14.09.2010., utorak
GODINA C - 14. NEDJELJA KR. GOD. 1
|
ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) MIR DOLAZI SAMO OD BOGA  »U koju god kuću uđete, najprije recite: „Mir kući ovoj!” Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.« (Lk 10,5-6) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U naše vrijeme mnogo se govori o miru. Međutim mir je iz dana u dan sve ugroženiji. Mi kršćani vjerujemo u mogućnost mira i trebamo raditi prožeti nadom u njegovo konačno ostvarenje. Mi smo ljudi takvi da kod svake stvari mislimo na ono što nam ona znači, što nam ona donosi. Crkvi je povjereno Evanđelje da ga naviješta svim ljudima i svim narodima do konca svijeta, jer je ono blaga vijest spasenja i mira. A za tim mirom svatko čezne i nitko ga sam ne može postići. Mir se ne može nametnuti. On se može samo izmoliti od Boga i postići zajedničkim trudom oko općeg dobra svih ljudi. Svatko će upućen priznati da nema knjige niti ljudske povelje koja bi svim zajednicama, obiteljima i cijelom svjetskom društvu pružila toliko mira i garancije za nj koliko Kristovo Evanđelje. Već se s tog naravnog stanovništva može vidjeti koliko se blago krije u Evanđelju. Dok svima onima koji ga posve prihvate i po njemu žive Evanđelje postaje izvor mira u najpotpunijem smislu riječi: mira sa samim sobom, s ljudima i s Bogom i rješenje svih životnih problema i poteškoća. Proroci su također u davnini obećavali svome narodu i navješćivali mu taj mir koji samo od Boga dolazi. Tako prorok Izaija poziva svoj narod u zatočeništvu da se veseli sa svetim gradom Jeruzalemom, jer će nadoći vrijeme mira i blagostanja. »Jer ovako govori Gospodin: „Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti. Utješit ćete se u Jeruzalemu.”« (Iz 66,12-14) Prorok zatim poziva na veselje ne samo stanovnike svetoga grada Jeruzalema nego i sve one koji su s njim bili u bilo kojoj vezi. Dakle, svi će spašenici uživati božanske blagodati koje su prikazane ugodnostima što ih majka pruža dojenčetu na svojim prsima. Općenito uzevši, mir širok i velik kao rijeka zaista mora svakoga razveseliti pa će svakome kosti procvasti kao mlada trava, što označuje novi život. A to znači da će se nad svim Božjim slugama očitovati blagodarna Božja ruka. Za sva ta Božja obećanja, kojih zalog uživamo u Crkvi, u odgovoru sa Psalmistom slavimo Boga i pozivamo svu zemlju da mu kliče. Zahvalnost dugujemo Bogu kao zajednica i svaki pojedinac za sebe. Zato naša pripadnost Kristu u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća oslobađa nas svake uvjetovanosti društva koje nas okružuje i donosi nam duhovni procvat i mir. Stoga bi svaki kršćanin trebao, poput apostola Pavla, reći za sebe samoga da se ne ponosi ničim drugim osim križem Gospodina našega Isusa Krista. Pavao je Isusa toliko ljubio i slijedio da je mogao izjaviti kako je po križu svijet njemu mrtav i on svijetu. Na nj svijet više ne može računati, jer je on »s Kristom razapet na križ« (Gal 2,19). To znači u prvom redu mističnu smrt doživljenu u krštenju, a što je podloga njegova odricanja u moralnom smislu. I mi smo s Kristom u krštenju umrli starom čovjeku grijeha i zla i s Isusom suuskrsnuli na novi život djece Božje. Zato trebamo živjeti u novosti života ljubavi, istine, pravednosti i mira. Stoga na sve koji ga budu poslušali i na sav Božji narod, apostol Pavao zaziva Božji mir i milosrđe. »A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe!« (Gal 6, 16) Pravi Kristovi apostoli mira navješćuju Božju poruku u posvemašnjoj slobodi u odnosu na zavodljivosti ovoga svijeta. Božje se kraljevstvo ne može širiti među ljudima našega vremena bez međusobne ljubavi koju će kršćani iskazivati jedan drugome, složno nastupati i međusobno se pomagati. Zato Gospodin Isus šalje svoje apostole u svako mjesto i u svaki grad po svem svijetu da ljudima navješćuju kraljevstvo Božje i da im donose spasenje i mir. Apostoli Kristovi moraju uvijek biti svjesni da idu kao Božji glasnici pred njim da mu priprave put u ljudska srca i duše. Zvanje je apostola i učenika Kristov dar za koji treba moliti Gospodara žetve jer im je zadaća redovito teška. Ta Isus šalje svoje učenike kao ovce među vukove i to u stanju krajnjeg siromaštva. Neće imati ni potrebne obuće, a hranit će se onim što im drugi pruže, odnosno onim što se nađe u kući obitelji kojoj dođu. S tim zadovoljni neće prelaziti iz kuće u kuću da traže bolje. Na svojem se misionarskom putu ne smije nigdje previše zaustavljati pa čak ni da pozdravljaju ljude. U svaku će kuću Kristovi poslanici donositi njegov mir. »U koju god kuću uđete, - kaže Isus -, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li ondje tko prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratiti će se na vas.« (Lk 10, 5-6) Taj dar mira donosi sa sobom Božje kraljevstvo i spasenje onima koji ga primaju. Zato taj veliki dar mira nosi sa sobom i veliku odgovornost. Budući da se radi o tako velikom dobru za čovjeka, svi moraju imati pripravljeno srce za mir, inače neće imati udjela u njemu. Pa tko ga ne primi, na Božjem će sudu odgovarati teže nego žitelji Sodome i Gomore koji nisu imali toliko poticaja i prilika za obraćenje. Potrebno je, dakle, obratiti se Bogu da bi se primio njegov dar mira i spasenja! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 66,10-14c Ps 66 (65) Gal 6,14-18 Lk 10,1-12,17-20 ili 10,1-9 |