14.09.2010., utorak
GODINA C. 13. NEDJELJA KROZ GODINU - 1
|
TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) SLIJEDITI KRISTA U SLOBODI  »Isus mu odvrati: „Nitko tko stavi ruku na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.”« (Lk 9,62) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U Bibliji Božji poziv često zateče ljude u njihovoj najobičnijoj svakidašnjici. Ali taj poziv gotovo uvijek zahtjeva nagli i posvemašnji prekid s dotadašnjim načinom života kako bi se Božji pozvanik posvema posvetio Bogu i njegovu kraljevstvu. Kad Bog zove, sam ili po drugome, čovjek se mora odazvati. Kad Bog poziva, onda odgovor ne smije kasniti. Ni ljudske veze ne smiju biti zapreka za Božje poslanje. Tako po proroku Iliji Bog poziva Elizeja u svoju službu. Ilija je našao Elizeja gdje ore svoje njive. Bio je sin bogate obitelji budući da je oranje svoga polja obavljao: ili nadgledao s dvanaest pari volova. Seljaku je i jedan vol bio veliko blago. Prorok nije oklijevao nego prođe mimo imućnog mladića i na nj baci svoj proročki plašt od kozje dlake. Zatim Ilija proslijedi svojim putem, kao da se drugo njega više ništa ne tiče. Nakon toga Ilijina čina Elizej se brzo osvijestio i shvatio o čemu se radi: pozvan je za proroka. Nije se usprotivio nego je potrčao za Ilijom s molbom da ga pusti da pozdravi oca i majku pa će spremno za njim. Ilija mu udovolji, ali ga upozori na važnost njegova novog zvanja. Bogatom Elizeju, koji još imao žive roditelje, bilo je teško odreći se svega i započeti nestalnim i siromašnim životom često progonjenih proroka. Ipak je, u znak zahvalnosti prema Bogu koji ga je pozvao, ostavio sve i svojim ljudima pripremio oproštajni ručak. Dva su vola svršila na ražnju. A ispekla su se na zapaljenom jarmu i na tada još svuda upotrebljavanom drvenom plugu. »Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.« (1 Kr 19,21) Elizejev postupak nas podsjeća na prve apostole koji su ostavljali svoje mreže i sve te išli za Isusom (Mk 1,18-20). A i u Elizejevu pozivu za proroka imamo puno sličnosti s pozivima koje je kasnije Krist upravljao svojim apostolima i sljedbenicima. Zato ništa nije teško onome tko je pozvan i koji Boga dobiva za svoju baštinu. Tako se neizreciv broj ljudi, posvetio Bogu u službi bratu čovjeku. Zato se u Novom Zavjetu svi koji vjeruju u Krista označuju imenom »pozvani« (vocati) i da je čitavo tijelo vjerujućih: Crkva – dobila ime »eccleseia«, tj. saziv. To je novo saznanje i otkriće da smo svi braća u Kristu, pozvani na istu nadu. To ne znači da treba zanemariti važnost i ljepotu posebnih zvanja, osobito onih koji sa sobom nose potpuno posvećenje Bogu. Naprotiv, Kristova Crkva zahtjeva da u njoj budu oblici života u cijelosti posvećeni Kraljevstvu: u kontemplaciji, u svećeničkoj službi, u službi navještenja riječi, svjedočenja i karitativnih djela. Ali s time da ta zasebna zvanja jasnije hrani i podržava čitava Crkva. Dapače, ta će se zasebna zvanja ne samo zahtjevati i tražiti u Crkvi, nego će se i sve učiniti da ih bude lakše slijediti. I svaki kršćanin – vjernik će biti sretan i Bogu zahvalan na tom velikom daru za svu Crkvu. Prema tome zvanje je način na koji poimljemo vlastiti život. Živjeti kršćanski život kao zvanje znači živjeti ga kao odgovor na jedan poziv, točnije kao poziv, koji nam je Bog poslao u Kristu Isusu i koji nam, čas za časom, dolazi preko glasa naše savjesti. Znači živjeti ga u poslušnosti Bogu, u spremnosti služiti bližnjemu, u bdijenju i molitvi, ali i u slobodi djece Božje jer je vjera – kako nas uči apostol Pavao – uvijek »poziv na slobodu«, pravu slobodu koja je plod Duha Svetoga i čini nas sposobnim da ljubimo druge ljude i da se s njima veselimo životu koji daje Bog. »Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Dakako, vi ste, braćo, - kaže sv. Pavao – k slobodi pozvani. Samo, neka ta sloboda, ne bude pobuda tijelu, nego ljubavlju služite jedan drugomu. (...) Hoću reći: živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela.« (Gal 5,1. 13. 16) Duh koga nam Krist šalje, osposobljava nas da odolimo svojim sebičnim nagonima. Njegovo je djelovanje mnogo djelotvornije od straha da prekršimo neki izvana naložen zakon. On nas potiče da živimo poštujući druge te tako oblikujemo pravo zajedništvo uzajamnog služenja. Mjesto da sloboda bude izlikom za tjelesna uživanja neka kršćani svu svoju pomnju ulože u međusobnu ljubav koja se ostvaruje u služenju jednih drugima. Slobodan je samo onaj koji zaista ljubi. Prava sloboda se sastoji u ljubavi prema Bogu i u službi bližnjemu. Budući da je Bog ljubav, apostol Pavao traži da se kršćani daju voditi od Božjega Duha. Dok tijelo i njegove požude se neprestano i žilavo dižu protiv Duha koji je u nama. Ta je borba između tijela i Duha nekada tako teška da se i naša vlastita volja teško snađe pa nekako pasivno čini i ono što samo po sebi ne bi htjela. Sve nas to potiče da još više tražimo i crpimo snage od Duha Svetoga koji nam je uvijek na raspolaganju. Svi, dakle, imamo zadatak da otkrivamo tu najvažniju životnu dimenziju svoga zvanja i »poziva na slobodu«. Veže nas sada također i dužnost da otkrijemo i sadržaj tog poziva: naš bitni poziv jest slijediti Krista. Pozvani smo da budemo s Kristom i da sve s njime dijelimo: ljubav i ugađanje Ocu kao i kušnje našeg svakidašnjeg života. Pozvani smo da »budemo u Kristu Isusu« (usp. 1 Kor 1,30) i da živimo po njemu i u njemu. Ukratko, mi smo svi pozvani na svetost (usp. Rim 1,7). A taj naš poziv se ostvaruje u Crkvi Kristovoj koja je njegovo Tijelo, mjesto sazivanja. U njoj »svi su ljudi pozvani u novi Božji narod« (LG 13). To je »opći poziv na svetost« Bog svakog čovjeka po njegovoj vlastitoj savjesti zove i daje mu na znanje što od njega osobno hoće. Tu postaju aktualni pozivi koje Isus u Evanđelju šalje svojim učenicima. I nama je, putem današnjeg Evanđelja, ponovljen poziv: »Pođi za mnom!« (Lk 9,59) Zove nas Isus da ga slijedimo. Ne smijemo dopustiti da njegov poziv promaši, jer je strašno i pomisliti da nas On može zvati a onda proslijediti bez nas zato što mi nismo smogli hrabrosti da mu odgovorimo. Strašno je ne odazvati se na Kristov poziv, jer je to poziv na spasenje, na život, na ostvarivanje samoga smisla našega postojanja. Sami po sebi mi nismo kadri odgovoriti na Isusov poziv. Nedostaju nam snage. I kad se odazovemo, zna se dogoditi da odmah nakon prvog pada izgubimo hrabrost da proslijedimo dalje i malakšemo duhom želeći odustati s Kristova puta. Zato i nas Isus upozorava: »Nitko tko stavi ruku na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk 9,62) Onaj koga Bog zove mora shvatiti o čemu se radi, sve ostaviti i poći za Gospodinom. Na Božji poziv treba prekinuti i najnježnije veze s ljudima. Zatim koga Bog zove u svoju službu treba biti spreman trpjeti i razna pomanjkanja, kao što je sam Sin Božji trpio na zemlji. Tko ima pred očima kraljevstvo Božje i samo njegove interese, taj se neće previše obazirati natrag, nego će junački pritisnuti plug i zaorati na njivi koja mu je dodijeljena. Sigurno je da u svako doba, a posebno u naše, ima mnogo onih kojima su Isusove riječi previše tvrde pa se ne odazivaju na njegov poziv. Nije lako u suvremenom svijetu i u njegovu načinu života sve ostaviti i nepodijeljenim se srcem posvetiti Božjem kraljevstvu na zemlji. U tome možemo ujedno vidjeti poziv k poniznosti da nitko samodopadno se ne hvali onim što je učinio, nego što još može učiniti za Boga i njegovu Crkvu. Ako smo se i odazvali na Božji poziv i nešto dobra učinili za Boga i ljude, to nije nikakva naša zasluga nego milost Božjeg izabranja i ljubavi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 19,16b. 19-21 Ps 16 (15) Gal 5,1.13-18 Lk 9,51-62 |