13.09.2010., ponedjeljak
Svi Sveti
|
BLAGDAN SVIH SVETIH (1. studeni) »Blaženi čista srca jer će Boga gledati«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas sveta Crkva katolička slavi širom svijeta blagdan Svih Svetih, odnosno blagdan tolike naše braće i sestara koji su postigli vječno blaženstvo u kraljevstvo Božjem. Ova svečanost je poziv svima nama da prođemo isti put kojim su sveci prošli, odnosno put našeg suobličenja s Kristom, a koji u ovom zemaljskom razdoblju našega života se pokazuje obasut trnjem kao i za Krista, jer je On prvi za nas bio siromašan, gladan, žedan, progonjen, žalostan, mučen i raspet na križu. Zato blagdan Svih Svetih, iako nas svom snagom privlači nebu, ipak nas ne smije odvojiti od naših svagdašnjih mukotrpnih obaveza ovdje na zemlji – gdje u poniznosti i u potpunom darivanju Bogu i ljudima sazrijeva naša svetost koja nas već od ovog života povezuje u zajedništvo ljubavi sa svima onima koji su nas pretekli u slavi nebeskoj. Sveci su naši prijatelji ne samo zato što se zanimaju za nas ii što nam pomažu u našoj borbi ovdje na zemlji već i zato što smo mnoge od njih susreli u našem životu, živjeli s njima, radili, molili se i trpjeli, oni su nam govorili, smiješili nam se, veselili se i radovali s nama. Stoga sveci koje danas slavimo su svi oni istiniti, pravi i dobri kršćani koji su živjeli u jednostavnosti i radosti svoju vjernost Kristu iako nisu čudesa činili niti su upisani u službeni katalog svetaca. To su naši roditelji, naša djeca, naša rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi i mnogi drugi, milijuni i milijarde ljudi i žena, nepoznati većini od nas, ali poznati Bogu. Svih ovih Božjih prijatelja mi danas slavimo spomendan, divimo se njihovu životu i smrti i molimo ih za bratsku pomoć s neba. I za dar njihova primjena kršćanskog života i za svjedočanstvo ljubavi što su dali Gospodinu Isusu zahvaljujemo se Bogu. Riječ Božja koju smo slušali u različitim biblijskim čitanjima današnjeg blagdana pokazuje nam »put« kojim moramo obavezno ići da bi i mi ostvarili »svetost« koju Bog traži od svakoga od nas. U suštini, to je put »blaženstava« ili radikalnog i potpunog preobraženja duha po kojem vjernik ostvaruje svoj susret s Bogom živeći »vrijednosti« koje nam on predlaže. A »vrijednosti« koje Bog predlaže čovjeku su one koje potvrđuju Božju »vlast« nad ljudima koja isključuje svaku »samodostatnost« stvorenja. Isus Krist nam govori da se prava sreća sastoji u biti »siromašan u duhu« (Mt 5,3), odnosno u siromaštvu koje se prihvaća nutrinom, ne trčeći ludo za ovozemaljskim bogatstvom ako ga se nema niti biti vezan ropski za njega ako ga se ima, nego biti spreman podijeliti ga sa svima onima kojima je potrebna naša pomoć. Biti »siromašan u duhu« znači iznad svega ne biti nerazborito privržen samome sebi, ne vezati se za svoje vlastite poglede, za svoja prava pa čak niti za svoj život već biti spreman i darovati ga drugima, ako je to potrebno, kao što je to učinio i Krist. Ova temeljna i potpuna preobrazba našega duha potrebna nam je također da bi mogli shvatiti i druga blaženstva. Samo pod tim uvjetom možemo biti sretni i onda kada smo »tužni«, »gladni i žedni...«, »progonjeni zbog pravednosti« i radi naše »vjere« u Boga kao i onda kada smo »blagi«, »milosrdni«, »čista srca« i »mironosioci«. Sve to ne bi imalo nikakve vrijednosti u sebi ako nam ne bi pomoglo da otkrijemo »blago« za koje vrijedi i život svoj žrtvovati, a to je »kraljevstvo Božje i njegova pravda« (Mt 6,33). Ako smo spremni da iz ljubavi prema Bogu podnosimo glad, žeđ, nasilje i progonstva, onda to kraljevstvo Božje djeluje i ostvaruje se već ovdje na zemlji u našim dušama i srcima i nije potrebno čekati svršetak našega života, svijeta i povijesti za njegovo ostvarenje. »Kraljevstvo Božje« posjeduju već svi oni koji su »siromašni duhom« i »progonjeni radi pravednosti«, odnosno zbog njihove vjernosti Kristu. Već u ovome životu Bog kraljuje u dušama i srcima svih onih koji njega traže i ljube iznad svega. Sve to u konačnici zapravo znači »imati čisto srce«: »Blaženi čista srca jer će Boga gledati« (Mt 5,8). Čistoća srca je zapravo to duhovno raspoloženje potrebno za susret s Bogom. Bog ne gleda na vanjštinu naših djela već na našu nutrinu iz koje proizlaze namjere koje motiviraju naše ponašanje i čine da vidi da li se slažu ili ne sa njegovom svetom voljom. Tko je »čista srca« taj uvijek traži u svakoj svojoj misli, osjećaju i djelu ono što se sviđa Bogu jer takav čovjek ga zaista uvijek susreće na svome putu i vidi ga svaki trenutak. S druge strane, baš zato što se Bog učinio vidljivim u Kristu, ako živimo u iskrenosti i odanosti (lojalnosti) njegovo Evanđelje i ono što ono zahtjeva, mi iznova susrećemo Boga po Kristu, vidimo ga tako da ga možemo učiniti vidljivim i za druge. Na taj način naš život postaje trajno svjedočanstvo nevidljivome Bogu koji postaje tako »vidljiv« u svemu onome što mislimo i radimo. Tako sve postaje »liturgijski« čin u nama gdje od sadašnjeg života promatramo lice Božje. Zato »čistoća« našega tijela je samo jedan aspekt šire, dublje i obaveznije »čistoće srca«, odnosno čitavog našeg života. »Vidjeti Boga« i gledati ga licem u lice stavlja nas u intimnost s njime i otkriva nam divnu stvarnost našega božanskog posinjenja i pripadnosti njegovoj obitelji. Zato je potrebno da nas ljubav Božja preobrazi i učini sličnim Ocu koji nas je stvorio. Ova naša sličnost s Ocem nebeskim je već sada u razvoju, a bit će potpuna onda kad budemo mogli »gledati licem u lice« Boga. Mi rastemo neprestano kao »djeca Božja« sve do našeg potpunog sjedinjenja s Bogom od kojega proizlazimo. »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest« (1 Iv 3,2). »Gledati Boga« jest, dakle, sastavni dio našega bića »djece Božje«. Tu nema nikakvih tajna niti zastora već puno sudjelovanje u životu Boga, Oca. A to sudjelovanje u životu Očevu bit će punije ako mu budemo sličniji, odnosno koliko budemo čišći od svakoga grijeha. »Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist« (1 Iv 3,3). Postoji pred nama gotovo nedostiživ ideal: biti »čisti« kao Bog! Stoga »svetost« nije lako postići, ali uz pomoć Božje milosti i našim svagdašnjim naporima možemo stići i onamo gdje nam se sada čini ludo i pomisliti. Knjiga Otkrivenja nam govori da se »svetost« postiže kroz tešku životnu borbu koju Bog podržava snagom svoje milosti. »Palme« u rukama otkupljenika i spašenika znak su pobjede koju su izvojevali u borbi života. I »bijela haljina« oprana u »krvi Jaganjca« znak je pobjede, a u isto vrijeme ona označuje sačuvano djevičanstvo i bračnu vjernost ili pokajanjem ponovo stečenu ljepotu duše i tijela. A sve to znači da čovjek često treba da osvaja samoga sebe za Boga probijajući se kroz tjesnace obiteljskog i društvenog života da ostvari u sebi i zajedno s drugima Božji naum spasenja. »Svetost« je uvijek jedan oblik »mučeništva« iako se ne prolijeva »krv«, odnosno ona je uvijek put koji vodi k Bogu kroz velike poteškoće i nevolje našega ovozemaljskoga života. »Put« svetosti kojim kršćani moraju ići prolazi kroz »blaženstva« Kristova i preko naših svakidašnjih napora da bi ostvarili naše dostojanstvo »djece Božje«. A da bi to postigli potrebna nam je ne samo pomoć Božje milosti, nego i zaštita naše braće i sestara koji su kroz »velike tegobe« života ušli već u »kraljevstvo Božje«, odnosno u vječni, suživotni i blaženi zagrljaj s Trojedinim Bogom: Ocem i Sinom i Duhom Svetim; s Blaženom Djevicom i Marijom i sa svima svetima. U isto vrijeme ova svetkovina želi živo posvijestiti svima nama da smo svi pozvani na svetost, to jest na što savršeniju ljubav prema Bogu i bližnjemu. I to svaki u sklopu svoga poziva i svoga svakidašnjeg života ondje gdje ga je Božja providnost postavila. A u budućem životu ta naša »svetost« će se u punini očitovati i bit ćemo toga svjesni. To će biti trajno vrelo naše vječne sreće i blaženstva u Bogu, u zajednici s Majkom Marijom i sa svim anđelima i svetima Božjim. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Otk 7,2-4. 9.14 Ps 24,1-2. 3-4ab. 5-6 1 Iv 3,1-3 Mt 5,1-12a |