06.10.2010., srijeda
MARIALIS CULTUS - O ŠTOVANJU MARIJE
|
MARIALIS CULTUS APOSTOLSKA POBUDNICA PAVLA VI. O ŠTOVANJU MARIJE Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Na Vašu želju i zahtjev da Vam na ovoj rekolekciji u Marijinu mjesecu govorim o pobožnosti prema Majci Božjoj Mariji i o njenoj Krunici mislio sam da je najuputnije da zajednički razmišljamo o Apostolskoj pobudnici (Exortatio Apostolica) – pape Pavla VI. „O štovanju Marije” (Marialis Cultus) koja upravo govori o tim argumentima.  Ta apostolska pobudnica „Marialis cultus” sastoji se od: 1. Uvoda – u kojem se govori o Prigodi i svrsi dokumenta i o razdiobi građe; 2. Prvi dio – govori o: Štovanju Djevice Marije u Liturgiji i to: a) Djevica u obnovljenoj rimskoj liturgiji… b) Djevica kao model Crkve u obavljanju bogoslužja 3. Drugi dio: Orijentacije za obnovu Marijanske pobožnosti i to: a) Trojstveni, kristološki i eklezijalni vid marijanskog štovanja b) Četiri usmjerenja za Djevičino štovanje: biblijsko, liturgijsko, ekumensko i antropološko 4. Treći dio – upute za dvije pobožne vježbe: Anđeo Gospodnji i Krunicu – gdje se govori o: a) Anđeo Gospodnji b) Krunica 5. Na kraju svega – Zaključak: Teološka i pastoralna vrijednost štovanja Djevice. Dokument „Marialis cultus” predan je javnosti 22. ožujka 1974., a Pavao VI. ga je potpisao na Svijećnicu 2. II. 1974. i izazvao je velik odjek i zanimanje u svijetu, a posebno u Crkvi. Taj papinski dokument o „Štovanju Marije” je usko povezan s koncilskom obnovom Liturgije »Sacrosanctum Concilium«, jer Crkva koja se, oživotvorujući obnovu bogoslužja »u duhu i istini (usp. Iv 4,24), klanja Ocu i Sinu i Duhu Svetome, „posebnom ljubavlju štuje preblaženu Mariju, Bogorodicu”« (Uvod). Zato »Razvitak pobožnosti prema Djevici Mariji koji mi želimo – kaže papa – jedan je od elemenata koji kvalificiraju autentičnu pobožnost Crkve: ta se pobožnost naime, (…) uklapa u središte jedinstvenog kulta koji se s pravom naziva kršćanskim, jer on od Krista vuče svoje podrijetlo i svoju djelotvornost, u Kristu nalazi svoj puni izražaj, te po Kristu u Duhu, vodi k Ocu. Pobožnost prema Mariji, naime, po unutarnjoj nuždi u bogoštovnoj praksi odražava, otkupiteljski plan Božji: sasvim posebnom mjestu što ga Marija drži u tom planu odgovara i sasvim posebno štovanje prema njoj; isto tako, svaki autentičan razvitak kršćanskog kulta nužno sa sobom nosi odgovarajući porast štovanja prema Majci Gospodinovoj. (…) Dublja spoznaja Marijina poslanja preobrazila se u radosnije poštovanje prema njoj i u strahopoštovanje prema mudrom planu Božjem: on je u svoju Obitelj – Crkvu, jednako kao i u svako domaće ognjište, smjestio lik Žene, koja – diskretno i u duhu služenja – bdije nad njom „i uravnava njezin hod prema domovini, dok ne dođe u slavi dan Gospodnji”« (Uvod). Prvi Dio Štovanje Djevice Marije u Liturgiji I. - Rimska Liturgija Reforma rimske Liturgije i kalendara omogućili su »da se na organskiji način uspomena na Majku uklopi u godišnji ciklus otajstva njezina Sina, s time da se izrazitije obilježi veza koja ih ujedinjuje« (I., 2). Tako Liturgija u vrijeme Došašća, (te sama svečanost Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije), a posebno u dane od 17. – 24. prosinca često doziva u svijest lik Djevice Majke skupa s Mesijom. »Odatle slijedi da taj period, kao što su upozorili liturgičari – kaže papa – mora biti smatran vremenom koje je posebno prikladno za štovanje Gospodinove Majke; mi dajemo potvrdu – kaže papa – toj smjernici i želimo da ona bude posvuda prihvaćena te da se obdržava. (I., 2). Na taj će se način vjernici koji zajedno s liturgijom proživljavaju duh Došašća, razmatrajući neizrecivu ljubav kojom je Djevica iščekivala Sina, osjetiti potaknutima da nju uzmu kao model, pa da se pripravljaju da idu u susret Spasitelju koji dolazi, „budni u molitvi prepuni radosti”« (I., 2). Zatim u Božićno vrijeme Crkva razmatrajući otajstva utjelovljenja Sina Božjega, skupa s Otkupiteljem i Spasiteljem svijeta ujedno štuje Njegovu i našu Majku Mariju (usp. I., 5). Ponovna uspostava svetkovine svete Bogorodice Marije na prvi dan Nove godine koji je isti papa Pavao VI. proglasio danom Mira »ima svrhu, da se proslavlja uloga što ju je Marija ostvarila u tom otajstvu spasenja, te da se uzvisuje jedinstveno dostojanstvo koje odatle pridolazi „svetoj Rodilji… po kojoj smo zavrijedili primiti Začetnika života”«, te predstavlja »izvrsnu priliku da obnovimo svoje poklonstvo novorođenom Knezu mira, … (i) da se žarko pomolimo Bogu, po molitvi Kraljice mira, za najviši dar mira« (I., 5).  Svetkovini Bezgrešnog Začeća i Bogomaterinstva »treba nadodati drevna i časna slavlja od 25. ožujka i 15. kolovoza« (I., 6) Svetkovina Utjelovljenja Riječi je blagdan Krista i Djevice zajedno: tj. blagdan Riječi koja postaje „Sinom Marijinim” (Mk 6,3), blagdan Djevice koja postaje Majkom Božjom. Fiat Kristov volji Očevoj postaje ostvariv slobodnim pristankom Djevice (Fiat Marijin) i njezine suradnje u izvođenju božanskog nauma o otkupljenju čovječanstva (I. 6). »Svetkovina 15. kolovoza proslavlja slavno Marijino uznesenje na nebo: to je blagdan njezine punine i blaženstva za koje je bila određena, proslava njezine neokaljane duše i njezina djevičanskog tijela, njezina savršenog upriličenja Kristu uskrišenom od mrtvih« (I., 6). »To je blagdan Crkve koja u proslavljenoj Mariji gleda sliku svoje buduće slave. Stoga svetkovina Uznesenja nalazi svoje produljenje u proslavi Blažene Djevice Marije Kraljice, u kojoj promatramo Onu koja, sjedeći uz Kralja vjekova, blista kao Kraljica i zauzima se za nas kao Majka« (I.,6) »Te dakle četiri svetkovine, najvišeg liturgijskog stupnja, – kaže papa – obilježavaju poglavite dogmatske istine koje se tiču ponizne Službenice Gospodnje« (I., 6). Papa također spominje i ostale Marijine Svetkovine: Mala Gospa – 8. rujna; Pohođenje – 31. svibnja; blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne – 15. rujna; Prikazanje Gospodinovo – 2. veljače, itd. i sve ih usko povezuje s otajstvima spasenja njezina Sina Isusa Krista. (usp. I., 7,8) U svim Marijinim svetkovinama, u euharistijskim molitvama Misala itd. papa naglašava također i veliku vezu između Majke Kristove i Crkve: 1. Bezgrešno začeće Djevice:-predslika Crkve, Kristove zaručnice bez ljage 2. Uznesenje:-slika proslavljene Crkve 3. Božansko Materinstvo:-Majka Glave i udova -Majka Božja i Majka Crkve (I., 10, 11, 12) Marija i Crkva su uvijek zajedno i idu skupa. Zato Crkva u raznim liturgijskim tekstovima i sakramentalnim i molitvenim obrascima stavlja Mariju za uzor svim vjernicima svake dobi i staleža. Zato najuzvišeniji i najjasniji izražaji pobožnosti prema Djevici – kaže papa – procvali su u okviru liturgije, ili su bivali u liturgiju uklopljeni, kako na Istoku tako i na Zapadu (usp. I., 15) II. - Djevica kao model Crkve u obavljanju bogoslužja Marija je model duhovnog držanja kojim Crkva proslavlja i živi božanska otajstva. »A da Marija može u tom području biti primjer, to proizlazi odatle što je Crkva smatra svojim najboljim modelom u redu vjere, ljubavi i svršenog jedinstva s Kristom, to jest onog unutarnjeg raspoloženja kojim Crkva, ljubljena Zaručnica, usko povezana sa svojim Gospodinom, njega zaziva i po njemu iskazuje štovanje vječnome Ocu.« (II., 16) A) Marija je Djevica koja sluša: Virgo audiens – koja vjerom prima riječ Božju Vjera je za Mariju bila uvjet i put koji ju je vodio do Bogomaterinstva. »Ta je vjera za nju bila uzrok blaženstva i vrelo sigurnosti da će se obećanje ispuniti: „Blago tebi koja si povjerovala da će se ispuniti što ti je rekao Gospodin” (Lk 1,45). S tom istom vjerom, kao prevažan čimbenik i povlašteni svjedok Utjelovljenja, ona se u sjećanju stalno vraćala na događaje Kristova djetinjstva,, sabirući sve te činjenice u dnu svoga srca (usp. Lk 2,19. 51) Slično čini i Crkva, osobito u liturgiji: s vjerom sluša riječ Božju, prihvaća je, proglašuje, časti, dijeli vjernicima kao kruh života, te u svjetlu te riječi Božje - istražuje znakove vremena, tumači i proživljava događanja povijesti« (II., 17) B) Marija je, zatim, Virgo orans, Djevica koja moli »Tako se ona pojavljuje kod posjeta Majci Pretečinoj, gdje otvara svoje srce i iskazuje Bogu izričući svoju poniznost, svoju vjeru, svoju nadu: to kazuje Magnificat (usp. Lk 1,46-55), Marijina molitva u odličnom smislu, pjesma mesijanskih vremena, u kojoj se stječe radost starog i novog Izraela« (II., 18) U tom Marijinom kantiku odzvanja »u proročanskoj anticipaciji – glas Crkve: U svome je klicanju Marija uzvikala prorokujući u ime Crkve: „Moja duša veliča Gospodina…”. Doista, kantik je Djevičin proširivši se, postao molitva cijele Crkve u svim vremenima« (II., 18) Kao Djevica koja moli pojavljuje se Marija i u Kani Galilejskoj, gdje očitujući svome Sinu jednu vremenitu potrebu, potiče ga da učini prvo od svojih »znakova« i tako postiže učinak u redu milosti da je Isus tim »čudom« utvrdio svoje učenike u vjeri u sebe (usp. Iv 2,1-14). I posljednja epizoda iz Marijina života pokazuje nam je također u molitvi s apostolima u očekivanju Duha Svetoga (Dj 1,14). »To je molitvena prisutnost Marije, u Crkvi koja nastaje i u Crkvi svih vremena, jer uzdignuta na nebo, ona se nije odrekla svoga poslanja zagovaranja i spašavanja. Crkva je također Djevica koja moli, jer svaki dan iznosi pred Oca potrebe svojih sinova, „neprekidno iskazuje Bogu hvalu i zauzima se za spasenje svega svijeta.”« (II., 18) C) Marija je još Virgo pariens, Djevica koja rađa. »Ona je „po svojoj vjeri i poslušnosti rodila na zemlji samoga Sina Očeva, i to ne znajući muža, osjenjena Duhom Svetim”: to je jedinstveno i čudesno materinstvo, koje je Bog htio da bude kao pralik i prauzor plodnosti Djevice Crkve. Jer i Crkva postaje majka: „po propovijedanju i po krštenju rađa za novi i besmrtni život sinove začete od Duha Svetoga i rođene od Boga”. S pravom su drevni Oci učili da Crkva na neki način u sakramentu krštenja nastavlja djevičansko materinstvo Marijino«. (II., 19) D) Marija je, napokon, Virgo offerens, Djevica koja prinosi Marija po prvi put prikazuje Sina svojega u Hramu Ocu nebeskome kao »žrtvu« našega spasenja koje će doseći svoj vrhunac u otajstvu Križa. »To sjedinjenje Majke s njezinim Sinom u djelu otkupljenja dosiže svoj vrhunac na Kalvariji, gdje Krist „sama sebe besprijekorno prinese Bogu” (Heb 9,14) i gdje je Marija stajala uz križ (usp. Iv 19,25), „sa svojim Jedinorođencem skupa osjećala žestoke boli i materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila”, te ju je i sama prinosila vječnome Ocu.« (II., 20) Ta žrtva Križa se nastavlja trajno kroz stoljeća u Euharistijskoj žrtvi, spomenčinu Isusove muke i uskrsnuća, gdje Crkva, Kristova Zaručnica u zajedništvu sa svetima u nebu, a ponajprije s Blaženom Djevicom Marijom, nasljedujući njezinu žarku ljubav i nepokolebivu vjeru, proslavlja Pashu Gospodinovu. Zato Marija, kao model sve Crkve u vršenju božanskog kulta, je očito učiteljica duhovnog života za svakog kršćanina (usp. II., 21). »Vjernici su veoma brzo počeli gledati Mariju, kako bi poput nje, od svog vlastitog života načinili bogoslužje, a od svoga bogoslužja životni angažman« (II., 21) »Marijin „da” je za sve kršćane lekcija i primjer, da iskažu svoju poslušnost volji Očevoj, koja je put i sredstvo njihova posvećenja.« (II, 21)    Drugi dio Za obnovu Marijanske pobožnosti Ali isti II. Vatikanski Koncil potiče da se pored liturgijskog štovanja, promiču i drugi oblici pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, posebno oni koji su u skladu s tradicijom i naukom Crkve i njezina Učiteljstva. Prvi odsjek Trojstveni, kristološki i eklezijlani vid Marijanskog štovanja »U Djevici Mariji sve se odnosi prema Kristu i sve o Kristu ovisi: radi njega je nju Bog Otac odvijeka izabrao kao u svemu svetu Majku, te je uresio darovima Duha kakvi ne bijahu dani nikome drugome.« (I., 25) Stoga svaka autentična kršćanska pobožnost prema Mariji jasno izražava trojstvenu i kristološku značajku i pomaže da se prispije do »jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13). Zato Crkva kaže »ono što se upravlja Sluškinji odnosi se na Gospodina; tako zahvaća Sina ono što se pruža Majci: (…) tako na Kralja prelazi čast koja se iskazuje kao počitanje prema Kraljici« (I., 25). Na poseban način u štovanju Blažene Djevice Marije treba naglasiti osobu i djelo Duha Svetoga. Produbljujući otajstvo Utjelovljenja, sveti Oci i crkveni pisci – kaže papa – u neistraživom odnosu između Duha Svetoga Marije vidjeli su »neki ženidbeni vid, pjesnički opisan od Prudencija: „Djevica koja ne bijaše udata udala se za Duha”, i nazivali su je Svetištem Duha Svetoga, a to je izraz koji ističe posvećeni značaj Djevice koja je postala trajno boravište Duha Božjega« (I., 26) Na taj način će se bolje shvatiti otajstveni odnos između Duha Božjega i nazaretske Djevice i njihovo djelovanje u Crkvi. (usp. I., 27). Zatim svako štovanje Majke Gospodinove treba jasno pokazati mjesto što ga ona zauzima u Crkvi: »poslije Krista, to je mjesto najuzvišenije i nama najbliže« (I., 28). Zato štovanje Marije mora poprimiti eklezijalni smisao i perspektivu. Ne može se dakle govoriti o Crkvi ako nema tamo Marije, Gospodinove Majke, s njegovom braćom. »To će dozivanje u pamet omogućiti također da se intenzivnije shvati bratska veza koja ujedinjuje sve vjernike: oni su sinovi Djevice „koja svojom materinskom ljubavlju surađuje kod njihova rađanja i njihova odgajanja”, oni su isto tako sinovi Crkve, „budući da se mi rađamo iz njezine plodnosti, hranimo se mlijekom, oživljava nas njezin Duh”; Djevica i Crkva surađuju u rađanju otajstvenog Tijela Kristova: „jedna i druga je Majka Krista, ali ni jedna od njih dvije ne rađa bez druge cijelo Tijelo.« (I., 28) Drugi odsjek Četiri usmjerenja za Djevičino štovanje: Biblijsko, liturgijsko, ekumensko, antropološko »Potreba da svaki oblik bogoštovlja ima biblijski pečat shvaća se danas kao opće postulat kršćanske pobožnosti« (II., 30) »Biblija, dok na čudesan način izlaže naum Božji za spasenje ljudi, sva je prožeta otajstvom Spasitelja, te ujedno sadrži, od Postanka do Otkrivenja, nedvosmislena upućivanja na Onu koja je Majka i Družica Spasiteljeva« (II., 30) Zato svi molitveni formulari i pjesme marijanske pobožnosti trebaju biti protkani biblijskim sadržajem tako da bi vjernici, »časteći Onu koja je Prijestolje Mudrosti« bili »i sami rasvijetljeni svjetlom božanske Riječi i poticajni da djeluju prema zapovijedima utjelovljene Mudrosti« (II., 30). Zatim sve pobožnosti i pobožne vježbe prema Majci Božjoj Mariji prema odredbi II. Vatikanskog Sabora o obnovljenoj Liturgiji »Sacrosanctum Concilium« moraju se uskladiti s liturgijom, a ne smiju se brkati s njom ili ukidati. Napokon svako štovanje Blažene Djevice Marije koje ima eklezijalni značaj mora zadobiti i ekumenski pečat kako bi se Ona svojim zagovorom zauzela kod Sina da se što prije ostvari sjedinjenje svih krštenih u jednom samom Božjem narodu. Budući da ista sila Svevišnjega koja je osjenila nazaretsku Djevicu djeluje u sadašnjem ekumenskom gibanju te ga oplođuje »pobožnost prema poniznoj Sluškinji Gospodnjoj, u kojoj je Svemoćni izveo velike stvari« neće postati »zapreka, nego put i mjesto susreta za ujedinjenje svih oni koji vjeruju u Krista« i koji na različite načine ljube i štuju Majku Gospodinovu (usp. II., 33). Na koncu »u štovanju koje se iskazuje Djevici treba pozorno držati pred očima također sigurne i provjerene rezultate znanosti o čovjeku« (II., 34). To je antropološki vid pobožnosti prema Majci Božjoj. Na poseban način treba imati na pameti položaj žene u današnjem društvu i to na svim područjima: u obitelji, kulturi, znanosti, politici itd. Stoga »treba smatrati nečim normalnim da su kršćanska pokoljenja, koja su slijedila jedna iza drugih u različitim društveno – kulturnim suvislostima, razmatrajući o liku i o poslanju Marije – nove Žene i savršene Kršćanke koja u sebi uglavljuje najznačajnije situacije života žene, kao Djevica, Supruga i Majka – promatrala Isusovu Majku kao odličan primjer položaja žene i kao sasvim izrazit model evanđeoskog življenja, te da su svoja osjećanja izražavala prema poimanjima i predodžbama svoje epohe« (II., 36). Tako život Marijin može biti uzor života svakoj ženi našega vremena, kulture i civilizacije. Zato čitanje sv. Pisma pod utjecajem Duha Svetoga »vodit će k tome da se otkrije, da Marija može biti promatrana kao ogledalo koje odražava nadanja suvremenih ljudi. (…) Suvremena žena, koja opravdano želi imati udjela u odlukama zajednice, s dubokom će radošću promatrati Mariju koja u svom dijalogu s Bogom daje svoj aktivan i slobodan pristanak, ne za rješavanje nekog kontingentnog problema, nego za „događaj vjekova” kako je s pravom bilo nazvano Utjelovljenje Riječi« (II., 37). A konačni cilj svakog štovanja koje se iskazuje Djevici Mariji jest proslavljivanje Boga i postizavanje da kršćani žive životom koji će u svemu biti u skladu s voljom Božjom. Treći dio Upute za dvije pobožne vježbe: Anđeo Gospodnji i Krunicu Anđeo Gospodnji Običaj njegova moljenja neka se sačuva gdje i kada je to moguće. »Toj molitvi – kaže papa – nije potrebna obnova: njezina jednostavna struktura, njezin biblijski značaj, njezino povijesno podrijetlo, koje je povezuje uz moljenje za očuvanje mira, njezin takoreći liturgijski ritam koji posvećuje rane trenutke dana, njezina otvorenost prema vremenom otajstvu koja nas navodi da spominjući Utjelovljenje Sina Božjega molimo da po njegovoj muci i križu budemo privedeni k slavi uskrsnuća, čine da ta molitva, nakon stoljeća, zadržava svoju nepromijenjenu vrijednost i netaknutu svježinu« (III., 42)  Krunica Ova pobožna vježba je »sažetak svega Evanđelja« (III., 42). »Naši su predšasnici – kaže papa – poklonili krunici budnu pažnju i zauzetu brigu… i zauzimali se za njezino širenje… i podsjećali na njezinu unutarnju djelotvornost za napredak kršćanskog života i apostolskog angažmana.« (III., 42) Sam papa Pavao VI. je u više navrata govorio o krunici, kao na primjer u enciklici Christi Matri (15. rujna 1966.) te u apostolskoj Pobudnici Recurrens mensis Oktober (7. listopada 1969.) i podržavao razne kongrese o tome argumentu. 1.) Evanđeoska narav krunice: Krunica je evanđeoska molitva. »Ona iz Evanđelja vadi iskaze otajstva i najglavnije formule; nadahnjuje se na Evanđelju da sugerira, počevši od radosnog pozdrava anđelova i vjerničkog prihvata Djevičina, držanje kojim je vjernik mora moliti. Skladnim nizanjem Zdravomarija krunica predlaže temeljno otajstvo Evanđelja – Utjelovljenje Riječi – zahvaćeno u odlučnom trenutku Navještenja Marijina« (II., 44) »Krunica naime promatra susljedno i po redu poglavite spasotvorne događaje Otkupljenja, koji su se u Kristu ispunili: od djevičanskog začeća i otajstva djetinjstva sve do vrhunskih časova Pashe – blažene muke i slavnog Uskrsnuća – te do njezinih učinaka na Crkvu koja nastaje na dan Pedesetnice (Duhova), i na Djevicu, u dan kada je dovršivši ovo zemaljsko progonstvo, bila dušom i tijelom uznesena u vječnu domovinu« (III., 45) Tako podjela otajstava Krunice na tri, a odnedavno i na četiri dijela izražava prvotno »navješćivanje vjere« i »otajstvo Krista stavlja pred naše oči točno onako kako ga je zahvaćao sv. Pavao u slavnom onom himnu poslanice Filipljanima: poništenje, smrt, uzvišenje (2,6-11)« (III., 45). Prema tome krunica ima izrazito kristološko usmjerenje i njezin najznačajniji sastavni dio – litanijsko ponavljanje Zdravomarija – postaje također neprekidno hvaljenje Krista kroz razmatranje otajstava njegova života od začeća do slavnoga uzašašća na nebo (usp. III., 46). Zato nas moljenje krunice upućuje na kontemplaciju (razmatranje). »Moljenje Krunice po samoj svojoj naravi zahtjeva polagan ritam, pružanje dovoljnog vremena kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima života Gospodinova, gledanima kroz srce One koje je bila Gospodinu najbliža, pa da bi se na taj način mogla odatle crpsti neslućena bogatstva.« (III., 47) 2.) Postoji velik odnos između liturgije i krunice jer je u neku ruku »krunica nikla na vjekovnom stablu kršćanske liturgije, kao pravi „Djevičin psaltir” pomoću kojega su se skromni ljudi pridruživali univerzalnoj pjesmi hvale i prošnje Crkve« iako na zalasku srednjega vijeka kada je liturgijski duh bio u opadanju pobožnost vjernika prema Kristovu… čovječanstvu i prema Djevici Mariji dovodila je do nekog određenog udaljavanja od Liturgije. Zato II. Vatikanski Sabor u svojoj konstituciji »Sacrosanctum Concilium« kaže da se liturgijska slavlja i pobožnost krunice ne smiju ni suprotstavljati ni izjednačavati već uskladiti. »Kao liturgija, - kaže papa -, i krunica je po svojoj naravi komunitarna, hrani se svetim Pismom i odvija se oko otajstva Krista. Premda stoje na bitno različitom planu, ipak liturgijska anamneza i kontemplativna komemoracija krunice imaju kao svoj predmet iste događaje povijesti spasenja koje je Krist izvršio. Liturgija uprisutnjuje pod velom znakove, koji su na otajstven način djelotvorni, najveća otajstva našega Otkupljenja; krunica, po ljubavi koja se rađa iz razmatranja, pomaže molitelju da se sjeća tih otajstava, te potiče njegovu volju da odatle crpi pravila za život. Kad se jednom utvrdi ta supstancijalna razlika, onda nije teško shvatiti, da je krunica pobožna vježba koja razlog svoga postojanja dobiva od liturgije, te koja, ako se obavlja po svojoj izvornoj intuiciji, sasvim naravno vodi k liturgiji, iako ne prekoračuje njezina praga. Razmišljanje o otajstvima krunice, naime, time što Kristova otajstva čini dragima duhu i srcu vjernika, može biti vrlo dobra priprava za proslavljivanje tih otajstava u liturgijskom činu, te postati kasnije njihova produljena jeka. Međutim, recitiranje krunice za vrijeme liturgijskog čina je zabluda koja se na nesreću još uvijek održava na neki mjestima« (III., 48) Krunica sadrži više elemenata: a) Razmatranje otajstava b) Molitva Gospodinova Očenaš c) Litanijsko ponavljanje Zdravomarije d) Doksologija Slava Ocu Svaki od tih elemenata ima svoju osobitu značajku. »To znači da će moljenje krunice imati značajku ozbiljnosti u molitvi Gospodnjoj; značajku liričnosti i hvalbenosti u polaganom odvijanju Zdravomarija; kontemplativnu značajku u pozornom razmišljanju otajstava; prozbenu u prošnji; poklonstvenu u doksologiji« (III., 50)  Zato papa živo preporučuje moljenje krunice u obitelji, koja se kako kaže II. Vatikanski koncil »uzajamnom ljubavlju svojih članova i zajedničkom molitvom Bogu, pokazuje kao domaće svetište Crkve« (III., 52). »No, poslije moljenja časoslova – što je vrhunac koji može postići obiteljska molitva, (kaže papa), krunica Blažene Djevice Marije treba biti, nema sumnje, promatrana kao jedna od najodličnijih i najuspješnijih „zajedničkih molitava” za kršćansku obitelj.« (III., 54) Zato obitelji koje žele u punini proživljavati svoj kršćanski poziv trebaju uvijek naći vremena na obiteljsko skupljanje i zajedničku molitvu. Zaključak Teološka i pastoralna vrijednost štovanja Djevice »Pobožnost Crkve prema Djevici – kaže papa – jedan je od nutarnjih elemenata kršćanskog bogoštovlja. Štovanje što ga Crkva iskazuje Djevici uvijek i posvuda – od pozdrava kojim ju je Elizabeta proglasila blaženom (usp. Lk 1,42-45) sve do suvremenih iskazivanja hvale i prošnje – tvori moćno svjedočanstvo njezina lex orandi i poziv da se oživljuje u savjesti njezin lex credendi. I obrnuto: lex credendi Crkve traži da se posvuda razvija na rascvjetali način njezin lex orandi prema Majci Kristovoj. Djevičino štovanje ima duboke korijene u objavljenoj Riječi i solidne dogmatske temelje: odlično dostojanstvo Marije, „Majke Božjeg Sina, i zato premile kćeri Očeve i svetišta Duha Svetoga; dar izvanredne milosti koji je stavlja daleko iznad svih stvorova na nebu i na zemlji; njezina suradnja u odlučnim trenucima djela spasenja koje je izveo njezin Sin; njezina svetost, potpuna već od njezina neokaljanog Začeća, ali koja je ipak rasla kako je ona sve više prianjala uz Očevu volju i prolazila stazu trpljenja (usp. Lk 2,34-35; 2,41-52; Iv 19,25-27), napredujući stalno u vjeri, ufanju i ljubavi; njezino jedinstveno poslanje i jedinstven položaj unutar Naroda Božjega, kojemu je ona istodobno preodličan član, divan uzor i predjelotvoran zagovor po kojemu je ona, i sada kada je uznesena na nebo, veoma blizu vjernicima koji joj se mole, ali i onima koji ne znaju da je ona njihova majka; njezina slava koja služi na čast svemu ljudskome rodu,…« (Z, 56). »Štovanje Djevice ima svoj posljednji razlog postojanja – kaže papa – u nedokučivoj i slobodnoj volji Božjoj, koja kao vječna božanska ljubav (usp. 1 Iv 4,7-8,16) ispunja sve stvari po planu ljubavi: On ju je ljubio i velike je stvari za nju učinio (usp. Lk 1,49); ljubio ju je radi nje same, ljubio ju je radi nas; on se njoj dao, on je nju dao nama.« (Z, 56)  Radi toga, iako je Krist jedini put k Ocu, »Crkva, podučena Duhom i bogata vjekovnim iskustvom, priznaje da pobožnost prema Djevici, podložna pobožnosti prema božanskom Spasitelju i u povezanosti s njome, također ima veliku pastoralnu djelotvornost, te tvori snagu za obnovu kršćanskog života« (Z, 57), jer ona, slobodna od grijeha, vodi svoju djecu da čvrstom odlukom pobjeđuju grijeh. A to oslobođenje od grijeha i zla (usp. Mt 6,13) je prva i nužna etapa svake obnove kršćanskog življenja. »Primjer svetosti Djevičine pokreće vjernike da podižu svoje oči prema Mariji, „koja blista pred svom zajednicom izabranih kao uzor kreposti« (Z, 57). I to u svim krepostima. »Pobožnost prema Majci Gospodinovoj postaje za vjernike prigoda za rast u Božjoj milosti: to je konačna svrha svakog pastoralnog rada« (Z, 57) »Nije naime moguće častiti onu koja je „puna milosti” (Lk 1,28), a da se ujedno visoko ne cijeni stanje milosti u samome sebi, a to znači prijateljstvo s Bogom, zajedništvo s Njime, nutarnju prisutnost Duha. Ta božanska milost zahvaća svakoga čovjeka i oblikuje ga prema slici Sina Božjega (usp. Rim 8,29; Kol 1,18). Katolička Crkva, oslanjajući se na vjekovno iskustvo, vidi u pobožnosti prema Djevici moćno pomagalo za čovjeka na njegovu putu prema dostignuću vlastite punine« (Z, 57) »Kao posljednji pečat ove naše pobudnice – kaže papa – i kao novo svjedočanstvo pastoralne vrijednosti Djevičina štovanja u dovođenju ljudi Kristu, neka budu same one riječi koje je ona upravila služiteljima na svadbi u Kani: „Učinite sve što vam kaže”« (Iv 2,5), a koje »čudesno se slažu s onima koje je izrekao Otac u teofaniji na Taboru: »Slušajte ga« (Mt 17,5). Amen! Hvaljen Isus i Marija! |