Kateheza o istinama katoličke vjere

< listopad, 2010  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Komentari On/Off

Sadržaj bloga
PJESMA MARIJI - «ŽENI IZ SNOVA«
UVOĐENJE U OTAJSTVA VJERE
KRŠĆANSKA MOLITVA
1. MOLITVA U KRŠĆANSKOME ŽIVOTU
IZVOR MOLITVE
MOLITVA U ODLUČUJUĆIM TRENUTCIMA ISUSOVA ŽIVOTA
2. MOLITVA DJEVICE MARIJE I NJEZINA SINA ISUSA
3. ISUS UČI MOLITI SVOJE UČENIKE
4. MOLITVA U VRIJEME CRKVE
5. NA IZVORIMA MOLITVE
6. PUT MOLITVE OCU
7. - CRKVA U ZAJEDNIŠTVU SA MARIJOM
8. - MOLITVA GOSPODNJA: «OČE NAŠ… «
9. - «OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA…«
10. - SEDAM PROŠNJI «MOLITVE GOSPODNJE«

SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE
I. UVOD U SAKRAMENTE
1. VJERA U ISUSOVE RIJEČI I DJELA
2. BOŽJE DJELOVANJE U ZNAKOVIMA
3. BOŽJE DJELOVANJE KROZ POVIJEST KAO “SAKRAMENTALNO DOGAĐANJE“
4. CRKVA KAO UNIVERZALNI SAKRAMENT SPASENJA
II. SAKRAMENTI SU VIDLJIVI ZNAKOVI
1. KRIST JE USTANOVIO SAKRAMENTE
2. SAKRAMENTI I ŽIVOT
3. DJELOTVORNOST SAKRAMENATA
4. SLUŽITELJ I PRIMATELJ SAKRAMENATA
III. SEDAM SAKRAMENATA CRKVE
A. SAKRAMENTI KRŠĆANSKE INICIJACIJE
I. KRŠTENJE: SAKRAMENT KRSTA
1. Krštenje u naumu spasenja
2. Slavlje sakramenta Krštenja
3. Obred Krštenja
5. Tko može biti kršten?
6. Nužnost Krsta
7. Krsna milost
II. POTVRDA I SAKRAMENT POTVRDE
1. Potvrda u Božjem naumu spasenja
2. Znakovi i obred Potvrde
3.Učinci sakramenta Potvrde
4. Primatelj Potvrde
5. Služitelj Potvrde
IV. – ISPOVIJED: SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA
1. Nevolje s grijesima i Božje milosrđe
2. Vrste grijeha: Osobni i društveni grijeh
3. Narav grijeha: Smrtni i laki grijeh
4. Kriza savjesti i gubitak osjećaja grijeha
5. Milost Božja i opravdanje čovjeka
6. Sakrament pokore i pomirenja
7. Ispovijed ili priznanje grijeha
8. Službenik sakramenta Pokore i Pomirenja
9. Učinci sakramenta Pokore
10. Slavlje sakramenta Pokore
11. Oprosti
III. EUHARISTIJA: SAKRAMENT EUHARISTIJE ILI SAKRAMENT PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE
1. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenog života
2. Naziv sakramenta Euharistije
3. Euharistija u Božjem naumu spasenja ljudi
4. Liturgijsko slavljenje Euharistije
5. Euharistija kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu
6. Euharistija kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela – Crkve
7. Kristova prisutnost u Euharistiji snagom Riječi i Duha Svetoga
8. Štovanje Euharistije
9. Vazmena Gozba
10. Euharistija je “zalog buduće slave“ vjernika

I. - SMISAO I ZNAČENJE PRIJATELJSTVA
1. Prijateljstvo je put k ostvarenju životne sreće
2. Prijateljstvo među spolovima kao izraz kršćanske ljubavi
3. Spolnost i odgovorno partnerstvo
4. Zastranjivanja na području prijateljstva i partnerstva
II. - BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA
1. Ženidbena vjernost
2. Plodnost braka
3. Dar djece
4. Grijesi protiv dostojanstva ženidbe
5. Poštivanje ljudskoga života
III. - OBITELJ U BOŽJEM NAUMU
1. Narav obitelji
2. Obitelj i društvo
3. Dužnosti članova obitelji
4. Sukobi između roditelja i djece
5. Obitelj i vlast u građanskom društvu

VJEROVANJE
1. VJERUJEM U BOGA OCA
2. IME MU JE OTAC, SIN I DUH SVETI
3. BOG JE OTAC SVEMOGUĆI
4. BOG OTAC JE STVORITELJ NEBA I ZEMLJE
5. PROVIDNOST BOŽJA U OSTVARENJU OČEVA NAUMA
6. OTAC "NA SLIKU SVOJU" STVARA ČOVJEKA
7. MOLITVA GOSPODNJA "OČE NAŠ ..."
8. OČINSTVO BOGA OCA
9. ZAČET PO DUHU SVETOME I ROĐEN OD MARIJE DJEVICE
10. VJERUJEM U DUHA SVETOGA
11. TKO JE DUH SVETI? (Ime, nazivi i znakovi Božjeg Duha)
12. DUH SVETI I RIJEČ BOŽJA
13. DUH SVETI I MARIJA
14. DUH SVETI I ISUS KRIST
15. DUH SVETI I PAPA
16. DUH SVETI I CRKVA


BOŽIĆ - ISUS SPASITELJ SVIJETA I BOG S NAMA (MISA BDIJENJA)
BOŽIĆ 2 - ROĐENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA JE VELIKA RADOST ZA SAV SVIJET (MISA POLNOĆKA 1)
BOŽIĆ 3 - BOG JE S NAMA I ON NAS NEĆE OSTAVITI (MISA POLNOĆKA 2)
BOŽIĆ 4 - RODIO NAM SE EMANUEL: S NAMA BOG (MISA ZORNICA)
BOŽIĆ 5 - ROĐENJE ISUSOVO SVE OBNAVLJA, POMLAĐUJE I SPAŠAVA (MISA ZORNICA 2)
BOŽIĆ 6 - VELEBLAGDAN UZDIGNUĆA ČOVJEKA NA DOSTOJANSTVO BOŽJEG SINA (DANJA MISA)
BOŽIĆ 7 - BOG POSTAJE ČOVJEKOM ZA NAS (DANJA MISA)
BOŽIĆ 8 - ROĐENDAN ISUSA KRISTA I NAŠ ISUS JE NAŠ ŽIVOT, MIR I SPASENJE (DANJA MISA)
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU - ISUS KRIST JE UTJELOVLJENA MUDROST BOŽJA
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU - ISUS KRIST VIDLJIVO LICE BOGA NEVIDLJIVOGA

BOGOJAVLJENJE - ISUS SE OBJAVLJUJE SVIM NARODIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina A)
BOGOJAVLJENJE - U CRKVI KRIST SE OTKRIVA SVIM NARODIMA (Godina B)
BOGOJAVLJENJE - USTAJ, ZASINI, JERUZALEME (Godina C)
BOGOJAVLJENJE - BOG SE U ISUSU KRISTU OBJAVLJUJE SVIM LJUDIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina C)

KRŠTENJE GOSPODINOVO - KRŠTENJE NAS ČINI SINOVIMA I MILJENICIMA BOŽJIM (Godina A)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - OTAC OBJAVLJUJE SVOJEGA LJUBLJENOGA SINA (Godina B)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - TI SI SIN MOJ, LJUBLJENI! U TEBI MI SVA MILINA. (Godina C)
KRŠTENJE GOSPODINOVO - ISUSOVO I NAŠE KRŠTENJE (Godina C)

PRIKAZANJE GOSPODINOVO - SVIJEĆNICA

TIJELOVO 1 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina A)
TIJELOVO 2 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina B 1) Žrtva Novoga Saveza
TIJELOVO 3 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina B 2) EUHARISTIJA: NOVI I VJEČNI SAVEZ LJUBAVI IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA
TIJELOVO 4 - BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina C)

Posveta crkve Presvetoga Trojstva

PEPELNICA
VELIKI ČETVRTAK - MISA VEČERE GOSPODNJE
VELIKI PETAK - PUT KRIŽA
VAZMENO BDIJENJE
USKRS: Početak Novoga Svijeta (Godina A)
USKRS: Uskrsnuće Isusa Krista budi nadu u bolji život (Godina B)
USKRS: Uskrs Gospodnji – Novo Stvaranje i Novi Izlazak (Godina C)
USKRSNI PONEDJELJAK
UZAŠAŠĆE (Godina A)
UZAŠAŠĆE (Godina B)
UZAŠAŠĆE (Godina C)
DUHOVI: Duh Sveti i Crkva (Godina A)
DUHOVI: Nedjelja Pedesetnice Crkva živi u Duhu Kristovu (Godina C)
PREOBRAŽENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA ILI BOŽJE LICE (Godina C)
PRESVETO IME ISUSOVO (Godina A)
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA

SV. LEOPOLD B. MANDIĆ

PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina A)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina B 1)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina B 2)
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina C)
PRVA PRIČEST
POKORNIČKO BOGOSLUŽJE:Ispovijed: priznanje grijeha
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina A)PRESVETO TROJSTVO: Jedan Bog u zajedništvu ljubavi triju osoba (Godina A)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina B1)SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA - SVETA TROJICA: JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA (Godina B)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina B2)
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina C) Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazao
BLAGDAN KRISTA KRALJA34. nedjelja kroz godinu (Godina A 1)
BLAGDAN KRISTA KRALJA 34. NEDJELJA KROZ GODINU ISUS KRIST: KRALJ SVEGA STVORENJA (Godina A) Pastir i Kralj
BLAGDAN KRISTA KRALJA SVETKOVINA KRISTA KRALJA Isus Krist je Kralj svega Stvorenja (Godina B 1)
BLAGDAN KRISTA KRALJA 34. NEDJELJA KROZ GODINU BLAGDAN KRISTA KRALJA Isus Krist Kralj svega Stvorenja (Godina B)
BLAGDAN KRISTA KRALJA BLAGDAN GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA (Godina C)

MALA GOSPA 1 ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - MALA GOSPA (8. rujna)
MALA GOSPA 2 ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE - MALA GOSPA (8. rujna)
PORCIJUNKULA - 1 BLAŽENA DJEVICA MARIJA ANĐEOSKA - PORCIJUNKULA (2. kolovoza)
PORCIJUNKULA - 2 GOSPA OD ANĐELA - PORCIJUNKULA Marija - Majka milosti
PORCIJUNKULA - 3 MARIJA JE MAJKA MILOSTI (GOSPA OD ANĐELA) 2. kolovoza
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM - 1. dan
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM - 3. dan
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM 1
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM 2
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI
BEZGREŠNO SRCE MARIJINO Bezgrješno Srce Blažene Djevice Marije boravište je Riječi Božje i svetište Duha Svetoga
DEVETNICA PRED VELIKU GOSPU Eva, majka živih koji umiru; Marija, majka otkupljenih koji žive i nakon smrti
DEVETNICA PRED VELIKU GOSPU 2 Marijina prisutnost u povijesti spasenja
VELIKA GOSPA - MISA BDIJENJA Marija na nebo uznesena nagovještaj je vječnog blaženstva svima onima koji slušaju riječ Božju i čuvaju je u srcu
VELIKA GOSPA - 1 UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE: ZNAK BUDUĆE SLAVE VJERNIKA
VELIKA GOSPA - 2 UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE ILI VELIKA GOSPA Marija je početak i slika budućeg savršenstva Crkve
MARIJA MAJKA CRKVE»Ženo! Evo ti sina!« »Evo ti majke!«
BLAGOVIJEST 1 BLAGOVIJEST: NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO (Godina A)
BLAGOVIJEST 2 NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO ILI BLAGOVIJEST »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«
BLAŽENA DJEVICA MARIJA LURDSKA
UTOČIŠTE GREŠNIKA Marija majka milosrđa
BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA
NOVA GODINA Blagdan Majke Božje Marije i njezine djece
NOVA GODINA Blagdan Svete Bogorodice Marije, Nova Godina i Dan Mira
NOVA GODINA Blagdan Svete Bogorodice Marije i Dan Mira
MARIJA MAJKA
MARIJA KRALJICA
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 1 Kraljica apostola
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 2 Ljubav
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 3 Majka ujedinjenih kršćana
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 4 Sveta Krunica
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 5 Kraljica Hrvata
GOSPA FATIMSKA
MARIALIS CULTUS O štovanju Marije
SV. JAOKIM I ANA
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 1 Godina A
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 2 Godina B
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 3 Godina C
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 4 Godina C

TRODNEVNICA U ČAST SV. JOSIPA
BLAGDAN SV. JOSIPA 1
BLAGDAN SV. JOSIPA 2
SVETI JOSIP, RADNIK

GODINA A I. Nedjelja Došašća
GODINA A II. Nedjelja Došašća
GODINA A III. Nedjelja Došašća
GODINA A IV. Nedjelja Došašća
GODINA A II. Nedjelja kr. god.
GODINA A III. Nedjelja kr. god.
GODINA A IV. Nedjelja kr. god.
GODINA A V. Nedjelja kr. god.
GODINA A 1. Korizmena Nedjelja
GODINA A 2. Korizmena Nedjelja
GODINA A 3. Korizmena Nedjelja
GODINA A 4. Korizmena Nedjelja
GODINA A 5. Korizmena Nedjelja
GODINA A 2. Vazmena Nedjelja
GODINA A 3. Vazmena Nedjelja
GODINA A 4. Vazmena Nedjelja
GODINA A Petak 4. Vazmene Nedjelje
GODINA A 5. Vazmena Nedjelja
GODINA A Srijeda 5. Vazmene Nedjelje
GODINA A 6. Vazmena Nedjelja
GODINA A 7. Vazmena Nedjelja
GODINA A Utorak 4. Nedjelja kr. god
GODINA A Petak 6. Nedjelja kr. god
GODINA A Ponedjeljak 7. Vazmena nedjelja
GODINA A Srijeda 7. Vazmena nedjelja
GODINA A Nedjelja kr. god
GODINA A 7. Nedjelja kr. god
GODINA A 8. Nedjelja kr. god
GODINA A 9. Nedjelja kr. god
GODINA A 10. Nedjelja kr. god
GODINA A 11. Nedjelja kr. god
GODINA A 12. Nedjelja kr. god
GODINA A 13. Nedjelja kr. god
GODINA A 14. Nedjelja kr. god
GODINA A 15. Nedjelja kr. god
GODINA A 16. Nedjelja kr. god
GODINA A 17. Nedjelja kr. god
GODINA A 18. Nedjelja kr. god
GODINA A 19. Nedjelja kr. god
GODINA A 20. Nedjelja kr. god
GODINA A 21. Nedjelja kr. god
GODINA A 22. Nedjelja kr. god
GODINA A 23. Nedjelja kr. god
GODINA A Utorak 23. Nedjelja kr. god
GODINA A 24. Nedjelja kr. god
GODINA A 25. Nedjelja kr. god
GODINA A 26. Nedjelja kr. god
GODINA A 27. Nedjelja kr. god
GODINA A 28. Nedjelja kr. god
GODINA A 29. Nedjelja kr. god
GODINA A 30. Nedjelja kr. god
GODINA A 31. Nedjelja kr. god
GODINA A 32. Nedjelja kr. god
GODINA A 32. Nedjelja kr. god (b)
GODINA A 33. Nedjelja kr. god

GODINA B 1. Nedjelja Došašća a
GODINA B 1. Nedjelja Došašća b
GODINA B 2. Nedjelja Došašća a
GODINA B 2. Nedjelja Došašća b
GODINA B 3. Nedjelja Došašća a
GODINA B 3. Nedjelja Došašća b
GODINA B 4. Nedjelja Došašća a
GODINA B 4. Nedjelja Došašća b
GODINA B 1. Korizmena ned. 1
GODINA B 1. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Korizmena ned. 1
GODINA B 2. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Korizmena ned. - Petak
GODINA B 3. Korizmena ned. 1
GODINA B 3. Korizmena ned. 2
GODINA B 4. Korizmena ned. 1
GODINA B 4. Korizmena ned. 2
GODINA B 5. Korizmena ned.1
GODINA B 5. Korizmena ned. 2
GODINA B 2. Vazmena Nedjelja
GODINA B 3. Vazmena Nedjelja
GODINA B 4. Vazmena Nedjelja
GODINA B 5. Vazmena Nedjelja
GODINA B 6. Vazmena Nedjelja
GODINA B 7. Vazmena Nedjelja
GODINA B 2. nedjelja kr. god.
GODINA B 3. nedjelja kr. god.
GODINA B 4. nedjelja kr. god.
GODINA B 5. nedjelja kr. god.
GODINA B 6. nedjelja kr. god.
GODINA B 7. nedjelja kr. god.
GODINA B 8. nedjelja kr. god.
GODINA B 9. nedjelja kr. god.
GODINA B 10. nedjelja kr. god.
GODINA B 11. nedjelja kr. god.
GODINA B 12. nedjelja kr. god.
GODINA B 13. nedjelja kr. god.
GODINA B 14. nedjelja kr. god.
GODINA B 15. nedjelja kr. god.
GODINA B 16. nedjelja kr. god.
GODINA B 17. nedjelja kr. god.
GODINA B 18. nedjelja kr. god.

VJENČANJE 1
VJENČANJE 2
VJENČANJE 3
VJENČANJE 4
VJENČANJE 5

GODINA B 19. nedjelja kr. god.
GODINA B 20. nedjelja kr. god.
GODINA B 21. nedjelja kr. god.
GODINA B 22. nedjelja kr. god.
GODINA B 23. nedjelja kr. god.
GODINA B 24. nedjelja kr. god.
GODINA B 25. nedjelja kr. god.
GODINA B 26. nedjelja kr. god.
GODINA B 27. nedjelja kr. god.
GODINA B 28. nedjelja kr. god.
GODINA B 29. nedjelja kr. god.
GODINA B 30. nedjelja kr. god.
GODINA B 31. nedjelja kr. god.
GODINA B 32. nedjelja kr. god.
GODINA B 33. nedjelja kr. god.

GODINA C 1. Nedjelja Došašća a
GODINA C 1. Nedjelja Došašća b
GODINA C 2. Nedjelja Došašća a
GODINA C 2. Nedjelja Došašća b
GODINA C 3. Nedjelja Došašća a
GODINA C 3. Nedjelja Došašća b
GODINA C 4. Nedjelja Došašća a
GODINA C 4. Nedjelja Došašća b

GODINA C 1. Korizmena ned. 1
GODINA C 1. Korizmena ned. 2
GODINA C 2. Korizmena ned. 1
GODINA C 2. Korizmena ned. 2
GODINA C 3. Korizmena ned. 1
GODINA C 3. Korizmena ned. 2
GODINA C 4. Korizmena ned. 1
GODINA C 4. Korizmena ned. 2
GODINA C 5. Korizmena ned. 1
GODINA C 5. Korizmena ned. 2
GODINA C SUBOTA 1. Vazmena Nedjelja
GODINA C 2. Vazmena Nedjelja 1
GODINA C 2. Vazmena Nedjelja 2
GODINA C ČETVRTAK 2. Vazmena Nedjelja
GODINA C SUBOTA 2. Vazmena Nedjelja
GODINA C 3. Vazmena Nedjelja 1
GODINA C 3. Vazmena Nedjelja 2
GODINA C PETAK 3. Vazmena Nedjelja
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja UTORAK
GODINA C 4. Vazmena Nedjelja SUBOTA
GODINA C 5. Vazmena Nedjelja
GODINA C 6. Vazmena Nedjelja
GODINA C 7. Vazmena Nedjelja
GODINA C 2. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 2. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 3. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 3. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 4. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 4. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 5. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 5. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 6. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 6. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 7. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 7. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 8. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 8. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 9. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 9. Nedjelja kr. god.
GODINA C 10. Nedjelja kr. god.
GODINA C PETAK 10. Nedjelja kr. god.
GODINA C 11. Nedjelja kr. god.
GODINA C 12. Nedjelja kr. god.
GODINA C 12. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 13. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 13. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 14. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 14. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 15. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 15. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 16. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 16. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 17. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 17. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 18. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 18. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 19. Nedjelja kr. god. 1
GODINA C 19. Nedjelja kr. god. 2
GODINA C 20. Nedjelja kr. god.
GODINA C 21. Nedjelja kr. god.
GODINA C 22. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 22. Ned. kr. god.
GODINA C 23. Nedjelja kr. god.
GODINA C 24. Nedjelja kr. god.
GODINA C 25. Nedjelja kr. god.
GODINA C 26. Nedjelja kr. god.
GODINA C 27. Nedjelja kr. god.
GODINA C UTORAK 27. Ned. kr. god.
GODINA C 28. Nedjelja kr. god.
GODINA C 29. Nedjelja kr. god.
GODINA C 30. Nedjelja kr. god.
GODINA C 31. Nedjelja kr. god.
GODINA C 32. Nedjelja kr. god.
GODINA C 33. Nedjelja kr. god.

Sveci:
Trodnevnica sv. Antunu Pustinjaku
Sv. Antun Pustinjak
Franjo Asiški
Trodnevnica sv. Antunu Padovanskom 1
Trodnevnica sv. Antunu Padovanskom 2
Sv. Antun Padovanski
Sv. Stanislav
Sv. Leopold Mandić
Sv. Petar i Pavao 1
Sv. Petar i Pavao 2
Svi Sveti 1
Svi Sveti 2
Dušni dan
Sv. Filip i Jakov
Sv. Justin
Rođenje sv. Ivana Krstitelja
Sv. Mihael, Gabriel i Rafael
Bl. Ozana Kotorska
Sv. Nikola Tavelić
Sv. Atanazije
Sv. Anđeli čuvari
Sv. Toma apostol
Sv. Ivan apostol
Sv. Marko evanđelist
Sv. Jakov apostol
Sv. Bartol apostol
Sv. Matej apostol
Sv. Andrija apostol
Sv. Nikola biskup
Nevina dječica
Sv. Katarina
Nadgrobna riječ
Pobudnica "Pomirenje i pokora"

Linkovi
Župa Sv. Antuna Padovanskog Bjelovar
Glas Koncila
Hrvatski kršćanski radio
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda
Katolici na internetu
Studentski katolički centar Palma
Svakodnevna molitva online
Raskrižje - Hrvatski katolički portal

25.10.2010., ponedjeljak

SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE

I.
UVOD U SAKRAMENTE

1. VJERA U ISUSOVE RIJEČI I DJELA



Vjera je iskonska ljudska potreba svakoga čovjeka. U ljudima postoji neka stupnjevitost na putu vjere: vjera u stvar, vjera u čovjeka, i na kraju, vjera u Boga. Tako možemo reći da postoji prirodna, svakom čovjeku svojstvena vjera, ali i ona objavljena od Boga.

Temelj objavljene vjere jest Božje govorenje o sebi i čovjeku. To su Božje govorenje ljudi prihvaćali vjerom ne samo kao pustu riječ, koja je u mnogim slučajevima svojstvena čovjeku, nego kao riječ potvrđenu čudesnim činima. U Boga je riječ tumačenje čina, govorni izričaj onoga što se dogodilo ili se treba dogoditi. Iz Božjih usta nikada neće izići isprazna riječ, koja ne bi donijela ploda. Stoga Božja riječ mijenja na dobro život onih kojima je upućena.

Takav odnos prema riječi naročito je vidljiv u životu Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, koji je u narodu bio silan ne samo na riječi nego i na djelu. Ljudi su hrlili za Kristom da čuju i slušaju njegovu riječ, jer je bila snažna, osloboditeljska i učinkovita. Ona je preobražavala njihov život. Jedina zapreka djelotvornosti Isusovoj riječi mogla je biti ljudska nevjera. Zato je Krist neprestano pobuđivao vjeru u dušama i srcima ljudi kao ozračje unutar kojega su se događale veličanstvene stvari, to jest Božja prisutnost na djelu. Takvih je iskaza pun Novi Zavjet.

Tako iz Evanđelja doznajemo kad Isusovi učenici nisu mogli iscijeliti opsjednutog padavičara zbog vlastite nevjere u osloboditeljsko Božje djelovanje, On ih je prekorio riječima: “O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati ostati s vama?“ (Mt 17, 17), te pridodao: “Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušičino zrno te reknete ovom brdu: 'Prijeđi odavde onamo', prijeći će; i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 21).

Uviđajući, dakle, vrijednost vjere kao pretpostavke osloboditeljskom djelovanju, ljudi su tražili od Isusa neka im priskrbi tu tako važnu osnovicu za Božji zahvat u njihovu životu. Poznavajući svoju slabost i u tom području njihova života, ljudi su molili Gospodina da im umnoži vjeru.

“Isusove riječi i djela za vrijeme njegova skrovita života i javnog djelovanja bili su već spasenjski. Predostvarivali su moć njegova vazmenog otajstva. Nagoviještali su i pripremali ono što će On dati Crkvi kad sve bude ispunjeno. Otajstva Kristova života osnov su onome što Krist, sada, po službenicima Crkve podjeljuje u sakramentima, jer je ono što bijaše vidljivo u našem Gospodinu prešlo u njegova otajstva.“ (KKC 1115)

2. BOŽJE DJELOVANJE U ZNAKOVIMA

Bog se očituje svome narodu na različite načine, jednom kao vođa, drugi put kao spasitelj, zatim kao prijatelj, kao zaštitnik, kao nadahnitelj i sl. Riječi, geste, čini, djela zapravo su sredstva kojima se Bog očituje svome narodu. To su razna sredstva susreta Boga i čovjeka, način razgovora neba i zemlje, jedina mogućnost da čovjek uspostavi vezu s Bogom i da se Bog objavi čovjeku kao njegov suputnik i prijatelj, duboko zainteresiran za ljudsku sudbinu. Na taj način riječi, geste, čini postaju znakovi jedne stvarnosti koja je u isto vrijeme nazočna i skrivena, dostupna, ali i ljudskom oku i umu neuhvatljiva.

Eto to je razlog da proučimo smisao i značenje znakova i simbola kako bismo mogli dublje prodrijeti u spasonosnu stvarnost što je Bog putem tih sredstava nudi čovjeku. Od najranijih vremena crkvene povijesti pojam znakova i simbola služi da se pojasni jedan veoma važan oblik duhovnoga događanja, a to je sakramentalni život vjernika.

“Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbola. Prema božanskoj pedagogiji spasenja, njihovo značenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznačeno je u događajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu.“ (KKC 1145)

Znak ili simbol jest nešto što je očigledno, ali u isto vrijeme upućuje i na nešto skriveno i važno.
S obzirom na zbilju dadu se razlikovati znakovi od simbola.
Znakovi se u širem smislu ponajčešće zasnivaju na dogovoru dočim simboli sudjeluju u zbilji koju označuju.
Znakovi su određeni posve proizvoljno i mogu se novim dogovorom promijeniti, npr. zeleno svjetlo kao znak za slobodan prolaz.
Dok simboli proistječu iz smislenog povezivanja predodžbi, npr. golub kao simbol mira ili ptica kao simbol slobode.

“Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom životu znakovi i simboli zauzimaju važno mjesto. Kao istodobno tjelesno i duhovno biće, čovjek duhovne stvarnosti izražava i shvaća pomoću tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je društveno biće, čovjeku su znakovi i simboli potrebni za općenje s drugima pomoću jezika, pokreta i radnji. Isto biva u njegovu odnosu s Bogom.“ (KKC 1146)

Međutim, ne samo u profanom ljudskom životu nego i u onome duhovnome postoje znakovi koji ljudima uprisutnjuju naznačene stvarnosti. Nazivamo ih sakramentima. Ali sakramenti nisu dogovoreni znakovi, puke upute, nego simboli u kojima se ostvaruje susret s duhovnom stvarnošću, s Bogom. Ali taj susret s Bogom se ostvaruje prema životnoj situaciji u kojoj se nalazi svaki pojedini čovjek. Zato za sakramente kažemo da su to znakovi koji označuju blizinu Nadnaravnog, njegovu ljubav, praštanje, snagu, poslanje. “Kao 'sile koje izlaze' iz živog i oživljujućeg Kristova tijela, i kao čini Duha Svetoga koji djeluje u njegovu tijelu, koja je Crkva, sakramenti su 'Božja remekdjela' u novom i vječnom savezu.“ (KKC 1116)

3. BOŽJE DJELOVANJE KROZ POVIJEST KAO “SAKRAMENTALNO DOGAĐANJE“

Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku nije nikako htio ostati nepoznat ljudima. Sam je odlučio objaviti im se, nešto im reći o samome sebi, o načinu svoga mišljenja i djelovanja.

Tako se može reći da je već sami čin stvaranja bio prvi znak njegove komunikacije s čovjekom. Kad nevidljivi Bog stvara slobodno svijet kao svoju baštinu, mjesto svoga djelovanja, tada je to stvaranje vidljiv izražaj Boga koji je nama u svojoj naravi neshvatljiv i nepojmljiv. I na taj se način Bog preko svojih stvorenja sve više očituje ljudima. Stoga je stvaranje, ukoliko je Božji dar, početni izraz Božjeg samodavanja ljudima.

“Bog govori čovjeku preko vidljivog stvorenja. Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrio trag svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu veličinu i blizinu.“ (KKC 1147)

“Kao stvorenja, te osjetne stvarnosti mogu biti mjesto po kojem se očituje Božje djelo posvećenja ljudi, i djelo ljudskog bogočašćenja. Isto se događa sa znakovima i simbolima društvenog života ljudi: prati i pomazati, lomiti kruh i s nekim podijeliti čašu može izražavati posvećujuću prisutnost Božju i čovjekovu zahvalnost prema svome Stvoritelju.“ (KKC 1148)

Međutim, čovjek slika i partner Božji, kudikamo je pozvaniji nego neživa priroda da bude očitovanje Božjeg stvaralačkog djelovanja. Tako po Božjem odabranju i objavi izraelskom narodu postaje jasno na što je pozvan sav ljudski rod. Zbog toga se svaki događaj u povijesti starozavjetnog Božjeg naroda može zvati Božjim očitovanjem. Bog je htio učiniti čovjeka dionikom božanskoga života.

Međutim, taj se poziv Božji i čovjekov odgovor na njega, događao skriveno, “znakovito“. Svijet je postajao trenutak nutarnjeg, pa makar bezimenog dijaloga čovjeka s Bogom. Čovjek je pokušavao oblikovati vanjski izraz svojeg nutarnjeg očekivanja. Dubina ljudskog napora da se uspostavi dijalog s Bogom može se ocijeniti polazeći od ispunjenja Božjih obećanja danih u tome dijalogu.

“Velike religije čovječanstva, često upečatljivo svjedoče taj kozmički i simbolički smisao vjerskih obreda. Liturgija Crkve pretpostavlja, upotpunjuje i posvećuje elemente stvorenja i ljudske kulture dajući im dostojanstvo znakova milosti, novog stvorenja u Isusu Kristu.“ (KKC 1149)

U povijesti izraelskog naroda Bog se okrenuo ljudima, otkrio im svoje ime, očitovao im se i tako im priopćio i ponudio samoga sebe. Jahve Bog, između svih naroda svijeta, izabrao je sebi jedan narod, s njim je hodio kroz povijest i bio uza nj. Tako je povijest poprimila obilježje simbola, jer se u njoj izrekao Božji plan spasenja i ljubav za čovjeka.

“Znakovi Saveza. Izabrani narod prima od Boga određene znakove i simbole koji obilježuju njegov liturgijski život: nisu to više samo slavlja kozmičkih ciklusa i društvenih čina, nego znakovi Saveza, simboli veličanstvenih djela Božjih za narod. Među tim liturgijskim znakovima Staroga saveza mogu se spomenuti obrezanje, pomazanje, posvećenje kraljeva i svećenika, polaganje ruku, žrtve i nadasve Pasha. U tim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza.“ (KKC 1150)

Ta ista povijest pak, s ljudske strane, nije uvijek bila znak čovjekove odanosti i vjernosti Bogu nego izdaje i neposluha. To ipak nije Boga pokolebalo nego je tražio načine da uistinu stvori sebi odani narod.

I u punini vremena podigao je Bog jednoga čovjeka u kojega se slio sav poziv na vjernost: Isusa iz Nazareta.

U njemu, Sinu Božjemu, potpuno se ostvarila saveznička vjernost izraelskog naroda s Bogom. U Isusu, Sinu Marije iz Nazareta, koji je u potpunosti živio od Boga i za Boga, Jahve Bog se posvema izrazio i bez ostatka pokazao svijetu. U njemu se Bog čovječanstvu konačno i neopozivo priopćio. Tako se s punim pravom može reći da su Isusovi ljudski čini Božji čini i da ti čini imaju sakramentalno obilježje.

Kao zemaljska pojava Božje ljubavi, Isus je jednostavno sakrament, odnosno prasakrament, jer je omogućio pristup čovjeka Bogu.

“Znakovi preuzeti od Krista. Gospodin Isus u svom se propovijedanju često služi znakovima stvorenja da bi objavio otajstvo Božjeg Kraljevstva. Ozdravlja bolesne ili naglašava svoje propovijedanje služeći se tvarnim znakovima i simboličkim kretnjama. Daje novo značenje događajima i znakovima Starog saveza, posebno Izlasku i Pashi, jer je on sâm smisao svih tih znakova.“ (KKC 1151)

On je posljednja Božja riječ i poziv ljudima, ali i najviše ostvarenje ljudskog odgovora na Božju ponudu.

Postavši čovjekom kao vječni Božji Sin, Isus je ostvario svoje božansko sinovstvo i u vremenu. I tako je Sin Božji postao sinom čovječjim u Djevici Mariji. Zatim snagom svoga Uskrsnuća, čime je izvojevana pobjeda života nad smrću, Krist postaje Znakom svakoj ljudskoj nadi koja se ne želi miriti s umiranjem.

Uskrsli i proslavljeni Gospodin konačan je i neopoziv sakrament susreta s Bogom. Nakon uskrsnuća Isus ostvaruje Božju blizinu na nov način, na način koji nadmašuje sveukupno dotadašnje Božje sakramentalno djelovanje. Doduše, prisutnost uskrslog Krista nije među kršćanima vidljiva neposredno po njegovoj tjelesnosti, ali jest zato po vidljivim, pojavnim oblicima iza kojih On osobno stoji snagom svoga Duha.

“Sakramentalni znakovi. Nakon Pedesetnice, Duh Sveti vrši posvećenje kroz sakramentalne znakove Crkve. Sakramenti Crkve ne dokidaju, nego pročišćuju i upotpunjuju sve bogatstvo znakova i simbola svijeta i društvenog života. Povrh toga ispunjaju pralikove i slike Starog saveza, označuju i uprisutnjuju po Kristu izvršeno spasenje, nagovješćuju i anticipiraju nebesku slavu.“ (KKC 1152)

To je njegova milosna prisutnost u sakramentima Crkve koju će Drugi Vatikanski sabor nazvati “sveopćim sakramentom spasenja“.

4. CRKVA KAO UNIVERZALNI SAKRAMENT SPASENJA

Crkva je prije svega zajednica ljudi koja je okupljena snagom Božje ljubavi, snagom njegove ničim od čovjeka zaslužene milosti. To je zajednica vjernika okupljena oko svojega Boga i Učitelja Isusa Krista u ljubavi Očevoj snagom Duha Svetoga. Ta milost Božja postaje nadasve snažnom, vidljivom i učinkovitom u trenutku stvaranja tog zajedništva, odnosno u trenutku sjedinjenja vjernika s Kristom koje se događa kroz slavlje sakramenata.

Tako je Crkva stvarnost u kojoj je postala vidljiva i opipljiva Kristova spasenjska zbilja. Ljudi ne mogu Krista ovdje na zemlji tjelesno doživljavati, jer je On kao proslavljeni Gospodin našim očima nevidljiv, ali se mogu susresti u onoj stvarnosti koja je njegov vidljiv znak, njegovo otajstveno tijelo koje zovemo Crkva.

Crkva je po tome vidljivi sakrament Kristove nevidljive prisutnosti među ljudima. I ona se služi vidljivim sakramentima kako bi uprisutnila Božju ljubav među ljudima. Sakramenti su temeljna ostvarenja, odnosno samoostvarenja Crkve koja je sveopći sakrament spasenja svih ljudi.

“Crkva kad sama pomaže svijet i kad od njega mnogo prima teži jedino za tim da dođe kraljevstvo Božje i da se ostvari spasenje svega ljudskoga roda. Uostalom sve dobro koje narod Božji za vrijeme svog zemaljskog putovanja može pružiti ljudskoj obitelji dolazi odatle što je Crkva 'sveopći sakrament spasenja', koji očituje i ujedno ostvaruje misterij Božje ljubavi prema čovjeku.“ (GS 45)

Sakramenti su stoga osobni spasenjski čini nebeskoga, proslavljenoga Krista u činu Crkve. Primanje sakramenata jest stupanje u dodir s vidljivom Crkvom kao sakramentom nebeskoga Krista, odnosno susret s nevidljivim Spasiteljem u njegovoj Crkvi. Tako sakramenti postaju most između proslavljenog Isusa na nebesima i čovjeka koji čezne za proslavljenjem u svome Bogu. Zato su Kristovi sakramenti u potpunosti i sakramenti Crkve u kojoj Krist živi i djeluje kao Otkupitelj i Spasitelj ljudi.

“Sakramenti jesu sakramenti 'Crkve' u dvostrukom značenju: 'po njoj' su i 'za nju'. Jesu 'po Crkvi' time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a jesu 'za Crkvu' jer upravo 'sakramenti čine Crkvu', ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi.“ (KKC 1118)

“Budući da s Kristom-Glavom čini 'tako reći jedinstvenu otajstvenu osobu', Crkva u sakramentima djeluje kao 'svećenička organski uređena zajednica': po krstu i potvrdi svećenički narod biva osposobljen slaviti liturgiju; s druge strane, vjernici, 'zaodjenuti svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane Božjom riječju i milošću'.“ (KKC 1119)

Dakle, osnovno djelovanje Crkve nisu samo sakramentalni čini. Prema nauci Drugog Vatikanskog sabora, naviještanje Riječi na prvom je mjestu među osnovnim crkvenim djelatnostima i to zato što je vjera izvor i temelj kršćanskoga života.




Sakramenti su smisleni samo ako počivaju na riječi Božjoj, na tom temelju kršćanske vjere. Upravo svojim naviještanjem riječi Božje u službi sakramenata i svjedočenja ljubavi, Crkva postaje prisutnost spasenja u Isusu Kristu za sve ljude, tj. sveopći sakrament spasenja ljudi.
Sakrament kao uprisutnjenje spasenjskog Božjeg čina u čovjeku je najviše ostvarenje Božje riječi. I u riječi i u sakramentu posrijedi je spomen i posadašnjenje spasenja za čovjeka pojedinca dogođenog u Isusu Kristu.

“Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. Njega je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i posadio u svoju desnu postavivši ga sucem živima i mrtvima. U njegovu Duhu oživljeni i ujedinjeni putujemo prema konačnom dovršenju ljudske povijesti, koje potpuno odgovara planu njegove ljubavi: 'Obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji' (Ef 1, 10)“ (GS 45)

Božji se narod, dakle, prvotno sabire Riječju Boga živoga. Propovijedanje riječi Božje potrebno je za samu službu sakramenata jer se radi o sakramentima vjere, koja se iz riječi rađa i njome hrani.

“Krist je poslao apostole da 'u njegovo ime (...) propovijedaju obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima' (Lk 24, 47). 'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga' (Mt 28, 19). Poslanje krštavanja, dakle sakramentalno poslanje, uključeno je u poslanje naviještanja Evanđelja jer se sakrament pripravlja riječju Božjom i vjerom koja je pristajanje uz tu riječ.“ (KKC 1122)

II.
SAKRAMENTI SU VIDLJIVI ZNAKOVI

Bogu je jasno da je čovjek vezan na znakove. Zato Bog i upotrebljava vidljive znakove kako bi mogao komunicirati s ljudima. To su stvarnosti iz svagdašnjeg ljudskog života: voda, kruh, vino, ulje, sol, svijeća, bijela haljina itd.

Služeći se tim znakovima, praćenima odgovarajućom riječju, Bog se priopćava čovjeku, ulazi u njegov život i postaje mu suputnik. U tom smislu u Crkvi se govori o sakramentima.

Sav se liturgijski život Crkve kreće oko euharistijske žrtve i sakramenata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba. (usp. SC 6 i KKC 113)

“Crkva je, po Duhu koji je upućuje 'u svu istinu' (Iv 16, 13), malo-pomalo prepoznala to blago primljeno od Krista te, kao vjerna upraviteljica Božjih otajstava, pobliže odredila njihovo 'podjeljivanje', kako je učinila i za kanon Svetih pisama i nauk vjere. Tako je Crkva tijekom stoljeća bila u stanju raspoznati da među raznim liturgijskim slavljima ima sedam takvih koja su, u pravom smislu riječi, sakramenti od Gospodina ustanovljeni.“ (KKC 1117)

Što je to, dakle, sakrament? Riječ sakrament dolazi od latinskoga sacramentum. Ta riječ “sacramentum“ je u različitim situacijama dobivala različita značenja. Tako je u vojnom rječniku ta riječ označavala vojnu službu, prisegu domovini, zakletvu na zastavu. A u pravno-ekonomskom svijetu ta riječ je označavala parnicu, globu, jamčevinu i slično.

Kad se pak u teologiji govori o sakramentu, odnosno sakramentima, stalno se ima na umu da su to stvarnosti koje se sastoje od materije i forme ili, hrvatski rečeno od tvari i oblika. A u postkoncilsko vrijeme materija sakramenata se naziva znakom, a forma se označava riječju.

“Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetome, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi. Iako su simbolički čini sami po sebi govor, ipak je nužno da te čine prati i oživljuje riječ Božja i odgovor vjere, da bi sjeme Kraljevstva u dobroj zemlji donijelo ploda. Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju inicijativu kao čist dar i ujedno odgovor vjere naroda.“ (KKC 1153)

Materija bi bila vidljivo, opipljivo sredstvo događa se i određena radnja: pranje, jedenje, pomazivanje uljem i sl. što je uvijek popraćeno riječju. Otud i nastojanje Crkve da se sakramenti, ako je ikako moguće, slave u sklopu “Službe riječi“ koja se sastoji od liturgijskog pozdrava, čitanja i izlaganja Sv. Pisma, molitve, samog dijeljenja sakramenata, pjesme, blagoslova i, na kraju, otpusta vjernika. Tako dolazi do izražaja upravo ono što je bitno za sakrament u svezi s Crkvom, odnosno to da je sakrament spona među vjernicima te u isto vrijeme izraz života Crkve i bitan moment njene izgradnje.

“Liturgija Riječi sastavni je dio sakramentalnih slavlja. Da bi hranili vjeru vjernika, znakovi Božje riječi moraju biti vrednovani: knjiga riječi (lekcionar ili evanđelistar), njezino čašćenje (procesija, tamjan, svijeće), mjesto naviještanja (ambon), njezino glasno i razumljivo navještanje, homilija službenikova kojom se produžuje navještaj, odgovori zajednice (poklici, pripjevni psalmi, litanije, ispovijest vjere ...)“ (KKC 1155)

Što je, dakle, materija, a što forma kod pojedinih sakramenata?

Kod sakramenta krštenja, recimo, kao materija bit će voda, a forma izričaj: N... ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; u potvrdi se kao materija upotrebljava krizmeno ulje, a forma su riječi što ih izgovara biskup: “Primi pečat dara Duha Svetoga“; kod sakramenta Euharistije kao materija služe kruh i vino, a forma su Isusove riječi: “Ovo je tijelo moje“ i “Ovo je krv moja“ itd.

Materija i forma ili znak i riječ su bitni elementi kod svakog sakramenta. Kod svakog sakramenta moraju biti upotrijebljeni ista materija i forma koje je po sudu Crkve sam Isus odredio za valjanost sakramenta. Bez tih određenih elemenata za svaki sakrament ne može se uopće govoriti o sakramentima.

Osim toga isto tako treba zapamtiti da sakramenti nisu samo znakovi ili simboli koji bi trebali čovjeka podsjećati na drugu stvarnost kao što je, recimo, crvena boja znak ljubavi i mučeništva, a golubica znak mira, nego su oni stvarno uprisutnjenje Boga u čovjeku. Bit sakramenta nije smo kazivanje nego i uprisutnjivanje Boga.

Sedam svetih sakramenata

Kada, prema tome, svećenik pod Misom kaže: “Ovo je tijelo moje“, kruh nad kojim su izrečene te riječi nije više kruh nego pravo i istinsko tijelo Kristovo i vino nad kojim svećenik kaže “Ovo je krv moja“ nije više vino nego krv Kristova ili kada polijevajući krštenika vodom po glavi kaže: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ krštenik tim činom uistinu postaje dijete Božje i članom otajstvenog tijela Kristova koje zovemo Crkva. To je bit one definicije sakramenta koja kaže da su posrijedi vidljivi znakovi koje je ustanovio Isus Krist a po kojima se dijeli nevidljiva milost Božja.

A što je to milost Božja?

Pod riječju milost u Bibliji se izriče nezaslužena Božja naklonost, dobrota i dar po kojem čovjek na poseban način postaje Bogu mio i njemu sličan, odnosno čovjek postaje bogolik. Osim bogolikosti (biti stvoren na sliku Božju), Bog je svojom milošću čovjeku omogućio i bogosinstvo, što je hoće reći da se čovjek odnosi prema Bogu kao sin prema ocu. I po toj milosti čovjek postaje suzajedničar božanske naravi, subaštinik koji je pozvan i određen za vječni život u najtješnjem sjedinjenju s Bogom.

Teolozi obično razlikuju tri vrste milosti, a to su:
1. posvetna milost koja izriče čovječje bogosinstvo, odnosno po toj milosti čovjek je sin Božji;

2. djelatna milost po kojoj Bog nikad čovjeka ne ostavlja samoga nego mu pritječe u pomoć prosvjetljenjem i podrškom u činjenju dobra;

3. karizme koje su posebni darovi Božji prema kojima je svaki čovjek neponovljivo obogaćenje ljudske i vjerničke zajednice.

1. KRIST JE USTANOVIO SAKRAMENTE

Kroz povijest Crkve nije uvijek bilo nesporno koliko je sakramenata i tko ih je ustanovio. Tako se može ustanoviti da i na Istoku i na Zapadu u prvom tisućljeću nema govora o samo sedam sakramenata.

Zbog tadašnjeg poimanja sakramenata i sakramentalnog gledanja na Crkveno djelovanje nije se osjećala potreba da se utvrđuje njihov broj. Dokazano je da se broj sedam sakramenata prvi put pojavljuje sredinom 12. st. i da su potom veliki teolozi 13. st. i na temelju Sv. Pisma dokazivali kako je taj broj nužan. Pri tom je jasno bilo da to brojanje ovisi o tada usvojenom pojmu sakramenta. Sve do polovice 16. st. postojalo je uvjerenje da je sedam sakramenata i da ih je ustanovio sam Isusu Krist.

Međutim tada protestantska reforma sa Martinom Lutherom na čelu prvi put stavlja u pitanje i broj sakramenata i izravnu vezu nekih od njih s Kristom. Tridentski sabor (1549.-1563.) odbacio je protestantsko učenje koje kaže da Isus Krist nije ustanovio sve sakramente ili da ih ima više ili manje od sedam. Tridentski sabor kaže da u Novom Savezu ima sedam, i samo sedam sakramenata, čime je jasno odbijeno mišljenje protestanata da su sakramenti samo krst i euharistija. Tu vjekovnu istinu kršćanske vjere da sakramenata ima samo sedam i da ih je sve ustanovio sam Isus Krist potvrdila je i Crkva našeg vremena na Drugom Vatikanskom saboru. (usp. Sacrosanctum Concilium)

“'Držeći se učenja Svetoga pisma, apostolskih predaja (...) i jednodušnog mišljenja Otaca', ispovijedamo da su 'sakramenti Novoga zakona svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista.'“ (KKC 1114)

“Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnog i razvoja duhovnog života.“ (KKC 1210)

Što Katolička Crkva podrazumijeva kada kaže da je Isus ustanovio sakramente? To ne znači da se svaki sakrament povijesno mora dovesti u vezu s povijesnim Isusom. Za neke je sakramente sasvim očevidno do tančina da ih je ustanovio sam Krist. Takvi su krštenje, pokora i euharistija. S obzirom pak na druge sakramente (ženidba, bolesničko pomazanje, krizma i sveti red) u Novom zavjetu ne nalazimo izravne Kristove utemeljivačke riječi. Povijesnim će činjenicama najprimjerenije biti mišljenje koje konkretan oblik sakramentalnog događanja smatra djelom apostolske Crkve, što je onda norma za postapostolsku Crkvu.

Apostoli i prvi Isusovi učenici zasigurno su činili ono što je činio njihov Učitelj, ne uvodeći ništa novo. Ako su se apostoli služili određenim znakovima, to je samo zato što su smatrali da tako vrše volju Kristovu. Budući da je sadašnja Crkva po svojim pastirima, papi i s njime sjedinjenim biskupima, nasljednica apostola, ona može, kako su činili i apostoli, obrede pobliže odrediti, proširiti, pa i tako da ti novouvedeni obredi budu nužni za samu valjanost sakramenata.

Naime, Crkva ima određenu slobodu s obzirom na izgled vanjskih sakramentalnih znakova, što je postalo jasno baš tijekom liturgijske obnove nakon Drugog Vatikanskog sabora.

Prema tome, kada Crkva kaže da je Krist ustanovio sakramente, ona želi istaći samo jednu za nju tako važnu činjenicu, a to je da slavljenje i podjela sakramenata jest radnja usko vezana uz Krista. Bolje rečeno, podjela sakramenata jest Kristov čin.

Tako kada svećenik u ime Crkve krsti, onda Krist krsti; kada svećenik odrješuje grijehe, onda Krist odriješuje; kad svećenik maže bolesnika, onda to Krist čini itd.

“Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označuju. Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: On krsti, On u sakramentima djeluje da udjeli milost koju sakrament označuje. Bog Otac uvijek uslišava molitvu Crkve svoga Sina koja, u epiklezi (prizivu) svakog sakramenta, izražava vjeru u moć Duha. Kao što vatra preobražava sve što dotakne, tako Duh Sveti preobražava u božanski život ono što je podložno njegovoj moći.“ (KKC 1127)
To će reći da djelotvornost sakramenata dolazi izravno od Isusa Krista.

“To je smisao tvrdnje Crkve: sakramenti djeluju ex opere operator (doslovno: 'samim time što je čin izvršen'), tj. snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvršenog. Iz toga proizlazi da 'sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom moći'. Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moć Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti službenika. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima.“ (KKC 1128)

Stoga se i kaže da su sakramenti djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podjeljuje božanski život. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave označuju i ostvaruju milosti vlastite svakome od njih. Zato sakramenti donose plod u onih osoba koje ih primaju s potrebnima raspoloženjem duše i srca.

“Crkva tvrdi da se sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. 'Sakramentalna milost' jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu. One koji ih primaju Duh ozdravlja i preobražava suobličujuću ih Sinu Božjemu. Plod je sakramentalnog života to da Duh posinaštva pobožanstvenjuje vjernike životno ih sjedinjujući s jedinim Sinom, Spasiteljem.“ (KKC 1129)


2. SAKRAMENTI I ŽIVOT

Primanjem svetih sakramenata u čovjeku se uistinu događaju bitne promjene. On postaje drugi čovjek, jer biva 'obilježen' kao Božje vlasništvo. On postaje dijete Božje, osoba za koju Bog skrbi na poseban način, ali i osoba ovlaštena i osposobljena sudjelovati u službi i poslanju samog Isusa Krista. Crkva stoga drži da po nekim sakramentima kao što su krštenje, potvrda i sveti red vjernik prima biljeg ili karakter kao izraz vjerničkog sudioništva u sveukupnom Božjem spasenjskom djelu. Otud proizlazi i Crkveni nauk da se ta tri sakramenta mogu primati samo jedanput u životu i ne mogu se ponavljati kao ostali sakramenti, odnosno pomirba, euharistija, bolesničko pomazanje i ženidba ako umre bračni drug.

“Tri sakramenta: krst, potvrda i sveti red podjeljuju, osim milosti, sakramentalni biljeg ili 'pečat' po kojem kršćanin sudjeluje u Kristovu svećeništvu i pripada Crkvi prema različitim stanjima i službama. To suobličenje s Kristom i s Crkvom, ostvareno po Duhu, neizbrisivo je; u kršćaninu ostaje zauvijek kao pozitivno raspoloženje za milost, kao obećanje i jamstvo božanske zaštite i kao poziv na bogoštovlje i služenje Crkvi. Ti se sakramenti stoga ne mogu ponoviti.“ (KKC 1121)

Svi sakramenti, ako su pravilno shvaćeni i ako se po njima živi, odgovor su na iskonske ljudske potrebe i čežnju za životnom srećom. Iako svi sakramenti imaju zajednički cilj jer svi služe čovjekovu spasenju i sreći, ipak svaki od njih to ostvaruje na poseban, sebi svojstven način.

Zato se u sakramentima čovjeku po spasonosnom susretu s Kristom nudi onaj doživljaj smisla koji odgovara na pitanja što ih preda nj stavlja život, od rođenja (po krštenju) do trenutka kada život ugrozi teška, možda neizlječiva bolest (bolesničko pomazanje).

Budući da je Krist prošao te iste naše životne situacije, čovjek se ima pravo nadati da u svakoj od njih postoji i izlaz za njega, da može računati s Božjom vjernošću i ljubavlju.

Prema tome shvaćanje sakramenata kao susreta s Kristom vodi i određenom načinu govora o njima. Sakramenti stoga nisu stvari, nisu predmeti, nego osobni susreti čovjeka s Bogom. A svaki susret je dar, on zahvaća cijelog čovjeka; takav susret se ne može primiti, on se ne dijeli nego ostvaruje, omogućuje i otvara.

Učinak tog susreta je u promjeni osobe koja se susreće s Kristom, u njenom novom držanju, novom postavljanju i novom odnosu prema svojem životu i svim ljudima. Ako se zdravi ljudi iz ljubavi za bližnjega posvete bolesnima, ako se političari iz kršćanskog uvjerenja počnu brinuti za mir, ako bogati zbog Krista prestanu držati bogatstvo isključivo za sebe te se počnu zauzimati za siromašne i tako ostvarivati socijalnu pravdu, onda je u svim tim osobama na djelu Božja snaga koju primaju od Krista koji u njima živi.

Međutim, Božja naklonost prema čovjeku, njegova ljubav i milost nisu isključivo vezani za sakramente. Postoje i mnogi drugi putovi koji čovjeka vode k Bogu ako, po svojoj savjesti, nastoji vršiti Božju volju.

Crkva ipak sakramentalni život vjernika smatra najidealnijim načinom pobožanstvenja čovjeka i najsigurnijim sredstvom njegova spasenja. Prema tome, sakramenti nisu ništa drugo doli veoma znakovit, vidljiv i ljudskom oku i srcu najbliži način priopćavanja Boga čovjeku.

Zapravo sakramenti su mjesto susreta Boga i čovjeka gdje se Bog očovječuje, a čovjek pobožanstvenjuje. Oni naznačuju i ponazočuju Kristovo spasenje u svijetu u kojem je, upravo po Kristu, to spasenje uprisutnjeno, vidljivo i djelotvorno. A da bi se to spasenje uistinu ostvarilo u onima koji primaju sakramente, potrebno je po njima i živjeti. Svaki sakramentalni susret s Kristom zahtjeva od čovjeka da živi u ljubavi u milosti Božjoj.


3. DJELOTVORNOST SAKRAMENATA

Neki ljudi često brkaju poimanje sakramenata sa magijom.
Magiji se, naime, pripisuje neka nutarnja sila koja želi podrediti samovolji čovjeka i samo božanstvo. Tako čineći ovaj ili onaj magijski obred ili gestu, čovjek želi nasilno pribaviti od božanstva naklonost i prisiliti ga na intervenciju.

Međutim, kod sakramenata nije tako i oni nisu nikakve čarolije. Ondje gdje čovjek pokušava gestama i obredima iznuditi Božju naklonost, govorimo o čaroliji i magiji. A s tim sakramenti nemaju ništa zajedničko.

Mi ne možemo nikakvim našim ljudskim moćima ovladati Bogom, ne možemo ga posjedovati, ograničavati ili vezati uza sebe ili uz bilo koju drugu osobu. Sam Bog, slobodno, a ne pod pritiskom čovjeka ili nekih drugih, njemu možda prirođenih moći, može se vezati na vidljive znakove.

Bog djeluje preko sakramenata ne zato što mora nego zbog toga jer hoće, a na osnovi svoga obećanja. “Vjeran je onaj koji vas je pozvao, On će to i učiniti.“ (1 Sol 5, 24)
Krist nam je obećao svoju prisutnost u znakovima što ih je sam upotrebljavao. Zato je mogao samo Krist, a nikako Crkva, ustanovljivati sakramente. Stoga kada Crkva putem obreda podjeljuje sakramente, tada sam Krist djeluje u čovjeku.

Prema tome, djelotvornost sakramenata ne ovisi o dostojanstvu osobe koja ih podjeljuje nego o tome je li obred pravilno izvršen. A to znači da iskazivanje Božje ljubavi čovjeku nije vezano uz moralnu kvalitetu onoga koji to posreduje, odnosno od služitelja sakramenta, kao što niti vjera primatelja može zarobiti Krista. Krist jeste i ostaje neovisan o bilo kakvoj čovjekovoj zasluzi. Milosno djelovanje je čisti Kristov Čin, njegov dar ničim od čovjeka zaslužen.

To je smisao tvrdnje Crkve da sakramenti djeluju “ex opere operato“ ili samim tim što je čin izvršen, odnosno snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvršenog. Iz toga proizlazi da sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom milošću. Sakramenti su stoga otjelovljenje Božje ponude koja nam je u Kristu poklonjena neopozivo i nenadmašivo. Oni su vanjski iskaz božanske milosti upućene određenom čovjeku.

Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima. Sakramenti, naime, daju milost onima koji ne postavljaju zapreke. Čovjekova otvorenost, spremnost, želja i nastojanje potrebni su da u njemu zaživi sakramentalni život.

Bog je, s jedne strane, svojim osobnim htijenjem, voljom, jednom zauvijek izrekao svoju ljubav prema čovjeku. No, da bi ta Božja ljubav mogla u čovjeku zaživjeti i preobraziti ga, važan je pristanak druge strane, ljudska vjera. Gdje nema vjere i suradnje, ne može se očekivati da će Bog nekoga prinuditi, pa prema tome niti djelotvornosti sakramenata.

“Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje tijela Kristova i iskazivanje štovanja Boga; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere.“ (KKC 1123)

“Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan da uz nju prione. Kad Crkva slavi sakramente, ispovijeda od apostola primljenu vjeru. Odatle stara izreka: 'Lex orandi, lex credendi'. Zakon molitve zakon je Crkve, Crkva vjeruje onako kako moli. Liturgija je sastavni dio svete i žive predaje.“ (KKC 1124)

“Osim toga, budući da sakramenti izražavaju i razvijaju zajedništvo vjere u Crkvi, lex orandi – zakon molitve jedan je od bitnih kriterija dijaloga oko ponovne uspostave jedinstva kršćana.“(KKC 1126)

Duh Sveti pripravlja čovjeka za sakramente Božjom riječju i vjerom koja prihvaća riječ u dobro raspoloženom srcu. Tako sakramenti učvršćuju i izražavaju vjeru. Plod je sakramentalnog života u čovjeku u isti mah osoban i eklezijalan. U svakog vjernika podupire život za Boga u Kristu Isusu; a za Crkvu znači rast u ljubavi i u njezinu poslanju svjedočenja.

Ako se Bog služi sakramentalnim znakom, to nije njegova obveza nego naša nužda, mogućnost našega načina komuniciranja, Božje približavanje čovjeku na način da može biti uočen. Jasno je da nam Bog može svoju ljubav i naklonost iskazivati izravno, na čisto duhovan način, ali on stupa u doticaj s čovjekom na čovjeku svojstven način: posredno, preko znakova koje čovjek razumije i koji mu nešto znače.

Krist sam je ne samo upotrebljavao znakove, geste i obrede nego je i sam neke ustanovio. Stoga nema razloga da Crkva zazire od znakova i sakramentalnih obreda.

“zato se nijedan sakramentalni obred ne može mijenjati ni udešavati po volji službenika ili zajednice. Čak ni vrhovna crkvena vlast ne može mijenjati liturgiju po svojoj volji, nego samo u poslušnosti vjere i u religioznom poštovanju otajstva Liturgije.“ (KKC 1125)


4. SLUŽITELJ I PRIMATELJ SAKRAMENATA

Sakramenti, kao vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, su uvijek ljudski čini koji se vrše u ime Crkve, a time i u ime samoga Isusa Krista. Svaki sakrament je istinski ljudski čin određen time da ga netko hoće primiti i da ima netko tko će ga učiniti (podijeliti).

No, budući da je u sakramentima posrijedi čin u ime Crkve, služitelj sakramenta mora izvršiti nakanu Crkve koja uvijek djeluje u Kristovo ime. Za valjanu podjelu sakramenata nužna je, dakle, nakana služitelja sakramenta. Jedan od crkvenih sabora, onaj firentinski, kaže: “Svi ovi sakramenti sastoje se od tri dijela: od tvari kao materije, od riječi kao forme i od služitelja koji dijeli sakrament s nakanom činiti ono što Crkva čini. Ako je dan od toga nedostaje, sakrament se ne događa.“

Iako valjanost sakramenta ovisi o nakani služitelja, ipak snaga sakramenta nije nužno vezana uz svetost onoga koji ga podjeljuje. Istina, najbolje bi bilo da služitelj sakramenta ne vrši samo vanjski obred nego da njegova radnja bude sasvim u skladu s otajstvom koje se u tom trenutku događa. Služitelj sakramenta bi se apostolskom revnošću trebao uključiti u posvetni proces i dijeljenjem sakramenata izraziti svoju molitvu za posvećenje primaoca. Zato bi najbolje bilo da on živi i u punom smislu čini što Crkva čini.

Međutim, kao minimalno zahtjeva se da se služitelj sakramenta pridruži vidljivoj Crkvi time što će bar sakramentalnu radnju učiniti s nakanom koju čini Crkva.

“Služba svetoga reda ili ministerijalno svećeništvo u službi je krsnom svećeništvu. Ono jamči da, u sakramentima, upravo Krist djeluje po Duhu Svetome za Crkvu. Spasenjsko poslanje od Oca povjereno utjelovljenom Sinu, povjereno je apostolima i po njima njihovim nasljednicima: oni primaju Duha Isusova da djeluju u njegovo ime i u njegovoj osobi. Zaređeni službenik je, dakle, sakramentalna veza koja povezuje liturgijski čin s onim što su rekli i učinili apostoli i, po njima, s onim što je rekao i izvršio Krist, izvor i temelj sakramenta.“ (KKC 1120)

Zato isto tako se može reći da za valjano dijeljenje sakramenata nije nužno da služitelj sakramenta osobno vjeruje u otajstvo i značenje crkvenih sakramenata.

Podijeljeni sakrament je zaista čin Crkve i stoga valjan ako onaj koji ga prima hoće da se izvrši vidljiva radnja Crkve. I tako učinjen sakrament vrijedi kod vjernika koji ga je primio jer Krist djeluje u svojim sakramentima. Stoga je kod primatelja sakramenata potrebna iskrena nakana za susret s Kristom da bi se dogodio taj sakramentalni susret između vjernika i Krista. Stoga je kao minimum nužno htijenje dotičnog primatelja sakramenta da se izvrši sakramentalni obred Crkve.

Dakle, nužnost nakane za valjanost sakramenta dolazi otud što primanje sakramenta mora biti ljudski čin, koji zahtjeva barem minimalno zalaganje vjernika. Takav sakrament ujedno postaje osobni izraz primateljeve čežnje za milošću Božjom.

“Crkva slavi otajstvo svog Gospodina 'dok on ne dođe' i dok Bog ne bude 'sve u svemu' (1 Kor 11,26; 15,28). Od apostolskih vremena liturgija teži k svome cilju uzdasima Duha u Crkvi: 'Marana tha!' (1 Kor 16,22). Liturgija se tako pridružuje Isusovoj želji: 'Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama (...) dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem' (Lk 22,15-16). U Kristovim sakramentima Crkva već prima zalog svoje baštine, već ima udjela u vječnom životu, 'iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista' (Tit 2,13). 'I Duh i Zaručnica govore: 'Dođi!' (...) Dođi, Gospodine Isuse!' (Otk 22,17-20)“ (KKC 1130).

III.
SEDAM SAKRAMENATA CRKVE

Sakramente Novog Saveza ustanovio je Isus Krist. Ima ih sedam i to su: Krštenje, Potvrda, Euharistija, Pokora (ispovijed), Bolesničko pomazanje, Sveti Red i Ženidba.
Sedam sakramenata Crkve tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života svakog kršćanina. Po njima se vjerski život kršćana rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i razvoja duhovnoga života kršćana.
Slijedeći tu analogiju najprije ćemo izložiti tri sakramenta kršćanske inicijacije (Krštenje, Potvrda, Euharistija), potom sakramente ozdravljenja (Ispovijed i Bolesničko pomazanje) i konačno sakramente koji su u službi zajedništva i poslanja vjernika (Sveti Red i Ženidba).
I tako ćemo moći vidjeti kako sakramenti tvore organizam u kojem svaki pojedini sakrament ima svoje životno mjesto. U tom organizmu Euharistiji pripada jedinstveno mjesto kao “sakramentu nad sakramentima“ (usp. Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae III, 65, 1). “Svi su drugi sakramenti usmjereni prema njemu kao svojem cilju.“ (Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae III, 65, 3)

A. SAKRAMENTI KRŠĆANSKE INICIJACIJE

Sva ljudska društva poznaju proces prerastanja u zrelu, odgovornu osobnost, proces koji omogućuje čovjeku da bude odrastao i kao takav sposoban obnašati najrazličitije funkcije unutar zajednice kojoj pripada. Taj se proces zove uvođenje ili inicijacija.


Pojedini znakoviti momenti unutar toga procesa bili su različito obilježeni u raznim kulturama i civilizacijama kroz povijest naroda i čovječanstva. Tako prijelaz iz puberteta u mladenaštvo obično je praćen podjelom određenih simbola, znakova, gesta, kroz koje se izražava da čovjek napušta djetinjstvo, neodgovornost, apsolutnu oslonjenost na roditelje, te biva punopravnim članom odgovornog sloja dotičnoga društva, kojemu se povjerava njegov prosperitet u najrazličitijim oblicima života.

Slično vrijedi i u vjerskom pogledu kada se govori o sakramentima inicijacije. Primanjem tih sakramenata ljudsko biće postaje punopravnim i odgovornim članom svoje vjerske zajednice, odnosno zajednice vjernika Kristovih koju zovemo Crkva.

“Sakramentima kršćanske inicijacije, tj. Krštenjem, Potvrdom i Euharistijom, postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života. 'Učešće na božanskoj naravi, što je ljudima darovano milošću Kristovom, podrazumijeva stanovitu analogiju s početkom, rastom i održavanjem naravnog života. Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u Euharistiji kruh vječnoga života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskoga života i napreduju prema savršenstvu ljubavi'.“ (KKC 1212)



I. - KRŠTENJE: SAKRAMENT KRSTA



Od prvih kršćanskih vremena Krst se naziva “sakramentom vjere“. Za čovjeka kao biće sposobno osobno odlučivati krst je bio završni čin procesa postajanja kršćaninom.

“Sveti Krst je temelj cijeloga kršćanskoga života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: 'Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju.'“ (KKC 1213)

Potrebno je također zaustaviti se i na samom imenu ovoga sakramenta. Riječ krstiti, hrvatski prijevod latiniziranog grčkog pojma bapto i baptizo, znači “uroniti u vodu, okupati“. Sam pak hrvatski glagol krstiti ima zacijelo u korijenu riječ Krist (krst, krštenje, kršćanin, staroslavenski krist-jan).

“Grčka riječ baptizein – odakle latinski izraz baptismus – znači “uroniti“, “uranjati“. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao stvorenje.

“U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim.“ (KKC 1214)

Zato krstiti učiniti sličnim Kristu, ucijepiti u Krista, Kristu pritjeloviti, pripadati Kristu, učiniti osobu Kristovim sljedbenikom, učenikom, polijevajući ga vodom ili uranjajući ga u vodu.

“Ovaj se sakrament također zove i 'kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome' (Tit 3, 5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko 'ne može ući u Kraljevstvo Božje' (Iv 3, 5)“ (KKC 1215)

Pošto je čovjek čuo evanđeosku poruku, i nakon što je njome bio rasvijetljen i zahvaćen, ušao je u fazu osobnog obraćenja, koje je praćeno određenom pokorom te odgovorom u vjeri da se želi slijediti Krista izbliza pripadajući njegovoj zajednici vjernika.

“'Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji prihvaćaju (katehetsku) pouku imaju prosvijetljen duh'. Primivši u krštenju Riječ, 'svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka' (Iv 1,9) krštenik tako prosvijetljen (Heb 10, 32) postaje 'sinom svjetlosti' (1 Sol 5,5) i sam 'svjetlost' (Ef 5,8).“ (KKC 1216 a)

Zato je krštenje u određenom smislu bilo završetak puta prema Kristu, ali ujedno i početak puta s Kristom; početak vjere kao osnovnog ljudskog usmjerenja prema Bogu.

“Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji (...). Nazivljemo ga darom, milošću, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelji preporođenja, pečatom, i svime onim što je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milost, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo; odjeća, jer prekriva našu sramotu; kupelj, jer nas pere; pečat, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva. (Sv. Grgur Nazijanski, Orationes, 40, 3 – 4 : PG 36, 361 C) (KKC 1216 b)


1. Krštenje u naumu spasenja

Pralikove sakramenta krštenja imamo već u događajima Staroga Zavjeta.

“U bogoslužju Vazmene noći, pri blagoslovu krsne vode, Crkva vrši svečan spomen velikih događaja povijesti spasenja koji su mu predoznačili krsno otajstvo: 'Bože, tvoja nevidljiva moć čudesno djeluje u svetim otajstvima. Ti si izabrao vodu da označiš blagodat krštenja'. (Rimski misal, Vazmeno bdijenje: blagoslov krsne vode).“ (KKC 1217)

“Već od postanka svijeta voda, skroman i divan stvor, vrelo je života i plodnosti. Sveto pismo promatra kako se nad njom nadvija Duh Božji (Post. 1,2): 'Bože, Tvoj je Duh u počecima svijeta lebdio nad vodama, da joj dade moć posvećivanja'. (Rimski misal, isto)“ (KKC 1218)

“U Noinoj korablji, 'u kojoj nekolicina, tj. osam duša, bi spašena vodom" (1 Pt 3,20), Crkva je vidjela prasliku spasenja po krštenju: 'Bože, ti si općim potopom označio novo rođenje, kad je ista voda potopila grešne i spasila pravedne'.(Rimski misal, isto)“ (KKC 1219)

Ako pitka izvor voda označuje život, morska gorka voda je simbol smrti. Stoga voda predoznačuje i otajstvo križa po kojem nam je došao život i spasenje. Po toj simbolici, krštenje označuje zajedništvo sa smrću Kristovom u kojoj smo i mi umrli starom čovjeku grijeha i zla.

“Osobito prijelaz kroz Crveno more, kao čin zbiljskog oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva, naviješta ono oslobođenje što se ostvaruje krstom: Bože, ti si Abrahamove sinove oslobodio od Faraonova ropstva i kroz Crveno more po suhu proveo, da predoznačiš kršćanski narod. (Rimski misal, isto) (KKC 1221)

Napokon, krštenje je predoznačeno i prijelazom preko Jordana, po kojemu je Narod Božji primio u posjed zemlju obećanu Abrahamovu potomstvu, što je slika vječnoga života u kraljevstvu nebeskome. Obećanje te baštine ispunjava se u Novome Savezu.

“Svi pralikovi Staroga saveza nalaze ispunjenje u Isusu Kristu. On je javno djelovanje započeo pošto ga je u Jordanu sveti Ivan Krstitelj krstio. A poslije uskrsnuća učenicima je povjerio poslanje: 'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!' (Mt 28,19-20).“ (KKC 1223)

Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju pokore i obraćenja određenom za grješnike, “da ispuni svu pravednost“ (Mt 3,15) pred Bogom. Taj Isusov čin očituje njegovo “poniženje“ (usp. Fil 2,7) pred Bogom i ljudima. Duh Božji koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista u času njegova krštenja, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa svim ljudima kao svoga “ljubljenog Sina“ (usp. Mt 3,16-17) kojega treba slušati.

“Svojim Vazmom Krist je svim ljudima otvorio izvore krštenja. On je o svojoj muci što će je podnijeti u Jeruzalemu govorio kao o 'krštenju' kojim se sam treba krstiti (usp. Mk 10,38; Lk 12,50). Krv i voda koji su provreli iz otvorenog boka raspetog Isusa praslika su krštenja i euharistije, sakramenata novog života. Otad je moguće "roditi se iz vode i Duha" i tako ući u Kraljevstvo Božje (usp. Iv 3,5).“ (KKC 1225)

Već od prvih dana svoga postojanja Crkva je svima onima koji su u vjeri prigrlili Isusa Krista, za svojega Otkupitelja i Spasitelja podjeljivala sakrament krštenja. Crkva je uvijek vjerovala da se sakramentom krštenja opraštaju kršteniku grijesi te da on dobiva udio u Kristovoj pobjedi nad smrću. Isto tako po sakramentu krštenja kršćanin postaje član Crkve, Kristove žive zajednice.

“Već je na dan Pedesetnice Crkva slavila i dijelila sveto krštenje. Petar je, naime, potresenom mnoštvu u svojoj propovijedi poručio: 'Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Duha Svetoga' (Dj 2,38). Apostoli i njihovi suradnici dijelit ce krštenje svakome koji vjeruje u Isusa: Židovima, bogobojaznima i poganima. Krštenje je tako uvijek tijesno povezano s vjerom: 'Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!', izjavljuje sveti Pavao svome tamničaru u Filipima. Izvještaj nastavlja kako se tamničar 'odmah krstio - on i svi njegovi' (Dj 16,31-33).“ (KKC 1226)

Prema nauku svetog Pavla apostola, po krštenju vjernik ulazi u zajedništvo smrti Kristove: s Kristom biva suukopan i s njime biva suuskrišen. “Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što je Krist slavom Očevom bio uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“ (Rim 6,3-4) Krštenici su se “Kristom zaodjenuli“ (Gal 3,27) i postali su nova stvorenja. I, po Duhu Svetome, krštenje je kupelj koja čisti, posvećuje i opravdava. (usp. 1 Kor 6,11; 12,13)

“Krštenje je dakle kupelj vode u kojoj 'nepropadljivo sjeme' Riječi Božje izvodi svoj životvorni učinak. Sveti Augustin će reći o krštenju: 'Tvarnoj osnovi pridolazi riječ, i nastaje sakrament'. (Sv. Augustin, In Evangelium Johannis tractatus, 80, 3, - Accedit verbum et elementum, et fit sacramentum)“ (KKC 1228)


2. Slavlje sakramenta Krštenja

U mnogim religijama nema krštenja, ali ima nešto slično. Tako, recimo, u židovstvu i islamu postoji obrezanje kao čin po kojem osoba postaje članom zajednice. Ono je prvi stupanj inicijacije, svečani uvod u nju; obično se, ali ne i nužno, podjeljuje u sakralnom prostoru, bogomolji. Obred obavlja predvodnik vjerske zajednice, ali ima trenutaka kada to može i bilo koji drugi član, pa i netko tko ne pripada ako ima nakanu činiti ono što vjerska zajednica razumije pod tim činom.

Tako je i kod nas kršćana. U normalnim okolnostima krštenje podjeljuje svećenik. Ali u izuzetnim slučajevima krštenje mogu podijeliti i roditelji, braća, sestre, rodbina, bilo koji kršćanin, pa i nekršćanin. Te izuzetne okolnosti su opasnost po život, neizvjesnost kada će i da li će doći predvodnik vjerske zajednice i slično.

“Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde može krstiti svatko, čak i nekrštena osoba, uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu. Potrebna nakana je u tome da želi učiniti ono sto čini Crkva kada krsti, i primijeniti trojstvenu krsnu formulu. Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.“ (KKC 1256)

Pri tome nisu najvažnije pojedinosti u izvođenju obreda, kojih je mnogo, nego neizostavnost “materije“ i “forme“ sakramenta. Dakle, ne može se krstiti bez čiste vode i ne izgovarajući riječi koje su vezane uz materiju; u ovom slučaju: “N. N., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

“Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može proći brže ili sporije. Međutim uvijek mora sadržavati neke bitne elemente: navještaj Riječi, prihvaćanje evanđelja, što uključuje obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izljev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajedništvu.“ (KKC 1229)

Ova kršćanska inicijacija je kroz vjekove i prema prilikama imala vrlo različite oblike. U prvim stoljećima Crkve kršćanska inicijacija je imala dugo razdoblje katekumenata i niz pripravnih obreda, koji su liturgijski označavali put katekumenske priprave dovodeći je konačno do samoga slavlja sakramenta inicijacije.

Kad je krštenje djece postalo redovit oblik slavlja ovog sakramenta, ono je postalo jedinstven čin koji u sebi vrlo skraćeno sadrži prethodne stupnjeve kršćanske inicijacije. Tako po svojoj naravi krštenje djece zahtjeva katekumenat poslije krštenja. Nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnoga rasta djeteta.

“Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija odraslih počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposredno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.“ (KKC 1233)


3. Obred Krštenja

Smisao i milost sakramenta krštenja jasno se očituje u obredima njegova slavlja. Zato je potrebno da vjernici pažljivim sudjelovanjem prate radnje i riječi samoga slavlja da bi bili upućeni u bogatstvo koje sakrament označuje i ostvaruje u novokršteniku.
“Znak križa na početku ističe pečat Krista na onome koji će mu upravo pripasti te označuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim križem zaslužio.“ (KKC 1235)

“Navještaj Riječi Božje objavljenom istinom prosvjetljuje i pripravnike i zajednicu potičući odgovor vjere neodvojiv od krštenja. Krštenje je, naime, na osobit način 'sakrament vjere' jer je sakramentalni ulaz u život vjere.“ (KKC 1236)

Budući da krštenje označuje oslobođenje čovjeka od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklanjanje ili egzorcizam. Zatim krstitelj kandidata maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će krštenjem biti povjeren kao njezin punopravni član.

“Krsna se voda posvećuje posebnom molitvom, epiklezom, u samom krsnom slavlju ili u vazmenoj noći. Tom molitvom Crkva od Boga moli da po njegovu Sinu siđe na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji ce njome biti kršteni 'rode iz vode i Duha' (Iv 3,5).“ (KKC 1238)

“Potom slijedi bitni obred sakramenta: krštenje u pravom smislu, koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva suobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najznakovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Međutim već od starine može biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu.“ (KKC 1239)

“U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara rijeci: 'I., ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga'. U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: 'Sluga Božji I., krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga'. Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.“ (KKC 1240)

Pomazanje svetom krizmom, od biskupa posvećenim mirisnim uljem, označuje dar Duha Svetoga novokršteniku.

Krštenik je postao kršćanin, tj. 'pomazanik' Duhom Svetim i, pritjelovljen je Kristu, od Boga pomazanom za svećenika, proroka i kralja.

“U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način "potvrđuje" i dovršuje krsno pomazanje.“ (KKC 1242)

Bijela haljina označuje nevinost koju je krštenik zadobio krštenjem po kojem se “Kristom zaodjenuo“ (Gal 3,27), jer je s Kristom uskrsnuo na novi život.

Svijeća, zapaljena na uskrsnoj svijeći, označuje da je Krist novokrštenika prosvijetlio svojom božanskom svjetlošću.

Tako su krštenici u Kristu postali “svjetlost svijeta“ (Mt 5,14). Novokrštenik je postao dijete Božje u jedinorođenome njegovu Sinu Isusu Kristu te smije moliti molitvu djece Božje: “Oče naš“.

“Euharistijska prva pričest. Postavši dijete Božje, zaodjeven svadbenom haljinom, novokrštenik se privodi 'gozbi Jaganjčevoj' gdje prima hranu novoga života, Kristovo Tijelo i Krv. Istočne Crkve čuvaju živu svijest o jedinstvu kršćanske inicijacije dijeleći svetu pričest svim novokrštenicima i potvrđenicima, čak i maloj djeci, sjećajući se Gospodinove riječi: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!' (Mk 10,14). Latinska Crkva koja dopušta pristup svetoj pričesti samo onima koji su došli do dobi razuma, otvorenost krsta prema euharistiji izražava time što novokršteno dijete privodi k oltaru za molitvu Očenaš.“ (KKC 1244)

“Svečani blagoslov dovršuje krsno slavlje. Kod krštenja novorođenih osobito mjesto zauzima blagoslov majke.“ (KKC 1245)



4. Tko može biti kršten?

“Krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten.“ (KKC 1246)

a) Krštenje odraslih osoba

Krštenje odraslih bila je uobičajena praksa od početka Crkve tamo gdje se evanđelje tek počelo naviještati.
Katekumenat ili priprava za krštenje je u tom slučaju nužan i važan. Uvođenjem u vjeru i u kršćanski život katekumenat mora čovjeka pripraviti za primanje Božjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji.

Odrasle se osobe krštavalo tek nakon duge i sustavne priprave u sklopu katekumenata, odnosno procesa uvođenja u kršćanstvo. Katekumenat je trajao od nekoliko tjedana do nekoliko godina, a sastojao se od navještaja radosne vijesti, sustavne pouke, molitava, različitih obreda (polaganje ruku, egzorcizmi) te sustavne praktičke provjere kandidata za kršćanstvo.

“Katekumenat, ili formacija katekumenâ, ima za cilj omogućiti ovima da, odgovarajući na Božju inicijativu, u jedinstvu s jednom crkvenom zajednicom, dovedu do zrelosti svoje obraćenje i vjeru. Riječ je o odgoju za cjeloviti kršćanski život kojim se učenici združuju sa svojim Učiteljem Kristom. Neka se, stoga, katekumeni (...) upute u otajstva spasenja i u vježbanje u evanđeoskom načinu života, i neka se svetim obredima - koji se imaju postupno obaviti - uvedu u život vjere, liturgije i ljubavi naroda Božjega.“ (KKC 1248)

“Katekumeni su 'već povezani s Crkvom, već su ukućani Kristovi, a nerijetko već provode život vjere, ufanja i ljubavi'. 'Majka Crkva ih već ljubi kao svoje i za njih se brine'.“ (KKC 1249)

S vremenom, kad je kršćanstvo steklo pravo građanstva, pa postalo i državna vjera (4. stoljeće), katekumenat kao praksa biva sve rjeđi, a priprava za uvođenje u kršćanstvo sve više pripada obitelji umjesto nekoj zasebnoj crkvenoj odgojnoj ustanovi.


b) Krštenje djece

Običaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Već od ranih početaka Katolička Crkva postoje dokazi da su se krštavala i djeca i to obično prigodom pokrštavanja cijele obitelji. Izričito je posvjedočena od drugog stoljeća. Ipak je vjerojatno da su se već od početka apostolskog “propovijedanja“, kada bi cijeli “domovi“ primali krštenje, pritom krštavala i djeca. Međutim, kasnije se počelo postavljati pitanje o smislu krštavanja djece. Naime, krštenje je svjestan, hotimičan čin, odluka koja podrazumijeva vjeru i nakanu da se živi kršćanski. A sve to, dakako, ne može se zahtijevati od netom rođene ili sasvim malene djece. Pa kako onda dijete može prihvatiti da bude kršćanin? Takva i slična pitanja počela su se odnedavna sve glasnije postavljati i u samoj Katoličkoj Crkvi u naše doba, a neki su čak zaključili kako djecu treba pustiti da odrastu i da onda sami odluče žele li biti kršćani.

U čemu je stvarni problem?

U tome što krštenje podrazumijeva vjeru i osobno opredjeljenje, ali ipak nije plod vlastite vjere il nagrada za nju. Božje sinovstvo je čisti Božje dar i zato ni kod odrasle osobe ne može biti posljedica osobne vjere niti učinak neke vlastite zasluge.

Stoga kršćanska tradicija smatra kako to sinovstvo ne treba uskraćivati djetetu makar ono ne bilo sposobno u samome trenutku krštenja osobno prihvatiti taj dar niti dati dokaz svoje osobne vjere.

“Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.“ (KKC 1250)

“Kršćanski će roditelji priznati kako ova praksa odgovara i njihovoj ulozi hranitelja života što im ga je Bog povjerio.“ (KKC 1251)

Živeći nakon krštenja u zajedništvu vjernika (roditelji, rodbina, kršćanska zajednica) dijete će postati vjernik u punom smislu riječi kako to Bog i Crkva od njega traže.


c) Vjera i Krst

Promatrajući povezanost vjere i krsta dolazi se, s obzirom na krštenje djece, do temeljne postavke, koja glasi: Crkva može, smije i treba krštavati djecu, jer je krštenje nezasluženi dar Božji te je u isto vrijeme suživota s Kristom.


“Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujućih. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: 'Što tražiš od Crkve Božje?' I on odgovara: 'Vjeru!'“ (KKC 1253)

A to znači da Crkva smije krstiti dijete samo ako postoji vjerojatnost da će se oni koji su zaduženi za nj (roditelji, kumovi, rodbina) brinuti da se takav krštenik uputi u vjeru te da će mu se tako zajamčiti mogućnost rasta i dozrijevanja u njoj.

“Svim krštenicima, djeci ili odraslima, potreban je poslije krštenja rast u vjeri. Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noći obnovu krsnih obećanja. Priprava na krštenje dovodi tek do predvorja novoga života. Krštenje je vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire sav kršćanski život.“ (KKC 1254)

U trenutku krštenja Gospodin će u djetetu usaditi klicu žive vjere, nepoljuljane nade i djelotvorne ljubavi koja će zaživjeti ako je ljudi budu hranili, njegovali i štitili.

Kad počinje taj proces rasta u vjeri?

Da ne bude zabune, može se čak reći i prije nego što dijete ugleda svjetlo dana u svojoj kršćanskoj obitelji. Njegovi kršćanski roditelji, vezani obećanjem vjere i sponom ljubavi, prihvaćaju svoj bračni suživot kao radost i dar Božji, koji – upravo zato što je natopljen ljubavlju, a ona pak hranjena vjerom – nužno rađa novi život. U takvom ozračju govor o vjeri nije rijetkost. Naprotiv, ona nadahnjuje, krijepi, podržava, nosi i bračnu vezu i sve što iz nje proizlazi. Kada su vjernici roditelji, na toj zajedničkoj osnovi gradi se i vjera njihova potomstva. Čin krštenja bit će tek trenutak kada ta svijest izlazi na površinu i biva javno potvrđena. U isto vrijeme, to će biti lijep, nezaboravan obiteljski blagdan u kojemu vanjština (darovi, jelo), ne smije zakriti ono glavno, sam sakrament krštenja koji će biti podijeljen u krilu zajednice, u svetištu gdje se svakog tjedna okuplja cijela župna obitelj.

“Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.“ (KKC 1255)


5. Nužnost Krsta

Budući da je Krist umro za sve ljude i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to potpuno ostvarenje samoga sebe u Bogu, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je samo Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu Kristovu i da se spase. Zato Crkva naučava da svaki čovjek koji, ne poznavajući Kristovo Evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen.

Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krštenja, izričito poželjeli da budu kršteni.

“Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!' (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.“ (KKC 1261)

A što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, Crkva naučava da njihova izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju prema Bogu, jamči im spasenje koje nisu koje nisu mogli primiti po sakramentu.

“Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. To krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.“ (KKC 1258)

Iz svega rečenog se vidi da bez krštenja nema spasenja, jer je krštenje rođenje na novi život u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nužno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krštenje uvodi.

“Sâm Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da 'iz vode i Duha nanovo rađa' sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.“ (KKC 1257)

6. Krsna milost

Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda krštenja simbolički se označuju različiti krsni učinci u čovjeku. Uranjanje u vodu krštenika upozorava na smrt i čišćenje od grijeha, ali također na obnavljanje i novo rođenje u Kristu. Dakle, dva poglavito krsna učinka u kršteniku jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome.

“Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.“ (KKC 1263)

Ipak u krštenima i nakon krštenja ostaju vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slabosti vezane uz život, kao što su karakterne slabosti; zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito “klicom (izvorom) grijeha“ (“formes peccati“). Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom.

“Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini 'novim stvorom' (2 Kor 5,17), posinjenim sinom Božjim koji postaje 'zajedničarom božanske naravi' (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subaštinikom (Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga.“ (KKC 1265)

“Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga

- po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga;

- po moralnim krepostima omogućuje mu da raste u dobru.
Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u krštenju.“ (KKC 1266)

Po krštenju postajemo također i udovi Kristova Tijela. Tako nas krštenje pritjelovljuje Kristu i njegovoj Crkvi. Na taj se način iz krstionice rađa jedinstveni narod Božji, narod novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda i kultura, rasa i spola: “… u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni…“ (1 Kor 12,13)

“Krštenici tako postaju 'živo kamenje' i ugrađuju se u 'duhovni Dom za sveto svećenstvo' (1 Pt 2,5). Oni po krštenju imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovom proročkom i kraljevskom poslanju; oni su 'rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni" da naviještaju 'silna djela Onoga' koji ih iz 'tame pozva k svojemu divnom svjetlu' (1 Pt 2,9). Krštenje daje udioništvo u općem svećeništvu vjernika.“ (KKC 1268)

“Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude 'poslušan i podložan' glavarima Crkve (Heb 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.“ (KKC 1269)

Svi krštenici, “preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve“ (LG 11) i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega oko širenja evanđelja Kristova u svijetu.

Krštenje je također temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i onima koji još nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Svi oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano kršteni, nalaze se u nekom, mada ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom te ih sinovi Katoličke Crkve zasluženo priznaju za braću u Gospodinu.

“Krštenje je dakle sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni.“ (II. Vatikanski Sabor, Unitatis redintegratio, 22)

Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg ili karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se može samo jedanput primiti u životu i ne može se više nikada ponoviti.

“Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.“ (KKC 1272)

“Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje. Krsni pečat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanjem u svetom bogoslužju Crkve te 'na izvršavanje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi'.“ (KKC 1273)

“'Gospodnji biljeg' jest pečat kojim nas je Duh Sveti obilježio 'za Dan otkupljenja' (Ef 4,30). 'Krštenje je pečat za vječni život'. Vjernik koji 'pečat čuva' do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krštenja, moći ce preminuti 'obilježen znakom vjere', s vjerom svoga krštenja, iščekujući blaženo gledanje Boga – kao dovršenje vjere – i u nadi uskrsnuća.“ (KKC 1274)

II. POTVRDA I SAKRAMENT POTVRDE


Krštenje, Euharistija i Potvrda čine sakramente kršćanske inicijacije – uvođenje u cjelovit kršćanski život. Nema potpunog kršćanina ako nije primio sva tri ova sakramenta.

“Zajedno s krštenjem i euharistijom sakrament Potvrde tvori cjelinu 'sakramenata kršćanske inicijacije', jedinstvo koje treba čuvati. Vjernicima treba zato tumačiti kako je primanje ovog sakramenta nužno za utvrđenje krsne milosti. 'Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru'.“ (KKC 1285)

1. Potvrda u Božjem naumu spasenja

Što je bitno za sakrament Potvrde?

Bitno je to da su krštenici na poseban način obdareni jakošću Duha Svetoga, božanske osobe koja ih čvrsto veže uz Crkvu da bi kao pravi Kristovi svjedoci, ne samo riječju, nego i djelom živjeli, branili i promicali svoju vjeru.

Već u Starom Zavjetu proroci su navijestili da će Duh Gospodnji počivati na Božjem poslaniku, na Mesiji, kako bi mogao ostvariti svoje poslanje. Silazak Duha Svetoga na Isusa dok je bio kršten u rijeci Jordanu bio je za prisutne znak da je On taj Božji poslanik, Mesija, Sin Božji, čija će se cjelokupna misija ostvariti u zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga Otac daje u obilju.

“Proroci su u Starom zavjetu navijestili da će Duh Gospodnji počivati na očekivanom Mesiji radi njegova spasenjskog poslanja. Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan krstio bijaše znak da je on onaj koji ima doći, da je Mesija, Sin Božji. Budući da je bio začet po Duhu Svetom, sav je život i poslanje proveo u potpunom zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga je Otac dao 'bez mjere' (Iv 3,34).“ (KKC 1286)

Pa ipak ova punina Duha Gospodnjeg neće biti rezervirana samo za Mesiju nego za cijeli mesijanski narod koji će nastati od njega, kome će Krist biti kamen temeljac.

Na mnogo mjesta u Evanđelju Krist je obećao svojima da će na njih izliti svoga Duha, obećanje koje je prvi put ostvareno na dan njegova uskrsnuća te posebno svečano na Dan Duhova kada su apostoli ispunjeni Duhom Svetim počeli naviještati veličanstvena djela Božja. A Petar će tom zgodom zasvjedočiti da je silazak Duha Svetoga na apostole znak mesijanskih vremena. Oni koji su povjerovali njihovu pripovijedanju i koji su se krstili, primili su Duha Svetoga.

“Ta punina Duha nije imala ostati samo Mesijina, nego se trebala priopćiti i svemu mesijanskom narodu. U više navrata Krist je obećao izljev Duha. To je obećanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv 20,22) i potom, na još jasniji način, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli započinju razglašavati 'veličanstvena djela Božja' (Dj 2,11), a Petar izjavljuje kako je ovaj izljev Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti, primili su i oni dar Duha Svetoga.“ (KKC 1287)

Od toga vremena pa sve do danas apostoli i njihovi nasljednici su posebnim obredom polaganjem ruku na krštenike, mazanjem svetim uljem te izgovaranjem riječi: “Primi pečat dara Duha Svetoga“ podjeljivali i podjeljuju da Duha Gospodnjega. A učinci toga primljenoga dara u čovjeku su dovođenje do punine krsne milosti, još korjenitije poniranje u božansko sinovstvo, čvršća veza s Kristom, porast darova Duha Svetoga u nama, potpunija veza s Crkvom te posebna snaga Duha Svetoga koja kršćaninu omogućava da odvažno ispovijeda riječju i djelom svoju vjeru u Isusa Krista i da se nikad ne zasrami njegova križa.

“'Otad su apostoli, ispunjajući Kristovu volju, polaganjem ruku podjeljivali novokrštenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima, među osnove prve kršćanske pouke ubraja nauk o krštavanju, ali također i o polaganju ruku. Katolička predaja s pravom to polaganje ruku smatra početkom sakramenta potvrde koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice'.“ (KKC 1288)

“Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumači i naziv 'kršćanin', što znači pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je 'Bog pomazao Duhom Svetim' (Dj 10,38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu sačuvao se do naših dana. Na Istoku se ovaj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomašću, ili svetim mirom, tj. "krizmom". Naziv Potvrda na Zapadu ističe u isto vrijeme potvrdu krsta, čime se dovršava kršćanska inicijacija, i učvršćenje krsne milosti, što je sve plod Duha Svetoga.“ (KKC 1289)

U prvim stoljećima kršćanstva potvrda je sačinjavala uglavnom jedinstveno slavlje s krštenjem tvoreći s njime, kako kaže sveti Ciprijan “dvostruki sakrament“. Kasnije, zbog učestalosti krštenja djece, i to u svako vrijeme godine, i povećanja broja župa, čime su se biskupije proširile, nisu više biskupi mogli biti prisutni na svim krsnim slavljima.

Budući da se na Zapadu želi biskupu pridržati dovršenje krsta, uvela se praksa privremenog odvajanja sakramenta potvrde od krštenja.

Istok je, naprotiv, sačuvao jedinstvo tih dvaju sakramenata, tako da potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti; međutim i ovdje on to može učiniti samo sa “svetim mirom“ što ga je posvetio biskup.

“Praksa istočnih Crkvi jače ističe jedinstvo kršćanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izražava zajedništvo novog kršćanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolištva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve.“ (KKC 1292)

2. Znakovi i obred Potvrde

U obredu sakramenta Potvrde treba razmotriti znak pomazanja i ono što pomazanje označuje i utiskuje u čovjeka, tj. duhovni pečat.

Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje ima mnogo značenja: ulje je znak obilja i radosti, ono čisti i čini gipkim, znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane, i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom.

“Sva ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu. Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. U potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili 'Kristov miomiris'.“ (KKC 1294)

Pečat je međutim simbol, raspoznatljivi znak jedne osobe, znak njena autoriteta i vlasti nad nečim. U robovlasničko vrijeme bi se stavljali pečati na robove u znak njihove pripadnosti gospodaru, odnosno vojni vođe su utiskivali svoje znakove na vojnike kako bi se svima dalo na znanje kome pripadaju i čije su vlasništvo.

Kršćanski pak pečat jest pečat Duha Svetoga koji nije utisnut u tijelo, nego u ljudsku dušu i kaže da osoba pripada ne nekom svjetovnom vladaru, čija vlast je ograničena na vrijeme, nego Kristu svevladaru kome je Otac sve podložio kako bi mu ljubavlju stajao ne raspolaganju promicanju kraljevstva Božjega među ljudima, kraljevstva pravde i mira, istine života i spasenja. Ali je u isto vrijeme taj pečat Božje obećanje posebne zaštite kršćaninu u trenutku kada je najviše bude trebao.

“Potvrđenik ovim pomazanjem prima 'biljeg', pečat Duha Svetoga. Pečat je simbol osobe, znak njezina autoriteta, njezina vlasništva nad određenim predmetima: tako su vojnici bili opečaćeni pečatom svoga vojskovođe i robovi pečatom svoga gospodara; pečat nadalje potvrđuje vjerodostojnost nekog pravnog čina ili neke povelje, što je, u stanovitim uvjetima, čini tajnom.“ (KKC 1295)

Sam Krist kaže za sebe da je obilježen pečatom Očevim (Iv 6,27). Na sličan način i kršćanin je obilježen tim pečatom.

“Sâm Isus kaže o sebi da ga je Otac opečatio. I kršćani su isto tako opečaćeni: 'Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opečatio i u srca naša dao zalog – Duha' (2 Kor 1,21-22). Taj pečat Duha Svetoga znači potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj službi, ali jednako tako i obećanje božanske zaštite u velikoj kušnji posljednjih vremena.“ (KKC 1296)

Posvećenje svete krizme važan je čin koji prethodi slavlju potvrde, a u stanovitom smislu i dio je samoga slavlja sakramenta. Biskup posvećuje svetu krizmu u Misi posvete ulja za svu biskupiju na Veliki četvrtak. Kada se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, bogoslužje počinje obnovom krsnih obećanja i ispoviješću vjere potvrđenika.

Tako se jasno ističe da se potvrda nadovezuje na krštenje. Kada se pak krsti odrasla osoba odmah po krštenju biva i potvrđena te sudjeluje u Euharistiji.

U rimskom obredu biskup nad okupljene potvrđenike širi ruke i pritom moli za izlijevanje Duha Svetoga na one koji će primiti sakrament potvrde. Ta je gesta već od apostolskih vremena znak dara Duha Svetoga.

“Potom slijedi bitni obred sakramenta. U latinskom obredu 'potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmanim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: “Accipe signacalum doni Spiritus Sancti – Primi pečat dara Duha Svetoga“. U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze, na svim značajnim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako mazanje prate riječi: “Pečat dara Duha Svetoga.“ (KKC 1300)

“Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.“ (KKC 1301)

3.Učinci sakramenta Potvrde

Krštenje i potvrda stoje u uskoj međusobnoj vezi. U prvoj su Crkvi i podjeljivani zajedno, što je u istočnim Crkvama zadržano do danas.

U zapadnoj Crkvi krštenje odraslih također je nerazdvojno povezano s potvrdom, dočim se kod krštenja djece ustalila vremenska odvojenost podjele tih dvaju sakramenata.

Čin vjere, ufanja i ljubavi zajedno s pokajanjem preduvjet je za plodno i valjano primanje sakramenta krštenja što se ne može očekivati od male djece. Stoga podjela potvrde u kasnijoj dobi, kad se djeca počinju orijentirati, kada mogu i hoće sama za sebe govoriti, omogućuje da potvrđenik osobno prima svoju vjeru.

Kod krštenja svoga djeteta roditelji polažu vlastitu ispovijest vjere, obećaju da će dijete odgajati u vjeri koju oni ispovijedaju.
Kod krštenja svoga djeteta roditelji polažu vlastitu ispovijest vjere, obećaju da će dijete odgajati u vjeri koju oni ispovijedaju.
Kod potvrde se vjera traži od samih potvrđenika, koji su u međuvremenu odrasli u njoj i priznaju je kao svoju. Time ujedno priznaju krštenje što su ga primili kao mala djeca.

Potvrda znači jačanje, učvršćivanje vjere. Vjera, što je od krštenja narasla, jača i učvršćuje se jod potvrđenika. To se događa, s jedne strane, tako što Bog osposobljuje čovjeka za odlučan i samostalan kršćanski život, a s druge pak strane, sam čovjek želi razumjeti i prihvatiti kao svoju vjeru u Krista. Što se u dubini krštenja dogodilo treba u potvrdi dalje razvijati i jačati: primamo Duha Svetoga i postajemo punoljetni članovi Crkve.

“Iz samog slavlja proizlazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.“ (KKC 1302)

Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti u čovjeku. Ona nas dublje ukorjenjuje u božansko posinjenje, po kojem govorimo: “ Abba, Oče!“ (Rim 8,15); i čvršće nas sjedinjuje s Kristom.

Potvrda umnaža u nama darove Duha Svetoga i usavršuje naš vez s Crkvom. Ona nam priopćuje osobitu snagu Duha Svetoga da, kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru, da hrabro ispovijedamo ime Kristovo i nikada se ne stidimo njegova križa.

“Kao i krst, komu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, 'karakter', koji označuje daje Isusu Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.“ (KKC 1304)

“'Karakter' usavršuje opće svećeništvo vjernika, koje se prima u krštenju: 'potvrđenik prima snagu javno ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj službi (quasi ex officio)'.“ (KKC 1305)


4. Primatelj Potvrde

U latinskoj tradiciji smatra se osnovnom dobi za primanje sakramenta potvrde “dob rasuđivanja“. No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, čak i ako nisu dostigli dob rasuđivanja.

Iako se o potvrdi govori kao “sakramentu kršćanske zrelosti“, ipak se ne smije odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezaslužen Božji dar kojoj nije potrebno neko “ovjerovljenje“ da bi postala djelotvornom.

“Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i Euharistija tvore nešto jedinstveno, 'vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno'. Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je doduše valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.“ (KKC 1306)

Priprava za sakrament potvrde treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom i do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskoga života. Zato kateheza u potvrdi treba u potvrđeniku probuditi smisao pripadniku Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici.

“Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanijom molitvom.“ (KKC 1310)

“Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.“ (KKC 1311)


5. Služitelj Potvrde

Izvorni djelitelj potvrde je biskup. Na Istoku redovito svećenik koji krsti, odmah u jednom te istom slavlju podjeljuje i sakrament potvrde. Međutim on to čini svetom krizmom što ju je prethodno posvetio patrijarh ili biskup. Time se izražava apostolsko jedinstvo Crkve koje se učvršćuje sakramentom potvrde. U latinskoj Crkvi ista se disciplina primjenjuje pri krštenju odraslih ili kad se u puno zajedništvo s katoličkom Crkvom uvodi krštena osoba član druge kršćanske zajednice, u koje sakrament potvrde nije valjan. Nakon čega slijedi sudjelovanje u Euharistiji. Slavlje potvrde za vrijeme euharistijskog slavlja ističe jedinstvo triju sakramenata kršćanske inicijacije.

“U latinskom obredu redovito djelitelj potvrde jest biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sam, ne zaboravljajući pritom da je upravo radi toga slavlje potvrde na određeno vrijeme odijeljeno od krštenja. Biskupi su nasljednici apostola koji su primili puninu sakramenta reda. I stoga, kad oni dijele sakrament potvrde, to jasno označuje da je učinak sakramenta da one koji ga primaju tješnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i poslanjem da svjedoče za Krista.“ (KKC 1313)

“Kad je kršćanin u smrtnoj pogibelji, bilo koji prezbiter mora mu podijeliti potvrdu. Crkva, naime, hoće da nitko od njezine djece, pa ni ono najmanje, ne pođe s ovog svijeta a da nije po Duhu Svetom usavršeno darom Kristove punine.“ (KKC 1314)


B. – SAKRAMENTI OZDRAVLJENJA

Jedno od glavnih obilježja ljudskog života ovdje na zemlji jest nesavršenost. Ta se nesavršenost ne odnosi samo na područje ljudskog tjelesnog života, nego i na područje njegova duhovnog života. U tom se slučaju u kršćanskome životu govori o slabostima, propustima, nedostacima i grijesima.

“Po sakramentu kršćanske inicijacije čovjek prima nov Kristov život. Taj novi život, međutim, nosimo u 'glinenim posudama' (2 Kor 4,7). I sad je još 'skriven s Kristom u Bogu' (Kol 3,3). U svome 'zemaljskome domu' (2 Kor 5,1) još smo podložni patnji, bolesti i smrti. Taj novi život Božjeg djeteta može oslabiti, a može se čak i izgubiti grijehom.“ (KKC 1420).

“Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spašavanja svojih članova. To je svrha dvaju sakramenta ozdravljenja: Pokore i Bolesničke pomasti.“(KKC 1421)


IV. – ISPOVIJED: SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA



1. Nevolje s grijesima i Božje milosrđe

Što je to grijeh i u kakvom je suodnosu s ispovijeđu?

Velika je tajna zla i često ne znamo odakle dolazi i zašto ga ima toliko u nama i među nama kao i u svijetu u kojem živimo.

Božja objava nam kaže da ima jedno zlo koje je u nama i za koje znamo da je izvor zala od kojih najviše trpimo. To se zlo zove grijeh.

“'Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas' (Sv. Augustin, Sermones, 169,11,13: PL 38,923). Prihvaćanje njegova milosrđa traži od nas priznanje naših krivica. 'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde' (1 Iv 1,8-9).“ (KKC 1847)

“Kao što tvrdi sveti Pavao: 'gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost'. No da izvrši svoje djelo, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu 'pravednost za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu' (Rim 5,20-21). Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na grijeh.“ (KKC 1848)

Obraćenje iziskuje osvjedočenje o grijehu, a sadrži u sebi nutarnji sud savjesti. A taj sud, budući da je provjera djelovanja Duha istine u čovjekovoj nutrini, u isto vrijeme biva početak novog darivanja milosti i ljubavi Božje čovjeku. Tako u tom “osvjedočenju o grijehu“ otkrivamo dvostruko darivanje: dar istine savjesti dar sigurnosti otkupljenja.

Duh istine je Duh Tješitelj – Branitelj.

“Evanđelje je objava, u Isusu Kristu, Božjeg milosrđa prema grešnicima. Anđeo ga naviješta Josipu: 'a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih' (Mt 1,21). Isto se može reći o Euharistiji, sakramentu otkupljenja: 'Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.' (Mt 26,28).“ (KKC 1846)


2. Vrste grijeha: Osobni i društveni grijeh

Ljudi su pred Bogom, pred drugima i pred sobom samima odgovorni za mnoga zla u svijetu. To su zla koja oni svjesno i svojevoljno čine prema samima sebi, jedni prema drugima i Bogu. Takva zla zovemo osobnim grijesima. Osobni grijesi su izvor mnogih zala čovječanstva od kojih najviše trpimo.

Grijeh je uvijek povezan s povredom ljubavi prema Bogu, bližnjemu i samome sebi. Možemo reći da se grijehom odvraćamo od Boga, svoga bližnjega i od samoga sebe. Grijehom raskidamo ili narušavamo istinske odnose ljubavi prema Bogu, prema ljudima i prema sebi. Dakle, osnovni uzrok odcjepljenja od Boga i svake podijeljenosti među ljudima jest grijeh.

“Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao 'riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona'.“ (KKC 1849)

Grijeh udaljuje čovjeka od Boga i izgoni ljubav Božju iz naših srdaca. To je nepokornost Bogu i oholo uzdizanje samoga sebe sve do potpunog prezira i odbacivanja Boga.

“Isključivanje Boga, kidanje s Bogom, neposlušnost Bogu: to je bio i jest grijeh tijekom ljudske povijesti u svim svojim različitim oblicima što može ići do nijekanja Boga i njegova bivovanja: to je pojava ateizma.“ (Ivan Pavao II. Reconciliato et Paenitentia – Pomirenje i Pokora, Rim: 2. prosinca 1984., 14.)

“Grijeh je uvreda Bogu: 'Tebi, samo tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom' (Ps 51,6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane 'kao bog' spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle 'ljubav prema sebi sve do prezira Boga'. Zbog tog oholog uzdizanja samoga sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.“ (KKC 1850)

“Upravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrđe pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje: nevjeru, ubilačku mržnju, odbačenje i porugu sa strane starješina i naroda, Pilatov kukavičluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tešku za Isusa, Petrovo zatajenje, napuštanje učenika. Ipak upravo u času tmina i kneza ovoga svijeta Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojeg će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha.“ (KKC 1851)

Raskid s Bogom nosi sa sobom logičnu posljedicu razdor s braćom. Takav rastrgan čovjek prenosi svoje nutarnje sukobe i na vanjski svijet i neizbježno izaziva razdor u svojim odnosima s drugim ljudima i stvorenjima svijeta.

“Samim time što čovjek grijehom odbija da se Bogu podloži, poremećena je njegova nutarnja ravnoteža i u dubini njegova bića pojavljuju se suprotnosti i sukobi.“ (RP 15)

Stoga je grijeh uvijek “čin osobe“, jer je “čin slobode čovjeka pojedinca“ a nipošto “neke skupine ili zajednice“. (RP 16. ). Radi toga grijeh čovjeka ostaje uvijek njegov grijeh, a ne grijeh izvanjske zbiljnosti¸struktura, sistema ili drugih faktora ma koliko god pod utjecajem raznih nutarnjih i vanjskih činilaca.

“Grijeh povlači sa sobom grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijeh teži da se ponovi i ukorijeni, ali on ne može uništiti moralni osjećaj do korijena.“ (KKC 1865)

Mane se mogu svrstati prema krepostima kojima se suprotstavljaju ili se mogu povezati uz glavne grijehe. Zovu se glavnima, jer oni rađaju druge grijehe, druge mane u čovjeku. To su: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj (ignavia).

“Katehetska tradicija podsjeća da postoje također 'u nebo vapijući grijesi'. U nebo vapiju: krv Abelova; sodomski grijeh; jauk potlačenog naroda u Egiptu; jauk stranca, udovice i sirote; nepravda prema zaposlenom radniku. (KKC 1867)

Iako je grijeh osobni čin, ipak mi smo odgovorni i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo:
- sudjelujući u njima izravno i svojevoljno;
- naređujući, savjetujući, hvaleći ili odobravajući ih;
- ne prijavljujući ili ne sprječavajući ih, kad smo to dužni učiniti;
- štiteći one koji čine zlo.


“Tako grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima dajući da među njima vlada požuda, nasilje i nepravda. Grijesi su uzrok društvenih situacija i institucija koje su protivne božanskoj dobroti. 'Strukture grijeha' izraz su i učinak osobnih grijeha. Navode svoje žrtve da i one čine zlo. U nekom analoškom smislu one tvore 'društveni grijeh'.“ (KKC 1869)

Zato kad govori o društvenom grijehu Papa Ivan Pavao II. želi naglasiti da se grijeh svakog čovjeka pojedinca odražava na određen način i na drugim ljudima.

“Drugim riječima, nema grijeha, pa ni najunutarnjijeg i najtajnovitijeg, da je u potpunosti čin pojedinca i da se isključivo tiče onoga koji ga je počinio.“ (RP 16).

Kao što po zakonu uzdizanja “svaka duša što se uzdiže, uzdiže i svijet“, tako isto po zakonu pada “duša koja se grijehom srozava, sa sobom srozava Crkvu, a u nekom smislu i čitav svijet.“ (RP 16)

Prema tome grijeh svakog čovjeka pojedinca ima opasnih na cijelu kršćansku zajednicu i ljudski rod. Neki grijesi pak samim svojim činom predstavljaju izravan “napad na brata“ (bližnjega) i uvreda su Bogu jer vrijeđaju bližnjega.

“U tom smislu društveni je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu“ (RP 16), jer je uperen protiv ljudske osobe, njegove slobode i dostojanstva; protiv općeg dobra i njegovih zahtjeva i odnosa između različitih ljudskih zajednica. Zato kada Crkva govori o grešnim situacijama i društvenim grijesima ističe da to ponašanje nije samo vladanje skupina, blokova i država, nego je to plod i brojnih osobnih grijeha.

“U korijenu bilo koje grešne situacije uvijek su ljudi grešnici.“ (RP 16)

Stoga prvi preduvjet obraćenja Bogu sastoji se u priznanju da je čovjek grešan i sklon grijehu. Priznati svoj grijeh, kao rasipni sin svome ocu ili kao kralj David pred Božjim prorokom Natanom, neophodno je počelo za povratak Bogu. Bog je naš Otac i njegovo je srce puno ljubavi i milosrđa prema svakome koji se kaje za svoje grijehe i čvrsto odlučuje da će živjeti novim životom u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A to je božanski život milosti i ljubavi u slobodi djece Božje koji nam Krist daje u sakramentima svoje Crkve. Prihvatimo i mi taj milosni život djece Božje pa ćemo biti sretni i ovdje na zemlji i blaženi za čitavu vječnost u kući Oca nebeskoga.


3. Narav grijeha: Smrtni i laki grijeh

Grijeh je zlo koje ljudi čine svjesno i svojevoljno (slobodno) u odnosu prema Bogu, bližnjemu i samima sebi.

Velika je razlika među grijesima. Sveto Pismo daje više popisa različitih grijeha. Tako sveti Pavao apostol u poslanici Galaćanima suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: “A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji tako što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.“ (Gal. 5,1-21)

“Grijeh možemo razlikovati prema njihovu objektu, kao što biva za svaki ljudski čin, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Mogu se podijeliti i prema tome, odnose li se na Boga, bližnjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Korijen grijeha je u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao što uči Gospodin: 'Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka' (Mt 15,19-20). Srce je i središte ljubavi, počelo dobrih i čistih djela, što ga grijeh ranjava.“ (KKC 1853)

Grijesi se dijele na lake i teške, već prema tome što iza njih stoji, mali ili veliki prekršaj Božjih zakona, nasilje nad propisom od manjeg ili većeg značenja.

“Prikladno je prosuđivati grijehe po njihovoj težini. Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha, zamjetljivo već u Svetom pismu, nametnulo se u crkvenoj predaji. A potvrđuje ga i ljudsko iskustvo.“ (KKC 1854)

“Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro.
Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava.“ (KKC 1855)

Dakle, teški ili smrtni grijeh razara ljubav u srcu čovjekovom tako što čovjek na težak način krši Božji zakon. Teški grijeh čovjeka rastavlja od Boga, njegova posljednjeg cilja i najvećeg dobra, a veže ga za neke druge znatno niže ili posve niske ciljeve. Dok laki grijeh ne uništava tu ljubav prema vrhovnom Dobru, premda je ranjava i povrjeđuje. Da neki grijeh bude smrtan mora biti težak prekršaj, teška povreda Božjega zakona odnosno Božje zapovijedi i osim toga mora biti učinjen svjesno i hotimično.

Budući da smrtni grijeh razara načelo koje odražava naš život, a to je ljubav i prijateljstvo s Bogom, moguće je to prijateljstvo ponovo uspostaviti, uz milost Božju, obraćenjem što se obično događa po sakramentu pokore.

“Smrtni grijeh, ukoliko u nama pogađa životno počelo, tj. ljubav, zahtjeva novu inicijativu Božjeg milosrđa i obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja. I kad se volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjeruje prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta smrtan (...), bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao što je psovka, krivokletstvo itd. ili protiv ljubavi prema bližnjemu, kao što je ubojstvo, preljub ili slično (...). nekad se pak volja grešnikova usmjeruje na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i sl. Takve stvari su laki grijesi.“ (KKC 1856)

Veliko zlo koje netko čini potpuno svjesno i svojevoljno u odnosu prema Bogu, bližnjemu i sebi, zove se teški grijeh (veliki grijeh).
Ako netko učini zlo koje nije veliko ili ako nije potpuno svjestan i slobodan dok čini takvo zlo, kažemo da je počinio laki grijeh (mali grijeh).
Teški se grijesi nazivaju i smrtni grijesi jer se njima slobodnom odlukom raskida odnos ljubavi prema Bogu te oni vode u duhovnu smrt.

“Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: 'Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom'.“ (KKC 1857)

“Da bude smrtan, grijeh mora biti učinjen punom sviješću i potpunim pristankom. To pretpostavlja poznavanje grešnosti čina, njegova protivljenja Božjem zakonu. Povrh toga uključuje pristanak dovoljno slobodan da se može govoriti o osobnom izboru. Hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju voljni značaj grijeha, nego ga naprotiv povećavaju.“ (KKC 1859)

Prema tome, smrtni grijeh znači svjesnu odluku protiv Boga, za život beskrajne osamljenosti, u vlastitoj zatvorenosti. Izraz “teški grijeh“ stavlja težište na vanjski prekršaj Božjeg zakona, dok riječ “smrtni grijeh“ jače izražava nutarnji čovjekov stav prema iskonskoj pozvanosti na neumrlost ukoliko se živi u Kristu. Kad ovo, dakle, nije posrijedi, govori se o lakom grijesima, jer takvim propustima veza s Bogom, a time i naša stvarna mogućnost života nije prestala, makar jest ugrožena i ranjena. U tom slučaju čovjek se zapravo ne koleba bi li odabrao život ljubavi, samo što svoj odabir ne ostvaruje jasno i dosljedno, ne osluškuje dovoljno glas Božji i ne ostvaruje na odgovarajući način njegov nalog ljubavi.

Grijeh je zapravo odbijanje Božjeg poziva da živimo po zapovijedi ljubavi. Kršćansko shvaćanje grijeha, dakle, uvijek uključuje odnos prema Bogu. Mi Boga vrijeđamo i onda kada griješimo protiv ljubavi prema bližnjemu i sebi samima. Stoga tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladiću: “Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!“ (Mk 10,19)

Težina grijeha je veća ili manja: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem.

“Sa svom predajom Crkve – kaže Ivan Pavao II. – mi smrtnim grijehom nazivamo čin kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što mu ga Bog nudi, te se radije okreće sebi samome, nekoj stvarnoj i ograničenoj zbiljnosti, nečemu što je protivno Božjoj volji (conversio ad creaturam). To se može zbiti izravno i formalno, kao što su grijesi idolopoklonstva, otpadništva i bezboštva; to se događa i u bilo kojoj neposlušnosti Božjim zapovijedima u teškoj stvari.“ (RP 17)

Prema tome mi ne smijemo svoditi smrtni grijeh samo na čin “temeljnog opredjeljenja (optio fundamentalis)“ protiv Boga i bližnjega. Papa tvrdi da posebni čini mogu u korijenu izmijeniti temeljno opredjeljenje i nadodaje: “Smrtni je grijeh isto tako i kad čovjek, svjesno i hotimično, iz bilo kojeg razloga izabire nešto što stavlja težak nered. Takav izbor uistinu u sebi samome uključuje prezir božanskog zakona, odbacivanje Božje ljubavi prema ljudskome rodu i bilo kojemu stvorenju: čovjek se udaljuje od Boga i gubi ljubav.“ (RP 17)

Počiniti smrtni grijeh je korjenita mogućnost ljudske osobe. A posljedica smrtnog grijeha je gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti (tj. stanja milosti). Ako se smrtni grijeh ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje čovjeka iz Kristova kraljevstva i vječnu smrtnu paklu. A što znači da naša sloboda ima moć donositi konačne, neopozive odluke. No, iako možemo prosuditi da je neki čin u sebi težak grijeh, ipak sud o osobama moramo prepustiti Božjoj pravednosti i milosrđu.

Grijeh učinjen iz zlobe, zbog namjernog izbora zla, najveći je grijeh.

Nehotično neznanje može umanjiti, čak i poništiti ubrojivost teškoga grijeha pred Bogom. Ipak pretpostavlja se da nikome nisu nepoznata načela moralnog zakona koja su upisana u savjest svakoga čovjeka.

Porivi osjećajnosti i strasti mogu također smanjiti voljni i slobodni značaj krivnje pred Bogom, a isto tako vanjske prisile i patološki poremećaji u čovjeku.

“Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.“ (KKC 1862)

“Laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki nas grijeh ne suprotstavlja božanskoj volji i prijateljstvu; ne raskida savez s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh 'ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva' (RP 17) Čovjek, dok je u tijelu, ne može izbjeći sve grijehe, bar ne lake grijehe. Ipak ne smiješ pridavati malu važnost onim grijesima koji se nazivaju lakima. Malo držiš do njih kad ih mjeriš, ali kojeg li užasa kad ih brojiš! Mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku: mnogo kapljica pune rijeku, isto tako mnogo zrnaca čini hrpu. Koja tada nada ostaje? Prije svega ispovijed...“ (KKC 1863)

“'No, pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga' (Mk 3,29). Božje milosrđe ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenja što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti.“ (KKC 1864)

Time se kršćansko shvaćanje grijeha bitno razlikuje od običnog osjećaja krivnje. U svjetlu kršćanske vjere razlikujemo osobne grijehe, za koje je svatko od nas odgovoran, i “iskonski“ ili “istočni grijeh“ (“Adamov grijeh“) u kojem se rađaju svi ljudi kao potomci grešnog čovječanstva.

Sve naše kršćansko razmišljanje o tajni zla i grijeha vodi prema sve dubljem otkrivanju tajne Božjeg praštanja. Takvo shvaćanje grijeha uključuje u sebi i Božji poziv na obraćenje i nadu u oproštenje i pomirenje. Poziv na obraćenje i oproštenje grijeha, tj. pomirenje ljudi s Bogom i međusobno, bitni je sadržaj Isusove Radosne vijesti o stvaranju novoga Božjega svijeta.


4. Kriza savjesti i gubitak osjećaja grijeha

Pod utjecajem mnogostrukih činilaca moralna savjest kod mnogih ljudi je potamnila, iskrivljena ili umrtvljena i oni gube osjećaj za grijeh i time osjećaj za Boga. Kriza savjesti i osjećaja za Boga dovode do gubitka osjećaja grijeha.

“Uzroci zastranjenja suda u moralnom vladanju mogu biti u nepoznavanju Krista i Evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom krivo shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog učenja, manjak obraćenja i ljubavi.“ (KKC 1792)

K njima se pridružuje “sekularizam“ koji isključuje Boga i usredotočuje se jedino na kult akcije i proizvodnje, koji gleda samo na proizvodnju i užitak, a ne vodi računa da čovjek gubi svoju dušu i osjećaj grijeha. Taj gubitak osjećaja grijeha dolazi i zbog dvoznačnosti humanističkih znanosti, u pouci mladih, u sredstvima priopćavanja, u samom obiteljskom odgoju koji su pod utjecajem sredine u kojoj žive i koja sve relativizira. K tome još dolazi nijekanje Boga, ne samo od strane ateizma već i od strane sekularizacije koja dovodi čovjeka da prekida sinovske odnose s Bogom i da živi kao da Bog uopće ne postoji.

Pa i na područjima crkvene misli i života ima propusta koji oslabljuju osjećaj grijeha. U prošlosti se posvuda gledao grijeh, a sada ga nigdje nema; danas se naglašava Božja ljubav umjesto strogosti.

Nažalost, ima propusta i u teologiji, propovijedi, katehezi, duhovnom vodstvu pa čak i u praksi sakramentalne pokore kojima se briše istinski osjećaj grijeha.

Često puta čovjek sam je odgovoran za svoju iskrivljenu savjest.
To se događa kad čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kad njegova savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa. U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini. To je savladivo neznanje (ignorantia vincibilis) ili nepoznavanje moralnih načela koje je čovjek mogao spoznati. Naprotiv, ako je neznanje, u koje upada moralna savjest, nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti čovjeka, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti u krivnju. Ali to ipak ostaje zlo, nedostatak i nered. To se zove nesavladivo neznanje (ignorantia invincibilis) ili nepoznavanje moralnih zakona bez osobne krivnje čovjeka.

Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. To je dužnost svakoga čovjeka!

Stoga papa kaže: “Ponovna uspostava pravog smisla grijeha jest prvi način da se suočimo s ozbiljnom duhovnom krizom što pritišće čovjeka našega doba.“ (RP 18)

Prema tome ne postoji samo mysterium iniquitatis (tajna zla), grijeha, niti je on glavni činilac, a još manje pobjednik. Čovjekov bi grijeh kao razorna snaga bio pobjednik i spasenjski Božji naum bi ostao neispunjen ili promašen da u dinamizam povijesti nije uključen i mysterium pietatis (tajna milosti).

Bog je ušao u ljudsku povijest, uzeo našu narav da bi na svome tijelu pobijedio grijeh i donio nam spasenje. To “Otajstvo ili sakrament pobožnosti (pomilovanja) jest dakle otajstvo samoga Krista. To je (...) otajstvo utjelovljenja i otkupljenja, punog Vazma, Sina Božjega i Sina Marijina: otajstvo njegove muke i smrti, njegovog uskrsnuća i proslave“ (RP 20)

U tom otajstvenom životnom počelu što “Crkvu čini kućom Božjom, stupom i uporištem istine“, kršćanin “da ne bi griješio ili da bi se oslobodio grijeha, u sebi ima samog Krista i otajstvo Krista koji je otajstvo pobožnosti.“ (RP 20)

Stoga je dužnost kršćanina da odgovori svojom osobnom pobožnošću na tu očinsku milost Božju.

“I u tom se smislu pobožnost, kao snaga obraćenja i pomirenja, sučeljava s bezakonjem i grijehom“ (RP 21). Kad kršćanin prihvaća otajstvo Krista i promatra ga, ono mu daje nužnu duhovnu snagu kako bi svoj život provodio po Evanđelju i podržava ga da se čuva grijeha, a da se dostojno vlada “u 'kući Božjoj koja je Crkva Boga Živoga' (1Tim 3,15) jer je on sada sin Božji.“ (RP 21)

Na taj način put obraćenja neće biti neka apstrakcija, nego konkretni život koji se otvara vrednotama. Potaknut glasom božanske Istine u svojoj savjesti čovjek će priznati da je “rođen u bezakonju“ (usp. Ps 51/50) i postati svjestan da je grešan, da upada u grijeh, jer bi drugačije sebe varao (usp. 1 Iv 1,8). Obraćenje je dar Božje ljubavi čovjeku kojega želi učiniti dionikom svojega božanskoga života.

“Milost Duha Svetoga ima moć da nas opravda, tj. očisti od naših grijeha i udijeli nam 'pravednost Božju po vjeri u Isusa Krista' (Rim 3,22) i po krštenju: 'Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu (Rim 6,8-11).“ (KKC 1987)

Bog, dakle, ne uzmiče pred našim grijesima i uvredama već ispunja svoja obećanja, jer je bogat milosrđem (usp. Ef 2,4). Njegova ljubav prema nama moćnija je od grijeha, snažnija i velikodušnija od naših uvreda i jača od smrti. Ta se ista ljubav utjelovila za nas, muku i smrt podnijela i otkupila nas “plaćom svoje krvi“. Zato iz nas izbija zahvalnost i govorimo: “Da, Gospodin je bogat milosrđem“; “Gospodin jest milosrđe.“ (RP 22)

“Snagom Duha Svetoga sudjelujemo u muci Kristovoj umirući grijehu, i u njegovu uskrsnuću rađajući se na nov život; udovi smo njegova Tijela, Crkve, i loze pricijepljene njemu, Trsu (usp. Iv 15,1-4): 'Po Duhu svi smo učenici Božji (...) Imamo udjela u božanskoj naravi, po učešću na Duhu (...)- Eto zašto Duh čini božanskima one u kojima je nazočan!' (Sv. Atanazije Aleksandrijski).“ (KKC 1988)

Crkva je, dakle, suočena s čovjekom kojega je grijeh zahvatio u samu srž njegova bića, a i s cijelim ljudskim svijetom ranjenim grijehom. Ona zna da nesuzdrživa želja ljudskog srca da se oslobodi od grijeha jest milost Krista Gospodina koji već djeluje u njemu i u svijetu snagom otkupljenja.

Stoga “prirodno je poslanje Crkve, koja nastavlja otkupiteljsko djelo svojeg božanskog Utemeljitelja, da u srcu čovjeka budi obraćenje i pokoru te mu nudi dar pomirenja“ (RP 23). Ona bi “iznevjerila jedan bitan oblik svoje naravi i zanemarila bi jednu od svojih prijeko potrebnih zadaća kad ne bi jasno i odvažno, u zgodno i u nezgodno vrijeme propovijedala “riječ pomirenja“ (usp. 2 Kor 5,19) i kad ne bi svijetu nudila dar pomirenja.“ (RP 23)


5. Milost Božja i opravdanje čovjeka

Obraćenje ljudi i njihovo pomirenje s Bogom i međusobno jedna je od temeljnih zadaća i obaveza Crkve. Crkva je danas svjesna tog svojega poslanja koje je primila od Krista te poziva na obraćenje srdaca i pomirenje ljudi s Bogom i među sobom.

Prvo djelo milosti Duha Svetoga u čovjeku jest njegovo obraćenje Bogu. Na poticaj te milosti, čovjek se okreće prema svojemu Bogu i udaljuje se od grijeha te tako prima oproštenje i spasenje. Bog je uvijek onaj koji se u svojem neizmjernom milosrđu prvi približava čovjeku, pruža mu ruku pomirnicu, podjeljuje mu oproštenje grijeha i milost opravdanja.

Opravdanje oslobađa čovjeka od grijeha koji se suprotstavlja ljubavi Božjoj te čisti njegovo srce. Zajedno s opravdanjem ulijevaju se u naša srca vjera, ufanje i ljubav i daje nam se posluh Božjoj volji. Opravdanje je u isto vrijeme prihvaćanje Božje pravednosti po vjeri u Isusa Krista. Ta pravednost označuje ispravnost božanske ljubavi prema čovjeku.

“Opravdanje nam je zasluženo mukom Krista koji se na križu prinio kao žrtva živa, sveta, Bogu mila, te je njegova krv postala pomirilištem za grijehe svih ljudi. Opravdanje nam se daje po krstu, sakramentu vjere. Ono nas suobličava s pravednošću Boga koji nas snagom svoga milosrđa čini iznutra pravednima. Cilj mu je slava Božja i Kristova te dar života vječnoga...“ (KKC 1992)

Bog dotiče srce čovjekovo svjetlošću i ljubavlju Duha Svetoga.
Čovjek, podložan tom božanskom nadahnuću i milosti, može se svojom slobodnom voljom pripraviti za tu pravednost pred Bogom. Zato kažemo da opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode.
Ta se čovjekova suradnja s Bogom izražava pristankom vjere uz Riječ Božju koja čovjeka zove k obraćenju, i u ljubavi koja sudjeluje s poticajem Duha Svetoga koji čovjeka pretječe i čuva.

“Opravdanje je najizvrsnije djelo Božje ljubavi koja se očitovala u Kristu, a dano nam je po Duhu Svetom. Sv. Augustin smatra da je 'opravdanje bezbožnika veće djelo od stvaranja neba i zemlje', jer 'nebo će i zemlja proći, dok spasenje i opravdanje izabranika neće proći nikada.' On također misli da opravdanje grešnika nadvisuje samo stvaranje anđela u pravednosti, jer očituje veće milosrđe.“ (KKC 1994)

Duh Sveti je naš nutarnji učitelj. Kad On “unutrašnjem čovjeku“ (Rim 7,22; Ef 3,6) dariva svoj božanski život, tada opravdanje Božje uključuje posvećenje cijeloga ljudskoga bića. On nas svojom ljubavlju i milošću oslobađa od grijeha, posvećuje nas i dariva nam život vječni.

“Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga.“ (KKC 1996)

“Milost je sudjelovanje u Božjem životu; ona nas vodi u intimnost trojstvenog života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao 'posinak' i on može Boga nazivati 'Ocem', u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.“ (KKC 1997)

Taj poziv na život vječni, upućen čovjeku, je nadnaravan. On premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakog drugog stvorenja. On ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi, jer nam samo Bog može objaviti i darivati samoga sebe.

“Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenujuća milost, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja: Je li, dakle, netko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo 'gle nasta!' A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu (2 Kor 5,17-18).“ (KKC 1999)

Prema tome posvetna milost ja stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja čovjeka, bilo u toku djela posvećenja. Tako već i sama pripravnost čovjeka da prihvati milost Božju predstavlja djelovanje te milosti u njemu. Ona je potrebna da probudi i podrži našu suradnju s Bogom u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi.

Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: “I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.“ (Sv. Augustin, De gratia et libero arbitro, 17: PL. 44, 901)

Ta slobodna Božja inicijativa zahtjeva uvijek slobodan čovjekov odgovor. Bog je doista čovjeka stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodnu volju, i sposobnošću da ga upozna i ljubi. Čovjek istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi s Bogom. Bog je stavio u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti.

“Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje. Ali milost obuhvaća i darove što nam ih Duh daje da nas pridruži svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite različitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti što se nazivaju i 'karizme' po grčkoj riječi što je rabi sveti Pavao, a znači blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo. Koja god im bila narav, katkad i izvanredna, kao što je dar čudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je opće dobro Crkve. One su u službi ljubavi koja izgrađuje Crkvu.“ (KKC 2003)

Među posebnim milostima treba također spomenuti staleške milosti koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života i službi u krilu Crkve. Milost se samo vjerom može upoznati i izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red. Stoga se ne možemo pozivati na svoje osjećaje i svoja djela da bismo zaključili da smo opravdani i spašeni. Ipak promatranje Božjih dobročinstava u našem životu i u životu svetaca pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje i potiče nas na sve veću vjeru u Boga i na autentičnost kršćanskoga života.


6. Sakrament pokore i pomirenja

Grijeh je prije svega uvreda Bogu i prekid zajedništva ljubavi i suživota s Presvetim Trojstvom. Ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom, odnosno ranjava svu našu braću i sestre u vjeri. Zato i obraćenje grešnika obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom. I to se sve u sakramentu Pokore i Pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje.

“Bog jedini oprašta grijehe. Budući da je Sin Božji, Isusu veli za sebe: 'Sin čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe' (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: 'Oprošteni su ti grijesi!' (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime.“ (KKC 1441)

“Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je On pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odriješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena 'služba pomirenja' (2 Kor 5,8). Apostol je poslan 'u ime Kristovo', a sam 'Bog' po njemu potiče i preklinje: 'Dajte, pomirite se s Bogom!' (2 Kor 5,20)“ (KKC 1442)

Isus sam je za vrijeme svoga javnoga života na zemlji ljudima opraštao grijehe. I nakon udijeljenog oproštenja Krist je bivše grešnike vraćao u zajednicu Božjega naroda iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Zato su grešnici svake vrste hrlili k Isusu da im On svojom ljubavlju povrati grijehom izgubljenu slobodu i da ih spasi. Taj Kristov postupak s grešnicima na iznenađujući način izražava Božje praštanje i ujedno povratak u krilo Božjeg naroda.

“Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj riječi Šimunu Petru: 'Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima' (Mt 16,19). A ta služba vezivanja i odriješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom sa svojom Glavom.“ (KKC 1444)

Riječi vezati i odriješiti znače: koga apostoli isključe iz svoga zajedništva zbog njegova grešnog načina života, taj će biti isključen i iz zajedništva s Bogom; koga oni ponovo prime u zajedništvo Crkve, Bog će ga također primiti u svoje. Stoga pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

“Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao 'drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti.“ (KKC 1446)

Konkretan oblik kako je Crkva vršila ovu vlast oproštenja grijeha ljudima primljenu od Gospodina Isusa Krista, kroz vjekove kršćanstva se mnogo mijenjao. Pomirenje kršćana koji su nakon Krštenja počinili izrazito teške grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu. Pokornici su za svoje grijehe morali vršiti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom “redu pokornika“ (koji se odnosi samo na neke teške grijehe) grešnici su bili rijetko pripuštani, u nekom krajevima samo jedanput u životu.

U sedmom stoljeću (VII. st.) irsko su misionari, nadahnuti monaškom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli “privatnu“ praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela sa strane grešnika. Od tada se sakrament obavlja na tajniji način između pokornika i svećenika. Ova nova praksa predviđala je mogućnost ponavljanja ispovijedi i odriješenja grijeha i pomirenja s Bogom te je tako otvorila put učestalijem pristupu ovom sakramentu, dopuštajući da se u isto sakramentalno slavlje uključi oproštenje teških i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do naših dana.

U promjenama što ih je kroz vjekove doživjela disciplina i slavlje ovog sakramenta Pokore i Pomirenja, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Ono obuhvaća dva jednako bitna elementa. S jedne strane tu su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća Bogu: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge srane, tu je Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine. Crkva također moli za grešnika i skupa s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva oslobođen grijeha i izliječen od rana zla koje mu je grijeh nanio i tako ponovno vraćen u Crkveno zajedništvo iz kojeg ga je grijeh bio isključio.

“Obrazac odriješenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izražava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja. Po Pashi svoga Sina i daru Duha te po molitvi i služenju Crkve, on izvršuje pomirenje grešnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštanje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odriješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ (KKC 1449)

Ispovijed je “poseban sakrament za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja“ koji je ustanovio sam Gospodin Isus i povjerio svojoj Crkvi “kao dar svoje dobrohotnosti i svojeg 'čovjekoljublja' (usp. Tit 3,4) što se ima svima ponuditi.“ (RP 30), da bi vjernici koji su pali u grijeh primili milost i pomirili se s Bogom.

Zato je uvjerenje Crkve “da je za kršćane sakrament pokore redovit put da zadobiju oproštenje i otpust teških grijeha počinjenih nakon krštenja“ (RP 30). Sakrament pomirenja ima veliku ulogu u životu kršćanina, jer taj sakrament koji je istodobno “sudište milosrđa i mjesto duhovnog iscjeljenja“ ima “terapeutsko ili lječilačko obilježje“ zato što pomaže pokorniku da spozna i ispovijedi svoje grijehe i kao “lijek spasenja“ čini ga sposobnim da postane svjedok pomirenog života.

Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spasenja ljudi. Zato svi oni koji pristupaju sakramentu Ispovijedi primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju i molitvom.

“Zove se sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu, od kojeg se čovjek grijehom udaljio. Zove se sakrament pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika.“ (KKC 1423)

“Zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovog sakramenta. Zato je ovaj sakrament u svom dubokom značenju i 'ispovijedanje', priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grešniku. Zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odriješenju, Bog daje pokorniku ' oproštenje i mir'. Zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja: 'Dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,20). Tko živi od Božje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: 'Idi i najprije se izmiri s bratom' (Mt 5,24).“ (KKC 1424)

Radi toga “ispit savjesti“ koji se traži kao priprava za sakrament pomirenja potreban je kao nužni preduvjet priznavanja grijeha i radi odgoja u ispravnosti i čistoći ćudoredne savjesti pokornika.

“Ipak najbitniji čin pokore jest pokornikovo pokajanje, naime jasno i odlučno odbacivanje počinjenog grijeha, a istodobno odlučnost da ga više neće počiniti zbog ljubavi što je ima prema Bogu i koja se rađa s kajanjem.“ (RP 31)

Zato osobna 'ispovijed grijeha je liturgijski čin' i znak susreta grešnika s posredništvom Crkve u osobi službenika (RP 31) s Bogom ljubavi i milosrđa, odnosno povratak rasipnoga sina u zagrljaj svojega Oca.

“Shvatljivo je stoga da priznavanje grijeha redovito mora biti pojedinačno a ne skupno, jer je i sam grijeh duboko osobna stvar.“ (RP 31) Tako će pokornik dobiti “odriješenje“ grijeha od svećenika, “službenika oproštenja“ Božjega čije “milosrđe je snažnije od krivnje i uvrede“ (RP 31) i pokoru koju treba činiti kao zadovoljštinu za počinjene grijehe koja mora bit “znak osobnog zauzimanja što ga je kršćanin pred Bogom prihvatio u sakramentu da započne novo bivovanje.“ (RP 31)

Iako nema ništa “osobnije ni intimnije“ od sakramenta pomirenja “u kojem se grešnik nalazi pred Bogom sam sa svojom krivnjom, svojim kajanjem i svojim pouzdanjem“, jer nitko se namjesto njega ne može pokajati niti u njegovo ime zatražiti oproštenje, ipak se ne može zanijekati istodobno “ni društveni značaj toga sakramenta u kojem cijela Crkva bilo da je riječ o vojujućoj, trpećoj ili nebeskoj pritječe u pomoć pokorniku i iznova ga prihvaća u svoje krilo, to više što je cijela Crkva bila povrijeđena i ranjena njegovim grijehom.“ (RP 31)

Osobno pomireni čovjek s Bogom postaje novi čovjek pomiren sam sa sobom koji se pomiruje s braćom, s Crkvom i sa svime stvorenim i tako rađe pomireni svijet.


7. Ispovijed ili priznanje grijeha


Obraćanje u vjeri Kristu, novo rođenje u Duhu i vodi Krštenja, dar Duha Svetoga u sakramentu Potvrde, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu u Euharistiji, učinio nas je “svetim i bez mane pred njim” (Ef 5,27) kao djecu Božju. Ipak, novi život primljen u sakramentima kršćanske inicijacije nije uklonio krhkosti i slabosti naše ljudske naravi ranjene iskonskim grijehom naših praroditelja Adama i Eve, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia), a koja u krštenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom milošću, prokušaju u borbi kršćanskoga života.

To je borba obraćenja radi postizanja svetosti i vječnog života na koji nas Gospodin neprestano zove.

“'Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega' (1 Kor 6,11). Treba shvatiti veličinu Božjega dara, primljenog u sakramentima kršćanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nešto nedopustivo za onoga koji se 'Kristom zaodjenuo' (Gal 3,27). Ali apostol Ivan kaže: 'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama' (Iv 1,8). K tome i sam nas Gospodin uči moliti: 'Otpusti nam grijehe naše' (Lk 11,4), uzajamno opraštanje naših uvreda s oproštenjem koje će Bog dati za naše grijehe.” (KKC 1425)

Isus poziva na obraćenje sve ljude. Taj poziv je bitna sastavnica navještaja o Kraljevstvu: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onim ljudima koji još ne poznaju Isusa Krista i njegova Evanđelja. Zato je Krštenje poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja čovjeka. Upravo vjerom u radosnu vijest i krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje svih grijeha i dar novoga života u Bogu.

Međutim, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja “u svom krilu obuhvaća grješnike” i koja, “u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu” (LG 8).
To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je “raskajanog srca” (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.

O tome svjedoči obraćenje sv. Petra apostola nakon trostrukoga zatajenja svoga Učitelja. Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u Petru suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova Uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema Kristu. Zato ovo drugo obraćenje ima i zajedničku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: “Obrati se!” (Otk 2,5;16).

Isusov poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi se prvenstveno na vanjska djela (kao što su “kostrijet i pepeo”, postovi i mrtvljenja), već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Bez unutarnjeg obraćenja sva vanjska pokornička djela ostaju neplodna i lažna. Unutarnje obraćenje čovjeka, naprotiv, teži da izrazi taj stav srca i duše vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.

“Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćenje Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka duha), compunctio cordis (skrušenje srca).” (KKC 1431)

Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo u grijehu.

Treba stoga da Bog čovjeku dade novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti u nama, koja nam srca vraća Bogu. Bog nam uvijek daje snage da počnemo iznova. Čovjekovo se srce obraća Bogu gledajući u Onoga koga su naši grijesi proboli. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega zauvijek odijeljeno.

“Nakon Uskrsa Duh Sveti je onaj koji 'dokazuje svijetu što je grijeh' (Iv 16, 8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u oboga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja.” (KKC 1433)

A) Mnogostruki oblici pokore u kršćanskom životu

Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma različite izraze. Sveto Pismo i crkveni Oci naročito ističu tri oblika pokore: post, molitva i milostinja jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim korijenitog očišćenja čovjeka koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici pokore, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa bližnjim. Pokorničke suze, briga za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi “pokriva mnoštvo grijeha” (1 Pt 4,8) pred Bogom.

Obraćenje Bogu se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest ipak svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom.

Međutim, svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom. Euharistija je “kao ustuk koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha” (Tridentski sabor: DS 1638).

Čitanje Svetoga Pisma, posebno Evanđelja, molitva Časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuje isto tako u nama duh obraćenja i pokore te pridonosi oproštenju naših grijeha.

Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (npr. korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu također jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela).

“Razvitak obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o 'rasipnom sinu', u kojoj je središnji lik 'milosrdni otac' (Lk 15,11-24): privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što je uludo potrošio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još gore, što želi nasititi se rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost – to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svečana gozba jesu simboli novog života, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji – Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.” (KKC 1439)


B) Čini pokornika

Pokora obvezuje grješnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed; te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu za svoje grijehe.

a) Kajanje

Među pokorničkim činima čovjeka obraćenika kajanje je na prvom mjestu. To je “bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti.”. (Tridentski sabor: DS 1676)

Kada pokajanje u čovjeku proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se “savršenim kajanjem” (contritio). I to savršeno kajanje u čovjeku oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće.

Kajanje zvano “nesavršeno” (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga u čovjeku. Ono nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude (kajanje iz straha) i drugih kazni koje grješniku prijete. I kajanje iz straha može potresti savjest u čovjeku i potaknuti ga na unutarnje mijenjanje njegova života koje će se, djelovanjem milosti Božje, dovršiti u sakramentalnom odriješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha. Ali ono stvara raspoloženje u čovjeku da pristupi sakramentu Pokore gdje može dobiti oproštenje svih grijeha. (usp. KKC 1452-1453)

b) Ispovijed grijeha

Prema tome Ispovijed ili priznanje grijeha, i sa čisto ljudskog gledišta oslobađa nas i olakšava naše pomirenje s drugim ljudima. Tim priznanjem čovjek se sučeljava sa grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovo otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost, novi život.

“Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta Pokore: 'Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno. Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju božanskom milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer 'ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne može liječiti što ne poznaje'.” (KKC 1456)

“Prema crkvenoj zapovijedi, 'svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovjediti svoje teške grijehe'. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odriješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku. Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego prvi put prime svetu pričest.” (KKC 1457)

Ispovijed svakodnevnih pogrešaka ili lakih grijeha, premda nije nužno potrebna, Crkva ipak živo preporučuje svakom vjerniku. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo ispravnu savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha Svetoga. Primajući češće po sakramentu Ispovijedi dar Očeva milosrđa, bivamo poticani da i sami budemo milosrdni poput njega prema svim ljudima.

c) Zadovoljština za grijehe

Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Zato treba učiniti sve što je moguće da se nanesena šteta drugima nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanome, izliječiti rane povrijeđenome itd.). To je zahtjev obične pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjima.

Svećenikovo odriješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao u čovjeku. Grešnik nakon što je rasterećen od grijeha u sakramentu ispovijedi, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. On mora, dakle, učiniti nešto više od priznanja grijeha da ispravi svoje krivnje. Pokornik na prikladan način treba “zadovoljiti” ili “okajati” svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se također “pokora”.

“Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha! Može to biti: molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi. Takve nam pokore pomažu da se suobličimo Kristu koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek. One nam omogućuju da postanemo subaštinici uskrsloga Krista jer 's njime zajedno trpimo' (Rim 8,17). Zadovoljština koju vršimo za svoje grijehe, i nije tako naša da ne bi bivala po Isusu Kristu. Mi, iako sami od sebe ne možemo ništa, uz suradnju Onoga koji nas jača ipak možemo sve. Tako čovjek nema čime bi se hvalio, nego sva naša 'slava' je u Kristu (…): u njemu pružamo zadovoljštinu donoseći 'plodove dostojne pokore' (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.” (KKC 1460)


8. Službenik sakramenta Pokore i Pomirenja

Oproštenje grijeha pomiruje grešnika s Bogom kojega je uvrijedio, ali i sa Crkvom koju je svojim grijesima ranio. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, već od starih vremena kršćanstva smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i službu pomirenja. On je ujedno i ravnatelj pokorničke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrše tu službu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa ili redovničkog poglavara, bilo od pape na temelju Crkvenog prava.

“Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast opraštati sve grijehe 'u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'.” (KKC 1461)

Neki posebno teški grijesi kažnjavaju s izopćenjem (ekskomunikacijom) iz Crkve, najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih čina. Stoga, odriješenje od takvih grijeha, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. Međutim, u slučaju smrtne opasnosti čovjeka, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakog grijeha i svakog izopćenja.

Svećenici moraju poticati vjernike da pristupaju često sakramentu Pokore i Pomirenja, i moraju biti vazda pripravni da s ljubavlju slave ovaj sakrament kad god to vjernici razložno zatraže.

“Slaveći sakrament Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku.” (KKC 1465)

Isto tako svima mora biti jasno da ispovjednik nije samo gospodar već samo službenik Božjeg praštanja. Stoga se službenik ovog sakramenta Pokore i Pomirenja treba sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o nauku vjere i morala i o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema ljudima palim u grijeh i zlo. Ispovjednik također treba uvijek ljubiti istinu, biti u svemu vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izlječenju i punoj ljudskoj i kršćanskoj zrelosti. Treba isto tako za pokornika moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem, ljubavi Boga Oca i vodstvu Duha Svetoga.

“Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svaki koji prima ispovijed obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, 'sakramentalni pečat', jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje 'zapečaćeno' sakramentom.” (KKC 1467)


9. Učinci sakramenta Pokore

Sva vrijednost sakramenta Pokore sastoji se u tome da u nama ponovno obnovi Božju milost i da nas s Bogom sjedini dubokom ljubavlju.

Svrha i učinak ovog sakramenta jest, dakle, pomirenje s Bogom. Svaki čovjek koji prima sakrament Pokore raskajana srca i s religioznim raspoloženjem, postiže “mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom” (Tridentski sabor: DS 1674). Zato sakrament pomirenja s Bogom donosi istinsko “duhovno uskrsnuće”, vraća dostojanstvo čovjeku i dobra djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo (usp. Lk 15,32).

Sakrament Ispovijedi pomiruje nas također i sa Crkvom. Budući da grijeh nagriza ili prekida bratsko zajedništvo, sakrament Pokore ga popravlja ili ponovno uspostavlja. U tom slučaju ovaj sakrament ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u Crkveno zajedništvo, već ima životvoran učinak također na život Crkve koja je zbog grijeha jednog od svojih članova trpjela. Opet vraćen ili utvrđen u zajedništvu svetih, raskajani grešnik biva osnažen razmjenom duhovnih dobara između svih živih članova Kristova Tijela bilo da su još u stanju putnika bilo da su već u nebeskoj domovini.

Tako se pokornik, kome Bog oprašta grijehe u sakramentu ispovijedi, pomiruje sa samim sobom u najintimnijoj dubini svoga bića, gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu; pomiruje se s braćom koju je na neki način uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom; pomiruje se čitavim svemirom.

“Povjeravajući se Božjem milosrdnom sudu, grešnik u ovom sakramentu na neki način anticipira sud kojemu će biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog života. Upravo sada, u ovom životu, ponuđen nam je izbor između života i smrti, jer samo putem obraćenja možemo ući u Kraljevstvo, iz kojega teški grijeh isključuje. Obraćajući se Kristu pokorom i vjerom, grešnik prelazi iz smrti u život 'i ne dolazi na sud' (Iv 5,24).” (KKC 1470)

Pristupimo stoga Božjem milosrđu u sakramentu svete Ispovijedi ako želimo zadobiti oproštenje svojih grijeha i ući u život vječni.


10. Slavlje sakramenta Pokore

Pokora je, kao i svi ostali sakramenti, bogoslužni čin. Dijelovi slavlja ovog sakramenta redovito su ovi: pozdrav i blagoslov svećenikov, čitanje Božje riječi radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrušenost i poziv na kajanje. Zatim slijedi ispovijed s priznanjem i očitovanjem grijeha svećeniku; nalaganje i prihvaćanje pokore; svećenikovo odriješenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svećenikovim blagoslovom.

Sakrament Pokore i Pomirenja može biti također u okviru zajedničkog slavlja, sa zajedničkom pripravom za ispovijed i zajedničkom zahvalom Bogu. U tom slučaju, osobna ispovijed grijeha i pojedinačno odriješenje uključeni su u liturgiju Božje riječi, sa čitanjem i homilijom, s zajedničkim ispitom savjesti, zajedničkim traženjem oproštenja, molitvom “Oče naš” te zajedničkom zahvalom Bogu. Ovo zajedničko slavlje sakramenta Pokore i Pomirenja izražava jasnije Crkvenu (eklezijalnu) narav pokore. Ipak sakrament Pokore, na koji god se način slavio, uvijek je liturgijski čin. Dakle, crkven i javan.

U slučaju teške potrebe, može se pribjeći zajedničkom slavlju Pokore i Pomirenja s općom Ispovijedi i skupnim odriješenjem. Takva teška potreba može se pojaviti kada prijeti neposredna smrtna opasnost ljudima, a jedan ili više svećenika nemaju dovoljno vremena da saslušaju svakog pokornika pojedinačno. Teška potreba može biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslušaju, kako treba pojedinačne ispovijedi svake osobe, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti i svete Pričesti. U tom slučaju, za valjanost odriješenja i radi sigurnosti oproštenja grijeha od Boga, vjernici moraju odlučiti da će u dužnom vremenu svoje grijehe pojedinačno ispovjediti svećeniku.


Spada međutim na dijacezanskog biskupa prosuditi da li postoje traženi uvjeti za skupno odriješenje. Dok velik broj vjernika prigodom velikih blagdana ili hodočašća ne predstavlja nikako slučaj teške potrebe.


“'Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odriješenje jedini su redoviti način kojim se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizička i moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi.' (Rimski Obrednik, Red pokore, 31) I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraća svakom grešniku: 'Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!' (Mk 2,5). On je liječnik koji se prigiba nad svakim pojedinim bolesnikom koji ga treba da ga izliječi; on ga pridiže i u bratsku zajednicu vraća. Dakle, osobna ispovijed jest najznakovitiji način pomirenja s Bogom i s Crkvom.” (KKC 1484)

11. Oprosti

Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta Pokore.

Što je oprost?

“'Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.' 'Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno.' Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.” (KKC 1471)

Što je kazna za grijeh?

Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve o oprostima, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu za čovjeka.

Teški grijeh lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život. To lišavanje života s Bogom zove se “vječna kazna” za grijeh čovjeka. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje duše oslobađa od takozvane “vremenite kazne” za grijeh.

Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao neka vrsta osvete koju Bog dosuđuje čovjeku izvana, već kao posljedica same naravi grijeha. Međutim obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi prema Bogu može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne za grijehe.

Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose čovjeku oproštenje vječnih kazni za grijehe. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Stoga se svaki kršćanin mora truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka” (usp. Ef 4,24) i da sve vremenite kazne za grijeh u ovome zemaljskom životu nastoji primiti kao milost Božju. A to će učiniti ako strpljivo podnosi životne patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, krene s ljubavlju ususret svojemu Bogu u zajednici sa svima svetima.

A što je zajednica Svetih?

Kršćanin koji se trudi i svim silama nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam na tom mukotrpnom životnom putu. prati ga sva zajednica Svetih.

“Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba.” (Pavao VI. Apostolska konstitucija, Inudulgentiarum doctrina, 5)

“U općinstvu svetih, dakle, 'među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara' (I. d. 5.). u toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćenje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.“ (KKC 1475)

Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve. Nije to nikakav skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s nebeskim Ocem.

Dakle u Isusu Kristu, Otkupitelju i Spasitelju ljudskoga roda i cijeloga svijeta, nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja za sve ljude.

“'Jednako tako po toj riznici pripada i vrijednost doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako radeći na svome spasenju, surađivali su i na spasenju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela' (usp. I. D. 5.).“ (KKC 1477)

Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odriješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu tako otvara riznicu zasluga Krista Gospodina i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

“Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.“ (KKC 1479).


III. EUHARISTIJA: SAKRAMENT EUHARISTIJE
ILI
SAKRAMENT PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE





Sveta Euharistija dovršava kršćansku inicijaciju. Svi oni koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećeništva te Krizmom dublje suobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom vjerničkom zajednicom Crkve sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi.

“'Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-činsvoje smrti i uskrsnuća: sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, 'na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'“. (KKC 1323)


1. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenog života

Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo našega života s Bogom i jedinstvo Božjega naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U Euharistiji jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetome. Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše kršćanske vjere.
“'Euharistija je "izvor i vrhunac svega kršćanskog života".' 'Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.'“ (KKC 1324)
“Konačno, euharistijskim slavljem mi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.“ (KKC 1326)

2. Naziv sakramenta Euharistije

Naziv euharistija dolazi od grčkog glagola “eucharistein“, što znači zahvaljivati, a odnosi se na Isusovu zahvalu na Posljednjoj večeri koju je blagovao sa svojim učenicima prije nego što je bio predan u smrt. Taj isti glagol odgovara hebrejskoj riječi “barak“ i izražava blagoslivljanje Boga zbog velikih spasenjskih djela koja se odnose na oslobađanje izraelskoga naroda iz egipatskog ropstva.

“Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike.
Naziva se:
Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,x; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.“ (KKC 1328)

Izvješća iz novozavjetnih tekstova donose u veoma usku vezu zahvaljivanje na Posljednjoj večeri s Isusovim odlaskom u smrt te se ujedno aludira na iskustvo što ga je izraelski narod imao napuštajući Egipat, zemlju svoga sužanjstva, i vraćajući se u obećanu zemlju, zemlju slobode.

“Gospodnja večera – jer se radi o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskome Jeruzalemu.“ (KKC 1329 a)

Dakle, uspostavljaju se odnosi: egipatsko sužanjstvo – oslobođenje iz njega i ulazak u obećanu zemlju; Isusova smrt – oslobođenje u uskrsnuću i ulazak u novi život.

Izraelski narod je slavio Pashu – prijelaz iz ropstva u slobodu – kao spomen na svoje oslobođenje iz Egipta; kršćani slave svoju “pashu“ – prijelaz iz ropstva Sotone u slobodu djece Božje – ili Euharistiju kao spomen na svoje oslobođenje od smrti preko Isusova umiranja i uskrsnuća.

Ta dva slavlja, židovska i kršćanska “pasha“, dakle, dotiču se u spomenu oslobođenja, bilo od sužanjstva u Egiptu, bilo od ropstva grijeha.

“Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća. Sveta Žrtva - jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, "žrtva zahvalna" (Heb 13,15), duhovna žrtva, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog saveza.

Sveta i božanska Liturgija - jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je Euharistija sakrament nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu. (KKC 1330)

I jedno i drugo se uprisutnjuje kroz gozbu, zajedništvo za stolom. Za istočnjake gozba ima dublji smisao negoli za zapadnjake. Zajedništvo je stola, za istočnjake, jamstvo mira, povjerenja, bratstva, praštanja, dok se kod zapadnjaka na stol gleda kao na mjesto utažavanja gladi i žeđi.

U svjetlu istočnjačke koncepcije treba promatrati i Isusovo sudjelovanje na gozbama. Novi Zavjet, naime, opetovano izvješćuje kako se Isus za uzimanja susretao s ljudima, kako jede i pije s prijateljima. Sve to kazuje da Isus nije tu tek da utoli glad niti samo kao Učitelj koji se koristi prilikom da proširi svoje istine nego da traži zajedništvo s ljudima. Krist je išao u tome tako daleko da je, na čuđenje suvremenika, blagovao i s grešnicima (usp. Lk 19,1-10)

Isusovim protivnicima nije promaklo što je On time htio pokazati, pa su prigovorili njegovim učenicima: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?“ (Mk 9,11)

Naime, ako se Isus druži s grešnicima, prema ondašnjem ga shvaćanju treba smatrati grešnikom. U Evanđeljima se pak o tom “sablažnjivom druženju“ Kristovu jasno govori kao o načinu pritjecanja u pomoć: “Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni... Ne dođoh zvati pravednike nego grešnike. (Mt 9,12; Mk 2,17)

“Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vršiti Isus, kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tom činu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore jedno tijelo.
Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.“ (KKC 1329b)

Nadalje, Isus nije samo prihvaćao poziv na gotov, pripravljen stol nego je i sam pripravljao takve susrete, čega je vrhunac Posljednja večera uoči njegove smrti na križu. On poziva na tu večeru svoje prijatelje, sprema učenike i dijeli kruh života. I dok uzvanici zajedno jedu i piju, događa se nešto sasvim novo – ostvaruje se zajedništvo u koje se Isus unosi svim svojim bićem i svom svojim životom.

On ne želi samo posredovati kruh nego hoće biti taj kruh koji ljudima daje vječni život. Hoće biti ona hrana koja će podržavati život i držati njegove sljedbenike na okupu u svim prilikama povijesti čovječanstva i za sve ljude svih vremena, kultura i jezika.

Zajedno s jelom i pićem njegovi su učenici dobili i nalog: “Ovo činite meni na spomen.” (Lk 22,19). Zato u svakom euharistijskom slavlju Crkva želi uprisutniti tu želju svog osnivača i učitelja Isusa Krista koji po pričesti želi ostati sa svojima i bit u svojim vjernicima do svršetka svijeta.

“Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta – što je prvotno značenje 'općinstva svetih', o kojem govori Apostolsko vjerovanje - ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina...” (KKC 1331)
“Sveta Misa - jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.” (KKC 1332)


3. Euharistija u Božjem naumu spasenja ljudi
>img src="http://lh6.ggpht.com/_4qtUP7C1bRY/SuMFjZ1ZnqI/AAAAAAAAAF8/GnUmDtPsSB8/3%20euharistija%20u%20bo%C5%BEjem%20naumu%20spasenja.jpg">

A) Znakovi kruha i vina

U Starom Savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni Bogu kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju.

Međutim u povezanosti s izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog sužanjstva ti plodovi poprimaju novo značenje.

Beskvasni kruh, naime, koji su Židovi jeli svake godine na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta. Zatim spomen “mane” u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svakidašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima danima njihovim ocima.

“Čaša blagoslovna” (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čaše novo i konačno značenje.

Stoga čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Isto tako očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova.

“U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: 'Uze kruh (...)', 'Uze čašu punu vina (...)'. Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod 'rada ruku čovječjih', ali ponajprije 'plod zemlje' i 'plod trsa', darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je 'iznio kruh i vino' (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.” (KKC 1333)

Prva Isusova najava Euharistije unijela je podjelu među njegove učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o njegovoj muci i smrti, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba.

Gospodinovo pitanje apostolima: “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) odjekuje stoljećima neprekidno kao poziv njegove ljubavi, da ljudi otkriju da je On jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68) i da primiti dar njegove Euharistije s vjerom isto je što i primiti njega samoga kao Spasitelja.

B) Ustanovljenje Euharistije

Tri sinoptička evanđelja i sveti Pavao prenijeli su nam izvješće o ustanovljenju Euharistije. Međutim, Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu Euharistije pripravljaju. Krist se tu predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao da bi ljudima dao život vječni. I da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv za hranu i piće, Isus je izabrao vrijeme židovske Pashe.

“Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati Pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: 'Hajdete, pripravite nam da blagujemo Pashu'. (...) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše Pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: 'Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem' (...) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: 'Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen'. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,7-20).” (KKC 1339)

Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj Pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi da konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću, anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu. Euharistija anticipira također konačnu Pashu u slavi nebeskog Kraljevstva.

“Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. 'U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.' (Tridentski sabor: DS 1740)” (KKC 1337)


C) “Ovo činite meni na spomen”

Od svojega početka Crkva je uvijek bila vjerna Gospodinovu nalogu da slavi Euharistiju. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se: “Bijahu postojani u naumu apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu” (Dj 2,42-46)

“Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.” (KKC 1341)

Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća, odnosno nedjelju. Tako se slavlje Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana. Stoga slavljenje Euharistije danas nalazimo s istim osnovnim ustrojstvom svugdje u Crkvi. Euharistija zato ostaje središte života cijele Crkvei svakog pojedinog kršćanina.

“Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću 'uskom stazom Križa stupa' prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.” (KKC 1344)

4. Liturgijsko slavljenje Euharistije

Iz drugoga stoljeća kršćanstva imamo svjedočanstvo svetog Justina, mučenika, kako se u glavnim crtama već onda odvijalo euharistijsko slavlje.

“Euharistijsko bogoslužje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sačuvalo kroz stoljeća sve do danas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo:
- okupljanje vjernika, bogoslužje Riječi s čitanjima, homilijom i sveopćom molitvom;
- Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, posvećujućom zahvalnom molitvom i pričešću.
Bogoslužje Riječi i euharistijsko bogoslužje tvore zajedno 'samo jedan bogoštovni čin', stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega.“ (KKC 1346)

Kako se doznaje iz Evanđelja na isti način se je odvijala i večera na dan uskrsnuća koju je uskrsli blagovao s učenicima u Emausu. Putem im je tumačio pisma koja su govorila o njegovoj muci i smrti, a zatim dok bijaše s njima za stolom, “uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im je davao“ (Lk 24,13-35).

“Svi se sabiru. Kršćani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni djelatnik u Euharistiji. On je veliki svećenik Novoga Saveza. On sam nevidljivo predsjeda čitavom slavlju. I upravo zastupajući ga, biskup ili prezbiter (djelujući u osobi Krista – Glave: 'persona Chirsti capitis') predsjeda sastanku, nakon čitanja drži homiliju, prima darove i izriče euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj način: čitači, prinosioci darova, djelitelji pričesti te sav narod koji sudjelovanje potvrđuje poklikom Amen.“ (KKC 1348)

Bogoslužje Riječi obuhvaća “spise proroka”, to jest Stari Zavjet, i “spomen-zapise apostola”, to jest njihove poslanice i evanđelja.

Nakon homilije kojom svećenik (prezbiter ili biskup) potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja” (1 Sol 2,13), te se oživotvori, slijede molitve vjernika ili prošnje za sve ljude, prema riječima apostolovim: “Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1-2)

Zatim slijedi prinošenje darova ili prikazanje.

Na oltar se, ponekad u ophodu, donose kruh i vino što će svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov čin sa Posljednje večere “kad uze kruh i čašu”, zahvali Ocu, blagoslovi ih i dade učenicima svojim da jedu i piju kao njegovo Tijelo i Krv. Samo Crkva može Stvoritelju prinijeti ovaj čisti prinos Tijela i Krvi Kristove, prinoseći mu sa zahvaljivanjem ono što proizlazi iz Njegova stvaranja. Prinošenje darova na oltaru preuzima Melkisedekova gesta i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. Isus, u toj svojoj žrtvi, sam privodi savršenstvu sve ljudske pokušaje da Bogu prinese žrtve.

Kršćani već od početka također, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose i svoje darove da se podijele s potrebnima.

Običaj skupljanja milostinje (collecta), uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromašan da nas obogati svojim božanstvom.

U Anafori, odnosno s euharistijskom zahvalnom i posvetnom molitvom stižemo u srce i na vrhunac slavlja.

U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela: za stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Tako se cijela zajednica pridružuje neprekidmoj hvali nebeske Crkve, anđela i svih svetih, koji Bogu triput Svetome pjevaju.

“U epiklezi Crkva moli Oca da pošalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova) na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smještaju ovu epiklezu iza anamneze).

U izvješću o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu žrtvu prinesenu jednom zauvijek na Križu.” (KKC 1353)

U anamnezi, odnosno molitvi koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista, svojega Gospodina, te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina koja nas s njime pomiruje.

U svojim prošnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom, nebeskom i zemaljskom, živih i mrtvih, i u zajedništvu s crkvenim pastirima: s papom, njegovim prezbiterijem i đakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno sa njihovim Crkvama.

“U pričesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju 'kruh s neba' i 'čašu spasenja', Tijelo i Krv Krista koji se predaje 'za život svijeta' (Iv 6,51): Budući da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili 'euharistirani' (=nad njima je izrečena euharistija), 'mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikome nije dopušteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga što učimo, te ako nije opran kupelju za otpuštenje grijeha i novo rođenje (=ako nije kršten) i ako ne živi po Kristovu nauku'.“ (KKC 1355)


5. Euharistija kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu

Zahvaljivanje je jedna od karakteristika plemenite osobe, koja dar drži posebnim znakom pažnje i ljubavi. Takve su osobe nadasve otvorene Božjem djelovanju, jer u stavu zahvaljivanja čovjek je sposoban priznati i primiti Božju ljubav koja se očituje u mnogolikosti darova. Što životno zahvaljivanje znači, traži i daje, pokazuje Isusov život. I njegova je posljednja večera bila sva u znaku zahvaljivanja Ocu.

“Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega 'zahvaljivanje'.“ (KKC 1360)

Crkvena Euharistija preuzima to Isusovo zahvaljivanje Ocu. Ona je u biti hvalbena molitva kojoj se u Kristu i s Kristom zahvaljuje Bogu za primljene darove.

Velika crkvena euharistijska molitva, kanon, svjedoči nam da su riječi izgovorene na Posljednjoj večeri riječi koje se izgovaraju u svakoj euharistiji te su u isto vrijeme izraz kršćanskog stava, stava hvaljenja i veličanja. U riječi i činu zahvaljivanja Crkva se susreće sa samim Gospodinom, prima ga i postaje dionik toga njegova djela.

“Euharistija, sakrament našega spasenja što ga je Krist izvršio na križu jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu.“ (KKC 1359)

Židovi su slavili Pashu kao spomen svog oslobođenja iz egipatskog sužanjstva i prigodom toga godišnjeg blagdana sjećali su se nevolja podnesenih u Egiptu i spasenja snagom Božje ruke. U jeruzalemskom hramu klali bi se vazmeni janjci, čija bi se krv izlijevala na oltar kao žrtveni prinos. Meso koje se davalo za žrtvu vraćalo bi se prinosnicima za večernji vazmeni obrok. Za taj su se obrok još uzimali beskvasni kruh, gorko zelje i vino, i sve je to trebalo biti spomen na izlazak iz Egipta.

U pozadini svega stajalo je pak uvjerenje da se svečanim činom ponovo uspijeva doći u doticaj s jednom davnom stvarnošću, s događajem Pashe, s veličanstvenim Božjim činom koji je omogućio da izraelski narod nakon stoljetnog zatočeništva ponovno stekne slobodu.

U vezi s tim, ubrzo su i sami kršćani u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću prepoznali nastavak i vrhunsko ispunjenje događaja nove Pashe, odnosno prijelaz iz ropstva kraljevstva tame i zla u kraljevstvo svjetlosti i slobode djece Božje na čemu su svom dušom i srcem zahvaljivali Ocu.

“Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenoga svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.“ (KKC 1361)

Ovo židovsko iskustvo prijelaza iz sužanjstva u slobodu, duboko utisnuto u narodno sjećanje, uzima se kao prototip za “novo nebo i novu zemlju“ gdje će čovjek zauvijek živjeti sretan, bez bojazni da bi nešto moglo pomutiti njegovu beskonačnu sreću. Čovječanstvo je trebalo nekoga da mu otvori put u nova prostranstva života, do tada samo slućena, ali ne i iskušana. Trebalo je nekoga tko će prokrčiti prolaz do tada novog iskustva, iskustva da se ljudski život mijenja, ali ne i oduzima.

Tu ulogu (misiju, poslanje) uzima na sebe Isus Krist i ona se na posebno intenzivan način počinje odvijati upravo činom Posljednje večere.

“Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: 'Ovo činite meni na spomen' (1 Kor 11,24-25).“ (KKC 1356)

“Taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.“ (KKC 1357)

Starozavjetni pashalni jaganjac za Izraelca je utjelovljivao beskrajnu nadu da sam Bog uzima njegovu sudbinu u svoje ruke i da će ga on osobno izvesti iz ropstva u put slobode. Novozavjetni Jaganjac – Isus Krist, također, poput starozavjetnoga, prolijeva svoju krv, ali njen učinak neće više biti obećanje zemlje slobode i blagostanja nego otvaranje pristupa “prostorima“ gdje će se čovjek ostvariti u svoj svojoj punini, kao neprolazno biće.

U kršćanskoj tradiciji ti novi prostori nazivaju se nebom, a oblik života vječnim životom.
Taj novi oblik života gdje će biti “otrta svaka suza s lica“ i gdje će “čovjek biti sličan Bogu“, biva predmetom beskrajne nade koja je već zaživjela. Sada više nije na djelu kao kod pashalnog spomena neki zastupnik u osobi svećenika, nego sam Gospodin. Sada se ne prolijeva krv životinja koja ima tek simbolično značenje zaštite, nego se žrtvuje Kristova krv kao zalog vječnosti svakome onome koji želi biti njen dionik. Sada je nadvladana ne vanjska ugroženost od neprijateljskih sila, nego nutarnja prijetnja što dolazi od grijeha kao oblika razdvojenosti čovjeka od Boga. Sada nije postignuta neka prolazna pobjeda nad neprijateljima, nego konačne pobjeda nad Sotonom neprijateljem i ubojicom ljudi od postanka svijeta.

Sada se može blagovati od pravoga vazmenog Jaganjca, Sina Božjega; može se primiti plod njegove žrtve i postići udio u njegovoj vječnoj slavi.

“Euharistiju treba dakle promatrati:
- kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu;
- kao spomen-činžrtve Krista i njegove Tijela;
- kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.“ (KKC 1358)
-
6. Euharistija kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela – Crkve

Prema Svetom pismu, spomen-čin (memorijal) nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi, za svoj narod. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način se posadašnjuju, bivaju prisutni i zbiljski. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta. Svaki put kad se slavi židovska Pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život.

U Novom Zavjetu spomen poprima novo značenje. Kad Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan među vjernicima. Žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna. “Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, 'kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac', vrši se djelo našeg otkupljenja.” (LG 3)

“Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.” (KKC 1362)

“Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, Euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: 'Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje' i 'Ova čaša novi je Savez u mojoj Krvi koja se za vas prolijeva' (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge 'na otpuštenje grijeha' (Mt 26,28).” (KKC 1365)

Dakle, Euharistija je žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa i jer je njezin spomen-čin i jer primjenjuje njezin plod na vjernike. Krist, Bog i Gospodin naš, na oltaru križa prikazao je jednom sebe smrću Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje ljudi. Budući da se njegovo svećenstvo nije imalo smrću ugasiti (usp. Heb 7,24-27), na Posljednjoj večeri, “o ne noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), htjede ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu kako to zahtjeva čovjekova narav.

Po toj žrtvi će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, što se imala izvršiti jedanput na križu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (usp. 1 Kor 11, 23) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha što ih svakodnevno počinjamo.

“Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: 'Jedna je naime ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja'. 'U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u Misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa.'“ (KKC 1367)

Postojanje za Boga i postojanje za ljude istinski je način Kristova postojanja. To vrijedi za svaki trenutak njegova života i smrti. To vrijedi i za njegovu euharistijsku prisutnost. U euharistijsku prisutnost. U euharistijskoj žrtvi Krist postaje stvarno prisutan u svome narodu. U kruhu i vinu spoznajemo ne samo nov način njegova bivovanja za druge nego i sami postajemo dionici toga novog oblika življenja.

Po Euharistiji Gospodin želi biti među svojim vjernicima, dapače u njima kao onaj koji se do kraja daje u obliku riječi, kruha, vina, znaka, geste, simbola. Sudjelovanje na Misi nije, prema tome, čisto vršenje neke obveze, ispunjavanje nekog znaka, nego angažiranje cjelokupne osobe: njena srca, njene savjesti, njenih radnji, njene svijesti da bi ovakav susret stoga morao biti i izvor nove snage za njezin daljnji kršćanski život.

“Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnje, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.” (KKC 1363)

Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice (ecclesia orans).

Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude. Stoga možemo reći da je Onaj koji se na križu dao iz ljubavi za svoje, i to se dao do kraja, pravdajući im nadu i onda kad se činila najmanje utješnom i perspektivnom, u trenutku smrti, je isti onaj koji u Euharistiji djeluje kao okupljač svoje zajednice, kao Onaj koji joj predsjeda svojom riječju, kao Onaj koji je hrani sobom samim ne štedeći ni vlastito tijelo i krv.

“Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršeći u Crkvi Petrovu službu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se označi kako on predsjeda pojedinačnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoć đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome prinose euharistijsku žrtvu: Neka se drži zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio. Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.” (KKC 1369)

Kao što je Isus bio na križu žrtva, cijena novog života koji će se živjeti u Bogu i s Bogom, bez opasnosti da će ikada više prestati, tako i po Euharistiji On neprekidno nastavlja svoje žrtveno djelovanje dajući svakom čovjeku mogućnost da postane sudionikom plodova nastalih po njegovo umiranju. Isus se žrtvovao za sve ljude i zato svi ljudi po njemu imaju pristup onome što je želja svih – živjeti, vječno živjeti, nikada ne umrijeti.

"S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetih. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru." (KKC 1370)

“Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, 'koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili', da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir.” (KKC 1371)

Misna se žrtva tumači iz žrtve na križu i onoga što je uslijedilo: Kristova uskrsnuća i pobjede nad smrću. Tako misna žrtva objedinjuje cjelokupno spasenjsko otajstvo Kristovo (pashalni misterij): muku, smrt i uskrsnuće. Od te žrtve na križu dobiva i euharistijska žrtva smisao i snagu. Ona je način na koji se po Gospodinovoj zapovijedi navješćuje i posadašnjuje u naviještanju događaj križa, način na koji se mi uključujemo u spasonosni hod prema besmrtnosti.

Zato nas Crkva neprestano potiče na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našega Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji.

7. Kristova prisutnost u Euharistiji snagom Riječi i Duha Svetoga

Isus Krist koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s neba na zemlju, za nas na križu umro i uskrsnuo od mrtvih, koji je sada “zdesna Bogu – te se zauzima za nas” (Rim 8,34), prisutan je u svojoj Crkvi na više načina. Prisutan je u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Zatim je prisutan u siromasima, u bolesnima, u zatočenima (MT 25,31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je “ponajvećma prisutan pod euharistijskim prilikama” (SC 7) kruha i vina, odnosno po svome tijelu i svojoj krvi.

“Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je 'tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti'.

U presvetom sakramentu Euharistije 'sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist'. 'Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek'.” (KKC 1374)

U središnjem dijelu euharistijske molitve svećenik polaganjem ruku zaziva Duha Svetoga nad darove kruha i vina i izgovara Isusove riječi s Posljednje večere po kojima se ti isti darovi kruha i vina pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. Tako sam Krist čini ono što čini svećenik.

“Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi posvećenja sa Posljednje večere 'Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati … Ovo je kalež moje krvi …'.” (KKC 1412)

“Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.” (KKC 1413)

“U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sveti Ivan Zlatousti izjavljuje:
Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari.
A sveti Ambrozije veli o pretvorbi:
Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav … Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.” (KKC 1375)

“Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom: 'A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našeg Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transsupstancijacijom.” (KKC 1376)

“Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvetu i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.” (KKC 1377)


8. Štovanje Euharistije

U misnoj liturgiji mi izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji pod prilikama kruha i vina, između ostalog, i poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu.

“Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramentu Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja čuvajući s najvećom pomnom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.” (Pavao VI. Enciklika Mysterium fidei)

Svetohranište ili tabernakul služilo je u početku kršćanstva za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu u crkvi i treba biti napravljeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u presvetom sakramentu Euharistije.

“Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstven način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio “do kraja” (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti On ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja.

Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremno da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.” (KKC 1380)

Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu Euharistije 'ne može se spoznati osjetilima' – veli sveti Toma Akvinski – 'već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu' (sv. Toma Akvinski Summa theologiae, III, 75,1). Zato, tumačeći riječi iz Lukina evanđelja (Lk 22,19): 'Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati', sveti Ćiril izjavljuje: 'Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer On, koji je Istina, ne laže.” (sv. Ćiril Aleksandrijski, Commentarius in Lucam, 22,19; PG 72,921 B).

“Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. 'Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu'.” (KKC 1418)


9. Vazmena Gozba

Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve.

“Samo valjano zaređeni svećenici mogu predsjedati Euharistiji i posvećivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.” (KKC 1411)

Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu. Po ovom sakramentu On izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu.

“Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća: navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.” (KKC 1408)

Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.

“Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjem. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas.” (KKC 1382)

Isus veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (…). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (…), u meni ostaje i ja u njemu.” (Iv 6,51,54,56)

“Oltar, oko kojeg se sabire crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. 'Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?' – veli sveti Ambrozije, a na drugom mjestu: 'Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo'. To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.” (KKC 1383)

a) Pričest Tijelom i Krvlju Kristovom




Gozba s drugima, zahvaljivanje kao spomen, predanje i žrtva idu za tim da stvore što dublje i obuhvatnije zajedništvo s Isusom Kristom. Jer, ako smo povezani s njim, stvara se i povezanost sa sveukupnom Crkvom, a u određenom smislu i s cijelim svijetom. Ljubav hoće zajedništvo. Isus je iz ljubavi prema svojima položio za njih život i tako uspostavio sponu koja stvara najčvršće zajedništvo. On sa svojima ne samo da želi biti “jedno srce i jedna duša“ nego se i dušom i tijelom vezati za njih, onako kako je hrana vezana za tijelo.

“Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: 'Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.' (Iv 6,53)“ (KKC 1384)

“Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: 'Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela' (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.“ (KKC 1385)

“Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu Pokore.“ (KKC 1415)

Pred veličinom ovog presvetog sakramenta Euharistije vjernik može samo ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest vjere i reći: “Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo et sanabitur anima mea – Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ (Mt 8,8).

“Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.“ (KKC 1416)

Da se primjerno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisano u njihovoj Crkvi. Također tjelesno držanje, kretanje, odjeća, izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka susreta s Kristom kada On biva naš gost.

“Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: 'Veoma se preporučuje ono savršenije učestvovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.' (SC)“ (KKC 1388)

“Crkva obvezuje vjernike da u 'nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji' i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.“ (KKC 1389)

Iz pastoralnih razloga zakonito se ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji način pričešćivanja samo pod prilikom kruha. Ipak, sveta pričest što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod obim prilikama kruha i vina; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe. To je redovit oblik pričešćivanja u istočnim obredima.

Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije.


b) Plodovi Pričesti

Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesni način čini pričest u našem duhovnom životu.

Pričest Tijelom uskrslog Krista, “oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetome“ (P. O. 5), čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u krštenju. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja ovom zemljom, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina za vječnost.

“Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pričesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: 'Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu' (Iv 6,56). Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: 'Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni' (Iv 6,57).“ (KKC 1391)

Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti “predano je za nas“ i Krv koju pijemo “prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha“. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih padova.

“Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu.“ (KKC 1394)

Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme euharistijske žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga. Isto tako ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti raspeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i živimo za Boga.

“Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakrament onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom.“ (KKC 1395)

“Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo – Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo. Taj poziv ostvaruje Euharistija: 'Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je Kruh jedan, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha' (1 Kor 10,16-17).“ (KKC 1396)

Euharistija nas također obvezuje u prilog siromašnih. Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, našoj braći i sestrama prepoznavati Krista.

Euharistija isto tako potiče i ubrzava jedinstvo kršćana. Što se bolnije doimlju podjele Crkve koje priječe zajedničko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su preče potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju.

“Istočne Crkve koje nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. 'Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente - poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju - po kojima su s nama povezane najtješnjom vezom'. Zato neko zajedništvo in sacris, u svetim činima dakle i u Euharistiji, 'jest ne samo moguće nego se čak preporučuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast' (Kan 844,3).“ (KKC 1399)

Crkvene pak zajednice, odijeljene od katoličke Crkve, a nastale iz Reformacije, “naročito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva.“ (II. Vatikanski sabor, Unitatis redintegratio, 22). To je razlog zašto Katoličkoj Crkvi nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama, iako i one ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu, te iščekuju Kristov slavni dolazak.

“Katolički službenici, kada to zahtijeva teška potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesničko pomazanje) drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraže: u tom slučaju treba da očituju katoličku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.“ (KKC 1401)

10. Euharistija je “zalog buduće slave“ vjernika

Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije jer tako se najbolje pripravljaju za budući život u vječnoj slavi nebeskoga Oca.

“U jednoj molitvi Crkva kliče otajstvu Euharistije ovako: 'O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave'. Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara 'napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću', to je Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi.” (KKC 1402)

Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovoga roda trsova do onoga dana kada ću ga novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.” (Mt 26,29).

Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća toga obećanja Kristova te upravlja pogled prema onome “koji dolazi” (Dj 1,4) u slavi. Crkva vapi za njegovim dolaskom moleći: “Marana tha!” (1 Kor 16,22), “Dođi Gospodine Isuse!” (Otk 22,20).

“Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo 'čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista', moleći da svi skupa vječno 'uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu'.” (KKC 1404)

Doista, nema sigurnijeg zaloga i očitijeg znaka od Euharistije u iščekivanju te velike nade novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost.




Fra Jakov Ripić, O.F.M.
Samostan Sv.Križa
Trg.V.Lisinskog 3
HR-31000 Osijek
Mob:091/950 87 35

- 15:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se