04.10.2010., ponedjeljak
SVETI JOSIP, RADNIK
|
SVETI JOSIP, RADNIK Čovjek radnik služi Bogu Stvoritelju Otkupitelju i Spasitelju ljudi »Što god, radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu.« (Kol 3,23-24)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Kako Crkva postupa u zadnje vrijeme na svim poljima, pa i na pastoralnom i liturgijskom, najbolje se vidi na današnjem blagdanu sv. Josipa radnika. Uveden je god. 1955. da pomogne naglasiti kršćanski značaj rada i ovoga dana »koji je radnički svijet odabrao za svoj vlastiti praznik i da time svi priznaju dostojanstvo rada« (Pio XII.). Ispočetka je bio ubrojen među najveće svetkovine. Gdje se to provelo, Crkva želi da se tako nastavi i učvrsti. Ali gdje se napori u tom smislu još bore s mnogim poteškoćama i nerazumijevanjima Crkva sada dozvoljava da se blagdan sv. Josipa radnika slavi jednostavno kao običan spomendan po volji. Živimo u vijeku kojim kraljuje rad. Ne kao da ljudi nisu i prije još više i teže radili, nego danas se rad cijeni više i kao da čovjek radom uspijeva više. Ima to svojih prednosti, ali i svojih opasnosti. Veličajući rad i njegove plodove lako se može zaboraviti ili zanemariti ljudsku osobu koja sve izvodi i na Boga za kojega se živi. Ljudska osoba ne smije nikada biti podčinjena radu. Kad bi prevladalo to materijalističko shvaćanje rada, ljudi bi postali robovi svojih strojeva, pothvata i dostignuća. Da ispravi takvo mišljenje, Crkva nam danas stavlja pred oči najuzornijeg ljudskog radnika, sv. Josipa, koji je radom svojih ruku uzdržavao svoju prečistu zaručnicu i Majku Božju Mariju, Sina Božjeg Isusa Krista i njega samoga naučio svojemu zanatu. Rad je, dakle, od Boga i morao bi voditi k Bogu. Kad je Bog stvorio čovjeka, odmah ga je predodredio za posao. »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se i množite i napučite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama morskim i pticama nebeskim i svim živim stvorovima što gmižu po zemlji!”« (Post 1,27-28) Radi toga II. Vatikanski Sabor kaže: »Za vjernika je jedno sigurno: pojedinačna i kolektivna ljudska djelatnost, taj divovski napor kojim ljudi tokom vjekova nastoje da poboljšaju svoje životne uvjete, promatran sam u sebi, odgovara Božjoj zamisli. Čovjek stvoren na sliku Božju, primio je nalog da sebi podloži zemlju sa svima što ona sadržava, da upravlja svijetom u pravednosti i svetosti te da priznajući Boga stvoriteljem svega k njemu upravi sebe i sveukupnu stvarnost, da time što su sve stvari podvrgnute čovjeku bude ime Božje slavljeno po svoj zemlji.« (GS 34) A budući da se velik dio ljudskih poslova odvija u krilu obitelji i za obitelj, Crkva kaže: »To također vrijedi i za najobičnije dnevne poslove. Muževi i žene koji, pribavljajući za sebe i za svoju obitelj sredstva potrebna za život, tako razvijaju svoju djelatnost da prikladno služe društvu, s pravom mogu smatrati da svojim radom dalje razvijaju Stvoriteljevo djelo, da služe dobroti svoje braće i da osobnim radom doprinose povijesnom ostvarenju Božje zamisli.« (GS 34) To radu daje slogu, ljubav i mir, o kojima govori apostol Pavao. Zato nam Pavao preporučuje da sve činimo u ime Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu za sve što god dobra riječju ili djelom činimo. »Što god radite, zdušno činite, - kaže apostol -, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite!« (Kol 3,23-24) Koliki su se razočarali kad su radili samo za ljude ili zbog ljudi ili, što je još gore, iz golog samoljublja! Ljudi rijetko kada znaju cijeniti i dolično nagraditi tuđi rad, ali oni koji sve rade zaista od svega srca za Gospodina, znaju da ih čeka njegova nagrada, i to vječna nagrada. Velika je kršćanska mudrost sve svoje staleške i bilo koje poslove, koji na prvi pogled nemaju nikakve veze s Bogom i s vječnošću, znati usmjeriti prema Bogu i poslati ih pred sobom u nebo. Tako je postupao sv. Josip koji nam može u tome postati uzor i pomoći nam kao zagovornik u nebu. Tu mu je zadaću namijenio Bog, a i Crkva. Ovo životno pravilo može se primijeniti na sve ljudske poslove. Njihovu vrijednost može pravo cijeniti samo onaj koji sve gleda pod vidom vječnosti. Pod tim vidom, u svjetlu vjere, nije važno što čovjek radi nego kako obavlja svoj posao. Slava i bogatstvo, što ih neki rad donosi, znače nešto samo na pozornici svijeta. Na Božjem će sudu u mnogo slučajeva vrednovanje biti posve drugačije. To je velika utjeha za svakog vjernog i skromnog radnika na bilo kojem području. Sve što je Bog za nas učinio i čini vide samo oči vjere. Te vjere, očito je, nisu imali Nazarećani u odnosu na njihova sugrađana Isusa kada su se pitali: »Odakle ovome ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin?« (Mt 13,54-55). Znaju mu majku Mariju, braću i sestre, tj. rođake i rođakinje, cijelu je mladost proveo kod njih, nije odlazio ni u kakve škole i nikojemu učitelju zakona u Jeruzalemu, pa: »Odakle mu sve to.« (Mt 13,57) I na taj način Isus je postao za njih kamen spoticanja: »I sablažnjavahu se o njega.« (Mt 3,57) I tako je prigoda za Nazarećane, da spoznaju i priznaju Božjeg Sina, otišla u nepovrat. Trenutak se milosti pretvorio u trenutak osude: »I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.« (Mt 13,58).  A da se to isto ne bi dogodilo nama i našim kršćanskim radnicima molimo se sv. Josipu skupa s blagopokojnim papom Ivanom XXIII. za radnike: »O slavni sveti Josipe! Skromnim izgledom zanatlije, tesara, ti si sakrio svoje usporedivo i kraljevsko dostojanstvo čuvara Isusa i Marije, a svojim si se radom brinuo za njihov život; zaštiti svojom ljubeznom moću radnike, osobito one koji se tebi povjere. Ti znadeš njihove teškoće i napore, jer si ti to sam iskusio pokraj Isusa i njegove Majke. Ne dopusti, da zbog tolikih briga zaborave svrhu za koju ih je Bog stvorio, ne dopusti da sjeme nepovjerenja obuzme njihove besmrtne duše. Sjeti se svih radnika u poljima, u tvornicama, u rudokopima, u znanstvenim laboratorijima, koji nisu tu samo za to da rade i trpe nego da budu pokraj Isusa s Marijom, Majkom njegovom i našom, da ih oni podrže, da obrišu njihov znoj, da nagrade njihov umor. Pouči ih da, poput tebe, od rada učine plemenito sredstvo posvećenja« i vječnoga života. (Molitva pape Ivana XXIII. za radnike). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 1,26-2,3 ili Kol 3,14-15. 17. 23-24 Ps 90 (89) 2. 3-4. 12-13. 14; 16. Mt 13,54-58 |