Kateheza o istinama katoličke vjere

  rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Komentari On/Off

Sadržaj bloga
PJESMA MARIJI - «ŽENI IZ SNOVA«
UVOĐENJE U OTAJSTVA VJERE
KRŠĆANSKA MOLITVA
1. MOLITVA U KRŠĆANSKOME ŽIVOTU
IZVOR MOLITVE
MOLITVA U ODLUČUJUĆIM TRENUTCIMA ISUSOVA ŽIVOTA
2. MOLITVA DJEVICE MARIJE I NJEZINA SINA ISUSA
3. ISUS UČI MOLITI SVOJE UČENIKE
4. MOLITVA U VRIJEME CRKVE
5. NA IZVORIMA MOLITVE
6. PUT MOLITVE OCU
7. - CRKVA U ZAJEDNIŠTVU SA MARIJOM
8. - MOLITVA GOSPODNJA: «OČE NAŠ… «
9. - «OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA…«
10. - SEDAM PROŠNJI «MOLITVE GOSPODNJE«

SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE
I. UVOD U SAKRAMENTE
1. VJERA U ISUSOVE RIJEČI I DJELA
2. BOŽJE DJELOVANJE U ZNAKOVIMA
3. BOŽJE DJELOVANJE KROZ POVIJEST KAO “SAKRAMENTALNO DOGAĐANJE“
4. CRKVA KAO UNIVERZALNI SAKRAMENT SPASENJA
II. SAKRAMENTI SU VIDLJIVI ZNAKOVI
1. KRIST JE USTANOVIO SAKRAMENTE
2. SAKRAMENTI I ŽIVOT
3. DJELOTVORNOST SAKRAMENATA
4. SLUŽITELJ I PRIMATELJ SAKRAMENATA
III. SEDAM SAKRAMENATA CRKVE
A. SAKRAMENTI KRŠĆANSKE INICIJACIJE
I. KRŠTENJE: SAKRAMENT KRSTA
1. Krštenje u naumu spasenja
2. Slavlje sakramenta Krštenja
3. Obred Krštenja
5. Tko može biti kršten?
6. Nužnost Krsta
7. Krsna milost
II. POTVRDA I SAKRAMENT POTVRDE
1. Potvrda u Božjem naumu spasenja
2. Znakovi i obred Potvrde
3.Učinci sakramenta Potvrde
4. Primatelj Potvrde
5. Služitelj Potvrde
IV. – ISPOVIJED: SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA
1. Nevolje s grijesima i Božje milosrđe
2. Vrste grijeha: Osobni i društveni grijeh
3. Narav grijeha: Smrtni i laki grijeh
4. Kriza savjesti i gubitak osjećaja grijeha
5. Milost Božja i opravdanje čovjeka
6. Sakrament pokore i pomirenja
7. Ispovijed ili priznanje grijeha
8. Službenik sakramenta Pokore i Pomirenja
9. Učinci sakramenta Pokore
10. Slavlje sakramenta Pokore
11. Oprosti
III. EUHARISTIJA: SAKRAMENT EUHARISTIJE ILI SAKRAMENT PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE
1. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenog života
2. Naziv sakramenta Euharistije
3. Euharistija u Božjem naumu spasenja ljudi
4. Liturgijsko slavljenje Euharistije
5. Euharistija kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu
6. Euharistija kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela – Crkve
7. Kristova prisutnost u Euharistiji snagom Riječi i Duha Svetoga
8. Štovanje Euharistije
9. Vazmena Gozba
10. Euharistija je “zalog buduće slave“ vjernika

I. - SMISAO I ZNAČENJE PRIJATELJSTVA
1. Prijateljstvo je put k ostvarenju životne sreće
2. Prijateljstvo među spolovima kao izraz kršćanske ljubavi
3. Spolnost i odgovorno partnerstvo
4. Zastranjivanja na području prijateljstva i partnerstva
II. - BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA
1. Ženidbena vjernost
2. Plodnost braka
3. Dar djece
4. Grijesi protiv dostojanstva ženidbe
5. Poštivanje ljudskoga života
III. - OBITELJ U BOŽJEM NAUMU
1. Narav obitelji
2. Obitelj i društvo
3. Dužnosti članova obitelji
4. Sukobi između roditelja i djece
5. Obitelj i vlast u građanskom društvu

VJEROVANJE
1. VJERUJEM U BOGA OCA
2. IME MU JE OTAC, SIN I DUH SVETI
3. BOG JE OTAC SVEMOGUĆI
4. BOG OTAC JE STVORITELJ NEBA I ZEMLJE
5. PROVIDNOST BOŽJA U OSTVARENJU OČEVA NAUMA
6. OTAC "NA SLIKU SVOJU" STVARA ČOVJEKA
7. MOLITVA GOSPODNJA "OČE NAŠ ..."
8. OČINSTVO BOGA OCA
9. ZAČET PO DUHU SVETOME I ROĐEN OD MARIJE DJEVICE
10. VJERUJEM U DUHA SVETOGA
11. TKO JE DUH SVETI? (Ime, nazivi i znakovi Božjeg Duha)
12. DUH SVETI I RIJEČ BOŽJA
13. DUH SVETI I MARIJA
14. DUH SVETI I ISUS KRIST
15. DUH SVETI I PAPA
16. DUH SVETI I CRKVA


BOŽIĆ - ISUS SPASITELJ SVIJETA I BOG S NAMA (MISA BDIJENJA)
BOŽIĆ 2 - ROĐENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA JE VELIKA RADOST ZA SAV SVIJET (MISA POLNOĆKA 1)
BOŽIĆ 3 - BOG JE S NAMA I ON NAS NEĆE OSTAVITI (MISA POLNOĆKA 2)
BOŽIĆ 4 - RODIO NAM SE EMANUEL: S NAMA BOG (MISA ZORNICA)
BOŽIĆ 5 - ROĐENJE ISUSOVO SVE OBNAVLJA, POMLAĐUJE I SPAŠAVA (MISA ZORNICA 2)
BOŽIĆ 6 - VELEBLAGDAN UZDIGNUĆA ČOVJEKA NA DOSTOJANSTVO BOŽJEG SINA (DANJA MISA)
BOŽIĆ 7 - BOG POSTAJE ČOVJEKOM ZA NAS (DANJA MISA)
BOŽIĆ 8 - ROĐENDAN ISUSA KRISTA I NAŠ ISUS JE NAŠ ŽIVOT, MIR I SPASENJE (DANJA MISA)
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU - ISUS KRIST JE UTJELOVLJENA MUDROST BOŽJA
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU - ISUS KRIST VIDLJIVO LICE BOGA NEVIDLJIVOGA

BOGOJAVLJENJE - ISUS SE OBJAVLJUJE SVIM NARODIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina A)
BOGOJAVLJENJE - U CRKVI KRIST SE OTKRIVA SVIM NARODIMA (Godina B)
BOGOJAVLJENJE - USTAJ, ZASINI, JERUZALEME (Godina C)
BOGOJAVLJENJE - BOG SE U ISUSU KRISTU OBJAVLJUJE SVIM LJUDIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina C)

KRŠTENJE GOSPODINOVO - KRŠTENJE NAS ČINI SINOVIMA I MILJENICIMA BOŽJIM (Godina A)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - OTAC OBJAVLJUJE SVOJEGA LJUBLJENOGA SINA (Godina B)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - TI SI SIN MOJ, LJUBLJENI! U TEBI MI SVA MILINA. (Godina C)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - ISUSOVO I NAŠE KRŠTENJE (Godina C)

PRIKAZANJE GOSPODINOVO - SVIJEĆNICA

TIJELOVO 1 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina A)
TIJELOVO 2 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina B 1) Žrtva Novoga Saveza
TIJELOVO 3 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina B 2) EUHARISTIJA: NOVI I VJEČNI SAVEZ LJUBAVI IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA
TIJELOVO 4 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina C)

Posveta crkve Presvetoga Trojstva

PEPELNICA
VELIKI ČETVRTAK - MISA VEČERE GOSPODNJE
VELIKI PETAK - PUT KRIŽA
VAZMENO BDIJENJE
USKRS: Početak Novoga Svijeta (Godina A)
USKRS: Uskrsnuće Isusa Krista budi nadu u bolji život (Godina B)
USKRS: Uskrs Gospodnji – Novo Stvaranje i Novi Izlazak (Godina C)
USKRSNI PONEDJELJAK
UZAŠAŠĆE (Godina A)
UZAŠAŠĆE (Godina B)
UZAŠAŠĆE (Godina C)
DUHOVI: Duh Sveti i Crkva (Godina A)
DUHOVI: Nedjelja Pedesetnice Crkva živi u Duhu Kristovu (Godina C)
PREOBRAŽENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA ILI BOŽJE LICE (Godina C)
PRESVETO IME ISUSOVO (Godina A)
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA

SV. LEOPOLD B. MANDIĆ

PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina A)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina B 1)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina B 2)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina C)
PRVA PRIČEST
POKORNIČKO BOGOSLUŽJE:Ispovijed: priznanje grijeha
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina A)PRESVETO TROJSTVO: Jedan Bog u zajedništvu ljubavi triju osoba (Godina A)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina B1)SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA - SVETA TROJICA: JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA (Godina B)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina B2)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina C) Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazao
BLAGDAN KRISTA KRALJA34. nedjelja kroz godinu (Godina A 1)
BLAGDAN KRISTA KRALJA 34. NEDJELJA KROZ GODINU ISUS KRIST: KRALJ SVEGA STVORENJA (Godina A) Pastir i Kralj
BLAGDAN KRISTA KRALJA SVETKOVINA KRISTA KRALJA Isus Krist je Kralj svega Stvorenja (Godina B 1)
BLAGDAN KRISTA KRALJA 34. NEDJELJA KROZ GODINU BLAGDAN KRISTA KRALJA Isus Krist Kralj svega Stvorenja (Godina B)
BLAGDAN KRISTA KRALJA BLAGDAN GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA (Godina C)

MALA GOSPA 1 ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - MALA GOSPA (8. rujna)
MALA GOSPA 2 ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - MALA GOSPA (8. rujna)
PORCIJUNKULA - 1 BLAŽENA DJEVICA MARIJA ANĐEOSKA - PORCIJUNKULA (2. kolovoza)
PORCIJUNKULA - 2 GOSPA OD ANĐELA - PORCIJUNKULA Marija - Majka milosti
PORCIJUNKULA - 3 MARIJA JE MAJKA MILOSTI (GOSPA OD ANĐELA) 2. kolovoza
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM - 1. dan
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM - 3. dan
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM 1
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM 2
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI
BEZGREŠNO SRCE MARIJINO Bezgrješno Srce Blažene Djevice Marije boravište je Riječi Božje i svetište Duha Svetoga
DEVETNICA PRED VELIKU GOSPU Eva, majka živih koji umiru; Marija, majka otkupljenih koji žive i nakon smrti
DEVETNICA PRED VELIKU GOSPU 2 Marijina prisutnost u povijesti spasenja
VELIKA GOSPA - MISA BDIJENJA Marija na nebo uznesena nagovještaj je vječnog blaženstva svima onima koji slušaju riječ Božju i čuvaju je u srcu
VELIKA GOSPA - 1 UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE: ZNAK BUDUĆE SLAVE VJERNIKA
VELIKA GOSPA - 2 UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE ILI VELIKA GOSPA Marija je početak i slika budućeg savršenstva Crkve
MARIJA MAJKA CRKVE»Ženo! Evo ti sina!« »Evo ti majke!«
BLAGOVIJEST 1 BLAGOVIJEST: NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO (Godina A)
BLAGOVIJEST 2 NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO ILI BLAGOVIJEST »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«
BLAŽENA DJEVICA MARIJA LURDSKA
UTOČIŠTE GREŠNIKA Marija majka milosrđa
BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA
NOVA GODINA Blagdan Majke Božje Marije i njezine djece
NOVA GODINA Blagdan Svete Bogorodice Marije, Nova Godina i Dan Mira
NOVA GODINA Blagdan Svete Bogorodice Marije i Dan Mira
MARIJA MAJKA
MARIJA KRALJICA
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 1 Kraljica apostola
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 2 Ljubav
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 3 Majka ujedinjenih kršćana
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 4 Sveta Krunica
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 5 Kraljica Hrvata
GOSPA FATIMSKA
MARIALIS CULTUS O štovanju Marije
SV. JAOKIM I ANA
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 1 Godina A
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 2 Godina B
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 3 Godina C
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 4 Godina C

TRODNEVNICA U ČAST SV. JOSIPA
BLAGDAN SV. JOSIPA 1
BLAGDAN SV. JOSIPA 2
SVETI JOSIP, RADNIK

GODINA A I. Nedjelja Došašća
GODINA A II. Nedjelja Došašća
GODINA A III. Nedjelja Došašća
GODINA A IV. Nedjelja Došašća
GODINA A II. Nedjelja kr. god.
GODINA A III. Nedjelja kr. god.
GODINA A IV. Nedjelja kr. god.
GODINA A V. Nedjelja kr. god.
GODINA A 1. Korizmena Nedjelja
GODINA A 2. Korizmena Nedjelja
GODINA A 3. Korizmena Nedjelja
GODINA A 4. Korizmena Nedjelja
GODINA A 5. Korizmena Nedjelja
GODINA A 2. Vazmena Nedjelja
GODINA A 3. Vazmena Nedjelja
GODINA A 4. Vazmena Nedjelja
GODINA A Petak 4. Vazmene Nedjelje
GODINA A 5. Vazmena Nedjelja
GODINA A Srijeda 5. Vazmene Nedjelje
GODINA A 6. Vazmena Nedjelja
GODINA A 7. Vazmena Nedjelja
GODINA A Utorak 4. Nedjelja kr. god
GODINA A Petak 6. Nedjelja kr. god
GODINA A Ponedjeljak 7. Vazmena nedjelja
GODINA A Srijeda 7. Vazmena nedjelja
GODINA A Nedjelja kr. god
GODINA A 7. Nedjelja kr. god
GODINA A 8. Nedjelja kr. god
GODINA A 9. Nedjelja kr. god
GODINA A 10. Nedjelja kr. god
GODINA A 11. Nedjelja kr. god
GODINA A 12. Nedjelja kr. god
GODINA A 13. Nedjelja kr. god
GODINA A 14. Nedjelja kr. god
GODINA A 15. Nedjelja kr. god
GODINA A 16. Nedjelja kr. god
GODINA A 17. Nedjelja kr. god
GODINA A 18. Nedjelja kr. god
GODINA A 19. Nedjelja kr. god
GODINA A 20. Nedjelja kr. god
GODINA A 21. Nedjelja kr. god
GODINA A 22. Nedjelja kr. god
GODINA A 23. Nedjelja kr. god
GODINA A Utorak 23. Nedjelja kr. god
GODINA A 24. Nedjelja kr. god
GODINA A 25. Nedjelja kr. god
GODINA A 26. Nedjelja kr. god
GODINA A 27. Nedjelja kr. god
GODINA A 28. Nedjelja kr. god
GODINA A 29. Nedjelja kr. god
GODINA A 30. Nedjelja kr. god
GODINA A 31. Nedjelja kr. god
GODINA A 32. Nedjelja kr. god
GODINA A 32. Nedjelja kr. god (b)
GODINA A 33. Nedjelja kr. god

GODINA B 1. Nedjelja Došašća a
GODINA B 1. Nedjelja Došašća b
GODINA B 2. Nedjelja Došašća a
GODINA B 2. Nedjelja Došašća b
GODINA B 3. Nedjelja Došašća a
GODINA B 3. Nedjelja Došašća b
GODINA B 4. Nedjelja Došašća a
GODINA B 4. Nedjelja Došašća b
GODINA B 1. Korizmena ned. 1
GODINA B 1. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Korizmena ned. 1
GODINA B 2. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Korizmena ned. - Petak
GODINA B 3. Korizmena ned. 1
GODINA B 3. Korizmena ned. 2
GODINA B 4. Korizmena ned. 1
GODINA B 4. Korizmena ned. 2
GODINA B 5. Korizmena ned.1
GODINA B 5. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Vazmena Nedjelja
GODINA B 3. Vazmena Nedjelja
GODINA B 4. Vazmena Nedjelja
GODINA B 5. Vazmena Nedjelja
GODINA B 6. Vazmena Nedjelja
GODINA B 7. Vazmena Nedjelja
GODINA B 2. nedjelja kr. god.
GODINA B 3. nedjelja kr. god.
GODINA B 4. nedjelja kr. god.
GODINA B 5. nedjelja kr. god.
GODINA B 6. nedjelja kr. god.
GODINA B 7. nedjelja kr. god.
GODINA B 8. nedjelja kr. god.
GODINA B 9. nedjelja kr. god.
GODINA B 10. nedjelja kr. god.
GODINA B 11. nedjelja kr. god.
GODINA B 12. nedjelja kr. god.
GODINA B 13. nedjelja kr. god.
GODINA B 14. nedjelja kr. god.
GODINA B 15. nedjelja kr. god.
GODINA B 16. nedjelja kr. god.
GODINA B 17. nedjelja kr. god.
GODINA B 18. nedjelja kr. god.

VJENČANJE 1
VJENČANJE 2
VJENČANJE 3
VJENČANJE 4
VJENČANJE 5

GODINA B 19. nedjelja kr. god.
GODINA B 20. nedjelja kr. god.
GODINA B 21. nedjelja kr. god.
GODINA B 22. nedjelja kr. god.
GODINA B 23. nedjelja kr. god.
GODINA B 24. nedjelja kr. god.
GODINA B 25. nedjelja kr. god.
GODINA B 26. nedjelja kr. god.
GODINA B 27. nedjelja kr. god.
GODINA B 28. nedjelja kr. god.
GODINA B 29. nedjelja kr. god.
GODINA B 30. nedjelja kr. god.
GODINA B 31. nedjelja kr. god.
GODINA B 32. nedjelja kr. god.
GODINA B 33. nedjelja kr. god.

GODINA C 1. Nedjelja Došašća a
GODINA C 1. Nedjelja Došašća b
GODINA C 2. Nedjelja Došašća a
GODINA C 2. Nedjelja Došašća b
GODINA C 3. Nedjelja Došašća a
GODINA C 3. Nedjelja Došašća b
GODINA C 4. Nedjelja Došašća a
GODINA C 4. Nedjelja Došašća b

GODINA C 1. Korizmena ned. 1
GODINA C 1. Korizmena ned. 2
GODINA C 2. Korizmena ned. 1
GODINA C 2. Korizmena ned. 2
GODINA C 3. Korizmena ned. 1
GODINA C 3. Korizmena ned. 2
GODINA C 4. Korizmena ned. 1
GODINA C 4. Korizmena ned. 2
GODINA C 5. Korizmena ned. 1
GODINA C 5. Korizmena ned. 2
GODINA C SUBOTA 1. Vazmena Nedjelja
GODINA C 2. Vazmena Nedjelja 1
GODINA C 2. Vazmena Nedjelja 2
GODINA C ČETVRTAK 2. Vazmena Nedjelja
GODINA C SUBOTA 2. Vazmena Nedjelja
GODINA C 3. Vazmena Nedjelja 1
GODINA C 3. Vazmena Nedjelja 2
GODINA C PETAK 3. Vazmena Nedjelja
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja UTORAK
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja SUBOTA
GODINA C 5. Vazmena Nedjelja
GODINA C 6. Vazmena Nedjelja
GODINA C 7. Vazmena Nedjelja
GODINA C 2. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 2. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 3. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 3. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 4. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 4. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 5. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 5. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 6. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 6. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 7. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 7. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 8. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 8. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 9. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 9. Nedjelja kr. god.
GODINA C 10. Nedjelja kr. god.
GODINA C PETAK 10. Nedjelja kr. god.
GODINA C 11. Nedjelja kr. god.
GODINA C 12. Nedjelja kr. god.
GODINA C 12. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 13. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 13. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 14. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 14. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 15. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 15. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 16. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 16. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 17. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 17. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 18. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 18. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 19. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 19. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 20. Nedjelja kr. god.
GODINA C 21. Nedjelja kr. god.
GODINA C 22. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 22. Ned. kr. god.
GODINA C 23. Nedjelja kr. god.
GODINA C 24. Nedjelja kr. god.
GODINA C 25. Nedjelja kr. god.
GODINA C 26. Nedjelja kr. god.
GODINA C 27. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 27. Ned. kr. god.
GODINA C 28. Nedjelja kr. god.
GODINA C 29. Nedjelja kr. god.
GODINA C 30. Nedjelja kr. god.
GODINA C 31. Nedjelja kr. god.
GODINA C 32. Nedjelja kr. god.
GODINA C 33. Nedjelja kr. god.

Sveci:
Trodnevnica sv. Antunu Pustinjaku
Sv. Antun Pustinjak
Franjo Asiški
Trodnevnica sv. Antunu Padovanskom 1
Trodnevnica sv. Antunu Padovanskom 2
Sv. Antun Padovanski
Sv. Stanislav
Sv. Leopold Mandić
Sv. Petar i Pavao 1
Sv. Petar i Pavao 2
Svi Sveti 1
Svi Sveti 2
Dušni dan
Sv. Filip i Jakov
Sv. Justin
Rođenje sv. Ivana Krstitelja
Sv. Mihael, Gabriel i Rafael
Bl. Ozana Kotorska
Sv. Nikola Tavelić
Sv. Atanazije
Sv. Anđeli čuvari
Sv. Toma apostol
Sv. Ivan apostol
Sv. Marko evanđelist
Sv. Jakov apostol
Sv. Bartol apostol
Sv. Matej apostol
Sv. Andrija apostol
Sv. Nikola biskup
Nevina dječica
Sv. Katarina
Nadgrobna riječ
Pobudnica "Pomirenje i pokora"

Linkovi
Župa Sv. Antuna Padovanskog Bjelovar
Glas Koncila
Hrvatski kršćanski radio
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda
Katolici na internetu
Studentski katolički centar Palma
Svakodnevna molitva online
Raskrižje - Hrvatski katolički portal

13.09.2010., ponedjeljak

OBRAĆENJSKA ULOGA SAKRAMENTA POKORE

OBRAĆENJSKA ULOGA SAKRAMENTA POKORE

UVOD

Nešto više od godinu dana iza završetka Sinode, na prvu nedjelju došašća, 2. prosinca 1984. god. papa Ivan Pavao II. predao je Crkvi novu apostolsku pobudnicu Pomirenje i Pokora (Reconciliato et Paenitentia).


Naslovna stranica pobudnice "Pomirenje i pokora"

»Govoriti o Pomirenju i Pokori suvremenim muževima i ženama znači pozivati ih da ponovno u izričaju svojeg jezika otkriju riječi kojima je Spasitelj i Učitelj Isus Krist započeo svoje propovijedanje: „Obratite se i vjerujte evanđelju” (Mk 1,15), što znači: prihvatite radosnu vijest ljubavi, svojeg posinaštva kao djece Božje, pa dakle, i bratstva.« (RP 1)

Crkva je i danas svjesna tog svojeg poslanja koje je primila od Krista, te poziva na obraćenje srdaca i pomirenje ljudi s Bogom i među sobom.
Pastoral je obraćenja uvijek zanimao Crkvu kroz vjekove, a (tadašnjeg) papu Ivana Pavla II. na poseban način. To dokazuju također i njegove enciklike »Redemptor hominis« i »Dives in misericordia«. Pomirenje je bilo »središte jubilarne godine« 1982./1983. proglašene od pape »kao spomen-slavlje 1950. obljetnice Otkupljenja« (RP 4).

Papa i sinodalni oci sagledali su današnji uzdrmani svijet i u čovječanstvu našega doba otkrili su nažalost brojne, duboke i žalosne podijeljenosti i sukobe:
»Te se podijeljenosti očituju u odnosima što postoje među osobama i skupinama, ali i na razini širih skupnosti: državâ protiv državâ, blokova protivničkih zemalja što žude za prevlašću.« (RP 2)
U mnogim zemljama svijeta gaze se »temeljna prava ljudske osobe, počevši od prava na život i na dostojno ljudsko življenje«, stavljaju se »zamke i pritiske na slobodu pojedinaca i skupina«, a posebno na »slobodu da netko ima svoju vjeru, da je ispovijeda i u život provodi« (RP 2).
Zatim različiti oblici diskriminacije: rasna, kulturna, vjerska; nasilje i terorizam; upotreba raznih oblika mučenja kao i nepravednih i nezakonitih oblika pritiska; gomilanje konvencionalnoga ili atomskog oružja, utrka u naoružanju; nepravedna podjela bogatstava svijeta i dobara civilizacije itd. su teške rane današnjeg društva u svijetu.
Sve te podjele u svijetu imaju odraza i u Crkvi: raznolikost pogleda i opredjeljenja na području nauka i pastorala, te iznad svega »razdor među kršćanskim zajednicama što Crkvu ucviljuje već stoljećima.« (RP 2)
»Premda nas se na prvi pogled – kaže papa – ti razdori snažno doimaju, promotrimo li ih malo dublje, lako ćemo uočiti njihov korijen: on je u rani što je u dubini čovjekova srca. Mi tu ranu, u svjetlu vjere, nazivamo grijehom, počev od istočnog grijeha što ga svatko u sebi nosi već od svojeg rođenja kao baštinu primljenu od naših praroditelja pa do grijeha što ga čini svatko zloupotrebljavajući svoju slobodu.« (RP 2)

Ali to podijeljeno čovjekovo srce čezne za mirom kako nutarnjim tako i vanjskim i želi odstraniti razdore i lomove.
A posebno »čežnja za pomirenjem« jest prisutna kod mnogih koji žele ozdraviti od tog zla.
»Čežnja za pomirenjem i samo pomirenje bit će posvemašnji i djelotvorni u mjeri u kojoj zahvate – i to sa svrhom da je iscijele – prvobitnu razdijeljenost što je korijen svih ostalih, a to je grijeh.« (RP 3).

Temeljni uzrok svakog razdora i podjele među ljudima, a i između čovjeka i Boga jest grijeh.
Zato nema obraćenja bez priznanja vlastitog pada, osobnog grijeha. Stoga sveti Otac i sama sinoda pridaju veliku važnost obraćenju, pokori i sakramentu pokore.


Bl. Ivan Pavao II.

»Pokora je dakle obraćenje što od srca prelazi na djelo, pa prema tome na sav kršćaninov život.« (RP 4)
Da bi se čovjek pomirio s Bogom, sa sobom samim i s drugima potrebno je da pobijedi taj temeljni lom u svome srcu, a to je grijeh.
A to može ostvariti samo činima pokore koji ga vode do nutarnjeg preobražaja ili obraćenja.
»Pomirenje je neophodno jer je grijeh učinio razdor i iz njega su proistekli svi drugi oblici razdora u srcu čovjeka i oko njega. Da bi pomirenje dakle bilo cjelovito, ono nužno zahtjeva oslobođenje od grijeha jer njime se odbacuje pomirenje u svojim najdubljim korijenima.« (RP 4)

Obraćenje srca, iako je nešto unutarnje, najintimnije u čovjeku, ipak ima velik odjek na vani i zahvaća socijalni život ljudi.
Samo iskrenim obraćenjem ljudskog srca počinje socijalno pomirenje koje obuhvaća sve vidove čovjekova života: obitelj, školu, posao, institucije, narod, društvo.
Čovjek je odgovoran za sve i ako on ozdravi, počinje s njime obnova cijelog ljudskog društva. Bez obraćenja čovjeka svaka promjena struktura bit će nepotpuna i nestalna jer zli ljudi mogu pokvariti i najbolje strukture.
Takvo gledanje čovjeka, čovječanstva i svijeta i u njima stvarnost grijeha daju apostolskoj pobudnici »Pomirenje i pokora«, koja je plod razmišljanja i rada sinodalnih otaca na čelu sa svetim ocem, punu vrijednost, veličinu i važnost za sadašnjost u kojoj živimo.
»Sinoda je, nadalje, - kaže papa – govorila o pomirenju cijele ljudske obitelji i o obraćenju srca svake osobe, o čovjekovu povratku Bogu, i tako je željela priznati i proglasiti da se jedinstvo ljudi ne može ozbiljiti bez nutarnje promjene svakog čovjeka.
Osobno obraćenje nužan je put što vodi slozi među osobama (GS 10). Kad Crkva naviješta radosnu vijest pomirenja ili predlaže da se ono ostvari sakramentima, ona obavlja pravu proročku zadaću: obznanjuje čovjekova zla u samom njihovom zaraženom izvoru, pokazuje korijen podijeljenosti i budi nadu kako bi se prevladale napetosti i sukobi te postiglo bratstvo, sloga i mir na svim razinama i u svim skupinama ljudskog društva. Ona povijesno stanje mržnje i nasilja mijenja u uljudbu ljubavi. Ona svima nudi evanđeosko i sakramentalno počelo prvotnog, izvornog pomirenja odakle proistječe svaki drugi čin ili postupak pomirenja, pa i u društvenom životu.« (RP 4)

I. OBRAĆENJE I POMIRENJE:
ZADAĆA I OBAVEZA CRKVE

Da bi osvijetlio »obraćenje srca« sveti Otac slijedi put antropo-teološkog promatranja, utemeljena na biblijskim osnovama i s jasnim pastoralnim ciljevima. Zato odmah donosi prispodobu o rasipnom sinu (usp. Lk 15,11-32) i njegovu razvratnom životu van očinskog doma. To je život svakoga čovjeka koga su napasnik i grijeh odvojili od Boga, Oca.
Ali Otac uvijek čeka povratak sina i uvijek je spreman na opraštanje i »na dolasku ga grli i pripravlja stol za gozbu« (RP 5).
»U prispodobi nas najviše iznenađuje svečani doček i očeva ljubav prema sinu koji se vraća: to je znak Božjeg milosrđa, uvijek spremna na opraštanje« (RP 5), koji svojemu sinu nudi dar punog pomirenja.


Palma il Giovane: Povratak rasipnog sina

Izgubljeni sin predstavlja one koji u dubini svoje savjesti žele obraćenje i čeznu za pomirenjem s Bogom čije bezgranično milosrđe priznaju.
A stariji brat koji je ostao kod kuće s ocem slika je onih ljudi koje sebičnost čini zavidnim, otupljuje njihovo srce, osljepljuje ih i zatvara drugima i Bogu.
»Njega rasrđuje i ozlovoljuje očeva dobrota i milosrđe; sreća što je brat pronađen, za njega poprima gorak okus.« (RP 6)
Iz tog gledišta treba se obratiti od svoje sebičnosti da se postigne pomirenje kako bismo ponovo otkrili Očevo milosrđe i pobijedili nerazumijevanje i neprijateljstvo među braćom.

Ova prispodoba upozorava Crkvu da u njoj ima rasipnih sinova i braće koja ostaju kod kuće, ali su zatvorene duše, sebična srca i uska pogleda. U njoj se treba utjeloviti briga i ljubav Boga Oca za jedne i druge.
Iako je pomirenje Božji dar i Božji pothvat koji se ostvaruje u otajstvu Krista Otkupitelja, Pomiritelja (posebno njegova smrt na križu i uskrsnuće), koji oslobađa čovjeka od grijeha u svim njegovim oblicima, ipak to svoje poslanje pomirenja Krist je povjerio apostolima koji djeluju u njegovo ime, ali i zajednici vjernika, Crkvi. Tu je poruku i zadaću pomirenja Crkva uvijek propovijedala i ostvarivala tijekom povijesti od apostolskog doba do sada.
»Može se reći da je i II. Vatikanski sabor priznao da Crkva poglavito treba težiti da ljude privede punini pomirenja, kad je definirao Crkvu kao „sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda” te ocrtao njezinu osebujnu zadaću da „postigne puno jedinstvo u Kristu” za sve „ljude, odsad tješnje povezane međusobno različitim vezama” (LG 1).« (RP 8)

A da bi Crkva mogla biti pomiriteljica, ona sama mora biti pomirena Crkva »Kristovih učenika koji združuju svoje napore da se trajno Gospodinu obraćaju i žive kao novi ljudi u duhu i življenju pomirenja« (RP 9).
U tome se sastoji smisao same Crkve i njezinog života i rada u ljudskoj povijesti.
Zato ona prije nego što će navijestiti Evanđelje milosrđa drugima mora sama prihvatiti dar pomirenja, pokazati ga i svjedočiti svijetu.

Crkva nastavlja tu službu i zadaću pomirenja pozivajući čitav ljudski rod da se obrati i povjeruje u Radosnu vijest spasenja i s apostolom Pavlom govori: »Dajte, pomirite se s Bogom« (2 Kor 5,20).
»Poslanje je Crkve da naviješta pomirenje te bude sakrament pomirenja u svijetu.
Ona je to ponajprije samim svojim bivstvovanjem kao pomirena zajednica što u svijetu svjedoči za Kristovo djelo te ga uprisutnjuje.
Ona je to, nadalje, svojom službom čuvateljice i tumačiteljice Svetog Pisma koje je radosna poruka pomirenja jer iz pokoljenja u pokoljenje prenosi ljudima naum Božje ljubavi i svakome pokazuje putove sveopćeg pomirenja u Kristu. Ona je to, konačno, preko sedam sakramenata koji, svaki na svoj način, „čini Crkvu”. Budući da su sakramenti spomen-čin i ponazočenje vazmenog Kristova otajstva, svi su oni životvorno vrelo Crkve, a u njezinim rukama i oruđe obraćenja Bogu i pomirenja ljudi.« (RP 11)

Nadalje cijela Crkva: nebeska, zemaljska kao i Crkva u čistilištu »otajstveno su združene u suradnji s Kristom na pomirenju svijeta s Bogom« (RP 12). Tako u otajstvu općinstva svetih ostvaruje se na najdublji i najplodonosniji način sveopće pomirenje za spas svijeta.
Zatim razni putovi spasiteljskog djelovanja, kao što su molitva, propovijedanje i pastoralni rad, moćna su sredstva kojima se Crkva služi da bi svakog čovjeka dovela »na katkad dugu stazu povratka Ocu u zajedništvu sa svom braćom« (RP 12).

Sve to sačinjava eklezijalnu dimenziju sakramenta pokore koji treba uvijek promatrati u svjetlu otajstva Crkve.
Istina je, sakramentom pokore grešnici »primaju od Božjeg milosrđa oprost od uvreda Bogu nanesenih«, ali se »ujedno pomiruju s Crkvom koji su grijehom ranili« (LG 11).
Prezbiteri »sakramentom pokore pomiruju grešnike s Bogom i Crkvom« (PO 5)
Sakrament pokore nije samo privatni posao između Boga i nas, već je to posao koji interesira čitavu Božju Crkvu: to je javni čin Crkve. Crkva je »posrednik« koji vodi grešnika Bogu i »mjesto« gdje se ostvaruje susret između Boga i grešnika.

II. LJUBAV VEĆA OD GRIJEHA

U ovom dijelu apostolske pobudnice papa želi naglasiti da osnovni uzrok odcjepljivanja od Boga i svake podijeljenosti među ljudima jest grijeh.
Stoga prvi preduvjet obraćenja sastoji se u priznanju da je čovjek grešan i da je sklon grijehu.
Priznati svoj grijeh, kao rasipni sin svojemu ocu ili kao David pred prorokom Natanom, neophodno je počelo za povratak Bogu.


Murillo: Povratak rasipnog sina

Zato Ivan Pavao II. u pobudnici nastoji ocrtati otajstvo grijeha i otajstvo bezakonja (usp. Rim 7,7-25; Ef 2,2; 6,12) i prikazati narav, težinu, osobnu i zajedničku dimenziju grijeha.
Prikazani su prizori neposluha prvih roditelja i graditelja babilonske kule gdje su ljudi zaboravili svoj odnos s Bogom.
»Isključivanje Boga, kidanje s Bogom, neposlušnost Bogu: to je bio i jest grijeh tijekom ljudske povijesti u svim svojim različitim oblicima što može ići do nijekanja Boga i njegova bivstvovanja: to je pojava ateizma.« (RP 14)

Raskid s Bogom nosi sa sobom kao logičnu posljedicu razdor s braćom.
»Samim time što čovjek grijehom odbija da se Bogu podloži, poremećena je njegova nutarnja ravnoteža i u dubini njegova bića pojavljuju se suprotnosti i sukobi.« (RP 15)
Takav rastrgani čovjek prenosi svoje nutarnje sukobe i na vanjski svijet i neizbježno izaziva razdor u svojim odnosima s drugim ljudima i stvorenjima svijeta.

Stoga je grijeh uvijek »čin osobe«, jer je »čin slobode čovjeka pojedinca«, a nipošto »neke skupine ili zajednice« (RP 16).
Radi toga grijeh čovjeka ostaje uvijek njegov grijeh, a ne grijeh izvanjskih zbiljnosti, struktura, sistema ili drugih faktora ma koliko god on bio pod utjecajem raznih nutarnjih i vanjskih činilaca.
Zato kada govori o društvenom grijehu papa želi naglasiti da se grijeh svakog čovjeka pojedinca odražava na određen način i na drugim ljudima.
»Drugim riječima, nema grijeha, pa ni najunutarnjijeg i najtanovitijeg, da je u potpunosti čin pojedinaca i da se isključivo tiče onoga koji ga je počinio.« (RP 16)
Kao što po zakonu uzdizanja »svaka duša što se uzdiže, uzdiže i svijet«, tako isto po zakonu pada »duša koja se grijehom srozava, sa sobom srozava Crkvu, a u nekom smislu i čitav svijet« (RP 16).

Prema tome grijeh svakog čovjeka pojedinca ima opasnih posljedica na cijelu crkvenu zajednicu i ljudski rod.
Neki grijesi pak samim svojim činom predstavljaju izravan »napad na (bližnjega) brata« i uvreda su Bogu jer vrijeđaju bližnjega.
»U tom smislu društveni je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu« (RP 16), jer je uperen protiv ljudske osobe, njegove slobode i dostojanstva; protiv općeg dobra i njegovih zahtjeva i odnosa između različitih ljudskih zajednica.
Zato kada Crkva govori o grešnim situacijama i o društvenim grijesima ističe da to ponašanje nije samo vladanje skupina, blokova i država, nego je to i plod brojnih osobnih grijeha.
»U korijenu bilo koje grešne situacije uvijek su ljudi grešnici« (RP 16)

Sve te činjenice su utjecale da su učitelji i teolozi u svjetlu riječi Božje, a posebno Novog Zavjeta, pravili razliku između smrtnog i lakog grijeha.
»Sa svom predajom Crkve – kaže papa – mi smrtnim grijehom nazivamo čin kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što mu ga Bog nudi te se radije okreće sebi samome, nekoj stvorenoj i ograničenoj zbiljnosti, nečemu što je protivno Božjoj volji (conversio ad creaturam). To se može zbiti izravno i formalno, kao što su grijesi idolopoklonstva, otpadništva i bezboštva; to isto se događa i u bilo kojoj neposlušnosti Božjim zapovijedima u teškoj stvari.« (RP 17)


Bl. Ivan Pavao II.

Iako su neki sinodalni oci predlagali trostruko razlikovanje grijeha na: lake, teške i smrtne želeći reći da među teškim grijesima postoji određena stupnjevitost, papa tvrdi: »trajna je istina da postoji bitna i odlučujuća razlika između grijeha koji razara ljubav i grijeha koji ne ubija nadnaravan život: između života i smrti nema mjesta za nešto treće« (RP 17).

Zatim odbacujući svako svođenje smrtnog grijeha na čin »temeljnog opredjeljenja« (optio fundamentalis) protiv Boga, odnosno izričiti i formalni prezir Boga i bližnjega, papa tvrdi da posebni čini mogu u korijenu izmijeniti temeljno opredjeljenje i nadodaje: »Smrtni je grijeh isto tako kad čovjek, svjesno i hotimice, iz bilo kojeg razloga izabire nešto što predstavlja težak nered. Takav izbor uistinu u sebi samome uključuje prezir božanskog zakona, odbacivanje Božje ljubavi prema ljudskom rodu i bilo kojem stvorenju: čovjek se udaljuje od Boga i gubi ljubav.« (RP 17)

Tako pod utjecajem mnogostrukih činilaca moralna savjest kod mnogih ljudi potamni, iskrivi ili umrtvi i oni gube osjećaj za grijeh i time osjećaj za Boga. Kriza savjesti i osjećaja za Boga dovode do gubitka osjećaja grijeha, k njima se pridružuje »sekularizam« koji isključuje Boga i usredotočuje se jedino na kult akcije i proizvodnje koji gleda samo na proizvodnju i užitak, a ne vodi računa da čovjek gubi svoju dušu i osjećaj grijeha.
Taj gubitak osjećaja grijeha dolazi i zbog dvoznačnosti humanističkih znanosti u pouci mladih, u sredstvima priopćavanja, u samom obiteljskom odgoju koji su pod utjecajem sredine u kojoj žive i koja sve relativizira.
K tome još dolazi nijekanje Boga ne samo od strane ateizma već i od strane sekularizacije koja dovodi čovjeka da prekida sinovske odnose s Bogom i da živi kao da Bog ne postoji.

Pa i na području Crkvene misli i života ima propusta koji oslabljuju osjećaj grijeha. U prošlosti se posvuda gledao grijeh, a sada ga nigdje nema; danas se naglašava Božja ljubav mjesto strogosti.
Nažalost ima propusta i u teologiji, propovijedi, katehezi, duhovnom vodstvu pa čak i u praksi sakramentalne pokore kojima se briše istinski osjećaj grijeha. Zato papa kaže: »Ponovna uspostava pravog smisla grijeha jest prvi način da se suočimo s ozbiljnom duhovnom krizom što pritišće čovjeka našeg doba.« (RP 18).

Ali ne postoji samo mysterium iniquitatis grijeha, niti je on glavni činilac, a još manje pobjednik.
Čovjekov bi grijeh kao razorna snaga bio pobjednik i spasenjski Božji naum bi ostao neispunjen ili promašen, da u dinamizam povijesti nije uključen i mysterium pietatis. Bog je ušao u ljudsku povijest, uzeo našu narav da bi na svome tijelu pobijedio grijeh i donio nam spasenje.
To »otajstvo ili sakrament pobožnosti jest dakle otajstvo samoga Krista. To je (...) otajstvo utjelovljenja i otkupljenja, punog Vazma Isusa, Sina Božjega i Sina Marijina: otajstvo njegove muke i smrti, njegovog uskrsnuća i proslave« (RP 20).
U tom otajstvenom životnom počelu što »Crkvu čini kućom Božjom, stupom i uporištem istine«, kršćanin »da ne bi griješio ili da bi se oslobodio grijeha, u sebi ima samoga Krista i otajstvo Krista koji je otajstvo pobožnosti« (RP 20).

Stoga je dužnost kršćanina da odgovori svojom osobnom pobožnošću na tu očinsku Božju pobožnost.
»I u tom se smislu pobožnost, kao snaga obraćenja i pomirenja, sučeljava s bezakonjem i grijehom.« (RP 21)
Kad kršćanin prihvaća otajstvo Krista i promatra ga, ono mu daje nužnu duhovnu snagu kako bi svoj život provodio po evanđelju i podržava ga da se čuva grijeha, da se dostojno vlada »„u kući Božjoj koja je Crkva Boga živoga” (1 Tim 3,15) jer je on sada Sin Božji« (RP 21).

Na taj način put obraćenja neće biti neka apstrakcija, nego konkretni život koji se otvara vrednotama. Potaknut glasom božanske Istine u svojoj savjesti čovjek će priznati da je »začet u bezakonju« (usp. Ps 51[50],7) i postati svjestan da je grešan, da upada u grijeh, jer bi drugačije sebe varao (usp. 1 Iv 1,8).

Bog ne uzmiče pred našim grijesima i uvredama već ispunja svoja obećanja, jer je bogat milosrđem (usp. Ef 2,4). Njegova ljubav prema nama moćnija je od grijeha, snažnija i velikodušnija od naših uvreda i jača od smrti. Ta se ista ljubav utjelovila za nas, muku i smrt podnijela i otkupila nas »plaćom svoje krvi«. Zato iz nas izbija zahvalnost i govorimo: »D, Gospodin je bogat milosrđem«; »Gospodin jest milosrđe« (RP 22).


Oprošteno ti je!

III. PASTORAL POKORE I POMIRENJA

Crkva je dakle suočena s čovjekom kojega je grijeh zahvatio u samu srž njegova bića, a i s cijelim ljudskim svijetom ranjenim grijehom.
Ona zna da nesuzdrživa želja ljudskog srca da se oslobodi od grijeha jest milost Krista Gospodina koji već djeluje u njemu i u svijetu snagom otkupljenja.
Stoga »prirodno je poslanje Crkve, koja nastavlja otkupiteljsko djelo svojega božanskog Utemeljitelja, da u srcu čovjeka budi obraćenje i pokoru te mu nudi dar pomirenja« (RP 23).
Ona bi »iznevjerila jedan bitan oblik svoje naravi i zanemarila bi jednu od svojih prijeko potrebnih zadaća kad ne bi jasno i odvažno, u zgodno i nezgodno vrijeme propovijedala „riječ pomirenja” (usp. 2 Kor 5,19) i kad ne bi svijetu nudila dar pomirenja« (RP 23).
Tu službu Crkve, zasnovanu na načelima vjere, možemo nazvati pastoral pokore i pomirenja.

Za promicanje pokore i pomirenja Crkvi su povjerena od samog njezinog Utemeljitelja na poseban način dva sredstva: kateheza i sakramenti da preko njih stupi u kontakt i dijalog s čovjekom u cilju trajnog i obnovljenog života unutar Crkve, s drugim zajednicama, organizacijama i strukturama koje se bore da se premoste sukobi i svi zajedno porade na uspostavi sloge među ljudima i mira u svijetu.
Pastoralni je dijalog potreban na različitim područjima života i različitim razinama, a posebno dijalog pomirenja, obraćenja i pokore kao osnova trajne društvene obnove i mira među narodima. Zatim započeti ekumenski dijalog s Crkvama i crkvenim zajednicama kao i drugim zajednicama ljudi koje traže Boga treba podupirati i izbjegavati svako nepovjerenje, kolebljivost i odlaganje kao i »olaki optimizam« (RP 25).

Kateheza je dakle prvo sredstvo što ga valja upotrijebiti u pomiriteljskom djelovanju Crkve i mora se zasnivati na biblijskom učenju, osobito na učenju Novog Zavjeta da čovjek učini »obrat duha« kako bi se »okrenuo Bogu« (RP 26).
Blizina s riječju Božjom pospješuje odgoj čovjeka za vrijednost pokore i pomirenja.
»Mogućnost za to često pružaju biblijska čitanja te obred mise i drugih sakramenata, kao i prigode u kojima se oni slave.« (RP 26)
Zatim mnogostruke druge prilike, kao što su propovijedi, predavanja, rasprave, kružoci, tečajevi vjerske kulture i društvenog nauka Crkve, pučke misije i sl. su »valjano oruđe odgoja u vjeri, a i u pitanjima pokore i pomirenja« (RP 26).
Od Crkvenih se pastira očekuje – kako je podsjetila Sinoda – kateheza o savjesti i njezinom oblikovanju; o osjećaju grijeha; o napasti i napastima; o postu; o milostinji; o eshatološkoj svrsi Crkve; o pomirenju čovjeka s Bogom, sa sobom samim, sa svojom braćom i sa svim stvorenjima; o četiri posljednje stvari čovjeka: smrt, sud (posebni i opći), pakao i raj.

Posebno sredstvo u pastoralu pokore i pomirenja jesu sakramenti, jer »svaki je sakrament znak ne samo sebi vlastite milosti nego i pokore i pomirenja« (RP 27).
Sasvim je sigurno da je krštenje »kupelj spasenja«; potvrda »kao dovršenje krsta i sakrament inicijacije«; euharistija »sakrament posvećenja, znak jedinstva, veza ljubavi«; sakrament reda daje Crkvi pastire koji trebaju biti ne samo učitelji i vođe nego i »svjedoci i djelatnici jedinstva, graditelji Božje obitelji, branitelji i čuvari zajedništva i obitelji protiv klica podijeljenosti i raspršenosti«; sakrament ženidbe »znak je Kristove ljubavi prema Crkvi«; bolesničko pomazanje »znak je konačnog obraćenja Gospodinu, kao i posvemašnjeg prihvaćanja boli i smrti kao i pokore za grijehe« (RP 27).



Ipak, među svim sakramentima, jedan koji često nazivamo ispovijed zbog priznavanja grijeha, možemo u potpunosti i na vlastiti način smatrati sakramentom pokore – per excellentiam -, »pa je on stoga sakrament obraćenja i pokore« (RP 27).
Istina je, Crkva je uvijek vrednovala brojne i raznolike liturgijske i paraliturgijske oblike pokore, kao i one asketske naravi; ali »ipak od svih tih čina nijedan nije znakovitiji božanskije djelotvorniji niti uzvišeniji a istodobno pristupačniji u samom svojem obredu od sakramenta pokore« (RP 28).

Često se ponavlja da je »sakrament pokore u krizi« (RP 28). Zato su sinodalni oci pokušali osvijetliti uzroke te krize i zacrtati put za pozitivno rješenje na dobrobit cijelog ljudskog roda.
Istodobno Sinoda je potvrdila jasnu vjernu Crkve o tom sakramentu što »svakome kršćaninu i čitavoj zajednici vjernika daje sigurnost u oproštenje snagom moći Kristove otkupiteljske krvi« (RP 28).
Dobro je bilo obnoviti i ponovno potvrditi tu vjeru Crkve upravo u naše vrijeme kad se odviše isticalo ono negativno u samom sakramentu.
»Doista, sakrament ispovijedi izložen je brojnim opasnostima kao što su: s jedne strane, potamnjelost ćudoredne i vjerske svijesti, gubitak osjećaja grijeha, razobličenje pojma kajanja, nedovoljna revnost za istinski kršćanski život; s druge strane, tu i tamo rašireno je shvaćanje po kojem se opraštanje može od Boga izravno dobiti, pa i redovitim putem bez pristupanja sakramentu pomirenja, kao i uhodano pristupanje tom sakramentu bez posebne revnosti i duhovne samoniklosti, što je možda posljedica izobličenog i pogrešnog poimanja učinaka tog sakramenta.« (RP 28)

Posebno se naglašava Kristova vlast otpuštanja grijeha koju je On povjerio svojoj Crkvi, odnosno apostolima da je prenose svojim nasljednicima, a ostvaruje se kroz »lik službenika sakramenta pokore« - ispovjednikom koji kao na oltaru kad slavi euharistiju i kao u svakom sakramentu, djeluje »in persona Christi« (RP 29).


"In persona Christi"

Tako preko ispovjednika u otajstvu opraštanja grijeha Krist se očituje »uistinu kao čovjekov brat, milosrdan, vjeran i supatnički veliki svećenik, pastir koji uvijek traži izgubljenu ovcu, liječnik koji iscjeljuje i krijepi, jedincati učitelji koji uči istinu i pokazuje Božje putove, sudac živih i mrtvih, koji sudi po istini, a ne po pravdi« (RP 29).
Budući da je ta svećenikova služba najteža i najosjetljivija, najnapornija i najzahtjevnija, »ispovjednik nužno mora imati ljudske odlike razboritosti, nenametljivosti, rasuđivanja, odvažnosti prožete blagošću i dobrotom« (RP 29).
Na tu se službu također treba pripraviti potpunim spoznajama u različitim područjima teologije, pedagogije, psihologije, metodologije razgovora kao i življenjem dubokog i iskrenog duhovnog života.

Ispovijed je »poseban sakrament za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja« koji je ustanovio sam Gospodin Isus i povjerio svojoj Crkvi »kao dar svoje dobrohotnosti i svojeg „čovjekoljublja” (usp. Tit 3,4) što se ima svima ponuditi« (RP 30) da bi vjernici koji su pali u grijeh primili milost i pomirili se s Bogom.
Zato je uvjerenje Crkve »da je za kršćanina sakrament pokore redovit put da zadobije oproštenje i otpust teških grijeha počinjenih nakon krštenja« (RP 30).
Sakrament pomirenja ima veliku ulogu u životu kršćanina, jer taj sakrament koji je »istodobno sudište milosrđa i mjesto duhovnog iscjeljenja« ima »terapeutsko i liječilačko obilježje« zato što pomaže pokorniku da spozna i ispovijedi svoje grijehe i kao »lijek spasenja« čini ga sposobnim da postane svjedok pomirenog života.

Radi toga »ispit savjesti« koji se traži kao priprava za sakrament pomirenja potreban je kao nužni preduvjet priznavanja grijeha i radi odgoja u ispravnosti i čistoći ćudoredne savjesti pokornika.
»Ipak najbitniji čin pokore jest pokornikovo pokajanje, naime jasno i odlučno odbacivanje počinjenog grijeha, a istodobno odlučnost da ga više neće počiniti zbog ljubavi što je ima prema Bogu i koja se rađa s kajanjem.« (RP 31)
Zato osobna »ispovijed grijeha je liturgijski čin« i »znak susreta grešnika s posredništvom Crkve u osobi službenika« (RP 31) s Bogom ljubavi i milosrđa, odnosno povratak rasipnog sina u zagrljaj svojega Oca.
»Shvatljivo je stoga da priznavanje grijeha redovito mora biti pojedinačno a ne skupno jer i sam je grijeh duboko osobna stvar.« (RP 31)



Tako će pokornik dobiti »odrješenje« grijeha od svećenika, »službenika opraštanja« Božjega čije »milosrđe je snažnije od krivnje i uvrede« (RP 31) i »pokoru« koju treba činiti kao zadovoljštinu za počinjene grijehe koja mora biti »znak osobnog zauzimanja što ga je kršćanin pred Bogom prihvatio u sakramentu da započne novo bivovanje« (RP 31).

Iako nema ništa »osobnije ni intimnije« od sakramenta pomirenja »u kojem se grešnik nalazi pred Bogom sâm sa svojom krivnjom, svojim kajanjem i svojim pouzdanjem«, jer nitko se namjesto njega ne može pokajati niti u njegovo ime zatražiti oproštenje, ipak se ne može zanijekati istodobno »ni društveni značaj toga sakramenta u kojem cijela Crkva bilo da je riječ o vojujućoj, trpećoj ili nebeskoj – pritječe u pomoć pokorniku i iznova ga prihvaća u svoje krilo, to više što je cijela Crkva bila povrijeđena i ranjena njegovim grijehom« (RP 31).
Osobno pomireni čovjek s Bogom postaje novi čovjek pomiren sam sa sobom koji se pomiruje s braćom, s Crkvom i sa svima stvorenim i tako rađa pomireni svijet.
Ta dva obilježja individualnosti i crkvenosti sakramenta pomirenja nastojao je Ordo Paenitentiae što ga je proglasio Pavao VI. jasno istaknuti i ostvariti u samome slavlju.

Taj Ordo Paenitentiae, po uputama II. Vatikanskog sabora, predvidio je tri obreda koja omogućuju da se slavljenje sakramenta pokore prilagodi određenim pastoralnim okolnostima.
»Prvi oblik – pomirenje pojedinih pokornika – jest jedini normalan i redovit način slavljenja tog sakramenta, pa se on ne smije izbaciti iz upotrebe niti se smije zanemarivati.
Drugi oblik – pomirenje više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrešenjem – premda svojim pripravnim obredima omogućuje da se jasnije istakne zajedničarsko obilježje sakramenata, zapravo poštuje prvi oblik u najvažnijem dijelu sakramenta, naime u pojedinačnoj ispovijedi i odrješenju grijeha, pa se prema tome može izjednačiti s prvim oblikom u onome što čini bit obreda.
Naprotiv, treći oblik – pomirenje više pokornika s općom ispovijedi i odrešenjem – jest izuzetak, pa se ne može prepustiti slobodnom izboru, nego je podložan posebnim propisima.« (RP 32)

Prvi oblik omogućuje da se vrednuju više osobni aspekti pokorničkog puta i omogućuje da sakramentalno slavlje što bolje odgovara stvarnom položaju pokornika. Tu je moguće također spojiti sakrament pokore s duhovnim vodstvom. Potrebno je odgajati vjernike da i za samo lake grijehe pristupaju sakramentu pokore, jer i manje važni grijesi vrijeđaju Boga i ranjavaju Crkvu, Kristovo tijelo.

Drugi oblik slavljenja, upravo svojim zajedničarskim obilježjem, naglašava na poseban način ulogu Božje riječi što se zajednički sluša i koja »ima drugačiji učinak od sasvim zasebnog pojedinačnog čitanja, te bolje ističe crkveni značaj obraćenja i pomirenja«. (RP 32).
Služba Božje riječi je, kao i svim sakramentima, sastavni element pomirenja i pokore zato što Riječ Božja obraća i dovodi ljude k Bogu, a sakramentalno odrješenje to djelo obraćenja dovršuje.
»Tako će se pokorniku pomoći da otkrije kako on zapravo proživljava događaj spasenja koji može u njegovu srcu pobuditi nov životni polet i pravi mir.« (RP 32)
Taj oblik slavljenja ima osobito značenje u različitim trenucima liturgijske godine, posebno u prigodama jakih liturgijskih vremena: adventa i korizme i prigodom događaja što su od osobitog pastoralnog probitka kao što su vigilije velikih blagdana, hodočašća, godišnjice i druga slavlja od osobite važnosti.
U takvim prigodama potrebno je osigurati dovoljan broj ispovjednika.



Uz ta slavljenja traži se također »da se u svakoj crkvi točno odredi posebno vrijeme za slavljenje sakramenta te valja odgajati vjernike, osobito djecu i mladež, da to redovito obdržavaju, izuzevši slučajeve nužde kad se dušobrižnik mora uvijek pokazati spremnijim da rado prihvati svakog koji mu dođe« (RP 32).

Treći oblik slavljenja sakramenta pokore s općim odriješenjem »ne može postati redovit oblik te se ne može niti smije upotrebljavati osim u „slučaju teške nužde”« i kada postoji »razlog pastoralne naravi« i to tako da »ostaje stroga obaveza da se pojedinačno ispovjede teški grijesi prije ponovnog pristupa drugom općem odrješenju«, jer je sinoda potvrdila nepromijenjeno učenje Crkve od apostolske predaje da »pojedinačna i cjelovita ispovijed grijeha s pojedinačnim odriješenjem jest jedini redovni način kojim se vjernik, svjestan teškog grijeha, pomiruje s Bogom i Crkvom« (RP 33). Zato »u novim liturgijskim propisima, a nedavno i u novom Zakoniku kanonskog prava (Kanoni 961-963), točno su određeni uvjeti kada je dopušteno slaviti »obred pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i s općim odriješenjem« (RP 33).

Ovim upozorenjem na nauk i zakon Crkve, sv. Otac Ivan Pavao II. želio je u svim pastirima Crkve usaditi živ osjećaj odgovornosti što ih mora voditi kad obavljaju svete sakramente koji nisu njihovo vlasništvo i zato nemaju nikakvo pravo da ljudske savjesti prepuste nesigurnosti i zabuni. Sakramenti i savjesti su svete stvari – kaže papa - »i od nas zahtijevaju da im služimo u istini« (RP 33).

ZAKLJUČAK

Sakrament pokore i pomirenja je radosni događaj spasenja. On nije ustanovljen samo za vjernike već i za sve nas svećenike koji smo »službenici pokore«, ali koji smo – i to moramo biti - »njegovi korisnici«, jer duhovni i pastoralni život svakog svećenika, kao i život njegove braće laika i redovnika »ovisi o osobnom, predanom i savjesnom prakticiranju sakramenta pokore« (RP 31).
Zato ako svećenik želi biti dobar i djelotvoran službenik pokore i Božje ljubavi, milosrđa i opraštanja »treba pristupati izvoru milosti i svetosti prisutnom u tom sakramentu« (RP 31).
Radi toga po svojoj nutarnjoj logici taj veliki »sakrament poziva sve nas, Kristove svećenike, da s novim žarom pristupamo osobnoj ispovijedi« (RP 31).

Ako svećenik sam bude redovno pristupao tome sakramentu pomirenja i pokore onda će u dosljednosti istine i nauci Crkve moći bolje suosjećati u ljubavi i milosrđu sa svim grešnicima, a pogotovo s onima koji zbog objektivnih razloga se ne mogu približiti božanskom milosrđu preko sakramenta pokore i euharistije kao što je »slučaj rastavljenih i ponovno vjenčanih ili općenito vjernika koji skupa žive suprotno zakonu«, kao i svećenika koji se, »odustavši od teških obaveza preuzetih na vlastitom ređenju, nalaze u iregularnim situacijama« (RP 34). Za svu tu našu braću i sestre koji trenutačno nemaju objektivne uvjete da bi pristupili sakramentu pomirenja i pokore postoje i mnogi drugi načini susreta s Gospodinom i pokore koji »mogu pripraviti put k punom pomirenju, u čas koji je jedino Providnosti znan« (RP 34).
Svima njima treba očitovati punu majčinsku dobrotu Crkve i »nijedan se od te braće ne smije osjetiti od Crkve napuštenim« (RP 34).

Poticaj na pomirenje i pokoru jest želja Sinode i apostolske pobudnice da ljudi prihvate evanđeoski poziv »Obratite se i vjerujte u radosnu vijest« (Mk 1,15) tako da bi čovjekovo srce ozdravilo od grijeha kojim se ruši harmonija s Bogom i braćom. Ta papina pobudnica završava riječima ohrabrenja i nade, pozivom na pomirenje i pokoru, jedinstvo i mir. Zazivom Presvetog Trojstva i preporukom u zagovor bezgrešnog srca Marije, Majke Isusove, u kojoj je ispunjeno »Božje pomirenje s ljudskim rodom«, Ivan Pavao II. želi da svi vjernici »u poslušnosti i vjeri« prihvate »upute, naputke i smjernice sadržane u ovom dokumentu« (RP 35) i da ih provedu u djelo za svoje osobno spasenje i na dobrobit cijeloga čovječanstva.



Literatura:
1. Papa Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica »Pomirenje i pokora – Reconciliatio et Paenitentia«, Rim, 2. prosinca 1984.;
2. Stjepan Čovo, Apostolska pobudnica »Pomirenje i pokora« u: Služba Božja, br. 3-1985., str. 179-193,;
3. Vojko Devetak, Sakrament pomirenja i pokore, u: Služba Božja, br. 1-1987., str. 49-59,;
4. IDEM, br. 3-1987., str. 225-237,;
5. IDEM, br. 4-1987., str. 308-320,;


- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se