18.09.2010., subota
GODINA C - 2. VAZMENA NEDJELJA - ČETVRTAK
|
DRUGA NEDJELJA VAZMA: ČETVRTAK (Godina C) APOSTOLI SU SVJEDOCI KRISTOVA USKRSNUĆA »I mi smo svjedoci tih događaja, i Duh Sveti koga dade Bog onima što mu se pokoravaju.« (Dj 5,32) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Djela apostolska sve više prelaze u apostolske muke. Oslobođeni iz tamnice i oprezno dovedeni od stražara, eto apostola opet pred Velikim vijećem. Predsjednik toga vijeća pita apostole kako su se, usprkos njihovoj oštroj zabrani, usudili govoriti narodu o Isusu. Isus im je tako mrzak da niti ne spominje njegovo ime taj veliki svećeniik, nego samo ono što narodne poglavare najviše smeta a to je strah od kazne Božje koja bi ih mogla zateći zbog prolivene krvi toga čovjeka. Petar s drugim apostolima priznaje da su širili Isusovu nauku, iako im je Veliko vijeće to bilo zabranilo. Oni su tako postupali, jer im je to Bog izričito zapovijedio. Zato Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu nego li ljudima!« (Dj 5,29) Apostoli se ponovo pozivaju na Kristovo uskrsnuće i još jedanput predstavnicima naroda spočitavaju u lice da su Isusa ubili. A eto njega, koga su oni ubili, Bog nije samo uskrisio od mrtvih, nego ga je postavio za Vođu i Spasitelja svega svijeta, u prvom redu Izraela. To će Isus biti svima koji se obrate i time zasluže oproštenje grijeha. Za te spasonosne istine apostoli svjedoče svom dušom i to njihovo svjedočanstvo potvrđuje i Duh Sveti. »I mi smo svjedoci - kažu apostoli - tih događaja, i Duh Sveti koga dade Bog onima što mu se pokoravaju.« (Dj 5,32) A svjedočanstvo je Duha Svetoga u jeruzalemskoj zajednici bilo vrlo očevidno po izvanrednim darovima koje je Bog dijelio Kristovim sljedbenicima, odnosno onima koji mu se pokoravaju. A kršćani su se pokoravali ne samo Bogu nego i njegovim namjesnicima, apostolima koji još nisu imali s njima nikakvih poteškoća. Oni su bili uvijek svjesni da sve imaju od Boga i da će njemu za sve odgovarati. Zato je Božjim ljudima svuda najviše na srcu jedinstvo u Bogu. Tko se s pouzdanjem utječe Bogu, taj će se prije ili kasnije uvjeriti da Gospodin okreće svoje lice od onih koji rade zlo, a da pravedne izbavlja iz svih njihovih tjeskoba. Otac šalje svoga Sina na zemlju da spasi ljude. Stoga su i svi ljudi dužni primiti njegovo svjedočanstvo, jer Sin nam je donio ono što je vidio i čuo od Oca. Otac se i Sin daju po Duhu bez mjere svima koji primaju Kristovo svjedočanstvo. Bez mjere sa strane Boga, a sa strane čovjeka koliko hoće i može primiti.  Prema tome, osim o Nikodemu i Ivanu, u ovom Evanđelju je riječ i o nama. Svi smo sa zemlje, zemaljski smo i zemaljski govorimo. Ali ako primamo Kristovo svjedočanstvo, mi potvrđujemo »da je Bog istinit«(Iv 3,33). Vjerom se sjedinjujemo s Isusom, a po njemu s Ocem koji je sve predao njemu u ruke. Ako mi svojim prianjanjem uz Krista i svojim svjedočenjem za njega nešto Bogu dajemo, za to primamo neusporedivo više: život vječni. Samo smo i tu stavljeni pred sudbonosan izbor: ili vjerovati u Krista i imati vječni život, ili ne vjerovati i na se navući Božji gnjev. »Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.« (Iv 3,36) A kao što je u Bogu život vječan tako i Božji gnjev ostaje zauvijek. Zato sv. Augustin zaključuje: »Vjeruj u Krista koji je za te postao smrtan da ga možeš dostići besmrtna. Kad, naime, dostigneš njegovu besmrtnost, i ti ćeš prestati biti smrtan. On živi, a ti umireš; on je umro da ti živiš. Donio nam je Božju milost i odnio nam je Božji gnjev. Bog je pobijedio smrt da smrt ne pobijedi čovjeka« (13 Trakt.) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 5,27-32 Ps 34 (33) Iv 3,31-36 |