13.09.2010., ponedjeljak
SVETI JUSTIN
|
SV. JUSTIN, MUČENIK ČETVRTAK VIII. NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) 1. LIPNJA Puna su nebesa i zemlja slave Gospodnje »Slijepac mu reče: Učitelju moj, da progledam.« (Mk 10,51) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Sv. Justin Danas sv. Crkva slavi spomendan svetoga Justina, mučenika. Justin, filozof i mučenik, rođen je u poganskoj obitelji u gradu Flavia Neapolis (Nablus) u Samariji početkom II. stoljeća. Obrativši se na kršćansku vjeru, mnogo je pisao u obranu vjere. Sačuvane su nam dvije Apologije i Dijalog s Trifunom. U Rimu je otvorio školu i držao javne rasprave. Mučeništvo je podnio zajedno s drugovima u vrijeme cara Marka Aurelija oko 165. godine. Današnji svetac i mučenik nas podsjeća svojim spisima i životom na dužnost da za sve i sa svima imamo Boga slaviti i zahvaljivati mu. Na to nas želi navesti i odlomak iz knjige Sirahove koji smo malo prije čuli i koji govori o slavi Božjoj kako se ona javlja u prirodi i u povijesti izabranog naroda Božjega. Sve to treba u nama pobuditi divljenje Božjim djelima koje treba uroditi slavljenjem Stvoritelja. »Riječima Gospod stvori djela svoja, i sve se stvoreno pokorava volji njegovoj.« (Sir 42,15) Kao što sunce sve sjajno obasjava tako i sva Gospodnja djela odražavaju njegovu slavu jer su njome posve prožeta. Toliko je to istina da to nije ovisno tek od uviđanja anđela. Nego čitav svemir sam po sebi opstoji u Božjoj slavi. Ali iznad svega čovjek je najuzvišeniji Božji stvor. Stoga promatranje divnih Božjih djela u prirodi mora čovjeka dovesti do toga da Boga slavi. »On je uredio čudesna djela svoje mudrosti, jer je jedini od vječnosti do vječnosti. Niti mu se što može dodati niti oduzeti, i njemu savjet ničiji ne treba. Kako li su divna sva djela njegova, kao sjajna iskra njihov je prizor.« (Sir 42,21-22) Bog je savršeno stvorio sva počela (elemente) svijeta i naredio je da se mijenjaju vremena. »Sve to živi i traje dovijeka i u svakoj prilici sve je poslušno. Sve je dvostruko, jedno prema drugome, i ništa nije stvorio nepotpuno.« (Sir 42,23-24) Čovjeka je stvorio na svoju sliku i podvrgao mu sva čudesna stvorenja, da u svemu što je Bog stvorio upravlja kao njegov namjesnik i da u divotama Božjih djela neprestano slavi svoga Stvoritelja. Bog je »izmjerio dubinu bezdana i srca ljudskog i prozreo sve tajne njihove. Jer Svevišnji ima svoju spoznaju koja postoji i promotrio je znake vremena. (...) Nijedna mu misao promaći ne može, ni jedna se riječ ne može njemu sakriti.« (Sir 42,18-20) A da bi čovjek mogao sve to uvidjeti i u svim stvorenjima slaviti svoga Boga, potrebno mu je da progleda očima vjere. Ta vjera je također otvorila oči slijepome prosjaku Bartimeju sinu Timejevu. Zadnje Isusovo čudo prije njegova mesijanskog ulaska u Jeruzalem učinjeno je baš na tom slijepcu iz Jerihona. Kao pravi orijentalni prosjak Bartimej se nije dao ušutkati, nego je naprotiv još jačom vjerom vapio za pomoć. »Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: „Sine Davidov, smiluj mi se!”« (Mk 10,47-48) Gospodin se u gužvi naroda najednom zaustavi i dade ga pozvati. »I pozvaše slijepca sokoleći ga: „Ustani! Zove te!” On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu.« (Mk 10,49-50) Zatim je uslijedilo čudo i slijepčevo pridruženje Isusovim pratiocima. »Isus ga upita: „Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!” I odmah progleda i uputi se za njim.« (Mk 10,51-52) »S pravom oci tu vide jednostavno čitav ljudski rod. Slijep je naime ljudski rod – kaže papa Grgur Veliki. Grijeh je u zemaljskom raju čovjek postao prosjakom na putu. Prosjak jer je lišen svojih najboljih dobara; slijep, jer mu je duh potamnio; na putu jer je istjeran iz domovine. Njegov je spas bio što je prošao Isus, Davidov sin! U toj riječi čitavo utjelovljenje, čitavo evanđelje! A tu nije više spomenut samo dolazak, jer je (Gospodin) već pri kraju puta, ide ususret smrti. Tako je njegovo dolaženje k ljudima u stvari mimohod s njima na istom putu. (...) U sudbini je slijepca označena sudbina učenika i sudbina svijeta: na križnom će putu oni svi progledati! Kristova će smrt postati njihov život, njegovo uskrsnuće, njihovo veliko vazmeno slavlje.« (Dillersberger) Sve to nam govori da naš svakidašnji susret s Kristom bi morao preobraziti naš život. Isusove riječi bi nam trebale sve više otvarati oči duše kao svetom Justinu kojega su od poganskog filozofa učinile kršćanskim Svecem i Mučenikom. To će se i nama dogoditi, koliko svaki od nas ponizno i ustrajno vapije kao slijepi prosjak Bartimej: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« (Mk 10,47) i još konkretnije: »Učitelju moj, da progledam.« (Mk 10,51). U svakom slučaju, najvažnije je to da se spasonosnom vjerom svakog dana iznova uputimo i ustrajno idemo za Kristom našim Gospodinom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 42,15-25 (Voly 42,15-26) Ps 33 (32) Mk 10,46-52 |