14.09.2010., utorak
GODINA C 10. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) ISUS TJEŠI OŽALOŠĆENE I OŽIVLJAVA MRTVE »Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom i reče joj: „Ne plači!” Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, i on reče: „Mladiću, kažem ti, ustani!” I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. « (Lk 7,13-15)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Evanđelje nije samo nauk Isusov, ono sadrži i njegov život, a iznesen je sa svrhom da Krist postane našim životom. Isus je naš život, život naših duša, jer nas je On priveo iz smrti u život. Stoga je dolikovalo da za vrijeme svoga zemaljskog života Krist uskrisi i mrtve, jer je to bio dokaz njegova mesijanskog poslanja na što se i sam pozvao (usp. Mt 11,5). Ta njegova čudesa uskrisavanja mrtvih, kao i druga, pokazuju što Gospodin Isus sada čini u ljudskim dušama. Našoj majci Crkvi On neprestano oživljuje mrtvu djecu i vraća ih u njezino krilo. Tako Isusovo čudo, o kojem govori današnje sv. Evanđelje po Luki, stoji između jednog sličnog čuda u Starom Zavjetu i nebrojnih duhovnih čudesa u Crkvi kroz stoljeća. Ono je učinio Božji sluga i veliki prorok Ilija u okolnostima koje su slične smrti mladića u Nainu. U Izraelu je tada vladao opaki kralj Ahaz koji je oženio tuđinku Izabelu, a ta je u Božjem narodu promicala štovanje poganskog boga (=kumira) Baala. Kad je Ilija u ime Božje zaprijetio da će zbog tog krivoboštva i krivovjerja za kaznu doći na zemlju velika suša i glad, morao je bježati u tuđinsku zemlju ispred uvrijeđene i zlobne kraljice Izabele. Pod utjecajem te svoje žene poganke, izraelski kralj Ahaz bio je zabranio jahvistički monoteizam zbog čega se užasno bio sukobio s prorokom Ilijom koji je od Boga bio pozvan da u izabranom Božjem narodu čuva pravu židovsku vjeru otaca. Zato je Ilija bio progonjen i morao se neko vrijeme skloniti u susjednu zemlju. Krenuo je u sidonsku Sarfatu gdje ga je nekako prehranjivala neka udovica sa sinom jedincem. Za njezinu samilost prema proroku bjeguncu Bog ju je nagradio dostatnim brašnom i uljem u vrijeme gladi. A kada joj je sin ipak umro, ona predbacuje Božjem čovjeku da je svojom prisutnošću u njezinu domu privukao Božju pažnju na njezine grijehe pa je Bog dopustio da joj sin smrtno oboli i umre. Taj prijekor žene udovice potakao je proroka Iliju da zavapi Gospodinu i reče: »„Gospodine Bože moj, zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?” Zatim se tri puta pružio nad djetetom zazivajući Gospodina: „Gospodine, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!” (1 Kr 17, 20-21) Bog je uslišao Ilijinu molitvu i dijete je oživjelo, a on ga tada dade njegovoj majci i reče: »Evo, sin tvoj živi!« (1 Kr 17,23) A kada je majka primila u ruke oživljenog sina, ona klikće od radosti i izriče svoje povjerenje u prorokovo poslanje i kaže: »Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita!« (1 Kr 17,24) Tako već starozavjetni prorok Ilija svojim postupkom objavljuje milosrdnog Boga koji želi vazda pomoći onima koji su potrebni pomoći i koji se uzdaju u njega. Krist je za sveg svoga djelovanja dosljedno očitovao Božje milosrđe i ljubav prema onima koji su siromašni, bijedni, nevoljni, bolesni, napušteni i prema svima koji su bili potrebni pomoći i spasenja. Evanđeoski izvještaj o uskrsnuću sina udovice iz Naina kojega je Isus oživio od mrtvih, znak je Kristove ljubavi prema majci udovici. To je jedan od događaja u kojem Isus pokazuje poštovanje i sućut prema ženama kao jednoj od društvenih grupa onog vremena koje nisu bile dovoljno priznate niti kod pogana niti kod Židova. U stara vremena žene nisu mogle živjeti samostalno, jer su do udaje ovisile o svojem ocu, a u braku o mužu. Udovice koje nisu imale muževa bile su izložene samovolji podmitljivih sudaca i nasrtljivosti zlobnih susjeda. Nisu imale penzije niti bilo kakve zaštite, a država im nije mogla garantirati ni osnovna ljudska prava. Zato za puno razumijevanje ovog evanđeoskog događaja valja imati na umu ondašnje židovsko uvjerenje da je bolest ili prerana smrt Božja kazna dotičnom za njegove javne ili tajne grijehe ili ako je umrla mlada osoba to se smatralo kaznom Božjom za grijehe roditelja. Ovo znači da su vjernici Naina udovicu i njezina sina smatrali kažnjenim grešnicima kojima su ipak htjeli iskazati jedno djelo duhovnog milosrđa sudjelujući u sprovodnoj povorci. A osim toga se vjerovalo da tko sudjeluje u sprovodnoj svečanosti iskazuje poštovanje prema pokojniku kao vjerničkoj i ljudskoj osobi te čini zaslužno djelo. Na ulazu u Nain Isus i njegovi učenici i silan svijet koji ga je pratio susreću tu sprovodnu povorku. To je bio susret dviju povorki: iz grada povorka s mrtvacem, prema gradu povorka s Gospodinom koji je život! Gospodin Isus vidi tugu prezrene udovice i pokazuje prema majci poštovanje. Najprije tješi ožalošćenu majku, a onda u znak da ozbiljno misli na njezinu bol i da joj pokaže svu svoju ljubav oživljava njezina sina. »Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom i reče joj: „Ne plači!” Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: „Mladiću, kažem ti, ustani!” I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.« (Lk 7,13-15) Sve prisutne na tom događaju obuze strah te su slavili Boga govoreći: »„Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!” I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji, i po svoj okolici.« (Lk 7,16-17) Ovo oživljavanje udovičina sina je izraz Božje dobrote prema poniznima i ožalošćenima, a Isus tu dobrotu objavljuje ljudima. Njegova sućut prema majci udovici koja se ne svodi samo na lijepe riječi, trebala bi i nas nadahnjivati u opažanju i iscjeljivanju ljudskih nevolja, nevolja ljudi koje susrećemo u svom životnom krugu. To je trajni zadatak Crkve: okrenuti se prema siromašnima, bijednima i nevoljnima i prema svima onima kojima je potrebna bilo kakva materijalna ili duhovna pomoć. Ovo Isusovo čudo uskrisenja mrtvog sina jedinca majke udovice znak je još veće milosti poziva pogana i židova na obraćenje, odnosno na duhovno uskrsnuće po vjeri u Isusa Krista, Sina Božjega. To se upravo desilo svetom Pavlu apostolu koji nam baš danas u svojoj poslanici Galaćanima govori o svome obraćenju. On je u punom smislu riječi kod Damaska bio priveden iz smrti u život. A sada ulaže sve svoje snage i sav svoj apostolski žar da to evanđelje života i tako bujni Božji život Evanđelja saopći i drugim ljudima. Zato Pavao ističe da Evanđelje koje pripovijeda nije od ljudi nego od Boga, dobiveno objavom koju mu je udijelio Gospodin Isus. Pavao osjeća da ga je Bog, komu »se je svidjelo otkriti mu Sina svojega« pozvao »da ga navješćuje među poganima« (usp. Gal 1,15-16). Onda tri godine nakon obraćenja Pavao je pošao u Jeruzalem da Kefi, Petru, poglavaru Crkve, izloži svoj plan misijskog djelovanja među poganima. Znao je dobro da vjeru Crkve mogu naviještati samo oni koji su u zajedništvu s Petrom i s ostalim pročelnicima Crkve. Neka to bude poticaj svima nama da ostanemo u zajedništvu s cijelim Crkvom i sa onima koje je Krist postavio za pastire svojega naroda tako da bi svatko od nas mogao što dostojnije i plodonosnije živjeti po Evanđelju Kristovu i to Evanđelje Božjeg života prenositi i drugima kojima je potrebno spasenje. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 17,17-24 Ps 30 (29),2,4-6.11.12a-13b Gal 1,11-19 Lk 7,11-17 |