14.09.2010., utorak
GODINA C. 12. NEDJELJA KROZ GODINU - 2
|
DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) SLIJEDITI KRISTA PUTEM KRIŽA  »Zatim reče svima: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga!”« (Lk 9,23-24) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Mnogi danas s udivljenjem gledaju na Krista, a da ipak ne mogu reći tko je On za njih i što On znači za njihov život. Biblijski odlomci koje nam današnje bogoslužje stavlja na razmišljanje poziv su i nama da se iskreno zapitamo: Tko je Isus za mene? Jesmo li spremni prihvatiti Krista onakvog kakav nam se On sam predstavlja? A Krist nam se predstavlja navješćujući nam svoj križ i križ svakoga svojega učenika. To je u prvi mah bilo jako šokantno i za Petra i za druge apostole, iako je Krist povezao u jedan događaj: muku i smrt s uskrsnućem. To je otajstvo vazmenog misterija. Stoga Isus i svoje učenike pridružuje ne samo svojemu križu nego i svojemu uskrsnuću. Naša supatnja s Kristom pod znakom je i nadom naše uskrsne proslave zajedno s njim. Zato nije moguće da priznamo Isusa i da se priznajemo njegovim ako samo bježimo od križa. Prema tome kršćani rado stavljaju Isusov znak križa na raskršća i u svoje domove, na počasno mjesto, sebi oko vrata, svojim milima i dragima za života i na času smrti. I u svjetlu tog Golgotskog događaja Crkva primjenjuje ovo Zaharijino proročanstvo na Krista Raspetoga. On je »Onaj kojega su ljudi proboli« (Iv 19,37 i Otk 1,7). I sam prorok Zaharija potvrđuje da se obnova Jeruzalema mogla ostvariti tek onda kad narod postane svjestan da mu je jedina nada Onaj koga su odbacili. »Na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.« (Zah 12,10) Taj pogled na »Probodenog« stalno izazivlje kršćane da ljubavlju uzvrate na ljubav i da se svojom supatnjom u svakodnevnim križevima uključe u Isusovu spasiteljsku žrtvu. Zato vjerom i kajanjem podižemo oči k Onome koji nam je na križu zaslužio oproštenje grijeha. Plod te Isusove i naše supatnje jest obnovni dar Duha Svetoga Crkvi, koji se opisuje kao »Duh milosni i molitveni«. Stoga molitvom spremni i milošću prožeti sve ćemo bolje i bolje shvaćati Isusovu ljubav koja se dala ne samo razapeti nego nam je simbolički otvorila i svoje srce. Blago onome koji može reći da Isusa gorljivo traži i da za njim uvijek žeđa kao što suha zemlja vapi za vodom. Kad ga se naša duša nasiti, lako će ga slaviti i u životu te se uvijek iznova uza nj privijati. On nas grli s križa raširenih ruku podržava nas u svim našim životnim nevoljama, poteškoćama i mukama. U Isusu smo postali svi Božji sinovi i kćeri i međusobno braća i sestre. A to je sve u nama proizveo sakrament Krštenja po kojemu smo mi jednostavno obučeni u Krista. Zato svi ljudi u Kristu imaju jednako dostojanstvo, jednaku vrijednost, jednak poziv, jednaka prava. Krist je, ljubeći svakoga čovjeka, za sve umro i sve ljude povezao sa svojim uskrsnućem. Stoga On dokida sve što nas dijeli: sve razlike rase, naroda, društvenog sloja, spola, jezika, kulture i civilizacije. Uspostavio je tako u sebi i bitnu solidarnost ljudi među sobom. »Dakako – kaže apostol Pavao – svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. (...) Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! A ako pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.« (Gal 3,26-29) Krštenjem smo ucijepljeni u Krista, njegovi smo udovi i njime tvorimo jedno, otajstveno tijelo. Ne samo svojim svjedočenjem i nasljedovanjem Krista, nego mi mu pripadamo bivstveno. Božji Duh, kojega smo primili na krštenju, stvorio je preduvjet da budemo najuže sjedinjeni s Kristom, da mu pripadamo. Krštenje nas toliko sjedinjuje s Kristom da među krštenima otpadaju pred Bogom i pred Crkvom sve rasne, klasne i bilo koje druge razlike. Krsno je otajstvo znak unutarnjeg preporođenja koje se mora očitovati i sve više sazrijevati u vanjskom životu, a osobito povezanošću svih krštenika. Ako nas Krist krštenjem spaja sa sobom i s braćom, onda nas ne bi smjelo ništa odijeliti od njega i od njih. Zato koliko je do nas, mi nikoga ne smijemo smatrati i držati neprijateljem niti se prema ikome neprijateljski postavljati. U Krista smo obučeni i On treba da živi i djeluje u nama i preko nas (usp. Gal 2, 20). Svi ljudi, dakle, imaju pravo na našu ljubav, našu podršku, našu suradnju i našu pomoć. Zato se već sada veselimo što smo u Kristu, kao duhovno potomstvo Abrahamovo, zajedničari iste baštine. A baština naša to je sam Bog (usp. Rim 8,16). Dakako, da to ostvarimo – u smislu današnjeg Evanđelja – nerijetko treba da zajedno s Kristom visimo na križu za druge ljude. I tako križni put postaje zakonom nasljedovanja Krista za svakoga kršćanina. U tome je Krist jako odrješit i zahtjevan. Križ Isusov valja nam ponovo i uvijek iznova uzimati na se i to svakim danom. O tome ovisi naš sadašnji i vječni život. Svi oni koji žele ići za Isusom do kraja, moraju ići putem križa kojim je On išao. To je jedini put koji vodi u život vječni. »Zatim reče svima: „ Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križe svoj i neka me slijedi! Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.” (Lk 9,23-24) Po Kristovu paradoksu moramo, dakle, izgubiti život da bismo ga našli i ponovo zadobili. Ta i On sam je drage volje, ljubeći Oca i nas, na križu doista izgubio svoj život da ga u uskrsnuću na nov i stalan način zadobio. U to Božje otajstvo, u tu ljubav prema Kristu, i radi Krista, prema ljudima trebamo i mi unijeti samoga sebe da bi spasili nas same i druge ljude. Ako želimo pobožno i autentično kršćanski živjeti, prianjajmo uz Krista i njegov križ u onome što je On učinio za nas. Tako ćemo stići k njemu u onome što je On bio i što uvijek jest za sve ljude. Zato ne samo Isusov križ nego ujedno i naš, ako ga strpljivo nosimo, jamči da ćemo stići kamo je Gospodin već prispio: tj. u život vječni. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Zah 12,10-11 Ps 63 (62) Gal 3,26-29 Lk 9,18-24 |