27.09.2010., ponedjeljak
GODINA B - 3. KORIZMENA NEDJELJA-1
|
TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B) »ZAKON KAO ZNAK SAVEZA IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Korizma je vrijeme obraćenja i obnove. Ali prave i stvarne obnove nema bez odvažnog preuređivanja osobnog moralnog i bogoslužnog života ili bolje rečeno vlastitih običaja i vlastite molitve. Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma privlači našu pažnju baš na ta dva veoma važna vida kršćanskog života. Tu se ne radi o nekim novim stvarima koje bismo imali naučiti, nego o poznatim Božjim Zakonima po kojima bismo već jednom morali živjeti. Zato sv. Crkva nam u današnjem prvom čitanju iz Knjige Izlaska ponovo stavlja pred oči Deset Zapovijedi Božjih.  Tih deset zapovijedi bile su stožer moralnog života najprije za židovski narod, a zatim i za kršćanski narod. U Deset zapovijedi Bog pokazuje svome narodu kako treba živjeti u vjernosti prema njemu i u ljubavi prema bližnjemu. Bog nam nije dao Deset zapovijedi kao teret na ramena da se pokaže da je Veći i Jači od nas te da nam želi komandirati, gospodariti nad nama i tlačiti nas. Naprotiv! Bog u tim zapovijedima nam je otkrio one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali i živjeli. Bog hoće da mi kao razumna i voljna stvorenja budemo njegovi sustvaratelji ne samo u svemu neživu stvorenju, već da i sami sebe, i kao pojedinci i kao udružena bića u obitelji, u društvu, u Crkvi i državi, dorađujemo i izgrađujemo. Čovjek dakle treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga zato što je ljubljen od Boga. A taj isti zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima. On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima. Glavna karakteristika ovoga »Kodeksa Saveza« jest ta da se Bog otkrio kao osloboditelj svoga naroda. »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene.« (Izl 20,1) Deset zapovijedi su, dakle, izražaj slobode Božjeg naroda i garancija oslobođenja od ropstva. Zato u početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon koji čovjeka pritišće kao neki teret, nego kao prevelik dar i događaj: narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on narod izabrani, različit od drugih naroda, tj. sveti narod. Dekalog je za čovjeka, a ne protiv njega, jer ne želi dokidati ili ograničavati ljudsku slobodu, nego ljude oslobađati od svakog ropstva. Dekalog je izbor života što ga Bog nudi čovjeku i kad Bog nešto zabranjuje to je radi dobra čovjeka koji kršenjem zapovijedi sebe dovodi u nepriliku da bude zaista čovjek, jer sebi onemogućuje staložene odnose s Bogom i drugima. Na taj način Dekalog postaje norma života naroda Božjeg jer njegove zapovijedi obuhvaćaju cijelu ljudsku osobu. Te zapovijedi nas obvezuju na ljubav prema Bogu i bližnjemu. A ljubav iskrena i stvarna prema Bogu i bližnjemu sačinjava narod Božji i postaje zakon saveza. Taj zakon ljubavi jest novi zakon saveza između Boga i spašenog Božjeg naroda, jer Krist kaže da u tom zakonu ljubavi su sadržane sve zapovijedi i proroci (usp. Mk 12,28-34). Isus, dakle, potvrđuje vrijednost tog Mojsijevog zakona, ali mu daje novo značenje, jer čovjeka želi osloboditi od svakog formalizma i dovesti ga u pravi dijalog ljubavi s Bogom i s njegovim bližnjim. Što god čovjek se u ljubavi više sjedinjuje s Bogom i s drugim ljudima, tim više ostvaruje sama sebe i oslobađa se od lažnih božanstava koja ga čine robom. Svaki kršćanin, oslobođen u Kristu od zakona ropstva, postaje sluga ljubavi Bogu i bližnjemu u punoj slobodi djece Božje sve do potpunog darivanja sama sebe. U Novom (Savezu) Zavjetu, znak saveza između Boga i čovjeka nije više zakon potvrđen krvlju životinja (usp. Es 24), nego zakon ljubavi potvrđen krvlju Isusa Krista koji nas nije oslobodio od egipatskog ropstva, već od ropstva kraljevstva pakla i tame, tj, od ropstva grijeha i zla. Spasenje se sada postiže vjerom u događaj Križa i u Onoga tko je na njemu razapet. Raspeti Krist jest moć i mudrost Božja jer On jedini može čovjeku darovati spasenje, dok ljudska mudrost, židovska ili grčka, koja ne priznaje u križu spasonosnu moć Božju, pokazala se je nesposobna da ljudima pokaže put spasenja.  Koliko god su nam Isusov križ i njegovo trpljenje zakriveni tajnom otajstva – misterija, ipak samo oni nam otkrivaju Božji plan spasenja. Stoga mi kršćani čvrsto vjerujemo da iza križa i trpljenja Isusova stoji mudrost Boga Oca i njegova Očeva ljubav prema nama ljudima. Zato je naš Gospodin Isus Krist i prigrlio križ i u plamenu ljubavi Božje izgorio na svom križu kao žrtva (usp. Hebr 9,14) za naše grijehe i radi našega spasenja. Ništa za Židove nije bilo šokantnije i sablaznije nego da se nevidljivi Bog pojavi u vidljivome Isusu Kristu. Ništa za »mudre« Grke nije bilo luđe nego da bi Bog trpio. A nama kršćanima, darom Duha Svetoga, darom vjere, je to najveća i sama Mudrost Božja. Tako, prisustvujući sv. Euharistiji, mi kršćani potvrđujemo naš osobni savez s Bogom u tijelu i krvi Isusa Krista, tj, u njegovoj žrtvi na križu. Stoga ovaj naš savez ljubavi s Bogom ne smije nipošto biti jedna puka prazna ceremonija, već mora prožeti čitav naš život tako da krv Sina Božjega ne bi bila uzalud prolivena za nas. Prema tome život nas kršćana vjernika mora biti neprestano propovijedanje »Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak (…) Božja sila i Božja mudrost.« (1 Kor 1,23-24) Također i mi, po primjeru Isusovu, koji je kako nam govori današnje sveto Evanđelje po Ivanu ušao u Jeruzalemski hram da ga očisti od svega onoga što je vrijeđalo njegova Oca nebeskog moramo očistiti naš život od svakog egoizma – sebičnosti, od svih lažnih božanstava (kumira) i od svakog grijeha i zla koji nas udaljuju od Boga i učiniti našu dušu, srce i tijelo što dostojnijim prebivalištem Presvetog Trojstva, Boga našega. Naprotiv, potrebno je da sam Isus Krist uđe u naše srce, naš duh i našu dušu, koji su njegov hram, te da iz njih istjera sve paklene životinje i da isprevrta i izbaci, iz nas sve ono što se protivi Bogu i njegovoj svetoj volji. Zato ne smijemo se protiviti Isusu, već ponizno prikloniti svoju oholu glavu pred njegovom Božanskom voljom i prihvatiti da On uništi u nama sve što je nevaljalo, prljavo i grješno i da nam kaže: »Nosite to odavde i ne pravite od kuće Oca mojega kuću trgovačku« (Iv 2,16).  Tissot: Trgovci istjerani iz hrama Samo ako budemo sposobni prihvatiti ovu unutrašnju obnovu našega života što Krist od nas traži, tek onda ćemo shvatiti da središte – centar našega života nismo mi sami, već Bog naš Stvoritelj, Otkupitelj i Spasitelj. Bog želi da samo Krist bude na kraljevskom prijestolju našega života i da vlada i upravlja nama, a ne mi sami ili bilo tko drugi osim Boga. Tko se želi klanjati Bogu u »duhu i istini« (usp. Iv 4,24) to mora činiti u Isusu Kristu. Odsada mjesto Božje prisutnosti nije više Jeruzalemski hram, već tijelo Isusovo, ponajprije fizičko tijelo, zatim mistično tijelo Kristovo – Crkva, u kojoj Isus nastavlja svoj boravak među ljudima. Ta Isus sam je, po proroštvu, Emanuel – što znači Bog s nama. To tijelo Kristovo koje je Isus dao Židovima kao čudesan znak govoreći: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići« (Iv 2,20), sada je nakon uskrsnuća među nama i u nama po sv. Euharistiji. Stoga i mi sami postajemo »Hram Duha Svetoga« (1 Kor 6,19) jer »Duh Božji prebiva u nama« (Rim 8,9. 11). Zato sve što jesmo i radimo, ako živimo usklađeni s Bogom po njegovim zapovijedima, sve naše Bogoljublje i bratoljublje postaje proslava Boga kojega kao Bogonosci pronosimo svijetom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 20,1-17 Ps 19,8-11 1 Kor 1,22-25 Iv 2,13-25 |