| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
SVETI NIKOLA TAVELIĆ SVEĆENIK I MUČENIK 14. STUDENI Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas sveta Crkva slavi blagdan sv. Nikole Tavelića, svećenika Reda Manje Braće i mučenika. Nikola Tavelić rodio se oko 1340. g. u našem gradu Šibeniku. Kao mladić stupio je u franjevački red i oko 1365. postao je svećenik. Radio je najprije 12 godina kao misionar u Bosni među hereticima, tzv. »bogumilima«. Zatim je pošao u Svetu Zemlju. Od jeseni 1383. g. radi u Palestini sa Deodatom iz Ruticinija, Petrom iz Narbone i Stjepanom iz Cunea. U Jeruzalemu je Nikola Tavelić s tom trojicom svojih drugova, zbog javnog propovijedanja kršćanske vjere, stekao palmu mučeništva 14. studenoga 1391. godine. Nakon svoje mučeničke smrti odmah je slavljen kao svetac u Šibeniku i u franjevačkom redu. Štovanje mu je odobrio papa Lav XIII. godine 1889. Svetim ga je proglasio papa Pavao VI u Rimu, 21. lipnja 1970., u prisustvu velikog broja Hrvata. On je prvi kanonizirani svetac Hrvat. Evo što kaže papa Pavao VI. u apostolskom pismu kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. »Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetog Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjeri svetoga utemeljitelja koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi vrlo velike pobožnosti, da su provodili vrlo krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih vrlo mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onom času kada su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje. (...) Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo. Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču i raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.« (Iz Djela pape Pavla VI., AAS LXIII [1971.], str. 346-353) Tako su se, dakle, na ovim Božjim prijateljima doslovce ispunile svetopisamske riječi Knjige mudrosti: »Ako su u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika, jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu.« (Mudr 3,4-6) Ni smrt ih, dakle, nije mogla rastaviti od Božje ljubavi, jer je njihova životna sudbina bila tijesno povezana s Kristovom. Isus sam nam je svojom smrću očitovao ljubav svoga Oca, a svojim uskrsnućem je naše nevolje i patnje preobrazio u pobjedu. Zato je snaga mučenika u nepokolebljivu uvjerenju da iza i ispred njih stoji Isus Krist, Sin Božji i naš Otkupitelj i Spasitelj za Boga su oni spremni položiti i život kad je to potrebno. Oni svoje pouzdanje nisu stavljali u ljude nego samo u Krista koji jedini može pomoći i koji se neprestano zauzima kod Oca nebeskoga za nas. Stoga i kaže sv. Pavao apostol: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Glad? Golotinja? Progonstvo? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.« (Rim 8,35.37) U Kristu Isusu naši mučenici su pobijedili i smrt koja im je osigurala vječnu nagradu za koju nitko živ nije siguran. Mučenici su pobijedili svijet i đavla, Sotonu, zavodnika svih ljudi, jer su bili ojačani Kristovom krvlju na križu i na oltaru; a sa svoje strane nisu se bojali svjedočiti za Isusa. To su činili u prvom redu svojim životom, a nakon što su redovito živjeli izgledno, svoj su život zaključili i odvažnom riječju iza koje je stajala i mučenička krv vlastitoga života. Oni su uvijek bili potpuno svjesnih Kristovih riječi: »Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga.« (Lk 9,23-24) Stoga je Gospodin i kazao da treba ustrajati do kraja (Mt 24,13), kao što je sam cijeli život proveo u siromaštvu i radu, kasnije u neprestanom kretanju i propovijedanju, a na koncu umro na križu. Toga su se držali svi mučenici, koji su ponajviše svojim dobrim djelima zaslužili milost mučeničke smrti i konačno spasenje. Prema tome to vrijedi i za nas koji se nalazimo u mnogo manjim mukama od mučenika. Oni su bili do kraja Bogu vjerni, jer su znali da je on nadasve vjeran i da će ih obilato nagraditi za sve što su dobra učinili i zla pretrpjeli. Ta ista nagrada čeka sve nas, ako i mi kao i mučenici ostanemo vjerni Bogu i Kristovu evanđelju spasenja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mudr 3.1-9 Ps 124 (123) Rim 8,31-39 Lk 9,23-26 |