevstvo Božje u Isusu Kristu se približilo svakome čovjeku i svaki čovjek koji ima hrabrosti da se odrekne grijeha i zla može ući u to kraljevstvo samo ako želi.

Isus Krist je došao na ovaj svijet da uspostavi kraljevstvo Božje među ljudima. Svojim utjelovljenjem, rođenjem, riječima i djelima, Isus je uspostavio Božje kraljevstvo na ovome svijetu.
Zato svaki čovjek mora zauzeti jedan svoj osobni stav prema Gospodinu Bogu; mora se odlučiti ili za Boga ili protiv Boga. Nitko ne može biti indifirentan ili neutralan, već se mora odlučiti da li želi ući u Kraljevstvo Božje prihvaćajući Isusa Krista ili želi ostati vani u tami gdje će biti plač i škrgut zubi, odbijajući Isusa Krista.

Bog nudi svoje kraljevstvo u Isusu Kristu svakome čovjeku. Ali ući u njega nije lako. Traži se da se čovjek obrati, da se obnovi, da preobrazi svoj život tako da Bog može ući u njegov život i preko takva čovjeka u svijet.
To je sve izraženo u riječima Isusovim kad nam kategorički zapovijeda: »Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,15).
Obratiti se znači baš promjeniti način života i mišljenja i gledati na svijet i na sve vrednote ovoga svijeta očima Božjim.
Vjerovati Evanđelju znači vjerovati Isusu Kristu i povjeriti se potpuno u njegove ruke jer samo od njega nam dolazi ljubav, život i spasenje.
Vjerovati znači živjeti novim životom, životom djece Božje koji nam Isus nudi u svojem Evanđelju.
Stoga vjerovati Evanđelju znači zapravo vjerovati Sinu Božjemu koji je vječno Evanđelje Božje kojega mi kršćani moramo utisnuti u našu pamet, u našu dušu, u naše srce i u naš život i živjeti po njemu.



Današnje sveto Evanđelje po Marku koje nam opisuje poziv prvih apostola Kristovih: Petra, Andrije, Jakova i Ivana, nudi nam živi i konkretni primjer pravoga, spremnoga i potpunoga odgovora na ponudu kraljevstva Božjega u osobi Isusa Krista. Isusov poziv: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mk 1,17) zatiče iznenada ove njegove apostole kao ribe u vodi, ali oni se nisu dali smesti već su odmah napustili sve i pošli su za njim.
Ovi ljudi su znali odmah prekinuti sa prošlošću: posao, obitelj i sve ostalo postaje sporedno; ono što vrijedi jest slijediti Isusa Krista i postati ribarima ljudi da bi bili dionici kraljevstva Božjega koje je već među ljudima. To su pravi heroji kršćanstva koji kao živi primjer govore svima nama kako se prihvaća kraljevstvo Božje vjerujući Isusu Kristu i živeći po njegovu Evanđelju.

U ovoj osmini molitve za sjedinjenje kršćana svi mi moramo biti svjesni da Kristov poziv: »Obratite se i vjerujte Evanđelju!«, upućen je svim kršćanima svih vjeroispovjesti i svih crkvenih zajednica kao i svim ljudima.
Kad svi kršćani budu ponovo povjerovali Kristu u Njegovu Evanđelju onda će tek zapravo shvatiti da su djeca jednog te istoga Boga Oca i braća i sestre jednog i istog Otkupitelja i Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista. A da bi to shvatili potrebno nam je rasvjetljenje i milost Duha Svetoga: Duha vjere u Boga, povjerenja jedni drugima, ljubavi prema Bogu i čovjeku, Duha istine, mira, pravde, sloge i jedinstva. Samo Duh Sveti, Duh ljubavi koji proizlazi od Oca i Sina, može ukloniti sve nesloge i nerazumijevanja, zapreke koje još sprečavaju da dođe do potpunog jedinstva svih kršćana u jednoj vjeri i u jednoj Crkvi među ljudima i narodima.
Zato se trebamo moliti Duhu Svetome koji vodi Crkvu Božju u neprevarljivosti istine Božje da otkloni od nas Duha Sotone paklenog: duha laži, prevare, zablude, nepovjerenja, mržnje, straha i podjeljenosti i da nas očisti od svake nečistoće, da nam da novo srce i novu dušu, da nas ponovo sabere iz svih naroda i da nas skupi iz svih zemalja u jednu Crkvu tako da bude jedno stado i jedan Pastir.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jon 3,1-5. 10
Ps 25
1 Kor 7,29-31
Mk 1,14-20

- 22:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. NEDJELJA KROZ GODINU

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ISUS BOŽJI PROROK


Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Povijest spasenja ljudskoga roda jest povijest živoga Boga koji govori svome narodu. U ovoj povijesti dar proročanstva se pojavljuje kao snaga Božja koja obuhvaća čitav Izrael kao odabrani Božji narod već od početka njegova opstanka.
Prorok nije samo onaj koji otkriva i propovijeda buduće događaje. On je prije svega posrednik između Boga i ljudi i vjerni nosioc Božje riječi upućene narodu Božjemu.
On je kao točka susreta čovjeka s istinom i svetom voljom Božjom. Vrlo često prorok se bori protiv zla i grijeha naroda kada krši zakone Božje. Prorok osuđuje svaku ispraznu izvanjsku pobožnost i žrtve koje u sebi sakrivaju licemjerstvo i nepravdu.
Bog uspostavlja proroka da iščupa, sruši i uništi sve ono što nije Božje tako da bi Bog mogao posijati, posaditi i sagraditi u ljudskim dušama i srcima sjeme, biljke i zgrade svojega kraljevstva. Zato prorok mora više puta ući i u sukob s ljudima koji se odupiru volji Božjoj i protive kraljevstvu njegovu.

Bog zadužuje svoga proroka da oslobodi narod od svega onoga što ga udaljuje od pravog i istinitog Boga. On mora narod Božji osloboditi od svih lažnih božanstava (kumira) i privesti ga vjernosti Savezu Božjem i njegovim zapovijedima.
Stoga prorok mora navješćivati riječ Božju, a narod treba slušati ono što Bog govori preko usta svojega proroka.



Današnje prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog Zakona predstavlja nam Mojsija kao prototip pravog i istinitog Božjeg proroka.
Zatim Bog obećaje Izraelu preko Mojsija da će mu u budućnosti podići proroka kao on i koji će biti nosioc svete volje Božje narodu kojega će poticati na vjernost Zakonu Saveza.
Nato reče Gospodin Mojsiju: »Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavljat ću svoje riječi u njegova usta, da im kazuje sve što mu zapovijedim. I ne bude li tko poslušao mojih riječi, što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom.« (Pnz 18,15. 18,19)

Kako vidimo Bog obećava Mojsiju da će svome narodu poslati proroka u najuzvišenijem smislu riječi. Taj prorok bit će sama Božja riječ koja će boraviti među ljudima, Sin jedinac koji će ljude naučiti upoznavati njihova Oca.
Baš na početku Novoga Zavjeta očekivanje jednog takvog proroka mnogo se osjećalo u narodu.
Stoga su Ivana Krstitelja neprestano pitali da nije on taj prorok. I kad je Isus počeo javno djelovati odmah je narod u njemu prepoznao »proroka« kojega je Bog preko Mojsija obećao svome narodu. Poslije čuda umnažanja kruhova narod kaže: »Ovo je zaista prorok koji treba doći na svijet« (Iv 6,14).

Današnje sveto Evanđelje po Marku prikazuje nam Isusa gdje u gradu Kafarnaumu uči narod »kao onaj koji ima vlast« (Mk 1,22). Dubinom svoje nauke i svojom moći nad zlim duhom Krist se pokazuje kao prorok poslan od Boga koji nam priopćava Božjeg Duha.
Zato se svi zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nove li i snažne nauke! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« (Mk 1,27).

Narod vidi, dakle, da Isus naučava s vlašću, a ne kao pismoznanci, i da njegova vlast dolazi od Boga jer je potvrđena čudesima.
Isusovo čudo vlasti nad nečistim duhom znak je njegove pobjede moći Sotone paklenoga koju će On uništiti svojojm smrću na križu i svojim uskrsnućem.
Isus naučava kao onaj koji ima vlast jer njegova riječ stvara odmah nove događaje i nove situacije, otkriva misli i namjere ljudskih srdaca, udaljuje i ruši moć Sotone.
Sve to se očituje u Isusovu prvom, javnom i nasilnom sudaru sa snagama zla koje on progoni snagom svoje božanske riječi koja prodire, otkriva i potresa same ljudske savjesti. Zato Isus i zaprijeti nečistome duhu koji se nalazio u opsjednutome čovjeku: »Umukni i iziđi iz njega!«
Na te riječi Kristove »nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.« (Mk 1,25-26).

Evo jasnog dokaza vlasti s kojom Isus naučava, ta vlast je moć i snaga koja uništava sile paklenih duhova jer proizlazi iz njegove Božanske osobe. Iako vlast s kojom Krist naučava se očituje u snazi njegove riječi, ona ipak prebiva u njegovoj osobi Sina Božjega. To Sotona odmah uočava kad mu kaže: »Znam tko si: Svetac Božji!« (Mk 1,25)
Ali Isus ne prihvaća tu ispovijest Sotone paklenoga jer je lažna zato što Sotona stavlja odmah ogradu između sebe i Krista tiječima: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš?« (Mk 1,24)
Sotona, dakle, ne priznaje Isusa za svojega Boga i Gospodina kojemu se treba pokoriti s radošću, ljubavlju i poštivanjem, već u njemu vidi svojega neprijatelja koji je došao da uništi njegovo pakleno kraljevstvo zla i grijeha u ljudskim dušama i srcima.



To je zapravo glavni razlog zbog čega je Isus i došao na ovu zemlju da ljude oslobađa od ropstva kraljevstva Sotone koji čovjeka tlaači i uništava. Taj »novi nauk« Kristov, naučavan s vlašću, koji oslobađa i čini čovjeka novim, prouzrokovao je veliko iznenađenje na početku kršćanstva kao i dan danas. Baš o tome govori sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju iz njegove Prve poslanice Korinćanima u kojem nam govori o djevičanstvu kao o proročkom daru onima koji su izabrani za kraljevstvo nebesko. Sv. Pavao apostol s time ne podcjenjuje svetost kršćanske ženidbe koja se temelji na Kristovoj ljubavi i koju on naziva velikim sakramentom jer označuje ljubav Isusa i njegove Crkve.
Sv. Pavao samo želi reći, da djevičanstvo, koje je i on sam izabrao, omogućuje da slobodnije prionemo uz Gospodina Isusa Krista.
Oženjen čovjek i udata žena, kaže on, brinu se za svjetsko, kako da ugode jedno drugome, dok neoženjen čovjek i žena neudata i djevica brinu se za Gospodina i da budu sveti i tijelom i duhom jer svoju ljubav mogu u potpunosti dati Gospodinu bez podjele srca (usp. 1 Kor 7,32-35).

Prema tome djevičanski život nije ništa drugo nego slobodan izbor jedne veće ljubavi koju treba potpuno dati Bogu i svim ljudima, a ne samo mužu i ženi i svojoj vlastitoj djeci.
Djevičanstvo otvara i širi srce ljubavi Gospodnjoj i ponuđeno je svima onima koji žele ljubiti u potpunosti i bez ikakve podjele srca Gospodina Boga.
Djevičanstvo je jedan proročki dar svima onima koji znaju i žele otvoriti i dati svoje srce veličini i uzvišenosti Ljubavi Božje za dobro čitave Crkve Kristove.
»Tko to može shvatiti, neka shvati« (Mt 19,12), kaže Gospodin, i neka pođe za Isusom Kristom!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 18,15-20
Ps 95
1 Kor 7,32-35
Mk 1,21-28

- 21:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 5. NEDJELJA KROZ GODINU

PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
TAJNA BOLESTI – TRPLJENJA I DAR OZDRAVLJENJA

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja Liturgija stavlja nas pred veliki misterij – tajnu boli, muke i trpljenja. Bolesti i trpljenja koje prate čitav naš život prouzrokuju u nama osjećaje nesigurnosti. One su izražaj slabosti i krhkosti naše ljudske naravi i čine život čovjeka nepoželjnim jer se protive želji svakog čovjeka za ostvarenjem svoje ljudske osobe, za stabilnošću i sigurnošću.
Problem boli i trpljenja oduvijek muči svakoga čovjeka svih vremena i svih kultura.

Također sv. Pismo, koje je ogledalo stanja ljudskoga života, neprestano govori o krikovima boli, muka i trpljenja koji se uzdižu sa zemlje k nebu. To je baš ono o čemu nam govori današnje prvo čitanje iz Knjige o Jobu.



Job zahvaćen teškim obiteljskim nesrećama i osobnim bolima, mukama i trpljenjima izražava gorčinu, patnje i životna zla Gospodinu i obraća se njemu u pomoć.
On uspoređuje život čovjeka na zemlji životu jednoga roba i nadničara koji je pun borbi i razočaranja. Čovjek, kojega su pogodile takve nesreće i takvo zlo, zaista drugo ništa ne želi nego da umre i da ga nastane s lica zemlje. Job nije samo bio lišen svoje stoke i svojega bogatstva već i svojih sinova i kćeri. A kao da sve to nije bilo dosta napustili su ga svi njegovi susjedi i prijatelji pa čak i donekle njegova vlastita žena.
A da bolovi i patnje Jobove budu što veći i što žešći Sotona ga je udario i tjelesnim zlom i bolešću gube. Ali i tu se neprijatelj Božji i ljudski nije zaustavio jer je vidio da je Job ostao nepokolebljiv u svojoj vjeri u Boga pa ga je počeo mučiti i unutrašnjim sukobima osjećaja da ga je Bog kaznio i potpuno napustio.

U ovakvoj životnoj situaciji izgleda da Jobu ništa drugo ne preostaje nego tražiti od Boga da umre ili da ga pak Bog izbavi od svega toga zla i da ga spasi.
Ali Job ne traži nijedno ni drugo. On se osjeća nevinim pred Bogom jer nije prekršio njegove zapovijedi i moli se samo da mu Bog da jedan trenutak mira prije smrti i kaže: »Spomeni se: život moj je samo lahor i oko mi neće više vidjeti sreće« (Job 7,7).

Iako Job pod pritiskom svega toga zla što je pogodilo njega osobno i svu njegovu obitelj osjeća u sebi veliku pobunu protiv Boga, on ipak vjeruje u Boga i ostaje vjeran njegovim zapovijedima.
Zato on ne odgovara ništa na optužbe svojih prijatelja i želi samo razgovarati s Bogom i njemu samo povjeriti sve svoje boli, muke i nevolje. Iako je okružen sa svih strana svakom vrstom zla, Job čvrsto vjeruje i ne gubi pouzdanje u Boga jer zna da je Bog pravedan i da spašava one koji ga ljube.

Ovaj slučaj s Jobom poučava nas da bolesti i sve ostale životne nesreće koje nas snalaze u životu nisu uvijek povezani s našim osobnim grijesima, već mogu biti i kušnja naše vjere u Boga.
Bog dopušta da nas snađu svakojake kušnje da bi učvrstio našu vjeru, povećao nadu i usavršio ljubav prema njemu.
Tako Job prokušan svakovrsnim nevoljama postaje model pravog vjernika koji ljubi pravoga Boga samo radi Boga bez ikakvih drugih interesa.

Zatim vrlo često dragi Bog dopušta da nas snađu razne bolesti, bijede i nevolje da bi nas očistio od grijeha i da bi nas u Duhu Svetome svojemu mogao što bolje sa sobom sjediniti u ljubavi. Sam Isus Krist, Sin Božji i otkupitelj i spasitelj ljudskoga roda uzima lik trpećega Sluge Božjega jer je uzeo na se sve naše bolesti, slabosti i grijehe da bi nas ozdravio u svojim svetim ranama.

Bog ne želi naše trpljenje, ali nam omogućuje da se po njemu oslobodimo grijeha i živimo njegovim Božanskim životom. U Isusu Kristu Bog nam dolazi u susret i spašava naše tijelo i našu dušu.
Isus vraća ljudima i tjelesno zdravlje i time očituje kako je Bog dobar prema njima te odgaja vjeru učenika koji su pozvani da budu njegovi svjedoci.
Stoga oslobađanje ljudi od nečistih i zlih duhova i ozdravljenja od raznih bolesti što je Krist činio bili su znak da je Kraljevstvo Božje među ljudima.
Ozdravljenja su otkupiteljska djela Spasitelja ljudi i anticipacija njegove uskrsne pobjede nad svakim zlom i pobjeda novoga čovjeka koji pod utjecajem Duha Svetoga vraća sve stvari na njihovo pravo i izvorno mjesto po planu Boga Oca.
Ozdravljenja ljudi od njihovih bolesti bila su spasiteljski činovi Isusa Krista koji su označavali radikalnu i općenitu obnovu čovjeka i svijeta u Bogu.
Prema tome kada stignu posljedna vremena i kad Duh Sveti bude potpuno obnovio lice zemlje nestat će svake bolesti, tuge i žalosti i Bog će otrti svaku suzu s očiju svoje djece.

Sve ovo je tako lijepo izraženo u današnjem svetom Evanđelju po Marku koje nam predstavlja Isusa Krista kao liječnika ljudskih duša i tjelesa i kao osloboditelja od svih zala što muče čovječanstvo.
Sve to Isus čini tako spontano i prirodno tako da dobivamo utisak da on jednostavno dijeli život i zdravlje. I to je baš sve tako.
Isus dijeli život drugim ljudima iz punine božanskog života koji se nalazi u njemu. Sve je to znak spasenja i ljubavi i potvrda da je Bog prisutan među ljudima da ih oslobodi od njihove nesreće i da ih uvjeri da On djeluje u svijetu i na fizički način kad je to potrebno.

Kad Isus čini čudo vanjskog ozdravljenja od bolesti. On u isto vrijeme čini još veće čudo unutrašnjeg preobraženja čovjeka i njegova potpunog obraćenja Bogu. To je slučaj punice Petrove koja je odmah, nakon što ju je Isus ozdravio, stavila se u službu njemu i njegovim apostolima u potpunom predanju svetoj volji Božjoj. Zapravo u tome se i sastojalo Isusovo poslanje na ovoj zemlji da oslobađa ljude od zlih duhova i da ih ozdravlja tako da bi otvorio srca njihova Bogu i njegovu Evanđelju. Zato Isus se moli i dan i noć i čini čudesa.
Stoga je On i sišao s neba od Oca na ovaj svijet da učini od cijelog čovječanstva Kraljevstvo Božje: kraljevstvo ljubavi, života, pravde i mira.



Isus Krist i dan danas ispunjuje po Duhu Svetome ovo svoje spasiteljsko poslanje i djelo otkupljenja svijeta u Crkvi preko svojih apostola i njihovih naljednika i suradnika.
Zato aspotol Pavao, kako smo to danas čuli iz njegove prve poslanice Korinćanima, pokazuje se kao sluga svoje braće kao što je bio i Isus Krist.
Od onoga dana kada je Krist na put prema Damasku obuhvatio Pavla svojom svjetlošću i svojom ljubavlju, On ne može drugo ništa činiti nego propovijedati cijelom svijetu ljubav Božju koja se očitovala u njegovu Sinu Isusu Kristu.
Zato Pavao apostol koji se trudio da u svemu bude sličan svojemu učitelju i Gospodinu Isusu Kristu, a pogotovu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu kaže za sebe: »Bijah nejakima nejak, da nejake steknem. Svima bijah sve, da pošto poto neke spasim. A sve činim poradi Evanđelja, da bih i ja bio suzajedničar u njemu.« (1 Kor 9,22-23)

Isusova i naša Majka Marija, koja se prije više od 150 godina ukazala u Lurdu, sišla je i neprestano silazi s neba na zemlju da nam dokaže i da nas uvjeri koliko nas Bog kao Otac i Ona kao Majka ljube.
I Marija kao i Isus, moću Božjom i snagom Duha Svetoga, čini čudesa i ozdravlja u Lurdu i svugdje po svijetu u njenim svetištima da bi ljude obratila Bogu i pošto poto nekoga spasila. Bog nam šalje svoju Majku na ovu zemlju jer nitko bolje od majčina srca ne može shvatiti i razumijeti boli, muke i trpljenja svoje djece.
Bog nam šalje Mariju jer nitko bolje od Majke ne može izliječiti rane duša i srdaca ljudi današnjeg čovječanstva.

U Mariju su uprte oči Božje koji želi spasiti svoju djecu i oči Crkve koja gleda u kakvim se sve opasnostima nalaze kršćani i cijelo čovječasntvo.
Zato sv. Crkva, posebno u ovoj (svetoj Marijanskoj) godini, poziva nas kršćane i sve ljude dobre volje da poslušamo glas Božji koji nas preko Marije Majke Isusove i Majke naše poziva na obraćenje i da se povratimo Bogu u kojemu jedinome možemo naći ljubav, veselje, radost, pravdu, mir, život i spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Job 7,1-4,6-7
Ps 147
1 Kor 9,16-19.22-23
Mk 1,29-39


- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 6. NEDJELJA KROZ GODINU

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
»GUBA GRIJEHA«


Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U centru pažnje današnje liturgije kao i prošle nedjelje nalazi se ponovo veliki misterij – tajna boli, muka i trpljenja koja muče svakog čovjeka i cijelo čovječanstvo.
Jedna od najstrašnijih bolesti koje napadaju čovjeka jest bolest gube.
Također i danas guba je jedna bolest koje se čovjek boji i nad kojom se zgražava zbog strašnog iznakaženja ljudskog organizma što ona prouzrokuje i zbog njene mogućnosti zaraze.



Između svih bolesti Židovi su smatrali gubu bolešću koja čini čovjeka nečistim, jer uništavajući njegovu fizičku snagu i izgled i njegov ljudski integritet, bila je najveći znak grijeha i njegove težine. Zbog toga guba nije bila samo promatrana sa medicinskog stanovišta, već je neizbježno poprimala dimenzije vjerskog karaktera.
Po židovskom shvaćanju guba je bila »prvorođenica smrti« (Job 18,13) jer je prouzrokovala i izražavala u najgorem, najtežem i najodvratnijem smislu smrt u čovjeku.
Guba je bila strašna bolest jer je isključivala bolesnika iz zajedništva s narodom Božjim. »Nečist! Nečist!« morao bi vikati svaki gubavac iz daljine tako da bi svi mogli izbjeći da ne bi došli u dodir s njime. Rabini – židovski vjeroučitelji smatrali su gubavca kao mrtvaca i mislili su da je njegovo ozdravljenje nevjerojatno i gotovo nemoguće kao uskrsnuće mrtvih.

Samo u ovom povijesno – kulturno – vjerskom kontekstu možemo shvatiti stroge mjere i neljudske zakone u odnosu na gubavce o kojima nam govori današnje prvo čitanje iz Levitskog zakonika.
Taj stari Levitski zakon je sputavao ljude i često je u njem čovjek bio zabačen i napušten kao što je bio gubavac kojega je bilo zabranjeno dodirnuti. Stroge mjere toga zakona udaljavale su gubava čovjeka od ostalog naroda jer su imale za cilj zaštititi od zaraze cijelu zajednicu.
Zajednica Bogoslužja (kulta) morala je biti čista, dok bi guba osobu koju bi napala učinila nečistom jer bi je iznakazila u njenom tjelesnom integritetu potrebnom za zajedničko sudjelovanje u štovanju Boga.
Stoga svaki onaj koji je bio pogođen gubom morao je biti izlučen od drugih i nije se smoio približiti nikome.

Prema tome ozdravljenja od gube koja je Isus činio postaju simbol oslobođenja čovjeka od grijeha; znak i dokaz Kristove moći nad snagama zla.
Sve ovo nam pomaže da shvatimo bolje novost izazivajućeg čina Isusova u načinu i osjećajima ozdravljenja gubavca iz današnjeg sv. Evanđelja po Marku.
Ovaj evanđeoski prikaz ozdravljenja gubavca je jednostavan i svečan u isto vrijeme: »Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistit!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube, i očisti se.« (Mk 1,40-42)

Isus, dakle, doticajem iscjeljuje gubavca i tako nadilazi stari zakon koji je zabranjivao svaki kontakt s takvim bolesnicima. Za njega je čovjek važniji nego svaki propis zakona. Tim svojim postupkom Krist oslobađa čovjeka zakona kad nije u službi čovjeka i kad ga tlači.

Ono što nas pogađa u ovom evanđeoskom prikazu jesu vjera gubavca koji se potpuno povjerava milosrđu Gospodnjem i osjećaji ljudskosti i sućuti koji obuhvaćaju samoga Isusa pred tim ostatkom neretnog ljudskog bića.
Kolika smionosr kod gubavca: znao je da ne smije prići zbog svoje bolesti; kolika vjera: slutio je da mu se pruža jedinstvena šansa u susretu s ovim Božjim čovjekom; koliko predanje i finoća kad kaže Isusu: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!«
Zatim gledajmo koje li spremnosti i dočekljivosti kod Isusa! Na gubavčevu riječ: »Ako hoćeš...«, Isus, kao da je samo to čekao i samo radi toga došao, odmah »ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!«
Isus je mogao tog gubavca ozdraviti riječju izdaleka. No On zna za čim žudi taj nesretni čovjek, za dodirom. Da ga i nije izliječio na tijelu, koliko bi mu zdravlje darovao taj prijateljski dodir, doticaj.

U tom trenutku doticaja s gubavcem Isus sam je u sebi osjetio bol i muku zbog zla koje uništava tog čovjeka i srdžbu protiv društva koje te jadne ljude odbacuje od sebe.
Stoga Isus i upotrebljava geste koja idu protiv zakona, kao što su ispružiti ruku i dotaći nečistoga i ozdraviti ga.
Moć Isusove Božanske riječi, spojena s gotovo »sakramentalnim« sudjelovanjem cijele njegove osobe čine čudo ozdravljenja gubavca koje je kao neka vrsta uskrsnuća od mrtvih.

Isus, sudjelujući u muci toga čovjeka, pokazao se kao Onaj koji je na se uzeo sve naše muke i trpljenja, bolesti i zla koje uništavaju čovjeka da bi nas potpuno ozdravio u korijenu našeg ljudskog bića. Zato prorok Izaija naziva Otkupitelja i Spasitelja svijeta trpećim Slugom Božjim koji ima izgled jednog gubavca jer je na se uzeo sve naše grijehe i podnio svu kaznu za nas da bi nas spasio.
Sve ovo se ispunilo doslovce na Isusu Kristu za vrijeme njegove muke i smrti na križu kad je bio osuđen i razapet skupa s drugim razbojnicima izvan tabora naroda Božjeg i izvan svetog grada Jeruzalema.

Prema tome Isus sam u gubavcu kojeg ozdravlja gleda svoju budućnost trpećega Sluge Božjeg kojega će ljudi tako iznakaziti kao jednog gubavca kojega se uopće ne može više prepoznati.
Zato Isus dotičući gubavca svojim rukama pokazuje na konkretan način da osuđuje svaku zloću ljudi i svaki nepravedan zakon u kojem nema ljubavi prema čovjeku. Tako Krist dokazuje da zakon nije vrijednost u sebi već obavezuje samo utoliko ukoliko je za dobro čovjeka. Nisu zakoni koji spašavaju već ljubav prema Bogu i djela milosrđa prema čovjeku.



Jedan lijep primjer ljubavi Kristove koja spašava nalazi se u današnjem drugom čitanju Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima u kojoj apostol Pavao raspravlja o problemu upotrebe mesa koje se žrtvuje idolima: tj. poganskim bogovima. On rješava taj problem žrtava idolima oslanjajući se na dva temeljna prncipa kršćanstva, a to su: sloboda i ljubav. U ime kršćanske slobode poziva sv. Pavao sve kršćane da nadvladaju svaki ritualistički formallizam i licemjerstvo, budući da idoli nisu nikakvo božanstvo (usp. 1 Kor 8,4-6) i prema tome to žrtveno meso može se jesti kao i svako drugo meso.
Ali ta kršćanska sloboda mora uvijek biti popraćena ljubavlju Kristovom prema bližnjemu koja nas poziva na poštivanje »slabe« savjesti našega brata koji bi se mogao sablazniti ako bi se jelo takvo meso žrtvovano idolima.
Zato takvom slučaju je bolje ne jesti takvo meso nego sablazniti bližnjega svojega.

Apostol Pavao s ovakvim svojim stavom i ponašanjem poziva svoje kršćane i sve nas da u svemu nasljedujemo u ljubavi Isusa Krista kao što to i on sam čini.
Mi kršćani i sva Crkva dužni smo se prilagoditi drugim ljudima u svemu što nije grijeh, jer Crkva ne može biti u službi Evanđelja ako je prema ljudima kruta. To je temeljno načelo kršćanskog savršenstva: u svemu postupati kao Isus. A on se doista u svemu, osim u grijehu, prilagodio ljudima da ih može spasiti (usp. Heb 4,15). Stoga sve što mi kršćani radimo i trpimo, svu svoju ljudsku aktivnost, sve osim grijeha, treba da smatramo proslavom Boga.
Nitko od nas ne smije biti na sablazan drugima, tražeći samo svoju osobnu korist, već moramo težiti za onim što koristi svima na spasenje. To je ono što je Isus učinio kad je gubavca ozdravio i to je ono što Bog od nas traži preko usta sv. Pavla aopstola kad nam govori: »Braćo? Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite!« (1 Kor 10,31)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Lev 13,1-2. 45-46
Ps 32
1 Kor 10,31-11,1
Mk 1,40-45

- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 7. NEDJELJA KROZ GODINU

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
OPRAŠTANJE GRIJEHA

»Isus vidjevši njihovu vjeru, kaže uzetome: Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!« (Mk 2,)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Čudesa u Novom zavjetu znak su Božje ljubavi i brige prema čovjeku. Ona ne smjeraju samo ozdravljenju tijela već preobrazbi čitava čovjeka. Isusova osoba je objava Boga koji se već u Starom zavjetu očitovao kao Bog milosrđa i praštanja.

Tako kad su se Izraelci nalazili u babilonskom sužanjstvu, Bog ljubavi i milosrđa preko proroka Izaije naviješta da će izbaviti svoj narod i novim izlaskom iz tuđe zemlje – kao nekad iz egipatske – povest će ga opet u slobodnu domovinu. Kod oslobođenja najbolje je ni ne misliti na sve ono što su pretrpjeli. Ako im je bio težak i trnovit put kad su ih vodili u progonstvo, kod izlaska iz ropstva Gospodin će učiniti sve novo pa će prohodnom postati i pustinja kojom će se vraćati.

Kad narod od Boga izabran i od Boga oslobođen bude opet kod kuće, Bog ima pravo očekivati da će ga taj narod hvaliti. Ipak, unatoč svim Božjim dobročinstvima, Izraelci su sve više zaboravljali zazivati Gospodina i truditi se da mu vjerno služe. A nisu samo propuštali činiti dobro nego su i nastavili činiti zlo. Za grijehe se izabranog naroda sasvim ljudski kaže da Bogu dosađuju, dapače, kao da već govori s križa: grijesi ga muče.

No, Bog ne bi bio Bog kad u njemu ne bi prevladalo milosrđe. Pa iako ti ljudi zbog svojih grijeha nikako ne zaslužuju Božje milosrđe, zbog sebe i svoje ljubavi Bog će im izbrisati sve grijehe.
»A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem.« (Iz 43,25) – govori Bog preko proroka Izaije svojemu narodu. To će učiniti tako potpuno da se oproštenih ljudskih grijeha Bog više neće ni sjećati.
Dakle, na predviđenu ljudsku nevjernost i nezahvalnost Bog ima samo jedan odgovor: oproštenje.

Ne znamo koliko su i kako su to shvaćali ljudi u Starome Zavjetu, ali svatko od nas kršćana zna da je sam nebrojeno puta iskusio to Božje milosrđe.
Iako i danas mnogi ljudi oko nas sve manje shvaćaju što je grijeh i sve manje ga izbjegavaju, a neki uopće ga ni ne spominju, mi vjernici ćemo, poučeni Božjom riječju, iz svega srca vapiti Božje milosrđe.

U Isusu Kristu Bog je pokazao svoju ljubav prema svakome čovjeku i svoju vjernost svojim obećanjima. U Kristu i nas kršćane Bog poziva da tu ljubav i vjernost pokazujemo ljudima s kojima živimo.
Život svakog kršćanina trebao bi biti odgovor ljubavi na Božju ljubav i njegov zahtjev ljubavi. Budući da su se u Kristu Isusu sva Božja obećanja pokazala istinitim, kršćani na sve to trebaju odgovoriti vjerom i ljubavlju.
»Doista, - kaže apostol Pavao – sva obećanja Božja u njemu (Kristu) su „Da!”. I zato, po njemu i naš „Amen!” Bogu na slavu! A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i opečati i u srca naša dade zalog – Duha.« (2 Kor 1,20-22)

Po krštenju svi su kršćani sjedinjeni s božanskim Pomazanikom – Kristom, a potvrda nam je dala zauvijek njegov pečat i obilježila nas da samo njemu pripadamo. Dok je svećeničko ređenje pružilo nekim krštenicima posebne milosti Duha Svetoga koji je u njima zalog da sve ovlaštene čine obavljaju u moći Božjega Duha.
I sve nam to govori da život pravom kršćanina mora biti trajna »liturgija«, odnosno neprestano hvaljenje i slavljenje Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.

Izvještaj današnjeg Evanđelja po Marku o čudu ozdravljenja uzetoga čovjeka svršava tvrdnjom da su svi prisutni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!« (Mk 2,12). Ljudi su već vidjeli mnogo Isusovih čudesa, ali ovo se zbilo u takvim okolnostima da ih je moralo posebno oduševiti.

I opraštanje grijeha uzetome je čudo Božje dobrote. Ono je znak iscjeljenja čovjekova srca i duše. Isus ozdravlja u potpunosti čovjeka onakva kakav jest: u duši i na tijelu.
»Isus vidjevši njihovu vjeru, kaže uzetome: „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!”« (Mk 2,5)

A budući da su se tu prisutni pismoznanci sablaznili na te Isusove riječi, jer po njihovu razmišljanju grijehe može opraštati samo Bog, a ne čovjek, Krist im reče: »Ali neka znate: Vlastan je Sin čovječji otpuštati grijehe na zemlji! Tada reče uzetome: „Tebi zapovijedam, ustani, uzmi svoju postelju i pođi svojoj kući!” I on usta, uze odmah svoju postelju i iziđe naočigled svima.« (Mk 2,10-12)

Vlast Sina Čovječjega ostaje na zemlji pa i onda kad On sam bude osobno opet uzdignut na nebo. Kad bi Krist kasnije, nakon što proteče njegov zemaljski život, otpuštao grijehe samo na nevidljiv način na nebu i s neba – kao što ih je izraelski Bog već jamačno otpuštao svome narodu, tada ta izreka ne bi više bila istinita u svoj svojoj punini. A ona se, kao riječ Božjega i čovječjega Sina, mora obistiniti u svim vremenima, tako dugo dok bude postojala zemlja.
Stoga Evanđelje, Novi Savez, ima za otpuštanje grijeha vanjski, vidljivi znak: sakrament ispovijedi.
Postoje ljudi po kojima dalje djeluje moć Sina čovječjega da otpušta grijehe na zemlji: to su Kristovi svećenici.
Kršćanin je uvijek u mogućnosti da za sebe dobije otpuštenje grijeha, izrečeno jasno i bistro u sakramentu ispovijedi.
Sakrament pokore i pomirenja je već tu u Isusovim riječima obećan u svoj božanskoj darežljivosti i određenosti.
Svakome od nas Isus u ispovijedi uvijek iznova ponavlja: »Sinko, otpuštaju ti se grijesi!«

U naše je dane taj Božji dar otpuštanja grijeha nekako slabije cijenjen. Ozračje nepriznate i čak nezapažene grešnosti hvata pod svoj otrovni upliv sve više ljudi pa i samih kršćana.
Istina, treba uvijek iznova naglašavati da je od česte makinalne ispovijedi bez iskrenoga pokajanja i popravka života više štete nego koristi.
Međutim, još bi gore bilo napuštati ili čak zabacivati praksu ispovijedi koju kod teških grijeha ne može nadoknaditi nikakvo pokorničko bogoslužje, a još manje opće javno odrješenje na početku Mise.



Zajednička priprava, posebno na temelju Božje riječi, može pomoći i koristiti, ali uvijek će ostati osobna ispovijed vrlo korisna, a kod teških grijeha redovito i nužna.
Samo treba odlučno i ustrajno ispravljati sve ono što je ispovjednika znalo često pretvarati u »stroj za odriješivanje«, a penitente često ponavljanom i uvijek istom ispovijeđu bez popravka života uspavljivati u duhovnu lijenost i ostavljati u zakržljalom infantilizmu.
Svemu će doskočiti prosvijetljena i proživljena vjera, kakvu je Isus vidio u uzetome i u onima koji su ga donijeli na postelji k njemu.

Dakle, traži se vjera, a ne vjerske formalnosti. Vjera koja je kadra promijeniti naš život. Vjera ljubavlju djelotvorna, jer bez plodova, bez dobrih životnih djela naša vjera je mrtva. Bez proživljene vjere, čitav naš kršćanski život je bez ikakve vrijednosti pred Bogom!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 43,18-19. 21-22. 24b-25
Ps 41(40)
2 Kor 1,18-22
Mk 2,1-12


- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 8. NEDJELJA KROZ GODINU

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ZARUČNIČKA LJUBAV IZMEĐU BOGA I DUŠE

»Nato im Isus reče: Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će, u onaj dan, postiti!« (Mk 2,19,20)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Naš se odnos prema Bogu ne može posve izraziti ljudskim riječima. Naročito kad se raspravlja o izmjeničnoj ljubavi između Boga i čovjeka. Već ljubav između ljudi često upotrebljava takve izraze koji na prvi pogled kažu da su slike i usporedbe.
Slično je i kad Biblija i liturgija toliko govore o Bogu kao Zaručniku, a o Crkvi i duši kao zaručnici. U tome nema ništa tjelesno, a još manje grešno. Dapače, prema nauci apostola Pavla (Ef 5,22) i ljubav je između muža i žene odraz ljubavi Krista i Crkve. Prva bi kod kršćana imala izvirati iz druge i k njoj voditi, pa je i s tog stanovišta djevičanska ljubav, ako je prisna, uzvišenija i više božanska i od najsvetije bračne ljubavi. Sam je Isus u vezi s time kazao: »Tko može shvatiti, neka shvati!« (Mt 19,22)

Prvo čitanje iz proroka Hošee uspoređuje Izraela s nevjerom zaručnice koju Bog ne odbacuje već joj nudi svoju ljubav i nježnost. Bog nikada ne ostavlja čovjeka. Gospodin preko proroka Hošee naviješta da će svoj narod opet povesti u pustinju kao zaručnik svoju zaručnicu i ondje progovoriti njenu srcu. A to se najčešće uzima da Bog duši govori na osami, a ne u vrevi i buci života.

Iz toga je lako zaključiti potrebu duhovnih vježbi, duhovnog odmora u tišini i uopće Božjeg vodstva.
Šutnja nije sama sebi svrha, nego je plodonosna kada se sabrano čita i sluša riječ Božja, te kad duša u molitvi odgovara Bogu.
Tako srdačna ljubav između Boga i ljudi nastaje, a tako se, kad je oslabljena ili izgubljena, jača i vraća.

Nježnost Božja prema ljudima očituje se u tome što Bog želi razgovarati od srca k srcu sa svakim čovjekom. Zato treba izbjegavati grijehe i nevjernosti koji slabe i kidaju nježnost ljubavi između Boga i duše.
Bog naime hoće da nas sa sobom zaruči zauvijek, i to u pravdi i pravu, što svakako pretpostavlja ne samo naša prava nego i naše dužnosti obzirom na tako osjetljiv naš odnos prema Bogu. Dakle, glavna oznaka ljubavi jest vjernost.
»Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti, i ti ćeš spoznati Gospodina.« (Hoš 2,21-22)

Isus sam se u današnjem Evanđelju po Marku predstavlja kao zaručnik. On je Bog nazočan u svome narodu kome donosi radost i spasenje.
Krist je utjelovljenjem u krilu Djevice Marije čitav ljudski rod, čovječju narav kao takvu uzeo za svoju neotuđivu zaručnicu.
Njegovu osobu tvore dvije naravi, božanska i ljudska , i to združene neizmjerno savršenije nego što su u čovjeku spojeni duša i tijelo.
Živeći među nama »Krist je ljubio Crkvu i sama sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi« (Ef 5,25-26).
On nije za nas samo predao na križ svoje tijelo nego nam ga, nakon što je uskrsnućem proslavljeno, daje i za hranu. Tako i On svoju zaručnicu – Crkvu – hrani i njeguje. Takva nas veza s Kristom ne može ne razveseljavati.
Duša sjedinjena s Isusom ne neprestanoj je svadbi, gdje nema mjesta postu ni žalosti.
Zato onima koji su Kristu prigovarali zašto njegovi učenici ne poste, Isus reče: »Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će, u onaj dan, postiti!« (Mk 2,19,20).



Dok je Isus bio sa svojima oni su bili radosni i sretni. Žalosni su bili apostoli samo onda kad im je Gospodin Isus bio uhićen i ugrabljen za vrijeme njegove muke i smrti na križu. Ali ih je njegovo uskrsnuće od mrtvih opet napunilo radošću.

Za kršćanina bi imala biti žalost jedino kad ga grijeh rastavi od Boga, inače uvijek u njemu »miruje i piruje« Isus. Istina, ovdje na zemlji mi još ne uživamo posve Krista pa stoga treba ponekad i postiti i uopće svladavati se da k njemu u vječnosti dođemo što bogatiji plodovima. I tako odnos Zaručnik – zaručnica dobiva svoje konačno usavršenje i neraskidivo združenje u eshatonu, o čemu je govorio Isus u svojim prispodobama o svadbi (Mt 22,1 i 25,1-13) i Ivan u svojem Otkrivenju.
Odakle nam Crkva svakog dana ponavlja: Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!« (Otk 19,9)
A ovdje se na zemlji prima u pričesti i osiguranje za svadbenu gozbu Sina Božjega u nebesima.

Prema tome ovdje na zemlji će biti najbolje da pobudimo u sebi trostruku vezu koja zapravo tvori svu našu povezanost s Bogom i koja je ujedno silan miraz što ga je nebeski zaručnik dao svakoj duši već na krštenju. Nije teško pogoditi da je to vjera, ufanje i ljubav. Po tim je krepostima Zaručnik uvijek s nama i mi s njime, On naš i mi njegovi.
Zato samo po sebi dolazi da ispitamo svoju vjeru u Krista, da li je On ne samo temelj nego i predmet, sav sadržaj naše vjere. A pouzdanje među zaručnicima treba da im pruža uvjerenje kako se u bilo kojem slučaju mogu jedan na drugoga osloniti i računati.

Isto tako potrebno je upitati se kako je s našim ufanjem u Isusa, što od njega očekujemo, što najpozornije tražimo.
O ljubavi je tu dosta reći da nas ona treba neprestano tjerati da se svome Bogu posve predajemo, u njegovu Srcu prebivamo i za njega se žrtvujemo, jer ljubav se najbolje mjeri po žrtvama podnesenima iz ljubavi.

Zato sv. Pavao uspoređuje kršćanina sa živim pismom koje je Bog napisao da bi ga mogli čitati svi ljudi: kršćanin je poruka Boga svijetu.
»Vi ste, očito, pismo Kristovo, kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima.« (2 Kor 3,3)

Neki u ovoj rečenici apostola Pavla gledaju cijelo Presveto Trojstvo: Krist se objavljuje i daje upoznati Duhom Oca. Ta je objava tako savršena da se više ne piše na kamene ploče, kao pod Sinajem, nego na pločama od mesa, u živim i punim ljubavi srcima ljudi. Koliko je ljubavnih pisama napisano na svijetu! Neki ljubljenoj osobi pišu svakog dana, jer ljubavi nikada ne uzmanjka ni usmenih ni pismenih riječi.
A što su ljudske riječi prema Božjoj Riječi koja je tako savršena da može biti samo jedna, jer u sebi obuhvaća sve Božje biće i svu njegovu ljubav. I nama se ta Riječ daje s dvaju misnih stolova, kao pouka i kao hrana.
A svrha je da onda mi ižaravamo Krista, da ga drugi po nama upoznaju i slijede. A to ćemo moći postići samo onda ako Krist bude živio s nama i u nama i mi s Kristom.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Hoš 2,16b. 17b. 21-22
Ps 103
2 Kor 3,1b-6
Mk 2,18-22

- 19:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 9. NEDJELJA KROZ GODINU

DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SVETKOVANJE DANA GOSPODNJEG


»I govoraše im: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.”« (Mk 2,27-28)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Zapovijed o subotnjem počinku smatrali su Židovi jednom od najvažnijih u svom životu.
I što su više gubili duh prave religioznosti to su više i upravo sitničavo inzistirali na svetkovanju subote.
U Bibliji imamo i više razloga kojima se opravdava i utemeljuje ta zapovijed.
Tako se najprije spominje (usp. Post 2,25) da se počinkom sedmoga dana nasljeduje sveti Božji počinak, čime je naglašen kultni vid te zapovijedi.
U stvari je povremeni počinak također i potreba ljudske naravi i poznaju ga na jedan ili drugi način sve religije svijeta.
Uz osobnu potrebu počinka vrlo je važno naglasiti da su u starome svijetu religijsko pravo na počinak imali čak i robovi.
I na taj način vidimo kako religija uvažava osobne i društvene potrebe čovjeka.
Zato odmor ulazi i u vjerske propise, a štite ga i državni zakoni. U konačnici, poštujemo samoga Stvoritelja kada vodimo brigu o dobru stanju njegovih stvorenja.


Bog stvara životinje

Očito je dakle, da svetkovanje subote, napose obdržavanje subotnjeg počinka uz religijsko ima i socijalno značenje, jer uređuje najnužnije međuljudske odnose. Nije riječ samo o tom da se ne radi nego da se ljudima omogući da dobiju vremena samo za sebe i za svoje najosobnije duševne i tjelesne potrebe. Zato se i govori da je Bog proglasio subotu kao dan odmora da bi zaštitio osnovna čovjekova prava.
Kad je Bog sklopio Savez s izraelskim narodom nakon njegova izlaska iz Egipta, izričito je preko Mojsija zatražio da se njemu potpuno posveti barem sedmi dan (usp Izl 20,8-11).
Bog se pokazao neizmjerno jačim od neprijateljâ njegova naroda i oslobodio ga egipatskog robovanja. I s tog su stanovišta svi dani izabranog naroda trebali biti Božji i Bogu posvećeni.
»Zato ti je zapovjedio Gospodin (Jahve), Bog tvoj, da držiš dan subotni.« (Pnz 5,15)

Ta se zapovijed nadovezivala na zahtjev da narod ima štovati Božje ime, a vršenje tih zapovijedi trebalo je neprestano svjedočiti da izabrani narod ima jednoga jedinog Boga i da nikada neće prionuti uz bogove drugih naroda.
Ta povezanost posvećenja subote sa starim Savezom pružala je prvoj Crkvi da dotičnu obavezu prenese na nedjelju kad je Kristovom pashom potvrđen novi i vječni Savez između Boga i svih ljudi.
Zato drugi Vatikanski Sabor naglašava da se vjernicima predlaže i uporno preporučuje svetkovanje nedjelje kao dana radosti.
Tako svečana i zajednički proživljena nedjeljna liturgija bit će zaista najbolji odmor i smirenje radnih ljudi u jurnjavi suvremenog života.

I sam naš tjedan satkan je u stilu vazmenog misterija: radni dani i dan svečanosti i odmora.
To je pashalno otajstvo života Crkve i svakoga kršćanina na ovozemnom putovanju. Tako kroz naš euharistijski sastanak, s Kristom i međusobno, svjetlo s lica Boga, Oca, želi po svjetlu lica Kristova ožariti naša lica da jedni drugima i svoj svojoj braći ljudima budemo lijepo lice Božje.
»Zbilja, - kaže apostol Pavao -, Bog koji je zapovjedio: „Neka iz tame zasvijetli svjetlo”, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.« (2 Kor 4,6)

Ta naravna svjetlost slika je nadnaravne svjetlosti milosti Božje koja u naša srca i duše prodire vjerom i koja je odsjev Božje slave u nama.
Stoga je Evanđelje, koje je radosna vijest o Kristu, ne samo sjajno nego ono je sama svjetlost Božja. To je apostol Pavao vidio na Kristovu licu i s njega zauvijek upio u svoje srce.
Kao Pavao tako smo slične milosti dionici i svi mi vjernici koje je Bog na krštenju rasvijetlio. Vjeru nam je dao Bog i prema tome je ona zaista njegov dar. Zato svjetlu treba otvoriti vrata, Božjoj milosti treba otvoriti srce i onda s njom surađivati za naše osobno dobro i za spasenje cijeloga svijeta.

Prema tome nemamo se čime hvaliti, nego paziti da taj Božji dar ne izgubimo. To bi se u slučaju nepažnje moglo lako dogoditi, jer taj dar nosimo u zemljanim posudama. Stoga kršćanin mora uvijek biti budan i na straži.
Tko svoj vjerski život uzima ozbiljno i neprestano se zaista bori da ne izgubi Božju milost, taj neće doživjeti da bude oboren, pritisnut na zemlju i napušten. Očajavati može samo onaj koji ne računa na Boga. A tko vjeruje u Boga zna da na kraju uvijek Bog pobjeđuje i svlada sve što nam se protivi. Zato mi kršćani »uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje.« (2 Kor 4,11)
I time drugima priopćavamo snagu uskrslog Krista kojega svake nedjelje slavimo na našim euharistijskim sastancima.



Stoga Božja zapovijed o svetkovanju Dana Gospodnjega je po svojoj namjeni radi čovjeka, a ne protiv njega.
Postoje Božje i crkvene zapovijedi i treba ih poštivati. Ali mnogo toga se ostavlja čovjekovoj slobodi i nadahnuću, a u tom nas može voditi samo istinska ljubav prema Bogu i čovjeku.
U taj sklop ljubavi prema Bogu i bližnjemu treba smjestiti sav daljnji razgovor o čistoj i punoj, upravo kršćanskoj religioznosti.
Tako je ljubav duša svih zapovijedi, svega Bogoljublja i bratoljublja.
Zato Isus u polemici s farizejima oko svetkovanja Dana Gospodnjega im reče: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.« (Mk 2,27-28)

Farizejima je bilo više stalo do samih zapovijedi kao propisa nego do iskrena Bogoštovlja koje se sastoji u pravoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.
I u takvu mentalitetu oni su odjednom zapovijedi Božje, koje su po svojoj namjeni radi čovjeka, pretvorili u nečovječnost. I tako su u isto vrijeme kvarili i pravu sliku o Bogu i pravu sliku o čovjeku.
Na to je Isus sa svom oštrinom i nepoštedno reagirao. To reagiranje Isusovo očituje silnu njegovu žalost zbog okorjelosti srca u farizeja.
Bili su to ljudi sigurni u sebe i manipulirali su Bogom i ljudima. I tako se sami onesposobiše da prime Božju svjetlost. Umjesto da isprave svoja kriva shvaćanja o Bogu i čovjeku, oni se ortače protiv Isusa.
I tako je tu po prvi put pala odluka u njihovim srcima da smaknu Isusa.
»Nato farizeji iziđu i skupa s herodovcima stvore protiv njega odluku da ga ubiju.« (Mk 3,6)

Evanđelje nam svjedoči da sve što Isus govori i čini, zbiva se za spasenje čovjeka. Tako i ozdravljenje »čovjeka usahle ruke« (usp. Mk 3,1-5) što je Isus učinio subotom, spasonosno je djelo, oslobođenje čitavoga čovjeka, te ga Krist obavlja prema Božjem nalogu i zazivom Boga. Bog daje život i to u punini, jer Isus ljudima donosi Božje spasenje. To je jedini cilj Kristova poslanja.
Zato Isusa prihvatiti i slijediti znači spasiti život. U protivnom slučaju čovjek sama sebe osudi na smrt i pogubi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 5,12-15
Ps 81 (80)
2 Kor 4,6-11
Mk 2,23-3,6

- 19:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 10. NEDJELJA KROZ GODINU

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ISUSOVA OBITELJ I POTOMSTVO ŽENE

»Evo majke moje, evo braće moje!«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sveto Pismo doziva nam često u pamet jednu od temeljnih značajki našega života dok smo na putovanju ovom zemljom; a to je da živimo u dvojakoj mogućnosti: možemo se spasiti ili promašiti naše spasenje i upropastiti svoj život.
Bog nas upozorava da postoji naš Neprijatelj: Sotona, odnosno Zloduh ili Vrag.
A sam Isus u svojoj molitvi: »Oče naš,...« naučio nas je da se molimo: »nego izbavi nas od Zloga!«
A Riječ Božja Starog i Novog Zavjeta neprestano nam govori o tome Neprijatelju ljudskoga roda, o tome Zlotvorniku.

Već na prvim stranicama Biblije pojavljuje se Napasnik i Zavoditelj. Njegova je slika Zmija. A svi znamo da se od ujeda otrovne zmije umire. Stoga Knjiga Otkrivenja toga paklenog Neprijatelja ljudskih duša i naziva: »Stara Zmija, imenom Đavao, Sotona, Zavodnik svega svijeta« (Otk 12,9).



Ali nad tom tragičnom pozornicom prvoga grijeha Adama i Eve pojavljuje se i Bog Spasitelj odlučnim riječima: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« (Post 3,14-15)

Stojimo pred jednim od najsvečanijih i najkraćih Božjih nacrta spasenja čovjeka. Već je Crkva prvih vremena u toj Božjoj izjavi iz Knjige postanka gledala navještaj evanđelja. Stoga se taj tekst sv. Pisma i zove »praevanđelje«. Po predaji Crkve, ta Žena je Blažena Djevica Marija, osobno kao Majka Mesijina, i kao oličenje Crkve .
Stoga sv. Irenej Mariju zove »nova Eva«.
A Potomak te žene je Isus Krist koji je satro, skršio i uništio glavu Zmijinu. Ali i svi mi smo pozvani da se svrstamo u »potomstvo Ženino« te da sudjelujemo i u borbi i u pobjedi Kristovoj te i sa svoje strane skršimo svu snagu Neprijateljevu.
Stoga cijeli naš kršćanski život treba se odvijati pod znakom onog temeljnog krsnog zavjeta gdje smo se zakleli da se odričemo Sotone i svih djela njegovih i da vjerujemo Bogu i Isusu Kristu našemu Spasitelju i njegovoj Crkvi.

Zato sv. Pavao apostol u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima govori da je sav kršćanski život uistinu pod znakom borbe, ali nadasve pod znakom uskrsne pobjede.
Sv. Pavao gleda na čovjeka kao na dvojako biće. U svakome od nas postoji, na neki način, izvanjski – nebožji čovjek.
Zato iz naših grijeha rađaju se naši križevi i naše patnje. Svaki licemjerni optimizam o ljudskoj naravi bez obraćenja i poslušnosti Bogu bio bi naivnost i tlapnja.
Zbog toga Crkva prije no što prinosi Euharistiju poziva nas da se pred Bogom i pred braćom priznamo grešnicima.

Ali našom ustrajnom borbom protiv grijeha i zla i opredjeljenjem za dobro taj izvanjski čovjek se raspada i u nama danomice raste i obnavlja se unutrašnji čovjek (usp. Rim 7,22-23; 6,11-13) na sliku Isusa Krista. Svaki čovjek uvijek ostaje slobodan da vjerom prihvati spasenje koje je u Kristu svima ponuđeno. To prihvaćanje spasenja preobražava ga u novog čovjeka koji se tako u poniznoj vjernosti ujedinjuje s Gospodinom i raste do punine života.
Vjerovati u Isusa Krista znači imati udjela na sili uskrsnuća koja spašava čovjeka grešnika. Kršćanin, oslobođen grijeha i pomiren s Bogom, jest novi čovjek koji svaki dan sve više sliči Kristu.

Stoga u svom tijelu, u cjelokupnoj svojoj zemaljskoj zaokupljenosti pozvani smo da pripravimo svoju nebesku budućnost. Ukoliko se naša vjera pretvara u djelo kroz ljubav (usp. Gal 5,6), sva naša dobra zemaljska i naš posao poprimaju vrijednost »građe« za vječnost.
»Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nam nije do vidljivog nego do nevidljivog; ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo vječno.
Znamo doista: ako se naš zemaljski dom, šator taj, razruši, imamo zgradu od Boga, dom nerukotvoren, vječan, na nebesima.« (2 Kor 4,13-5,1)

Prema tome današnje sveto evanđelje po Marku je velika poruka za našu vjeru jer govori našem vjerničkom srcu da je okončano naše ropstvo, da više nismo zatvorenici u »kući jakoga«, već da je naš Spasitelj došao, oslobodio nas i izveo nas vani.
Sve je to Krist priveo svršetku u svom uskrslom otajstvu, kad je uistinu prodro u »kuću jakoga«, u podzemlje, i oslobodio duhove koji su se nalazili u tamnici (1 Pt 3,19).
Taj događaj zbio se i s nama u svetom krštenju, kad smo se otrgli od Sotone i njegovih zamama da prionemo uz Boga i prijeđemo iz vlasti tame u kraljevstvo njegova ljubljenoga Sina Isusa Krista (usp. Kol 1,13; 1 Pt 2,9).
Ali ta odlučna bitka između kraljevstva Kristova i kraljevstva Sotone u nama još nije završena. Zmija paklena i dalje vreba na petu ženina roda, na Crkvu, koja je tijelo Kristovo i na njezine članove, a to smo mi. Istjeran iz našega stana u krštenju, nečisti duh nastoji da se opet tamo vratiti sa sedam drugih gorih duhova i tako naš položaj učini još gorim od prvoga (usp. Mt 12,43-45).

Nikolai Bogdanov Belsky: U crkvi
Nikolai Bogdanov Belsky: U crkvi

Dakle, za nas je ovo vrijeme bdijenja i odluke.
Kristovim dolaskom i djelovanjem na ovome svijetu Sotonino je kraljevstvo je načeto. Ali se Sotona ne da. On želi Isusa dovesti, ovaj put optužbom njegovih suvremenika, u savez sa sobom. Isus je ipak jači. On će Sotoni »oplijeniti kuću«, oteti ljude ispod njegove vlasti i započeti oblikovanje nove obitelji onih »koji vrše volju Božju«.

Isus Krist je, dakle, došao da osnuje novu Božju obitelj koja nadilazi sve krvne veze.
»I okruži pogledom one koji su sjedili oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.”« (Mk 3,35).
To jest – takva bi morala biti Crkva i svaka crkvena zajednica. To je ono »potomstvo Ženino«, ono novo Božje čovječanstvo koje je prorokovano u Praevanđelju Knjige Postanka.
Tko toga ne priznaje, opire se – neoprostivo – Duhu Božjem po kojem se sve događa. Takav grijeh protiv Duha Svetoga Bog ne može oprostiti onome čovjeku koji zauzme stav potpune, konačne oporbe protiv Krista, uza svu očevidnost da je Bog uz nj i u njemu i da je On Sin Božji; Otkupitelj i Spasitelj ljudskoga roda.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 3,9-15
Ps 130
2 Kor 4,13-5-1
Mk 3,20-35

- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 11. NEDJELJA KROZ GODINU

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
KRALJEVSTVO BOŽJE I LJUDSKA ODGOVORNOST

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju, sjeme klija i raste...« (Mk 4,26-27)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg Bogoslužja govori nam o tajanstvenom rastu kraljevstva Božjega u dušama i srcima svih onih koji se u poniznosti i ljubavi predaju u ruke Božje.
Bog je strpljiv i njegova se volja uvijek ispunja na onima koji su mu otvoreni. Njegovo kraljevstvo, koje je nevidljiva stvarnost, po Crkvi raste i preobražava svijet.
Od nas Bog samo traži posvemašnje prianjanje uz njegovu svetu volju i vjernu suradnju s njime kako bi se to njegovo kraljevstvo razvilo u ljudskim dušama i srcima i preobrazilo sav svijet.

Već prorok Ezekiel u današnjem prvom čitanju govori nam kako Bog ostvaruje svoje planove spasenja svijeta u potpunoj slobodi neovisno o ljudskoj suradnji koja je više puta razočaravajuća.
A vrlo često Bog sam poremeti sve ljudske planove čovjeka tako da čovjek shvati i prizna da je Bog »prvi i posljednji« (usp. Ap 1,17; Iz 44,6; 48,12), odnosno onaj koji odlučuje o životu i djelovanju svakoga čovjeka. Tako prorok Ezekiel slikovitim govorom pokazuje kako volja Božja može zbuniti naše ljudske poglede. Gospodin čini svoju volju pa i preko sredstava koja su veoma slabašna.
»Ovo govori Gospodin Bog: „S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na uzvišenoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom roditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih« (Ez 17,22-23)



Ali zato će oholo stablo cedrovo, odnosno stari nevjerni Izrael, Bog odbaciti. S njega će uzeti samo tu grančicu i posaditi je na gori visokoj. A ta grančica postat će novi Izrael što će se razviti iz malog i vjernog Ostatka Božjega naroda. Ta Bog je onaj koji daje rast i životnu snagu kome hoće.
»I sve će poljsko drveće znati da ja Gospodin visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin rekoh i učinit ću.« (Ez 17,24)

Grančica koju je Bog odlomio s vrška mladih grana starog izraelskog cedra i zasadio na gori visokoj gdje se razgranala, rodom urodila i postala predivni cedar novoga Božjeg naroda jest Blažena Djevica Marija, Majka Otkupitelja i Spasitelja našega Isusa Krista i njegove Crkve.
Zato i Marija, promatrajući tu tajnu otajstva Spasenja koje je Bog u njoj izveo, kličući u Duhu Svetome pjeva: »Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.« (Lk 1,45-53)
Marijin stav prema Gospodinu Bogu jest stav ponizne službenice Gospodnje koja se potpuno predala u ljubavi u Božje ruke da u njoj Svesilni učini po svojoj svetoj volji velika djela ljubavi i milosrđa prema narodu svome, tj. da Jahve, Bog Izraelov, u njoj i preko nje ispuni obećanja data svome narodu, odnosno otkupljenje i spasenje ljudi. Takav stav treba zauzeti svaki pravi vjernik u Boga, koji iako uvijek sve očekuje od Gospodina, ipak marljivo čini sve ono što može da bi se ostvarilo kraljevstvo Božje u ljudima.
I mi trebamo uvijek se potpuno predati u ruke Božje da Bog i u nama učini velika djela spasenja, ali s našom osobnom suradnjom trudeći se uvijek uskladiti našu volju s pozivom Duha Svetoga koji nam govori iz našega srca i po našoj savjesti. Na taj način ćemo postići unutrašnji mir i ravnotežu toliko potrebne svima nama.

Sve to znači da trebamo uvijek u svjetlu vjere promatrati čitav naš ljudski život, koji često nije pravo usmjeren, onako kako bi trebao biti.
Zato nas i upozorava sv. Pavao apostol da put kojim hodimo kroz ovaj život nas mora voditi prema Bogu vršeći ono što On od nas traži.
»Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju!« (2 Kor 5,7)

Po riječima sv. Pavla apostola svi smo mi kršćani u ovozemaljskom životu u neku ruku iseljenici, emigranti. Nitko od nas nema ovdje vječne domovine. Svi mi putujemo prema nebesima gdje ćemo biti zajedno s Bogom kroza svu vječnost u najintimnijem suživotu blaženika.
Stoga dok smo ovdje na zemlji to naše putovanje prema vječnosti jest pod znakom vjere i ufanja u Boga.
Zato temeljno naše nastojanje treba nam biti da u svemu omilimo Gospodinu čineći dobro braći ljudima, jer ovdje možemo zaraditi bilo dobro, bilo zlo.
»Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim, da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio bilo dobro, bilo zlo.« (2 Kor 5,10)

Prema tome današnje sveto Evanđelje po Marku želi reći svima nama da je kraljevstvo Božje prije svega i iznad svega dar Božji.
Božja Riječ, koja je posijana u naše duše i u naša srca, poput zrna koje klije i polagao raste, u nama se razvija prema mjeri naše vjernosti. Budimo dakle strpljivi i prožeti nadom.
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod sazrije, brže se on laća srpa, jer eto žetve.« (Mk 4,26-29)



Čovjekova je sjetva i žetva, a sve je drugo Božja briga i Božji dar. Tom prispodobom o sjemenu Isus nas želi poučiti da od Boga ne očekujemo spektakularna, čudovišna djela, zahvate i uspjehe.
Rast je temeljni zakon koji upravlja životom svakoga kršćanina i cijele Crkve kroz povijest. Prispodoba o gorušičinu zrni govori nam da u malenosti očekujemo veliko, u polaganu i strpljivu rastu sazrijevanje, uvjereni da ćemo kroz male i velike protivnosti i neprilike života doći k punom uspjehu.
Dijaloški i na temelju jasnog iskustva te prispodobe nam žele udahnuti mir djelovanja koji proizlazi iz svijesti da ono nije isključivo plod naših nastojanja; one žele usmjeriti naše djelovanje na prihvaćanje Božjeg dara kakav on jest, a ne na borbu za uspjesima koji odgovaraju našim mjerilima, poimanjima, putovima i postupcima.

Dakako, da te prispodobe ne uspavljuju kršćane da odlože svoje angažmane. Naprotiv, potiču ih na strpljivu ustrajnost u dobru.
One nam samo žele reći da ne ovisi sve o sijaču. Bog sam bdije nas svojim sjemenom. Možda nam je to danas lakše shvatiti nego prije nekoliko decenija kad još nismo bili svjesni kako nas naša tehnika i naša znanost i naša aktivnost ne vodi k spasenju i miru i blagostanju kako smo očekivali, nego zapravo u ugroženost, krizu i opasnost.
Evanđeoski nas stav spasava, oslobađa i od trijumfalizma i od ravnodušnosti te ispunja mirom i radošću Božjega dara.
»Niti je što onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti.« (1 Kor 3,5-9) kaže sv. Pavao apostol.

Ali, iako smo »Božja njiva i Božja građevina«, ne smijemo biti lijeni, već marljivi i vjerni »Božji suradnici« u izgradnji Božjeg kraljevstva na ovoj zemlji.

To je dobro shvatio sv. Antun Padovanski čiji blagdan uskoro slavimo. U kratkom vremenu svojih trideset i šest (36) godina života, on je bio izvrstan sijač Riječi Božje sv. Pisma kojega je svega napamet poznavao i veliki propovjednik i širitelj kraljevstva Božjega.
Kada je u svojoj 25. godini života iz augustinskog reda prešao u franjevački red živio je u skrovitosti, molitvi i studiju dok nije otkrivena njegova genijalna rječitost i veliko teološko znanje, osobito poznavanje sv. Pisma.
Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba te je od 1222.-1224. propovijedao po gornjoj Italiji, posebno u Riminiju i Milanu, pobijajući krivovjerja, potom tri godine u južnoj Francuskoj (1225-1227) protiv Albigenza te opet gornjoj Italiji, na kraju u Padovi.
Sveti Franjo ga je imenovao učiteljem teologije u svojem Redu.
Tu je službu započeo u Bologni, gdje je postavio temelje poznatoj franjevačkoj teološkoj školi, a nastavio u južnoj Francuskoj. Od spisa sačuvane su mu dvije zbirke propovjedi. Posebno je značajno šest govora o Marijinim blagdanima.

U posljednjoj godini života održao je znamenite korizmene propovijedi u Padovi, a nakon Uskrsa je propovijedao u okolici. Tu je umro od vodene bolesti od koje je dulje bolovao. Nije se bila navršila ni godina dana nakon njegove smrti, sv. Crkva ga je već proglasila svetim i uzdigla na čast oltara.
Godine 1946. proglašen je također i crkvenim naučiteljem.
Uz njegov su zagovor vezana mnoga duhovna i tjelesna ozdravljenja i drugi oblici pomoći ljudskoj nevolji već za njegova života, a još više poslije smrti, sve do danas. Molimo se, dakle, sv. Anti Padovanskome da nam pomogne svojim molitvama i zagovorima kod Boga i Majke Božje i Majke naše Marije, da i mi kao i on možemo biti pravi Kristovi učenici i vjerni suradnici Božji u širenju kraljevstva Božjega među ljudima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 17,22-24
Ps 92
2 Kor 5,6-10
Mk 4,26-34

- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 12. NEDJELJA KROZ GODINU

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
VJERA U BOGA I U OLUJAMA ŽIVOTA

»Tko li je ovaj, te mu se i vjetar i more pokoravaju«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg bogoslužja neprestano nam govori o vjeri u Boga koju moramo uvijek imati u svojem srcu, a pogotovo u olujama našega života, odnosno u najtežim časovima našeg života. Evanđelja nam vrlo često predstavljaju Isusa kao apsolutnog gospodara nad svim bolestima i đavolskim silama koje žele na sve načine uništiti ljudsku narav i dovesti čovjeka u ništavilo i vječnu propast. A u današnjem Evanđelju vidimo također da Isus kao Bog ima tu moć i nad prirodnim elementima, kao što je more.

Rembrandt: Krist u oluji na Galilejskom moru
Rembrandt: Krist u oluji na Galilejskom moru

More, iako se nalazi pod Božjom vlašću, ipak ostaje za čovjeka jedan svijet pun tajni i opasnosti – zbog svoje neizmjerne dubine, zbog gorčine svojih voda, zbog neprestanog gibanja svojih valova i zbog svoje razarajuće i uništavajuće moći kada se njegove vode uzburkaju.
Stoga je more uzbudljiva slika snaga zla koje oduvijek prijete čovjeku.
Kada žestoke oluje uzburkaju more te se dignu morski valovi, čovjek ostaje nemoćan unatoč svoj svojoj znanosti i vještini.
Samo Bog može uznemireno i uzburkano more smiriti i dovesti u njegove međe, u one međe koje mu je odredio odvijeka.

To je tajna – misterij Božje moći o kojoj nam govori prvo čitanje iz Knjige o Jobu gdje sami Bog odgovara na Jobove »proteste« i smjelost da istražuje tajne boli i ljudskih trpljenja. Sve nam to govori kako čovjek ne smije pitati za razloge Božjeg postupanja.
Čovjek mora priznati Božje otajstvo, njegovu vrhovnu slobodu i bezgraničnu mudrost i moć. Posred neprijateljskih sila, koje su slikovito prikazane olujom, Bog ostaje jedini gospodar.
»Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče: „Tko li zatvori more vratnicama kad burkajuć se navrije iz utrobe; kad oblakom ko haljom ga odjenuh, i maglom gustom ovih ko pelenam': kad njegovu sam odredio među, vrata stavio s prijevornicama? 'Dotle ćeš – rekoh – dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!'”« (Job 38,1.8-11)

Na taj način Bog želi da Job shvati svoju ljudsku ograničenost i da se preda potpuno u Božje ruke i da ga prepozna u znakovima njegove ljubavi i njegove moći toliko raširenim u njegovim stvorenjima.
To je opomena svima nama i cijelome čovječanstvu koje misli da je u stanju vladati i gospodariti po svome ukusu snagama prirode svojim znanstvenim dostignućima bez ikakve potrebe Božje pomoći, ako ne i protiv same volje Božje.
Ali dovoljno je samo da nas zadesi jedan neočekivan i nasilan zemljotres pa da se uvjerimo u našu ograničenost i slabost. Čovjek je malen i pred samim sobom i pred neizmjernim tajnama što nosi u sebi, a kamoli pred beskonačnim i prekrasnim stvorenim svijetom.
Otkriti Boga u tom neizmjernom stvorenom svijetu i u našem životu jest prvi korak susreta s njime.

Svijet, od Boga stvoren za dobro čovjeka, čovjekovim je grijehom usmjeren na krivi put. Kristova smrt i uskrsnuće ne popravljaju samo narušeni red, već uspostavljaju novi red u kojem je čovjek pridružen Božjem gospodstvu nad stvorenjem. Umrli i uskrsli Krist započinje novo stvaranje u koje i mi ulazimo vjerom i krštenjem. Stoga, po riječima sv. Pavla apostola, nema više mjesta za staroga grješnog čovjeka. Odsada vrijednost ima jedino novi čovjek koji živi samo za Krista.
»Tako, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!« (2 Kor 5,17)

Zahvaćeni ognjem ljubavi Kristove, kršćani više ne žive sebi, već Bogu i bližnjemu. Ljubav Kristova do same srži preobražava život svakog kršćanina.
»Braćo! Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: Jedan za sve umrije, dakle svi umriješe; i za sve umrije, da oni koji žive, ne žive više sebi nego Onomu koji za njih umrije i uskrsnu.« (2 Kor 5,14-15)
To što je Krist Isus za sve ljude umro treba da nagoni i nas kao i sv. Pavla apostola da te iste ljude ljubimo srcem Kristovim. Upravo snagom takve ljubavi nastaje novi svijet.

A taj novi svijet možemo graditi samo onda ako smo sposobni vjerom prepoznati u Gospodinu Isusu Sina Božjega koji želi sve obnoviti, čovjeka i kozmos.
U zgodi utišane oluje na moru, iz današnjeg sv. Evanđelja po Marku, Isus se pokazuje kao vrhovni gospodar – koga sluša sve stvorenje.
Vidjevši to Božje čudo koje je Isus učinio, učenici se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj, te mu se vjetar i more pokoravaju?« (Mk 4,41)

To je pitanje vjere i povjerenja, pitanje odanosti i opredjeljenja. To je pitanje našeg vlastitog identiteta: mi sami sebe ne bismo razumjeli da nam Isus nije Učitelj i Spasitelj, da On za nas nije Alfa i Omega, početak i svršetak ne samo našega znanja i spoznanja nego našega cijeloga bića i života.

To je, dakle, poziv na vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjega. To je poziv na uzdanje i nadu upravljen i nama danas i cijeloj Crkvi.
Crkva, lađa Petrova u kojoj se nalazi Isus, plovi i danas kao i kroz sva stoljeća uzburkanim morem svijeta. Na nju udara vjetar protuslovlja i kušnje; morski se valovi izlijevaju nad obale, čak i u lađu. I u Crkvi je sve više diskusija i prepiranja, te ponekad hvata i jeza zbog neminovnog brodoloma.
I nerijetko se čini i nama kao i apostolima da Isus spava na krmi te lađe. I nama se, dakle, čini da spava upravo Onaj koji bi morao upravljati lađom te vičemo: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« (Mk 4,37)

I danas mnoštvo ljudi pa čak i mnogi kršćani misle da spava Onaj koji bi ih morao spašavati i da Isus ne mari što su oni u opasnosti.
Ali ako malo dublje pogledamo u svu stvarnost vidjet ćemo da nije problem u Gospodinovu spavanju nego u našoj nevjeri. Zato Isus i nama kaže: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« (Mk 4,40)
Taj Isusov prijekor nije prvotno upućen onima koji su »izvan Crkve«, nego onima koji su u lađi, nama vjernicima, pa i nekim pastirima koji vječito izražavaju pesimizam i uplašenost nad budućnošću Crkve, kao da je Crkva neka lađica od papira koja može potonuti na svaki dašak. Svi neprijatelji Božji koji su proricali brz svršetak Crkve i uništenje vjere propali su, dok Crkva ostaje i hrabro plovi kroz stoljetne oluje ovoga svijeta jer je Isus u njoj i On kao Bog je vodi prema luci spasenja.
Kadgod su oluje progonstva zaprijetile Crkvi da je unište, Isus svojom božanskom moći bi zapovjedio vjetru neprijatelja i moru zla »Utihni! Umukni!« i odmah bi se sve smirilo.

Ali češće nego u Crkvi, oluja je u našem srcu. Napasti, malodušnosti, pobuna: kao da se sve to obara na naša leđa. Baš u takvim momentima našega života treba da probudimo Isusa koji spava i u lađi naše duše i srca i da mu povičemo: Spasi me, Bože: vode mi dođoše do grla! (Ps 69,2). Gospodine, zar se Tebe ništa ne tiče što ja ginem?
Tada s Isusom treba uspostaviti dijalog u molitvi. On i danas čeka taj povik da ustane i dadne i nama i svojoj Crkvi onu veliku tišinu na moru koja nužno ne znači svršetak svake teškoće i svake protivštine, nego više mir i sigurnost i posred suprotnosti.


Isus smiruje oluju

Biti s Isusom u lađi, biti vjernik, biti u Crkvi – to zapravo znači biti u oluji mora svih sila zla protivnih Kraljevstvu Božjem, odnosno biti u trajnoj pogibli života bez straha i očajavanja.
Iz tih oluja života vjernik izlazi isključivo povjerenjem u Boga i isključivo svojim susretanjem s Gospodinom Isusom koji posve na svoj način »smiruje oluju u tihi povjetarac«.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Job 38,1. 8-11
Ps 107 (106)
2 Kor 5,14-17
Mk 4,35-41

- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 13. NEDJELJA KROZ GODINU

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
TAJNA SMRTI




»Uhvati (Isus) djevojčicu za ruku i reče joj: „Talitha kum!” što znači: „Djevojčice, ja ti zapovijedam, ustani!” I djevojčica odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I svi su se snebivali u velikom čudu.« (Mk 5,41-42)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Najveća čežnja svakoga čovjeka i cijeloga čovječanstva se sastoji u želji da živi, da živi sretno i da živi vječno. Stoga se svi napori čovječanstva oko napretka i boljitka života mogu sročiti u konačnici kao potraga za lijekom od smrti, za besmrtnošću.
Tako život i smrt su na svoj način i sadržaj Biblije. Božja riječ u svetom Pismu, a nadasve utjelovljena Božja Riječ, Isus Krist, bűdi stoga u čovječanstvu nove nade u bolji život i nove životne snage u borbi protiv smrti.
Zato naša vjera u jačinu života koji je jači od smrti počiva na riječi nego na činjenici Kristova uskrsnuća. Ta Isus sam je jasno proglasio da Bog »nije Bog mrtvih nego živih, jer njemu svi žive« (Mt 22,32 i Lk 20,38).

Isus je još za svoga ovozemaljskog života riječima i djelima jasno pokazao da je On potpuni Gospodar života i smrti.
Smrt dakle, nije posljednja riječ u životu čovjeka pojedinca ni u životu čovječanstva. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku te ga je stoga predodredio za besmrtnost.

Sveto Pismo nas uči da je Bog ne samo sve stvorio da opstoji, nego da ni u jednom od stvorova nema smrtonosna otrova koji bi morao dokrajčiti život čovjeka na zemlji. Naprotiv, svi su stvorovi po Božjoj namjeni takvi da su imali pomoći čovjekovu zdravlju i spasu njegova života.
Ni samo podzemlje po sebi nema nikakve vlasti nad zemljom, a najmanje nad čovjekom jer je Bog učinio čovjeka neraspadljivim.
U nj je, naime, ulio svoj besmrtni duh po kojemu je čovjek postao slika božanske naravi.
»Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna.« (Mudr 1,13-15)

Bog, dakle, nije stvorio smrt, nego je ona ušla u svijet zavišću Sotone i grijehom praroditeljâ. Grijeh je sve poremetio.
»Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolovom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.« (Mudr 2,23-24)

Na taj način smrt, kao malo koja zemaljska pojava, potiče čovjeka na vjeru.
Važnost vjere se sastoji upravo u tome da nam ne samo tumači kako je nastala smrt nego da nam pruža Boga koji jedini izbavlja od smrti i to od vječne smrti duše.
A to je najvažnije u životu čovjeka, jer u tom slučaju tjelesna, vremenita smrt gubi svoj žalac i nije drugo nego prag preko kojega mi iz zemaljskoga života prelazimo u vječni život.

Evanđelje nam očituje Isusa kao pobjednika nad bolešću i smrću.
Ali svi njegovi čini i znakovi njegove božanske moći upravljeni su samo onima koji mu se mogu približiti i pridružiti vjerom. Zato je važno istaknuti kako veliku ulogu igra vjera kod svih Isusovih čudesa. On ih zato i čini da učvrsti vjeru koju svaki molilac mora u sebi razvijati kao od Boga darovanu mu klicu.
I Jair i bolesna žena su imali početnu vjeru, a sačuvali su je i onda kada je bila stavljena na kušnju.
Žena je nije izgubila ni kada se sva »u strahu i trepetu« tresla što će možda čuti od velikog Učitelja koji sve zna i sve vidi.
Zato joj Isus i reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svoga zla!« (Mk 5,34)

A Jaira je i sam Gospodin upozorio neka ne gubi vjeru s razloga što mu je kći umrla, a on ga je bio došao moliti da je ozdravi dok je još bila na životu.
I rekao mu je: »Ne boj se! Samo vjeruj!« (Mk 5,36)
Ta Isusu je jednako lako ozdraviti je bolesnu ili oživjeti mrtvu. On je Gospodar života i smrti, ali samo za one koji ga takvim drže.

Za Hebreje život kao takva znači sreću i spas. Moć smrti dotiče čovjeka već u bolesti, nadvlada ga u tjelesnoj smrti i s ukopom ga vodi u kraljevstvo mrtvih.
Stoga i u Jairovoj molbi da mu dijete ostane u životu možemo gledati i želju za onim što mi nazivamo spasenjem duše. Od Boga su nam i duša i tijelo, njemu se oboje mora vratiti. Čovjek je jedno jedinstveno biće kod kojega se prema Božjoj zamisli i volji nije nikad smjela duša odijeliti od tijela.
Tome je sve grijeh kriv. A posljedica grijeha je smrt.
Zato Isus kad je ušao u kuću nadstojnika sinagoge Jaira: » Uhvati djevojčicu za ruku i reče joj: „Talitha kum!” što znači: „Djevojčice, ja ti zapovijedam, ustani!” I djevojčica odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I svi su se snebivali u velikom čudu.« (Mk 5,41-42)



Prema tome svi mi možemo Isusa tražiti i zazivati kao »Liječnika tijela i duše« (SC 5). Zato Crkva u mnogim popričesnim molitvama traži od euharistijskog Spasitelja zdravlje duše i tijela za sve nas.
Na tu nas nebesku hranu može danas podsjetiti i Isusovo upozorenje roditeljima oživljene djevojčice da joj dadnu jesti. To nam otkriva Isusovu veliku pažnju i brigu za čovjekovo duševno i tjelesno zdravlje.

Stoga kršćanska djelotvorna ljubav prema bližnjima, na koju nas i sveti Pavao apostol potiče, usko je povezana s našom besmrtnošću.
Dragovoljnost i velikodušnost prema potrebnima naše pomoći jest srce kršćanskoga karitasa. Vrhunski primjer kršćanske dobrotvornosti jest sam Isus Krist koji je i svoj život darovao za sve nas.
»Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite« (2 Kor 8,9) kaže nam apostol Pavao.

Pravo je bogat onaj, tko je bogat srcem te sam poduzima da drugi imaju udjela u njegovu bogatstvu.
Dobrotvoran se čovjek bogati u Bogu za život vječni (usp. Lk 12,21 i 14,13). Sve to ima svoj smisao samo u vjeri. Zato smo svi mi danas pozvani da obnovimo svoju vjeru u Isusa Krista, Gospodara života i smrti.
Jednoga dana više neće biti ni smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli. Sve će to uminuti (usp. Otk 21,4). Posljednji neprijatelj – smrt – bit će uništen (usp. 1 Kor 15,26). Ostat će samo život i to vječni život!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 1,13-15; 2,23-24
Ps 30 (29)
2 Kor 8,7. 9. 13-15
Mk 5,21-43

- 18:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 14. NEDJELJA KROZ GODINU

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
GRIJEH: ODBITI KRISTA


»I čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 5,41-42)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Čovjek koji je inače slabašan i grešan dolazi često u napast obeshrabrenosti i pobune protiv Boga kome zatvara svoje srce. Ta tvrdoća srca jest čovjekova slabost i njegova ohola samodostatnost.
Svako ljudsko zatvaranje u sama sebe naziva se grijehom, jer se na taj način odbija zajedništvo ljubavi i života s Bogom. To je uvreda Bogu i stoga prava i korijenita propast čovjeka. Takav grijeh je također uništenje naroda kojega je Bog izabrao i pozvao k sebi.

Sva povijest odabranog Božjeg naroda Izraela protkana je nevjerom i odbacivanjem pravoga Boga i neprestanim povratkom lažnim bogovima – kumirima (idolima) poganskih naroda.
Bog nije nikada imao puno sreće s ljudima. Njegovi proroci, odnosno glasnici Božji, uvijek su bili slabo prihvaćeni od naroda, često ometani, progonjeni i ubijeni.

Tako današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela, s jedne strane nam jasno govori o neprijateljstvu naroda prema Bogu i o neprihvatljivosti njegovih proroka, a s druge o ljubavi Božjoj prema svome narodu kojega želi spasiti unatoč njegove nevjere, izdajstva i idolopoklonstva.
»Sine čovječji! Šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi buniše se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca.« (Ez 2,3-4)

Tissot: Isus čita u sinagogi
Tissot: Isus čita u sinagogi

Ali Gospodin Bog ne ostavlja svoj nevjerni narod već ga i dalje ljubi i želi ga spasiti.
»Reci im: Ovako govori Gospodin Bog! I poslušali oni ili ne – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima!« (Ez 2,5)
Na taj način pobunjenom Izraelu prorok Ezekiel pokazuje jedini mogući put spasenja: predana poslušnost Bogu. Pravo spasenje i snagu nalazimo u Bogu kome se otvaramo poniznom i pouzdanom vjerom. Prorokova prisutnost u narodu znak je da Bog ljubi svoj narod i da je vjeran savezu ljubavi koji je sklopio sa svojim narodu.

Ako je pak taj »prorok« »Isus Krist, sami Sin Božji, onda ljubav Božja prema svome narodu je zaista dostigla svoj vrhunac. Stoga odbijanje Krista, Sina Božjega i zatvaranje ljudskoga srca toj najvećoj Očevoj ljubavi dovodi čovjeka do katastrofalne nesreće i strovaljuje ga u vječni ponor. U tome se sastoji baš ono odbijanje Isusa sa strane njegova naroda o kojem nam govori današnje sv. Evanđelje po Marku. Zato Isus i reče: »„Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu”. I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika, stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 6,4-6)

Isus, dakle, dolazi sa svojim učenicima u svoj zavičaj. On i tu naviješta radosnu vijest spasenja o kraljevstvu Božjem i umnaža znakove svoga poslanja.
Ali u Nazaretu namjesto prihvaćanja toga Božjeg kraljevstva u Isusu Kristu, rađa se kod njegovih sugrađana nevjera i Gospodin se zgraža nad podsvemašnjom odsutnošću vjere.

Iako su se Nazarećani čudili velikoj mudrosti što je izlazila iz usta Isusovih i silnim čudesima koja su se događala po njegovim rukama, ipak nisu uspjeli u njemu prepoznati Mesiju, Božjeg poslanika i Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda jer su poznavali njegovo siromašno podrijetlo.
Baš nad tim siromašnim podrijetlom sina Marijina Nazarećani su se sablažnjavali i govorili su: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin i brat Jakovljev i Josipov, i Judin i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« (Mk 6,2-3)

Što je Nazarećane sablažnjavalo kod Isusa nisu bili njegova mudrost niti njegova čudesa već njegov svakidašnji običan život u jednoj siromašnoj obitelji i nisu mogli vjerovati da se Bog može očitovati u jednoj jednostavnoj osobi i u jednom poniznom čovjeku kao što je bio Krist. Ta njihova sumnja i ta njihova nevjera toliko je začudila Isusa da tu nije mogao učiniti nikakva čuda.

A sve to znači da Bog nikada ne prisiljava našu slobodu. Bog ne čini čudesa da nam pokaže svoju moć i da nas obveže da vjerujemo već su to samo znakovi njegove dobrote i ljubavi prema onima koji mu vjerom i u ljubavi otvore svoje srce. Njegovo svjetlo obraća samo ljude otvorena srca.
Najveće čudo Božje koje Nazarećani onoga dana nisu umjeli prepoznati bijaše to da se Bog objavljivao u onome »poniznom sinu Marijinu« kojega su oni poznavali samo kao drvodjelju (stolara).


Isus i sv. Josip

U tome se sastoji najveća opasnost i za našu vjeru. I mi smo više puta spremni prihvatiti od Boga velike stvari, a ne mole, znamenje moći Kristove, a ne njegovo poniženje i poraz smrti na križu.
A ipak čitavo kršćanstvo se sastoji u prihvaćanju toga paradoksa o kojem nam upravo govori sv. Pavao apostol u svojoj drugoj poslanici Korinćanima.
I za samoga Pavla nije bilo lako prihvatiti ovu Isusovu lekciju: »Dosta ti je moja milost, jer moja moć se očituje u slabosti.« (2 Kor 12,9).

I danas također mnogi kršćani mjesto da prihvate vjeru kao dar Božji žele sami Bogu nametnuti svoje zahtjeve vjere. Dok prava vjera se sastoji u prihvaćanju Krista u našem svakidašnjem životu pa i onda kad nam se pokazuje u znakovima siromaštva, muka i trpljenja. Stoga svaki čovjek u osobnom trpljenju može postati sudionik otkupiteljske Kristove patnje. Sudjelovanje u Kristovim patnjama kroz svoje vlastite najjasniji su znak da ćemo jednoga dana sudjelovati i u Kristovu uskrsnuću.
Zato čovjek kršćanin, koji unatoč svim nevoljama i suprotivštinama života, od kojih su često najteže bolesti i druge hendikepiranosti, prosljeduje svoj put iskrenog i nesuzdržanog služenja Bogu – i radi Boga ljudima – on premašuje samoga sebe i ostvaruje se istom snagom Božjom.

Prema tome pravi vjernik je konačno onaj koji zna s Kristom trpjeti za njegovu Crkvu i živjeti u njoj ljubeći je kao svoju majku i kao Isusovu zaručnicu unatoč mnogih onih koji je neprestano konstestiraju iznutra i izvana želeći je uništiti.
To je poruka Riječi Božje današnjeg Bogoslužja koja nas poziva da se ne ponašamo kao »sinovi tvrdokorna pogleda i okorjela srca« već da damo svjedočanstvo Isusu Kristu pred svim ljudima ovoga svijeta »poslušali oni ili ne poslušali«.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 2,2-5
Ps 123 (122)
2 Kor 12,7-10
Mk 6,1-6

- 18:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 15. NEDJELJA KROZ GODINU

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
POSLANJE I PROROČKA SLUŽBA U CRKVI


»Tada pozva Isus k sebi dvanaestoricu pa ih poče slati po dvojicu, dajući im vlast nad nečistim duhovima. (...) Poslije toga im reče: „Gdje god uđete u kuću, ostanite tu dok ne odete iz tog mjesta! A ako vas negdje ne prime i ne poslušaju vas, iziđite i otresite prašinu što je ispod vaših nogu, za svjedočanstvo protiv njih!” Tada su krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti. Mnoge su zle duhove izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih.”« (Mk 6,7.10-13)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja ne poznaje ljudske diktate. Nitko nema vlasti da je ograniči. Bog nikada nije prestajao slati svome narodu proroke pa ni onda kada se proročko djelovanje moglo protumačiti kao protudržavno, pogotovu kada sadrži Božju kritiku ljudskih ponašanja.


Prorok Amos

Tako poslanje proroka Amosa nailazi na veliki otpor kod vlastodržaca u narodu. U to vrijeme kraljevstvo bijaše razdijeljeno, na judejsko i izraelsko. Prorok Amos bijaše iz Judeje. Ali Bog je poslao Amosa da prorokuje u Izraelu, dakle, na tuđem političkom području. I još k tome mu je naredio da oštro šiba društvene nepravde i nasilja u narodu.
Izraelski kralj Jeroboam i Amasja svećenik (betelski) kraljevskog svetišta u Betelu htjedoše mu zabraniti da prorpovijeda u njihovoj zemlji. No prorok poznaje samo Božje poslanje. Ni najmanje se ne plaši protuslovlja, jer za njim stoji punomoć Boga koji ga šalje. Zbog neslaganja s vjerskom hijerarhijom Amos je istjeran iz svetišta u Betelu.
Ali on jasno i otvoreno očituje svijest o svome proročkom poslanju.
»Nisam bio prorok ni proročki sin – odgovori Amos Amasji – bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve (Gospodin) mi reče: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.”« (Amos 7,14-15).

Nepredviđeno od Boga odabran, vjeran svome poslanju, Amos je slika Krista i svih onih koji su morali radi Isusa i njegova Evanđelja doživjeti razna progonstva.
Bog u Kristu želi nanovo pridignuti svako stvorenje ranjeno grijehom. On za ostvarenje toga nauma ljubavi traži i čovjekovu suradnju.
Zove one koje hoće i od njih traži vjeru i nenavezanostima dobra ovoga svijeta kako bi njihov rad među ljudima bio slobodan i djelotvoran.

Na taj način Bog nas uvodi u svoj plan spasenja. U ostvarenju toga plana zaposlena su sveta Trojica: Otac, Sin i Duh Sveti. Izvoditelj plana jest utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist.
A izvodi ga po Duhu Svetome. Milosni korisnici toga Božjega djelovanja jesu svi ljudi koji se vjerom i slobodnom voljom u taj plan uključuju.
Nitko nije isključen iz tog plana spasenja ako se sam grijehom ne isključuje.

Time je Bog zaista pokazao božansko razumijevanje prema nama bijednicima koji nismo mogli pomoć sami sebi. Naše božansko posinovljenje i još više otkupljenje Kristovom krvlju bilo je moguće jer mi s Kristom, po Božjem dobrohotnom naumu, tvorimo jedno otajstveno tijelo kojemu je On Glava.

Svi smo, dakle, obuhvaćeni pod tu Glavu, a jer je Krist Očev Ljubimac, u njemu je i nas zavolio i obdario nas svim milostima koje možemo primiti. Kristovo smo otkupljenje i božansko posvojenje primili Duhom Svetim koji je ne samo veza Oca i Sina nego i kanal ljubavi kojim su nam došli svi Božji darovi.
S naše se strane tražilo da poslušamo riječ istine, a to je Evanđelje našega spasenja. Vjerom smo prihvatili radosnu vijest o našem spasenju, a pečatom Duha Svetoga po sakramentu krštenja osigurana nam je ta spasonosna Božja baština.
»On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isus Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti.« (Ef 1,4-6)

Vjera, dakle, pruža neslućeno blago svima onima koji se po njoj dižu k Bogu i žive za njega. Zato Isus i šalje dvanaestoricu apostola da produže njegovo spasiteljsko djelovanje u svijetu.
To je početak apostolskog poslanstva, slanje prvog odreda misionara koji se produžio, bez prekida, sve do naših dana. Do sada je Kraljevstvo Božje propovijedao samo On, Isus, a učenici su išli za njim, slušali ga i učili. Sada su oni poslani da budu navijestitelji Kraljevstva Božjega i tako su postali apostoli.
Svi apostoli moraju odgovoriti na taj poziv prema svojim mogućnostima, u svom siromaštvu i u savršenoj otvorenosti poticajima Duha Svetoga.

To je uvod u vrijeme Crkve, shvaćeno kao vrijeme poslanstva. Apostoli su bili poslani da nose radosnu vijest spasenja Gospodina Isusa Krista svim ljudima. Puni Duha Svetoga, oni pođoše da naviještaju radosnu vijest i približavanje Božjega kraljevstva.
»Tada pozva Isus k sebi Dvanaestoricu, pa ih poče slati po dvojicu, dajući im vlast nad nečistim duhovima. (...) Poslije toga im reče: „Gdje god uđete u kuću, ostanite tu dok ne odete iz tog mjesta! A ako vas negdje ne prime i ne poslušaju vas, iziđite i otresite prašinu što je ispod vaših nogu, za svjedočanstvo protiv njih!” Tada su krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti. Mnoge su zle duhove izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih.« (Mk 6,7.10-13)


Sveti apostoli

Među znakovima koji moraju obilježavati poslanike Kraljevstva, Isus na prvom mjestu označuje bratsku ljubav i zajedništvo. Zato ih je i slao po dvojicu da bi preporučio ljubav i uzajamno poštivanje.
A polazište poslanstva jest zajednica koja ih šalje i koja stoji iza njih. Isus također hoće da njegovi apostoli budu nenavezani i slobodni ljudi, bez velike brige za sebe same. U svojem pristupu ljudima neke budu ljubazni. Neka prihvate ljudsko gostoprimstvo, a ni najmanje neka ih ne smeta nezahvalnost onih ljudi koji ih budu odbijali od sebe.

Propovjednik Evanđelja mora biti nenametljivo uporan, shvatiti znakove vremena i poznavati duhovno stanje ljudi kojima je poslan.
Riječ je spasenja djelotvorna i Božja moć neslomljiva samo ako mi poslušno i vjerno izvršimo svoju dužnost.
Izvršena će dužnost uvijek donijeti uspjeha, bilo onima kojima je bila namijenjena ili onome koji ju je obavio.

Poslanik Kraljevstva može također izgoniti zle duhove snagom Isusove osloboditeljske riječi. Ali da bi to stvarno i učinio, mora govoriti u Duhu i sili, odnosno mora ga pokretati autentični proročki duh. Samo Duh uskrsloga Krista može poslanku dati dovoljno snage da u one koji ga slušaju ulijeva volju za pravom nutarnjom slobodom i obraćenjem. U sili Duha Svetoga oni treba da pozivaju ljude k vjeri u Krista i da po toj vjeri žive. Budući da se nitko ne može spasiti ako ne uzvjeruje, zato je prvenstveni zadatak apostola navještati Božje Evanđelje spasenja.

Isus one koje šalje ne ostavlja same, nego ide za njima svojim znakovima i svojom prisutnošću. Euharistija je ta Isusova prisutnost među nama.
Ona obnavlja poslanstvo i okrepljuje odvažnost onoga koji Evanđelje mora naviješćivati kao i onih koji ga moraju prihvaćati. U suvremenoj obnovi Crkve naročito je važno da svi kršćani, i to napose odrasli, ožive u sebi svijest da su Kristovi učenici.
Kršćanin treba u sebi trajno njegovati pripravnost da napreduje u školi Kristovoj. A glavna »škola« napredovanja u kršćanstvu jest upravo nedjeljna liturgija. Na nju se uvijek okupljamo kao marljivi i pripravni učenici Kristovi koji žele što bolje upoznati svojega Boga i Oca.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Am 7,12-15
Ps 85 (84)
Ef 1,3-14
Mk 6,7-13

- 18:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 16. NEDJELJA KROZ GODINU

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SLUGE GOSPODNJE, A NE GOSPODARI


»Kad iziđe, vidje silan svijet, i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira, pa ih stane poučavati mnogo čemu.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Pastir naroda Božjeg treba biti ponizni sluga povjerenoga mu stada, a ne gospodar koji raspršuje i uništava stado Božje. On mora biti uljudan i ljubazan sa svima, poznavati životnu situaciju ljudi i ljubiti svaku pojedinu osobu kao svoje »vlastito dijete«.
Dobri pastir treba biti čovjek »snažna duha« i sposoban da obrani »svoje stado« od svih navala »divljih životinja« (usp. Mt 10,16; Dj 20,29).
Njegov autoritet mora se temeljiti na pobožnosti i ljubavi prema stadu Gospodnjem. Samo tako njegova vlast će biti besprijekorna i mudra, jer će se temeljiti na pravu i pravednosti.



Ali, nažalost, vlast vrlo često postaje velika napast. Zato pastiri odabranog Božjeg naroda Izraela pokazali su se nevjerni svojemu poslanju.
Nisu tražili Jahvu svoga Boga već su se okrenuli protiv njega (usp. Jer 2,8; 10,21). Nisu se brinuli za Božje stado, nego su pasli sami sebe dopuštajući da se stado rasprši i izgubi (usp. Ez 34,3; Jer 2,1-6). Osuđujući nesvjesne pastire koji napuštaju narod, Bog naviješta da će on doći i brinuti se za svoje ovce.
Zatim će ih snabdjeti »pastirima po svome srcu« koji će ih pasti na »zelenim pašnjacima i mirnim vodama« dok ne bude samo »jedan pastir« i »jedan Bog i Otac« svih.

To je ono o čemu nam govori današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije gdje prorok nagovješćuje također i dolazak »idealnog pastira« i »kralja« koji će učiniti da procvjeta za sve svetost i pravednost.
»Evo dolaze dani – riječ je Gospodnja – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar, i činit će pravo i pravicu u zemlji.« (Jer 23,5)
To mesijansko proročanstvo u punini je ostvareno u Isusu Kristu, Dobrom Pastiru, kojega prorok Jeremija naziva: »Gospodin, Pravda naša« (Jer 23,6).

Zaista, Isus Krist svojim dolaskom na ovaj svijet donio je pravdu, mir i jedinstvo svim ljudima.
Pogani koji su živjeli bez nade i bez Boga više nisu stranci jer je križ Kristov razorio svaku ogradu podvojenosti. Krist na križu, raširenim rukama, grli cijeli svijet, uz cijenu svoje žrtvene Smrti, svojega predanja Ocu za cijeli svijet, Isus razdaljeno čovječanstvo zbližuje. Doista, on je Mir naš!
»I dođe te navijesti mir onima daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.« (Ef 2,18)

To sve učini za nas Isus Krist »dobri pastir« o kojem nam govori današnje Evanđelje po Marku. On toliko ljubi svoje stado da se zna »sažaliti do dna svoje utrobe« nad životnim situacijama ljudi.
»Kad iziđe, vidje silan svijet, i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira, pa ih stane poučavati mnogo čemu« (Mk 6,34).
Stoga je mnoštvo svijeta »dolazilo i odlazilo« gdje god se nalazio tako da niti On niti njegovi apostoli »nisu imali kada ni jesti« (Mk 6,31).

U ovom stavu Isusa i njegovih apostola prema narodu označen je »duh pastirskog služenja« u Crkvi: predati se potpuno Bogu u službi braći ljudima, odnosno žrtvovati svoj život da bi drugi mogli rasti »hraneći« se svim darovima Božjim na stolu »riječi i tijela« Kristova. A to je moguće samo onda ako pastir se osjeća »sluga« Gospdonji, a ne gospodar njegova stada.

Isus Krist kao »dobri pastir« brine se također i o svojim apostolima. Zato, nakon njihova izvještaja »o svemu što su učinili i naučavali», On im reče: »Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo« (Mk 6,31).
Isus, dakle, želi da se i njegovi apostoli odmore malo od prevelikog posla te da on može malo s njima nasamo porazgovarati o njihovim prvim iskustvima propovijedanja Evanđelja. Na taj način je Krist htio poučiti apostole da i oni koji su glasnici Božji moraju naći slobodna vremena za sebe da bi mogli ući u dijalog (razgovor) sa svojim Bogom i slušati »riječ Božju« koju trebaju vjerno prenijeti onima koje je Bog povjerio njihovoj pastirskoj službi.



A sve to znači da svi oni koji imaju zadaću pastoralne službe u Crkvi moraju uvijek nastojati da njihov posao bude popraćen kontemplacijom i molitvom kao što je to činio sam Isus i njegovi apostoli. Što god više pastiri budu ono što moraju biti po nauci i primjeru Kristovu tim će više vjernici odgovoriti ljubavlju i vjernošću.
A svi skupa, pastiri i vjernici, moramo rasti u zajedništvu vjere i ljubavi u Crkvi Kristovoj koja se izgrađuje na dobrovoljnoj suradnji sviju, iako u različitosti darova i službi, a za dobro cijele zajednice.

Svi zajedno, pastiri i vjernici moramo surađivati s Kristom u djelu spasenja cijelog ljudskog roda. Stoga svi moramo težiti za jedinstvom Crkve.
Što se više budemo međusobno poštivali i ljubili tim će Crkva Kristova biti jedinstvenija i jača. Izvan puta ljubavi, kojim trebamo svi ići, nema spasenja niti za Crkvu niti za svijet.
Prema tome dopustimo da nas jedino Krist vodi za ruku prema luci spasenja, jer samo po njemu »u jednome Duhu imamo pristup Ocu« (Mk 6,34) našem Bogu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jr 23,1-6
Ps 23 (22)
Ef 2,13-18
Mk 6,30-34

- 18:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 17. NEDJELJA KROZ GODINU

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina B)
ČUDO UMNAŽANJA KRUHA: ZNAK EUHARISTIJE

»Isus uze hljebove, zahvali pa razdjeli onima koji su sjedili.«


Isus umnaža hljebove i ribe

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Jesti je jedna bivstvena funkcija (radnja) ljudskoga života toliko važna u životu svakoga čovjeka da je gotovo u svim vjeroispovijestima (religijama) popraćena čak i bogoštovnim činom.
Dok kršćanstvo samo spasenje nudi pod oblikom »jela i pića« koje je znak i anticipacija »vječne gozbe«.
Samo mesijansko vrijeme kojega su proroci nagoviještali označeno je Božjim blagoslovom svakoga dobra do izobilja svim ljudima, a osobito siromašnima.

Ta mesijanska obećanja proroka su se u potpunosti ispunila u Isusu Kristu. Tako umnažanje kruha koje je učinio Gospodin po proroku Elizeju (usp. 2 Kr 4,42-44) nije samo znak Božje ljubavi prema svome narodu, nego je naveštaj čuda koje će Isus učiniti za svoj narod.
Stoga Elizej reče:»„Podaj ljudima, i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: Jest će, i preostat će.” I postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Gospodnjoj« (2 Kr 4,43-44).

To otajstvo Euharistije, naviješteno je u Bibliji, sakrament je jedinstva i ljubavi koji u Crkvi, kao u jednom tijelu okuplja sve Kristove udove.
Kao djeca Božja, po Kristu spašeni, svi smo mi jedno tijelo i jedan duh s onim koji nas vodi svome Ocu. Zato svi skupa, kako nas poziva sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima, moramo surađivati u zgradnji tog jedinstva vjere u »jednom tijelu« Crkve Kristove koju sačinjava i gradi euharistijsko »tijelo i krv« Gospodinova. Da bi naš život bio u skladu s tim darom jedinstva, živimo i mi kao sinovi svjetla.
»Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!« (Ef 4,3-6)

Prema tome čudo umnažanja kruhova i riba koje je Isus učinio, kako nam izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Ivanu, šalje i nas kao i apostole braći ljudima da skupa s njima razdijelimo »kruh naše vjere i stola Gospodnjega« kao i kruh svagdašnjeg života koji vrlo često nedostaje na stolu mnogih ljudi širom svijeta.
»Isus uze hljebove, zahvali pa razdjeli onima koji su sjedili. A tako i od ribica – koliko su god htjeli.« (Iv 6,11)
To Isusovo »čudo hljebova i ribica« kojima je nahranio pet tisuća osoba, toliko je oduševilo te ljude da su ga htjeli učiniti kraljem, jer su u njemu vidjeli obećanog Mesiju kojega su očekivali stoljećima i govorili su: »Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet« (Iv 6,14).
Pravi prorok je, dakle, On, jer u njemu se ispunjaju mesijanska obećanja Staroga Saveza. On je taj prorok kojega je Gospodin obećao preko Mojsija svome narodu.

Ali kad je Isus doznao da ga žele učiniti kraljem »povuče se ponovno u goru posve sam« (Iv 6,15) i žalostan, jer narod nije uspio u tom »čudu« prepoznati »znak« velike stvarnosti »živoga kruha koji je sišao s neba« (usp. Iv 6,51 s.) da bi dao ljudima život vječni.
Nažalost, ljudi su uvijek isti, pa i onda kada se čini da traže Krista, oni traže sami sebe i svoju osobnu korist.
Židovi su tražili moćnog Mesiju, Mesiju kralja – čudotvorca i stalnog množitelja kruhova, odnosno onoga koji će na laku ruku riješavati sve njihove životne probleme. Zato se Isus i skriva od njih, jer ga ne traže iskrena srca.

To je pouka svima nama. Tko traži sama sebe i svoju osobnu korist, on se nije sposoban otvoriti vjerom Bogu i ne može se susresti s Kristom. Stoga »čudo umnažanja hljebova i ribica« ne označava prije svega borbu protiv »gladi« u svijetu, kako mnogi danas misle, već je to »znak« mnogo veće stvarnosti koja odgovara najdubljim potrebama ljudskoga duha. To je znak »živoga kruha«, Božanskog Jaganjca, koji je sišao s neba da bi se dao za hranu besmrtnim dušama djece Božje.
Zato i mi kao i Krist moramo znati »dati se« ljudima u svim njihovim duhovnim i materijalnim potrebama tako da »ljubav Božja« ne bi bila uzalud izlivena u »našim srcima« (usp. Rim 5,5).



»A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupiše dakle i napuniše dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih hljebova pretekoše onima koji su blagovali.”« (Iv 6,12-13)
Ako je to »čudo umnažanja naravnog kruha« znak »milosti Euharistije«, onda i čin sakupljanja preteklih ulomaka nema samo materijalno i sociološko značenje, nego i duboko duhovno značenje.
Taj čin sakupljanja želi reći da Euharistija nije samo za one koji su prisutni, nego od nje mora preteći i za one koji su odsutni, za one koji su daleko, za sav narod, za cijelu Crkvu. Plod Euharstije je neograničen. On je za sve. Tko je nazočan u času umnažanja, mora kasnije dijeliti s braćom milost, snagu i svjetlo koje je primio od nje. Mora i sam postajati Euharistija, odnosno kruh koji se lomi za život drugima.

Ništa ne smije propasti od Euharistije. Stoga je osuđen svaki oblik duhovnog rasipanja, kao što je individualistično i egoistično traženje samoga sebe i svojih osobnih interesa, koje je jedan od glavnih uzroka da su tolike pričesti bezuspješne i besplodne.
Isus priređuje svoju Euharistiju za druge, On želi da se ona podijeli, da teče od jednoga k drugome.
Zato tko prima Kristovu Euharistiju, taj se mora suobličavati njemu i postati kao i On dar za druge.
Sveta Misa nam sada pruža tu divnu mogućnost da iskusimo odmah tu milost Božje ljubavi, živeći ovu našu Euharistiju u svoj istini njezinih znakova, kao što su prikazanje, posvećenje, lomljenje kruha, znak mira, pričest, i otvarajući se svoj našoj braći i sestrama koja nisu ovdje prisutna, ali od nas očekuju ulomke koji su pretekli tako da bi i oni mogli biti sudionici milosti »živoga kruha« koji nas pritjelovljuje Sinu Božjemu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Kr 4,42-44
Ps 145 (144)
Ef 4,1-6
Iv 6,1-15

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 18. NEDJELJA KROZ GODINU

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
EUHARISTIJA: KRUH ŽIVOTA


»Ja sam kruh života«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Vrijeme prolaska odabranog Božjeg naroda Izraela pustinjom bilo je vrijeme velike Božje kušnje i odgoja. Narod je bio uvijek sklon da kod prvih poteškoća požali za Egiptom, koliko god je ondje život bio ropski težak; i da izgubi povjerenje u vodstvo Mojsija i Arona i – što je još gore – povjerenje u ljubav i postojanu brigu samoga Boga za svoj narod.
Zato su uvijek bili u napasti da svoje povjerenje potraže opet u samima sebi, makar su toliko puta iskusili da si nisu kadri pomoći.

Hebreji u pustinji dobro su osjećali svoju nemoć, i čekali su hranu od Boga koji je uvijek vjeran i brine se o svome narodu.
Stoga hrana »mane« vidljiv je znak Božje ljubavi prema njegovu narodu unatoč nevjeri i pobuni tog istog naroda.
»Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: „Manhu – Što je to?” Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: „To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.”« (Izl 16,15)


Skupljanje mane

Sve ove događaje Staroga Saveza treba imati pred očima da bi se bolje shvatilo »čudo umnažanja kruha« koje je Isus učinio, jer sami Židovi upliću na to razgovor o »mani« kojom je Bog u pustinji čudesno hranio svoj narod.
Isus to potvrđuje i kaže: »Zaista, zaista kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istiniti; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« (Iv 6,32-33)
Isti Bog, Otac, koji je onda bio na djelu i tada nahranio svoj narod onom prolaznom hranom, sada u samome svojem Sinu pruža novi, nepropadljivi „Kruh” koji „silazi s neba” i daje život svijetu.

A kad su Židovi zatražili »toga kruha», Isus im sasvim jasno odgovori: »Ja sam Kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada« (Iv 6,35).
Sve to znači da samo vjera nam može pomoći da otkrijemo tajnu (misterij) otajstva Kristova koji se u Euharstiji daje kao »kruh života« besmrtnim dušama djece Božje.
Židovi nisu tražili Isusa kao »kruh Božji koji silazi s neba i daje život svijetu«, već zato što su jeli i nasitili se od onih »hljebova i ribica« koje je On na čudesan način umnožio. Zato Isus nakon toga umnažanja kruha usmjeruje svoje slušatelje prema vječnom životu.
»Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin čovječji, jer njega Otac – Bog – opečati« (Iv 6,27).

Svaki čovjek, a da to i ne zna, osjeća glad i žeđ za Bogom koju može utažiti jedino Krist – kruh pravoga života – kojega je Otac opečatio pomazanjem Duha Svetoga.
Stoga je svaka riječ Kristova »hranjiva« za život vječni, puna je Duha i života. A napose je – snagom istoga Duha Svetoga - »hranjiv« onaj »Kruh života« koji će nam Krist pružiti u Euharistiji.

Židovi su dobro shvatili da Isus od njih traži povjerenje u Boga koji šalje Sina svojega s neba kao »kruh istiniti« koji »daje život svijetu« kada kažu: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« (Iv 6,28)
Zato im Isus jasno odgovori: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je poslao« (Iv 6,29). Bog ne traži od njih nešto posebno, neka djela, već jedino »djelo Božje« koje ljudima donosi spasenje, a to je da vjerom u ljubavi prihvate »spasenje Božje« koje im Otac nudi u svome jedinorođenome Sinu Isusu Kristu.
Ako budu vjerovali u Sina Božjega, onda neće raditi za »hranu propadljivu«, »nego za hranu koja ostaje za život vječni« (Iv 6,27).
Isus Krist je ta hrana, taj »kruh života« kojega Bog Otac šalje svome narodu i svakome čovjeku dobre volje da bi dao život svijetu.



„Kruh Božji” je dakle osobu Isusa Krista, utjelovljena Božja riječ koja nam daje pravi život i utažuje našu žeđ za istinom.
Otkupljenje koje je Krist izveo preobražava sve one koji ga primaju u nove ljude koji žive novim životom. Stoga svi oni koji vjerom prihvaćaju Krista i postaju udovi njegovi, ne smiju više živjeti kao pogani.
Kršćani koji se hrane »kruhom života« koji nam se daje u Euharistiji moraju životom svjedočiti svoju vjeru i svojim činima trebaju pokazati da je njihovo obraćenje od njih učinilo nove ljude na sliku uskrsloga Krista.

Tko je sposoban da prihvati u samome sebi Krista kao »dar života«, on je već »novi čovjek« o kojem govori sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima kada nas poziva da (se odreknemo) odložimo »prijašenje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propust«, a da se obnavljamo »duhom svoje pameti« i obučemo »novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine« (Ef 4,20-24).
Tko se opredijeli za Krista, on se mora odreći grešnog načina života i svih zavodljivosti »svijeta grijeha« da bi bio spreman na neprestanu obnovu svojega života u Duhu Svetome. Ne može se vjerom pristati uz Krista, a ne promijeniti samu strukturu svojega bića i način svojega života.
Tko god se povjeri Isusu Kristu mora se obnoviti i preobraziti u novo biće, jer je On »kruh života« koji silazi s neba od Boga da bi dao život svijetu.
Oni koji uz Krista prijanjaju vjerom moraju živjeti Božjim životom.
Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da prihvatimo Isusa kao »živi kruh« i izvor vječnoga života u nama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 16,2-4. 12-15
Ps 78 (77)
Ef 4,17. 20-24
Iv 6,24-35

- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.09.2010., petak

201. VJENČANJE 1

SAKRAMENT SVETE ŽENIDBE
(VJENČANJE)




Pozdrav

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi mladenci, draga braćo i sestre!
Dobro došli u dom Gospodnji, u kuću Božju, pred oltar Božji!
S ovom dobrodošlicom i s najboljim i najljepšim čestitkama i željama koje Vam ja kao svećenik Božji i službenik svete Crkve upućujem u ime Božje i u ime Svete Crkve započet ćemo sada sa svetom Misom, sa spomen-žrtvom našega otkupljenja i našega spasenja u kojoj ćemo i slaviti još jedan veliki sakrament, sakrament svetog kršćanskog braka.

Propovijed

Hvaljen Isus i Marija!
Dragi mladenci, draga braćo i sestre!

Bilo je to za vrijeme Isusova života ovdje na zemlji da su njega i njegovu Majku Mariju neki od njihove rodbine i prijatelja pozvali na svadbu u Kani Galilejskoj. Božanska prisutnost Isusa Krista i njegove majke Marije na toj svadbi ne samo da je donijela blagoslov tim sretnim i presretnim mladencima i posvetila njihov brak, već ih je također i spasila od velike sramote pred svim gostima i uzvanicima zbog nestašice vina na svadbi.

Evo i dan danas naši mladenci N. i N. pozvali su ponovo na svoju svadbu Isusa Krista i njegovu majku Mariju ne iz straha da i njima ne bi ponestalo vina na svadbi te da ih Isus na čudesan način spasi od sramote pred gostima i uzvanicima, već iz sasvim dubljih i temeljitijih razloga; tj. iz želje da svoj novi zajednički život započnu u Ime Isusovo i Marijino i da svoj kršćanski brak utemelje na božanskoj ljubavi Presvetoga Srca Isusova i Bezgrešnoga Srca Marijina, jer kršćanski je brak sveta stvar, velika stvar.
Kršćanski brak je svet, jer ga je Isus posvetio sakramentom. To je sveti sakrament, to je, kako to lijepo kaže sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima, veliki sakrament, jer on je simbol, znak mistične i stvarne božanske ljubavi između Isusa Krista i njegove svete Crkve. Jedinstvo muža i žene u uzajamnoj ljubavi u svetom sakramentu kršćanskog braka označuje otajstvo jedinstva Krista i svete Crkve po kojem se ostvaruje Božje spasenje ljudskoga roda.

Zato muž treba da ljubi svoju ženu kao što Krist ljubi svoju crkvu te je život svoj dao za nju i krv je svoju prolio za nju na drvetu križa da je očisti i posveti, tako da je kao čistu i neokaljanu zaručnicu može združiti sa sobom u svojoj božanskoj ljubavi. Tako isto i muževi treba da ljube svoje žene kao svoja tijela jer tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.
Kao što Krist hrani i njeguje svojom ljubavlju i milošću svoju Crkvu, tako i muževi trebaju hraniti i njegovati svoje žene kao svoje tijelo jer nitko nikada ne mrzi svojega tijela.
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i njih dvoje bit će jedno tijelo.

A to sve isto vrijedi i za ženu. Svaka žena mora biti podložna svome mužu kao Gospodinu jer muž je glava žene kao i Krist Crkve. Kao što Crkva ljubi Krista i njemu je u svemu podložna, tako neka žena ljubi svoga muža i neka mu u svemu bude pokorna.

Stoga s punim pravom možemo reći, kako smo to već iz same riječi Božje čuli u današnjem prvom čitanju iz Knjige Mudrosti da kreposna, marljiva i čestita žena više vrijedi od svakoga srebra i zlata, od svakoga biserja i dragoga kamenja, jer je ona utjeha, radost, veselje i nada svojoj obitelji: svojem mužu i svojoj djeci, narodu iz kojeg je potekla i u kojem živi i Crkvi kojoj pripada. Svi velikani svijeta, svi najveći ljudi naroda i Crkve imali su uza se velike, kreposne i svete žene i majke.

Svaka žena i majka koja s ljubavlju prima u svoj naručaj, u svoj zagrljaj djecu koju joj Božja providnost šalje, ona prima samoga Isusa Krista u svoj dom, u svoju kuću i u svoju obitelj kao što ga je primila Blažena Djevica Marija.



Isto tako svaki muž i otac obitelji koji svoj život žrtvuje za svoju obitelj: za ženu i djecu, on svoj život daruje Bogu za svoj narod i za Božju Crkvu kao što je to učinio sv. Josip.
Sve što mi kršćani činimo i radimo to činimo i radimo za Isusa Krista, kaže sv. Pavao apostol, jer mi smo Kristovi, a Krist je naš. Ako živimo, živimo dakle za Isusa Krista, ako umiremo, umiremo za Isusa Krista.

Djeca koju dragi Bog daruje čestitu, valjanu i bogobojaznu mužu i ženi koji ljube Boga i trude se da hode njegovim stazama i da žive po njegovim zakonima, jesu najveći blagoslov Božji onima koji ga ljube. Kao što je svemogući Bog jedan u svojoj božanskoj naravi, a jedinstven i u ljubavi nerazdjeljiv u tri božanske osobe – Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i kao što je Isus Krist jedan u svojoj božanskoj i ljudskoj naravi, a jedinstven i u ljubavi nerazdjeljiv sa jednom Crkvom u mnoštvu djece Božje, isto tako u svetom kršćanskom braku treba da budu jedan muž i jedna žena jedinstveni i u ljubavi nerazdjeljivi u jednom braku sa svom djecom svojom.

Dragi mladenci, dragi brate N. i draga nevjesto N., Vi danas skupa ulazite u jedan novi zajednički život u kršćanskom braku, Vas dvoje skupa danas sklapate jedan sakrament: sakrament svete ženidbe.
Danas je Vaš dan, Vaše slavlje, dan i slavlje Vaše radosti i ljubavi.
Vaši roditelji, oni na nebu i ovi na zemlji, Vaša braća i sestre, rodbina, prijatelji i uzvanici su prisutni ovdje skupa s Vama da povećaju Vašu radost i uveličaju slavlje Vaše ljubavi.
Ovome danu i ovome slavlju se raduju u prvom redu dragi Bog i Majka Božja jer Vi ste prije svega i iznad svega njihova djeca i kao takve Bog Vas u svojoj Božanskoj ljubavi sjedinjuje kao muža i ženu u jednu ljubav i Vašu ljubav zapečatit će doživotnim i nerazriješivim pečatom svetog sakramenta, tj. sakramenta kršćanskog braka.



U vašem bračnom životu može se dogoditi da i Vama kao na svadbi u Kani Galilejskoj ponestane vina ljubavi, sloge i zajedničkog razumijevanja, ali ako se u tim teškim momentima i trenutcima Vašega života budete u molitvi obraćali Mariji, Majci Božjoj i Majci našoj i ako budete slušali njene savjete i upute kao sluge u Kani Galilejskoj, ona će uvijek posredovati kod Isusa, da vodu Vaših životnih poteškoća i nevolja pretvori u čudesno i dobro vino svoje božanske ljubavi.
Isus i Marija su s Vama i uvijek će biti uz Vas da Vam pomognu samo ako ih Vi budete ljubili i u svakidašnjim molitvama im se utjecali za pomoć.
Uz Vas su evo također i Vaši roditelji, braća i sestre, rodbina i prijatelji koji Vam žele reći da se ne bojite nikoga i ničega jer u životu nećete biti sami zato što s Vama žive oni koji Vas ljube i vole i koji će Vam uvijek pomoći u životnim poteškoćama i nevoljama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izr 31,10-13, 19-20, 30-31 (str. 438)
Ps 128 (127), 1-2. 3. 4-5 (str. 560; obr. str. 57)
Ef 5,2a. 25-33 (str. 547; obr 46-47)
Iv 2,1-11 (str. 642; obr. 67) – evanđelje

Misa Vjenčanja: str. 665 Misala
Molitva vjernika: str. 76-77
Molitva nad mladencima poslije molitve: Oče naš...! str. 83-84
Konačni blagoslov: str 87-89


- 22:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

202. VJENČANJE 2

BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA



»Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo.« (Mt 19,5)

Hvaljen Isus i Marija!
Dragi mladenci!

Iako ste rođeni zemljopisno daleko jedno od drugoga, ipak Božja providnost Vas je združila. Vi ste se jednoga dana susreli, upoznali se, zaljubili se jedno u drugo i odlučili ste ući u zajednički žvot u kršćanskom braku. I danas ćete Vašu ljubav svečano potvrditi pred Bogom i Crkvom u sakramentu svete ženidbe.

Mnogi ljudi pogrešno shvaćaju ljubav i zloupotrebljavaju njezino značenje i smisao. Tako neki ljubavlju nazivaju grijehe bludnosti izvan braka i grijehe preljuba u braku.
Dok drugi ljubavlju smatraju perverzne i protuprirodne sklonosti muškarca prema muškarcu i žene prema ženi. I što je najgore neke države svijeta i to baš kršćanske i katoličke tradicije su takve protuprirodne homoseksualne veze ozakonili i proglasili brakom i takve homoseksualne zajednice nazvali obitelj. I tako te države ruše temelje svake osnovne prirodne i normalne ljudske i društvene zajednice, a to su prirodno i normalno bračno zajedništvo života u ljubavi između muškarca i žene koje se zove obitelj.

Što je, dakle, ljubav? Ljubav je Bog!!!
Apostol ljubavi sveti Ivan evanđelist piše ovako: »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,16). Svaka prava i istinska ljubav potječe od Boga i ima svoj temelj u Bogu.
A to je u prvom redu roditeljska ljubav oca i majke prema svojoj vlastitoj prirodno rođenoj djeci. Zatim bratska i rodbinska ljubav između braće i sestara i bliže rodbine. I na koncu najveća od svih jest bračna ljubav između muškarca i žene u zakonitom i za nas kršćane sakramentalnom braku.

Da, Isus Krist svojom božanskom ljubavlju pročišćava i posvećuje tu prirodnu, krhku i slabu ljudsku ljubav između muža i žene i uzdiže je na dostojanstvo sakramenta.
A sakramenti su sredstva milosti i posvećenja čovjeka i spasenja ljudi. U sakramentima se Bog sjedinjuje s čovjekom i čovjek s Bogom.
Zato po riječima apostola Pavla kršćanski brak je »veliki Sakrament«, jer je simbol i znak božanske ljubavi između Krista – zaručnika i njegove Crkve – zaručnice.
I kao što je Krist toliko ljubio svoju Crkvu da je za nju predao svoj život i prolio svu svoju predragocjenu krv na drvetu križa da bi je očistio od svake ljage grijeha i kao neokaljanu i čistu zaručnicu sjedinio sa sobom, isto tako muž treba ljubiti svoju ženu kao vlastito tijelo i biti spreman za nju i život svoj dati.
Isto tako kao što je Crkva u svemu poslušna i pokorna svome zaručniku Kristu, tako govori apostol Pavao: »Žene neka budu podložne muževima kao Gospodinu! Jer, muž je glava žene kao i Krist Crkve (...) Pa kao što je Crkva podložna Kristu, tako i žene muževima u Svemu!« (Ef 5,22-24)

»Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.« (Mk 10,7-9)



Dakle, muž i žena moraju se uzajamno ljubiti i poštivati da bi mogli ostvariti ciljeve svojega zajedničkoga bračnoga života i da bi mogli lakše ispuniti svoje bračne obveze. A ciljevi braka su: uzajamno dobro samih supružnika u duhovnom i materijalnom smislu i da budu Božji suradnici u prenošenju života na nova ljudska bića, odnosno na svoje vlastito potomstvo. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti, a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobro braka i budućnost obitelji.
Bračna ljubav između muža i žene stoga neminovno zahtjeva od supružnika i ispunjenje njihovih bračnih obaveza: a to su ženidbena vjernost sve do smrti i plodnost braka, odnosno rađanje djece i njihov ljudski i kršćanski odgoj.
Da bi supružnici ostvarili svoje uzajamno dobro u svakom pogledu, muž i žena obećaju pred Bogom i Crkvom u sakramentu ženidbe ljubav i vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti sve do smrti.
Bračni savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazriješivim sve do groba. »Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja.« (Mk 10,9) govori Isus.

Isto tako plodnost je dar Božji supružnicima. Plodnost braka ili rađanje djece jedna je od svrha ženidbe. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajmnoj ljubavi supružnika. Ono niče iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Ako bračna ljubav nije plodna rađanjem djece onda se tu ne radi o ljubavi nego o sebičnosti (ili egoizmu).
Također Crkva koja se opredjeljuje za život, uči da svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života.
Stoga Crkva strogo osuđuje svako sprečavanje začeća djeteta i svaki pobačaj (ili abortus) i čedomorstvo djece naziva »strašnim zločinima«.
Ovaj nauk crkvenog Učiteljstva se temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja.
Tu je povezanost bračnog čina Bog ustanovio i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti.
»Pozvani da daju život, supružnici sudjeluju u Božjoj stvarateljskoj moći i očinstvu. „U dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskoga života, što treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će svoju zadaću ispuniti s ljudskom i kršćanskom odgovornošću.” (GS 50)« (KKC 2367)

Dijete nije neki dug, nego dar Božji roditeljima. Najuzvišeniji dar braka jest ljudska osoba. Zato se ni u kojem slučaju dijete ne može smatrati objektom vlasništva roditelja. Dijete Bogu pripada, a roditeljima je dano samo da ga čuvaju i odgajaju tako da postane pravim čovjekom i kršćaninom. A u tome je roditeljima potrebna Božja milost i pomoć koju će moći uvijek naći u molitvi.

Prema tome, dragi mladenci, ako želite živjeti svetim i čistim, kršćanskim i sakramentalnim bračnim životom, kako to danas obećavate Bogu i Crkvi, potrebno je da se svakodnevno zajednički molite, da prisustvujete nedjeljnoj svetoj Misi i da redovno primate svete skramente po kojima ćete uvijek biti sjedinjeni s Bogom i Bog s vama.



A u svim krizama vašega zajedničkoga bračnoga života obratite se u molitvi Majci Božjoj Mariji za pomoć, a Marija će kao i na svadbi u Kani Galilejskoj učiniti da njezin Sin Isus Krist svaku vodu vaših bračnih problema i nevolja pretvori u dobro vino ljubavi i uzajamnog razumijevanja. Samo u društvu Isusa i Marije bit ćete sretni ovdje na zemlji i jednoga dana blaženi na nebu.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ef 5,2a. 25-32 (str. 46)
Ps 128 (127), 1-2. 3. 4-5 (str. 57)
Mt 19,3-6 (str. 64)
(Mk 10,6-9 – str. 66)

Misa za vjenčanje: str. 665

- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

203. VJENČANJE 3

SAKRAMENT SVETE ŽENIDBE

Pozdrav mladencima

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre, dragi mladenci...!

Dobro došli u kuću Božju, u dom Božji, pred oltar Gospodnji! S ovom dobrodošlicom i s najboljim i najljepšim čestitkama i željama, koje Vam ja kao svećenik Božji, i službenik svete Crkve upućujem u ime Božje i u ime Crkve, započet ćemo sada sa sv. Misom, sa spomen-žrtvom našeg otkupljenja i našega spasenja, u kojoj ćemo slaviti i još jedan veliki sakrament, tj, sakrament kršćanskoga braka ili svete Ženidbe.

Propovijed

BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA U OBITELJI


»Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.« (Mk 10,9)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre, dragi mladenci!

Vi ste na Vaše »ženidbene pozivnice« stavili iz »hvalospjeva ljubavi« sv. Pavla apostola ove redke: »Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, (...) sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.« (1 Kor 12,4-5a; 7-8)

Ovim citatom iz »hvalospjeva ljubavi« svetoga Pavla apostola dali ste mi povoda da Vam govorim o »istinskoj Ljubavi« koja će danas Vas dvoje sjediniti u jedno u kršćanskome braku.


Nonet franjevaca konventualaca: Hvalospjev ljubavi

Što je, dakle, ljubav?
Ljubav je Bog!!!
Apostol ljubavi, sveti Ivan evanđelist, piše ovako: »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,16).

Ljubav, dakle, ima svoj početak u Bogu i od Boga proizlazi.
Ljubav je apsolutno potrebna za izgradnju svake ljudske i crkvene zajednice, a pogotovu za izgradnju jedne obitelji.
Čovjek, stvoren na sliku Božju ne ostvaruje smisao svojega života samo u materijalnim dobrima, nego nosi u sebi potrebu susreta s jednim bićem koje je sposobno da uđe u zajedništvo ljubavi i života s njime.
Zato čovjek u ženi otkriva drugu sliku samoga sebe. Tajna veličine čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju ne sastoji se u mužu i ženi odvojeno, nego u zajedništvu njihovih osoba sve do potpunog i plodonosnog sjedinjenja u uzajamnom dijalogu ljubavi.
Stoga spolno određenje muškarca i žene kao i cijelo njihovo ljudsko biće trebaju se shvatiti kao prisutnost, prepoznavanje, dar i prihvaćanje jedno drugoga.



Ta istovrsnost muškarca i žene, a u isto vrijeme duboka raznolikost, sačinjavaju njihovu privlačnost i pripadnost jednoga drugome.
Zato samo muškarac i žena mogu sklopiti bračni savez ljubavi i života i tako zajedno osnovati jednu obitelj.
Stoga ženidbena ljubav i bračni život ulaze u vrhunski plan Boga Stvoritelja.
Zato »reče Gospodin Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.”« (Post 2,18)

I kad Gospodin Bog, kako piše u sv. Pismu, napravi ženu od »rebra« što ga je uzeo od čovjeka te mu je predstavi kao svadbeni dar, čovjek pun radosti reče: »Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od Čovjeka kad je uzeta!« (Post 2,23)
Istom u ženi, dakle, čovjek otkriva svoj par, biće sebi blisko, svoje drugo »ja«. I kao što je »rebro« dio čovječjeg tijela, tako i žena, iako različita od čovjeka, preodređena je da skupa s njime sačinjava »jedno tijelo«. Zato naravna snaga ljubavi koja veže muža i ženu jača je od one koja veže djecu s njihovim roditeljima.
»Stog će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.« (Post 2,24)



Prema tome Bog je u početku naumio da jedinstvo između muža i žene bude čvrsto. On ih je stvorio kao bića koja se uzajamno nadopunjuju i koja zajedno tvore jedan život. Njihova uzajamna ljubav jest osobni dar koji treba prožimati sav njihov život. Radi toga sreća muškarca se nalazi u njegovoj dobroj ženi, njihova zajednička sreća u njihovoj djeci.

Dakle, muž i žena moraju se uzajamno ljubiti i poštivati da bi mogli ostvarivati ciljeve svojega zajedničkog bračnoga života i da bi mogli lakše ispuniti svoje bračne obaveze. A ciljevi braka su: uzajamno dobro samih supružnika u duhovnom i materijalnom smislu i da budu Božji suradnici u prenošenju života na nova ljudska bića, odnosno na svoje vlastito potomstvo. Stoga bračna ljubav između muža i žene neminovno zahtjeva od supružnika i ispunjenje njihovih bračnih obaveza: a to su ženidbena vjernost sve do smrti i plodnost braka, odnosno rađanje djece i njihov ljudski i kršćanski odgoj. Da bi supružnici ostvarili svoje uzajamno dobro u svakom pogledu, muž i žena obećavaju pred Bogom i Crkvom u sakramentu ženidbe ljubav i vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti sve do smrti. Bračni savez koji muž i žena slobodno sklapaju nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazriješivim sve do groba.
»Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja.« (Mk 10,9) – govori Isus.

Dakle, uzajamna pripadnost muža i žene temelji se na stvoriteljskoj volji Božjoj i nema ljudske vlasti koja se u to smije miješati. Na taj način Krist potvrđuje nerazriješivost braka, jer u njemu se jedna osoba potpuno daruje drugoj u ljubavi.
Muž i žena sjedinjeni skupa u ljubavi bračnim savezom ostvaruju božansku moć stvaranja života.
Stoga ljudska »spolnost« ima veliku vrijednost i dostojanstvo jer putem njezine pravilne upotrebe prolazi misterij ili otajstvo ljubavi i života. Zato je plodnost dar Božji supružnicima.
Plodnost braka ili rađanje djece je jedna od svrha ženidbe.
Dijete je plod i dovršenje uzajamnog dara supružnika ono niče iz samoga srca njihove ljubavi. Ako bračna ljubav nije plodna rađanjem djece onda se tu ne radi o ljubavi nego o sebičnosti ili egoizmu. Također Crkva, koja se opredjeljuje za život, uči da svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života.
Stoga Crkva strogo osuđuje svako sprečavanje začeća djeteta i svaki pobačaj ili abortus i čedomorstvo djece naziva se »strašnim zločinima«.



Dijete je najveći dar Božji roditeljima, jer najuzvišeniji dar braka jest ljudska osoba. Dijete Bogu pripada, a roditeljima je dano samo da ga čuvaju i odgajaju tako da postane pravim čovjekom i kršćaninom.
A u tome je roditeljima potrebna Božja milost i pomoć koju će moći uvijek naći u molitvi.
Prema tome, dragi mladenci..., ako želite živjeti svetim i čistim, kršćanskim životom, kako to danas obećavate Bogu i Crkvi, potrebno je da se svakodnevno zajednički molite, da prisustvujete nedjeljnoj svetoj Misi i da redovno primate svete sakramente po kojima ćete uvijek biti sjedinjeni s Bogom i Bog s Vama.
Isus i Marija su s Vama i uvijek će biti uz Vas da Vam pomognu samo ako ih Vi budete ljubili i u svakidašnjim molitvama im se utjecali za pomoć.
Neka Vas Majka »lijepe Ljubavi« uvijek čuva u Božjoj ljubavi.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 2,18-24
1 Kor 12,31.1.3-8a (str 45)
1 Iv 4,16 s.
Ps 128 (127), 1-2. 3. 4-5 (str. 57)
Mk 10,6-9 (str. 66)

Misa Vjenčanja: str. 665 Misala
Molitva vjernika: str. 76-77
Molitva nad mladencima poslije molitve: Oče naš...! str. 83-84
Konačni blagoslov: str 87-89

- 20:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

204. VJENČANJE 4

SAKRAMENT SVETE ŽENIDBE
(Vjenčanje)


Pozdrav

Hvaljen Isus i Marija!
Dragi mladenci, draga braćo i sestre!

Dobro došli u dom Gospodnji, u kuću Božju, pred oltar Božji! S ovom dobrodošlicom i s najboljim i najljepšim čestitkama i željama koje Vam ja kao svećenik Božji i službenik svete Crkve upućujem u ime Božje i u ime Crkve započet ćemo sada sa svetom Misom, sa spomen-žrtvom našega otkupljenja i našega spasenja u kojoj ćemo slaviti i još jedan veliki Sakrament, tj. sakrament svetog Kršćanskog braka ili svete Ženidbe.



Propovijed

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre, dragi mladenci!

Bilo je to za vrijeme Isusova života ovdje na zemlji da su njega i njegovu Majku Mariju neki od njihove rodbine i prijatelja pozvali na svadbu u Kani Galilejskoj.
Božanska prisutnost Isusa Krista i njegove Majke Marije na toj svadbi ne samo da je donijela blagoslov tim sretnim i presretnim mladencima i posvetila njihov brak, već ih je također i spasila od velike sramote pred svim gostima i uzvanicima zbog nestašice vina na svadbi.

Evo i danas naši mladenci N. i N. pozvali su ponovo na svoju svadbu Isusa Krista i njegovu Majku Mariju, ne iz straha da i njima ne bi ponestalo vina na svadbi te da ih Isus na čudesan način spasi od sramote pred gostima i uzvanicima, nego iz sasvim dubljih razloga i temeljitijih ciljeva; odnosno iz želje da svoj zajednički život započnu u Ime Isusovo i Marijino i da svoj kršćanski brak utemelje na Božanskoj ljubavi Presvetog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina, jer kršćanski brak je sveta stvar, velika stvar.
Kršćanski brak je svet, jer ga je Isus posvetio sakramentom svete Ženidbe.
To je sveti sakrament; to je kako to lijepo kaže sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima, veliki sakrament, jer on je simbol, znak mistične i stvarne božanske ljubavi između Isusa Krista i njegove svete Crkve.
Jedinstvo muža i žene u uzajamnoj ljubavi u svetom sakramentu kršćanskog braka označuje otajstvo jedinstva Krista i svete Crkve po kojem se ostvaruje Božje spasenje ljudskoga roda.

Zato muž treba da ljubi svoju ženu kao što Krist ljubi svoju Crkvu te je život svoj dao za nju i krv je svoju prolio za nju na drvetu križa da je očisti i posveti tako da je kao čistu i neokaljanu zaručnicu može združiti sa sobom u svojoj božanskoj ljubavi. Tako isto i muževi treba da ljube svoje žene kao svoja tijela jer tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.
Kao što Krist hrani i njeguje svom svojom ljubavlju i milošću svoju Crkvu, tako i muževi trebaju hraniti i njegovati svoje žene kao svoje tijelo jer nikada nitko ne mrzi svoga tijela.
»Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih biti će jedno tijelo.« (Post 2,24)

A to sve isto vrijedi i za ženu. Svaka žena mora biti podložna svome mužu kao Gospodinu, jer muž je glava žene kao i Krist Crkve. Kao što Crkva ljubi Krista i njemu je u svemu podložna, tako neka žena ljubi svoga muža i nek mu u svemu bude pokorna.



Stoga s punim pravom možemo reći, (kako smo to već iz same riječi Božje čuli u prvom čitanju iz Knjige Mudrosti), da kreposna, marljiva i čestita žena više vrijedi od svakog srebra i zlata, od svakog biserja i dragoga kamenja, jer je ona utjeha, radost, veselje i nada svojoj obitelji: svojem mužu i svojoj djeci, narodu iz kojeg je potekla i u kojem živi i Crkvi kojoj pripada. Svi velikani svijeta, svi najveći ljudi naroda i Crkve imali su uza se velike, kreposne i svete žene i majke.

Svaka žena i majka koja s ljubavlju prima u svoj naručaj, u svoj zagrljaj djecu – koju joj Božja providnost šalje, ona prima samoga Isusa Krista u svoj dom, u svoju kuću i u svoju obitelj kao što ga je primila Blažena Djevica Marija.

Isto tako svaki muž i otac obitelji koji svoj život žrtvuje za svoju obitelj: za svoju ženu i djecu, on svoj život daruje Bogu za svoj narod i za Božju Crkvu kao što je to učinio sv. Josip. Sve što mi kršćani činimo i radimo za Isusa Krista, kaže sv. Pavao apostol, jer mi smo Kristovi, a Krist je naš. Ako živimo, živimo, dakle, za Isusa Krista; ako umiremo, umiremo za Isusa Krista.

Djeca koju dragi Bog daruje čestitu, valjanu i bogobojaznu mužu i ženi koji ljube Boga i trude se da hode njegovim stazama i da žive po njegovim zakonima jesu najveći blagoslov Božji onima koji ga ljube.
Kao što je svemogući Bog jedan u svojoj božanskoj naravi, a jedinstven i u ljubavi nerazdjeljiv u Tri Božanske Osobe: Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i kao što je Isus Krist jedan u svojoj božanskoj i ljudskoj naravi, a jedinstven i u ljubavi nerazdjeljiv sa svojom Crkvom u mnoštvu djece Božje; isto tako u svetom kršćanskom braku trebaju biti jedan muž i jedna žena jedinstveni i u ljubavi nerazdjeljivi u jednom braku sa svom djecom svojom.

Dragi mladenci N. i N., Vi danas skupa ulazite u jedan novi zajednički život u kršćanskom braku, Vas dvoje skupa danas sklapate jedan Sakrament: Sakrament svete Ženidbe.
Danas je Vaš dan, Vaše slavlje, dan i slavlje Vaše radosti i ljubavi.
Vaši roditelji, Vaša braća i sestre, rodbina, prijatelji i uzvanici su prisutni ovdje skupa s Vama da povećaju Vašu radost i uveličaju slavlje Vaše ljubavi. Ovome danu i ovome slavlju raduju se u prvom redu dragi Bog i Majka Božja, jer Vi ste prije svega i iznad svega njihova djeca i kao takve Bog Vas u svojoj božanskoj ljubavi sjedinjuje kao muža i ženu u jednu ljubav i vašu ljubav zapečatit će doživotnim i nerazrješivim pečatom svetog Sakramenta, tj. Sakramenta kršćanskoga braka.


Vjenčanje u Kani - dio freske u kapeli u Padui

U Vašem bračnom životu može se dogoditi da i Vama kao na svadbi u Kani Galilejskoj ponestane vina ljubavi, sloge i zajedničkog razumijevanja, ali ako se u tim teškim momentima i trenutcima Vašega života budete u molitvi obraćali Mariji, Majci Božjoj i Majci našoj i ako budete slušali njezine savjete i upute kao sluge u Kani Galilejskoj, On će uvijek posredovati kod Isusa da vodu Vaših životnih poteškoća i nevolja pretvori u čudesno i dobro vino svoje božanske ljubavi.

Isus i Marija su s vama i uvijek će biti uz Vas da Vam pomognu samo ako ih Vi budete ljubili i u svakidašnjim molitvama im se utjecali za pomoć. Uz vas su evo također i Vaši roditelji, braća i sestre, rodbina i prijatelji koji Vam žele reći da se ne bojite nikoga i ničega, jer u životu nećete biti sami zato što s Vama žive oni koji Vas ljube i vole i koji će Vam uvijek pomoći u životnim poteškoćama i nevoljama.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 2,18-24 (Obr. 34)
Izr 31, 10-13, 19-20. 30.31 (str. 438)
Ps 128 (127), 1-2. 3. 4-5 (str. 438-439; Obr. str. 57)
Ef 5,2a. 25-33 (str. 547; Obr. srt 46-47)
Iv 2,1-11 (str. 642; Obr. 67)

Misa Vjenčanja: str. 665 Misala
Molitva vjernika: str. 76-77
Molitva nad mladencima poslije molitve: Oče naš...! str. 83-84
Konačni blagoslov: str 87-89

- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VJENČANJE 5

BOŽJI NAUM O BRAKU I OBITELJI

Čovjek, slika Boga i ljubavi


Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre, dragi mladenci!

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku; pozivajući ga ljubavlju na postojanje. Istodobno je Bog pozvao čovjeka na ljubav.

Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva ljubavi.
Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku i trajno je uzdržavajući u postojanju, Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva.
Ljubav je, dakle, temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića.



Dosljedno tome, spolnost, kojom se muž i žena međusobno predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto jedino biološko, već zadire u ljudsku osobnost kao takvu.
Ona (spolnost) se istinski ljudski ostvaruje jedino ako je cjelovit dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno predaju jedno drugome sve do smrti. Tjelesno bi predanje bilo laž ako nije znak i plod potpunog osobnog predanja, u kojem je prisutna cijela osoba, pa i u svojoj vremenitosti. Ako osoba nešto pridržava za sebe, pa i mogućnost da se drukčije opredijeli za budućnost, time prestaje biti posvemašnje predanje.

Ta cjelovitost, koju traži bračna ljubav, isto tako odgovara i zahtjevima odgovorne plodnosti: budući da je ona usmjerena rađanju ljudskoga bića, po svojoj naravi nadilazi čisto biološki poredak i obuhvaća skup osobnih vrednota za čiji je skladan rast nužno da oba roditelja trajno i skladno daju svoj prilog.

Jedino »mjesto«, koje omogućuje takvo darivanje u svoj svojoj istinitosti, jest ženidba, to jest ugovor bračne ljubavi ili svjestan i slobodan izbor kojim muž i žena prihvaćaju prisnu zajednicu života i ljubavi kako ju je htio sam Bog i koja svoje pravo značenje očituje jedino u tom svijetu.
Ustanova ženidbe nije nepravedno uplitanje Crkve, društva ili neke vlasti, niti je to izvanjsko nametanje neke forme, već unutarnji zahtjev ugovora bračne ljubavi koji se javno potvrđuje jedinstvenim i isključivim, jer jedino se tako živi puna vjernost naumu Boga Stvoritelja.
Ta vjernost, daleko od toga da smanjuje slobodu osobe, osigurava je naprotiv od svake samovolje i relativizma, te je čini dionikom u stvoriteljskoj Mudrosti.

Isus Krist objavljuje izvornu istinu o ženidbi, istinu »početka«, te oslobađajući čovjeka tvrdoće srca, osposobljuje ga da je u cjelovitosti ostvaruje. Snagom sakramentalnosti svoje ženidbe, supružnici su međusobno nerazdruživo povezani, pripadajući jedno drugome, oni doista, sakramentalnim znakom, uprisutnjuju odnos Krista s njegovom Crkvom.
Bračni su drugovi, dakle, za Crkvu trajno podsjećanje onoga što se zbilo na križu. Oni su jedan za drugoga i za svoju djecu svjedoci spasenja kojega ih sakrament čini dionicima. Ženidba je kao i svaki sakrament spomen-čin, posadašnjuje i proročki navještaj događaja spasa.

Prema Božjem naumu ženidba je temelj šire zajednice obitelji, jer sama ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su k rađanju i odgoju djece u kojima oni nalaze svoju krunu.



U svojoj najdubljoj stvarnosti ljubav je u biti dar, a bračna se ljubav, ako supružnike vodi k uzajamnoj »spoznaji« koja ih čini »jednim tijelom«, ne iscrpljuje u bračnom paru.
Ta bračna ljubav osposobljava supružnike za najveće moguće darivanje, kojim postaju s Bogom suradnici u davanju života drugoj ljudskoj osobi. Tako bračni drugovi dok se predaju jedno drugome, preko samih sebe daruju jedno stvarno biće, dijete, živi odraz svoje ljubavi, trajni su znak bračnog jedinstva te živa i nerazrješiva sinteza svoga bića kao oca i majke.

Postavši roditeljima, bračni drugovi od Boga primaju dar nove odgovornosti. Njihova je roditeljska ljubav pozvana da za njihovu djecu postane vidljiv znak same ljubavi Boga, »od kojega ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji« (Ef 3,15).

U braku i obitelji stvara se čitav niz međuljudskih odnosa: - zaručnički odnosi, očinstvo - majčinstvo, sinovstvo - bratstvo – preko koji ih je svaka osoba uvedena u »ljudsku obitelj« i u »Božju obitelj« - Crkvu.

Kršćanski brak i obitelj grade Crkvu. U obitelji, naime, ljudska osoba nije samo rođena i odgojem postupno uvođena u ljudsku zajednicu, već po preporodu krsta i odgojem vjere ona je isto tako uvedena u Božju obitelj – Crkvu.

Ljudska obitelj, razorena grijehom, otkupiteljskom je snagom Kristove smrti i uskrsnuća ponovno uspostavljena u svome jedinstvu.
Kršćanska je ženidba, koja ima udjela u spasenjskoj djelotvornosti toga događaja, prirodno mjesto na kojem se ostvaruje uklapanje ljudske osobe u veliku obitelj Crkve.



Nalog, koji je na početku dan mužu i ženi, da rastu i množe se, doseže tako svu svoju istinu i svoje puno ostvarenje.

Obitelj, rođena iz sakramenta ženidbe, za Crkvu je kolijevka i mjesto gdje može ostvariti svoje vlastito uključenje u ljudske naraštaje, a te naraštaje u Crkvu.
A u tome je roditeljima potrebna Božja milost i pomoć koju će moći uvijek naći u molitvi.
Prema tome, dragi mladenci, ako želite živjeti kršćanskim i sakramentalnim bračnim životom, kako to danas obećavate Bogu i Crkvi, potrebno je da se svakodnevno zajednički molite, da prisustvujete nedjeljnoj svetoj Misi i da redovno primate svete sakramente po kojima ćete uvijek biti sjedinjeni s Bogom i Bog s vama.
Isus i Marija su s Vama i uvijek će biti uz Vas da Vam pomognu samo ako Vi ih budete ljubili i u svakidašnjim molitvama im se utjecali za pomoć.
Neka Marija, Kraljica obitelji Vas uvijek čuva u Božjoj ljubavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 1,26-28. 31a (str. 32)
Ps 128 (127), 1. 2. 3. 4-5 (str. 57)
Mt 19,3-6 (str. 64)

- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.09.2010., četvrtak

GODINA B - 19. NEDJELJA KROZ GODINU

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ISUS KRIST JE KRUH VJEČNOGA ŽIVOTA


»Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj tko od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta.« (Iv 6,47-51)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svako živo biće uzdržava se i raste hraneći se. Isto vrijedi i za naš nadnaravni kršćanski život. Bez nebeskoga kruha ne možemo imati života u sebi.
Zato Isus proglašuje da je On živi kruh koji je s neba sišao za život svijeta. Stoga više nego svagdanja hrana i piće za tijelo, čovjeku je potreban sam Isus Krist, koji je Kruh života.
A svima onima koji uz njega prianjaju vjerom, Isus obećava da će živjeti Božjim životom.


Prorok Ililja

Zato tajanstvena hrana kojom je bio okrijepljen prorok Ilija na svom teškom putu do Božjeg brda Horeba, od kršćanske tradicije se već odavno tumači kao pralik Euharistije.
Euharistijska okrepa oduvijek se zove popudbina, ne samo kad se nosi umirućima, nego i živima. To je Hrana i Piće da ne klonemo na putu u nebesku domovinu. To je Hrana i Piće kojima je Bog krijepi svoju Crkvu (Božju) na putu, u hodu (Ecclesia peregrinans). Stoga je Euharistija izraz vrhunske Božje ljubavi i brige za zajednicu svojih vjernika, za Crkvu.

Tako veliki borac Božji Ilija za vrijeme otpadnika kralja Ahaba i bezbožne kraljice Jezabele osjeća premorenost u svojoj misiji i naporima oko očuvanja (pravovjernosti) prave vjere u Boga u svome narodu.
Odlučio je zato poći u pustinju, očito do Božjeg brda Horeba, do Sinaja da se – u blizini Božjoj ponovo ohrabri i napuni božanskim snagama. Ali, eto, on na putu sustaje. Bog ga čudesno hrani i krijepi snom. Potom ga budi i potiče da nastavi put, dug put do Gospodnjega brda Horeba.
»On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Gospodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!” Ustao je, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.« (1 Kr 19,6-8)

Euharistija nam ne daje samo snage za život, nego nas iznad svega potiče na pravu i istinsku ljubav prema Bogu i čovjeku. A to je plod stanovanja Duha Svetoga u nama.
Naročiti plod Duha Svetoga i vrhunski način nasljedovanja Kristova jest velikodušnost u praštanju.
Upravo po tom uzajamnom praštanju i još više po uzajamnoj ljubavi naš kršćanski život postaje ona prava, miomirisna žrtva Bogu ugodna, u Kristu. Takav ima biti novi život onih koji su vjerom povezani s Kristom. Zato sv. Pavao apostol poručuje svima nama: »Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!
Budite, dakle, nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.« (Ef 4,31-5,2)

Time je naš kršćanski život označen kao putovanje prema nebeskoj domovini i kao napredovanje i rast u sve većoj sazrelosti u Duhu Svetome. Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da svi prihvatimo Isusa kao živi kruh, izvor vječnog života u nama.
Ali u taj najveći misterij Kristove osobe može vjernika uvesti samo nebeski Otac.
Da bi se čovjek vinuo do pune osobne privrženosti Kristu Isusu, treba da bude od Oca privučen i od njega poučen.
»Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. (...) Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni. To ne znači da je tko vidio Oca. Samo onaj koji dolazi od Boga vidio je Oca.« (Iv 6,44. 45b.-46) – kaže Isus.

U ovim Isusovim riječima se ističe uskrsni značaj Euharistije. Život koji nam Krist dariva je punina egzistencije, to je uskrsni i vječni život.
»Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba da onaj tko od njega jede ne umre nikada. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje za život svijeta.« (Iv 6,47-51)



Na taj način povezani s Isusom, mi postajemo najintimnije povezani i među sobom. To je euharistijsko bratstvo. A onda kada smo postali jedno među sobom, po Isusu mi postajemo jedno i s nebeskim Ocem. Veza toga jedinstva jest Duh Sveti.
Tako po toj euharistijskoj povezanosti s Kristom i mi postajemo kao i Isus »čovjek za druge« ljude.
Zato nas Isus i hrani samim svojim za nas predanim tijelom i svojom za sve nas prolivenom krvlju.
U tome se sastoji sva žrtvena vrijednost cijeloga našega kršćanskoga života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 19,4-8
Ps 34 (33)
Ef 4,30-5,2
Iv 6,41-51

- 22:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 20. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
EUHARISTIJA JE BOŽANSKA HRANA I PIĆE ZA ŽIVOT VJEČNI


»Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« (Iv 6,53-56)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Gospodin Isus Krist ne pušta svoje da umiru od gladi. Zato im nudi za hranu svoje tijelo i za piće svoju krv po kojima postaju dionici njegova života, dionici vječnoga života.
Euharistija je ta božanska hrana i piće besmrtrnim dušama za život vječni.

Tako u svjetlu Kristovih ostvarenja, Crkva prepoznaje u ovom odlomku iz Knjige Mudrosti nagovještaj Euharistije. Bog se tu iskazuje kao uosobljena Mudrost koja »je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova.« (Izr 9,1)


Ta Mudrost je nama kršćanima druga božanska osoba, Isus Krist, naš Otkupitelj (usp 1 Kor 1,30). On je, sišavši na zemlju, sazidao doista kuću, svoju Crkvu, da nas u njoj može sve okupiti oko sebe.
Sedam stupova, što ih je božanska Mudrost isklesala za tu kuću, označavaju sedam svetih sakramenata koji izražavaju savršenost i ljepotu te kuće.

Posred te kuće priređena je gozba. Zna se, to je euharistijska gozba, sveta Večera. Pozivatelji i pozivnice upućene su na sve strane. Svi su pozvani. Bog je veliki ugostitelj i gostoprimac. On je čovjekoljubljivi Bog koji čovjeka, sve ljude, zove na nutarnju gozbu s njime, na nutarnji suživot s blaženim trojstvom (usp. 1 Pt 1,4; Iv 14,23).
Mudrost Božja poziva sve ljude na svoju gozbu: »Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomješala. Ostavite ludost, da biste živjeli i hodite putem razboritosti.« (Izr 9,5.6)

To je slika Riječi Božje koja nam objavljuje Oca i siti nas svojim tijelom i svojom krvlju. Stoga kršćanin, kome je objavljeno otajstvo Krista, ponaša se razborito i razumno.
On živi u stalnom odabiru i opredjeljivanju za Boga i njegovo Kraljevstvo. I tako u svijetu, u kojemu često prevladava zlo, vjernik će nastojati što bolje upotrijebiti vrijeme i svaki njegov čas iskoristiti za svoju vječnost.
»Prema tome, - upozorava nas apostol Pavao, - pomno pazite kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri, iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli! Zato ne budite bezumni, nego uočavajte što je volja Gospodnja!« (Ef 5,15-17)



Tako se Euharistija produžuje u sav naš život i zahvaća cijelu svakidašnjicu. To nam pomaže da se ispunimo Duhom Božjim i međusobnom ljubavlju.
Ispunjeni Duhom Svetim mi ćemo uvijek i posvuda zahvaljivati Bogu, osobito na liturgijskom skupu. A ti skupovi su Bogu ugodni kad Božja riječ i pjesma prožimlje cijelu zajednicu koja na taj način razgovara između sebe i s Bogom.
Euharistijski sastanak za svetkovanje spomenčina Gospodnjeg osobito je očitovanje jedinstva naroda Božjega. Sama Euharistija na nevidljiv način ostvaruje nadnaravno zajedništvo i unutrašnje jedinstvo kršćana, ali se to mora izvana očitovati i u samoj celebraciji. Zato u toj celebraciji treba da što aktivnije sudjeluju svi vjernici. Liturgijsko sudjelovanje je pravilno samo onda ako dolazi iz srca, jer Boga treba slaviti u svojemu srcu.
Tada će se zahvalnost prema Bogu za sve ono što smo primili nužno pokazati i u svakidašnjem životu vjernika.
Tako raspoloženje i milosti koje smo primili kod Mise i pričesti moramo prenijeti u sve svoje životne prilike i potrebe.

Mana u pustinji kojom je Bog na otajstven način hranio svoj odabrani izraelski narod slika je pravoga kruha života. Krist u Euharistiji je živi kruh i daje nam svoje tijelo i svoju krv za hranu i piće da bi i mi mogli živjeti u njemu životom Božje djece. Kao što je Isus od svoje volje dao svoje tijelo u smrt, tako ga svojom vlašću daje i nama za hranu.
Zbog toga Gospodin na najodlučniji način tvrdi da je čovjeku za posjedovanje božanskoga vječnog života nužno potrebno blagovati njegovo tijelo i piti njegovu krv.
Spominjući i svoju krv kao piće Isus još jasnije predočuje da se radi o žrtvi njegova života.

Ta Kristova žrtva u Misi »postaje sakramentalno prisutna na našim oltarima« (Pavao VI., Vjerovanje) s kojih nam onda Krist daje da blagujemo njegovo tijelo i krv kao istinito jelo i piće. Budući da tim blagovanjem u nama ostaje Krist i mi u njemu, kao naravno slijedi da to osigurava vječni život u Kristu čitavom našem biću.
Dakle, i uskrsnuće našem tijelu. Tako se otajstvenim blagovanjem tijela i krvi Kristove, mi pretvaramo u Krista koji za se i za nas posjeduje puninu i vječnost života.
»Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« (Iv 6,53-56)



Ovo još nije dosta Isusu koji nam hoće otkriti svu svoju ljubav što nam se pruža u Euharistiji.
Zato Isus jasno i svečano izjavljuje: »Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.« (Iv 6,57).
Veća se punina života ne da ni zamisliti. S Isusove je strane naše euharistijsko Sjedinjenje s njim zaista potpuno. A da to sjedinjenje bude i s naše strane potpuno, nije dosta samo se pričestiti, nego uložiti sve sile da se sve više pretvaramo u Krista.
»Budući da nam se ovaj sakrament daje kao jelo i piće, ono za duhovni život ima iste učinke kao i jelo i piće za tjelesni život: uzdržava ga, umnaža, oporavlja i razveseljuje.« (Toma Akvinski)
Neka tako bude i s naše strane.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izr 9,1-6
Ps 34 (33)
Ef 5,15-20
Iv 6,51-58

- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 21. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
VJERA U BOGA: OPREDJELJENJE ZA ISUSA KRISTA

»Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!« (Iv 6,53-56)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!



Sva je povijest spasenja saveznički susret Boga i čovjeka. Stari je savez susret Boga s Abrahamom, Izakom, Jakovom, Noom, Mojsijem i njihovim potomstvom.
Novi je savez, zapečaćen Kristovom krvlju, susret Boga i čovjeka u Crkvi djelovanjem Duha Svetoga.

Stoga postoji zakon koji upravlja odnosima između Boga i čovjeka. Današnje nam bogoslužje pomaže da taj zakon otkrijemo i poziva nas da nad njim razmatramo: To je zakon Ljubavi. Ljubav Božja je besplatna i pretječe svaki čovjekov čin ili zaslugu, ali čovjek pred tolikom ljubavlju Božjom ne može ostati pasivan ili ravnodušan, nego mora slobodno prihvatiti i potvrditi taj izbor te i on odabrati Boga.

Današnje prvo čitanje iz knjige o Jošui opisuje nam taj dramatični trenutak u kojem Bog od čovjeka otvoreno traži taj izbor. Bog je odabrao hebrejski narod, obasuo ga dobročinstvima, sve to dragovoljno i besplatno. Sada, kad taj narod ima primiti u posjed obećanu zemlju, Bog od njega traži da se odluči: kome će služiti – Gospodinu pravome Bogu ili drugim tuđinskim lažnim bogovima? Kušnja je bila stvarna, a ne samo izmišljena. Ali odgovor je bio: »I mi ćemo služiti Gospodinu, jer on je Bog naš!« (Jš 24,48b)
Na taj način izabrani narod, prije no što je ušao u obećanu zemlju, u Šekemu obnavlja sinajski savez. Bit svakog saveza s Bogom jest u tome da se čovjek trudi Boga ljubiti i služiti mu svim svojim bićem. I tako je narod konačno mogao ući u posjed obećane zemlje.

Danas nas Isus poziva na opredjeljenje. Kršćanin je kao pojedinac i kao Crkva pozvan da njeguje svoju opredijeljenost za Krista.
Kao i izabrani Božji narod i kao i prvi Isusovi učenici, izabrani smo i mi. Izabrani smo da budemo predmet njegove ljubavi, primljeni u Božju obitelj po krštenju, pripušteni k njegovu stolu u euharistiji i predodređeni za »blaženu nadu« u dolazak njegova kraljevstva.

I mi smo odabrali Boga. To smo prvi put učinili prigodom krštenja kad smo svečano izjavili da ćemo vjerovati u Krista i u nikoga drugoga.
U Evanđelju, na kraju Isusova govora o Kruhu života, točnije o njemu samome kao Kruhu života, povela se teška rasprava i između samih učenika.
Nastalo je veliko dijeljenje i opredjeljivanje. Jedni zauzeše negativan stav prema njemu i zauvijek ostaviše Isusa, drugi mu povjerovaše i zauvijek se združiše s njime i ostadoše njegovi prijatelji.
Ostadoše Dvanaestorica koji će dati oblik Crkvi.
Oni povjerovaše da je Krist Kruh – tijelo i Piće – Krv što treba »jesti i piti«.



U tom govoru Isus upućuje na svoje uskrsnuo stanje, jer u Euharistiji je nazočan Uskrsli Krist, sav životan i životvoran.
Ali samo u ozračju Duha Svetoga u kojem se to zbiva, može se to sve shvatiti.
Stoga se Duh Sveti zaziva nad misni kruh i vino, prije pretvorbe da ih oživotvori kao što je nekoć oživotvorio krilo presvete Djevice Bogorodice Marije.
Duh Sveti se zaziva da bismo taj »kruh života« blagovali u Duhu, to jest u vjeri. Ako blagujemo od tog kruha, onda i mi postajemo sutjelesnici i sukrvnici Isusovi, odnosno srodnici Tijela i Krvi Kristove. Tako Euharistija sa svime što ona uključuje o Božjoj objavi o Bogočovjeku, o zajednici saveza između Boga i čovjeka postaje središnje otajstvo naše vjere. Tu vjeru u nama izaziva i podržava Duh Sveti.

Zato Evanđelje završava svečanom ispoviješću vjere sv. Petra apostola. On kao »prvak apostola i temelj Crkve« istupa pred sve apostole i u ime njih i u ime cijele Crkve slijedećih stoljeća i tisućljeća i u ime svakog vjernika govori: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo, ti si Svetac Božji.« (Iv 6,67-69)
Tu ispovijesti vjere želi danas pobuditi Evanđelje i u nama samima, u svakome od nas i u cijeloj ovoj euharistijskoj zajednici kao i u čitavoj Crkvi.

Ali nije dosta samo u Krista vjerovati. Treba se Kristom i hraniti da bi mogli živjeti u zajednici ljubavi s njime.
Vrhunsko opredjeljivanje za Krista nužno zahtjeva što razvijeniji euharistijski život.
Jedinstvo Krista i Crkve u uzajamnoj ljubavi mora biti posvemašnje. To je otajstvo kojim se ostvaruje Božje spasenje.

Kršćanska ženidba, o kojoj danas govori sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima odražava to jedinstvo u uzajamnom darivanju i podložnosti bračnih drugova u ljubavi, koju je Krist preobrazio i posvetio uzdigavši je na dostojanstvo sakramenta. Ta je ljudska ženidbena ljubav u isto vrijeme i znak i ostvarenje. Nekako kao i euharistijski kruh. Ona je znak neusporedive ljubavi kojom Krist kao Zaručnik ljubi svoju Zaručnicu – Crkvu.
I ta ljubav Kristova kojoj je ženidba znakom ujedno je ženidbi zakonom, jer supruzi treba da u suživotu ostvaruju u malom takvu ljubav. A mjera te ljubavi je Isus na križu, sav iz ljubavi darovan Crkvi odnosno nama svima. Stoga je ženidba u Kristovu misteriju uzdignuta na sakrament, jer muž i žena i kao supruzi kao i roditelji treba da se vjernom i uzajamnom ljubavlju cio život podržavaju u milosti (LG 41).
Vrhunsko oličenje te bračne ljubavi jest Isus Krist koji je tako »ljubio Crkvu da je sama sebe predao za nju da je posveti...«.
Tako treba da se ljube uzajamno muž i žena, jer »nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje, kao i Krist Crkvu« (Ef 5,29).

To je euharistijski vidik ženidbenog života i ženidbeni vid euharistijske milosti. Isus Krist samim sobom, odnosno svojim za Crkvu žrtvovanim tijelom i krvlju, hrani svoju Crkvu.
I tako opstaje i nedostiživi model kojemu, uza svu nedostižnost, treba da teži – u zbiljskoj uzajamnoj sebedarnosti – svaka ženidbena ljubav.
Zato smo i mi dužni ljubiti jedni druge onom istom ljubavlju kojom Krist ljubi nas. Bog ne trpi neuredne ljubavi koja ne dolazi od njega, nego od zloduha.
Krist ne trpi da kršćani svoja tijela koja su »hram Duha Svetoga« pretvore u »špilju razbojničku ili u zmijsko gnijezdo« pa da traže da On tu stanuje!

Isus od nas traži da se potpuno opredijelimo za njega i da obnovimo s njim naš »Savez ljubavi«.
To smo dužni uvijek činiti, ne samo u trenutcima osobne krize, nego u svakome trenutku našega života, a pogotovu u vremenima krize čitavog jednog društva ili čitave jedne kulture kao što je ova u kojoj živimo mi.
Nikad se kao danas, kršćani nisu našli suočeni s onim odlučnim Isusovim pitanjem: »Da možda i vi ne kanite otići?« (Iv 6,67)
Svakim danom čuje se o nekome »koji se povlači natrag i ne ide više s Kristom, jer smatra da je njegov govor previše tvrd, kao što je na primjer ono što govori o nerazrješivosti braka, o nošenju svakidašnjeg križa, o obdržavanju zapovijedi Božjih, o potrebi da se najprije traži kraljevstvo nebesko itd. Živimo u presudnim vremenima kad više nije moguće biti kršćanin iz običaja, ili zato što su to bili roditelji.
Treba birati, treba se opredijeliti.

Čini se da mnogi od kršćana na to ne misle. Mnogi i dalje jednim koljenom kleče pred Bogom, a drugim pred đavlom jer u svome životu i dalje čine stvari sasvim suprotne kršćanskoj vjeri. Opaža se da velik broj kršćana nekom skrajnjom drskošću s molitve prelaze na psovku, sa slušanja Isusova Evanđelja na zanosno slušanje evanđelja svijeta, koje je čisti ateizam. Drugi opet čini iziđu s mise odmah idu u kiosk ili u kino da čitaju i gledaju stvari koje su, od početka do kraja, izrugivanje i prezir morala i kršćanske vjere.
Ono što čine mnogi kršćani, objektivno govoreći, jest pravo ismijavanje s Bogom.
A sv. Pavao apostol govori svima nama kao i kršćanima svoga vremena: »Ne varajte se, Bog se ne da ismijavati« (Gal 6,7).

Shvatimo, dakle, kako je nužno da odaberemo, da se odlučimo, da se svrstamo na jednu ili na drugu stranu, prije nego bude sasvim kasno i prije nego nas sami Bog svrsta na određenu stranu: njemu na lijevo ili na desno. Onoga koji se odluči da opet odabere pravoga Boga, riječ Božja poziva da iz svoga srca makne sve tuđe bogove, odnosno sve idole (kumire) koji ga čine robom.


Jošua obnavlja Savez s Izraelom

U ovom času naš izbor mora poprimiti obilježje skupnosti. U Sihemu je sva Izraelova zajednica, sabrana na skupu s Jošuom, odabrala Gospodina i svečano izjavila: Mi ćemo služiti Jahvi, jer je on Bog naš! U Kafarnaumu je čitava apostolska zajednica ostala vjerna i zajedno Isusu rekla: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječ života vječnoga! Mi vjerujemo u tebe! U ovom trenutku i mi kao kršćanska zajednica, sabrana na euharistijskom slavlju, moramo zajednički potvrditi naše opredjeljenje za Krista, potvrditi da želimo ići za Isusom, jer smo shvatili da On, i to samo On, ima za nas riječi vječnoga života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jš 24,1-2a. 15-17.18b
Ps 34 (33)
Ef 5,21-32
Iv 6,60-69

- 18:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 22. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
BOG NE GLEDA NA VANJŠTINU ČOVJEKA, NEGO NA NJEGOVU NUTRINU


»Ništa što izvana ulazi u čovjeka, ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.« (Iv 6,53-56)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Spasenje ne postižemo izgovarajući lijepe riječi niti moleći iz lijepih molitvenih obrazaca. Spasenje postižemo jedino ako vršimo volju Božju.
Jedini uvjet pod kojim možemo imati udjela u pravom životu i pod kojim nas Bog može uslišati jest da vršimo njegove zapovijedi i tako održavamo savez koji je s nama sklopio.



Čitav Mojsijev govor, (koji smo čuli u prvom čitanju) iz knjige Ponovljenog zakona, ustvari je poziv na obdržavanje Božjih zapovijedi.
Obdržavanje zapovijedi stavljeno je u prisan suodnos Boga i Izraela. One su izraz intimnih međusobnih odnosa koji postoje između Boga i njegova naroda, pa stoga po Bogu i između samih Izraelaca međusobno.

Zakon Božji nije protiv čovjeka, nego za čovjeka i njegovo dobro. Na razini zajedništva, zakon Božji omogućuje Izraelu da postoji kao narod koji putuje prema obećanoj zemlji. Od gomile nomadskih plemena pretvara ga u jednovrsni narod, u jednu i vjersku i društvenu stvarnost.
Zakon je temelj i cilj slobode Božjeg naroda koji je stvarno i oslobođen iz ropstva da bude »slobodan služiti Bogu«.

Izrael je svjestan svega toga. I odatle njegov ponos. Božji zakon njega ne ponižava, nego ga uzdiže. On izražava »njegovu mudrost i njegovu razboritost pred očima naroda«. Izraelov identitet i njegova nadmoćnost nad ostalim narodima izviru iz zakona Božjega. Taj zakon čini da on osjeća kako je njegov Bog »njemu blizu«, kao što nijedno drugo božanstvo to nije drugim narodima i to zato što zakon Božji sadrži u sebi samu Božju volju.
»Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji ja danas stavljam pred vas?« (Pnz 4,7-8)

Dakle, zapovijedi su Božja pouka koju Bog kao Otac upućuje svojoj djeci svome narodu. Stoga obdržavanje zapovijedi Božjih spada pod životnu mudrost i pod oblik intimnog suživota s Bogom.
To je ta mudrost na koju nas poziva u svojoj poslanici danas sv. Jakov apostol. Ona je za nas vrlo važna jer nam omogućuje da provodimo život dostojan djece Božje.
Mudrost nam priopćuje Božju riječ. Bog nam je u povijesti progovorio svojom riječju koja je kadra spasiti nas. Ali nije dosta da samo slušamo Božju riječ, nego je moramo u život sprovoditi. Životom i djelima dokazujemo svoju ljubav prema Bogu.
To je veoma konkretna mudrost evanđelja: u život provoditi vjeru i ljubav.

Najveći dar koji »silazi od Oca svjetlosti« jest »Božja Riječ« koju je vjerom »usadio u nas« da uhvati korijena, proklije, procvjeta i rod donese. Ali za to je potreban i naš napor. Ne smijemo biti samo slušatelji nego i vršitelji riječi Božje.
»Braćo moja ljubljena! (...) Sa svom kratkošću primite usađenu riječ, koja ima moć spasiti duše vaše! Ne varajte sami sebe: budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji.« (Jak 1,17.26-27)

Vršiti riječ Božju znači sprovoditi u život zapovijedi ljubavi Kristove prema Bogu i bližnjemu.
U svakome čovjeku trebamo gledati dijete Božje stvoreno na sliku i priliku Božju, a ne cijeniti ljude prema njihovu blagostanju.
Isus Krist se krije i prebiva u svakome čovjeku, a posebno u najbjednijima i najzapuštenijima kao što su sirote i udovice.
Prepoznati Isusa u toj njegovoj »najmanjoj braći i sestrama« i priteći im u pomoć jest mudrost Božja u kojoj se sastoji pravo bogoštovlje koje nas vodi u život vječni.
»Bogoljubnost čvrsta i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, neokaljanim se čuvati od ovoga svijeta« (Jak 1,27)

To je baš ono o čemu nam Isus govori u (današnjem) sv. Evanđelju po Marku u kojem sav smisao zakona Mojsijeva premješta iz onoga što je vani na ono što je unutra, s usta u srce, s čovjekove »vanjštine« u njegovu »nutrinu«. Nasuprot licemjernom stavu farizeja koji su do u pojedinosti pazili na obdržavanje obrednih propisa i predaja ljudskih, a zanemarivali opsluživanje Božjeg zakona, Krist naglašava preobrazbu srdaca koja se ostvaruje čišćenjem ljudske nutrine od svakoga grijeha i zla po njegovoj krvi i u Duhu Svetome.
»Ta iznutra, iz srca čovječjega – kaže Isus – izlaze zle namisli: bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« (Mk 7,21-23)


Tissot: Jao vama pismoznanci i farizeji

Da bismo što bolje shvatili to energično Isusovo pozivanje na nutarnjost čovjeka, treba znati što je Mojsijev zakon postao u nauci i praksi farizeja. Postao je hrpa sitničavih »pobožnih« vježbi i obdržavanje ljudskih uredbi, koje često, nisu imale ni duha ni duše.
U toj nemilosrdnoj potjeri za ljudskim zakonima i tradicijama koje je trebalo opsluživati i još češće stavljati na pleća drugih da ih opslužuju, farizeji su toliko bili zaslijepili da više nisu ni opažali da se time na kraju zanemaruje sam zakon koji je dao Bog.
Zato im Isus i kaže: »Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske« (Mk 7,21). I uzalud štujete Boga »naučavajući nauke – uredbe ljudske«.

Stoga riječi koje je Isus onoga dana rekao farizejima i svima onima koji su ga slušali, upućene su i nama danas.
Farizejstva nije nestalo s farizejima, nego ono i danas namješta zamku vjerskom životu ljudi. I danas postoji rizik da se vjera svede na neke formalističke i uhodane pobožne vježbe bez ikakva odraza na život.
I danas, unatoč našem sve jačem naglašavanju autentičnosti, živi licemjerje koje se sastoji u tome što nešto činimo ili ne činimo zato što nas ljudi vide ili ne vide, a ne zato što to Bog zahtjeva.
Zbog licemjerstva se toliko brinemo oko besprijekornosti vanjskih djelovanja, a tako često zanemarujemo poboljšavanje svojeg srca od grijeha i zloće. Ono vanjsko vide ljudi, a mi držimo mnogo do toga da nam se ljudi dive (usp. Mt 23,5).

Kako li je teško, ali i jako potrebno, da ponovno otkrijemo izvorni duh Isusov i duh evanđelja: Bog je Duh – rekao je Krist – i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.« (Iv 4,24).
»U duhu« znači svojom nutrinom, srcem i sa svim onim što je unutra u čovjeku. Znači ljubiti Boga i da svim onim što jesmo i nečim što je veće od nas samih, a to je Duh Sveti koji nam je dan kao nova mogućnost da opslužujemo zakon Božji i to kao i Isus sam, nutarnji zakon slobode.
»U istini« znači činiti ono malo dobra koliko smo sposobni s čistom nakanom i iskreno, odnosno »biti pošten s Bogom«, znajući da ljudi gledaju samo lice, a Bog temeljito istražuje srce i oni koji »budu čista srca«, tj. oni koji su s njim pravični i iskreni – i samo oni – gledat će Boga.



Mi sami od sebe nismo kadri očistiti svoje srce od zlih nakana, grijeha i zlobe i na pravi se način otvoriti novosti Duha Svetoga. Zato se moramo pouzdati u Kristovu otkupiteljsku snagu koja u nama postaje i djelujuća u euharistiji (koju sada slavimo).
Moramo biti ponizni i priznati se pred Bogom ono što jesmo: obični grešni ljudi i to samo i ništa više i pozvati sami Isusa da dođe očistiti naše srce kao što je jednoga dana očistio jeruzalemski hram.
Potrebno je da Krist uđe u hram naše duše i srca pa da iz nutrine našega života istjera sve lažne bogove: idole (kumire) »bludništva, krađe, ubojstva, preljuba, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanosti, psovke, oholosti, bezumlja itd.« kojima robujemo te da nas oslobodi od njih tako da bismo u slobodi djece Božje mogli u ljubavi čista srca i duše služiti Bogu i bližnjemu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 4,1-2.6-8
Ps 15,2-3a. 3bc-4.5
Jak 1,17-18. 21b-22. 27
Mk 7,8a.
- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 23. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
BOŽJA BLIZINA SPAŠAVA I OBNAVLJA ČOVJEKA


Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Crkva nam po sakramentima, djelotvornim znakovima vjere, priopćava Kristovo spasenje. Srce čovjeka grešnika koji se sebično zatvara u sebe može se obratiti jedino ako se otvori Božjoj objavi i ljubavi prema svojoj braći. Kristovo spasenje nije samo onostrano, ne ostvaruje se samo u vječnom životu, nego ono zahvaća život čovjeka već ovdje na zemlji u svim njegovim dimenzijama: osobnim, obiteljskim i društvenim.

Već u Starom Zavjetu prorok Izaija, (kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju), naviješta nam Boga kao osloboditelja, otkupitelja i spasitelja svoga naroda.
Te su riječi navještene u teško vrijeme babilonskog ropstva odabranog Božjeg naroda kada je radosna nada u budućnost trebala pomoći narodu da se nadvlada beznađe.
»Recite preplašenim srcima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!”« (Iz 35,4-5)


Matea: On dolazi da spasi vas

Zatim se u divnim slikama opisuje Božje spasenje što je narodu darovano izbavljenjem iz sužanjstva i povratkom u domovinu. Bog kažnjava Edom i spašava Izrael te ga novim izlaskom kroz pustinju iz Babilona dovodi u Jeruzalem. Tako Bog iscjeljuje svoj narod koji je postao gluh, slijep i nijem zbog svoje nevjernosti i otvrdnulosti u grijehu. Obnova Božja nije obuhvatila samo ljude, nego i cijelu prirodu.

Božja blizina spašava, u njoj nestaju ljudski nedostaci i slabosti. Božja veličina ne dopušta nedostatke u svojoj blizini. Stoga se opet uspostavljaju osnovne ljudske sposobnosti svakome čovjeku kao što su gledanje, slušanje, govor i hod tako da bi svi bili zdravi i mogli pristupiti Bogu, slušati njegovu riječ i služiti mu.
»Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postati jezero, a tlo žedno – izvori.« (Iz 35,6-7a)



Na taj način je Izrael svoj spas prikazao slikama zdravlja, bujne prirode, sigurnosti, zaštićenosti i radosti zbog životnih dobara.
Tako ozdravljenjem i preobrazbom naroda cijela se priroda obnovila i doživjela Božje spasenje.

Ovo Izaijino proroštvo o (univerzalnom) sveopćem spasenju cijeloga svijeta: ljudi i prirode u potpunosti se ispunilo u Isusu Kristu, Otkupitelju i Spasitelju ljudskoga roda.
Izvještaj o ozdravljenju gluhog mucavca iz današnjeg Evanđelja po Marku i ostala čudesa koja je Isus učinio, znak su otkupljenja koje je Krista donio ljudima. Ispunja se tako proroštvo da će se u posljednja mesijanska vremena, Bog očitovati gluhima, nijemima i slijepima. Vratit će im se sluh za Božju riječ, glas i vid da mogu Boga slaviti. Sada se to ispunja ne samo na Židovima, nego i na poganima.
»Donesu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: „Effata! – to će reći: Otvori se!” I odmah mu se otvoriše uši i razriješi vez jezika te stade govoriti pravilno.« (Mk 7,32-35)

Taj gluhi mucavac slika je čovjeka nesposobna za prave odnose i s ljudima i s Bogom. Isusovo čudo ozdravljenja toga bolesnika učinilo je da je onaj čovjek postao ljudsko stvorenje sa svim svojim dostojanstvom. Isus ne liječi bolesnike kao neki čarobnjak, nego kao gospodar prirodnih zakona koji vraća stvari u njihovo izvorno stanje.
Tu je jasno da nije samo riječ o tjelesnom ozdravljenju, nego o osposobljavanju čovjeka za punu komunikaciju s ljudima i s Bogom. Stoga Crkva tu snažnu riječ Isusovu: »Effata! – Otvori se!« uzima u krsnu liturgiju.
A isto tako sličan se postupak od davnine, pa i u najnovije vrijeme, ponavlja u obredu krštenja.
Stoga svećenik dotičući prstom uši i usta krštenika govori: „Gospodin Isus, koji je gluhima dao sluh i nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.î Time se želi istaći kako je krštenik učenik Boga koji govori i priznavatelj Božjih djela, koji svjedoči za Boga i hvali ga zbog njegovih djela spasenja.

Ljudi, vidjevši to Isusovo čudo i preko svake mjere zadivljeni govorili su: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.« (Mk 7,37)
A tako je bezbroj puta u Evanđelju: Isus se primiče siromasima i napuštenima – slijepcu iz Jerihona, gubavcima, uzetome itd.
Primičući se k njima, Krist ih podiže, ozdravlja, čini da su opet ljudska stvorenja, obogaćuje ih nadom i vjerom. Objavljuje im kraljevstvo Božje i dokazuje im svojom pažnjom i ljubavlju da je to Kraljevstvo upravo za njih.
Isus im je i izvana htio pokazati koliko ga dira njihova nevolja, htio im je time iskazati svu svoju pažnju i ljubav.
On spaja svoje čudotvorne geste s molitvom, sa zazivom Božjeg blagoslova. A to znači da istom po vjeri čovjek se posve otvara Bogu: njegove uši slušaju Božju riječ i njegova se usta otvaraju na hvalu Božju. Stoga neće da se ljudi zaustave na vanjskim učincima njegovih čudesa. Pozivlje ih i privodi – i čudesima – dubokom obraćenju srca iz kojega će proisteći svi osloboditeljski preobražaji. Gdje god se ljudi otvaraju spasiteljskom djelu Krista Gospodina, gdje god se uključuju u njegovo dobrotvorstvo, tu nastaje novo nebo i nova zemlja.

Sve to govori da je Bog, u Isusu Kristu, izabrao siromahe, bijedne i nevoljne, nagnuo se nad one koji su ožalošćeni zbog bolesti ili zbog bilo kakvih nesreća života i nad one koji su skrušena i slomljena srca. Po Gospodinovu primjeru i srce svakog kršćanina mora biti uz ove posljednje.
Ta siromasi su – kaže sv. Jakov apostol – povlaštenici Božje ljubavi i tko ih podcjenjuje, naopako sudi i postupa, nije u skladu s Bogom, nije vjernik Kristov.
»Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu ubogi izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube?« (Jak 2,5)

Biti vjernik Isusov, to je vrhunsko dostojanstvo svih nas. Ono nas izjednačuje bez obzira na socijalno podrijetlo i ekonomsku moć. Obezvrijediti siromašnijega vjernika znači obezvrijediti Krista. Počastiti bogatijega samo zbog njegova bogatstva, znači načiniti nepravdu Kristu Isusu.



Crkva, kao takva, odlučila se za siromahe na svečan način na Drugom Vatikanskom saboru: »Kao što je Krist poslan od Oca da propovijeda evanđelje siromašnima (Lk 4,18), tako i Crkva pokazuje ljubav prema svima koje je ožalostila ljudska slabost, pače u siromasima i patnicima gleda sliku svoga siromašnog i trpećeg Utemeljitelja, nastoji da olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu.« (Lg 8).
Ali, taj izbor sada čeka da se provede u djelo pomoću pojedinih članova koji sačinjavaju Crkvu.
Da bi naše današnje drugovanje s Gospodinom Isusom bilo istinito i potpuno, ono mora ovo zajedništvo uključiti u svoj izbor siromašnih i bijednih svake vrste. Molimo stoga Krista Gospodina da nam dadne onu svoju osjetljivost i onu svoju sposobnost shvaćanja siromaha, bijednika i izbjeglica i da nas približi njima, da bismo im darivali svoju bratsku ljubav.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 35,4-7a
Ps 146 (145)
Jak 2,1-5
Mk 7,31-37

- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 24. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ISUS KRIST – TRPEĆI MESIJA

»Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.«



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg Bogoslužja govori nam o Kristu kao trpećem »Sluzi Božjem«, koji treba da prođe kroz muke, trpljenja i smrt da bi ostvario Božje planove spasenja ljudi.
Već prorok Izaija nam govori, (u današnjem prvom čitanju) o tom »Sluzi Božjem« koji je u potpunosti podložan »volji« Božjoj koja će ga dovesti do mučeništva.
On iz ljubavi i s poslušnošću prihvaća to svoje poslanje i ne uzmiče pred poteškoćama, ruglom i zlostavljanjima.
»Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojega ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.« (Iz 50,5-6)

Pogrde, bičevanja i pljuvanja bila su sredstva zastrašivanja i nasilja koja su ljudi upotrijebili da bi odvratili »Slugu Božjega« od ostvarivanja Božjeg nauma s njime, i Božjih planova spasenja svijeta. Ali On se nije dao uplašiti i smesti jer je imao čvrsto pouzdanje u pomoć Božju i sigurnost u konačnu pobjedu. Zato On sve svoje pouzdanje stavlja u Gospodina koji će ga osloboditi od toga iskušenja.
Stoga tvrd kao kremen kamen stoji on pred Bogom i njegovi neprijatelji moraju shvatiti da protivljenje Božjoj volji nije samo uzaludan posao nego da ugrožava njihovu vlastitu sudbinu.
»Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen, i znam da se neću postidjeti. Blizu je onaj koji mi pravo daje. Tko će na sud sa mnom? Nek se suoči sa mnom! Tko je protivnik moj u parnici? Nek mi se približi! Gle Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi?« (Iz 50,7-9)

Ovo Izaijno proročanstvo o »trpećem sluzi Božjem« potpuno se ispunilo u Isusu Kristu koji u današnjem sv. Evanđelju po Marku po prvi put naviješta svojim apostolima svoju muku, smrt i uskrsnuće.
»I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da bude obružen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i nakon tri dana sa ustane. Otvoreno im to govoraše.« (Mk 8,31-32)

Krist Isus, Sin Čovječji i Sluga Očev u svojoj ljudskoj naravi sučelio se sa zlom i zlima. Stoga radi vjernosti Bogu Ocu i njegovoj volji On je smireno i hrabro pošao u susret i samoj smrti na križu.
Zato se on sve više i više odcjepljuje od masa naroda koje očekuju političkog Mesiju. A Isus to ne želi biti. Njegovo mesijansko poslanje ima drugi karakter, metode i ciljeve. Stoga se okreće svojim učenicima da barem njih dublje uvede u tajnu svoga poziva. I odmah ih stavlja pred najtežu kušnju. On će biti Trpeći Mesija, Mesija Patnik – kako je prorokovao Izaija prorok o Sluzi Jahvinu.
Ali to Isusovo otkrivenje je i za apostole bilo neočekivano i šokantno, jer i u njihovoj glavi kao i kod ostalih Židova prejako je mesijanska ideja bila vezana uz zemaljske ciljeve.


Fides: Tko sam ja?

Zaista i sam Petar, prvak apostola koji je za koji trenutak prije na Isusovo pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« odgovorio: »Ti si Pomazanik – Krist!« (Mk 8,29) sada se sablažnjava nakon toga Isusova otkrivenja njegove muke i smrti.
Za Židove je takav pojam Mesije neshvatljiv i neprihvatljiv, kako i Petar pokazuje sa svojim nastojanjem da Isusa odvrati od takva puta.
»A Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu pa ugledav svoje učenike, zaprijeti Petru: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!î« (Mk 8,32-33)

Sasvim je jasno da je toga časa Petar preuzeo ulogu Sotone napasnika koji je na početku javnoga djelovanja Kristova, htio Isusa zavesti da krene putem političkog mesijanstva, odnosno lakim putem trijumfa i slave ovoga svijeta. A to je Petar učinio jer je smatrao da je nedostojno i ponižavajuće za Mesiju da trpi i umre. Njegova ideja o mesijanstvu bila je još sasvim vezana uz zemlju i nije shvaćao da Bog može pokazati svoju moć i ostvariti svoje »kraljevstvo« baš preko muke i trpljenja i kroz slabost.
Zato Isus i ruši taj lažni pojam vjere u Petru, govoreći svima nama da se prava vjera sastoji u potpunom predanju Bogu pa i onda kada nam se pokazuje u neshvatljivim slabostima i potresnim poniženjima kao što se to dogodilo i Kristu u njegovoj smrti na križu. Oštar odgovor Isusov Petru i tvrde riječi kojima ga je kao nikoga ukorio nazvavši ga »sotonom«, znak su da njegova vjera u Isusa kao Krista, odnosno Pomazanika Božjeg, bila je općenita, nejasna i nesavršena, jer još nije uspijevao shvatiti i prihvatiti da taj Krist Božji je Sin čovječji i Sluga Očev u svojoj ljudskoj naravi koji treba trpjeti i umrijeti da bi ostvario Božje planove spasenja čovječanstva.
Tre iste poteškoće su imali i ostali apostoli i učenici koje je također Isus »udario svojim oštrim pogledom« i rekao svima »Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga: a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga.« (Mk 8,34-35)



Ove Isusove riječi danas su upućene svima nama koji smo svakodnevno izloženi svakojakim napastima i stoga vrlo često i nama kao i Petru »nije na pameti što je ljudsko«! (Mk 8,33)
I mi svi osjećamo velike poteškoće da u sudbini muka i trpljenja Isusova života prepoznajemo sudbinu našega života.
Put križa kojim je Isus išao moramo i mi slijediti pa makar nas koštalo života i smrti kao i Krista, ako želimo ući i vječni život, u Kraljevstvo Božje.
Također i mi da bi ostali vjerni Bogu i Kristovu Evanđelju moramo ići (protiv) u protivnom smjeru uobičajene struje današnjega vremena, protiv materijalističkog mentaliteta ljudi i protiv ateističke – bezbožničke i hedonističke kulture i civilizacije današnjega društva. Moramo se boriti za pravdu, jednakost, bratstvo i mir u ljubavi i slozi među svim ljudima svijeta.

Stoga nije dovoljno da samo govorimo lijepe riječi, već moramo činiti i djela u skladu s našom vjerom, odnosno moramo donijeti plodove vjere. Premda je vjera Božjom milošću temelj svakoga opravdanja (Rim 1,17), ipak po njoj samoj ne postižemo spasenje. Ako vjera nije oplođena djelima ljubavi, ona je uzaludna i besplodna.
»Tako i vjera: - kaže sv. Jakov apostol u svojoj poslanici – ako nema djelâ, mrtva je u sebi.« (Jak 2,17)

Kršćanin, dakle, treba da se trudi oko dobrih djela koja čini iz ljubavi prema Bogu koji ga nagoni na ljubav prema bližnjemu. Prava i čista vjera nagoni vjernika na djela ljubavi prema bližnjemu. Prema tome dobra djela očituju istinitu vjeru i pravu ljubav.
Zato vjera i ljubav iz koje su učinjena dobra djela nas spašavaju, jer bez Božje milosti i pomoći ne bi mogli učiniti nikakvo dobro djelo. Pokazati djelima svoju vjeru znači ne samo znati tješiti one koji trpe, nego sudjelovati u mukama i trpljenjima svojega bližnjega i biti spreman, ako je potrebno, na svojim leđima nositi križ onih kojima je potrebna naša pomoć.

Pravi kršćanin je onaj koji i u najtežim mukama i životnim poteškoćama, hrabro ide naprijed pred licem Gospodnjim slijedeći svoje nutarnje uvjerenje vjere koje mu se očituje u savjesti.
Svaki Isusov učenik je pozvan da na putu križa slijedi svoga Učitelja.
Stoga prava ljubav prema Bogu, prava pripadnost Kristu sastoji se u strpljivu podnošenju svih nevolja i neprilika koje trebamo podnijeti i nadvladati ako želimo biti Božji. Ako želimo biti dobri u sebi i prema svima, slijedeći glas naše savjesti i vrednote Evanđelja – potrebno je da često unesemo u sve svoje suodnose s Bogom i ljudima mnogo samoprijegora i odricanja.



Samoga našega Gospodina Isusa Krista njegova ljubav prema Bogu i ljudima stajala ga je križa.
A sve to nam govori da biti kršćanin, u svoj svojoj radikalnosti, ne znači samo imati kršćanska načela ili priznavati evanđeoske vrijednosti, nego znači misliti i živjeti po Duhu Uskrsloga Otkupitelja novim životom djece Božje; ne živjeti više za same sebe, nego za Onoga koji je umro i uskrsnuo za nas (usp. 2 Kor 5,15), shvatiti život kao služenje u ljubavi Bogu i bližnjemu po primjeru Isusa Krista.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 50,5-9a
Ps 115 (114)
Jak 2,14-18
Mk 8,27-35

- 14:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 25. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
TKO JE NAJVEĆI U KRALJEVSTVU NEBESKOM: AUTORITET I SLUŽENJE


»Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.«



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg Bogoslužja usredotočena je na vlast (autoritet) koja dolazi od Krista i koja mora da se sastoji u poniznosti i služenju, jer se temelji na tajni otajstva (misteriju) muke i Križa.
Zato prije nego što će rastumačiti apostolima smisao i vrijednost vlasti u službi Crkve, Isus nastavlja svoj spori ali težak posao odgoja tih svojih učenika u misteriju trpljenja i Križa.

Apostoli ne uspijevaju još shvatiti da samo u tom misteriju Križa se može shvatiti tko je zaista Isus. U srcu apostola, kao što je to obično u srcu svakoga čovjeka, postoji instinktivno odbacivanje muka i trpljenja. Stoga Bog koji trpi i koji je slab, nama koji smo po svojoj naravi slabi i kojima je potrebna pomoć i utjeha, čini nam se Bog beskoristan. Radi toga ljudi vrlo često odbacuju od sebe ovoga »slaboga i trpećeg« Boga koji se čini gotovo nemoćnim pred tolikim zlima, mukama i nesrećama ovoga svijeta.

Svi smo mi malo slični onim bezbožnicima iz Knjige Mudrosti (koju smo čuli u današnjem prvom čitanju i) koji imaju prvenstveno i bivstveno materijalističko i hedonističko shvaćanje života. Stoga je sasvim jasno da u ovakvoj perspektivi života samo prisutnost jednoga »pravednika« koji se povjerava Bogu i živi svoj život po Božjem zakonu, jest za bezbožnike i grješnike stalan ukor kojega oni ne podnose i žele ga ušutkati pa makar i fizičkim nasiljem.
»Rekoše bezbožnici: „Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta i protivi se našemu ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.« (Mudr 2,12)

Ali taj nasilan stav bezbožnika prema »pravedniku« je u isto vrijeme izazov protiv Boga u kojega se on pouzdaje.
Zato rekoše bezbošci: »Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, on će se za nj zauzet i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.« (Mudr 2,18-20)



Taj »pravednik« prezren, izrugan i izmučen od bezbožnika i Židova (grješnika) i konačno osuđen na najsramotniju smrt na križu, jest Isus Krist, Sin Božji i naš Bog i Gospodin.
O tome nam svjedoči sveti Matej u svojemu Evanđelju kada nas izvješćuje o uvredama i pogrdama koje su prolaznici, Židovi i razbojnici izgovarali protiv Isusa kad je razapet umirao na križu.
»Prolaznici su ga grdili, mašući glavama i govoreći: „Ti, koji razvaljuješ hram i u tri ga dana opet sagrađuješ, spasi sam sebe. Ako si Sin Božji, siđi s križa!î Slično su se glavari svećenički zajedno s književnicima i starješinama rugali i govorili: „Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega! On se uzdao u Boga, neka ga sada oslobodi, ako mu je uistinu po volji! Ta sam je rekao: 'Sin sam Božji'!î Isto su ga tako vrijeđali razbojnici koje s njime razapeše.« (Mt 27,39-44)

Konačno sam Isus potvrđuje ove riječi kada u današnjem Evanđelju po Marku navješćuje po drugi put svojim apostolima svoju muku, smrt i uskrsnuće.
»Govoraše im: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.î« (Mk 9,31)
Ali apostoli ne uspijevaju još shvatiti i prihvatiti tu misao o »trpećem Mesiji«, Mesiji – Patniku koji umire na križu za spasenje ljudi.
»No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga« (Mk 9,32)
Sve to nam govori kako je teško shvatiti tajnu otajstva Kristova u svoj svojoj cjelini do najtragičnijih posljedica i njegovu osobnu slobodu od svakog izvanjskog uvjetovanja ljudi i stvari. Odatle proizlazi i taj osjećaj straha koji je obuhvaćao apostole i kojima se učinilo absurdnim takvo poniženje njihova Učitelja iako im Isus osigurava da će se to njegovo poniženje pretvoriti ubrzo u slavu.

Apostoli ne razumješe te Kristove besjede, jer su o svemu tome razmišljali na sasvim drugačiji način. Taj odveć ljudski način razmišljanja navodi ih na razgovor o tome tko je najveći. S time evanđelista Marko želi svima nama dati do znanja i staviti gotovo pred oči koliko su različiti putovi Božji od putova ljudskih.
Dok Isus uzvisuje poniznost do potpunog uništenja samoga sebe, apostoli se prepiru međusobno tko će među njima biti na prvom mjestu. Zato Isus ne odustaje od svoga napora da im barem donekle pomogne da shvate nešto od prevelikog misterija – otajstva njegove osobe.
»I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: „Što ste putem raspravljali?î A oni umukoše, jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći.« (Mk 9,33-34)

Šutnja apostola na Isusovo pitanje o argumentu njihova razgovora izražava njihov stid i sram pred njihovim Učiteljem koji već polazi na put svoje muke i smrti, dok se oni gube u praznim i glupim raspravama oko prvenstva. Ali to je bio povod za pravu pouku Isusovu.
»On sjede i dozove Dvanaestoricu te im reče: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!î« (Mk 9,35)

Isus ne propovijeda anarhiju. On je uvjeren da u svakoj zajednici, pa i u njegovoj Crkvi, mora netko biti »prvi« koji će se brinuti o ostaloj braći. On samo daje novi smisao i novo značenje vlasti (autoritetu) i upravljanju.
Samo onaj tko je sposoban da se stavi u »službu« svih, smatrajući druge u svemu boljima od sebe i po pameti (inteligenciji), dobroti, uljudnosti i sposobnosti, taj je dostojan da bude na prvome mjestu.
Vlast ne smije biti sredstvo postizavanja svojih osobnih interesa niti zadovoljavanja svojih vlastiti ambicija, nego »raspeće na križ« radi dobra drugih u službi braći ljudima. Sam Isus Krist je svoju »kraljevsku vlast« postigao umirući na drvetu križa za sve ljude.

Istina je, takav pojam vlasti kao »služenje« drugima, više puta se zaboravio, a i dan danas se vrlo često zaboravlja i u samoj Crkvi, zato što nam nedostaje prava i iskrena poniznost jednih prema drugima.
Stoga je neminovno potrebno ponovo uspostaviti duh ljubavi i služenja u jednostavnosti i poniznosti, ako želimo graditi Crkvu ili bilo koju drugu zajednicu.
Zato na primjeru djeteta Isus pokazuje svojim apostolima i svima nama što znači to služenje i kome treba služiti.
»I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene nego Onoga koji mene posla.î« (Mk 9,37)



Da bismo dakle mogli biti uistinu ono što jesmo: Kristovi učenici, potrebno je da služimo jedni drugima. Služenje bližnjemu u ljubavi spada u bit čovjeka kršćanina. Čovjek zatvoren u sebe samoga više nije pravi čovjek. Čovjek koji čini samo ono što mu donosi korist, dobit ili slavu nije slobodan čovjek, već je rob samoga sebe i svojega koristoljublja. Dok čovjek koji živi za druge je savršen čovjek kao i Krist koji je živio i umro za druge. A Isus nam je pokazao riječju, primjerom i životom kome treba služiti i kako treba služiti. Služiti treba upravo bespomoćnima, potrebnima, nezbrinutima, gladnima, žednima, golima, bosima i svima onima koji ma je potrebna naša ljubav, shvaćanje, razumijevanje i pomoć. Svi su ti kao djeca jer ne mogu se sami za sebe brinuti.
Isus se poistovjećuje upravo s takvima i stoga i kaže: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima.« (Mk 9,37)
A budući da je Krist jedno s Bogom Ocem u svojoj božanskoj naravi, razumljiv je i zaključak: »A tko mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji mene posla« (Mk 9,37)
A sve će to reći da sve što smo dobra u ljubavi učinili bližnjemu to smo učinili Isusu Kristu i po njemu Bogu Ocu.

U ovome se sastoji prava »mudrost« života o kojoj nam govori sv. Jakov apostol (u današnjem drugom čitanju). Ta mudrost dolazi »odozgo«, odnosno ona je dar Božji i primaju je samo oni koji je traže iskrena i čista srca u poniznosti života. A kad ta »mudrost« Božja dođe u ljudsko srce i dušu, ona koja je »mirotvorna«, donosi sa sobom obilne plodove mira za nas i za sve ljude, jer »mudrost odozgo ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena« (Jak 3,16-17).

Dok luda »čežnja« za prvim mjestom i za posjedovanjem prouzrokuje u ljudskom srcu i u društvu prepirke, svađe i ratove.
»Gdje je ljubomora i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.« (Jak 3,16)
Zatim požude, hedonizam i konzumerizam su uzrok ratnoga stanja u kršćanskim zajednicama i među ljudima. Ljudi se cijene po onome što imaju, a ne po onome što jesu. A imati žele da bi mogli trošiti na ono što im se otprve čini kao naslada.
No budući da su pod pritiskom svojih požuda, a ne posjeduju nutarnje ravnoteže, što su brzo, krivo i nepošteno stekli to brzo i loše troše i spiskaju.
»Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od požuda što vojuju u udovima? Žudite (li) a nemate? Ubijate. I hlepite (li), a ne možete postići? Borite se i ratujete.« (Jak 4,1-2)

Protiv svega toga zla sv. Jakov apostol silno preporučuje molitvu. Molitva nas spaja s Bogom i po Bogu nam pomaže da pravilno vrednujemo osobe i stvari i da se po »mudrosti« Božjoj opredijelimo slijediti putem »križa« našega Gospodina Isusa Krista služeći u ljubavi Bogu i našem bližnjemu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 2,12.17-20
Ps 54 (53)
Jak 3,16-4,3
Mk 9,30-37

- 13:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 26. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SABLAZAN: SPREČAVATI DJELOVANJE DUHA BOŽJEGA


»Tko nije protiv nas, za nas je.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bog je slobodan i djeluje gdje hoće i kako hoće. On ne ne dopušta nikome da ga osvoji, da mu veže ruke i da ga monopolizira samo za sebe, za svoje potrebe i korist; da ga zatvori u svoje vlastite sigurnosti ili ustanove. Njegovo spasonosno djelovanje ne ograničava se samo unutar vidljivih institucija već njegova milost teče kroz mnoge druge kanale i dolazi svakome čovjeku kojemu je potrebno spasenje.
Bog se služi i nezamislivim sredstvima kada želi da njegov glas dopre do ušiju onih koji ga trebaju čuti i da njegova riječ siđe u duše i srca ljudi koji se žele spasiti.


Mojsijeva molitva

Riječ Božja koju smo čuli u današnjim biblijskim čitanjima svete Liturgije potvrđuje nam tu slobodu Duha Božjega da djeluje gdje hoće i na koji način hoće bilo to u institucionalnim strukturama Crkve ili izvan njih.
Duh Sveti djeluje u Crkvi, a i u svijetu; u pojedincima i u pokretima.
Na to nas upozorava već prvo čitanje iz Knjige Brojeva.
U izabranom židovskom narodu Bog je uredio vjerski i državni poredak. Mojsije, pun Duha Božjega, bijaše odabran da bude vođa naroda.

Stoga po Božjem zahtjevu, Mojsije odabire sedamdeset ljudi između »starješina« Izraela da bi mu pomogli u upravljanju narodom. Zato je i tim ljudima bio potreban »Duh« koji je Bog u izobilju dao Mojsiju. U određeni dan kad su se svi ti ljudi bili skupili oko »Šatora« Božjega: »Gospodin siđe u oblaku i poče govoriti s Mojsijem, uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.« (Br 11,25)

U međuvremenu dvojica ljudi po imenu Eldad i Medad, ostadoše u taboru, jer nisu pošlli u »Šator Saveza« te počeše u taboru prorokovati. Kad se to pročulo neki mladić otrča te javi Mojsiju da Eldad i Medad prorokuju u taboru.
Stoga »Jošua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!” Mojsije mu odgovori: „Zar si zavidan zbog mene! O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!« (Br 11,28-29)

Prorok Mojsije nije ljubomoran na one na koje Bog izlijeva svoga Duha. Naprotiv, on želi da svi članovi Božjega naroda postanu proroci. Tako govore Božji ljudi!
Ne svojataju Boga i njegove darove, ne prisvajaju Boga samo sebi nego zazivaju dar Duha Božjega svim vjernicima, svim ljudima. Stoga je Drugi Vatikanski koncil htio obnoviti u Božjem narodu, vjeru da su svi kršćani, po krštenju i krizmi, uživaoci dara Duha Svetoga.


Drugi Vatikanski koncil

Prema tome nikada ne smijemo sprečavati djelovanje Duha Svetoga u drugim ljudima misleći da ga možemo prisvojiti samo za sebe i prisiliti da se očituje ondje gdje mi hoćemo. Svaki pokušaj »zarobljavanja« Duha Svetoga sadrži u sebi dupli grijeh: prvo, grijeh protiv Boga, jer se želi ograničavati slobodu Božju i kontrolirati njegovo djelovanje; drugo, grijeh protiv bližnjega, jer se po svojim vlastitim mjerama želi suditi sposobnost odgovora ljubavi drugih ljudi na Božje inicijative, milosti i darove kao da smo mi »gospodari«, a ne »sluge« naše braće i sestara.

Nažalost, više puta i u samoj Crkvi, neki ljudi su pokušavali »ugušiti« Duha Svetoga kada je On stavljao u krizu nečiji način shvaćanja i upravljanja preodređenim strukturama koje sigurno nemaju »monopol« istine, a još manje svetosti. Također i sam Isus Krist, kako se vidi iz današnjeg svetog Evanđelja po Marku, opominje učenike da ne bi pali u napast želeći imati »monopol« darova Gospodnjih.
On ih poziva da prime iskaz dobrote od svakog čovjeka. Trebaju s radošću, a ne sa zavišću, gledati na one koji, iako nisu s njima, u ime Kristovo prorokuju i izgone đavle.
»Tko nije protiv nas, za nas je« (Mk 9,40)
Zatim nadodaje da svaki onaj koji im bilo što dobra učini u ime toga što su njegovi učenici, Isus će im to uračunati za vječni život.
»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« (Mk 9,41)

S tim riječima Isus želi reći da vjera ne smije nikada razdjeljivati ljude i stavljati ih jedne protiv drugih. Isus nas poučava da uklanjamo svaku ogradu koja nas razdjeljuje od drugih ljudi i da prihvatimo svako »sjeme istine« raspršene po svijetu, jer svaka »istina«, iako djelomična, uvijek je preduvjet i početak vjere.
Stoga svaki onaj koji navješta Evanđelje Kristovo mora uvijek tražiti zajedničke točke susreta sa svim ljudima dobre volje tako da bi gotovo na prirodan način pružio poruku spasenja svakome čovjeku. Vjera ne smije nikada biti polemična niti isključiva, već u ljubavi mora sjedinjavati sve ljude i tako ih približavati Bogu života i spasenja.

Isus danas, kao i nekoć svojim učenicima, govori svima nama da se ne smijemo smatrati »vlasnicima i gospodarima« istine, već skupa s drugim ljudima ponizni »istraživači« svete volje Božje. Na taj način ćemo uvijek biti otvoreni svima onima koji skupa s nama imaju barem nešto zajedničko, a pogotovu ako se radi o vjernicima drugih kršćanskih i nekršćanskih vjeroispovijesti.
A i oni koji ne vjeruju u Boga uvijek ostaju naša braća i sestre zato što su ljudi kao i mi, jer su stvoreni na sliku i priliku Božju i radi toga sposobni u svako doba svojega života otvoriti se ljubavi Božjoj i postati djeca Božja.

Nitko od nas ne smije biti ljubomoran na to što Bog izlijeva »darove« Duha Svetoga svojega i na druge ljude koji ne pripadaju našoj vjerskoj zajednici već se moramo radovati i zahvaljivati Ocu nebeskome što i druga »djeca« Božja zazivaju njegovo sveto ime.
Svaki učenik Kristov mora biti svjestan da nije primio od Boga nikakvu »vlast« da gospodari nad drugim ljudima već »zapovijed« da ljubi svakoga čovjeka i »obvezu« da služi svojemu bližnjemu iz ljubavi prema Bogu.
Prema tome, kaže Isus, jao svakome čovjeku koji svojim grešnim životom druge navodi na grijeh, zaprečava u vjeri i u ulasku u Božje kraljevstvo i na taj način vodi u vječnu propast.
»Onome naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« (Mk 9,42)

Sasvim je jasno da ti »najmanji« nisu samo djeca već svaki čovjek čija vjera se može staviti u opasnost našim grešnim načinom života, ali i svi oni koji su još samo na putu k Isusu te nisu očvrsnuli u svom opredjeljenju ili se još kolebaju.
Stoga je bolje izgubiti ruku, nogu i oko nego pristati na grijeh i sablazniti druge te tako strmoglaviti i sebe i bližnjega u vječnu propast. Jao kršćanima koji sablažnjavaju svoju braću.
Nikad ne smijemo obeshrabriti ljude dobre volje koji se, nadahnuti Duhom Božjim, oslanjaju na snagu Evanđelja i promiču djelovanje Crkve.
Zato Isus stavlja pred sve nas najoštriji zahtjev da često stanemo sami protiv sebe i da se – puni snage koju može dati samo Duh Sveti – u samima sebi odupremo zlu i čvrsto opredijelimo na dobro ako ne želimo biti bačeni »u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi« (Mk 9,48).



Prema tome poslušajmo Duha Svetoga koji nam govori na usta svetoga Jakova apostola da ne budemo nepravedni s bližnjim i nemilostivi prema potrebnima i patnicima. Naše bogatstvo materijalno, duhovno ili intelektualno ne smije nam zatvoriti srce i za Boga i za ljude već moramo uvijek biti otvoreni svim ljudima, a posebno potrebnima i siromašnima. Stoga bogatstvo koje se zgrće samo za sebe na račun drugih ljudi, zakidajući pravednu plaću, zatvarajući se za dobrotvornost, to je pravo prokletstvo.
Bogataši koji tlače siromašne i bijedne bit će strogo kažnjeni na dan suda Božjega.
»De sada, bogataši, proplačite i prokukajte nad nevoljama koje će vas stići! Bogatstvo vaše istrunu, haljine vam postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa, i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas, te kao vatra izjesti tijela vaša« (Jak 5,1-3)

Sve nam to govori da svatko onaj koji vidi svoju sreću u novcu i dobrima ovoga svijeta i koji svoj život želi osigurati bogatstvom, izgubit će ga jer nema snage iskopati svoje »sablažnjivo oko« koje ga navodi na škrtost i nepravdu te će zato na dan suda s oba oka biti bačen u oganj neugasivi. To isto čeka i narode koji zloupotrebljavaju svoja bogatstva, moć i silu političku ili vojnu na štetu drugih ljudi i naroda. Zato će Bog i osuditi bogataše i silnike koji se žele drugima nametnuti i sve one koji izazivaju sablazan, nasilja, zločine i ratove.
Ali isto tako riječ Božja koja »obara i podiže«, čupa s korijenom i opet gradi, govori nam da preko našega poniženja i preko našeg kajanja Bog može učiniti da nama procvjeta obraćenje i hrabrost da se borimo protiv sablazni i zla da sami ne budemo na sablazan našemu bližnjemu i da ne uzvraćemo zlom drugima za zlo.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Br 11,25-29
Ps 19 (18)
Jak 5,1-6
Mk 9,38-43.45.47-48

- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 27. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
BRAČNA LJUBAV I OBITELJ

»Što dakle Bog združi, čovjek nek ne rastavlja.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ljubav je apsolutno potrebna za izgradnju svake ljudske i crkvene zajednice, a pogotovu za izgradnju obitelji. Ljubav ima svoj početak u Bogu i od Boga proizlazi.

Čovjek, stvoren od Boga, ne ostvaruje smisao svojega života samo u gospodarenju nad mrtvom materijom i nad ostalim nerazumnim Božjim stvorenjima već nosi u sebi potrebu susreta s jednim bićem koje je sposobno da uđe u zajedništvo ljubavi s njime. Zato čovjek u ženi otkriva drugu sliku samoga sebe. Tajna veličine čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju ne sastoji se u mužu i ženi odvojeno, nego u zajedništvu njihovih osoba do potpunog i plodonosnog sjedinjenja u uzajamnom dijalogu ljubavi. Stoga spolno određenje muškarca i žene kao i cijelo njihovo ljudsko biće trebaju se shvatiti kao prisutnost, prepoznavanje, dar i prihvaćanje jedno drugoga.



Ta istovrsnost muškarca i žene, a u isto vrijeme duboka raznolikost, sačinjavaju njihovu privlačnost i pripadnost jednoga drugome. I ta njihova uzajamnost i upućenost jednog na drugo jača je od krvne srodnosti pa čak i od ljubavi prema ocu i majci.
Tako ženidbena ljubav i bračni život ulaze u vrhunski plan Boga Stvoritelja.
Zato »reče Gospodin Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.”« (Post 2,18).

I kad Gospodin Bog, kako smo to čuli iz Knjige Postanka, napravi ženu od »rebra« što ga je uzeo od čovjeka te mu je predstavi kao svadbeni dar, čovjek pun radosti reče: »Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od Čovjeka kad je uzeta!« (Post 2,23)
Istom u ženi, dakle, čovjek otkriva svoj par, biće sebi blisko, svoj drugi »ja«. Kao što je »rebro« dio čovječjeg tijela, tako i žena, iako različita od čovjeka, preodređena je da skupa s njime sačinjava »jedno tijelo«.
Zato naravna snaga ljubavi koja veže muža i ženu jača je od one koja veže djecu s njihovim roditeljima.
»Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.« (Post 2,24)

Prema tome Bog je u početku naumio da jedinstvo između muža i žene bude čvrsto.
On ih je stvorio kao bića koja se uzajamno nadopunjuju i koja zajedno tvore jedan život. Njihova uzajamna ljubav jest osobni dar koji treba prožimati sav njihov život. Radi toga sreća muškarca se nalazi u njegovoj dobroj ženi, a njihova zajednička sreća u njihovoj djeci.

Obitelj, koju je Bog ustanovio radi čovjekove sreće, često je podijeljena grijesima svojih članova.
Zato Isus, nastupajući kao Učitelj sa svim autoritetom većim od Mojsija, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja.
Mojsijevo »dopuštenje« rastave braka tumači kao nužno zlo, koje se, bez sumnje, protivi prvotnom Božjem naumu o ženidbenoj ljubavi.
Stoga čitavo pitanje o braku i ženidbi rješava ne polazeći od Mojsija nego od Boga Stvoritelja.
Zato Isus farizejima, koji su ga htjeli iskušati o pravovjernosti njegove nauke o bračnoj ljubavi, odgovori: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on [Mojsije] tu zapovijed. Ali na početku stvaranja Bog ih stvori muško i žensko. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« (Mk 10,5-9)

Isus, dakle, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja i na prvotnu Božju zamsao. Zaštićuje ženu od samovolje muževe i muža od ženine nevjere. On vraća ženi jednako dostojanstvo kao što ga ima muž. U braku su oni jednakih prava i jednakih dužnosti. Za oboje vrijedi isti zakon vjernosti.
Uzajamna pripadnost muža i žene temelji se na stvoriteljskoj volji Božjoj i nema ljudske vlasti koja se u to smije mješati.
»Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mk 10,9)

Na taj način Krist potvrđuje nerazriješivost braka jer u njemu se jedna osoba potpuno daruje drugoj u ljubavi.
Muž i žena sjedinjeni skupa u ljubavi ostvaruju božansku moć stvaranja života.
Stoga ljudska »spolnost« ima veliku vrijednost i dostojanstvo jer putem njezine pravilne upotrebe prolazi misterij (otajstvo) ljubavi i života.
Zato Isus, dok potvrđuje prvotni Božji naum o braku, pokazuje također i put kojim bračni drugovi trebaju ići da bi ga ostvarili, a to je put »obraćenja« srca.
Samo »novi« ljudi mogu »obnoviti« smisao i vrijednost braka. Krist ulijeva u ljudska srca tu sposobnost da se u braku ljube jedinstvenom, vjernom i nerazrješivom ljubavlju.
Radi toga je Isus tu ljudsku ljubav uzdigao na dostojanstvo »sakramenta« u kršćanskom braku u kojem Bog čisti i posvećuje bračni par svojom božanskom ljubavlju.

Isus je tako označio dvije temeljne dimenzije kršćanskog braka: jedinstvo jednog muža i jedne žene sve do smrti u ljubavi i nerazriješivost, odnosno uzajamna vjernost do groba. Krist osuđuje svaku rastavu braka jer se tu više ne radi o ljubavi već o egoizmu, preljubu i izdajstvu.
Zato u kući kad ga učenici ponovo o tome ispitivahu, reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« (Mk 10,11-12)

Zaključni prizor »dječice« što su donosili Isusu da ih dotakne i blagoslovi potiče nas na razmišljanje o trećem svojstvu braka, a to je plodnost.
Najljepše cvijeće bračne ljubavi jesu djeca.
Kako je bolno vidjeti samo po jedno dijete u brakovima naših kršćanskih obitelji. To dijete je već jadni osuđeni samotnjak, samo na se usmjereno biće koje će se teško moći razviti u zrela čovjeka, otvorena za drugoga. Neplodni brakovi uzrok su novih neplodnih i neskladnih brakova.

A zatim vrlo često prve žrtve neskladnih i rastavljenih brakova su baš djeca koju Isus najviše ljubi.
Djeca su najsličnija Isusu baš zbog njihove jednostavnosti i nevinosti i radi toga su Simbol svakog pravog vjernika koji traži »kraljevstvo Božje« u poniznosti i u potpunom pouzdanju u svemogućnost Riječi Božje.
Zato Isus reče apostolima, a to isto govori svima nama: »„Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće unići.” Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.« (Mk 10,14-16)



U pravim kršćanskim i nerazriješivim brakovima Krist osigurava djeci trajnu i postojanu ljubav i slogu roditelja.
Sam naš Gospodin Isus Krist, iako je pravi Bog, postao je za nas dijete u jednoj »običnoj i normalnoj« ljudskoj obitelji da u svemu bude jednak nama, osim u grijehu, i da pokaže našim kršćanskim roditeljima da su djeca najveći dar i blagoslov Božji.
A budući da je i On živio na ovoj zemlji, borio se i za nas trpio sve do svoje smrti na križu, u stanju je da nas razumije u našim životnim nevoljama i da nam pomogne svojom ljubavlju i svojom milošću.
Svima nama je dobro poznato da svako cvijeće obiteljske ljubavi: ljubav muža i žene, roditelja i djece raste na trnovoj grančici križa, zato je Krist uvijek s nama i uz nas da nas svojom ljubavlju hrabri i svojom milošću posvećuje.
»Ta i posvetitelj i posvećeni od jednoga su! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom.« (Heb 2,11)
Isus je naš brat i po njemu smo mi svi djeca Božja jer je i nama kao i njemu jedan te isti Bog i Otac.
I zato ako i mi budemo nasljedovali sebedarnu ljubav Krista raspetoga u svim svojim odnosima, brak i obitelj donijet će plodove sreće i radosti svima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 2,18-24
Ps 128 (127)
Heb 2,9-11
Mk 10,2-16 (ili 10,2-12)

- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 28. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
MUDROST: OSTAVITI SVE I POĆI ZA ISUSOM KRISTOM



Ikona: Sveta Mudrost

»Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Mudrost je dar Božji koji se blagotvorno očituje na raznim životnim područjima pravedna čovjeka.
Štoviše, ona je učešće na samoj Mudrosti Božjoj. Ona je više krepost, nego sposobnost. Zato je čovjek svojojm voljom mora tražiti, moliti i izboriti. Ona nije ništa drugo doli vjernost Bogu, poštivanje Božjih zakona i prilagodba njegovoj mudrosti kojom je uredio ovaj svijet.
Samo je mudrost neprolazna, besmrtna, vodi u Božju blizinu i čini ljude Božjim prijateljima.
U njezinu se svjetlu uspostavlja pravilan odnos prema Bogu, ljudima i prema materijalnim dobrima.

Samo tako shvaćena mudrost čini čovjeka sretnim.
Stoga je treba zavoljeti, kao što se voli i ljubi zaručnica. Treba je zaslužiti i isprositi od Boga, jer svaka je žrtva premalena da se stekne mudrost i da se sačuva.
Bog je podjeljuje ljudima posebne važnosti i ona im daje izvanredne sposobnosti za vršenje njihove službe i donosi im osobni ugled i bogatstvo.
Tako je Gospodin Salomonu dao dar mudrosti koju je on cijenio iznad svakoga bogatstva.
»Pomolih se, i razbor dobih. Zavapih, i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja, i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato.« (Mudr 7,7-9)

Čak zdravlje i ljepota, pa i sama svjetlost dana koja je potrebna za život svakome čovjeku, ne dosežu njezinu vrijednost.
»Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno.« (Mudr 7,10-11)


Bog daje mudrost Solomonu

Bog nam je utjelovljenom Riječi objavio svoju višnju Mudrost. On nam je i danas priopćava po svome Duhu. I svojoj djeci koja ga vjerno mole, Otac nebeski i danas daje svoga Duha koji nadilazi sve darove.
Svi oni koji imaju hrabrosti da se otrgnu od kumira ovoga svijeta te se trude da ljube Boga iznad svega, već sada imaju udjela u životu koji im je Bog obećao.

Mnogi govore da je današnji svijet premisivan i konzumistički i da čovjek ničim nije vezan, jer je sve dopušteno. I čovjek toliko vrijedi koliko ima, odnosno koliko može potrošiti.
Isus se suprostavlja toj struji i govori nam da nije sve dopušteno jer postoji i Božji zakon.
A Bog nam govori da postoje i drugi ljudi prema kojima smo mi obavezni i bez kojih se ne možemo ostvariti.
Stoga čovjek ne vrijedi koliko posjeduje i troši, nego koliko je kadar svoj život žrtvovati za druge i tako usrećiti i sebe i one s kojima živi i djeluje.

Tu mudrost života kršćanin nalazi u Božjoj riječi. Ona prodire u unutrašnjosti našega života i razotkriva sve naše nedostatke, slabosti i polovičnosti. Ona razlučuje dobro od zla, tamu od svjetlosti u samome čovjeku i u svemu što ga okružuje.
»Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje sklonost i namisli srca.« (Heb 4,12)

Riječ Božja zahtjeva opredjeljenje. Ona čovjeka već sada i to svakoga časa njegova života stavlja pod sud Božji.
»Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.« (Heb 4,13)

Zato na poziv Kristove riječi koju danas slušamo u Crkvi, pazimo da ne otvrdnu naša srca. Nek nas prožme njezina snaga obraćenja. Prihvaćajmo je s vjerom kako bismo postigli sreću života koju nam Bog nudi. Nije dovoljno da vršimo samo zapovijedi Božje. Krist od kršćana traži da svoje srce odvrate od svake sebičnosti i da se u posvemašnjoj ljubavi posvete jedino Bogu u službi braći ljudima.

Božja mudrost koja se očituje u objavi Isusa Krista upućena je svim kršćanima. Ona danas riječima sv. Evanđelja po Marku poziva sve kršćane da se odreknu ovozemaljskog bogatstva da bi »slobodna srca« mogli »slijediti« Krista.
Odreći se svega i poći za Isusom znači biti slobodan i za Boga i za ljude, te samoga sebe, svoje najveće bogatstvo staviti u službu drugima, naročito potrebnima.
Evanđelje nam opisuje kako neki »bogat mladić« dotrči k Isusu koji je izlazio na put, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10,17)
I kad ga je Isus podsjetio na zapovijedi Božje, on mu odgovori: »Učitelju, sve sam to očuvao od svoje mladosti.« (Mk 10,20)

Isus je ostao zadivljen jednostavnošću i spontanošću kojom je »bogati mladić« odgovorio da je Božje zapovijedi očuvao od svoje mladosti.
Zato ga nakon toga odgovora Krist »pogleda, zavoli ga i rekne mu: „Jedno ti nedostaje! Idi, što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu! A onda dođi i idi za mnom!” On se na tu riječ smrknu i ode žalostan, jer imaše velik imetak.« (Mk 10,21-22)

Privrženost materijalnim dobrima zapriječila je tom »plemenitom« mladiću da potpuno prione uz jedino pravo dobro koje je Bog.
Zato Isus i reče tom mladiću: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini« (Mk 10,18) da bi shvatio da Bogu uvijek treba dati prednost ispred svih ljudi i svakog dobra materijalnih stvari.
Zatim nastupajući kao Bog Krist ga poziva da se odrekne svega »materijalnog bogatstva« i da pođe za njim.
Božanska ljubav kojom je Isus zavolio tog mladića, bila je poziv da ga sljedi putem savršenstva i potpunog darivanja sama sebe Bogu. Ali preveliko bogatstvo toga mladića zatvorilo je vrata njegova srca Bogu i tako smrknuta i žalosna ga isključilo iz dionštva na baštinu kraljevstva Božjega.

Taj stav toga mladića, koji je zbog ovozemaljskih dobara odbio Božju ljubav i poziv k spasenju, toliko je ražalostio Krista da je dva puta ponovio svojim učenicima kako je teško bogatašima ući u kraljevstvo Božje: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene, nego bogatašu u kraljevstvo Božje.« (Mk 10,24-25)


Ušice iglene

Te riječi Isusove toliko su pogodile apostole i učenike da su se snebivali i pitali međusobno jedan drugoga: »Pa tko se onda može spasiti?« (Mk 10,26).
Isus vidjevši sve to upre pogled u njih i reče: »Ljudima je nemoguće, a ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!« (Mk 10,27)

Spasenje ne ovisi dakle samo o izvršavanju zapovijedi i o ljudskim djelima već je to dar (milost) ljubavi Božje, tko prihvaća tu milost Božje ljubavi on će uvijek imati u sebi snage da se odrekne lažljivih, prolaznih i propadljivih dobara ovoga svijeta da bi dušom i srcem prionuo uz jedino pravo i neprolazno bogatstvo, a to je Isus Krist, Sin Božji i naš Gospodin i Bog Stvoritelj, Otkupitelj i Spasitelj.
To je dobro shvatio Petar koji za razliku od »bogatog mladića«, sa velikim zadovoljstvom poče govoriti Isus: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« (Mk 10,28)

Taj širokogrudni odgovor i potpuno sebedarje njegovih apostola Bogu toliko se oduševilo Krista da je pun radosti obećao njima i svim svojim učenicima svih vremena do svršetka svijeta veliku nagradu ovdje na zemlji i život vječni u nebesima.
Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi Evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko: kuće, i braću, i sestre, i majke, i djecu, i polja – i u budućem vijeku život vječni« (Mk 10,29-30).

Isus Krist i njegovo Evanđelje spasenja koje se treba navijestiti svakome stvorenju jesu, dakle, najveće vrijednosti i bogatstvo koje moramo postići i radi kojih treba odreći se svega: stvari pa čak i najdražih osoba. Eto to je Mudrost Božja za nas danas: spoznati Isusa Krista po Duhu Svetome koji nam ga objavljuje i osvjetljuje; imati snage i hrabrosti ostaviti sve i poći za njim da bismo preko njega mogli ući u kraljevstvo Božje i baštiniti život vječni od Boga Oca.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 7,7-11
Ps 90 (89)
Heb 4,12-13
Mk 10,17-30

- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 29. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SLUŽENJE: MESIJANSKO POSLANJE KRISTOVO I NJEGOVIH UČENIKA


»Jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen,
nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna i temeljna istina o Isusu Kristu kao »Sinu čovječjem« jest ta da je On »Sluga Jahvin« koji je došao na ovaj svijet da ljudima »posluži« spasenje.
On je Mesija koji trpi za druge, koji podnosi bol kao otkupninu za mnoge.



On je »Sluga Božji« koji trpi kao pravednik za nepravednike i polaže vlastiti život i to za grešnike, ne samo poslušno i spremno, kao »žrtveni jaganjac«, nego čak i dragovoljno.
»Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.« (Iz 53,11)

Taj »Sluga Jahvin« bit će okrivljen, osuđen i smaknut kao »zločinac« ljudskoga društva makar potpuno nevin.
Ali Bog, milosrdni i pravedni Otac, branitelj i izbavitelj svih ugroženih i progonjenih, morat će rehabilitirati i proslaviti svoga Slugu i dati mu kao nagradu »mnoge« u baštinu, jer je postao »žrtva naknadnica« za njihove prijestupe i uzeo na se njihove krivice i grijehe. Tako će On, pravedni, svojim predanjem volji Božjoj pravdati »mnoge« i pozivati ih na obraćenje. »Žrtvuje li život svoj kao naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.« (Iz 53,10)

U toj muci Sluge svojega Bog je predvidio spasenje svih ljudi koji će po njegovu »trpljenju« biti otkupljeni od zla, grijeha i sebičnosti. Eto, na taj je način Mesija kao »čovjek boli«, »prezren i odbačen od ljudi« (Iz 53,3) došao služiti svijetu i život svoj dati kao otkupninu za »mnoge« jer njegova muka i smrt su izražaj najveće ljubavi i vjernosti Bogu što je ikada jedno ljudsko stvorenje moglo svojom slobodnom voljom prikazati.
Tako je »žrtva« njegova »života« nadvladala nasilje smrti i njegova »smrt« donijela »život« svima nama koji smo bili pod »tiranijom« smrti.
I nakon svoje muke i smrti, uskrsnuvši od mrtvih, ugledao je svjetlost i donio život svim ljudima jer ih je povratio u prvotno prijateljstvo s Bogom.

Znamo da taj »Sluga Jahvin« nije nitko drugi doli Isus Krist, Sin Božji.
On je mučeničkom smrću unio svoj život u život svih nas. Sebe je žrtvovao za naše puno očovječenje i spasenje.
Tako On sam postaje uzor svim svojim učenicima, svim kršćanima, kako treba živjeti požrtvovno jedni s drugima, jedni za druge, ako želimo postići prvi napredak i mir. On je do dna iskusio sve naše slabosti jer je u svemu postao sličan nama, osim u grijehu, pa stoga ima duboko iskustvo naše ljuddske bijede i potrebitosti i radi toga je s nama solidaran.
Kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće unišao je u nebesa k Bogu i time nam je otvorio pristup k Ocu. I sada kada u nebu kraljuje zdesna Ocu kao Proslavljeni Krist, On je samilostan prema nama ljudima i kao naš Veliki Svećenik i posrednik između Boga i ljudi neprestano nas zagovara Ocu.


Krist Veliki Svećenik

Ta istina o Kristu našem Velikom Svećeniku doista spada u srž naše kršćanske vjere, odnosno zajedničke ispovijesti.
»Zato se čvrsto držimo vjere! Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom« (Hebr 4,14-15)
Stoga je Isus Krist i svojom riječju i svojim primjerom potporanj naše zemaljske egzistencije, jer je On sâm, drage volje, odabrao da bude naš »supatnik« i »suputnik« i da zajedno s nama prođe kroz »dolinu suza« ovoga zemaljskog života.

Prema tome samo u Krista treba da budu stalno uprte naše oči kao u našeg Otkupitelja i Spasitelja, kao u našeg Otkupitelja i Spasitelja, kao u našega Emanuela – Boga sa nama –, jer nam On neće uskratiti pomoć kad god nam ona ustreba. Pristupajmo, dakle, s pouzdanjem k Prijestolju milosti, da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!« (Heb 4,16)

Nakon ponizne Kristove žrtve i njegova posredničkog uzašašća na nebo, Božje »prijestolje slave« postade »prijestolje milosti« i blagonaklonosti prema svim ljudima.
Zato zazivajmo na se dobrotu Gospodnju da Bog svima nama bude dobar, i da i mi, poput Isusa, budemo jedni drugima dobri.
Ali za to se traži puno ustrajnosti, strpljivosti i požrtvovnosti. A da u tome ne bismo sustali, sam Bog podržava našu nadu. Temelj toj nadi jest Božja riječ, Kristovo obećanje i njegova vjernost svojoj riječi da nas neće nikada ostaviti.

Sve nam to govori da Isus Spasitelj i Veliki Svećenik kao »Sluga Božji« želi i danas po nama služiti spasenju svijeta. Zato u vrijeme strastvenih mržnja moramo se vratiti ljubavi koju nam je Bog očitovao u Kristu. U vrijeme opasnih suparništva treba se vratiti iskrenoj spremnosti na služenje.
To je poziv Crkve u svijetu i njezino poslanje da u Kristu oslobođena bude služiteljica Božjeg spasenja svim ljudima.

Stoga na odveć ljudske težnje za vlašću Zebedejevih sinova Jakova i Ivana, a tako i na gnjev druge desetorice uperen protiv te dvojice braće, Isus odgovara kako je veličina njegovih učenika ne u gospodarenju niti u podređivanju drugih, nego u služenju.
Isus ne kori ni jedne ni druge, nego ih sve poučava kako kod njih ne smije biti kao u strukturama svjetovne vlasti.
»Znate da oni koji se smatraju vladarima, gospoduju svojim narodima, i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! Tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.« (Mk 10,42-44)

Tako je Isus bolesne ambicije svojih učenika upravio na jedini pravi put: služiti jedni drugima.
I ponovo, za primjer Krist im stavlja samoga sebe.
»Jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.« (Mk 10,45)

Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. (Iz 53,6-7)
Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. (Iz 53,6-7)

Isus time svoje učenike upućuje na čistu ljubav, na služenje iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Zato tko se u Crkvi bori za prvo mjesto, tko želi vladati drugima, taj nije ništa shvatio od Kristova Evanđelja i sam se isključuje iz Kraljevstva Božjega.
Lomeći Kristovo tijelo na Euharistijskoj gozbi i imajući udjela u njegovoj krvi, mi izjavljujemo da smo s njime solidarni i da skupa s njime pred Bogom tvorimo jedno tijelo, odnosno sačinjavamo samo jedan narod Božji.
Isus je trpio za sve nas, jer zahvaljujući solidarnosti uspostavljenoj u utjelovljenju, On pripada svim ljudima. A to je ono što se u našoj kršćanskoj vjeri naziva spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 53,10-11
Ps 33 (32)
Heb 4,14-16
Mk 10,35-45

- 13:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 30. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SVJETLOST VJERE: POBUĐUJE NADU I OTVARA OČI


»„Idi, vjera te tvoja spasila!” i odmah progleda i uputi se za njim.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U suvremenom svijetu postoje mnogi problemi, krize i strahovi. Ljudi strepe zbog opasnosti zagađenja čovjekove okoline što ugrožava sam život; od rastuće napetosti i mržnje među narodima i pred atomskim ratom.
Temelj svim tim nesrećama ljudskoga društva jest kriza vjere koja, s jedne strane, izrasta iz osjećaja čovjekove nadmoći nad prirodom, kao da Bog više ljudima nije potreban; a s druge strane, iz osjećaja nemoći nad tolikim zlom što nas okružuje kao da nam ni Bog više ne može pomoći.
Mnogima se čini da je Bog odsutan od naše povijesti, da šuti i ne mari za naše nevolje i tako u nevjeri upadaju u teško beznađe.

Dok nas riječ Božja koju slušamo u (bogoslužju) liturgiji neprestano poziva na obraćenje, odnosno na povratak k Bogu.
Samo u Bogu možemo ponovo naći radost života koju smo izgubili svojim grijesima jer je On milosrdni Otac koji s ljubavlju očekuje povratak svoje djece.
Odatle proizlazi osjećaj divljenja i veselja što obuhvaća proroka Jeremiju kada naviješćuje povratak svoga naroda iz babilonskog ropstva. Prorokova se usta otvaraju na osmijeh kada vidi gdje Bog spašava narod njegov i to ostatak naroda koji Jahve sabire kao predmet svoje ljubavi da bi nastavio povijest spasenja.
»Ovo govori Gospodin: „Kličite od radosti Jakovu, podvikujte prvaku naroda! Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj. Ostatak Izraelov! Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi, trudnice i rodilje – vraća se velika zajednica.”« (Jer 31,7-8)


Eustache Le Sueur: Isus liječi Bartimeja

To je znak ljubavi i dobronaklonosti Božje prema svome narodu, jer Jahve je »otac Izraelu« i »Efrajim« je njegov »prvenac« (usp Jer 31,9). Kao što je Bog za kaznu doveo propast i neprijatelja da rasprši njegov narod na sve strane svijeta, tako sada taj narod dovodi sa sjevera i skuplja ga u »jedno« sa svih krajeva zemlje.
Ovo »čudo« oslobođenja Izraela od babilonskog ropstva je slika i znak oslobođenja cijelog čovječanstva iz ropstva Sotone i grijeha, koje je ostvario Isus Krist, Sin Božji.

Isus Krist je zapravo onaj koji zove sve ljude: jake i slabe, zdrave i bolesne, sakate, slijepe i gluhe na veliki povratak k Bogu zato što ih želi ispuniti utjehom, radošću i mirom. Ali je nadasve pozvana Crkva da posred svijeta, u njegovim tjeskobama, nevoljama i mukama, bude glasnica vjere i nade na Bogu utemeljene.
U toj perspektivi Božjih spasiteljskih zahvata u našu vlastitu povijest i u povijest našega vremena, Crkva mora uvijek imati uperen svoj pogled prema Kristu kao Velikom Svećeniku. Kao Veliki Svećenik Isus je i posrednik između Boga i ljudi jer sudjeluje i u Očevu božanstvu i u našem čovještvu. A budući da je On pravi Bog i pravi čovjek, stoga po svojoj vlastitoj egzistencciji posreduje između Boga i ljudi i ponovo spaja i izmiruje Boga i čovjeka, Boga i cio ljudski rod.

Isus Krist upravo kao Sin Božji podobniji je no itko da bude zastupnik između Boga i ljudi. Zato ga je Bog i učinio »svećenikom dovijeka«, odnosno našim posrednikom i zagovornikom, jer je On bio jedan od nas i u svemu nama sličan kao »Sin čovječji«, osim u grijehu.
On razumije i iskustveno pozna svu našu slabost, svu našu bijedu, zato je kao Veliki svećenik sućutan i samilostan prema nama.

Takvi trebamo biti i mi kršćani sa ljudima našega vremena i u svijetu u kojem živimo. I mi smo pozvani da skupa s Kristom svoje vlastito trpljenje i trpljenje svih ljudi prinosimo kao »žrtvu okajnicu« Bogu za spasenje svijeta. Moramo zazivati na se i na čitav svijet Božje milosrđe i Božje spasenje.
Ako tako budemo činili, postat ćemo blagovjesnici i donositelji nade u nova i bolja vremena za Crkvu i čovječanstvo.
»Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši veliki svećenik, nego ga proslavi Onaj koji mu reče: Ti si Sin moj, danas te rodih.« (Heb 5,5)

Molimo Gospodina da nam da svjetlost vjere koja će pobuditi u nama tu nadu i otvoriti nam oči kao slijepom prosjaku Bartimeju da progledamo i shvatimo Kristovo Evanđelje kao pouku i poticaj za sebe i da hrabro i ustrajno preuzmemo svoj udio u njegovou spasiteljskom ozdraviteljskom djelovanju u svijetu.
Stoga »čudo« ozdravljenja slijepog Bartimeja označuje »svjetlost« vjere koju svi moramo uvijek od početka tražiti od Gospodina Isusa.
To je dar Božji koji nam dolazi »odozgo« i koji mi ne možemo dati sami sebi i bez kojega ćemo uvijek hodati u tami života.


Morgan Weistling: Ozdravljenje slijepca

Prema tome »slijepac iz Jerihona« predstavlja čovjeka, svakoga od nas, na putu vjere. On ne vidi Isusa, osjeća samo prisutnost Gospodinovu u svemu onome što se oko njega događa i odmah izražava svoju vjeru stavljajući se potpuno u spasonosne ruke Božje.
»Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” (Mk 10,47)

Ovome otvaranju Bogu »slijepca« Bartimeja odmah se suprostavio svijet koji ga je okruživao. Ali on se nije dao smesti već je još hrabrije i sa sve jačom vjerom otvarao dušu i srce svoje Bogo-čovjeku Isusu Kristu.
»Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: „Sine Davidov, smiluj mi se!”« (Mk 10,48)

To je ta unutrašnja »svjetlost vjere«, koja samo od Boga dolazi, što je »otvorila oči« siromašnome slijepcu da prihvati (misterij) otajstvo Krista i da ga i drugima označi kao svojega Spasitelja.
I kad se Krist zaustavio, zanimao se za njega i pozvao ga, on odmah »baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu« (Mk 10,50).
I nije ostao razočaran u svojoj nadi.
Zadivljen tolikom vjerom toga »bijednoga« čovjeka »Isus ga upita: „Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!” i odmah progleda i uputi se za njim.« (Mk 10,51-52).

Vjera je, dakle, otvorila oči slijepcu i dala mu snage da pođe za Kristom. To je znak svima nama da samo vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega, se postiže spasenje.
Svi smo pozvani da »slijedimo« Gospodina baš tim istim putem vjere kao Bartimej, ozdravljeni slijepac iz Jerihona.
Tako ujedinjeni s Isusom i vođeni svjetlom vjere na putu njegove »žrtve križa« ozdravit ćemo mi sami od svakoga grijeha i zla i postići ćemo vječno spasenje sebi i drugim ljudima. To je poruka današnje (misijske) nedjelje svima nama da slijedimo »raspetoga« Krista, našeg »Velikog Svećenika«, kao njegova i naša majka Marija, putem križa.
Zato nam je potrebna velika svjetlost vjere da bi mogli ići sa Isusom putem potpunog »žrtvovanja« našeg života za spasenje ljudi i svijeta.


Kao Marija

»Marija, majka Isusova, - kaže papa Ivan Pavao II. – prva povjerova u svoga Sina i bi proglašena blaženom po svojoj vjeri (usp. Lk 1,45). Njezin je život bio put i hodočašće vjere u Krista, kojom je ona pretekla učenike i uvijek pretječe Crkvu (usp. Redemptoris Mater, 6,26).

Stoga, gdje god Crkva misionarski djeluje među narodima, Marija je prisutna: prisutna je kao Majka koja surađuje u preporođenju i odgajanju vjernika (usp. LG 63); prisutna je kao „Zvijezda evangelizacije”, kako je to ustvrdio... Pavao VI. (usp. Evangelii nuntiandi, 82), da vodi i ojačava glasnike Radosne vijesti, te da podržava u vjeri nove kršćanske zajednice, koje su nikle misionarskim navješćivanjem, snagom Riječi i milošću Duha Svetoga. (...)

Crkva u svom pozivu i blagovjesničkoj brizi, uzima za primjer i poticaj Mariju, prvu evangeliziranu (usp. Lk 1,26-38) i prvu blagovjesnicu (usp. Lk 1,39-56). Ona je s vjerom prihvatila Radosnu vijest spasenja, i pretvorila je u navještaj, pjesmu, proroštvo. Ona je dala svim ljudima bolje duhovno usmjerenje od svih usmjerenja koje su oni ikada primili: „Što vam god zapovijedi, učinite!” (Iv 2,5).
U Marijinoj školi Crkva uči kako će se posvetiti misiji.«
(Iz: „Poruka pape Ivana Pavla II. za svjetski misijski dan 23. 10. 1988.; Službeni Vjesnik, nadbiskupije zagrebačke, br. 5. 1988., str. 107)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 31,7-9
Ps 126 (125)
Heb 5,1-6
Mk 10,46-52

- 12:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 31. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ZAPOVIJEDI LJUBAVI: LJUBAV PREMA BOGU I LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU


»Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, (...)
Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe. (...)«


Božja ljubav, Božja snaga

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnje liturgije usredotočena je na zapovijed ljubavi: Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Već u Starom Zavjetu zapovijed ljubavi prema Bogu nadopunjena je »drugom zapovijedi«: »Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.« (Lev 19,18).
Zaista ni u Starom Zavjetu nije se nikada vjerovalo da se može ljubiti Boga bez zauzimanja i ljubavi prema čovjeku, jer svaka prava i istinska ljubav prema Bogu se produžuje u ljubavi prema čovjeku.

Tako Knjiga Ponovljenog Zakona koja sadrži ispovijest vjere u jedinog (jednog) Boga, sažimlje sav zakon u samo jednu zapovijed: ljubav prema Bogu koja se ostvaruje (konkretizira) u ljubavi prema bližnjemu. U toj zapovijedi ljubavi Bog traži od čovjeka odgovor ljubavi na svoju ljubav.
Sve ostale zapovijedi su samo specifikacija te zapovijedi ljubavi i govore nam kako u različitim životnim situacijama treba na konkretan način ljubiti Boga.
A budući da je »jedini« Bog, koji je stvorio nebo i zemlju, izabrao Izraela za sebe između svih naroda svijeta, Izrael ga mora ljubiti čitavim svojim bićem.
»Čuj izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce!« (Pnz 6,4-6)

Sve to znači da ljubav prema Bogu nije prijedlog za izbor nego zapovijed: Izrael, ako želi biti ono što jest, mora obavezno ljubiti svoga Boga iznad svega.
Ta ljubav se rađa iz njegova bića »odabranog naroda« kojega je Bog svojom »izabiračkom« ljubavlju nanovo stvorio. I snagom te ljubavi Bog je za Izraela sve.
Zato ta »zapovijed ljubavi« nije nametnuta s vana već proizlazi iz same narave »odabranog naroda«.
A u konkretnom životu ta »absolutna« ljubav Izraela prema svome Bog se ostvaruje u obdržavanju »zakona« Saveza.
Sam »opstanak« tog odaranog Božjega naroda vezan je uz »obdržavanje« tih »zakona« koji su izraz svete volje Božje.

Izraelski narod je iskusio djelotvornu prisutnost Boga u vlastitom životu. To iskustvo proizlazi iz sinajskog sučeljenja s uzvišenim i svetim Bogom. Ono je zastrašujuće (tremendum), ali u sebi nosi i osjećaj privlačnosti i čara (fascinosum), Božje blizine, naklonosti i ljubavi.
Zato Božji narod doživljava da je Jahve jedini djelotvorni Bog i nema drugoga boga koji bi mogao pomoći. I kao što Božja svetost i uzvišenost ulijeva strahopoštovanje tako i njegova privrženost i briga za svoj narod budi ljubav.
Radi toga Boga se bojati i ljubiti ga, ne samo da nisu među se oprečeni osjećaji, nego su dva lica istoga duhovnoga stava.

Prema tome ljubav Božja prema svome narodu iziskuje vjernost i služenje, odnosno bogoštovno čašćenje i obdržavanje svih ostalih pojedinačnih odredbi Saveza.
To znači ljubiti Boga svim srcem (=razumom), svom dušom (=osjećajima) i svom snagom (=voljom, djelima).
Ta zapovijed ljubavi prema Bogu sažima cjelokupnu viziju odnosa Boga i čovjeka. Zato je uvijek aktualna. Ako narod Božji tako bude činio, imat će osobno dug život, a kao zajednica živjet će u blagostanju i u sigurnosti te će zauvijek baštiniti zemlju.

Zaista sam Isus Krist u Evanđelju sv. Marka citira gotovo doslovice jedan dio te velike monoteističke vjeroispovijesti (vjere) Izraela da bi opravdao obveznu zapovijed ljubavi prema Bogu prije svega, pa čak i iznad ljubavi prema bližnjemu. Zato na pitanje jednog pismoznanca: »„Koja je zapovijed prva od svih?” Isus odgovori: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom!”
„Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.”« (Mk 12,29-32)

Novost Isusovih riječi ne sastoji se u tome što je dozvao u pamet prvu i temeljnu zapovijed ljubavi prema Bogu za Židove, već što je toj zapovijedi pridružio drugu zapovijed ljubavi, a to je obveza ljubiti »svoga bližnjega kao sebe samoga«.
A sve nam to govori da te dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, iako su različite jedna od druge, ipak se ujedinjuju i nadopunjuju tako da nitko ne može uistinu ljubiti Boga a da ne ljubi svoga bližnjega kojega Bog ljubi istom i jednakom ljubavlju kao i njega samoga. Stoga ljubiti samo Boga bila bi »lažna vjera«, ljubiti samo bližnjega, kada bi to uopće bilo moguće, jest pravo idolopoklonstvo (idolataria).
Ljubiti Boga radi njega samoga i bližnjega iz ljubavi prema Bogu jest prava kršćanska »novost« koju je uveo Isus Krist.

Isus ne stavlja u suprotnost ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku, nego ih spaja skupa do te mjere da jedna ljubav bude uzrok i motiv druge ljubavi.
Da bi čovjek bio velik i dostojan poštovanja, potreban mu je Bog.
Ondje gdje Bog »umire«, umire tragično također i čovjek. Gdje Bog nema mjesta koje mu pripada, kao na primjer u materijalističkom i ateističkom društvu, onda tu nestaje također i ljubavi prema bližnjemu i svi odnosi među ljudima se svode na čistu igru interesa.
Tako pred problemima gladi u svijetu, nepravdi i tlačenja, sugerira se nasilje i revolucija. Na isti način da bi se riješio problem prenaseljenosti i pučanstva u svijetu, savjetuje se nerazborito i nekontrolirano planiranje rađanja djece i legalizirani abortusi (pobačaji); pred krizom obitelji, nudi se kao lijek razvod braka; za neizliječivog bolesnika koji trpi, kaže se da je najbolja eutanazija itd.

S druge strane, prava ljubav prema Bogu neizbježno traži jednu konkretnu zauzetost na svijetu u borbi za oslobođenje čovjeka od svake vrste ropstva.
Dužnost je kršćana da pokažu ljudima autentične znakove ljubavi Kristove koja je spasila svijet.
Zato ljubav prema bližnjemu je nerazriješiva od ljubavi prema Bogu u Novom Zavjetu. Kršćanin ljubi bližnjega da bi nasljedovao Boga koji ljubi sve ljude bez razlike. Zatim ljubav prema bližnjemu je djelo Božje u nama: nitko ne bi mogao biti milosrdan kao Otac nebeski da nas Gospodin Isus ne poučava i da svojega Svetoga Duha nije izlio u naša srca (usp. 1 Tes 4,9; Rim 5,5; 15,20).

Radi toga ta dupla ljubav prema Bogu i prema bližnjemu »vrijedi više nego sve paljenice i žrtve« (Mk 12,33) kako kaže današnje Evanđelje po Marku preko usta iskrenoga sugovornika Isusova.
Ta tvrdnja toga nepoznatog pismoznanca označuje da se pravi »kult« sadrži u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Bogu nije potrebna samo naša hvala već On želi da mi tu svoju ljubav prema njemu proširimo i na braću s kojima živimo i radimo.
Na taj način naša vjera u Boga postat će automatski »služenje« braći, pravo bogoštovlje (kult) koje je utjelovljeno u svakidašnje životne potrebe čovjeka.

Zato kad Isus vidje kako je »pismoznanac« pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« (Mk 12,34). Tom pismoznancu je nedostajalo samo da prihvati Isusa da bi konačno mogao ući u kraljevstvo Božje, jer Krist je onaj u kojem se Božje kraljevstvo očituje u čitavoj svojoj punini.
U Isusovoj osobi, u njegovim riječima i djelima kraljevstvo Božje se približilo ljudima i zato On sam zna i određuje tko mu je blizu i nitko drugi.

Kraljevstvo Božje je prisutno dakle u Isusu Kristu kojega je Bog Otac uspostavio kao Velikog Svećenika da bi prikazao sama sebe za naše spasenje.
»Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da se za njih zauzima.« (Heb 7,25)
Svojom sebedarnom i dobrovoljno prikazanom Bogu žrtvom na križu Krist nam je otkrio pravu narav kulta (bogoštovlja): znati se darovati bez mjere i granica u ljubavi Bogu za spasenje naše braće i sestara, odnosno svih ljudi i cijeloga svijeta.

Stoga se sav naš religiozni život s Bogom, Ocem, odvija po Isusu Kristu. On je nezaobilaziv put k Ocu i kao takav je jedan i nezamjenjiv jer to svoje velikosvećeništvo vrši kao Uskrsli Gospodin.
Radi toga je njegovo svećeništvo neprolazno, a njegovo posredništvo kod Boga vazda efikasno, jer se On »uvijek živ« za sve nas uvijek »zauzima« (Heb 7,25; 9,14; Rim 8,34)
Zato radosna srca pjevajmo sa psalmistom:
»Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj:
Bože moj, pećino moja, kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!
Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna
i od dušmana bit ću izbavljen.« [Ps 18 (17)]

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 6,2-6
Ps 18 (17)
Heb 7,23-28
Mk 12,28b-34

- 12:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 32. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
LJUBAV I DARIVANJE

»Svi oni zapravo ubaciše od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna poruka riječi Božje današnjeg bogoslužja jest poruka ljubavi koja se izražava u darivanju. Zaista, u centru današnje Liturgije nalaze se dvije ponizne žene, odnosne siromašne udovice, koje se nalaze u najtežim životnim situacijama bijede, ali posjeduju neizmjerno bogatstvo povjerenja u Boga i širokogrudnosti prema bližnjemu. Može se s punim pravom reći da duhovno bogatstvo njihove nutrine nadilazi vanjsko siromaštvo materijalnih dobara njihova bijednoga života. Tako siromašna udovica iz Sarefta i sirota udovica iz Jeruzalema koja daje sve što ima, stavljajući u »riznicu hrama«, postale su emblematične figure pravog stava i ponašanja svakoga vjernika pred Bogom, jer jedino bogatstvo koje pred Gospodinom vrijedi jest spremnost odreći se svega iz ljubavi prema njemu na dobrobit bližnjega.
Darivanje je bogatstvo, privrženost novcu je prava bijeda i siromašvo. Zato gostoprimstvo prve udovice Bog je odmah nadario »čudom umnažanja brašna i ulja« što je prorok Ilija učinio, a ponizni dar druge zaslužio je pohvalu Isusa Krista, Sina Božjega, kojoj u Evanđelju nema jednake.
Njihova ljubav i darežljivost su još veće i zaslužnije pred Bogom ako se usporede sa držanjem bogataša koji žive u raskošnom bogatstvu i koji trče uvijek za prvim mjestima, prezirući siromašne i iskorištavajući sirotinju.


Prorok Ilija i udovica iz Sarefta

Prvo čitanje iz Knjige o Kraljevima, opisuje nam, dakle, susret proroka Ilije s udovicom iz Sarefte, u pokrajini Sidone, u vrijeme velike višegodišnje suše koju je Bog poslao da bi kaznio zločinstva bezbožnog kralja Ahaba i njegova otpadničkog naroda.
U tim događajima ponajprije je opisana skrb Božja za svoga slugu Iliju kojega Bog, da bi mu u vrijeme suše i gladi omogućio preživjeti, šalje na potok Kerit gdje će ga priroda pojiti a gavran hraniti, zatim u tuđinu i to k sirotoj udovici koja ni sama ništa nema.
U tom stanju gladi i neimaštine može se još bolje vidjeti herojična vjera te siromašne udovice koja sluša na zahtjev proroka Ilije i udovoljava njegovoj molbi.
»U one dane: Ustade Ilija prorok i krenu u Sareftu. Kad je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: „Donesi mi malo vode u vrču, da pijem!” Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj: „Donesi mi i malo kruha u ruci!”« (1 Kr 17,10-11)

Ilija svojim zahtjevima dovodi situaciju te siromašne žene gotovo do apsurda: najprije moli malo vode, pa onda i kruha, te konačno zahtjeva da bude prvi pogošćen pa makar to sirotu udovicu i njezina sina lišilo i posljednjeg zalogaja.
To je isto kao i tražiti od onoga koji umire da nam da i svoj posljednji uzdisaj.
Zato ona iznoseći iskreno svoju situaciju bijede i nevolje, odgovara proroku Iliji da nema pečena kruha, već samo prgršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču i to će pripremiti sebi i svome sinu da pojedu i umru.

Ali prorok Ilija inzistira u svome zahtjevu i garantira siromašnoj udovici da će joj Bog dati sve što je potrebno da bi preživjela te joj reče: »Ništa se ne boj! Idi i uradi kako si rekla: samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.« (1 Kr 17,13-14).

Žena povjerova na riječi prorokove, od srca dade sve što je imala i za uzvrat od Boga primi mnogo više od onoga što je darovala.
»Ode ona i učini kako je rekao Ilija: i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin.« (1 Kr 17,15)
Širokogrudnost srca i vjera u prorokovu riječ potakli su udovicu iz Sarefte na djelo ljubavi prema bližnjemu tako herojično da je stavila u rizik sam svoj život i život svojega sina.
Stoga kao nagradu od Boga prima svoj dar nazad umnožen mnogostruko. Zaista »brašno se iz ćupa nije potrošilo, i u vrču nije nestalo ulja, po riječi svoga sluge Ilije« (1 Kr 17,16).

Istu radikalnost ljubavi i darivanja vidio je Isus u udovici iz današnjeg Evanđelja po Marku. Evanđeoski prizor milostinje što ju je sirota udovica iz Jeruzalema ostavila u »riznicu hrama« je usko povezan s oštrom Isusovom kritikom »pismoznanaca« koji »proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.« (Mk 12,38-39).
Stoga Krist i opominje na opasnost od takve kategorije ljudi, odnosno na profesionalne navjestitelje i poznavatelje Božje riječi kao što su bili farizeji i pismoznanci i to ne zato što bi oni naviještali krivi nauk, nego zato što su životom negirali ono što su ustima izgovarali.
Svojom rječitom pobožnošću oni su sticali javne počasti kod jednostavnih ljudi i bogatili se na račun sirotinje. »Kuće udovičke« bile su za to vrlo prikladne jer nevolja udovice bila je u tome što nije imala muškarca koji bi je zaštitio i kao žena nije imala pravo na tužbu pred sudom. Stoga će te pismoznance i farizeje kaže Isus – stići »to oštrija osuda!« (Mk 12,40)

Posve je suprotna pobožnost »udovice« u odnosu na tu »lažnu i punu hipokrizije« pobožnost »pismoznanaca«.
Ona se razlikuje i od pobožnosti »bogataša« koji u hramsku riznicu bacaju »mnogo«, ali od svojega suviška«.
Dok »sirota udovica« nije dala tek nešto, a pogotovu ne od svojega suviška, nego je ona »od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak« (Mk 12,44). Ona je Bogu darovala samu sebe i tom svojom milostinjom mu je htjela samo iskazati svoju ljubav i štovanje.



Bogataši kao obično imaju puno novca i daju mnogo da bi se isticali pred drugima i da bi bili pohvaljeni i počašćeni, a ne iz ljubavi prema Bogu.
U odnosu na njih »siromašna udovica« je dala sasvim malo, tek »dva novčića«.
Ali Isus, Sin Božji, koji gleda u nutrinu ljudskih srdaca i duša, a ne u vanjštinu čina, dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu.« (Mk 12,43)

Širokogrudno geslo kojim je »sirota udovica« ubacila svoja dva novčića u hramsku riznicu bilo je geslo njezine molitve, vjere i ljubavi.
Milostinja je bila neznatna, ali je dar bio potpun, tim više što ga je u skrovitosti svoga srca dala da je nitko ni primjetio nije doli Krist, Sin onoga istoga Boga kojemu se ona u ljubavi i istini klanjala.
Tako ta sirota udovica postaje simbol svih pravih vjernika koji se Bogu predaju u ljubavi i povjeravaju bez ikakvih pridržaja; predstavnica Jahvinih siromaha, odnosno onih koji Bogu mogu dati samo same sebe jer im vjera prožimlje sav njihov život.

Isus Krist, koji je s divljenjem promatrao tu sirotu udovicu i pohvalio njezin dar, ne mjeri ljudske čine našim metrom koji se zaustavlja na vanjštini, nego metrom srca, odnosno unutrašnje vrijednosti ljudske osobe.
On ne mjeri po ciframa ono što smo dali već po ljubavi s kojom smo to darovali.
Ali sve to ne znači da nije potrebno pridonositi i za materijalne potrebe Crkve i njezinih zdanja, nego to da naši darovi moraju biti izražaj potpunog darivanja nas samih u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prava Crkva Božja se gradi od darovanih ljudi, a ne od darovana novca, kako god on bio potreban.

Bog ne traži od nas ono što »imamo« već ono što mi »jesmo« u našoj stvarnosti i iskrenosti. Siromašna udovica iz Jeruzalema mu je darovala srce i život, a bogataši samo od »svoga suviška«, odnosno pretekle mrvice njihova bogatstva kojeg su možda postigli proždirući »kuće udovičke«.
Darovati kao sirota udovica jest darovati kako Bog čini koji nam nije dao od svoga suviška već sami svoj božanski život.


Tissot: Udovičin novčić

Isus Krist, Sin Božji, nije bogataš koji je došao kao turista da posjeti nerazvijenu zemlju čovječanstva, nego naš brat koji je za nas postao siromašan da bi svojim bogatstvom obogatio naše siromaštvo.
On uistinu, iako je Bog, učinio se čovjekom iz ljubavi prema nama i žrtvovao je svoj život za naše spasenje.
Radi toga se on u punini vremena, kako kaže poslanica Hebrejima, među nama pojavio »da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese, da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – i bez grijeha - ukazati onima koji ga očekuju sebi na spasenje« (Heb 9,26 b-28).
Prvi dolazak Kristov na ovu zemlju u ljudskom tijelu je zbog grijeha svijeta, dok drugi dolazak pokazat će njegovu konačnu pobjedu nad grijehom i donijet će spasenje svima onima koji su ga znali očekivati u ljubavi i u potpunom darivanju sama sebe Bogu i bližnjemu baš onako kao dvije siromašne udovice današnjeg bogoslužja (Liturgije).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 17,10-16
Ps 146 (145)
Heb 9,24-28
Mk 12,38-44

- 11:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 33. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
POSLJEDNJE STVARNOSTI I KONAČNI DOLAZAK GOSPODINOV


»Tako i vi, kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima!«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnje liturgije usmjerena je na posljednje stvarnosti čovječanstva i svijeta i na konačni dolazak Gospodinov.



Samo pomisao na svršetak svijeta i o sveopćem Sudu ulijevaju nam strah, ali nam u isto vrijeme pružaju ohrabrenje, utjehu i pouzdanje jer će to biti slavljenje pobjede dobra nad zlim, života nad smrću, vječnosti nad vremenom i pravednici će biti spašeni i sveti Kristovi će biti usavršeni i nagrađeni vječnim životom.
Zato slika budućih događaja koju nam pruža sveto Pismo otvara nove perspektive, oslobađa čovjeka od uskoće njegova svagdanjeg života.
Čovjek i čovječanstvo imaju veliku i vječnu budućnost i zato ni pojedinačna smrt ni sveopći smak svijeta nisu posljednja riječ u povijesti ljudi i svijeta.
I ta vjernička nada pruža snažno uporište svima nama u svakidašnjim borbama, tegobama i nevoljama ovozemaljskog života.

Govor o konačnom dolasku Gospdonjem kaže nam da nijedan dan u svome sadašnjem životu ne smijemo smatrati izgubljenim. Čovjek se ne oslobađa nijekanjem stvarnosti već prihvaćanjem u vjeri, nadi i ljubavi ozbiljnost svojega života i svega onoga što ga sačinjava na dobrobit sebi i bližnjemu. Spasenje Božje je počelo s Isusom Kristom i mora već sada biti djelotvorno u našem životu. Novi svijet u kojem prebiva pravednost i koji po Božjem obećanju očekujemo treba da usavršenjem preobrazi ovaj sadašnji u koji je već posijana klica budućeg života.
Stoga je očito da samo iz takve vjere proistječe sasvim novo i odgovorno vrednovanje svijeta i čovjeka. Naša sadašnjost postaje tako preteča vječnosti.

Isusovom smrću i uskrsnućem, svijet i povijest su ušli u puninu vremena, u svoju konačnu fazu, jer obećanja Božja su se ispunila i započelo je ostvarenje »novih nebesa i nove zemlje« (usp. 2 Pt 3,13).
U Kristu je Bog već rekao svoju konačnu riječ i u nas je izliven Duh Božji kao sjeme budućih stvarnosti.
Zato živjeti u očekivanju svršetka svijeta i dolaska Gospodnjega znači zauzeti se svim snagama svojega žviota za ostvarenje kraljevstva Božjega ovdje na zemlji među ljudima s kojima živimo. Zadaća je kršćana da svu stvarnost ovoga svijeta uključe u »sferu« Krista Gospodina koji će na svršetku svijeta sve podložiti vlasti Boga Oca.


Michaelangelo: Posljednji sud

Prema tome naše spasenje i spasenje cijeloga svijeta stavljeno je u radikalnu ovisnost o osobnoj vjernosti pojedinaca Bogu. Nema pravog izbavljenja, mira i spokoja dok nebesa ostaju odvojena od zemlje i čovjek od Boga.
Samo zahvat nebeskog Oca u zemaljske zavrzlame čovjeka, zloće i nasilja može donijeti pravo i trajno spasenje.

Tako u vrijeme proroka Daniela, Božji narod živi nevoljni i teški čas svoje povijesti, pod bezbožnom vlašću.
Kušnja i tjeskoba iznudili su opredjeljenje: jedni su otpali od Boga, pogazili njegov Savez i priklonili se bogohulitelju; a drugi su ostali postojani u svojoj vjeri.
I u takvoj situaciji života tog odabranog Božjeg naroda evo mu proročkih riječi koje prelaze okvire toga vremena i zaustavljaju se na vremenu posljednjih stvarnosti ljudi i svijeta.
Daniel ne prorokuje samo živima nego i za mrtve, odnosno za one koji su davno napustili ovu zemlju. On prorokuje dan velikog iznenađenja, sveopćeg preokreta.
U taj dan svi će se »probuditi«; jedni za vječni život, drugi za vječnu osudu i sramotu.
»Bit će to vrijeme tjeskobe, kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena« (Dn 12,1).
Tada će »umnici« koji su u nesretnom vremenu, uza sve nevolje i protivštine života, znali odabrati sebi i svojom poukom i primjerom pokazati bližnjemu put života, blistati kao zvijezde i sjajni nebeski svod navijeke, u svu vječnost.
Zaslužena nagrada ili sramota zadesit će i one što su sišli u »Zemlju praha«, jer pravednost Božja traži uskrsnuće svih mrtvi.

I Daniel će uskrsnuti, jer Božja sudbina u svijetu bila je i njegova sudbina.
Nije taj Božji pravednik bio Bogu vjeran samo kada se isplatilo biti, nego je bio uz Boga i onda kada je i sam Bog bio izgnanikom u svijetu. Stoga u svim tegobama ovosvijetskog zbivanja, Bog je njegova »baština i čaša« (Ps 16), njegova sudbina. Zato već sada uživa u čvrstoj nadi i radosti što ga čeka i konačna Božja blažena vječnost. On od Boga traži samo to da ga u zlu svijeta čuva i očuva.

To je poruka svima nama kršćanima koji možemo biti zbunjeni zlom u svijetu. I mi možemo biti prestrašeni apokaliptičkim znacima koji nagovještaju propast svijeta, ali mi imamo čvrsto vjerničko uporište u našoj vjeri u Isusa Krista koja ne dopušta da se kršćani povode za koje kakvim strahotnim navještajima Sudnjega dana.
Svijet je već spašen jednom zauvijek snagom Kristove križevne žrtve i u njegovoj krvi na Golgoti sklopljen je Novi Savez ljubavi između Boga i čovječanstva.


Memling Hans: Posljednji sud - detalj triptiha

To je jaki poziv svima nama da se stalno vjerom i djelom privijamo uz to jedincato, jednom zauvijek ostvareno Kristovo spasenje.
Zato navještaj konca svijeta i ponovnog Isusova dolaska kao Sudca živih i mrtvih jest za nas kršćane zbiljski i ozbiljan navještaj, ali nipošto zastrašujući.
Mi, sa Kristom Uskrslim na nebu, čekamo smireno te trenutke, privijeni s ljubavlju u nadi uz svojega Spasitelja i zazivamo njegovo milosrđe i spasenje za se i za cijeli svijet.

Krist Gospodin došao je prvi put na zemlju da spasi svijet. On je, uistinu, jedinom žrtvom svojega života kojega je prikazao za otpuštenje grijeha naših, postigao pobjedničku slavu zdesna Ocu i savršenstvo kršćana koji tom istom žrtvom postaju posvećeni Bogu.
Tom istom žrtvom Isus je postigao pobjedu nad svim neprijateljima svojim do svršetka svijeta.
»A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se dušmani ne podlože za podnožje njegovim nogama« (Heb 10,12-13)
I na koncu vremena On će doći po drugi put da sudi svijetu kao sudac svega vidljivoga i nevidljivoga.

Ta završnica svijeta često se u Svetom Pismu naviješta u slici prirodnih i društvenih katastrofa kao što su kozmički poremećaji, geološki strahotni fenomeni, ratna haranja itd.
Sve su to biblijske slike nagovještaja konačnih događaja.
»U one dane, - reče Isus -, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati, i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i poljuljat će se sile nebeske.« (Mk 13,24-25)



Ali u samom tome navještaju nije bitna katastrofa svijeta već Sin Čovječji, Krist Gospodin u svojoj slavi, Sudac živih i mrtvih i Presuditelj čitavog svijeta.
Taj Sin čovječji, Isus Krist, koji je u isto vrijeme i pravi Bog, pojavit će se tada na oblacima s velikom moću i slavom i poslat će svoje anđele da saberu njegove izabranike »s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba« (Mk 13,27). Tada će Sin čovječji konačno ispuniti u izobilju sva obećanja i proroštva o sabiranju raspršenog Božjeg naroda i pobijedit će zlo, sebičnost i razdjeljenost u svijetu.

Zato nas Isus upozorava na budnost i molitvu te na pripravnost za dolazak Dana Gospodnjega. Taj Dan će zasigurno doći jer riječi Kristove imaju neprolaznu vrijednost. Ali kad će to biti to nitko ne zna, »pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac« (Mk 13,32).
Posljednj dan svijeta i dolazak Sina Božjeg zna, dakle, samo Otac. Bogu Krist kao pravi sin prepušta »vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti« (Dj 1,7).
Odakle onda tolika radoznalost među mnogim kršćanima da izračunaju smak svijeta, a da se pri tom ni najmanje ne trude da budu pripravni te se mogu »održati pred Sinom čovječjim« (Lk 21,36).
Ta radoznalost da se sazna vrijeme svršetka svijeta jest besmislena i Bogu uvredljiva.

Mi ne smijemo ispitivati kad će doći dan i čas konačnog Gospodinova dolaska na ovu zemlju, nego se samo truditi da živimo svetim i besprijekornim životom pred njim tako da možemo sigurni ići u susret Bogu u Kristu Isusu, makar ne znamo kako će se to točno zbiti.
I pozvani smo da u vjeri i nadi budemo radosni očekujući Kristov konačni dolazak. Na to nas poziva i ova nedjeljna Euharistija koja treba da ozrači i obuhvati sav naš život u svim suodnosima: prema Bogu, ljudima i stvarima u Duhu Božje ljubavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dn 12,1-3
Ps 16 (15)
Heb 10,11-14. 18
Mk 13,24-32

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2010., ponedjeljak

GODINA C - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA 1

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
DOŠAŠĆE: VRIJEME IŠČEKIVANJA BOGA KOJI DOLAZI OSLOBODITI SVOJ NAROD


»Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28)



Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

S prvom nedjeljom Došašća započinje liturgijska godina, a s njom i naš godišnji put prema Božiću. Idemo ususret Onomu koji dolazi osloboditi i spasiti svoj narod.
Zbog toga je ovo vrijeme vjere i pouzdanja u Boga i zalaganja za bolju budućnost naspram tjeskobi i očajanju koje može zahvatiti svakoga čovjeka. Nemamo se čega bojati niti pred kim strepiti.
Istina, život je ispunjen mukama, naporima, nedaćama i nevoljama. Ali isplati se živjeti, jer život ima smisao u Bogu koji nas ljubi i u Božjoj ljubavi koja nas združuje.
Ovo je vrijeme duboke nade ispunjene radošću.
U Kristu nam je dan smisao ljudskog postojanja. Tome se radujemo i sigurni smo da taj smisao možemo ostvariti i mi živeći u ovom svijetu.

Upravo u ovo naše vrijeme koje je često ispunjeno tjeskobama i očajanjima, ratovima i ugnjetavanjima, Došašće je povlašteni trenutak koji nam pomaže da razmislimo o smislu života koji se sastoji u ljubavi prema Bogu i zalaganju za brata čovjeka.
Nepravde, nasilje, ubojstva, pljačke, iskorištavanja i otimačine osjećamo u svojoj sredini. Ono nam je preko novina i televizije poznato i u drugim krajevima naše zemlje i svijeta.
Ono je uvijek bilo prisutno u ljudskoj povijesti kao izraz zla. Zbog toga mi danas smo pozvani da pripravimo put Gospodinu koji uvijek dolazi i pomaže ljudima da se ostavljaju zloće i sebičnosti te se neprestano obnavljaju njegovim Duhom ljubavi. Na taj način možemo osmišljavati svoje živote i cijelu ljudsku povijest.
Boreći se da ljubav i pravda zagospodare svijetom, mi se tako ujedno pripravljamo na konačni Kristov dolazak.

Tako prorok Jeremija, koji je doživio najtežu kob svojega naroda i voljenoga grada Jeruzalema, navješćuje i nama danas spasenje i daje nam novo obećanje. To je Mesija. On je izdanak onoga roda i nada ljudskoga stremljenja. Bez toga nadanja pravednosti i miru koje nam jedino Bog može dati, naš bi život ostao tužan i nedjelotvoran.
»U one dane i u vrijeme ono – govori Gospodin – podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici.« (Jr 33,15)

Michaelangelo: Prorok Jermija
Michaelangelo: Prorok Jermija

Malo je koji rodoljub u čitavoj svjetskoj povijesti žalio i oplakivao nesreće svoga naroda kao prorok Jeremija. Zato on više puta ističe da će Mesija donijeti na zemlju pravednost i mir.
Temelj te prorokove sigurne nade nije u ljudima, nego u Bogu koji je vjeran svojoj riječi i svojemu »dobrom obećanju«. A budući da Mesija to nije učinio za svoga prvog dolaska na zemlju, On će to svoje obećanje sigurno i konačno izvršiti svojim drugim Dolaskom na koji se u Došašću spremamo. On će tada svima nama donijeti svoje spasenje i svoj mir.
Zato se za Kristov Dolazak treba spremiti, pojedinačno i kao zajednica.

Isus je došao obnoviti svijet. Taj događaj treba usmjeriti sve naše ponašanje i naše zauzimanje na ovoj zemlji. A to je da se uzajamno ljubimo i jedni drugima pomažemo.
U tome se sastoji naša svetost pred Bogom na koju nas poziva apostol Pavao. Po tom putu treba rasti i obilovati djelima ljubavi prema svima. Treba živjeti i ugađati Bogu i u tome sve više napredovati. To nije lako pa stoga molimo da nam Gospodin pokaže svoje milosrđe i da nam udijeli svoju milost kako bismo mogli vršiti njegove zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku. U tome je i naše iščekivanje ponovnog Kristova Dolaska.
»Dao vam Gospodin, – kaže apostol Pavao, – te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama; učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.« (1 Sol 3,12-13)



A i sam Gospodin Isus nam danas govori u svome Evanđelju o svršetku svijeta i o njegovome drugom Dolasku na zemlju. Na to se trebamo pripraviti Došašćem i cijelim svojim životom.
Zato nas Isus upućuje na neke »znakove vremena« koje treba najprije zamijetiti, a onda procijeniti i na temelju toga izvesti zaključke za popravak i napredak kršćanskog života.
Isus nas također upućuje na kozmičke katastrofe i na društvene bezizlaznosti i nevolje.
Uza sve to, kršćanin živi u nadi konačnog sretnog svršetka, jer za one koji su budni i marljivi iščekivaoci Gospodina, ti su znaci poticaj za ohrabrenje.
»Kada to počne bivati, – govori Gospodin, – uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28)

I tako se pravim kršćanima sve ovo obraća na porast spasenja i otkupljenja. Zato nas Krist i opominje da se, misleći na skori svršetak, čuvamo razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život. On traži da nam srca ne otvrdnu u tim manama, jer bismo onda zaista slabo svršili kad bi nas smrt takve iznenada uhvatila kao zamka pticu.
Stoga Kristov drugi Dolazak od nas zahtjeva nenavezanost na zemaljska dobra, trijeznost i umjerenost, budnost i pripravnost u ustrajnoj molitvi. Tada ćemo smirene duše i zaufana srca moći u svaki čas »stati pred Sina Čovječjega« s nadom da njegov »Sud« za nas neće biti koban, nego naprotiv sretan i spasonosan.
»Pazite na se – govori Gospodin- da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, te vas iznenada ne zatekne onaj Dan, jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga, budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tome što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjeg.« (Lk 21,34-36)

Čovjek je odgovoran za svoje čine i s time mora računati. Svakome je Bog povjerio mnogo naravnih i nadnaravnih darova za koje će morati polagati račun koliko je bio svjestan i kako ih je upotrebljavao. Pred nebeskim Sucem će se održati samo besprijekorni i na njegov poziv poći s njime u Božje kraljevstvo. Stoga nemojmo se uspavati, budni budimo i ne zanemarujmo zahtjeve koje Bog danas postavlja pred nas. Otkrit ćemo ih ako budemo pozorni na znakove vremena i na potrebe ljudi s kojima živimo.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jr 33,14-16
Ps 25 (24)
1 Sol 3,12-4,2
Lk 21,25-28. 34-36


- 20:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
OTKUPLJENJE JE BLIZU


»Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28)



Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas počinje liturgijska godina; period Došašća koje označava iščekivanje, pripravu, želju i nadu dolaska na svijet, u okviru odabranog Božjeg naroda i sveopćeg plana spasenja čovječanstva, Onoga prema kojemu su kroz stoljeća u životnim tegobama upereni vapaji ljudi za spasenjem, za Kraljem pobjednikom koji će uspostaviti pravdu i mir na zemlji.

Došašće je, dakle, vrijeme iščekivanja dolaska Kristova, kojega je, ne samo Izrael, već cijelo čovječanstvo tisućljećima očekivalo i dan danas očekuje.
Povijest Isusa Krista, Sina Božjega i Sina Marije iz Nazareta ne iscrpljuje se u prostoru i vremenu u kojem je On »postavio svoj šator među nama« (usp. Iv 1,14), nego se nastavlja u iskustvu uvijek novom koje ljudi svih vremena budu imali o njemu sve do njegova konačnog dolaska u slavi na svijet.

Zato to iščekivanje spasenja nije završeno ni za nas, već nas potiče da idemo što bliže prema onome što mora još sazrijevati u nama, u povijesti, u svijetu i u Crkvi.
Kršćanin živi svoje »došašće« uvijek, jer Krist »dolazi« u svakom trenutku našega života i trebamo biti uvijek dobro spremni da bi ga prihvatili.

Riječ Božja koju smo slušali u današnjim biblijskim čitanjima govori nam upravo o tome kako trebamo biti u svakome času našega života budni i dobro pripravni u očekivanju Gospodina koji dolazi.
Tako dolazak Mesije prorok Jeremija gleda kao čin vjernosti Božje svojim obećanjima Davidu, usprkos izdajstvu »kuće Judine i naroda Izraelova« kažnjena progonstvom.
Bog će ponovo sagraditi razrušenu kuću Davidovu. Taj događaj će donijeti mir Judeji i Jeruzalem će primiti isto ime svojega Spasitelja: »Gospodin – Pravda naša!« (Jer 33,16), odnosno Gospodin naš spasenje.


Rembrandt: Prorok Jeremija

Bog koji je vjeran svojim obećanjima, ispunit će ono što je rekao Davidu preko usta proroka Natana, da će mu dati potomka koji će zauvijek sjediti na njegovu prijestolju.
»U one dane i u vrijeme ono učinit ću da nikne Davidu izdanak pravedni; on će činiti pravo i pravicu u zemlji.« (Jer 33,15)
Taj budući potomak Davidov usko je povezan sa sudbinom svoga naroda.
Ako će u te daleke dane »Judeja« »biti spašena« i »Jeruzalem« »živjeti spokojno«, to će sve biti zasluga Mesije.
On će donijeti duhovno o materijalno dobro svome narodu, jer će činiti pravo i pravdu na zemlji.

Kako se vidi iz riječi proroka Jeremije, Mesija je Onaj koga još očekuje cijelo čovječanstvo. Krist je povijesno došao na ovu zemlju prije otprilike dvije tisuće godina, ali njegova misija (poslanje) do uspostavi »pravdu i mir«, da sjedini ljude i narode međusobno, da ljude ozdravi i oslobodi od bolesti i zala duha i tijela još se treba ispuniti, kako vidimo gledajući u nama i oko nas. Zato je sasvim jasno da je mesijansko iščekivanje, odnosno »Došašće«, bitna dimenzija našeg ljudskoga bića, a ne samo kršćanskog.

Ali tu se ne radi o nekom praznom i lažnom mesijanskom očekivanju koje se ograničava samo na ovozemaljske horizonte kao što to navješćuju materijalističke i ateističke ideologije koje praktički ubijaju svaku nadu u čovjeku.
Kršćansko očekivanje Mesije se ostvaruje u Isusu iz Nazareta koji je obećao ljudima potpuno oslobođenje pa čak i od smrti koja uništava naše tijelo.
I ljudi našega vremena se sve više uvjeravaju da jedini Mesija koji im može pomoći u svim njihovim nevoljama jest Isus Krist kao izražaj najveće ljubavi i darivanja u službi svakog čovjeka.

Također današnje sv. Evanđelje po Luki pobuđuje to iščekivanje u srcu kršćana: iščekivanje koje ide dalje od Božića i zaustavlja se na konačnom povratku Kristovu koji će doći da nagradi vjernost svojih slugu i da proslavi svoju pobjedu nad svim silama zla, unutar čovjeka i oko njega u svijetu. Tada će se pokrenuti nebo i zemlja i svi »će ugledati Sina čovječjega gdje dolazi u oblaku s moću i slavom silnom« (Lk 21,27).
To će biti dan straha i tjeskobe jer će biti veliki znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. U taj čas će se sile nebeske poljuljati, a na zemlji će ljudi umirati od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu zato što će bezizlazna tjeskoba obuzeti narode zbog huke mora i valovlja.

Poslije tih događaja stari svijet će propasti i više ga neće biti i mjesto njega nastupit će novi svijet u kojem će slava Božja i Kristova biti potpuna u svakome stvorenju jer neće biti zapriječena snagama grijeha i zla.

Stoga sve želje i očekivanja kršćana i vjernika Kristovih trebaju biti upravljena prema tome »novom svijetu« oslobođenom ropstva grijeha i zla.
Radi toga nam Krist i govori: »Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje« (Lk 21,28).

Ali taj novi svijet, iako s jedne strane je stvaranje i dar Božji, s druge je ipak plod ljudske suradnje u tom smislu što ga čovjek pripravlja i anticipira svetošću svojega života i u duhu očekivanja i budnosti.
Zato nas Isus poziva na budnost i molitvu da bi mogli umaći svemu onome što se ima zbiti na ovom svijetu i upozorava nas: »Pazite na se, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, te vas iznenada ne zatekne onaj Dan, jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.« (Lk 21,34-35)

Ne smijemo, dakle, dopustiti da nas svakidašnji životni problemi i brige vežu ropski za ovu zemlju, nego moramo ići prema kraljevstvu Božjem slobodna srca i pameti i puni ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Istina je da će onaj strašni Dan suda Božjega »kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji«, ali iznenađenje će zadesiti samo one koji nisu spremni »stati pred Sina čovječjega« (Lk 21,36).
Za one koji Krista budu ljubili, služili mu, željeli ga i očekivali, taj Dan će za njih biti najljepši događaj života i najljepši susret ljubavi i slave koji će nagraditi i okruniti bezbrojne susrete ljubavi s Isusom u njihovu životu.
Zato budnost i molitva imaju veliku važnost u životu svakoga kršćanina, jer ga stavljaju u neprestani kontakt ljubavi s Gospodinom koji dolazi.



Sve to naravno obuhvaća i preobražava čitav naš život i naše moralno ponašanje koje mora održavati to naše stalno sjedinjenje u ljubavi s Kristom. To je baš ono što nam preporučuje sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Solunjanima gdje on upaja u jednu (krasnu) divnu harmoniju različita došašća Kristova: ono prvo koje stoji iza nas i koje mora ispuniti značenjem i vjernošću našu sadašnjost; i ono konačno koje još treba doći i za koje se mi moramo pripraviti u pravednosti i svetosti svakidašnjeg života u kojem se moraju očitovati znaci Kristove prisutnosti, osobito u djelima ljubavi.
»Braćo! Dao vam Gospodin, te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama; učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.« (1 Sol 3,12)

Pravi kršćanin je, dakle, onaj koji u svakom času svojega života prihvaća s ljubavlju neizmjerne posjete svojega Gospodina: one jučerašnje, ove današnje i one još ljepše sutrašnje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 33,14-16
Ps 25 (24)
1 Sol 3,12-4,2
Lk 21,25-28. 34-36

- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA 1

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
KRŠĆANI SU POZVANI DA PRIPRAVE PUTOVE KRISTOVU DOLASKU




»Glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji; poravnajte mu staze! Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni. Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje!« (Lk 3,4-6)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Današnje bogoslužje (liturgija) stavlja nam pred oči lik Ivana Krstitelja.
On je preteča Isusova dolaska, pripravlja mu put u svome narodu. I današnjem svijetu su potrebni Kristovi preteče. Kao kršćani svi smo pozvani da pripravimo putove Kristovu dolasku. Najprije da se sami obraćamo, pa onda da pomažemo i drugim ljudima oko sebe da se obrate Bogu, u obitelji, na radnom mjestu, u zajednici i u društvu u kojem živimo i djelujemo.
Zatim smo pozvani da širimo oko sebe pravednost, ljubav, radost i mir.
Bolji svijet ne nastaje bez našega zalaganja.

U svemu tome valja nam imati na umu da nismo sami. Bog je s nama i On nas pretječe na svim putovima našega života.
On nam pomaže da prokrčimo putove zbližavanja i razorimo ograde koje nas dijele od drugih ljudi.
Zbog toga nam je ostavio svoju blagovijest i darovao svoga Duha.
Tko ima pouzdanja u Boga, nepokolebljivo i pouzdano ide naprijed unatoč svim poteškoćama i nevoljama života.
Stoga smo i mi danas pozvani da odbacimo strah i tjeskobu te da vođeni svjetlom Božje istine idemo uvijek sve većoj slobodi i radosti.

Tu poruku nade, radosti i mira upućivao je već davno prije Kristova dolaska prorok Baruh svome ispaćenom i potlačenom narodu u babilonskom sužanjstvu.
Tako uz poziv na obraćenje svome narodu, prorok Baruh navješćuje veliki obrat Božji. Prorok poziva narod da se obuče u svečano ruho jer će Bog učiniti da među ljudima zavlada pravednost koja je temelj mira. Oživjet će bogoljubnost kao temelj novih, boljih, i na Bogu zasnovanih, ljudskih odnosa.
Neprijatelji su ih zbog grijeha njihovih odvodili u ropstvo, a evo sada Bog sâm ih dovodi natrag u domovinu.
»Ustani, Jeruzaleme, – govori prorok, – stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku.« (Bar 5,5-6)



Crkva je u tom proročkom navještaju novih vremena vidjela i svoju prošlost (prvi dolazak Spasiteljev), svoju sadašnjost i svoju budućnost (Kristov drugi Dolazak). I danas je moguće da se dogodi bolji i ljepši, Božji svijet.
Preduvjet je da se mi osobno Bogu obratimo, a pogotovo ako se dogodi neko skupno, veliko obraćenje naroda.
Bog i sada dolazi kao Spasitelj. On i danas nudi soje spasenje svakome čovjeku, svakoj ljudskoj zajednici, svojoj Crkvi, svemu čovječanstvu.
Zbog grijeha ljudi, sve ovo zlo nas je snašlo. Ali ako se obratimo, Božje milosrđe i njegova pravda će nas iznova osloboditi i pratiti do konačnog cilja. To ne znači da smijemo zatvarati oči pred očitim opasnostima te im se bez potrebe lakoumno izlagati. Majka Crkva sada više računa na našu zrelost i razboritost.

Zato nas sveti Pavao apostol i poziva da rastemo u sve većoj ljubavi, međusobnom razumijevanju i poštivanju.
Tako ćemo najbolje slaviti Boga. U tome će nam svemu sam Bog pomoći. On djeluje u nama i po nama. On je početnik i dovršitelj svakoga čovjekova dobrog djela. Pozvani smo da mu u tom budemo suradnici.
Uz svoju ljubav Bog nam daje i milost spoznanja njegove svete volje. Daje nam sposobnost da u svim prilikama i neprilikama života umijemo proniknuti što je Božja volja pa da se opredjeljujemo uvijek za bolje, za ono što je Božje. Tako će naš život postati plodan za Dan Kristov. Zato nam i kaže apostol Pavao:
»Siguran sam u ovo isto da će Onaj koji je počeo dobro djelo (među) u vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa.« (Fil 1,6)

Tako u svjetlu vjere svatko će najbolje upoznati što u sebi treba ispuniti, što sniziti, što ispraviti.
Onoliko ćemo biti dionici Božjeg spasenja koliko nam je srce spremno da u poniznosti i besprijekornosti surađujemo s milostima koje nam j njegovo spasenje zaslužilo.
Na to nas poziva i sveti Ivan Krstitelj koji nam riječima današnjeg Evanđelja govori: »Pripravite put Gospodnji; poravnajte mu staze! Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni. Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje!« (Lk 3,4-6)


Sv. Ivan Krstitelj propovijeda

Kao što se sveti Ivan Krstitelj povukao u pustinju gdje se susreo s Bogom i tu provodio život pokore i poniznosti; tako isto smo dužni činiti i mi ako želimo da nam Bog donese svoje spasenje.
I mi često živimo u sličnim prilikama i životnim okolnostima. Nismo na položajima niti imamo vodeću riječ u društvu kao ni Ivan Krstitelj, ali možemo živjeti s ljudima u ljubavi i slozi, provoditi mali život savjesnosti, rada i zalaganja za bolju budućnost, za istinu, pravednost i mir. To su »mali putovi« našega života, ali putovi koji vode spasenju na koje smo pozvani.

Treba promijeniti ćud, treba prijeći na nov način vrednovanja sve božanske i ljudske zbilje. Treba postati drugi čovjek. Zato nakon Krstova ulaska u ljudsku povijest više se nijedan čovjek prema njemu ne može postaviti ravnodušno.
Osobito ako do njega dopre blagovijest spasenja.
Bog dolazi svakomu koji ga prima. On nikoga ne isključuje z svoga spasenja.
Jedino se sâm čovjek može zatvoriti ponuđenom Božjem spasenju.
To ne ovisi o Bogu koji za nas nije mogao više učiniti. Tako je Bog ljubio svijet i svakog pojedinog čovjeka da je za nas dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni (usp. Iv 3,16). Dakle, samo će vjerno srce i čiste oči vidjeti spasenje Božje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Bar 5,1-9
Ps 126 (125)
Fil 1,4-6. 8-11
Lk 3,1-6

- 18:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
BOG SPASITELJ: SVAKI ČOVJEK ĆE SUSRESTI BOGA KOJI SPAŠAVA




»I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.« (Lk 3,6)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Glavna poruka ove druge Nedjelje Došašća jest poziv na obraćenje Bogu da bi zadobili spasenje.
Došašće je vrijeme obraćenja, vrijeme priprave puta Gospodinu koji dolazi, vrijeme poravnavanja krivudavih staza tako da bi kraljevstvo Božje došlo u nas i da bi se mi mogli susresti s Bogom koji spašava, s Kristom Spasiteljem.
Advent je vrijeme odricanja samome sebi da bi što bolje mogli biti na raspolaganju Bogu i bližnjemu.

Riječ Božje koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma upućuje nam poruku nade i poziva nas da očekujemo spasenje koje će Bog ponuditi svim ljudima da bi razveselio srca naša.
Spasenje koje nam Bog nudi, šaljući nam Isusa Krista, Sina svojega, nije političko, kao što je bilo nekad za Židove, već mnogo dublje koje dotiče srce čovjeka i obnavlja ga u potpunosti njegovih odnosa: sa stvarima, s institucijama, sa samim sobom, s drugima i s Bogom.
Bog spašava čovjeka, svakoga čovjeka, preobražavajući ga iznutra i učinivši da postane drugačiji i bolji. Otajstvo Utjelovljenja što nam ga ovaj liturgijski period Došašća neprestano stavlja pred oči jest stvarni dokaz kako Bog zna prisvojiti naše čovječanstvo preobraziti ga u njegovo prvotno stanje.
To je radikalno spasenje koje Bog donosi ljudima i koje je potrebno svima nama.
Krist je došao da oslobodi sve ljude od svakoga ropstva, a pogotovu od ropstva grijeha i zla.

Zato prorok Baruh govori Jeruzalemu da otvori svoje srce nadi jer djeca njegova, raspršena i u progonstvu, ponovo će se vratiti. I s povratkom njegovih sinova slava Gospodnja će ponovo nad njim zasjati, jer će Bog uspostaviti ponovo mir i pravdu zato što će dati domovinu onima koji su je izgubili.
»Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća u slavlju nošene, kao djecu kraljevsku.« (Bar 5,5-6)

Zatim prorok Baruh govori o gorama i klisurama koje se trebaju sniziti i o dolinama koje se trebaju ispuniti i o zemlji koju treba poravnati da bi Izrael čvrsto kročio u sjaju slave Božje pri svome povratku iz babilonskog ropstva.
Bog koji je sama dobrota i ljubav trpi skupa sa svojom djecom i zato ih oslobađa iz njihovih nevolja i vodi ih u radosti, svjetlom svoje slave, prateći ih milosrđem svojim i pravednošću.

Dolazak Isusa Krista među nas ljude ovdje na zemlju jest vrhunac i kruna svih tih spasonosnih Božjih zahvata u povijesti svoga naroda.
Krist se nalazi u centru povijesti i daje joj puno značenje. Sve što dolazi u dodir s Isusom iz Nazareta poprima novo značenje: spašava se ili gubi u odnosu na stav kakav se zauzme prema njemu.
On prosuđuje sve stvari, sve događaje i sve ljude. Njegov dolazak je odlučujući za svako stvorenje.
S njime je učinjen povijesni preokret čovječanstva koji se ne može više zaustaviti ili ograničiti na jedan mali prostor ili vrijeme.
On je postao središte sveopće povijesti svijeta, jer je došao da spasi sve: »I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje« (Lk 3,6).



Ivan Krstitelj, Preteča Spasiteljev, poslan je bio od Boga da navijesti dolazak Krista Otkupitelja.
On je pozivao narod na obraćenje srca tako da bi što bolje mogli dočekati Boga koji dolazi među svoje da ih spasi. On je bio taj glas koji viče u pustinji: »Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.« (Lk 3,4-6)

Ivan Krstitelj je poučavao ljude kako treba da se priprave za Gospodinov dolazak, a iznad svega je vršio jedan čin, gotovo sakramentalan, koji je s jedne strane označavao, a s druge, djelomično, ostvarivao unutrašnju obnovu čovjeka: »On obiđe svu okolicu Jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha.« (Lk 3,3)
Zato je sasvim jasno da to Ivanovo pozivanje na obraćenje ima značenje moralne obnove.
Gore i klisure koje se trebaju sniziti to su ljudski egoizmi, osjećaj privilegija i nadmoći nad drugima, upotreba i zloupotreba vlasti da bi se ljudi iskorištavali i tlačili kao što su to činili Tiberije Cezar, Poncije Pilat, Herod i drugi spomenuti u današnjem Evanđelju i svi ostali diktatori i tirani svih vremena.
Doline koje treba ispuniti i zemlja koju treba poravnati to su osjećaji nepovjerenja, razočaranja, melankolije i fatalizma koji čovjeka umrtvljuju i uništavaju.
Zato s Kristom koji dolazi sve se mora obnoviti unutar čovjeka i oko njega u svijetu.

Opredjeljenje za kraljevstvo Božje traži odricanje samoga sebe i svakog oblika oholosti, otvorenost poticajima Duha Svetoga i poslušnost Bogu. Takvo obraćenje je potrebno svim ljudima jer svi mi smo grješnici. Svi mi moramo izvršiti radikalnu promjenu svoga mentaliteta, odnosno ovaj način mišljenja, ponašanja i života u nova djela i novi život u službi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Kršćanin mora uvijek težiti za tom obnovom i svježinom moralnog života.
Bolje rečeno, mi trebamo dopustiti Bogu da »usavrši« u nama »dobro djelo« koje je on sam započeo kako to lijepo kaže sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Filipljanima: »Onaj koji otpoče u vama dobro dijelio, dovršit će ga do dana Krista Isusa.« (Fil 1,6)
Zato sv. Pavao potiče sve nas da rastemo u ljubavi i pravednosti pred Bogom da bi bili besprijekorni za Kristov dolazak i puni dobrih plodova.
»I molim za ovo – kaže apostol – da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu uvidu, te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju« (Fil 1,9-11)

Taj konačni Kristov dolazak zahtjeva, dakle, od nas kršćana da živimo što čišćim, poštenijim i svetijim životom služeći u ljubavi Bogu i bližnjemu u prostoru i vremenu koje nam Bog po svojem milosrđu i svojoj providnosti još daruje.
Isus Krist je odlučujuća raskrsnica na putu života ljudi: ili s njim ili protiv njega.
Tko pođe za Kristom mora obavezno ići putem koji prolazi kroz križ i krv, ali je to jedini put koji vodi Bogu. U Isusu put čovjeka i put Boga se susreću.
Krist upućuje svoj poziv svakome čovjeku: »Dođi, slijedi me«, jer nema drugog puta koji vodi k Bogu. On je jedini »put, istina i život« i tko ide s njim ne hoda u tami i nesigurnosti.

Slijediti put Kristov znači susresti se s njime i položiti svu nadu u njega usprkos svim zaprekama i nevoljama života.
Vidljivi znak toga našega susreta s Gospodinom jest baš Euharistija koju slavimo Euharistija je znak tog našeg opredjeljenja za Krista i za ljude koje nam je Bog dao kao braću i drugove na ovom našem putu prema vječnoj domovini.
Izabrati Krista znači izabrati put ljubavi i pravde.
Sudjelovati u Euharistiji znači postati kruh za druge kao što je to Krist za nas: znači darovati život da bi rasla oko nas ljubav i pravda, (osmijeh) radost i nada.
Naša aktivna ljubav prema Bogu i bližnjemu treba iz dana u dan sve više rasti kako bi ostali besprijekorni za Dan Kristova konačnog dolaska na ovu zemlju. Mi za taj susret s Gospodinom trebamo biti puni plodova ljubavi i pravednosti.
Zato smo dužni moliti za našu braću i sestre i onda kad nam se čini da za njih ne možemo ništa drugo učiniti.
To je naš dio odgovornosti za napredak Evanđelja Kristova spasenja među ljudima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Bar 5,1-9
Ps 126 (125), 1-6
Fil 1,4-6. 8-11
Lk 3,1-6

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA 1

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
RADOSNOG DAROVATELJA BOG LJUBI




»Tada ga je narod pitao: „Što nam je onda činiti?” On im odgovaraše: „Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji nema nijedne! U koga ima hrane, neka učini isto tako!« (Lk 3,10-11)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sve više se približavamo Božiću. Stoga ne smijemo zaboraviti da je najbolja priprava za taj veliki blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista da se naučimo drugima davati i s njima dijeliti ono što imamo.
Ta Božić je blagdan Božjeg darivanja nama ljudima. Dijeliti s drugima svoju radost, ali i suvišak svoga posjedovanja materijalnih dobara pa otkidati i od neophodnoga za život da bi ublažili nevolje bližnjega jest srž kršćanske ljubavi.
To je jedini pravi put kako ćemo najbolje ostvariti zajedništvo ljubavi i života s Bogom i s drugim ljudima.

To je naša kršćanska dužnost koju uvijek treba obavljati radosna srca.
Ta radosna darovatelja Bog ljubi. Zato dokle god njegujemo u sebi ljubav prema Bogu i ljudima, Bog je uz nas, s nama i u nama.
Stoga unatoč svemu ovome zlu što se okomilo na naš narod i na sve nas, mi čvrsto vjerujemo da se približava dan radosti, dan kad će Gospodin osloboditi svoje od svakoga straha i obnoviti nas u svojoj ljubavi.
Ne bojmo se! Za nas je Krist došao, pokazao nam put i dao nam je snagu svoga Duha kojom možemo ispunjeni radošću koračati naprijed u bolju budućnost.

Evo približava se dan Gospodnji – kaže prorok Sofonije – kad će biti kažnjeni nevjernici i zločinci, a oni koji su Božji bit će oslobođeni i pomognuti.
Bog će svoje osloboditi osude, odstraniti od njih neprijatelje jer se On kao njihov Bog i Spasitelj nalazi u njihovoj sredini. Stoga nema ni govora da bi se nevolja mogla vratiti ili ponoviti. Ničeg se više ne treba bojati. Kome su ruke bile klonule, neka mu se opet ojačaju za svaki posao koji će sada moći u miru obavljati.

Ali ne samo da će se veseliti spašeni narod, nego prorok Sofonije (Sefanija) vidi kako će u svečani dan oslobođenja i sam Bog usred svoga naroda biti pun veselja i kako će nad njim klicati od radosti. Gospodin će opet obnoviti svoju ljubav prema svojem narodu.
»U onaj dan reći će se Jeruzalemu: Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani!« (Sof 3,16-18a)

Taj Gospodnji dolazak mi kršćani očekujemo sa sigurnošću i na nj se pripravljamo sa svom ozbiljnošću. Zato sve ono što je gore rečeno o radosti oslobođenog naroda malo znači prema veselju duše koja se oslobodi grijeha i koja je svjesna da po Euharistiji Bog u njoj prisutan živi i djeluje. Bogoslužjem Kristove žrtve i nebeske gozbe ne samo da se obnavlja ljubav između Boga i duše, nego ona tu dosiže i svoj najviši vrhunac.
Zato se mi i radujemo, jer je Bog s nama. On je naše spasenje, naša snaga i pjesma. A ta naša radost će biti potpuna tek u nebu gdje će Ljubav biti i vidljiva te će ujedno biti isključen bilo kakav prekid s Bogom.

Tom radošću ispunjeni, moramo je i širiti među drugim ljudima. To ćemo učiniti svojim životom, svojom vedrinom i mirom. Poruka našega života treba da bude prava poruka o blagovijesti spasenja koje nam je Krist donio. Ona je oznaka Božjega mira koji nam je donio Isus s neba i koji nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Taj mir će čuvati u Kristu Isusu naša srca i naše misli te ih posve prožeti.

S tim je u vezi i preporuka apostola Pavla da blagost kršćana bude vidljiva i poznata svima kojima se približimo i s kojima živimo.
Blagost je ona krepost koja sve blaži kao ulje rane.
Stoga nam je Gospodin stavio na srce da se učimo od njega koji je krotka i ponizna srca (usp. Mt 11,29). Ta krepost je sestra Božićne radosti.
Zato apostol Pavao nam danas i govori: »Braćo! Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!« (Fil 4,4-5)

Ali tu našu kršćansku radost i mir mogla bi najviše pomutiti pretjerana tjeskoba za bilo kojom stvari.
Pavao zna za to pa nam ne veli jednostavno da je se čuvamo nego nas upućuje kako ćemo je svladati i sublimirati. Sve što nam treba iznesimo u molitvi Ocu i onda mu se prepustimo da On s nama i sa svim našim poslovima i pothvatima upravlja kako hoće. Samo On zna što je za naše vječno dobro.
A to znači da Bogu iznosimo svoje molbe sigurni da će ih uslišati kako je za naše dobro. Stoga mu neprestano moramo zahvaljivati za sve što je za nas učinio i čini.
»Ne brinite se tjeskobno ni za što, - kaže nam apostol -, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.« (Fil 4,6-7)

Ali i u tom našem obraćanju Bogu u molitvi ne smijemo misliti samo na sebe, nego našem ljubavlju moramo obuhvatiti i druge ljude, odnosno sve one kojima je potrebno naše razumijevanje i pomoć.
Na to nas danas upozorava i Kristov preteča sveti Ivan Krstitelj koji upravo naglašava zakon ljubavi prema bližnjemu.
Stoga iščekivati onoga koji će krstiti Duhom i ognjem, znači ponajprije brinuti se za ljude oko sebe, paziti da ne zanemarimo pravednost misleći samo na sebe i na svoje životne potrebe.
Zato Ivan narodu koji ga je pitao: »„Što nam je onda činiti?” odgovara – „Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji nema nijedne! U koga ima hrane, neka učini isto tako!« (Lk 3,10-11)



Prema tome Crkva u pripravi na sve bliži Božić pokazuje nam na koji način ćemo najbolje dočekati Gospodina Isusa.
A s nekim nešto podijeliti ne znači dati mu s visoka, nego s njime kao s bratom zaista suosjećati u njegovoj bijedi i nevolji.
Božji, naime, darovi nisu naše vlasništvo nego Božje koje je nama dano samo na upravljanje i za koje ćemo Bogu polagati račun (usp. Lk 16,2).
Zato držimo se preporuke Ivana Krstitelja tako da o Božiću naše pomoć bližnjemu bude veća i da barem malo ublažimo bol onih koji su zbog ovih ratnih i drugih stradanja ostali bez ičega, pa čak i bez krova nad glavom.
To načelo bratske ljubavi i solidarnosti vrijedi za svakoga od nas i svatko ga mora primijeniti a sebe samoga.

A tko je pozvan da se brine za mir i red neka se drži onih načela koja je Ivan Krstitelj upućivao vojnicima: »Nikomu ne činite nasilja, nikoga lažno ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom!« (Lk 3,14)
I neka nitko ne misli da to vrijedi samo za službene, više organe vlasti i države.
Klevetanje ili barem ocrnjivanje kao i mrmljanje je česta mana svih nas, a posebno onih koji imaju veći, neki put i prevelik, osjećaj za red i pravdu. Stoga smo danas svi bez razlike pozvani na obraćenje i radikalnu preobrazbu našega bića (života) u Duhu Svetome. Taj Duh Božji je nutarnji stvaratelj preobrazbe čovjekova bića u Kristu.
Zato se njegovo djelovanje uspoređuje s ognjem.
U tome se sastoji naše krštenje »Duhom Svetim i ognjem« (Lk 3,16) da bi postali čisto žito u Kristovoj žitnici.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sof (Sef) 3,14-18a
Ps: Iz 12
Fil 4,4-7
Lk 3,10-18

- 10:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
RADUJTE SE: GOSPODIN JE BLIZU


»Radujte se u Gospodinu uvijek!« (Lk 3,10-11)


Četiri adventske svijeće: mir, nada, radost, ljubav

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Glavna tema liturgije ove treće nedjelje Došašća jest poruka radosti.
Zaista svi tekstovi sv. Pisma, zazivi i molitve bogoslužja ove Nedjelje pozivaju nas na radost. Ovaj val radosti i veselja nije zaustavljen čak ni strogim opomenama narodu koji je uzduž rijeke Jordana išao Ivanu Krstitelju da se krsti i da ga pita: »Što nam je onda činiti?« (Lk 3,10).
Iako je Krstitelj naviještao da će Mesija doći sa »vijačom u ruci« »da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju«, a »pljevu« da spali »ognjem neugasivim« (usp. Lk 3,17), također i on je propovijedao radosno Evanđelje spasenja ukoliko je govorio da će Bog spasiti sve one koji mu se budu obratili u iskrenosti srca svoga pa u bilokakvoj situaciji života se nalazili.

Riječ Božja današnje liturgije na poseban način treperi od radosti.
Tako prorok Sofonija navješćuje tu poruku radosti svome narodu i obećava mu bolje dane baš kada se njegova zemlja nalazi u najvećoj moralnoj i socijalnoj bijedi.
Bog se objavljuje svome narodu preko proroka i obećava mu svoju ljubav, brigu i zaštitu od neprijatelja.
»Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz svega srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla!« (Sof 3,14-15)

Postoje, dakle, dva motiva zbog čega se Izrael treba radovati: prvo, zato što ga je Bog »riješio osude« i što je »uklonio neprijatelje« njegove i tako dao spasenje svome narodu; drugo, što mu je Gospodin obećao da neće više nikada, napustiti svoj narod, garantirajući mu trajno spasenje.
»U onaj dan reći će se Jeruzalemu: Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani!« (Sof 3,16-18)

Bog, koji se nalazi u sredini svoga naroda kao »silni spasitelj« jest Mesija koji će »spasiti svoj narod od grijeha njegovih« (usp. Mt 1,21).
To je radosna vijest spasenja koju kršćani moraju otkriti i donijeti ovome svijetu koji umire od dosade i žalosti. Razlog naše kršćanske radosti sastoji se u tome što je Bog uvijek prisutan u nama i među nama da nam pomogne i da nas spasi u svakom trenutku našega života.
Sve to se ispunilo točno u otajstvu Utjelovljenja po kojem je Krist zauvijek postavio »svoj šator među nama« (Iv 1,14).

Također i sv. Pavao apostol potvrđuje tu stvarnost i poziva nas da umijemo čitati u događajima našega života i u svemu onome što se događa oko nas tu Božju prisutnost. Blizina Gospodnja je baš ta prisutnost Božja u svakidašnjem životu kršćanina sve do svršetka svijeta.
Živeći u toj blizini Gospodnjoj, kršćanin živi u raspoloženju, miru, molitvi i radosti.
»Braćo! – govori nam apostol - Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!« (Fil 4,4-5)

Motiv te kršćanske radosti je, dakle, zajednički život, vjera i suradnja u širenju Evanđelja, a iznad svega zato što je Gospodin blizu.
Sigurnost da je Gospodin blizu ispunja radošću srce svakoga kršćanina pa čak i u tegobama i nevoljama života zbog svoje vjernosti Bogu.
Kršćanin treba znati vidjeti i osjećati Gospodina uvijek blizu u svojem životu, jer je Krist prisutan u svakoj našoj duhovnoj, moralnoj i fizičkoj boli i muci. Zato ni tada se ne bi smjeli uznemirivati, već bi morali uvijek sačuvati svoj unutrašnji mir i ravnotežu. Radi toga nam sv. Pavao i kaže: »Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu« (Fil 4,6-8).

I mi kršćani se možemo naći u nevoljama i potrebama, ali budući da je Gospodin blizu, mi smo sigurni da će nam izići u susret u našim prošnjama i molitvama.
Na taj način »mir Božji koji je iznad svakog razuma«, u smislu da nadilazi svako ljudsko umovanje, prebivat će u našim srcima i u našim mislima iz kojih će potjerati svaku dramatičnu napetost našeg duha i instinktivnu pobunu našega tijela kada je izmučeno bolovima i slabostima.
Kršćanska radost se rađa prema tome iz drame trpljenja i muka, iz sposobnosti znanja zaboraviti sami sebe da bi se mogli darovati bližnjemu.

Otvorenost prema bližnjemu ovisi uvijek od radosnog i osobnog zajedništva ljubavi s Bogom. Ako je Gospodin među nama i tako blizu nama, onda i mi moramo biti blizu braći ljudima. Ova blizina Boga čini kršćana otvorenima i solidarnima sa svime što njihova braća ljudi čine dobro iskreno i pošteno. Vidjeti i cijeniti sve što je dobro u drugima je isto tako jedan aspekt radosti koji dolazi iz sigurnosti života s Bogom.

Taj aspekt kršćanske radosti prisutan je baš u današnjem sv. Evanđelju po Luki koje govori o Ivanu Krstitelju gdje pripravlja ljude svojega vremena za Kristov dolazak što je razlog velike radosti za njega i za sve ljude.

Narod bijaše u iščekivanju, i svi se u srcu pitahu o Ivanu, nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« (Lk 3,15-16)



Mesija je onaj »jači« koji dolazi poslije Ivana i koji će krstiti »Duhom Svetim i ognjem«. On ima u rukama vlast sudaca koji rasuđuje srca ljudi te će žito sabrati u »žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim« (Lk 3,17).
Sve to znači da Krist ima vlast spasiti sve one koji ga traže iskrena srca, kao i vlast osuditi one koji ga mrze.
Zato svim kategorijama osoba koje ga susreću Ivan Krstitelj nalaže precizan stav ponašanja u znaku obraćenja: ne praviti od sebičnosti kriterij vlastitog djelovanja, ne služiti se zanatom ili profesijom (službom) da bi se nepravedno obogatili. Ne činiti od vlastitog »ja« motiv bivovanja osobnog života jest već dovoljan znak obraćenja Bogu, odnosno početak kraljevstva Božjega u nama.

Stoga propovijedanje Ivana Krstitelja na obraćenje, iako u sebi sadrži stroge moralne opomene svima onima koji su ga pitali što treba činiti da bi se spasili, u svojoj biti je poziv na vedrinu i radost.
Krstitelj nam zapravo kaže da spasenje nije daleko od nas: ono se sastoji u stvarima koje činimo svaki dan i u sposobnosti našoj da znamo u ljubavi podijeliti s drugima malo ili mnogo što imamo:
»„Tko ima dvije haljine, - kaže Ivan mnoštvu – neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.” Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: „Učitelju, što nam je činiti?” Reče im: „Ne utjerujte više no što vam je određeno.” Pitahu ga i vojnici: „A nama, što je nama činiti?” I reče im: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte, i budite zadovoljni svojom plaćom.”« (Lk 3,12-14)

Sve to znači da nijedna profesija ne udaljuje čovjeka od spasenja niti ga isključuje iz kraljevstva Božjega samo ako se djeluje u pravdi, a iznad svega u ljubavi.
Propovijedanje Ivana Krstitelja je dakle već »evanđelje», jer nam govori da Boga susrećemo svaki dan u onome što činimo i govorimo.
Obraćenje ne znači pobjeći od samoga sebe, već biti ono što jesmo trudeći se da pokažemo ono što je najbolje u nama svakoga trenutka našega života. Nema pred Bogom važnost naša profesija inženjera, doktora, vojnika ili običnog radnika, već naša svijest da nas Bog spašava ondje gdje jesmo i u onome što radimo ako to pošteno i u ljubavi činimo. Svijest naše iskrenosti i poštenja u onome što jesmo i što činimo donosi nam onu unutrašnju intimnu i duboku radost koja samo od Boga dolazi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sof (Sef) 3,14-18a
Ps: Iz 12,2-3. 4-6
Fil 4,4-7
Lk 3,10-18

- 10:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA 1

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
MARIJA DONOSI SPASITELJA ČOVJEČANSTVU




»I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,41-45)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sveto bogoslužje ove zadnje nedjelje Došašća usredotočuje našu pozornost na Mariju, Majku Spasitelja ljudi i svijeta kojega cijelo čovječanstvo očekuje.
»Ako u ovom teškom i odgovornom razdoblju povijesti Crkve i čovječanstva opažamo kako je osobito potrebno obratiti se Kristu koji je snagom otajstva otkupljenja Gospodar svoje Crkve i Gospodar povijesti, uvjereni smo da nas nitko ne zna uvesti u božanske i ljudske dubine toga otajstva kao što zna Marija.« (Ivan Pavao II., Otkupitelj Čovjeka)
Što dublje ulazimo u otajstvo Marije, tim više produbljujemo otajstvo Krista Isusa.
A po Mariji u Isusu prepoznajemo i sami sebe, odnosno tko smo mi, koje je naše dostojanstvo i poziv. I tako živimo u neku ruku neprestano Došašće.

Marija nam pomaže da pojačamo i usredotočimo naša očekivanja Gospodina Isusa. Ako je Došašće očekivanje Krista, Marija je osobno ostvarenje toga iščekivanja. Marija je majka te blage vijesti spasenja (Evanđelja), jer je u njoj bila sama Božja Riječ: jedinstvena, cjelovita i osobna. Riječ je Očeva kao čovjek rasla u njezinu majčinskom krilu, a kao Bog se vjerom usađivala u njezinu dušu.
Stoga s punim pravom se može reći da Marija donosi Spasitelja čovječanstvu.



Ali ne zaboravimo osnovnu poruku ovog događaja: Krist se utjelovio u našu povijest; pozvao nas je da se i mi utjelovljujemo u ovo naše vrijeme, da ispunjavamo Božji naum s nama samima i sa svijetom i da poput Marije donosimo svima s kojima se susrećemo istinsku radost i Božje spasenje. Bude li netko ovoga Božića obradovan susretom s nama i našom pomoći, prijateljstvom i privrženošću koju ćemo mu iskazati, bit će to najbolji dokaz naše vjere i pripadnosti Bogu. To danas od nas očekuju Bog i naša braća i sestre (naši sunarodnjaci) koji se nalaze u teškoj životnoj nevolji i potrebama.

Svi smo mi danas pozvani, veliki i mali, da se stavimo na raspolaganje Bogu i ljudima. I Marija se smatrala posve neznatnom i nevažnom za to veliko djelo Božjeg spasenja ljudskoga roda i svijeta, a ipak Bog ju je odabrao kao najprikladniju.
Upravo po njoj će doći taj dugo očekivani Mesija, odnosno Spasitelj čovječanstva i svijeta. O tome nam danas govori i prorok Mihej koji navješćuje dolazak Mesije.
Ovo govori Gospodin. »I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Jahve (Gospodin) ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.« (Mih 5,1-2)

U tom Božjem planu spasenja, dakle, nalaze se Majka i Sin. A taj Sin je tajanstveno biće, jer »njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena« (Mih 5,2).
Sav je obučen u silu Gospodnju, po mjeri je samoga Boga. U njemu Bog nenadano i odlučno zahvaća u povijest svojega naroda i svega čovječanstva. Taj zahvat je pod znakom mira, sveopćeg mira za sav svijet. On će doći skroman i ponizan i donijet će nam najdragocjeniji dar: mir.
Mir dušama, ali i stvarni mir među narodima.
»On, on je mir!« (Mih 5,4a) naš.

Taj pravi Božji mir će Krist, Sin Božji, donijeti ljudima svojim utjelovljenjem i savršenim vršenjem Božje volje! Tako će on spasiti i posvetiti sve ljude do kraja svijeta.
Isus dolazi vršiti volju Očevu, ispuniti naum svoga Oca. A to je put predanja i žrtvovanja, put vjernosti životu i posvemašnja otvorenost Ljubavi koja traži samoprijegor.
»Zato ulazeći u svijet Krist veli: „Žrtve i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim. U svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!'”« (Heb 10,5-7)

Utjelovljenom Sinu Božjemu, naime, upravo je ljudsko tijelo bilo potrebno da može i kao čovjek vršiti Božju volju i svoje tijelo žrtvovati na križu za naše spasenje.
Umjesto svih mogućih žrtava, Krist sâm će biti žrtva Bogu za nas.
Tako nas je Isus otkupio i posvetio poslušnim vršenjem Božje volje i žrtvom svoga tijela. Posluh ga je Ocu i doveo do te, za nas, spasonosne žrtve na križu. Stoga je njegova žrtva naše spasenje i posvećenje po volji Očevoj.
»U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.« (Heb 10,10)

I to je zapravo istinski izvor naše duboke radosti. Zato Ivan Krstitelj od radosti igra u utrobi svoje majke kojoj je došla u posjet Marija noseći u sebi Mesiju. Marija koja je od svoga začeća bila sva Božja i koja je upravo ispunjena Bogom, eto polazi na putove ljudi, prilazi onima kojima je potrebna njezina pomoć. Marija želi podržati svoju rodicu Elizabetu koja je bila trudna i biti joj na pomoć u svetom porodiljstvu. Marija je tako postala i prva misionarka, prva bogonositeljica koja je donijela radost Spasitelja obitelji i kući u koju je ušla.
Zato na Marijin pozdrav mira odmah se »Elizabeta napuni Duha Svetoga i povika iz sveg glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,41-45)



Tako je Elizabeta u mnogo mlađoj svojoj rođakinji Mariji prva od svih ljudi priznala pravu Bogorodicu.
Uz to začuđena izjavljuje u svojoj skromnosti da nije dostojna primiti tako uzvišenu osobu u svoju kuću. Kasnije će, naime, Elizabetin sin Ivan Krstitelj reći Marijinu Sinu Isusu da on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući svojega Spasitelja.
I tako je Elizabetin proglas Marijina blaženstva po prvi put zazvonio u Evanđelju.
To je blaženstvo vjere kojim će i završiti Evanđelje, riječju Uskrsloga Tomi: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20,29)

Gospodin, evo, i nama dolazi i donosi nam svoj mir i radost. Potrebno je samo da mu vjerom otvorimo vrata svoje duše i srca i da ga u poniznosti i s ljubavlju primimo.
Vjerom se potpuno i posve Bogu stavljamo na raspolaganje za djelo spasenja: za se i za druge. Vjera je otvorenost Bogu; prihvaćanje Boga, sebedarje Bogu da bi učinili sretnim sebe i druge ljude.
Stoga idimo i mi kao Marija jedni drugima ususret i mir Božji i radost će se širiti svijetom.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mih 5,1-4a
Ps 80 (79)
Heb 10,5-10
Lk 1,39-45

- 09:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
S MARIJOM USUSRET GOSPODINU ISUSU KOJI DOLAZI




»Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,43)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Današnja Liturgija u svim svojim molitvama, zazivima i biblijskim čitanjima, neprestano nam stavlja pred oči lik Marije, Majke Gospodinove, kao savršen uzor kršćanskog iščekivanja i priprave za Rođenje Gospodinovo. Sve to nam donosi veliku radost i nadu, jer nema ljudskoga stvorenja dostojnijega od Marije da primi Krista: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj« (Lk 1,38)
Ovo unutrašnje raspoloženje Marijine duše potrebno je i nama da bi se i u nama ostvarilo čudo »novoga Utjelovljenja« Kristova.
Isus Krist se želi uistinu roditi i u našim dušama i srcima kao što se nekoć rodio u srcu i iz utrobe Marijine.

Tako prorok Mihej, koji navješćuje rođenje Mesije u Betlehemu, gradu Judinu, govori nam također i o Njegovoj Majci: »Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi«. (Mih 5,2)
Nije samo Krist, dakle, koga su Proroci navješćivali i očekivali, nego i njegovu Majku Mariju.
Zato od Marije želimo isprositi one osjećaje radosti i uzbudljivog iščekivanja u ljubavi, Gospodina Isusa, kojima je Ona ispunjala svoje misli i svoje srce dok ga je kroz devet mjeseci nosila u svojoj utrobi.



Sin Boga Svevišnjega je želio postati i »Sin Marijin«, roditi se i živjeti među poniznim slugama Gospodnjim. Zato Betlehem, najmanji među Judinim gradovima, imao je čast dati svijetu obećanog Mesiju, Onoga koji će proširiti svoje Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira do na kraj svijeta.
» I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih.« (Mih 5,1)

Slava Betlehema bit će velika, jer iz njega dolazi vladar Izraela, odnosno Mesija. On je kralj-pastir koji vodi snagom Boga svojega narod svoj i daje svakome mir i sigurnost.
Njegovo podrijetlo je od davnina, od vječnosti, jer je On od Boga obećani potomak kralju Davidu i cijelome Božjemu narodu, preko proroka Natana, kao onaj čijem kraljevstvu nema kraja.
Stoga spasenje koje je Bog obećao Izraelu počelo je s utjelovljenjem Sina Božjega. Znak početka toga spasenja su mesijanska duhovna dobra koja Bog dijeli siromašnima, poniznima i svima onima koji osjećaju potrebu za spasenjem.
U tom početku Marija je živo prebivalište Boga među ljudima, ona je nosilac Božje prisutnosti koja spašava.
U tom istom siromaštvu i poniznosti Elizabeta rasvijetljena Duhom Svetim prepoznaje u Mariji Majku Gospodina svojega i navješćuje tajnu otajstva koje se u njoj ostvarilo.

Današnje sv. Evanđelje po Luki nam opisuje, dakle, susret tih dviju majki koje sa čežnjom očekuju svaka svojega sina. Ali glavna i prava pažnja obadviju je upravljena na Sina Marijina koji daje smisao i Elizabetinu majčinstvu i Marijinu posjetu u čudesnom igranju od radosti Ivana Krstitelja u utrobi njegove majke. Isus se još ni rodio nije, ali sva povijest se vrti oko njega i ide prema njemu.
»Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,40-45)

Dug i naporan put kojim je Marija pohitala u Gorje, u grad Judin, da pomogne svojoj staroj rođakinji Elizabeti koja je trebala postati majka jer je bila pred porodom, izražavao je na vidljiv način tajanstveni put poniženja i služenja kojim je Krist krenuo u otajstvu Utjelovljenja.
Marija se penje u Gorje Judeje da služi bližnjemu, a Krist silazi s neba na zemlju da bude sluga svih ljudi.
To dobro shvaća Elizabeta, rasvijetljena Duhom Svetim, kada izražava sve svoje čuđenje toj neočekivanoj posjeti svoje mlađe rođakinje Marije u kojoj prepoznaje Majku svojega Gospodina: »Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,43).



Što iznenađuje Elizabetu nije toliko geslo pažnje, ljubavi i brige Marijine za nju, koliko nečuveni događaj da se toga trenutka »prisutnost Božja« nastanila u njezinoj kući: ona ista »prisutnost« koju su stari Hebreji osjećali u »kovčegu saveza« kojega je David s velikim strahom pred Gospodinom prenio u Jeruzalem uzvikujući: »Kako može doći k meni kovčeg Gospodnji« (Sam 6,9).
Sada je Marija taj živi »kovčeg Božji« koja nosi u sebi »spasonosnu prisutnost« Gospodina Boga među svoj narod i stoga ju Elizabeta pozdravlja »iz svega glasa«, kao nekad židovski narod »Kovčeg saveza«, i proglašuje je blaženom i blagoslovljenom iznad svih žena zbog blagoslovljenoga ploda utrobe njezine, odnosno Sina Božjega Isusa Krista kojemu je ona postala Majkom.

To božansko majčinstvo u odnosu na sina Božjega učinilo je Mariju velikom u očima Elizabete kada kaže: »Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,42-43)
A korijen te slave i tolikog veličanstva i sjaja Marijina jest njezina pouzdana i potpuna vjera u »riječ Gospodnju«.
Bez te vjere Marija ne bi nikada postala novi »kovčeg saveza« i još više »Majka Gospodina« svih ljudi.

Na taj način dugi period iščekivanja »Došašća Gospodnjega« koji je prolazio kroz vjeru Abrahama, Izaka, Jakova i Proroka, konačno se ostvario u nepokolebljivoj vjeri Marijinoj.
Stoga nas Marija može najbolje pripraviti za Gospodinov dolazak u otajstvu Njegova rođenja, odnosno Božića kojega slavimo 25. prosinca.

Marija nam govori da jedina veličina koja vrijedi pred Bogom jest pokornost volji Božjoj, spremnost i potpuno pouzdanje u riječ njegovu: staviti se u ruke Božje da On učini s nama po svojoj svetoj volji sve ono što želi. Tako je učinila Marija, a iznad svega Krist koji se potpuno povjerio u ruke Boga Oca kada je prihvatio da se utjelovi za nas i da prihvati našu ljudsku narav sve do potpunog žrtvovanja sama sebe na križu za naše spasenje. Tijelo koje je Isus uzeo od Marije kada je postao čovjekom bilo je vidljivi znak te njegove poslušnosti na križu.
»Braćo! Krist ulazeći u svijet veli: 'Žrtve i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio, paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: „Evo dolazim.” U svitku knjige piše za mene: „Vršiti, Bože, volju tvoju!”« (Heb 10,5-7)

Isus Krist je uvijek vršio volju Očevu od prvog časa svojega utjelovljenja pa sve do svoje smrti na križu koja je bila znak njegove najveće ljubavi prema Bogu i čovjeku.
»U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek« (Heb 10,10)
Sve to nam govori da otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega, čije Rođenje na blagdan Božića u radosti slavimo, je potpuno orijentirano prema otajstvu Vazma i Uskrsnuća : tijelo koje Isus prima od Marije predodređeno je za žrtveni prinos Velikog Petka na Kalvariji i za slavu Uskrsnuća.
Krist se za nas rađa, umire na križu i uskrsava od mrtvih da bi i mi skupa s njime umrli grijehu i zlu i preporodili se na novi i blaženiji život u svetoj volji Boga Oca po ljubavi Duha Svetoga.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mih 5,1-4a,2-5
Ps: 80 (79)
Heb 10,5-10
Lk 1,39-45

- 09:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.09.2010., nedjelja

GODINA C - 1. KORIZMENA NEDJELJA 1

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Korizma: Oslobođenje i spasenje su dar Božji i zauzetost čovjeka

»Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.« (Rim 10,10)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ušli smo u liturgijski period Korizme. To je period obraćenja i pokorničke priprave u molitvi i postu za najveći blagdan naše kršćanske vjere, što je Pasha Uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista.
Uskrsnuće Gospodnje je najvažnija svečanost naše vjere, jer taj događaj posvećuje i osmisluje sve druge svečanosti.
Zato je više nego pravedno da se svi mi pripravimo na dostojan način tom blagdanu nad blagdanima kršćanstva, čisteći se od svih grijeha i ljaga, tako da bi sam Gospodin mogao ponovo uskrsnuti u nama i mi skupa s njime na jedan novi život.
Radi toga Korizma je jedan liturgijski period jako strog i duboko obavezan; to je dugi »hod« čišćenja i priprave da bi mogli »dostojno sudjelovati« u punini preobražujućega »dara« Pashe, koji će nam Krist ponuditi kao najveći izražaj svoje potpune ljubavi.

Biblijska čitanja što nam Liturgija nudi za razmišljanje su na poseban način prikladna da bismo shvatili smisao i orijentaciju našeg korizmenog mukotrpnog, ali radosnog hoda, prema novoj obećanoj zemlji koju zovemo kršćanska Pasha. U tom duhu ćemo sigurno i bolje shvatiti knjigu Ponovljenog Zakona, koja u sebi sadrži jednu ganutljivu ispovijest vjere što su Židovi činili prigodom žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova, odnosno prikazanjem prvih plodova obećane zemlje »kojom teče med i mlijeko«, a u koju je Bog »rukom jakom i mišicom ispruženom « konačno uveo svoj narod (usp. Pnz 26,4-10).
Takvim prinosom Izraelci su priznavali da sve što imaju, uključujući i sredstva životnog uzdržavanja, dolazi im od Boga; a pogotovu zemlja u kojoj stanuju je dar Svevišnjega.



Stoga je sasvim razumljivo da kratki pregled povijesti odabranog naroda koji je izricao darovatelj u trenutku stavljanja pred oltar prvine plodova zemlje, nije ništa drugo nego bogoslužni čin priznavanja izvanredne i posebne ljubavi Božje prema svome narodu.
»Moj je otac bio Aramejac, lutalac. Sišao je u Egipat i boravio ondje kao došljak, s malo čeljadi. Ondje posta narodom velikim, brojnim i moćnim« (Pnz 26,4-5).
Izraz »Aramejac, lutalac« označava patrijarha Jakova, oca dvanaest izraelskih plemena. Dok termin »lutalac« ne doziva u pamet samo misao na čovjeka nomada, nego označava svakoga onoga koji ne uspijeva naći svoj životni put i osjeća se kao izgubljena ovca u pustinji.

Sve to znači da na koncu dugog i teškog ropstva u Egiptu Bog daje sretan ishod svome narodu dovodeći ga u obećanu zemlju.
Izrael pritisnut nevoljama ropstva, vapio je Gospodinu, Bogu svome, i On ih je oslobodio znakovima i čudesima velikim.
»Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znamenjima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko.« (Pnz 26,6-9)
Sve je to čisti dar ljubavi Božje za koji se treba zahvaliti Gospodinu Bogu i duboko mu se pokloniti.

Vjera zapravo nije ništa drugo nego molitva za pomoć upravljena Gospodinu Bogu koji nas jedini može spasiti i uvesti nas u svoje kraljevstvo. To je ono o čemu nam govori sv. Pavao apostol u svojoj Poslanici Rimljanima gdje prepoznaje u pashalnom događaju jedini uzrok našega spasenja.
»Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava.« (Rim 10,9-10)

Što nas spašava jest, dakle, unutrašnja vjera u Isusa Krista, ispovijedana također javno pred zajednicom i skupa s cijelom vjerničkom zajednicom Crkve.
Oslobođenje koje nam je Krist donio je mnogo veće i puno dublje u odnosu na ono što je Jahvčh izveo s Izraelom, jer je ponuđeno svim ljudima i dosiže dotle da slomi jaram smrti kao posljednjeg neprijatelja čovjeka.
Ali i ovdje se traži da osjetimo tu »životnu« potrebu za spasenjem i da upravimo prema nebu naše povike za oslobođenjem.
Samo tada nam može doći spasenje, jer »tko god u nj povjeruje, neće se postidjeti« (Rim 10,13)

Prema tome naš sami »hod« prema spasenju i moć da ga zazivamo dolaze nam od Boga. Božji darovi nisu samo obećana zemlja i Pasha, nego i uzdisaji za spasenjem i želje, čežnje i nastojanja da se to spasenje postigne.
U tom pogledu je vrlo važno otkriti Korizmu kao period mukotrpne želje i vapaja za spasenjem: to je ono što Liturgija naziva »sakramentalni znak našega obraćenja«. Zato samo jaka »Riječ vjere« (usp. Rim 10,8), koju nam apostoli i Crkva propovijedaju, može pomoći na tom putu.

A iznad svega sv. Evanđelje, koje nam opisuje dramatičan susret Isusa sa Sotonom, pomaže nam da najbolje shvatimo smisao Korizme kao vrijeme »kušnje i napasti« što pročišćuju duh i čine ga potpuno poslušnim volji Božjoj koja se očituje u pozivima i tajnovitim preokretima njegove Riječi.
»U ono vrijeme: Isus se pun Duha Svetoga vratio s Jordana. I Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga iskušavaše đavao.« (Lk 4,1-2)
Po izvještaju svetoga Luke, Sotona je iskušavao Isusa čitavo vrijeme njegova boravka u pustinji pa sve do njegove muke.
»Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.« (Lk 4,13)
Ta »druga prilika« je zaista vrijeme muke Kristove kada se đavao ponovo pojavljuje kao organizator Judina izdajstva, hvatanja Isusova od strane vojnika u Getsemanskom vrtu, fizičkog mučenja, suđenja i razapinjanja na križ.
Zato Isus odgovara onima koji su došli da ga uhvate: »Ovo je vaš čas i vlast tame« (Lk 22,23).

U svojim iskušenjima Sotona povezuje poslanje Isusovo kao »Sina Božjega« sa očitovanjem moći, svjetske slave i pozivom da prihvati ulogu ovozemaljskog Mesije pobjednika. Ta đavolska napast slijedit će neprestano Krista i uvijek će mu biti iznova predlagana od očekivanja naroda, njegovih sugrađana pa čak i od njegovih apostola.
Također i pod križem će se čuti bezbožnički glas te napasti: »Članovi Velikoga vijeća rugali se: „Druge je spasio! – govorahu, - Neka spasi sam sebe, ako je zbilja Božji Mesija – 'Izabranik'!”« (Lk 23,35)

To je strašna napast kojom je Sotona ustao protiv Krista da ga zavede ne bi li postao drugačiji od samoga sebe i ne bi li postao Mesija onakav kakav ga ljudi žele, a ne onakav kako to od njega Bog traži.
Odabrani Božji narod je u pustinji podlegao tim đavolskim napastima, iako im je Bog više puta i na više načina pokazao svoju naklonost, ljubav i brigu.
Iako su Izraelci u pustinji mrmljali protiv Boga i njegova sluge Mojsija i čeznuli za egipastkim lancima, na koncu ih je Bog ipak hranio svojom manom i prepelicama.
Suprotno od njih, Isus odbija napast.
»Tih dana nije ništa jeo, tek kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.” Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.”« (Lk 4,24)

Upravo kada su Izraelci počeli podlijegati poganskim božanstvima, Mojsije ih je opominjao da se klanjaju nikome drugome osim jedino Bogu.
Isto tako Sotona napastuje Krista i potiče ga da prizna njegovo, đavolsko, vrhovništvo mimo Božjega.
Isus odbija priznati ikakvo gospodstvo nad Očevim, jer za njega Božje kraljevstvo nastupa jedino poslušnošću Ocu.
Mesija sam mora prije svega biti u svemu poslušan Ocu, a onda pozivati sve ljude da poslušno prihvate milosnu vladavinu Božju.
»I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana, i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.” Isus mu odgovori: Pisano je: „Klanjaj se Gospodu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi!”« (Lk 4,5-8)

Putovanje u Jeruzalem je hod u smrt po kojoj će Isus ostati vrhunski vjeran Ocu i proslavljeni Sluga – Patnik.
Dok đavao traži od Isusa da postane Mesija pučke mašte koji dolazi s neba u veličanstvenom sjaju čineći izvanredna djela.
Krist odbija tu napast da Boga tako iskušava i poučava sve nas da nitko ne smije tražiti od Boga čudesne intervencije da bi zadovoljio svoju radoznalost.
»Povede ga (Sotona) u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.” Odgovori mu Isus: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!”« (Lk 4,9-12)



Ovo su također napasti koje uzdrmavaju i kršćane danas kao i uvijek da bi bili drugačiji nego što Krist želi da budemo i kako nam je primjerom svojega života pokazao; da bi se prilagodili očekivanjima drugih, mjesto da druge ljude podignemo da bi i oni bili onakvi kakve ih Bog želi i hoće. To je vječna napast Sotonina koji nažalost nas uspijeva zavesti, dok je od Isusa bio potpuno poražen.
Sotona nije uspio zavesti Krista, jer On se potpuno vezao uz apsolutnu vjernost Riječi Božjoj koja je izražaj volje Očeve.
Iza te Riječi Božje na koju se neprestano poziva Isus, stoji svemogući i svevišnji Bog koji zahtjeva da se samo njemu klanjamo i njemu jedinome služimo.

To je pouka za sve nas koju nam Isus u ovo vrijeme Korizme upućuje: nije dovoljno samo slušati Riječ Božju, nego je potrebno urediti naš život prema njezinim zahtjevima da bi se i u nama i s nama mogao ostvariti autentičan plan Božjeg spasenja. U tome nam je uzor Isus Krist, naš Gospodin Bog, koji se u pustinji postom i molitvom sprema za svoje mesijansko djelovanje.
Jedino na taj način i mi možemo po primjeru na Krista, pobijediti uvijek pojavljujuću napast za ugodnim kršćanstvom, koje se više sviđa ljudima nego Bogu (usp. Gal 1,10).
Dok se po pozivu Crkve u korizmi pripravljamo za blagdan Uskrsa, nastojmo s Isusom biti poslušni Ocu i odbacimo sve ono što izgleda izvanjska parada i što u našem ljudskom i vjerničkom životu vrijeđa Boga i protivi se njegovoj svetoj volji.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 26,4-10
Ps 91 (90) 1-2. 10-11. 12-13. 14-15
Rim 10,8-13
Lk 4,1-13

- 20:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 1. KORIZMENA NEDJELJA 2

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Vjera u Boga i u najtežim iskušenjima života


»Isus mu odgovori: „Pisano je: 'Klanjaj se Gospodu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi!'”« (Lk 4,8)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme priprave za temeljni blagdan kršćana: Uskrs.
U njemu je sažeta osnovna zbilja kršćanske vjere: vazmeno otajstvo. Uskrsli Krist je nadvladao smrt, a s njome mržnju, zloću i grijeh ljudi i očitovao se kao Pobjednik.
Zbog toga korizma je najprikladnije vrijeme koje će nas uvesti u to središnje otajstvo naše vjere.
To je vrijeme u kojem će mnogi ljudi primiti život u Crkvi, život koji će za njih značiti zalaganje u nasljedovanju Krista i njegova služenja Bogu i ljudima. Zato svi kršćani koji se pripravljaju na Uskrs trebaju nastojati odstraniti iz svoga života grijeh i zlo i napredovati u služenju drugima. Takav napor u napredovanju je neophodan želimo li istinski uzeti udjela u Kristovoj smrti i uskrsnuću.

Smisao je korizme da nas što više uvede u shvaćanje tog otajstva Krista.
Naspram svijetu koji se brine jedino za materijalna dobra, Krist je donio poruku spasenja i svojim je životom ostvario.
On sada nas poziva da tu poruku spasenja prenosimo ljudima i da ostvarujemo što bolje međuljudske odnose: u obitelji gdje živimo, u društvenoj zajednici u kojoj se nalazimo i u cijelom svijetu. Prihvatiti Krista znači ostvarivati njegovo otajstvo ljubavi, samoprijegora i predanja drugima. U to otajstvo ulazimo krštenjem, a ostvarujemo ga svakodnevnim zalaganjem. To je život rada i predanja za druge.
U takvom životu nalazimo čvrst oslonac u Kristovu uskrsnuću. On je pobijedio smrt, nadvladao je mržnju i započeo ostvarivati novi svijet zasnovan na istini i pravdi, ljubavi, slobodi i miru.

Tek u svjetlu tog Kristova otajstva može se shvatiti i misterij odabranog Božjeg naroda. Izrael je u svim svojim lutanjima i iskušenjima sačuvao vjeru da je Bog njegov Spasitelj koji ga je izveo iz ropstva. Zato mu je uvijek zahvaljivao. I kao izraz te zahvalnosti Izraelci su bili dužni prvine uroda zemlje žrtvovati Bogu u Hramu.
Time su oni svjedočili da su od Boga primili zemlju koja ih hrani i nosi te da su i sami, kao prvine između svih naroda, Božji izabranici te sami sebe duguju Bogu i njemu pripadaju.
I za vrijeme te žrtve prvinâ, svećenik koji je služio u Hramu izgovarao je »ispovijest vjere« cijeloga naroda i svega Izraela.

Bog je vodio povijest svojega naroda. On je Abrahama, Božjega nomada, izveo iz njegove zemlje. Od njega je u Egiptu načinio velik narod. Zatim je taj svoj narod Bog izveo iz Egipta i nastanio ga u Obećanoj zemlji. I ta činjenica se duboko upisivala u svijest Izabranog naroda da je on »narod Božji«, a njihova zemlja dar Božji Izraelu.
Izabrani je narod imao nebrojeno dokaza da sve što jest i što ima duguje svome Bogu. Oslobođenje naroda iz Egipta Izraelci pripisuju Božjoj moćnoj ruci i njegovoj ispruženoj mišici. Doista, samo je Svemogući mogao učiniti sva ona čudesa koja su dovela do izlaska naroda iz onakvog sužanjstva, na čemu su svi vjerni Izraelci svake godine zahvaljivali Bogu najsvečanijim obredom Gospodnjeg prijelaza – Pashe.
»Iz Egipta nas izvede Gospodin, moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju kojom teče med i mlijeko. I sada, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.« (Pnz 26,8-10)


Grožđe iz Obećane zemlje

Tako je i naš životni put mukotrpan i mučan, ali Krist je naš Predvodnik i On će nas osloboditi i jednom uskrsnule primiti u vječnu domovinu. I mi prihvaćamo svoj život kroz muke i napore.
Stoga vjerni Bogu i uz pomoć Kristovu nadvladavamo sve kušnje i idemo naprijed. Ako očima vjere promatramo sve ovo što se zbiva nama i oko nas, onda nikome drugome osim Bogu možemo reći da je On naša zaštita, zaklon i utvrda. Bog je jedini bogat, dobar i izobilan u svojoj ljubavi. Najveće bogatstvo koje nam je dao jest spasenje u Kristu Isusu.

Ta vjera o kojoj nam i apostol Pavao govori mora biti u našem srcu i u našim ustima i temeljiti se na Božjoj riječi. Kad je primimo, ona nam nije daleko nego tvori naše uvjerenje koje je zaista naše koliko smo mi svoji i svjesni sami sebe.
A predmet našega najdubljeg uvjerenja i nepokolebivog svjedočenja jest Isus Krist i njegovo slavno uskrsnuće.
On je naš Spasitelj i vjera u Uskrslog je naše spasenje.
»Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer, veli Pismo: „Tko god u nj povjeruje, neće se postidjeti.”« (Rim 10,9-11)

Tu svoju vjeru treba da posvjedočimo i drugima prenesemo riječju i životom. Sržni sadržaj te naše kršćanske vjere jest živa osoba: Isus Krist uskrsli od mrtvih, Sin Božji i naš Spasitelj.
Mi njemu i u njega vjerujemo, njemu se povjeravamo, njega poštujemo, njega nadasve ljubimo, uključujući u tu ljubav prema Kristu sve ljude.
Kršćanin biti znači vjerovati u Boga, priznavati i ljubiti Boga, prizivati Ime Gospodnje te od njega očekivati sva dobra.
A Isus Krist, sin Božji i pravi Bog je za nas kršćane izvor svih dobara u ovom i u budućem životu.

Ali ta naša vjera zasada, u nevoljama i iskušenjima ovozemaljskoga života, je »napastovana« vjera. Zato kao i Isus, svaki kršćanin treba biti u najjačem smislu »duhovan« čovjek, prožet i vođen Duhom Svetim da bi se mogao oduprijeti Napasniku koji ga želi upropastiti. Isus Krist je dopustio da sâm bude napastovan od đavla u pustinji da nas pouči kako ćemo se hrvati i othrvati Napasniku i Neprijatelju ljudskoga roda.

Podlac po naravi Sotona redovito napastuje kad se nalazimo u nekoj svojoj slabosti. Tako na Isusov osjećaj gladi nadovezuje Sotona ono što je čuo kod njegova krštenja i želi da dozna zasigurno je li taj isposnik zaista Sin Božji.
Prijedlog Sotone da Gospodin kamenje pretvori u kruh, kojim će onda utažiti svoju glad, Krist odbija navodom iz Svetog Pisma (Pnz 8,3), o Božjoj Riječi kao hrani naše duše. Isusu kao čovjeku potrebnija od kruha je Božja riječ, jer je i sâm Očeva Riječ koja je od Oca potekla i po Ocu biva. Time je Gospodin uspostavio i pravilnu ljestvicu vrijednosti: duh pa onda tijelo.

Zatim, Sotona je Krsitu pokazao sav svijet u tren oka i obećao mu vlast nad svim kraljevstvima zemlje i svu raskoš koja im pripada ako mu se pokloni. Uz to đavao i laže da je to sve njemu predano i da daje komu hoće.
Na odvratan zahtjev Sotone da mu se pokloni, Isus odlučno odgovori: »Pisano je: 'Klanjaj se Gospodu, Bogu svome, i njemu jedinome služi!'« (Lk 4,8). I na koncu na daljnje inzistiranje Napasnika, Isus odgovara: »Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!'« (Lk 4,12)


Tissot: Sotona pokušava Isusa dovesti u iskušenje

Sotona nudi Kristu svoje metode: imati – vladati – moći. Te napasti se na ovaj ili onaj način ponavljaju u povijesti svijeta i Crkve kao i u povijesti svakog čovjeka pa i kršćanina. Krist je međutim imao svoj put. On se ne da zavesti da ljudima poda »kruha i zabave« i da se tako dočepa vlasti.
Ne prihvaća da zavlada ljudima zapanjujućom moći, podlažući ih sebi gotovo na silu.
Njegov je put dragovoljno vršenje volje Očeve; put zajedništva, vjere i ljubavi s Bogom. Do srca svojih podanika Krist ne dolazi nikakvim pritiskom. On očekuje njihovu ljubav i dragovoljnu privrženost. Njegovo poslanje je služiti ljudima u posvemašnjoj vjernosti Ocu.

Isusovo otklanjanje triju napasti: imetka, demagogije i vlasti sažimlje dileme ljudske povijesti, sve najdublje drame čovječanstva.
Te tri napasti su uvijek aktualne, pa se stoga uvijek iznova traži od nas obraćenje Bogu kroz služenje ljudima. Hoćemo li da se očovječimo, treba da se za to izborimo ljubeći Boga i brata čovjeka.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 26,4-10
Ps 91 (90)
Rim 10,8-13
Lk 4,1-13


- 19:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. KORIZMENA NEDJELJA 1

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Preobraženje: Savez Boga s čovjekom


»A glas se začu iz oblaka: „Ovo je sin moj, Izabranik! Njega slušajte!'”« (Lk 9,35)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Liturgija ove druge Nedjelje Korizme govori nam o savezu Boga s čovjekom.
Bog postaje saveznik čovjekov. Inicijativa uvijek dolazi od Boga. Bog je onaj koji prvi odabire Abrahama, obećava mu zemlju i potomstvo preko svake nade. Abraham povjerova Gospodinu i to mu bi uračunato kao pravednost. Od tog trenutka pa nadalje, životni put Abrahama, izabranika Božjega, bit će upravljen po planovima Onoga koji ga je izabrao i koji će uvijek biti uza njega u sve dane njegova života.
Bog mu nudi svoje prijateljstvo i Abraham ga prihvaća. Jedan žrtveni obred potvrđuje taj savez između Boga i Abrahama.
Savez: to je novi smisao osobne povijesti Abrahama i naroda koji će poteći od njega kao znak Božje vjernosti svojim obećanjima. Sa strane Božje taj Savez ljubavi i obećanja neće biti nikada prekršen: Abraham će postati gospodar zemlje koju mu je Bog obećao i otac svih naroda po vjeri.

Znak ovog Božjeg saveza s Abrahamom je jasan. Bog u liku plamena prolazi između rasječenih žrtava i veže se svojom ljubavlju i prijateljstvom uz Abrahama jer je u njemu našao vjeru.


Savez s Abrahamom

»Kad je sunce bilo na zalazu, pade Abraham u dubok san, i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja, te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abrahamom rekavši: Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke, rijeke Eufrata.« (Post 15,16-18)

Izraelski narod, odnosno potomstvo Abrahamovo, vrlo često će zaboravljati svojega Boga, ali Gospodin će ostati uvijek vjeran svome savezu.
Bog Abrahama, Izaka i Jakova jest isti Bog koji šalje Mojsija da izvede njegov narod iz Egipatskog ropstva da bi sklopio s njime novi Savez na Sinaju u perspektivi ulaska u zemlju otaca.
Stoga svaki savez pretpostavlja jedan izlazak i jedan ulazak: izlazak iz Egipta i ulazak u obećanu zemlju ili kako kažu proroci izlazak iz društvene nepravde, kulturalnog formalizma i grijeha i ulazak u mesijansko kraljevstvo pravde, mira i vjernosti.

Isus Krist se predstavlja kao konačni savez između Boga i njegova naroda. Također i za njega taj savez se ostvaruje kroz izlazak iz smrti i ulazak u slavu Uskrsnuća.
I kao što je Bog sklopio savez s Abrahamom obredom prolaza između žrtvovanih i rasječenih životinja, Sinajski savez s Mojsijem i izraelskim narodom škropljenjem krvi životinja po narodu, tako isto konačni savez između Boga i čovječanstva se ostvaruje u krvi Sina Božjega.

Također i mi moramo priznati da je inicijator toga saveza Bog i s poniznošću, ali hrabro i odvažno kao i sv. Pavao apostol, moramo izvršiti svoj dio u naporima oko navještenja Evanđelja Isusa Krista, znajući dobro da je spasenje ljudi zajedničko djelo Boga Oca i nas kršćana.
Mi kršćani smo po sakramentu sv. Krštenja u savezu s Bogom. Stoga svako navještenje Evanđelja kršćanima mora biti poticaj na vjernost savezu s Bogom koji smo sklopili na dan našega krštenja.
Sveti Pavao apostol koji nas poziva da nasljedujemo Isusa daje nam samoga sebe za primjer vjernosti Kristovu Evanđelju. Dok svi oni koji se ponašaju drugačije, neprijatelji su Kristovi i određeni su za propast vječnu.
»Jer, često sam vam govorio, a sada i plačuć govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.« (Fil 3,18-19)

Kako vidimo, sv. Pavao apostol, veoma je zabrinut za one kršćane koji su, barem tako izgleda, izbrisali uspomenu križa iz njihova života, a od kojega nam jedino dolazi spasenje. Takvi kršćani koji su uklonili spasonosni znak križa iz svojega života, zaboravili su da ne mogu nikada doći do radosti i slave Uskrsnuća ako ne prođu kao i Krist put Kalvarije.

Zatim sv. Pavao nam kaže da svjetlost našeg konačnog »preobraženja« koja će zahvatiti cijelo naše tijelo, obasjava već od sada naš život u očekivanju onoga što će još doći. Tako u očekivanju tog konačnog preobraženja našega života, mi kršćani moramo iz dana u dan se preobražavati u vjeri tako da bismo se mogli što bolje pripraviti za buduću domovinu u nebu živeći već ovdje na zemlji kao građani toga Božjeg kraljevstva.
»Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svome slavnome.« (Fil 3,20-21)

Potvrda i anticipacija ovog našeg konačnog preobraženja u Kristu nalaze se u današnjem sv. Evanđelju po Luki koje nam govori o Preobraženju Gospodinovu. Slava Isusa Krista, Sina Božjega, na gori Taboru jest samo jedan znak one potpune i konačne slave u koju će on ući kada, prošavši kroz muku, smrt i uskrsnuće, bude otišao s ove zemlje Bogu Ocu, na nebesima.
U očekivanju te konačne slave Uskrsnuća, dok je još putnik na ovoj zemlji, snaga Isusova se nalazi u molitvi.
Molitva je zaista taj duhovni ambijent u kojem se događa to divno i otajstveno očitovanje Božanstva u Kristu na gori Taboru.
»U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.» (Lk 9,28-29)

Sv. Evanđelje inzistira, dakle, na neprestanoj molitvi Isusovoj, jer je baš ta osobna, duboka i intenzivna molitva prouzrokovala »preobraženje« njegove osobe.
Sve to znači da svaki čovjek koji se duboko i jako moli kao Krist, uranja se potpuno u Boga tako da iz sebe odsjeva zrakama svjetlosti koje preobražavaju ne samo njegov život, nago čak i vanjski fizički lik njegove osobe. Ovaj evanđeoski prizor iz života Isusova što nam se u ovom liturgijskom periodu stavlja na razmišljanje, označava da Korizma poprima svoje pravo značenje baš pod znakom molitve. Kršćanin koji se uputio putem korizmene pokore mora znati da je preobraženje njegova života moguće samo u gorućem svjetlu molitve.
A to znači da samo od Boga nam može doći snaga da idemo prema novosti Uskrsnuća.

U molitvi Isus spoznaje tko jest i što treba poduzeti pred put u Jeruzalem, gdje ga čeka nasilna smrt. U molitvi očituje i učenicima svoj pravi identitet.
s Mojsijem kao donositeljem Zakona i Ilijom kao prvim prorokom po zvanju Isus razgovara o svome Izlasku, to jest o putu u Jeruzalem gdje ga je čekalo nasilno mučenje i smrt i poslije toga slava Uskrsnuća.
»I gle dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazaše se u slavi i razgovarahu s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. (Lk 9,30-31)


Duccio di Buoninsegna: Preobraženje

Petar i njegovi drugovi kada se probudiše oda sna vidješe preobražena Isusa u njegovoj slavi.
Zato Petar reagira prijedlogom da izgradi tri kolibe kakve su se podizale o Blagdanu sjenica, jer je želio trajno zadržati tu svečanu radost, bez žrtava koje vode u slavu spasenja.
Petru još nikako nije išla u glavu pomisao da bi njegov Učitelj, u čije mesijanstvo on vjeruje, mogao pretrpjeti nasilnu i sramotnu smrt.
»Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: Jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.”« (Lk 9,33)
Stoga sv. Luka Evanđelist, koji gleda u Isusu univerzalnog Spasitelja ljudi, ispričava Petra govoreći: »Nije znao što govori.« (Lk 9,33)

Radi toga Preobraženje Gospodinovo nas uvodi još dublje u klimu Korizme, jer se tu radi o Isusovu putovanju prema Jeruzalemu gdje će se on žrtvovati za naše spasenje.
Ali ta muka i smrt koju Krist mora podnijeti da bi nas otkupio od grijeha, zla i vječne smrti ne smije zamračiti u očima Apostola njegovo mesijanstvo i božansko podrijetlo.
Petrova vjera u Kristovo mesijanstvo bi mogla biti poljuljana Isusovom najavom nasilne smrti. Zato sada Otac nebeski potvrđuje da je Isus zaista njegov Sin i Izabranik, jer prihvaća muku i smrt za spasenje ljudi.
»Dok je on (- Petar) to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!”« (Lk 9,34-35)

Petar i njegovi drugovi, svjedoci Preobraženja Kristova, dobivaju poticaj od Oca nebeskoga da slušaju Isusa, Sina njegova.
Slušati Isusa znači nasljedovati ga i ostati u njegovoj blizini; s njime nositi svoj životni križ za spasenje ljudskoga roda.
To je pravo značenje Korizme: ići s Isusom putem križa da bismo jednoga dana s njime kao preljubljenim Sinom Očevim mogli ući u slavu Uskrsnuća u kraljevstvu nebeskome. A da bi to postigli potrebno je da se i mi kao i Isus u svemu podložimo svetoj volji Boga Oca, u kojoj jedinoj se nalazi naše posvećenje i vječna slava.
Zato vjera u Isusa Krista rasvjetljuje i preobražuje naš ljudski i kršćanski život. Sudjelovanjem u liturgiji mi se uvijek okupljamo oko Isusa našega Gospodina i molimo snagu Duha Svetoga da ga zbiljski slušamo kao preljubljenoga Sina Očeva i svojega Boga.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 15,5-12. 17-18
Ps 27 (26),1.7-8a.8b-9abc.13-14
Fil 3,17-4,1
Lk 9,28b-36

- 18:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. KORIZMENA NEDJELJA 2

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Vjerničko preobraženje u Krista


»U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. (...)
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,28b;28,34-35)


Ticijan: Preobraženje

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Savez koji je Bog sklopio s Abrahamom očituje osnovni smisao povijesti Izraela i naše povijesti: treba ići naprijed, treba neprestano nadvladavati nesigurnosti i tjeskobe života, i imati pouzdanja u Boga i u istinski Život.
Takav put predanja Bogu Života vodi istinitom preobraženju našeg pojedinačnog života i cjelokupnog društva.
Zastati u životu, predati se sumnji i gajiti nepovjerenje u sebi, isto je što i nevjera od koje nas je došao osloboditi Krist svojom riječju i svojim životom.

Savez koji Bog sklapa s Abrahamom označava zapravo vjernost Božju čovjeku i čovjekovu vjernost Bogu Života. Svojom vjernošću Abraham postaje otac vjernika i tako započinje novu fazu u povijesti spasenja.
U slici drevnog obreda sklapanja saveza, Bog očituje svoju vjernost čovjeku i ljudskoj povijesti. Bog takav uvijek ostaje.
Bog se prilagođuje čovjeku, služi se njegovim iskustvom i slikama.
Rasječene žrtvene životinje naznačavale su da je to savez na život i smrt, krvni savez.
»I reče mu Gospodin: „Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.” Povjerova Abraham Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.« (Post 15,7.6)

Savez s Abrahamom, praocem naše vjere (Rim 4), označuje Savez između Boga i svakoga Kristova otkupljenika.
To je Savez koji je sklopljen u krvi Isusovoj (usp. Mt 26,28). Stoga u korizmi treba da si posvjestimo da živimo kao Božji saveznici.
Korizma je povlašteno vrijeme kad trebamo sebe ispitivati u svjetlu evanđeoske poruke: da li mi uistinu živimo kao ljudi koji su pozvani da se preobraze u Krista.
Ta Krist se rodio kao obećani potomak Abrahamov i umro kao naš Otkupitelj.
Zato Božji Savez sklopljen s ljudima u krvi Kristovoj smjera k vječnom životu. Ondje i nas čeka konačno i potpuno preobraženje u Kristu.

Prema tome ljubav prema Bogu i bližnjemu na koju nas poziva Isus vrlo je često žrtvena, požrtvovna ljubav. Prijatelji križa Kristova ljube Boga i bližnjega i uz cijenu trpljenja. Znaju da put do uskrsnuća i slave vodi samo preko Golgote.
Nažalost, s druge strane ima još mnogo ljudi pa čak i kršćana koji žive i ponašaju se »kao neprijatelji križa Kristova« (Fil. 3,18), jer misle samo na zemaljsko. Oni sve vrednuju koliko im ovdje na zemlji donosi ugodu.
»Njihov je svršetak propast; njihov je bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti.« (Fil 3,19)

Takvi su ljudi oni koji su odani zemaljskim užitcima.
Dok Kristovim sljedbenicima kao i apostolu Pavlu domovina je na nebesima. Oni sve prosuđuju s Kristovih stajališta. Krist im je mjerilo. Znaju da ih čeka velika budućnost na nebu. Stoga sve vrednuju koliko ima vrijednost za nebo. A naše nebo bit će u preobrazbi u Krista. Tu ćemo dušom i tijelom biti zahvaćeni Kristovom slavom i ljepotom njegova uskrsnuća.
»Naša je pak domovina na nebesima, odakle i Spasitelja postojano očekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji će, prema djelotvornosti kojom može sve podložiti sebi, preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu.« (Fil 3,20-21)

Dakle, tko bude ljubio Isusov križ, grleći svoj vlastiti, taj će biti s Isusom proslavljen. Tako Pavlova riječ o proslavljen Isusu, koji će i nas preobraziti u slavi, vodi nas k Evanđelju o Isusovu preobraženju. Teško je bili i apostolima prihvatiti činjenicu Kristove muke. Stoga ih Isus jača svojim preobraženjem: tu se očituje pravim Sinom Božjim.
Preko muke dolazi se do pobjede. To je temelj vazmenog otajstva u koje nas Krist uvodi. To je otajstvo svakog kršćanina i cijele ljudske povijesti. I danas smo pozvani da kroz nevolje života idemo k ostvarenju novoga Božjega svijeta, zasnovana na istini i pravdi, ljubavi i miru među ljudima i narodima.

Preobraženje se događa u Isusovim teškim danima. Nakon ispovijesti Petrove, Krist je sam osjećao da ulazi u križevni dio svojega života i djelovanja. Napetosti oko Njega sve više rastu. Vladajući sloj ulazi u sve žešće i otvorenije neprijateljstvo prema njemu. Narod ga sve teže shvaća, želi ga samo kao političkog osloboditelja. Učenici su zatečeni njegovim navještajima muke.
Zato je i Krist sam kao čovjek trebao ohrabrenje. Traži ga u molitvi. Isus je osjećao u zemaljskom životu sinovsku potrebu da bude intimniji s Ocem, u molitvi.
I eto baš u molitvi Isus doživljava svoje preobraženje.
»U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.« (Lk 9,28b-29)


Preobraženje Kristovo, ikona, Sianj, 12. st.

Zatim, najveći predstavnici cijelog Starog zavjeta: predstavnik Zakona Mojsije i predstavnik proroka Ilija, poveli su razgovor s Kristom »o njegovu Izlasku«. Tako će Isus u sebi, u svojoj muci, smrti i uskrsnuću, proživjeti svu sudbinu Izraela, Božjeg izabranika. To se zove vazmeni (pashalni) misterij.
Svaki čovjek, svaki kršćanin i cijela Crkva - kroz sve svoje epohe-sudjeluju u tom Isusovu izlasku.
Tako se uvijek iznova povezuje Isusovo preobraženje s njegovom mukom, da se i mi konačno uvjerimo kako bez muke nema pobjede ni slave.

A da su apostoli bili uvjereni da je njihov Učitelj pravi Sin Božji, vidi se i iz Petrovih riječi o šatoru u kojem je Jahve prebivao među svojima.
To im je još više potvrdio oblak koji je u Starom Zavjetu više puta (usp. Izl. 16,10; 19,9.16 itd.) znak je i dokaz Božje prisutnosti.
»Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!”« (Lk 9,34-35)

Na koncu Preobraženje dosiže vrhunac u bogojavljenju (teofaniji) kao i Isusovo krštenje. Božja riječ koja se tada čula je ta velika nutarnja utjeha i podrška što ga Otac daje Sinu i kao čovjeku.
Na cijelome putu Izlaska, i u muci i smrti kao i u uskrsnuću, Otac je uvijek bio uz svoga Sina. Iako je iznutra tako osvijetljen Očevim sjajem i izvana potvrđen Očevim glasom, ipak Isusu preostaje da posve sam proslijedi put svojega Izlaska dok ga ne otrpi do smrti, smrti na križu.
A učenicima Otac utemeljuje Isusov autoritet: »Njega slušajte!« Slušati Isusa poći i sami njegovim putem: putem muke k radosti, putem smrti k uskrsnuću, putem sramote k slavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 15,5-12. 17-18
Ps 27 (26),1.7-8a.8b-9abc.13-14
Fil 3,17-4,1
Lk 9,28b-36

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. KORIZMENA NEDJELJA 1

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Obraćenje: Bog nas ne spašava bez naše suradnje

»Mislite da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!« (Lk 13,2-3)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnje bogoslužje nam govori o obraćenju.
Riječ Božja koju smo slušali u biblijskim čitanjima pomaže nam da znademo čitati znakove Božje prisutnosti u malim i velikim događajima našega života kao i u događajima povijesti, bilo to prošlosti kao i sadašnjosti. Prepoznati znakove Božje prisutnosti znači prilagoditi se na gledanje stvari na drugi način; znači promijeniti naš način gledanja, odnosno obratiti se. To je glavna poruka današnjeg sv. Evanđelja po Luki i čitavog Isusova propovijedanja.


Tissot - Isus prolazi kroz sela na putu do Jeruzalema

Dva slučaja iznenadne smrti što je zadesila neke sunarodnjake Kristove daju priliku Isusu da govori o sudu Božjemu i o potrebi obraćenja.
Sud Božji dolazi iznenada i zakvačit će onoga tko se najmanje nada.
Stoga poziv Kristov na obraćenje i pokoru nije ništa drugo nego poziv svima nama da se što bolje pripravimo za taj Božji sud.
To je poziv na oslobođenje od ropstva grijeha i zla da bi mogli otkriti svoj pravi ljudski identitet.

Prvo čitanje iz Knjige Izlaska govori nam upravo o tome Bogu osloboditelju.
Bog čuje plač i jauk svoga naroda u egipatskom ropstvu i šalje Mojsija da ga izvede iz Egipta i da ga oslobođena od ropstva uvede »u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med« (Izl 3,8). Tako narod oslobođen biti će narod na putu trajnog obraćenja. Kako vidimo, inicijativa uvijek dolazi od Boga. Bog ulazi u ljudske događaje, u događaje života svoga naroda, oslobađa ga od ropstva i uvodi ga u zemlju obećanja, odnosno blagoslova i blagostanja.
Zato Gospodin reče Mojsiju: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove, pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med.« (Izl 3,7-8)

Ime »Jahve – Ja Sam Koji Jesam!«, kojim se Bog objavljuje svojemu narodu preko Mojsija, ne označava toliko »bit« Boga koliko njegovu »spasonosnu moć«: On je onaj koji čini da Izrael postoji kao slobodan narod, gotovo kao ponovno stvoren iz ničega. Bog ne daje samo slobodu svome narodu već jamči da će uvijek biti s njima prisutan i da će ih pomagati.
Bog time obećava da će biti uz svoj narod na polasku iz Egipta, te u prolazu kroz tuđe države i kroz pustinju u obećanu zemlju.
To je Bog koji nas je dozvao u život i koji stalno ostaje s nama.
Ali usprkos svemu tome Izraelci su se više iznevjerili svome Bogu mrmljajući protiv njega i njegova sluge Mojsija. Zato većina njih nije bila po volji Bogu te su bili poubijani po pustinji (usp. 1 Kor 10,6) kako kaže sv. Pavao apostol.

Kao što narodu Izraela nije bilo dovoljno prijeći Crveno more, jesti manu i piti vodu iz »duhovne stijene« da bi ostali vjerni Bogu, tako i novom narodu Božjem, nama kršćanima, nije dovoljno biti kršteni i sudjelovati na gozbi tijela i krvi Kristove da bi ušli u kraljevstvo Božje.
»To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.« (1 Kor 10, 10-12)

Riječ Božja nas želi, dakle, potaći na obraćenje. Poziv na obraćenje koji nam upućuje sam Krist je od posebnog značenja: On je milosrđe Božje koje nam Otac nudi za naše spasenje. Vrijeme Kristovo je vrijeme Očeve strpljivosti prema nama grešnicima.

Današnje sv. Evanđelje po Luki nam upućuje dva poziva na obraćenje.
Isus, polazeći od nesretnog slučaja nekih Galilejaca koje je Pilat pogubio i od nesreće onih na koje se srušila kula u Siloamu, reče:
»Mislite da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti!« (Lk 13,2-5)

Kako vidimo iz ovih Kristovih riječi, Isus odbacuje pučko vjerovanje naroda da su nesreće kazna Božja za određene grijehe dotične osobe. Isus naprotiv želi reći da i takvi nesretni slučajevi koji neke ljude zadese su poziv svima ostalima na obraćenje. Zato On ponavlja: »Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« (Lk 13,5).
Propasti u Isusovu govoru ne označava toliko fizičku smrt, koliko duhovnu smrt, odnosno vječnu propast i temeljno uništenje čovjeka kao takvog ukoliko se ne želi obratiti i postati drugačiji, čineći djela života, a ne smrti.
Stoga je vrlo značajno uvidjeti taj uski odnos između obraćenja i spasenja kao i odnose između ne-obraćenja i propasti.
Sve to znači da obraćenje u konačnici uvijek vodi čovjeka prema životu i njegovom potpunom ostvarenju iako u sebi neizbježno nosi samoodricanje i samopožrtvovnost.

Radi toga je potrebno znati čitati znakove vremena i u njima otkriti Božji poziv na preobraženje vlastitog srca. Stoga ne smijemo biti indiferentni pred svakidašnjim događajima života, velikim ili malim, nego nam moraju biti poticaj na obraćenje i u njima moramo otkriti poruku Božju za nas i za sve ljude.
Na taj način poziv na obraćenje je stalan, jer proizlazi iz same stvarnosti stvari i svijeta u kojem živimo.

Opasnost je da podcijenimo taj neprestani poziv na obraćenje ili da ga prihvatimo samo površno ne dopuštajući da dotakne srž našega života. Obraćenje je jedan duboki i temeljni ispit nas samih i pravca našega života.
Obraćenje je prijelaz iz vjere koju smo pasivno primili kao nasljednu vjeru u aktivnu vjeru kao naš odgovor na dar Božji i na poticaj Duha Svetoga u našem životu. Obraćenje je prekid s mentalitetom orijentiranim prema grijehu, samodostatnosti i oholosti da bi mogli svim srcem pristati uz Boga i njegovu svetu volju. Obraćenje je prije svega prihvaćanje i zauzetost za kraljevstvo Božje što dolazi.
Bog nas očekuje za ovaj odlučujući trenutak.
On očekuje od nas odlučujući čin vjere, puno i svjesni prihvaćanje naše sudbine: traži od nas da slobodno prihvatimo svoj život.

Bog očekuje naše obraćenje i strpljiv je s nama kao gospodar parabole o neplodnoj smokvi današnjeg Evanđelja.
»Nato im (Isus) pripovjedi ovu prispodobu: „Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: 'Evo već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?' A on mu odgovori: 'Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'”« (Lk 13,6-9).



U toj sposobnosti da čeka, gospodar vinograda pokazuje svoju veliku naklonost.
Iako nas Isus poziva na neposredno i trajno obraćenje, Bog ipak uzima u obzir ritme ljudskog rasta, jer samo [za]laganim i mukotrpnim naporom možemo postići preobražaj našega srca.
Stoga je Isus strpljiv i čeka nas. Ali nas čeka da bi donijeli plodove obraćenja i dobrih djela u zgodno vrijeme, a ne da postanemo sterilni u lijenosti i nemaru (nehaju) duhovnog života.

Prema tome čekanje Božje je s jedne strane uvijek znak njegove dobrote i naklonosti prema nama ljudima, a s druge je ipak znak njegova »suda« koji će biti sigurno (jako strog) strašan za sve one koji su ga razočarali u njegovu strpljivu očekivanju na obraćenje.
Božji poziv na obraćenje je radi toga uvijek pod znakom suda za svakoga od nas: svaki trenutak našega života što prolazi je uvijek posljednji i pun sudbine za našu vječnost.

Zato s punim pravom sv. Pavao apostol kaže da sve ono što se dogodilo nekim Izraelcima u pustinji pri Izlasku iz Egipatskog ropstva je napisano kao opomena za nas kršćane.
»Sve se to kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.«(1 Kor 10,11-12)
Sigurni u mnogobrojne spasonosne zahvate Božje, narod Izraela je mislio da je to dovoljno da dođe konačno u obećanu zemlju i tako su se počeli pouzdavati sami u sebe, iznevjerivši se svome Gospodinu Bogu, prepuštali su se idolatriji i bludništvu. Mjesto da se obrate, oni su se izopačili i postali su gori; »zato većina njih nije bila po volji Bogu i poubijani su po pustinji« (1 Kor 10,5).

Ista stvar se može desiti i nama kršćanima, ako se budemo previše pouzdavali u darove spasenja što nam ih Krist nudi u svojim sakramentima, a budemo odbijali ili kasnili s unutrašnjim obraćenjem našega života koje mora donijeti plodove milosti Božje koju primamo po obredima svetih sakramenata.
Naprotiv, za nas kršćane stanje je još teže, jer u Kristu su za sve ljude došla posljednja vremena, odnosno posljednje razdoblje spasenja odlučujuće i neopozivo za svakoga čovjeka.
Zato ne možemo niti smijemo odgađati naše obraćenje Kristu, našem Gospodinu i Bogu i zahtjevima njegova Evanđelja. Nitko i ništa nam ne može dati garanciju spasenja pred Bogom, ako ne prihvatimo poziv Isusa Krista, Sina Božjega: Obratite se i vjerujte Evanđelju!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 3,1-8a. 13-15
Ps 103 (102)
1 Kor 10,1-6. 10-12
Lk 13,1-9

- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. KORIZMENA NEDJELJA 2

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
BOŽJI POZIV NA OBRAĆENJE


»U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.
Ili onih osamnaest, na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”« (Lk 13,1-5)



Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma želi u nama ponovo razbuditi živu svijest o Bogu. A temeljna poruka korizme jest obraćenje.
Ako se čovjek obrati Bogu, tada će osjetiti Božju blizinu.
Tako se i Mojsiju Bog očituje kao Nazočni. I na taj način Bog objavljuje Mojsiju, i po njemu svemu Izabranom narodu, svoje ime. To je znak osobita izabranja i povjerenja Božjega. Bog time što očituje svoje Ime, slugu svog Mojsija i cijeli narod uvodi u najveću intimnost suživota sa sobom.

Doista, na Božjem brdu Horebu se odigrao jedan od najvećih događaja u povijesti spasenja. Tu je sam Bog nastupio osobno i očito. Mojsiju je očitovao svoju volju da oslobodi narod i upravio svoj službeni poziv i taj Božji zahvat mijenja svu sudbinu njegova naroda.
Gorući grm je znak Božje prisutnosti, a kad ne izgara pokazuje i Božju svemoć.
Sam Bog izjavljuje da je to mjesto sveto. I doista je brdo Sinaj (drugo ime za Horeb) postalo svetom gorom pred koju će morati njegov narod doći i tu će sklopiti savez sa svojim Bogom.

Ganutljivim riječima iskazuje Bog preko Mojsija ljubav prema svome narodu. Bog je vidio jade svoga naroda i čuo njegove tužbe na egipatske tlačitelje i poznate su mu njegove muke. Zato je Bog i sišao sa svoje visine da izbavi svoj narod i povede ga u obećanu zemlju.
U tu svrhu, eto, izabire Mojsija i da ga osokoli i na njegovo izričito pitanje, Bog otkriva svoje vlastito ime. U to će ime Božji poslanik poći k Izraelcima i svuda nastupati.
»Bog reče Mojsiju: „Ja sam koji jesam!” I nastavi: „Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama.” Još reče Bog Mojsiju: „Kaži Izraelcima ovako: 'Onaj koji jest' - Jahve, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.”« (Izl 3,14-15).



Bizantinski mozaik: Mojsije i gorući grm

Bog je uvijek tajanstven, našem umu nedohvatljiv, ali On je uvijek nazočan u povijesti i narodu koji mu je vjeran. Njega ne možemo nikada posve shvatiti, ali vjerom možemo osjetiti njegovu djelotvornu i spasiteljsku nazočnost.
Bog i nas danas poziva na suradnju. Imamo nevolja, teškoća, zadesuju nas nesreće. To sve nije djelo Božje, a isto tako se ne može reći da je to Božja kazna nad onima koji su mu neposlušni. Bog od nas traži neprestano obraćenje i vjernost. Ako smo vjerni Bogu i našem kršćanskom pozivu, onda se i Bog uvijek iznova i nama očituje kao Nazočni.

Pavao apostol nas izvještava kako su Hebreji za svog izlaska iz egipatskog ropstva, što je u biti vazmeno iskustvo, bili obdareni Božjom pomoći. Bog im se tada objavio kao Spasitelj i Izbavitelj, kao »milosrdan i milostiv« prema svome narodu.
No, uza sve to, ona generacija što je izišla iz Egipta nije vidjela Obećane zemlje. Toliko su se puta na svom, istina, tegobnom putu kroz pustinju Gospodinu iznevjerili.
Stoga »većina njih nije bila po volji Bogu, budući da su „poubijani u pustinji”. To se dogodilo nama za primjer, da ne čeznemo za zlim stvarima, kao što su oni čeznuli. (...)
Zato ne mrmljajte, kao što su oni mrmljali, te ih uništi Zatirač!
Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima.« (1 Kor 10,5-6.10-11)

To je i pouka svima nama. I nama nije dosta što smo nekoć kršteni, pa ni što se od vremena do vremena hranimo Euharistijom.
Treba se često, rekli bismo, krvavo založiti na putu života; založiti se za Boga i bližnjega. Baš onda kad nam to postane teško.
Ta nitko od nas ne može biti posve siguran da neće pasti u grijeh i zlo. Potrebno je da pazimo da ne padnemo i ne zalutamo krivim putem. Sva ta zbivanja s Izraelcima u pustinji apostol Pavao je naveo da nas kršćane upozori kako se moramo čuvati idolopoklonstva, bludnosti i drugih mana koje čovjeka vode u propast. Odatle tako ozbiljna opomena Pavlova u srcu korizme:
»Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.« (1 Kor 10,12)

Tako Božji poziv Mojsiju da svakako počne činiti što mu Bog naređuje i Pavlov poticaj da svatko vjerno surađuje s Bogom u poslu spasenja svoje duše savršeno zaključuje današnje Evanđelje s pozivom na obraćenje.
Taj poziv svom svojom snagom odzvanja iz Kristovih riječi i iz dodatne usporedbe o »besplodnoj smokvi«. (a nama ga još jačim čini ovaj okrutni rat protiv našeg hrvatskoga naroda).
Stoga koliko god nas ovi događaji trebaju potaknuti na sažaljenje, a osobito na građansku solidarnost, ipak nas trebaju još više stalno poticati na religioznu budnost te nas takvi događaji ne zateknu neobraćene, nespremne za vječni susret s Bogom.

Dok se Isus na svojem posljednjem putu sve više približavao Jeruzalemu, dogodila su se dva krvoprolića koja su u narodu našla još veći odjek jer ih je prouzrokovao mrski okupator. Židove je uzbudila nečuvena Pilatova okrutnost koja je do dna povrijedila njihova vjerska i nacionalna osjećanja.
Neki naime tvrde da je i kulu u Siloi dao potkopati Pilat kao odmazdu za istu pobunu Hebreja protiv rimske okupatorske vlasti. Oba ta događaja su pružila Isusu prigodnu priliku da pozove narod na obraćenje.
»U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.
Ili onih osamnaest, na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”« (Lk 13,1-5)



Kula u Siloamu

Događaj koji se zbio Galilejcima i Jerzalemcima nije dakle nužno Božja kazna, već poziv na obraćenje. Mi možda i previše nevolje ljudi pripisujemo Bogu koji ih kažnjava. Međutim Bog nije takav. Naš Bog je strpljiv i ljubavlju ispunjen.
On svakome čovjeku daje mogućnost obraćenja.
Da na nju može računati svaki grešnik koji se obrati i čini pokoru, Krist posve jasno iznosi usporedbom o »neplodnoj smokvi«. Ona je slika cijelog ljudskog roda i svakoga njegova člana.
Gospodin nas svakoga dana čeka da djelima odgovorimo na njegove svete opomene.
Stoga se i našim danima ovoga života produžuje rok radi ispravljanja zala, kao što kaže apostol Pavao: »Ne znaš li da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju?« (Rim 2,4).
I dobri Bog veli: »Neću smrti grešnika, nego da se obrati i živi.« (usp. Ez 18,23)
Ne preostaje drugo nego da svatko to primjeni na sebe i prema tome postupa.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 3,1-8a. 13-15
Ps 103 (102)
1 Kor 10,1-6. 10-12
Lk 13,1-9

- 12:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. KORIZMENA NEDJELJA 1

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
RADOST OCA: PRONALAZAK IZGUBLJENOG SINA




Murillo: Izgubljeni sin

»A otac reče slugama: 'Brzo, iznesite haljinu najljepšu, i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.' I stadoše se veseliti.« (Lk 15,22-24)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna poruka današnje liturgije jest radost Oca što je našao izgubljenog sina, odnosno rasipnoga sina koji se bio udaljio od očeva doma (kuće). Stoga riječ Božja koju smo u današnjem bogoslužju čuli neprestano nas poziva na radost, iako u dubini našega života postoji uvijek drama grijeha što nas udaljuje od Boga i rastavlja od braće. Zato svi osjećamo u srcu svojemu potrebu da se pomirimo s Bogom, prolazeći s Kristom putem Križa, da bi mogli pobijediti zlo koje je u nama i tako u radosti proslaviti ljubav Božju koja oprašta i pomiruje nas s braćom.
Stoga ta radost u nama je velika, jer se rađa iz muke i životne drame grijeha koji smo pobijedili uz pomoć milosti Božje što djeluje u nama.

Nije lako ni za koga od nas prihvatiti se kao grešnik. Vrlo često nastojimo se uvjeriti da smo bez grijeha i neki misle da su u tome uspjeli.
Zatim iznenada osjetimo u našem životu i u svijetu koji nas okružuje jednu duboku i misterioznu krivicu (nepravdu) i podijeljenost: nacionalne podijeljenosti i mržnje, klevetanja, nepravde, ratovi, izrabljivanje ljudi i glad u svijetu, nesposobnost da budemo ono što jesmo i što bi trebali biti, nesposobnost da ljubimo i poštujemo druge bez osobnih interesa, nesposobnost da oprostimo bližnjemu, mužu ili ženi ili djeci itd. Svi smo nekako uronjeni u tu ljudsku povijest slabosti, bijede i grijeha: grijesi osobni, obiteljski, narodni, društveni i grijesi cijelog svijeta.

U svjetlu kršćanske vjere grijeh čovjeka se pokazuje iznad svega kao odbijanje ljubavi i udaljavanje od Boga koji je izvor svake prave ljubavi.
Ali Bog se pokazuje neizmjerno veći od našeg grijeha i od odbijanja njegove ljubavi i dostiže čovjeka u srži njegove naravi: opraštajući grijeh. I Bog pobjeđuje mržnju čovjeka i dŕ početak povijesti i milosrđa.

Veličina ove milosrdne ljubavi Božje zapaža se sasvim jasno već u prvom čitanju iz Knjige o Jošui u kojoj se vidi kako Bog, usprkos mnogobrojnim izdajstvima i grijesima svoga naroda, ostaje vjeran obećanju učinjenom Abrahamu da će dati obećanu zemlju njegovu potomstvu. To obećanje se ispunilo izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog ropstva i njegovim ulaskom u zemlju Palestinu. I taj prijelaz iz ropstva u obećanu zemlju zaključio se blagdanom radosti, odnosno slavljenjem Pashe - Vazma.
»U one dane: Reče Gospodin Jošui: „Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” Izraelci se utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan nakon Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja.” (Još 5,9-11)
I mana koja je održavala na životu Izraelce za vrijeme njihova dugog putovanja kroz pustinju prestala je padati s neba toga dana kada su oni stigli u obećanu zemlju i počeli jesti plodove zemlje koju su primili kao dar od Boga.

Ali milosrdna ljubav Božja koja oprašta i daje radost i život, doseći će svoj vrhunac o dolasku Sina Božjeg Isusa Krista među nas ljude ovdje na zemlji.
Isus sam je, zaista, rekao da nije došao »da osudi svijet, nego da spasi svijet« (Iv 12,47) da nije došao za one koji se smatraju pravednima, već za grešnike koji se kaju i traže Božje milosrđe i spasenje. On je došao tražiti grešnike kao što pastir traži izgubljenu ovcu.
Sav život Isusov, a posebno njegova smrt na Križu, izražaj je bezgranične Božje ljubavi i milosrđa prema nama grešnicima.

Prispodoba o rasipnom i izgubljenom sinom današnjeg sv. Evanđelja po Luki je osjetljivi izražaj tog Božjeg milosrđa očitovanog u Isusu Kristu.
To je također i Isusov odgovor farizejima i književnicima na njihove optužbe protiv Krista da je prijatelj publikanaca i grešnika. I to je istina, jer je to njegovo poslanje kako je i sam rekao: »Sin čovječji je zaista došao da traži i da spasi što je bilo izgubljeno.« (Lk 19,10).
Zato farizeji, koji su se smatrali pravednima, sablažnjavali su se nad Isusom što se druži s grešnicima.
Prispodoba o izgubljenom ili bolje reći nađenom sinu najveći je dokaz te Očeve ljubavi prema grešnicima koja se očituje u njegovu Sinu, Isusu Kristu.

Glavni protagonista cijele prispodobe jest, dakle, Bog Otac koji se veseli i raduje povratku zalutalog sina u očevu kuću i koji nastoji izmiriti starijeg sina s bratom koji se srdi na toliku ljubav i pažnju očevu prema bratu koji je svojom krivicom i razvratnim životom spiskao sve svoje imanje.
Prvi dio današnjeg Evanđelja nam opisuje povijest mlađeg sina, koji je zatražio od oca svoj dio nasljedstva te otišao u tuđu zemlju i sve upropastio živeći razvratnim životom.
Prisiljen glađu želio se najesti i hranom što su je davali svinjama, ali mu je nitko nije davao.
Zato zbog svih tih nevolja dođe k sebi, pokaja se za sve što je učinio i povraća se u kuću očevu.
Bio je uvjeren da će biti ubrojen među najzadnjim slugama obitelji, ali gle iznenađenja: njegov otac, čim ga je ugledao iz daljine, »ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga« (Lk 15,21).
»A sin će mu: „Oče! Sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.”« (Lk 15,22)
A otac odmah naređuje slugama da ga obuku u najljepšu haljinu i da mu stave obuću na noge i prsten na ruku; zatim da zakolju ugojeno tele da se pogoste i provesele, jer taj njegov sin »'bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.' I stadoše se veseliti.« (Lk 15,24)



Drugi dio Evanđelja nam opisuje starijeg sina koji je bio ostao u očinskoj kući i uvijek vršio svoju dužnost. Kad se taj sin vraćao s polja, opazi to veliko slavlje te dozva jednog slugu da se raspita o čemu se radi.
I kad je saznao da njegov otac slavi povratak svojeg mlađeg sina, rasrdi se i ne htjede ući u kuću. Ocu, koji je došao da ga nagovori da se i on priključi radosti oca i slavlju povratka svojega brata, on prigovara: »'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kad dođe ovaj sin tvoj, koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.'« (Lk 15,29-30).

Starijeg sina ne zanima ništa sudbina njegova brata. Strogim riječima koje upotrebljava u razgovoru s ocem, protiv njega još više udaljuje brata od svojega srca i kad bi mogao i od srca očeva, jer se osjeća kao prevaren i prezren u svojoj vjernosti.
I u tome svome samoljublju i ne primjećuje više da je još gori od mlađega brata, jer ne zna cijeniti sreću koja ga je zapala da može uvijek biti s ocem u kući.
Za njega slavlje ljubavi očeve je neprestano trajalo.
Zato mu otac i odgovara: »'Sinko, ti si uvijek sa mnom, i sve moje - tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'« (Lk 15,31-32).

Ova prispodoba o ljubavi, milosrđu i praštanju Božjem poziva sve nas da se priznamo grešnicima pred Bogom i da se ne smatramo boljim i pravednijim od drugih ljudi.
Izgubljeni sin predstavlja one koji u dubini svoje savjesti žele obraćenje i čeznu za pomirenjem s Bogom čije bezgranično milosrđe priznaju.
A stariji brat koji je ostao kod kuće s ocem slika je onih ljudi koje sebičnost čini zavidnim, otupljuje njihovo srce, osljepljuje ih i zatvara drugima i Bogu. I s toga gledišta treba se obratiti od svoje sebičnosti da se postigne pomirenje kako bismo ponovo otkrili Očevo milosrđe i pobijedili nerazumijevanje i neprijateljstvo među braćom.

Ova prispodoba upozorava Crkvu da u njoj ima rasipnih sinova i braće koja ostaju kod kuće, ali su zatvorene duše, sebična srca i uska pogleda.
Stoga u Crkvi se treba utjeloviti briga i ljubav Boga Oca i za jedne i za druge.
Iako je pomirenje Božji dar i Božji pothvat koji se ostvaruje u otajstvu Krista otkupitelja i pomiritelja (posebno njegova smrt na križu i uskrsnuće), koji oslobađa čovjeka od grijeha u svim njegovim oblicima, ipak to svoje poslanje pomirenja Krist je povjerio apostolima koji djeluju u njegovo ime, ali i zajednici vjernika, Crkvi. Tu je poruku i zadaću pomirenja Crkva uvijek propovijedala i ostvarivala tijekom povijesti od apostolskog doba do danas.
»Može se reći da je i II. Vatikanski sabor priznao da Crkva poglavito treba težiti da ljude privede punini pomirenja, kad je definirao Crkvu kao „sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda” te iscrtao njezinu osebujnu zadaću da „postigne puno jedinstvo u Kristu” za sve „ljude, odsad tješnje povezane međusobno različitim vezama.”« (LG 1 i RP 8)

A da bi Crkva mogla biti pomiriteljica, ona sama mora biti pomirena Crkva „Kristovih učenika koji zaslužuju svoje napore da se trajno Gospodinu obraćaju i žive kao novi ljudi u duhu i življenju pomirenja” (RP 9). U tome se sastoji smisao same Crkve i njezinog života i rada u ljudskoj povijesti. Zato ona prije nego što će navijestiti evanđelje milosrđa drugima mora sama prihvatiti dar pomirenja, pokazati ga i svjedočiti svijetu.

Crkva nastavlja tu službu i zadaću pomirenja pozivajući čitav ljudski rod da se obrati i povjeruje u Radosnu vijest spasenja i s apostolom Pavlom govori: »Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!« (2 Kor 5,20). Zatim razni putovi spasiteljskog djelovanja, kao što su molitva, propovijedanje i pastoralni rad, su moćna sredstva kojima se Crkva služi da bi svakog čovjeka dovela »na katkad dugu stazu povratka Ocu u zajedništvu sa svom braćom« (RP 12).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Još 5,9a.10-12
Ps 34 (33)
2 Kor 5,17-21
Lk 15,1-3. 11-32

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. KORIZMENA NEDJELJA 2

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
POMIRENJE S BOGOM




Rembrandt: Izgubljeni sin - detalj

»Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.' I počnu se veseliti.« (Lk 15,22-24)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sve ovo korizmeno vrijeme promatramo putovanje odabranog Božjeg naroda iz ropstva ka slobodi i njegov savez s Bogom. Tako nakon četrdeset godina putovanja pustinjom, povijest spasenja se nastavlja s Jošuom i ulaskom u obećanu Zemlju. Tako je cijeli narod konačno prispio u obećanu zemlju i tu slavi prvu Pashu.
Hebreji slave Vazam kao zahvalu za to konačno ostvarenje obećanja.
»Tada reče Gospodin Jošui: „Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” A sutradan nakon Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mána je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje.« (Još 5,9a. 11-12)

Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima. On nas vazda vodi k sreći, k novom životu slobode. Sve to nama danas omogućuje Bog po Kristu koji nas oslobađa grijeha.
Poslije krštenja, nakon što je i s nas skinuta sramota grijeha, i mi živimo u obećanoj zemlji Božje milosti i svih mogućih božanskih blagodati.
Krist nas pomiruje s Bogom. Krštenjem nas obnavlja na novi život: postajemo njemu slični, zapravo dajemo se na put života kojim je i On prošao. A Euharistija, ta čudesna hrana naših duša, potiče naša zemaljska zalaganja koja su u njoj podignuta i na razinu nebeske plodovitosti.
U Euharistiji mi se zahvaljujemo Bogu za cjelokupnu brigu Božje providnosti za nas pojedince, za sve naše zajednice i za cijelu Crkvu. Zahvaljujemo mu i za darove prirode i za darove natprirode: za njegovu riječ, za njegovu hranu i za sve što za nas čini.
Stoga istom oni kršćani koji se gladne duše i željna srca pričešćuju mogu osjetiti dobrotu i slatkoću Gospodnju.

Prema tome kao što stabljika hrani sokovima pupoljak koji joj je pricijepljen, tako Krist, napose po pričesti, u nas pretače svoju božansku milosnu životnost. Mi kršćani živimo od Krista, živimo s njim, živimo njegovim životom. U tom se sastoji naše spasenje: živjeti s Kristom.
»Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. A ovo sve dolazi od Boga koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačinâ njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.« (2 Kor 5,17-19)

Apostol Pavao nastupa kao ambasador pomirenja.
Stoga osjetimo usred korizme njegov glas i poticaj na obraćenje. Svaki je kršćanin dužan da se bar jednom na godinu osjeti potaknut da pristupi sakramentu pomirenja, kako bi zatim u pričesti kušao kako je sladak Gospodin te nastavio život kao novi stvor.
»Kristovi smo, dakle, poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom.« (2 Kor 5,20)

Bog čeka naš povratak. Bog je dobar i strpljiv. On šalje svoga Sina i onima koji misle da su pravedni a nisu, kao i onima koji se smatraju grešnicima i žele se obratiti. Bog se raduje našem povratku, jer On je sama ljubav i dobrota.
Ta je poruka i danas tako važna za sve nas, a pogotovu za one kršćane koji se znadu hvalisati svojom »svetošću i pravednošću« te odbacivati ljude pa čak i braću po vjeri za koje misle da nisu dobri kao oni. U tom smislu je potrebno obraćenje našeg mentaliteta, odnosno našeg načina razmišljanja i življenja.

Bog je neshvatljivo dobar i samilostan Otac. On je u svemu velik, a najveći je u praštanju. Često nismo ni svjesni koliko smo bogati time što nam je Bog Otac.
U Isusovoj priči o »izgubljenom sinu« prikazana je ljubav njegova Oca prema svakom čovjeku grešniku. U toj prispodobi sadržana je zapravo cijela vječna drama čovječanstva: drama slobode.
Čovjeku je Stvoritelj darovao dar slobode. Sloboda čovjeka osposobljuje da Boga ljubi i slavi, što je najviši čin čovječjeg dostojanstva.

»No sloboda ima svoju cijenu. Sloboda nije samovolja. Čovjek ne smije činiti sve što zna i može ili mu se dopada. Nema slobode bez ograničenja. Čovjek je odgovoran za sebe, za bližnjega i za cijeli svijet. On je i pred Bogom odgovoran. Društvo koje podcjenjuje odgovornost, zakon i duševnost, dovodi temelje čovječjega života u nesigurnost. Čovjek bez odgovornosti bacit će se u naslade života i kao izgubljeni sin dospjeti u bezizglednost, izgubivši i domovinu i slobodu.« (Ivan Pavao II., Beč 11. IX. 1983.)

Evo, neki je otac imao dva sina: jedan mu je bio vjeran, a drugi ga se htio riješiti i napustiti očev dom. Otac je osjetio da s tim sinom sada nema razgovara. Ne zadržava ga, daje mu njegov dio. Slobodan je, neka raspolaže se svojom slobodom odgovorno.

Međutim taj »mlađi sin« je zlorabio svoju slobodu i zapao je u veoma jadno stanje. Uostalom, nijedna slika ne može opisati tu bijedu u koju se sam strovalio.
I u toj i za njega samoga nepodnošljivoj bijedi odjednom se sjetio doma svoga oca. Došao je k sebi, skovao je plan i vratit će se svome ocu. Vrlo ponizno i skromno zamolit će oca da više ne bude sin nego samo sluga.
»Usta i pođe k svome ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim!'« (Lk 15,20-21)

Dakle, otac je prvi spazio sina. Znači da je često izlazio da ga dočeka i odnekud ugleda. Prvi mu potrča u susret. I dok je sin htio da izgovori svoju pokajnicu, otac ga prekida usred riječi. Obasiplje ga cjelovima, a slugama sa suzama radosnicama naređuje da priprave gozbu.
»Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.' I počnu se veseliti.« (Lk 15,22-24)

Zatim nam Isus oslikava i starijeg brata koji se vraćao kući iz polja. Nije u toku stvari. Od sluge se raspituje što je to, što se dešava u kući. I bi mu žao kad je saznao da mu se vratio brat i ne htjede ući. No otac se i za njega brine. Sam mu prilazi i nagovara ga da uđe u kuću i da s ljubavlju prihvati svoga brata koji se povratio iz tuđine.



»Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje; izgubljen i nađe se!'« (Lk 15,31-32)

Stariji sin nije ni slutio koliko je bio sretan i bogat sa svojim ocem.
Eto, takav je naš nebeski Otac koji nas toliko ljubi da nas je pomirio sa sobom po svome Sinu Isusu Kristu.
Stoga svatko od nas treba da drži da je i njemu samome potrebno obraćenje i milosrdna ljubav Boga, Oca.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jš 5,9a.10-12
Ps 34 (33)
2 Kor 5,17-21
Lk 15,1-3. 11-32

- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - PETAK - 4. KORIZMENA NEDJELJA

PETAK – ČETVRTA KORIZMENE NEDJELJE (Godina C)
BEZBOŽNIK I PRAVEDNIK

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Drugo poglavlje knjige Mudrosti što smo malo prije čuli, majstorski opisuje bezumnost bezbožnika svih vremena.
Ono iznosi materijalistički nauk najsurovijeg tipa prema kojemu se poslije kratkog života ljudski duh na smrti raspline poput laganog zraka i čovječji život nestane kao sjena, a o prekogrobnom životu nema ni govora. Stoga je jedino pametno - kažu bezbošci - neograničeno uživati sve što nudi ovaj svijet.
Materijalista je uvijek bilo na svijetu i stoga se ne smijemo tužiti da živimo u najtežoj eri ljudske povijesti. Mi »smo vrijeme« kaže sv. Augustin i kakav je tko onakvo je za njega i njegovo vrijeme.

Ako bezbožnici i uspiju ušutkati glas Božji u svojoj savjesti, onda im u njihovim raskalašenim uživanjima smetaju pravednici koji su za njih »utjelovljeni ukor«; muči ih sama pojava pravednika. Pravednici svojim životom više nego riječima osuđuju postupak bezbožnika kao nedostojan čovjeka. Nije se onda čuditi zaključku bezumnih da se žele riješiti tih neugodnih propovjednika.

Crkva danas gleda one koji su Krista osudili na smrt, što dakako vrijedi i za sve do kraja svijeta koji će njega progoniti u njegovoj Crkvi.
Sretan onaj koji je dionik muka tog božanskog Pravednika, jer će biti dionik i njegove proslave.
Samo treba izdržati, pa i onda kad nam se dira ono što nas najviše drži, pouzdanje u Boga i prianjanje uza nj.
To je morao podnijeti i Isus kad su mu se rugali na križu neka ga oslobodi onaj u koga se uzdao.
Može se naše srce osjećati skršenim, ali smo mi uvjereni da nam je upravo tada Gospodin blizu i da nas nije ostavio niti će nas ikada ostaviti.
Gospodin će pravednike izbaviti iz svih tjeskoba i podići ih kada klonu, a bezbožnicima će zaista nestati spomena na zemlji.

Današnje sv. Evanđelje po Ivanu prikazuje nam Isusa u Hramu gdje u kući svoga Oca poučava sve, naočigled cijelog izraelskog naroda i njegovih vođa.
Slušatelji primaju njegove riječi različito: vjeruju jedni, drugi napola vjeruju, neki nevjerujući, jedni iskreno traže istinu, drugi su željni senzacionalnih čudesa, neki mu se podruguju, mrze ga.
On nastoji sve poučiti, sve spasiti pa se čas posebno obraća svojim zakletim neprijateljima, čas mnoštvu, čas građanima Jeruzalema, pa opet dobroćudnom mnoštvu, te farizejima i glavarima svećeničkim.
Po svemu se vidi da je Isus imao nekoliko vjernih prijatelja, mnogo neprijatelja i mnoštvo indiferentnih. Tako onda, tako sada i uvijek.
Gospodin je htio da svi ti njegovi slušaoci ne vide u njemu samo poznatog čovjeka, nego onoga koga je poslao sam Bog, jer je od Boga došao da spasi ljude.

»Židovi su otad vrebali da ga uhvate. Ipak nitko ne stavi na nj ruke, jer još nije bio došao njegov čas.« (Iv 7,30)
Tako velik čas, najveći u povijesti svijeta, čas Isusove žrtve i Pashe nije imala odrediti mržnja ljudi nego njegova i Očeva ljubav. Gospodin nije samo žrtva, nego i Svećenik koji sam sebe prikazuje posve slobodno kad on hoće i kako je Otac odredio.
I zli su ljudi – a to smo svi mi grešnici – potrebni kao sredstvo na izvršenje božanske žrtve, ali glavnu i odlučujuću riječ ima tu kao i svugdje, Bog. To je vrijedilo u onom času, to isto vrijedi kod onih »koji (u svako doba iznova) za svoj vlastiti račun razapinju Sina Božjega i izlažu ga javno ruglu« (Heb 6,6).
U tom je smislu svaki čas grijeha čas ljudi, a svaki čas Božje ljubavi i milosti posve Božji.
Isusovi su oni koji znaju potražiti njegov čas i u njemu svoj mir i spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 2, 1. 12-22
Ps 34 (33)
Iv 7,1-2. 10. 25-30


- 09:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 5. KORIZMENA NEDJELJA 1

PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
OPRAŠTANJE I MILOSRĐE OBNAVLJAJU ŽIVOT SVAKOG ČOVJEKA



»Reče joj Isus „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.”« (Iv 8,11)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna poruka današnje Liturgije jest novost života što nam dolazi od Boga koji nam daje svoje praštanje i svoje milosrđe.
Svi mi želimo biti drugačiji, postati bolji i promijeniti nas same, naše misli, želje, stavove i ponašanje.
Iako smo kršćani od rođenja, ipak vrlo teško shvaćamo tu radikalnu novost u koju nas uvodi vjera u Isusa Krista. Spasenje koje nam Krist donosi ima u sebi obilježje (karakter) novosti života koji treba otkrivati uvijek iznova.
Svugdje gdje postoji bijeda i nevolja, gdje se nalazi jedna osoba pritisnuta težinom svojih grijeha, tu je potrebno Kristovo spasenje i njegov dar novoga života.

O toj novosti života koji dolazi od Boga govori nam već prorok Izaija kada svojim sunarodnjacima u babilonskom ropstvu navješćuje skoro oslobođenje i povratak u zemlju otaca.
Svaki put kad je izraelski narod bio u nevolji, kao što je to bio slučaj za izgnanstva u Babilonu, Bog mu daje nadu u život, obećavajući mu bolju budućnost.
Bog preko proroka Izaije poziva svoj narod da ne pada u očaj, već da zaboravi gorku sadašnjost i da misli o boljoj budućnosti koju im On pripravlja.
»Ovako govori Gospodin (...): „Ne spominjite se onoga što je bilo, niti mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. (...) (I) vodu ću stvoriti u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. I narod koji sam sebi sazdao moju će navješćivati hvalu!”« (Iz 43,16. 18-21)

Ovaj događaj iz života odabranog Božjeg naroda je poticaj nama kršćanima na otvoreno promatranje povijesnih prilika i prepoznavanje Božjih djelovanja u današnjem svijetu.
Kakogod bilo okrutno i beznadno u sadašnjem vremenu u kojem živimo sv. Pismo nas uči da Bog djeluje u njemu.
I mi nikada ne smijemo plakati nad sadašnjim trenutkom, već s pouzdanjem u Boga gledati naprijed. Moramo sačuvati ono što je bitno, a to je vjernost Bogu i njegovim zakonima i ljubav prema čovjeku i to ostvarivati u uvijek novim životnim okolnostima.

To stvaralačko djelovanje Božje koje oživljuje i pustinju i čini da voda poteče i iz suhog zemljišta, ostvaruje se u potpunosti u našem susretu s Kristom.
Isus je onaj koji i u tami proizvodi svjetlost, od preljubnice čini vjernicu, s masom grešnika sačinjava svoj narod, Crkvu.
Riječ njegova Evanđelja: „Idi i odsada nemoj više griješiti” (Iv 8,11) jest riječ oslobođenja i novosti života. Ta riječ nas poziva da prijeđemo iz svijeta zla u novi svijet snagom Kristove milosti. Isus, oslobađajući nas od grijeha, čini nas djecom Božjom i oblikuje od nas novu obitelj Božju. On je prvorođenac kraljevstva Božjega koji je došao da nam pokaže put koji vodi k vječnoj sreći, vječnom životu.

Sve to za nas kršćane znači mnogo, bilo da se to odnosilo na svakog pojedinog osobno ili na cijelu zajednicu Crkve.
Svatko od nas je pozvan da bude »novo stvorenje« u Kristu i da ostvari u sebi puninu spasenja koje nam daje naš Gospodin. Odatle proističe dinamizam kršćanskog života koje crpi svoju snagu iz beskonačne novosti otajstva (misterija) Krista Gospodina što se proteže sve do dana njegova ponovnog dolaska u slavi.

O toj »novosti života« našega u Kristu govori nam također i sv. Pavao apostol koji se čitav život trudio da se poistovjeti sa svojim Gospodinom iako je bio svjestan da to ne može nikada u potpunosti postići.
Ali zbog toga on ne odustaje od svojih napora, nego se još više trudi da bi postigao Krista. Kad je Pavao otkrio Krista raspetog i uskrslog, on na nov način gleda svoju prošlost i budućnost.
»Braćo! Sve gubitkom smatram zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem...« (Fil 3,8-9)

Zato Pavao želi sve više stjecati Krista i u njemu sebe nalaziti. Otkako ga je upoznao i sebe na nov način poznaje jer sve prosuđuje iz perspektive životne pridruženosti Kristu. Svako lutanje daleko od Krista, on smatra i lutanjem od pravog svojega »ja«, odnosno od svoje osobe.
Apostol priznaje da nije dopro do savršenstva i zato se trudi i hiti da upozna Krista i »snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim ne bi li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih« (Fil 3,10).

Poput svetog Pavla apostola i mi kršćani moramo uvijek ići naprijed i radosno slijediti Krista u koga povjerovasmo. I mi se moramo truditi da uronimo u dubine otajstva uskrsnuća Kristova što će snažno djelovati u nama samo ako budemo suobličeni s njime u otajstvu njegove smrti.
A sve to nam govori da se sva novost kršćanskoga života nalazi u misteriju Vazma – Uskrsnuća za koji nas pripravlja ovo korizmeno vrijeme.

Današnje sv. Evanđelje po Ivanu nam na izvrstan i divan način otkriva tu »novost« Krista, predstavljajući nam ga puna ljubavi i milosrđa.
Stoga je Krist savršena slika Boga Oca i u toj svojoj sposobnosti ljubavi i praštanja. Znajući dakle da je »prijatelj« publikanaca i grešnika, neki farizeji i pismoznanci dovode Isusu jednu »ženu zatečenu u preljubu« i traže od njega sud koji ne može biti nego osuda budući da Mojsijev zakon za takve grijehe zahtjeva kamenovanje. Njihovo traženje Isusova mišljenja nije bilo iskreno, jer »to govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti« (Iv 8,6).
Ako Isus ne osudi preljubnicu, krši židovske propise prema kojima za društveni zločin slijedi društvena kazna.
Ako je osudi, bit će u kontradikciji sa samim sobom i tužit će ga Rimljanima kao političkog buntovnika. Zamka je bila tako postavljena da se učinilo da Isus nije imao izlaska.

Dok su oni tako mislili, Isus preokreće situaciju i u tu njihovu zamku stavlja same svoje protivnike: više nego sud o preljubnici, On traži da svaki od njih izreče sud nad samim sobom.
Na to ih je Isus poticao svojim misterioznim pisanjem po zemlji.
»A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.”« (Iv 8,7). I Isus se ponovo sagne i nastavi pisti po zemlji.

Tada je morala nastati grobna tišina, jer »oni, kada to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih« (Iv 8,9).
Svaki od njih se osjećao pod optužbom.
Vjerojatno su znali za prekršaje šeste zapovijedi jedni drugih, a i za druge grijehe što im ih je savjest predbacivala. A uz to su bili svjesni da pred Isusovim pogledom ne mogu sakriti svoju nutrinu. Zato su se povukli jedan za drugim da se ne bi još više osramotili.



Nakon toga ostalo je dvoje - miseria et misericordia: bijeda i milosrđe, odnosno žena preljubnica i Isus. Stoga ta zgoda nas uvijek ispunja čudesnim poštovanjem prema stavu Krista. On nikoga ne osuđuje, on se ne zaustavlja na prošlosti bilo kojeg čovjeka već pruža ruku spasenja svakome. On je Spasitelj.
Isusov stav prema grešnicima nije prezir i osuda, nego poštovanje, ljubav i opraštanje, koje ulijeva volju da se obrate i postanu novi ljudi, nova stvorenja. Isus ne želi zatvoriti ljude u poniženju njihovih grijeha, nego osloboditi ih da bi se mogli ponovo izgraditi u nevinosti duha.

U opomeni ženi preljubnici: »Idi i odsada nemoj više griješiti« vidimo da Isus ne odobrava preljub. Žena je zaista sagriješila protiv Boga i protiv svoga muža. Isus joj samo daje novu šansu i vjeruje da ona može, uz njegovu pomoć, početi iznova. Kako vidimo, Isus oprašta da bi učinio čovjeka drugačijim i da bi mu pomogao da pobijedi grijeh i zlo u sebi te tako postane bolji prema sebi i drugima.
Zato Isus i kaže ženi: »Ni ja te ne osuđujem« (Iv 8,10), jer sud Božji nije za smrt već za život.

Radi toga Isus za tu ženu nije više nepoznati učitelj, nego Gospodin koji ju je izbavio iz sigurne smrti i omogućio joj da se iščupa iz duhovnog gliba u koji je zapala. I mi danas kao i ta žena preljubnica priznajemo Isusa za svojega Gospodina. Svjesni vlastite grešnosti, zahvaljujemo mu što nam nudi svoju ljubav, praštanje i milosrđe i molimo snagu Duha Svetoga da ne budemo okrutni suci svojih bližnjih, makar kao vjernici morali ne odobravati već osuđivati grijehe. Koliko bi više radosti i napretka bilo i u našim kršćanskim zajednicama kad bismo i mi imali takav stav prema ljudima kao i Isus.
Stoga u približavanju Uskrsa Gospodnjeg koji je najveći sud ljubavi i opraštanja i mi svi se moramo osloboditi napasti da sudimo druge, nego svaki sud o nama i o bližnjemu moramo prepustiti samo Bogu.
Ako tako budemo činili onda ćemo i mi postati nova stvorenja sposobni da stanemo slobodna lica i čista obraza pred Gospodina kao i žena preljubnica koju je Krist obnovio svojom milošću u dubini njezine duše i srca.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 43,16-21
Ps 126 (125)
Fil 3,8-14
Iv 8,1-11

- 09:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 5. KORIZMENA NEDJELJA 2

PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
MILOSRDNA LJUBAV BOŽJA OPRAŠTA GRIJEH I SPASAVA ČOVJEKA




Vasilij Polenov: Krist i žena preljubnica

»I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: „Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?” „Nitko, Gospodine”, odgovori ona. „Ni ja te” – reče Isus – „ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.”« (Iv 8,9b-11)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme intenzivnijega kršćanskoga života, pa stoga i vrijeme produbljivanja kršćanskoga znanja i uvjerenja. Danas smo suočeni s otajstvom milosrdne ljubavi Božje koja oprašta grijeh i spašava čovjeka. I grešnik je čovjek koji je često potreban našega razumijevanja i podrške u njegovim naporima da se oslobodi grijeha.
Bog nas ne poziva da sudimo druge ljude, nego da se uhvatimo u koštac sa samima sobom i da iščupamo grijeh iz svojega srca.

Svaki čovjek po krštenju s Kristom umire u grijehu da odmah zatim s njim uskrsne na novi Božji život. Zato od Boga neprestano primamo milosti da se odupremo grijehu u vlastitom srcu kad se u njemu poslije krštenja uvijek iznova pojavljuje klica bilo koje strasti i mane. Često smo svi mi zatočenici prošlosti. Ona nas znade sputavati i priječiti nam da se otvorimo budućnosti.

Gospodin, kakvog nam prikazuje Biblija, jest Bog živih. On nas vodi budućnosti i pripravlja nam radost koje se sastoji u prijelazu iz smrti grijeha u život.
To je bit vazmenog otajstva koje ćemo posebno slaviti u svetome tjednu. Stoga je potrebno da taj osjećaj za budućnost gajimo u sebi.
Istina, temelj vjere je Krist koji je došao u našu povijest i dao joj novi poticaj. Ali On nas nikad nije želio zatvoriti u prošlost, nego nas uvijek poziva da na njezinim temeljima izgrađujemo budućnost.
Možda kao nikad do sada u povijesti tu potrebu otvaranja i hoda naprijed svi osjećamo. I to je neophodni zahtjev našeg zalaganja i naše vjernosti Kristu.

Svaki put kad je izraelski narod bio u nevolji, kao što je to bio slučaj za izgnanstva u Babilonu, Bog mu daje nadu u život obećavajući mu bolju budućnost.
Radi njihovih grijeha Bog je dopustio da ih Asirci odvedu u progonstvo. A evo, Bog je spreman sve zaboraviti, sve oprostiti. Bog oprašta tako i toliko kako se nitko ni nadao ne bi. Bog uvijek sprema nova iznenađenja svojima koji se u nj ufaju i svim mu se srcem vrate.
»Ovako govori Gospodin (...): „Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? (...) I narod koji sam sebi sazdao moju će navješćivati hvalu.”« (Iz 43,16. 18-19. 21)

I mi nikad ne smijemo plakati nad sadašnjim trenutkom, već s pouzdanjem gledati naprijed u budućnost, i sačuvati ono što je bitno: vjernost Bogu i čovjeku. A to ostvarivati u uvijek novim životnim okolnostima. Oslobođenje, obnovu i novi život izvest će u nama i u Crkvi Gospodin Isus Krist. Ta Bog je nadasve velik u praštanju.

Nitko nije tako duboko iskusio Božje oproštenje i dobrotu kao apostol Pavao.
Od časa obraćenja, koje je sve dublje proživljavao tijekom života, on se u potpunosti opredijelio za Krista. U usporedni s Kristom Pavao sve drugo smatra otpadom i smećem. Pavao sve žrtvuje za Krista, štoviše sama sebe Kristu žrtvuje da bi »stekao« Krista i bio suzajedničar u njegovim patnjama. Pavao je doživljavao mnoge tegobe, razočaranja, protivljenja, progonstva. To mu je upravo dobro došlo. To mu omogućuje »zajedništvo« s patnjama Kristovim da kroz njih »dosegne« Krista.

No, Pavao to čini zato što je prije sam Krist njega svega »zahvatio«. Kristom zahvaćen, želi Krista doseći. U tom nastojanju, on ne obraća pažnju na prošlost, pa čak ni na vlastite neuspjehe. Sav je protegnut unaprijed.
Tko bi shvatio i nabrojio što je sve taj velikan duha i apostolata poduzeo i pretrpio, čega se sve odrekao i oslobodio da bi bio potpuno Kristov. On je sve žrtvovao zbog Krista od kada je došao do njegove spoznaje.
Sva svoja odricanja s obzirom na stvorenja i na samoga sebe apostol Pavao smatra kao svoje uključivanje u Kristovu smrt da bi iskusio Krista i silu njegova uskrsnuća te tako postigao uskrsnuće od mrtvih.
»Štoviše, - kaže apostol -, sve sada gubi u mojim očima svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu, (...) da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama, prilagođavajući se njegovoj smrti, ne bih li kako postigao uskrsnuće od mrtvih.« (Fil 3,8-11)

Poput apostola Pavla i mi kršćani moramo uvijek ići naprijed i radosno slijediti Krista u koga smo povjerovali.
Isus nikoga ne osuđuje, On se ne zaustavlja na prošlosti bilo kojeg čovjeka već pruža ruku pomirnicu svakome. On je Spasitelj.
Isus svojim milosrđem i praštanjem iznenađuje ne samo svoje tadašnje sugovornike i slušateljstvo koje ga je okruživalo, nego i sve nas.
Iznenađivao je i prvu Crkvu svojom neizmjernom ljubavi prema grešnicima.

Stoga daleko od toga da bi stao na stranu grijeha, Isus je po današnjem Ivanovu Evanđelju stao na stranu grešnice. I tako je zauvijek Krist postavio temelje načelu da treba dobro razlikovati grijeh i čovjeka grešnika.
Osim toga, Isus je posramio optužitelje »žene preljubnice«, jer njima nije bilo ni do Zakona ni do grešnice. Oni su samo htjeli Kristu postaviti stupicu; ako se izjasni za oslobođenje »žene preljubnice«, optužit će ga da krši Zakon.
Ako se izjasni protiv grešnice, izgubit će simpatije maloga svijeta koji se oduševljavao njegovim naukom o Bog i čovjekoljubljem.
I tako Isus, umjesto da izgubi parnicu, slavodobitno pobjeđuje svoje neprijatelje govoreći im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« (Iv 8,7)

Ovo je Evanđelje puno dramatičnosti. Najvažnije osobe u njemu jesu: Isus i žena preljubnica. S koliko je stida, straha i izgubljenosti ta žena tu stajala pred silnim narodom koji je došao da sluša Isusa. Možda, sva zbunjena nije ni pratila, svekolika Isusova razračunavanja s tužiteljima.
Odjednom začuje Gospodinov glas koji je smirivao uzbuđeno srce grešnice. Koliko je sućuti i razumijevanja bilo za čovjekovu slabost u tom glasu.
»I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: „Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?” „Nitko, Gospodine”, odgovori ona. „Ni ja te” – reče Isus – „ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.”« (Iv 8,9b-11)

Tako je Isus tim postupkom uveo novi stav prema ženi. Mojsijev Zakon okrivljivao je ženu preljubnicu, a ne njezina sukrivca.
Jednaki su grešnici pred Bogom i preljubnica, a možda i više preljubnik. I jednako su potrebni Božjega milosrđa i oproštenja.
A isto tako nisu uvijek najpobožniji i Bogu najvjerniji oni koji nemilosrdno optužuju druge ljude. Na taj način Isus nam je dao novu zapovijed milosrđa i opraštanja.
U njemu se pojavljuje Božja ljubav koja se smiluje i oprašta te tako i palu grešnicu oslobađa zaslužene kazne i privodi je k pokori i popravku života. Dok svi oni koji su došli k Isusu kao tužitelji »žene preljubnice«, otišli su kao optuženi kako bi i oni mogli doći u se i upoznati svoje grešno stanje.
Koliko bi više radosti i napretka bilo i u našim kršćanskim zajednicama kad bismo imali Isusov stav prema ljudima!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 43,16-21
Ps 126 (125)
Fil 3,8-14
Iv 8,1-11

- 08:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #