27.10.2010., srijeda
PJESMA MARIJI - «ŽENI IZ SNOVA«
 O Marijo, puna ljubavi! Otvori mi svoje Srce bezgrešno, gdje stanuje DUH PRESVETI. Da mognem ući unutra, u raj nebeski ! O Marijo, Majko Božje ljubavi! Otvori mi svoje Srce prečisto, Gdje prebiva TROJSTVO PRESVETO. Da mogu ući unutra, u Kraljevstvo nebesko ! "SAN" - 29. rujna 2006. Fra Jakov Ripić, O.F.M. |
26.10.2010., utorak
UVOĐENJE U OTAJSTVA VJERE
|
I. ZNAČENJE SVETOG KRIŽA a.) ZNAK KRIŽA U IME OCA I SINA I DUHA SVETOG ! AMEN !  Znak Križa je pobjedonsni znak Isusa Krista, Otkupitelja i Spasitelja ljudi i svijeta. To je glavni i Temeljni znak kršćanstva, jer nas je Krist po svojem svetom Križu otkupio i spasio. Križ je ponos svakoga Kristova učenika i vjernika. b.) KRIŽ I KRŠTENJE Znakom svetog Križa u sakramentu Krštenja,mi smo postali djeca Božja kada nam je svećenik, polijevajući nas vodom po glavi,govorio: N.(ime krštenika), ja te krstim u ime OCA I SINA I DUHA SVETOG AMEN..... Zato mi kršćani svaku našu molitvu,čin,posao i djelovanje za počinjemo i dovršavamo znakom SVETOGA KRIŽA želeći tako potvrditi našu pripadnost BOGU, OCU I SINU I DUHU SVETOMU. Tako kada stavljamo desnu ruku na čelo, mi Bogu,Ocu, našem Stvoritelju posvećujemo svoj razum,pamet misli i inteligenciju.,zatim noseći ruku na prsa mi posvećujemo Bogu Sinu, našem Otkupitelju i Spasitelju ISUSU KRISTU,naše srce,dušu,osjećaje i ljubav. I na kraju noseći desnu ruku na lijevo i desno rame mi darujemo Bogu Duhu Svetom našu volju i slobodu,naše duhovne i tjelesne snage: zapravo svega sebe. Na taj način mi znakom Križa i izgovarajući riječi: U IME OCA I SINA I DUHA SVETOG, darujemo i posvećujemo Bogu svega sebe,sa svim onim što jesmo, što imamo i što činimo. Zato Sv.Pavao apostol s punim pravom kaže:"A' ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim Križem Gospodina našega Isusa Krista,po kome je meni razapet svijet i ja svijetu !" (Gal.6,14). Ove riječi koje je Apostol Pavao izrekao za sebe, vrijede isto tako za svakoga kršćanina i pravoga Isusova učenika. |
KRŠĆANSKA MOLITVA
 Veliko je otajstvo naša kršćanska vjera. Crkva to ispovijeda u Apostolskom vjerovanju i slavi u sakramentalnom bogoslužju, da bi život vjernika bio sukladan Kristu u Duhu Svetome na slavu Boga Oca. Ta tajna ( misterij ) svete vjere, dakle, zahtjeva da vjernici u nju vjeruju, da je slave i proživljavaju u živu i osobnu odnosu sa živim i istinitim Bogom. Taj odnos je molitva. 1. MOLITVA U KRŠĆANSKOME ŽIVOTU « Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga.» ( Sv. Ivan Damaščanski). A sv. Terezija od «Djeteta Isusa» je napisala: « Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti.» A da bi to doista bilo tako molitva ne smije dolaziti s visine naše oholosti i vlastite volje, već mora proizlaziti « iz dubine» ( Ps. 13O,1 ) ponizna skrušena srca. Poniznost je temelj molitve. Zaista mi često ne znamo što da molimo i kako nam valja moliti. ( usp. Rim. 8,26 ). Zato tko se ponizi pred Bogom, bit će uzvišen ( usp. Lk. 18,9- 14 ). Poniznost je nužno raspoloženje za primanje nezaslužna dara molitve: « čovjek je prosjak Božji» ( sv. Augustin). Tu Krist dolazi ususret svakom ljudskom biću . Isus nas prvi traži i On od nas kao i od žene Samarijanke ( usp. Iv. 4,10 ) na zdencu našega srca ište piti. Isus je žedan naše ljubavi, njegova molba dolazi iz dubine Boga koji nas želi za sebe. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi za ljubavlju. Bog je žedan nas da mi budemo žedni njega. Zato kažemo da je molitva Božji dar ljubavi zaljubljenome srcu. Srce je ono koje moli ! Ako je čovjekovo srce daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan. Srce je boravište gdje jesmo, gdje stanujemo i kamo se spuštamo. Ono je naše skriveno središte, nedohvatno našem razumu i drugim ljudima. Samo Bog svojim Duhom ljubavi može proniknuti i spoznati čovjekovo srce.. Naše srce je mjesto odluke , u dubini naših duševnih težnjih, mjesto istine, u kojem izabiremo život ili smrt; mjesto susreta, gdje živimo u odnosu sa svojim Bogom koji nas je stvorio na svoju sliku. Srce je mjesto saveza ljubavi između Boga i čovjeka; Boga koji ljubi i čovjeka koji dopušta da bude ljubljen. Kršćanska molitva je saveznički odnos Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Ona je čin Boga i čovjeka, jer izvire iz Duha Svetoga koji prebiva u nama i iz našega srca koje moli. Tako je sva naša molitva usmjerena Ocu, u jedinstvu s ljudskom voljom Sina Božjega koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom. « U Novom savezu, molitva je živ odnos djece Božje sa svojim neizmjerno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim. Milost Kraljevstva je ¨ Zato je kršćanska molitva izraz zajedništva ljubavi i suživota u ljubavi čovjeka s Bogom. SVEOPĆI POZIV NA MOLITVU Stvaranjem Bog zove svako biće iz ništavila u postojanje. Stvoren na sliku Božju i ovjenčan « slavom i sjajem « ( Ps. 8,6 ) čovjek je sposoban spoznati da je « divno ime Gospodnje po svoj zemlji « ( Ps.8,2 ). I nakon što je grijehom izgubio sličnost s Bogom, čovjek i dalje ostaje na sliku svoga Stvoritelja. On čuva želju za onim koji ga zove u postojanje. Sve religije svijeta svjedoče o tom bitnom traženju Boga kod svih ljudi. Zaboravio čovjek svoga Stvoritelja ili se skrio daleko od njegova Lica, trčao za svojim idolima ili optuživao božanstvo da ga je napustilo, živi i pravi Bog neprestano zove svaku osobu na tajanstven susret molitve s Njime. Bog prvi zove čovjeka k sebi. Taj korak ljubavi vjernoga Boga uvijek je u molitvi prvi, a čovjekov korak je odgovor njegove ljubavi na tu Božju ljubav. Kako se postupno Bog objayljuje i otkriva čovjeka njemu samome, molitva se predstavlja kao uzajamni zov, kao drama saveza ljubavi. Po riječima i djelima, ta drama zahvaća srce čovjekovo. Ona se razotkriva kroz cijelu povijest spasenja ljudi i čovječanstva. « Objava molitve u Starom zavjetu upisana je između čovjekova pada i uzdignuća , između bolnog Božjeg poziva prvoj djeci : < gdje si ? ( …) Što si to učinila ? > ( Post.3,9.13 ) i odgovora Sina jedinca koji dolazi na svijet: < Evo dolazim (…) vršiti , Bože, volju Tvoju > ( Heb.10,5-7 ). Molitva je tako povezana s čovjekovom poviješću, ona je odnos s Bogom u povijesnim zbivanjima « ( KKC. 2568 ). Fra Jakov Ripić, O. F. M. Franjevački samostan i župa sv. Antuna Padovanskoga A. Mihanovića, 6 43000 BJELOVAR |
IZVOR MOLITVE
 Ponajprije molitva živi od samih stvarnosti stvaranja. Stoga možemo reći da je stvaranje izvor molitve. U svom neprolaznom savezu sa živim bićima Bog uvijek poziva čovjeka da mu se moli. No molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno počevši od praoca našega Abrahama. Čim ga Bog zove, Abraham polazi na put « kako mu je Gospodin rekao « (Post. 12,4). Abraham sluša jer je njegovo srce cijelo pokorno riječi Božjoj. Slušanje srca koje se odlučuje za Boga bitno je u molitvi, riječi su o njemu ovisne. Ali Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: on, čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Gospodinu. Tek kasnije, javlja se njegova prva molitva riječima: to je prikrivena tužba što podsjeća Boga na obećanja koja kao da se ne ostvaruju. I tako se od početka povijesti spasenja pojavljuje jedan od dramskih vidova molitve: kušnja vjere u Božju vjernost. « Povjerovavši u Boga, hodeći u njegovoj prisutnosti i u savezu s njime, patrijarh je spreman ugostiti u svom šatoru tajanstvenoga Gosta: to divno gostoprimstvo kod Mamre uvod je u Navještenje pravoga Sina obećanja. Od onoga časa kad mu je Bog povjerio svoj naum, Abrahamovo srce dijeli suosjećanje svoga Gospodina za ljude te se usuđuje zauzeti se za njih s odvažnim pouzdanjem.» (KKC 2571). Kao posljednje čišćenje vjere, od Abrahama « koji je primio obećanje» (Heb 11,17) Bog traži da mu žrtvuje sina Izaka kojega mu je dao. Ali i u tome iskušenju njegova vjera ne slabi: « Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu» (Post.22,8 ). Tako je, eto, otac vjerujućih suobličen nebeskome Ocu koji neće poštedjeti ni svoga vlastitoga Sina, Isusa Krista, već će ga za sve nas predati za žrtvu na križu. Zato molitva obnavlja čovjeka na sliku Božju i čini ga dionikom snage Božje ljubavi koja spašava mnoge. Zatim u cijelonoćnoj molitvenoj borbi Jakova, praoca dvanaest Izraelovih plemena s « nekim « tajanstvenim bićem, Crkva vidi simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti. I kad se počinje ostvarivati obećanje koje je Bog dao Abrahamu i njegovu potomstvu, Mojsijeva molitva biva iznenađujućim oblikom zagovorne molitve koja će se ispuniti u jednom «posredniku između Boga i ljudi, čovjeku Kristu Isusu» (1 Tim.2,5). I tu Bog dolazi prvi. On pozivlje Mojsija iz gorućeg grma. Bog se objavljuje Mojsiju da ga pošalje, da ga pridruži svom suosjećanju, djelu spasenja svog naroda. Dakle, «Bog je razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem» (Izl. 33,11). Mojsijeva molitva izrazito je kontemplativna molitva zahvaljujući kojoj je sluga Božji ostao vjeran svome poslanju. I u toj prisnosti s vjernim Bogom, sporim na srdžbu i punim milosti, Mojsije je crpio snagu i upornost za svoje posredovanje. On ne moli za sebe već za narod što ga je Bog sebi stekao. Zatim imamo molitvu Davida koji je u pravom smislu kralj «po srcu Božjem«, pastir koji moli za svoj narod i u njegovo ime. Davidova će podložnost Božjoj volji, hvala i pokajanje biti primjer molitvi naroda. Nadahnut Duhom Svetim, David je, u psalmima, prvi prorok židovske i kršćanske molitve. Molitva Krista, istinskoga Mesije i sina Davidova, otkrit će i dopuniti smisao te molitve. «Psalmi krijepe i izražavaju molitvu Božjeg naroda kao zajednice, za vrijeme velikih slavlja u Jeruzalemu i svake subote u sinagogama. Ta je molitva u isto vrijeme osobna i zajednička; odnosi se na one koji mole i na sve ljude; uzdiže se sa Svete zemlje i iz zajednice u Dijaspori (raseljenju), te zahvaća sve stvorenje; podsjeća na spasiteljske događaje prošlosti te se proteže k ispunjenju povijesti; spominje se već izvršenih Božjih obećanja i očekuje Mesiju koji će ih konačno ispuniti. Moljeni i posve ispunjeni u Kristu, psalmi su bitni u molitvi njegove Crkve.« (KKC.,2586). Na koncu imamo molitvu Proroka koja je odgajala u vjeri Božji narod i poticala ljude na obraćenje srca. Ilija je otac proroka, njegov je « naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva « (usp. Ps.,24,6). Jakov apostol upućuje na njega da nas potakne na molitvu: « Mnogo može žarka molitva pravednikova « (Jak. 5, 16b – 18). Pridružimo se i mi svim tim Božjim miljenicima u molitvi i postići ćemo mir i spasenje sebi samima, Crkvi, svome narodu i cijelome čovječanstvu. Fra Jakov Ripić, O.F.M. Samostan i župa sv. Antuna Padovanskoga Bjelovar |
MOLITVA U ODLUČUJUĆIM TRENUTCIMA ISUSOVA ŽIVOTA
 Isus se često povlačio u osamu, na samotno mjesto; na goru, osobito noću, da moli. U svojoj molitvi On nosi ljude: budući da je utjelovljenjem uzeo ljudsku narav, prinoseći sama sebe Bogu, i njih prinosi Ocu. On svojom ljudskom molitvom učestvuje u svemu što žive « njegova braća « ( Heb. 2, 12 ); supatnik je njihovih slabosti da bi ih od njih oslobodio. « Evanđelje po Luki ističe Duha Svetoga i smisao molitve u Kristovu služenju. Isus moli prije odlučujućih trenutaka svojega poslanja: prije no što će Otac posvjedočiti za njega prigodom Krštenja i Preobraženja, te prije no što će mukom ispuniti naum Očeve ljubavi. Moli također prije odlučnih trenutaka pri poslanju njegovih apostola: prije izbora i poziva Dvanaestorice, prije no što ga Petar prizna « Kristom – Pomazanikom Božjim « ( usp. Lk. 9, 18 – 20 ), napokon moli da u kušnji vjera apostolskog Prvaka ne malakše. Isusova molitva prije spasenjskih događaja koje Otac traži da ih ispuni, jest smjerno i puno povjerenja predanje njegove ljudske volje volji Oca punoj ljubavi. « ( KKC., 2600 ). Evanđelisti su od KRISTA, iz vremena njegova djelovanja, prenijeli dvije izričitije molitve. Obje započinju Isusovom zahvalom Ocu. U prvoj, Isus ispovijeda Oca, priznaje ga i blagoslivlje jer je sakrio tajne Kraljevstva od onih koji se smatraju učenima i objavio ga « malenima « . « U taj isti čas – Isus - zatitra od veselja u Duhu Svetomu te reče: < Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je takva bila volja tvoja. Sve mi je predao Otac moj ! Nitko ne zna tko je Sin nego Otac; i nitko ne zna tko je Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti ! > « ( Lk. 10, 21 – 22; usp. Mt. 11, 25 – 27 ). Isusov kliktaj « Slavim te, Oče, …» ili « Da, Oče! « u ovoj molitvi izražava dubinu njegova srca, odnosno Kristov pristanak < volji > Boga, Oca. Taj Kristov « Da, Oče ! « jest odjek onoga « Da «, ( « Neka mi bude po riječi Tvojoj ! « ) Bogu njegove Majke Marije pri začeću Božjeg Sina i to je ujedno nagovještaj onoga « Da « što će ga On sam reći Ocu u smrtnoj borbi u Getsemaniju: « Oče moj ! Ako nije moguće da me mine ovaj kalež, a da ga ne pijem, neka bude volja tvoja ! « ( Mt. 26,42 ). Sva Isusova molitva jest u tom dragovoljnom pristanku njegova ljudskoga srca uz « otajstvo volje « Očeve ! ( usp. Ef. 1,9 ) Drugu molitvu donosi nam sveti Ivan Evanđelista prije Lazareva uskrišenja od mrtvih na život. I tom događaju prethodi zahvala Bogu. « A Isus podiže oči i reče: < Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnoga svijeta, da vjeruju da si me ti poslao>. Rekavši to, viknu jakim glasom: < Lazare, iziđi ! > Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: < Razvežiite ga i pustite ga da ide !> « ( Iv. 11, 41 – 44 >. Tako, nošen zahvalom, Isusova nam molitva otkriva kako iskati nešto od Boga. Prije no što je dar darovan, Isus cijelim svojim bićem prianja uz Onoga koji daruje i koji sebe daje u svojim darovima. Darovatelj je vrijedniji od udijeljena dara, a to je Bog. Otac nebeski je « Blago « i u Njemu je srce njegova Sina. Dar je samo znak da Otac ljubi Sina. « Kad je došao Čas da ispuni nacrt ljubavi Očeve, Isus daje naslutiti neistraživu dubinu svoje Sinovske molitve, ne samo prije no što će se slobodno predati. < Abba, Oče, ne moja volja, nego tvoja neka bude !> ( Lk. 22, 42 >, već do posljednjih riječi na Križu, kad molitva i predanje postaju jedno: < Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine > ( Lk. 23,34 >; < Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju > ( Lk. 23, 43 ); < Ženo, evo ti sina. ( … ) Evo ti majke . > ( Iv. ( Iv. 19, 26 – 27 ): < Žedan sam > ( Iv. 19, 28 ); < Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio ? ( Mk. 15,34 ); < Dovršeno je > ( Iv. 19, 30 ); < Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj > ( Lk. 23,46 ), sve do < velikoga krika > kada izdahnu predavši duh. « ( KKC.,2605 ) Stoga s punim pravom možemo reći da sve nevolje čovječanstva svih vremena, podjarmljena grijehom i smrću, sve molitve i zagovori u povijesti spasenja, obuhvaćeni su tim vapajem utjelovljene Riječi. Otac sada prima sve te molitve i vapaje te ih iznad svih očekivanja uslišava uskrisujući svoga Sina. Tako se ispunja i izvršava događaj molitve u Božjem naumu stvaranja i spasenja ljudi i svijeta. Zato je Isus postao svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja. Fra Jakov Ripić , O.F. M. Samostan i župa sv. Antuna Padovanskoga A. Mihanovića, 6 HR – 43. 000 BJELOVAR |
2. MOLITVA DJEVICE MARIJE I NJEZINA SINA ISUSA
 Marijina molitva nam je objavljena u zoru punine vremena, na početku vremena otkupljenja i spasenja čovječanstva. Prije utjelovljenja Sina Božjega i prije poslanja Duha Svetoga, njezina molitva na jedinstven način surađuje u dobrohotnom naumu Očevu spasenja ljudi. Tako pri navještenju Isusova začeća, te o Pedesetnici kod postanka Crkve, Tijela Kristova, Marija se nalazi u molitvi. Zato u vjeri svoje ponizne službenice Božje dar nailazi na doček koji je očekivao od početka vremena. Ona, koju je svemogući učinio „milosti punom” odgovara prinosom cijelog svoga bića: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” ( Lk. L,38 ). „Taj Marijin „Da” jest potpuno predanje njezine osobe Bogu u službi spasenja ljudi. Taj „Da” jest kršćanska molitva: biti sva za Krista jer je On sav za nas. „Stoga Marijin hvalospjev „Veliča” (latinski < Magnificat >, bizantski < Megalinar>), istodobno je hvalospjev Bogorodice i Crkve, hvalospjev Kćeri Sionske i novog Božjega naroda, hvalospjev hvale za udijeljenu puninu milosti u naumu spasenja, hvalospjev „siromaha” kojih je nada ostvarena ispunjenjem obećanja datih našim ocima, „Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka.” (KKC., 2619). Taj hvalospjev Blažene Djevice Marije glasi: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.” ( Lk. 1,46 – 55 ) . Evanđelje nam još otkriva kako Marija moli i posreduje u vjeri za druge u Kani Galilejskoj. Isusova majka Marija moli Sina za potrebe svadbene gozbe: « Kad nestade vina, reče Isusu njegova majka: < Nemaju vina. > ……. Nato majka njegova reče slugama: < Što vam god rekne učinite! > « ( Iv. 2, 3.5 ). I ta gozba u Kani je znak jedne druge gozbe: gozbe Jaganjca, koji, na molbu Crkve, svoje Zaručnice daje svoje presveto Tijelo i svoju predragocijenu Krv kao hranu i piće besmrtnim dušama svojih vjernika. I u času Novoga saveza, podno križa, Marija biva uslišana kao žena, nova Eva, i tako je postala istinska < Majka živih >. « Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika kojega je osobito ljubio, reče majci svojoj: < Ženo, evo ti sina ! > Zatim reče učeniku: < Evo ti majke ! > I od tog je časa učenik uze u svoju kuću.» ( Iv. L9, 26 – 27 ) Sin Božji postavši Sinom Djevice iz Nazareta naučio je moliti svojim ljudskim srcem. Naučio je to od majke Marije koja je u svom srcu čuvala sva < velika djela > Svemogućega i o njima razmišljala. Isus je naučio još moliti i iz riječi i stihova molitve svoga naroda, u nazaretskoj sinagogi i u Hramu. No, Kristova molitva provire iz jednoga tajnoga vrela: iz njegova sinovskoga sjedinjenja s Bogom, kako i sam daje naslutiti svojim roditeljima u dobi od dvanaest godina koji su ga našli u Hramu. « Pa zašto ste me tražili ? – odgovori im. Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga ? « ( Lk. 2, 49 ). Tu se počinje objavljivati novost molitve u punini vremena: sinovska molitva Isusova. Događaj molitve nam je upotpunosti objavljen u Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama. Pokušati razumjeti molitvu Kristovu, po onom što nam kazuju njegovi svjedoci u Evanđelju, znači približiti se svetom Gospodinu Isusu Kristu kao gorućem grmu: promatrajući prvo njega samoga u molitvi, zatim slušajući ga kako nas uči moliti, da bismo konačno spoznali kako nam molitvu uslišava. Fra Jakov Ripić , O.F.M |
3. ISUS UČI MOLITI SVOJE UČENIKE
 Isus se često povlačio u molitvu. Želio je biti u stalnoj vezi sa svojim nebeskim Ocem kako bi u potpunosti i u svemu mogao ispunjavati Očevu volju. Ta sam je često govorio da nije došao vršiti svoju ljudsku volju, nego volju Oca nebeskoga koji ga je poslao da spasi ljude i svijet. « Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim prestade, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti ! « ( Lk. 11,1 ). I tako je eto taj učenik zaželio moliti tek nakon što je promatrao kako se njegov Učitelj moli. Tada istom može učiti od Učitelja molitve. Promatrajući i slušajući Sina, djeca se Božja uče moliti Ocu. Kad Isus moli, time nas već uči moliti. Blagoslovljen je put našoj molitvi njegova molitva Ocu. Međutim. Evanđelje nam predaje jasan Isusov nauk o molitvi. Krist kao odgojitelj ljudi preuzima nas tamo gdje već jesmo te nas postupno vodi k Ocu. Tako obraćajući se mnoštvu koje ga slijedi i sluša, Isus polazi od onoga što im je o molitvi iz Starog saveza već poznato te ih priprema za novost Kraljevstva koje dolazi. Potom im Krist tu novost Kraljevstva Božjega otkriva u prispodobama iz njihova svakidašnjega života. Napokon, svojim učenicima, koji trebaju biti odgojitelji molitve u njegovoj Crkvi, Isus otvoreno govori o Ocu i Duhu Svetomu. « Već u Besjedi na gori, Isus traži obraćenje srca: pomirenje s bratom prije prinošenja dara na oltar, ljubav prema neprijateljima i molitvu za progonitelje, molitvu Ocu < u skrovitosti > ( Mt. 6,6 ), bez ponavljanja mnoštva riječi, praštanje iz dna srca u molitvi, čistoću srca i traženje Kraljevstva. To je obraćenje potpunoma usmjereno Ocu. Ono je sinovsko. « ( KKC., 2608 ). I tako srce čovjekovo, usmjereno na obraćenje, uči se moliti u vjeri. A vjera je to sinovsko potpuno prianjanje uz Boga, iznad onoga što osjećamo i razumijemo. Takva vjera postala je moguća jer nam ljubljeni Sin Božji otvara pristup Ocu. Stoga Krist može od nas tražiti da < ištemo > i < kucamo > jer je On sam put koji vodi Ocu i vrata kroz koja se ulazi u Božje Kraljevstvo. « Kao što se Isus Ocu moli i zahvaljuje prije no što će primiti njegove darove, tako i nas uči toj sinovskoj smjelosti: < Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli ( … )> ( Lk.11,24 ). Takva je snaga molitve, < sve je moguće onomu koji vjeruje > ( Mk, 9,23 ), vjerom < koja ne sumnja > ( Mt. 21,22 ). Koliko je Isus ražalošćen zbog < nevjere > svojih najbližih ( Mk. 6,6 ) i < malovjernosti > učenika (Mt. 8,26 ), toliko je zadivljen < velikom vjerom > rimskog satnika i Kanaanke. « ( KKC., 2610 ). Stoga molitva iz vjere ne sastoji se tek u tome da se govori < Gospodine, Gospodine >, već da se uskladi naše srce da vrši volju Očevu ( Mt. 7,21 ). Isus zato poziva svoje učenike da u molitvu uključe tu skrb oko suradnje s božanskim naumom spasenja ljudi. U Kristu je Kraljevstvo Božje sasvim blizu ljudima. Zato Isus poziva na obraćenje i vjeru svakoga čovjeka, ali i na budnost. U molitvi, Kristov učenik bdije pozoran na Onoga koji jest i koji dolazi, spominjući se njegova prvog dolaska u poniznosti tijela i nadajući se njegovu drugom dolasku u slavi. U zajedništvu s Učiteljem, molitva učenika jest borba protiv sila kraljevstva zla i tame. I samo bdijući u molitvi s Kristom, vjernik neće pasti u napast. Fra Jakov Ripić , O.F.M. PRISPODOBE O MOLITVI Tri najvažnije Isusove prispodobe o molitvi donosi nam sveti Luka evanđelista. Prva je < o bezočnu prijatelju >, i poziva nas na upornu molitvu. « I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se ! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se ! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi; a otvara se onomu koji kuca.» ( Lk.11, 9 ). Doista, onomu tko tako moli, Otac će s neba < dati sve što mu je potrebno>, osobito Duha Svetoga u kojemu su svi darovi. Druga prispodoba < o udovici koja dodijava >, usredotočena je na jednu od odlika molitve: moliti treba uvijek i neumorno, strpljivošću vjere. I nikad ne smijemo klonuti u molitvi. « I reče: < Bijaše u nekom gradu sudac koji se nije bojao Bog i nije držao do ljudi. A bila u onome gradu i udovica koja bi dolazila k njemu i moliti ga: < Brani me od moga protivnika ! >. Onaj to zadugo ne htjede. Ali nakon toga reče u sebi: Gospodin nastavi: < Čujete što govori nepravedni sudac ! > Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu ? I da zategne s njihovom stvari ? Kažem vam, brzo će ih obraniti. Ali, hoće li Sin Čovječji, kada dođe, naći vjere na zemlji ? > « ( Lk., 18, 2 – 8 ). Treća prispodoba, < o farizeju i cariniku >, smjera na poniznost srca koje moli. « Reče još ovu usporedbu na račun nekih koji su bili uvjereni u svoju vlastitu pravednost, a druge prezirali: < Dva čovjeka uziđoše u hram da mole: jedan farizej drugi carinik. Farizej stade te poče ovako moliti u sebi: < Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici. nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem >. A carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: < Bože, smiluj se meni grešniku ! > Kažem vam, ovaj se vrati opravdan kući, a ne onaj. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen. « ( Lk. 18, 9 – 14 ). Tu molitvu carinika Crkva trajno preuzima kao svoju: « Kyrie eleison «. « Gospodine, smiluj se «. « Kad Isus otvoreno povjerava učenicima tajnu molitve Ocu, otkriva im kakva treba biti njihova i naša molitva, kad se On, u svojoj proslavljenoj ljudskoj naravi, vrati k Ocu. Novo je sada « iskanje u Njegovo ime. « Vjera u njega uvodi učenike u poznavanje Oca, jer ISUS je « PUT, ISTINA i ŽIVOT « ( Iv. 16,6 ). Vjera donosi plod u ljubavi: čuvati njegovu Riječ, njegove zapovijedi, s njim biti u Ocu koji nas u njemu ljubi tako da ostaje u nama. U tom Novom savezu, sigurnost da će naše molbe biti uslišane, temelji se na Isusovoj molitvi. « ( KKC., 2614 ). Štoviše, kad je naša molitva združena s Isusovom molitvom, Otac nam daje « drugog BRANITELJA da bude s vama zauvijek: DUHA ISTINE. « ( Iv., 14, 16 – 17 ). U Duhu Svetome, kršćanska je molitva zajedništvo ljubavi s Ocem, ne samo po Kristu, već također u Njemu: « Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna. « ( Iv.16,24 ). Isus uslišava molitvu vjere, izraženu riječima ili šutnjom, upućenu njemu: « Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.» ( Mk, 10,47 ) ili upornu molbu slijepaca: «Smiluj nam se, Sine Davidov « ( Mt. 9,27 ). Bilo da je riječ o ozdravljenju od bolesti ili o otpuštenju grijeha, Isus uvijek odgovara na molitvu koja mu je upućena s vjerom: « Idi u miru, tvoja te vjera spasila «. Isus i nas uči da se molimo čistim srcem, živom ustrajnom vjerom i sinovskom smjelošću. Opominje nas na budnost i poziva nas da svoje molbe prikazujemo Bogu u njegovo ime i bit ćemo uslišani od Oca. Fra Jakov Ripić , O. F.M. |
4. MOLITVA U VRIJEME CRKVE
 U Djelima apostolskim čitamo da u prvoj jeruzalemskoj zajednici kršćana, vjernici « bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama « ( Dj.2,42 ). Ta molitva prve Crkve, utemeljena na apostolskoj vjeri i ovjerovljena ljubavlju, hrani se Euharistijom. I na dan Pedesetnice obećani Duh izliven je nad učenike dok su svi « bili zajedno na istom mjestu « ( Dj. 2,1 ) iščekujući ga « jednodušno postojani u molitvi « ( Dj. 1,14 ). Duh Sveti koji poučava Crkvu i koji je podsjeća na sve što je Isus činio i rekao, formira je i u molitvenom životu. Duh Sveti koji tako Crkvu u molitvi podsjeća na Isusa Krista, vodi je k cjelovitoj Istini i stvara nove obrasce molitve koji će izraziti nedokučivo otajstvo Krista na djelu , u životu , u sakramentima i u poslanju njegove Crkve. Ti će se molitveni obrasci prve kršćanske zajednice potom razviti u velike liturgijske i duhovne tradicije. Molitveni oblici izraženi u apostolskim i kanonskim spisima ostat će pravilom kršćanske molitve za cijelu Crkvu. Molitve su prije svega one koje vjernici slušaju i čitaju u Svetom Pismu (osobito psalme ); oni ih posuvremenjuju, počevši od njihova ispunjenja u Kristu do potpunog ostvarenja u životu Crkve. Tako imamo molitvu pohvale, klanjanje i blagoslov, molitvu prošnje, zagovornu molitvu i zahvalnu molitvu. A ) - MOLITVA POHVALE « Pohvala je oblik molitve koja najneposrednije Boga priznaje Bogom. Ona ga slavi radi njega samoga, i povrh svega što čini, slavi ga jer ON JEST. To je sudjelovanje u blaženstvu čistih srdaca koja Boga ljube u vjeri prije nego što ga vide u Slavi. Po njem se Duh sjedinjuje s našim duhom da svjedoči da smo djeca Božja, svjedoči za Sina jedinorođenoga u kojem smo posinjeni i po kojem slavimo Oca. Pohvala upotpunjuje druge molitvene oblike i prenosi ih onome koji im je izvor i cilj: < Bog, Otac od kojega je sve, a mi za njega > (1 Kor.8,6) « (KKC 2639). Sveti Luka često spominje u Evanđelju divljenje i pohvale pred čudesima koja je Krist činio. On to ističe i u Djelima apostolskim glede djela Duha Svetoga u životu prve kršćanske zajednice. Kao i nadahnuti pisci Novoga Zavjeta, prve kršćanske zajednice ponovo čitaju knjigu Psalama slaveći u njima Kristovo otajstvo. U novosti Duha Svetoga one skladaju himne i duhovne pjesme nadahnjujući se nečuvenim događajem što ga je Bog ostvario u svome Sinu ISUSU KRISTU: njegovim Utjelovljenjem, njegovom smrću na Križu kojom je pobijedio smrt, Uskrsnućem i Uzašašćem sebi zdesna. I knjiga Otkrivenja kao Objava « događaja koji će se dogoditi ubrzo « zasniva se na himnama nebeskoga bogoslužja, ali također i na zagovoru «svjedoka» (mučenika) Kristovih. Proroci i sveci, svi koji bijahu ubijeni na zemlji zbog svjedočenja za Isusa, i silno mnoštvo onih, koji su došli iz velike nevolje i pred nama pošli u Kraljevstvo Božje, pjevaju hvale u slavu Onoga koji sjedi na prijestolju i Jaganjca. U zajedništvu s njima i zemaljska Crkva u vjeri i kušnji pjeva te svečane pjesme hvale i slave Bogu. Vjera se, u prošnji i u zagovoru, nada protiv svake nade i zahvaljuje « Ocu svjetlosti «, od kojeg dolazi « svaki savršeni dar « ( Jak. 1, 17 ). Tako je vjera čista pohvala Bogu. B ) - KLANJANJE I BLAGOSOV « Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred « Kraljem slave « ( Ps. 24, 9. 10 ) pada ničice, i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je Mi se klanjamo Ocu u Duhu Svetome po Kristu Isusu i blagoslivljamo ga zato što nas je On izabrao u svome ljubljenome Sinu. I zazivamo milost Duha Svetoga, koji po Kristu silazi od Oca koji nas blagoslivlja svakim blagoslovom na nebesima. « Blagoslov izražava temeljni pokret kršćanske molitve: ona je susret Boga i čovjeka; u njoj se Božji Dar i čovjekovo prihvaćanje međusobno privlače i sjedinjuju. Blagoslovna molitva jest čovjekov odgovor na Božje darove: budući da Bog blagoslivlja, srce čovjekovo može uzvratiti blagoslivljajući onoga koji je izvor svakoga blagoslova.» ( KKC., 2626 ). C ) - PROSITBENA MOLITVA Ali oblik molitve koji je najviše uobičajen kod ljudi, jer je i najspontaniji, jest prošnja. Mi upravo prositbenom molitvom izražavamo svijest o našem odnosu s Bogom. Mi dobro znamo da kao stvorovi nismo svoje počelo, niti smo gospodari životnih nevolja, a nismo ni svoj posljednji cilj. Mi kršćani znamo da se kao grešnici udaljujemo od Oca. I zato sama prošnja i traženja njegove pomoći već je povratka k Ocu. Premda smo još uvijek u iščekivanju našega potpunoga otkupljenja i spasenja te se moramo svakodnevno obraćati Bogu, sada u uskrslom Kristu, prošnja Crkve prožeta je nadom u vječni život. Tu kršćansku prošnju sveti Pavao apostol naziva uzdisanjem stvorenja « u porođajnim bolima « ( Rim. 8,22 ) i našim uzdisanjem u iščekivanju « otkupjenja svoga tijela jer smo u nadi spašeni « ( Rim. 8, 23- 24 ). I napokon to su « neizrecivi uzdasi « samoga Duha Svetoga koji « potpomaže našu nemoć jer ne znamo što da molimo kako valja « ( Rim. 8, 26 ) . « Molba za oproštenje prvi je pokret prositbene molitve. Ona prethodi ispravnoj i čistoj molitvi. Poniznost puna povjerenja stavlja nas u svjetlo zajedništva s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom, i jednih s drugima: i tada « što god ištemo, primamo od njega « ( 1 Iv. 3,22 ). Molba za oproštenje čin je koji prethodi euharistijskom slavlju, a tako i osobnoj molitvi «. ( KKC., 2631 ). Zato se kršćanska molba, u skladu s Kristovim učenjem, u prvom redu usredotočuje u želji i u traženju Kraljevstva Božjega koje dolazi. Potom ono što je potrebno da se to Kraljevstvo prihvati i da se surađuje s Bogom u njegovu dolasku i ostvarenju. Ta naša suradnja s poslanjem Isusa Krista i Duha Svetoga, a to je sada poslanje Crkve, predmet je molitve apostolske zajednice. Po molitvi svaki krštenik radi na dolasku Kraljevstva Božjega na svijet. Zato poput molitve apostola Pavla, božanska skrb za sve Crkve mora prodahnjivati svaku kršćansku molitvu. « Kad se tako dijeli spasiteljska ljubav Božja, razumije se da svaka potreba može postati predmetom prošnje. Krist koji je sve preuzeo da bi sve otkupio, proslavljen je molbama koje upravljamo Ocu u njegovo Ime. Iz te sigurnosti Jakov i Pavao potiču na molitvu u svakoj prilici. « ( KKC., 2633 ) D ) - ZAGOVORNA MOLITVA Prema tome zagovarati nekoga pred Bogom, iskati nešto u prilog drugoga, vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem. U vremenu Crkve, kršćansko zagovaranje sudjeluje u Kristovu: to je izražaj općinstva svetih. Stoga onaj koji moli posredujući pred Bogom za druge ljude ne traži samo « svoje nego i ono što se tiče drugih.» ( Fil., 2,4 ). Pravi kršćanin ide tako daleko da moli i za one koji mu čine zlo, odnosno za svoje neprijatelje. « Zagovorna molitva prositbena je molba koja nas izbliza usklađuje s Kristovom molitvom. On je jedini zagovornik kod Oca za sve ljude, osobito za grešnike. On « može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da za njih zagovara « (Heb.7,25 ). Sam Duh Sveti « zagovara za nas « i njegovo je zagovaranje za svete « u skladu s Božjim naumima ( Rim. 8,26- 27 ) « (KKC., 2634). Prve su kršćanske zajednice postojano živjele taj način sudjelovanja u Kristovu zagovoru. One su sudjelovale s Apostolima u služenju Evanđelja i u širenju Kraljevstva Božjega među ljudima. Zato kršćansko zagovaranje ne poznaje granica. Ono je molitva « za sve ljude (…) za sve koji su na vlasti « ( 1 Tim. 2, 1 ), za progonitelje, i za spasenje onih koji odbacuju Evanđelje. E ) - ZAHVALNA MOLITVA Stoga kao u prositbenoj molitvi, svaki događaj i svaka potreba može biti razlogom zahvaljivanja Bogu. « U svemu zahvaljujte. Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.» ( 1 Sol. 5,18 ). « U molitvi ustrajte, bdijte u njoj sa zahvaljivanjem,» ( Kol. 4,2). « Zahvaljivanje daje biljeg molitvi Crkve, koja slaveći Euharistiju, očituje i postaje sve više to što jest. U stvarnosti, djelom spasenja, Krist oslobađa stvorenje od grijeha i smrti da bi ga ponovo posvetio i vratio Ocu, Njemu na slavu. Zahvaljivanje udova Tijela sudjeluje u zahvaljivanju Glave.» ( KKC., 2637 ). Svaka naša molitva treba da bude hvala, čašćenje i slavljenje Boga Oca po Isusu Kristu u Duhu Svetom. ( Nastavlja s … ) Fra Jako Ripić, O.F.M. Samostan Sv. Antuna Padovanskoga A. Mihanovića, 6 HR – 43000 - BJELOVAR HRVATSKA |
5. NA IZVORIMA MOLITVE
 Molitva se ne svodi samo na spontani izljev unutarnjeg poziva u čovjeku. Da bi molio, čovjek mora htjeti staviti se u prisutnost Božju. Isto tako nije dovoljno ni samo znati što o molitvi objavljuje Sveto Pismo: valja također učiti se moliti. Duh Sveti uči djecu Božju moliti u « Crkvi koja vjeruje i moli « ( Dei Verbum, 8.). « Duh Sveti je < VODA ŽIVA > koja, u srcu koje moli, Predaja kršćanske molitve jest jedan oblik rasta zajednice u vjeri. A sastoji se u promatranju i proučavanju vjernika, koji u srcu čuvaju događaje i riječi nauma spasenja, te dubokim poniranjem u duhovne stvarnosti vjere koje iskustveno proživljavaju. A ) - RIJEČ BOŽJA Zato Crkva na osobit način neprestano i snažno potiče sve kršćane da učestalim čitanjem božanskih Pisama upoznaju Isusa Krista i uključe se u njegovo djelo spasenja. Ali čitanje Svetoga Pisma uvijek treba da prati molitva da bi se uspostavio pravi razgovor između Boga i čovjeka, jer « Njemu se obraćamo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke.» (D. V., 25 ). U molitvu čovjek ulazi isto onako kao što se ulazi u liturgiju: na uska vrata vjere. Po znakovima Božje prisutnosti, u molitvi tražimo i želimo Gospodinovo lice, hoćemo čuti i vršiti njegovu Riječ i živjeti u njegovoj ljubavi. « Poslanje Krista i Duha Svetoga koje, u sakramentalnom bogoslužju Crkve, naviješta, uprisutnjuje i priopćuje otajstvo spasenja, nastavlja se u srcu koje moli. Oci duhovnoga života uspoređuju ponekad srce s oltarom. Molitva pounutarnjuje i usvaja liturgiju za vrijeme i poslije njezina slavlja. I onda kad je življena < u skrovitosti > (Mt., 6,6 ), molitva je uvijek molitva Crkve, ona je zajedništvo s Presvetim Trojstvom.» ( KKC., 2655 ). Duh Sveti koji nas uči slaviti liturgiju iščekujući Kristov dolazak, uči nas isto tako da se molimo u nadi. A s druge strane molitva Crkve i naša osobna molitva podržavaju u nama tu nadu u Boga. Osobito psalmi nas uče da svu našu nadu stavimo u Boga: « Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.» ( Ps. 40,2). I tu nadu u nama podržava Duh Sveti kojega smo primili po svetom krštenju. « A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.» ( Rim. 15,13 ). Zato apostol Pavao može svjedočiti : « Nada pak ne razočarava. Jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan.» ( Rim., 5,5 ). B ) - LITURGIJA CRKVE Molitva, oblikovana liturgijskim životom, crpi svu svoju moć iz ljubavi kojom smo ljubljeni u Kristu i koja nam daje snagu da na ljubav Božju odgovorimo ljubeći kako nas je On ljubio. Ljubav je pravi izvor molitve. Tko iz ljubavi crpi snagu, doseže vrhunac molitve. To nam na zadivljući način svjedoči sveti Ivan-Marija Vianney u svojoj molitvi Bogu: « Ljubim te, moj Bože, i jedina mi je želja ljubiti Tebe do posljednjeg daha života. Ljubim te, o moj beskrajno dragi Bože, i više volim umrijeti ljubeći tebe, nego živjeti a da te ne ljubim. Ljubim te, Gospodine, i jedina milost kojom te molim, jest da te vječno ljubim. ( … ) Moj Bože, ako moj jezik ne može svakog trena reći da te ljubim, hoću da ti to moje srce ponovi kolikogod puta udahnem.» C ) - BOGOSLOVNE KREPOSTI Riječ Božja, Liturgija Crkve, kreposti vjere, ufanja i ljubavi jesu vrela molitve. U određenim trenucima učimo moliti slušajući Riječ Gospodnju i sudjelujući u njegovu vazmenom otajstvu. Ali u svako vrijeme, u zgodama i nezgodama svakoga dana, daje nam se Božji Duh da nam nadahne molitvu. Moliti unutar događanja svakog dana i svakog časa, jedna je od tajni Kraljevstva koje je Bog objavio « malenima «, slugama Kristovim, siromasima nebeskih blaženstava. Dostojno je i pravedno moliti da dolazak Kraljevstva pravde i mira utječe na tijek povijesti pojedinaca i cijelog čovječanstva, ali je također važno molitvom « umijesiti « svakidašnje male stvari našega života. Tako svi oblici molitve mogu biti kvasac s kojim Gospodin uspoređuje svoje Kraljevstvo među ljudima na zemlji. Isusov nauk o molitvi Ocu našemu na istoj je crti kao i nauk o providnosti. « Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja. Nemojte ih, dakle, oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno. ….. Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih ? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete ? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju! A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih. Pa ako Bog tako odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?! Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno. Zato najprije tražite Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati ! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakome je danu dosta njegove muke. « ( Mt., 6,7-8.26-34 ). Vrijeme je u Očevim rukama; susrećemo ga u sadašnjem času, ne jučer ni sutra, već danas: « O da danas glas mu poslušate: ' ne budite srca tvrda' « ( Ps.95,7-8 ). Zato naša molitva treba biti izraz našega potpunoga predanja u ruke Božje providnosti. ( Nastavlja se …. ) Fra Jakov Ripić, O.F.M A. Mihanovića, 6 HR – 43.000 BJELOVAR |
6. PUT MOLITVE OCU
 Za kršćane nema drugog puta molitve k Ocu osim po Isusu Kristu, jedinorođenome Sinu Božjemu i našem Otkupitelju i Spasitelju. Bila naša molitva osobna ili zajednička, unutarnja ili usmena, ona ima pristupa k Ocu samo ako molimo « u ime « Isusovo. Sveto Isusovo čovještvo jest jedini put po kojemu nas Duh Sveti uči moliti Boga našega Oca zato što nas je Krist po svojemu presvetome Tijelu i Krvi otkupio od zla i grijeha i otvorio nam vrata spasenja za vječni život. « Molitva Crkve, hranjena Riječju Božjom i slavljenjem liturgije, uči nas moliti Gospodina Isusa. Iako je prvenstveno upravljena Ocu, ona u svim liturgijskim predajama sadrži molitvene oblike upravljene Kristu. Neki psalmi, prema prilagodbi u molitvi Crkve, i Novi Zavjet stavljaju na naše usne i utiskuju nam u srce ovakve molitvene zazive Kristu: Sine Božji, Riječi Božja, Gospodine, Spasitelju, Jaganjče Božji, Kralju, Sine ljubljeni, Sine Djevičin, Pastiru dobri, Živote naš, Svjetlosti naša, Nado naša, Uskrsnuće naše, Prijatelju ljudi ( …. ) « ( KKKC., 2665 ). A ) - IME ISUSOVO Ime Božje je toliko sveto da se ne može izreći ljudskim usnama i ne bi smjelo izgovoriti našim nečistim jezikom. No, uzimajući naše čovještvo Riječ Božja nam ga predaje te ga možemo zazivati: « Isuse «, što znači « JHVH spašava « ( usp. Mt., 1,21 ) ili « Gospodin spašava «. Ime Isusovo sadrži sve u sebi: Boga i čovjeka i sav naum stvaranja i spasenja. Moliti « ISUSA «, znači zazivati Boga, dozivati ga u nama. Jedino « ime « Isusovo sadrži prisutnost Boga koju označava. Isus je Uskrsnuli, i tko god zaziva njegovo ime, prima Sina Božjega koji ga je ljubio i koji se predao za njega. Zazivanje svetoga imena Isusova najjednostavniji je put neprekidne molitve Ocu. To je zazivanje moguće « u svako vrijeme «, jer ono nije posao kraj nekog drugog, već jedini posao, to jest ljubiti Boga, koji oživljuje i preobražava svako djelo u Kristu Isusu. Taj sasvim jednostavan zaziv vjere razvio se u molitvenoj tradiciji u raznim oblicima na Istoku i na Zapadu. Najobičniji oblik, koji su nam prenijeli monasi sa Sinaja, iz Sirije i s Atosa, jest: « Isuse Kriste, Sine Božji, Gospodine, smiluj se nama, grešnicima! «. Po njemu se srce usklađuje s bijedom ljudi i s milosrđem njihova Spasitelja. B ) - SRCE ISUSOVO Molitva Crkve štuje i časti također Srce Isusovo, kao što zaziva i njegovo presveto Ime. Kršćani se klanjaju utjelovljenoj Riječi i njegovu Srcu, koje se iz ljubavi prema ljudima dalo probosti našim grijesima. Kršćanska molitva voli isto tako slijediti Križni put, prateći Spasitelja na postajama od sudnice do Golgote i groba, na putu kojim je prošao Isus kada je svojim svetim Križem otkupio svijet. C ) - DUH SVETI Svaka kršćanska molitva upućena Ocu po Isusu Kristu jest plod neizrecivih uzdisaja Duha Svetoga koji prebiva u nama. « ¸¸ Nitko ne može reći: < Gospodin Isus > osim u Duhu Svetom ¸¸ ( 1 Kor..12,3 ). Svaki put kad počnemo moliti Isusa, Duh Sveti nas pretječe svojom milošću privlačeći nas na put molitve. Budući da nas on uči moliti dozivajući nam u pamet Krista, kako da se ne molimo i Njemu samom? Zato nas Crkva poziva da svaki dan zazivamo Svetoga Duha, napose na početku i na završetku svakog važnog djela. « ( KKC., 2670 ). Isus sam zahtjeva od svojih vjernika i učenika, u času kad obećava dar Duha Istine ( usp. Iv. 14, 16 – 17; 15,26; 16,13 ), da upravljaju svoje molitve Ocu po Kristu našem Gospodinu da nam dadne Duha Tješitelja. ( usp. Lk., 11, 13 ). DUH SVETI, čije nam pomazanje prožimlje cijelo biće, unutarnji je Učitelj kršćanske molitve. On živi i prebiva u svakome čovjeku koji ga je primio u sakramentu svetoga Krštenja. On nas pritjelovljuje Isusu Kristu i čini nas djecom Božjom i baštinicima Očeva kraljevstva. On je tvorac žive molitvene tradicije. Tako kršćanska molitva postaje molitva u Crkvi snagom zajedništva Duha Svetoga, jer je isti Duh koji djeluje u svima i sa svima. U molitvi nas Duh Sveti sjedinjuje s osobom jedinorođenoga Sina Božjega, u njegovu proslavljenom čovještvu. D ) - ISUSOVA MAJKA MARIJA Po njemu i u njemu naša je sinovska molitva u Crkvi povezana i s Isusovom Majkom Marijom. A snagom istog Duha Svetoga Marija je po Kristu postala i naša Majka, odnosno Majka cijele Crkve: vjernika i pastira. « Od časa pristanka što ga je dala vjerom pri Navještenju i koji je nepokolebljivo održala pod križem, Marija svoje materinstvo otad proširuje na svu braću i sestre njezina Sina, < koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama.> Isus, jedini posrednik, put je naše molitve; Marija, njegova i naša Majka, potpuno mu je otvorena: ona < pokazuje put > ( Hodoghitria ), ona mu je < Znamen >, prema tradicionalnoj ikonografiji na Istoku i na Zapadu. « ( KKC.,2674 ). Na temelju te jedinstvene Marijine suradnje u djelu Duha Svetoga, Crkve su razvile molitve svetoj Bogorodici, usredotočujući je na osobu Krista koji se očitovao u svojim otajstvima. Kršćani kao djeca Božja upućuju svoje hvale i povjeravaju svoje molbe Isusovoj Majci Mariji zato što ona sada dobro poznaje čovječanstvo i potrebe svakoga čovjeka. Ona je tako združena sa svojim božanskim Sinom Isusom Kristom da svako čašćenje Majke povećava slavu Sina Božjega i otvara riznice ljubavi i milosrđa Očeva prema svima onima koji joj se utječu. To je životno iskustvo Crkve od njezinih prvih početaka pa sve do naših dana. ( Nastavlja se … ) Fra Jakov Ripić, O.F.M. |
7. - CRKVA U ZAJEDNIŠTVU SA MARIJOM
 Zbog Marijine jedinstvene suradnje s Isusom, Božjim Sinom, u djelu Duha Svetoga, Crkva voli moliti u zajedništvu s Djevicom Marijom, da s njom veliča velika djela koja je u njoj Bog učinio i da joj povjeri molitve i hvale. Moleći se Mariji Crkva < veliča> Gospodina zbog < velikih djela > koja je učinio svojoj poniznoj službenici, i po njoj svim ljudima. ( usp. Lk., 1, 46- 55 ). Upućujući joj svoje molbe i hvale djeca Božja izražavaju svoju ljubav i zahvalnost Ocu na daru spasenja koji nam je udijelio u svome Sinu Isusu Kristu rođenom od Marije. A ) - ZDRAVO, MARIJO! To posebno štovanje Marije u Crkvi našlo je povlašteni izraz u molitvi « Zdravo, Marijo ! « Ta molitva « Zdravo, Marijo « ili « Raduj se, Marijo « počinje pozdravom anđela Gabrijela, kojim sam Bog pozdravlja Mariju, buduću Majku svoga jedinorođenoga Sina, Isusa Krista. Crkva se u svojoj molitvi usuđuje preuzeti taj pozdrav Mariji s pogledom koji je Bog svrnuo na svoju poniznu službenicu ( usp.,Lk., 1,48 ), i radovati se istom radošću koju Gospodin u njoj nalazi ( usp. Sef.,3,17 b ). « Zdravo milosti puna, Gospodin s Tobom ! « Te dvije riječi anđeoskog Gabrijelova pozdrava uzajamno se razjašnjavaju. Marija je puna milosti jer je Gospod s njom. Milost kojom je ispunjena jest prisutnost Boga koji je izvor svake milosti. « Raduj se ( … ) Kćeri jeruzalemska ( … ) Gospodin je posred tebe « ( Sef.,3, 14.17 a ). Marija, u koju dolazi da se nastani Gospodin, sama je Kći sionska. Ona je « Kovčeg zavjetni «, mjesto gdje prebiva slava Gospodnja. Marija je « Šator Božji s ljudima « ( Otk. 21, 3 ). « Puna je milosti «, jer je sva predana Bogu koji dolazi nastaniti se u njoj i kojeg će ona darovati svijetu. « Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. « Poslije anđelova pozdrava Crkva usvaja Elizabetin pozdrav. « Napunjena Duha Svetoga « ( Lk. 1, 41 ), Elizabeta je prva u dugom nizu naraštaja koji Mariju proglašuju blaženom: < Blažena ti što povjerova.> ( Lk. 1,45 s. ). Marija je < blagoslovljena među ženama> jer je povjerovala u ispunjenje riječi Gospodnje. Kao što je Abraham svojom vjerom postao blagoslov za B) - SVETA MARIJO!  « Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas. « I mi se divimo s Elizabetom: < Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega ? > ( Lk. 1,43 ). Marija je Majka BOŽJA i Majka naša, jer nam daje Isusa, svoga Sina. Možemo joj povjeriti sve svoje poteškoće, brige i molbe. Ona moli i za nas kao što je molila za sebe: < Neka mi bude po tvojoj riječi. > (Lk. 1, 38 ). Povjeravajući se Marijinoj molitvi, i mi se s njom prepuštamo volji Božjoj: < Budi volja tvoja ! >. « Moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. « Tražeći od Marije da moli za nas, priznajemo se ubogim grešnicima te se obraćamo svoj svetoj kao < Majci milosrđa >. Predajemo joj se < sada >, u današnjici naših života i svakodnevnih tegoba kao i radosti. I tako se naše pouzdanje u Mariju širi da joj već sada prepuštamo < čas naše smrti >. Želimo da bude prisutna u posljednjem času našega života kao na samrti svoga Sina na križu i da nas u času našega prelaska primi kao majka ( usp. Iv. 19, 27 ) i privede svome sinu Isusu, u raj. « Marija je savršena moliteljica ( Orans ), slika Crkve. Kad joj se molimo, s njom prianjamo uz naum Oca, koji šalje svoga Sina da spasi sve ljude. Kao i ljubljeni učenik, uzimamo sebi Isusovu majku ( usp. Iv. 19,27 ), koja je postala majka svih živih. Možemo moliti s njome i moliti se njoj. Crkvena je molitva kao nošena Marijinom molitvom. S njome je sjedinjena u nadi ( L.G, 68 – 69 ). « ( KKC., 2679 ). C ) - KRUNICA ILI RUŽARIJ Srednjovjekovna pobožnost na Zapadu razvila je molitvu krunice ili ružarija, koja vjernom puku zamjenjuje Časoslov. Službeni dokumenat Pape Pavla VI. o Blaženoj Djevici Mariji koja glasi: < Štovanje Marije > ( Marialis Cultus ) naveliko hvali i preporučuje moljenje Svete Krunice. U toj svojoj « enciklici « Papa kaže da je Krunica jednostavno i lagano sredstvo da dođemo do što dublje i osobnije spoznaje Isusa Krista. Krunica je < malo Evanđelje >. Ona je Kristološki usmjerena i ne protivi se liturgiji. Poslije sakramenata, ona spada u najprikladnija sredstva za duhovno i tjelesno zdravlje, jer unosi u naš život vedrinu i smirenost u Bogu, u Kristu i u okrilju njegove i naše Majke Marije. A Ivan Pavao II kaže: « Krunica je molitva čovjeka za čovjeka. Krunica je molitva ljudske solidarnosti. Ona je kolegijalna, zborna molitva vjernika, a odražava duh i nakane prve otkupljenice, Marije, majke i slike Crkve. To je molitva za sve ljude svijeta i povijesti, žive e mrtve, koji su pozvani da zajedno s nama budu Tijelo Kristovo te s njim postanu subaštinici slave Očeve. ( … ) Krunica se uporno obraća onoj koja je najviši izraz čovječanstva u molitvi, uzor Crkve moliteljice i zagovornice koja u Kristu zaziva milosrđe Očevo. Kao što Krist < uvijek živi kao naš zagovornik > ( usp. Hebr. 7,25), tako i Marija stalno na nebu nastavlja svoju misiju majke. U njezinoj molitvi moli svaki čovjek za svakoga čovjeka dok ne bude okrunjen puni brij svetih ( L. G., 62.). Kada se molimo Mariji, zazivamo je da bude duž cijeloga našega sadašnjeg života, a nadasve u onom odlučujućem času za našu vječnu sudbinu, za čas < smrti naše >. Krunica je molitva koja ukazuje na perspektivu Kraljevstva Božjega i usmjeruje ljude da prime plodove otkupljenja. « ( Ivan Pavao II, Angelus, 2.listopada 1983. ). To je molitva djece Božje svojoj zajedničkoj Majci Mariji. Stoga Mariju treba da iz dana u dan sve više štujemo i da joj se molimo da nas same učini valjanim borcima protiv duha zablude, grijeha i zloće, da se umijemo boriti oružjem Evanđelja, t.j. Križem Kristovim i RIJEČJU Božjom. Zato, kako kaže papa Pavao VI.: « Ne preostaje nam drugo nego da krunicu vratimo u svoje ruke, jer ona u našim rukama više znači za mir, sreću naših obitelji i čitavog čovječanstva nego bilo kakva diploma ili bilo kakvo oružje.» I za nas, u našem narodu i u Crkvi našega hrvatskoga naroda, ne bi trebalo boljeg oružja protiv sila zla koje su se sručile na sve nas i na našu Domovinu. Nikad se u našem hrvatskome narodu nije izgubilo iskreno štovanje Majke Božje Marije, pa ni moljenje KRUNICE. ( Nastavlja se … ) Fra Jakov Ripić, O.F.M. Mihanovića, 6 HR – 43.000 BJELOVAR |
8. - MOLITVA GOSPODNJA: «OČE NAŠ… «
 Bog nije samo Stvoritelj ljudi, nego ga kršćani zovu i svojim Ocem. Tu istinu naše vjere nam je otkrio sam jedinorođeni Očev Sin Isus Krist. « Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim prestade, reče mu jedan od učenika: < Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike >» ( Lk, 11,1 ), Kao odgovor na tu molbu, Gospodin povjerava učenicima i svojoj Crkvi temeljnu kršćansku molitvu: « Oče naš … «. Sveti Luka donosi kraći tekst ove Gospodnje Molitve ( pet prošnji ). « Kad molite,- reče Isus -, govorite: < Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast! « ( Lk. 11,1 -4 ). Dok liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (sedam prošnji). « Vi, dakle, - reče Isus -, ovako molite: < Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga! « ( Mt. 6, 9- l3. ). Zatim je već vrlo rano, u bogoslužju Crkve bio običaj da se Molitva Gospodnja zaključi doksologijom: hvalom i slavom. U spisu Didache' glasi: « Jer tvoja je moć i slava u vjekove « ( Didache'¨,8,2 ). Apostolske uredbe dodaju na početku doksologije riječi «kraljevstvo». ( Constitutiones Apostolicae,7,24,l ). I taj se oblik danas upotrebljava u ekumenskoj molitvi. Bizantska predaja poslije «slave» dodaje: « Oca i Sina i Svetoga Duha «. Rimski misal proširuje posljednju prošnju izričitim spomenom iščekivanja «blažene nade» (Tit.2,13) i dolaskom Isusa Krista Gospodina našega. Slijedi poklik zajednice koji preuzima doksologiju Apostolskih uredaba: « Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć «. Ova završna doksologija, uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslava njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje. I to je ponavljanje onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao u nebeskoj liturgiji.(usp.Otk.1,6;4,11;5,13). Knez ovoga svijeta lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: Kraljevstvo, moć i slavu. (usp. Lk.4,5-6) Krist, Gospodin, vraća ih svom i našem Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačno dovršeno otajstvo spasenja i Bog bude sve u svima.(usp. 1Kor.15,24-28). I na kraju molitve riječ: Amen - «Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja» (Tertulijan, De oratione,1.). Kad nam je Gospodin Isus Krist predao ovaj oblik molitve, dodao je: «Ištite i dat će vam se».(Lk.11,9). Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva kršćanstva. Stoga nakon što je pokazao kako su Psalmi glavna hrana kršćanske molitve i kako se slijevaju u prošnju Očenaša, svet Augustin zaključuje: «Pretražite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da nećete ništa naći što ne bi bilo sadržano u Gospodnjoj molitvi». (Sv. Augustin, Epistulae, 130,12,22; PL.33,502.). « Sva Pisma ( Zakon, Proroci i Psalmi ) ispunjena su u Kristu. (usp.Lk.24,44). Evanđelje je ta « Radosna vijest «. Njen prvi navještaj sažeo je sv. Matej u Govoru na gori (usp. Mt.5-7). Molitva Očenaša pak u središtu je tog navještaja. U tom okviru nalazi objašnjenje sva- ka prošnja molitve koju nam je Gospodin predao». (KKC.,2763). A sveti Toma Akvinski kaže: « Očenaš je najsavršenija molitva (…). U njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti. Tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje» ( Summa Theologiae,II-II,83,9 ). « Govor na gori je nauk života. Očenaš je molitva, ali u jednom i u drugom Duh Gospodnji daje novi oblik našim željama, tim nutarnjim snagama koje nam pokreću život. Tom novom životu Isus nas uči svojim riječima i poučava nas da ga ištemo molitvom. Od ispravnosti našeg moljenja ovisit će ispravnost življenja u njemu.» (KKC., 2764). Ta molitva koja nam dolazi od Isusa doista je jedinstvena: ona je « Gospodnja «. S jedne strane, riječima ove molitve jedinorođeni Sin Božji predaje nam riječi koje je njemu dao Otac (usp. Iv.17,7). On je učitelj naše molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Riječ, On u svom čovječjem srcu poznaje potrebe svoje braće i sestara ljudi i objavljue nam ih. On je uzor naše molitve. « Međutim, Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanički ponavljamo. (usp. Mt.6,7;1Kor. 18,26-29). Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po riječi Božjoj, Duh Sveti je onaj kiji uči djecu Božju da mole svoga Oca. Isus nam ne daje samo riječi naše sinovske molitve, nego nam istodobno daje i Duha po kojem ove riječi postaju u nama «duh i život». (Iv.6,63). Štoviše, dokaz i mogućnost naše sinovske molitve jest to što je Otac « odaslao u srca naša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! « (Gal.4,6 ). Budući da molitva izlaže naše želje pred Bogom, to je isti « Onaj koji proniče srca «, Otac, koji « zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.»(Rim. 8,27). Molitva Ocu našemu uključuje se u otajstvo poslanja Sina i Duha.» (KKC.,2766.). Taj nerazdvojivi dar riječi Gospodnjih sadržanih u Očenašu i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika oživljuje, Crkva je primila i živjela od svojih početaka. Tako su prve kršćanske zajednice, umjesto «Osamnaest blagoslova» uobičajenih u židovskoj pobožnosti, «tri puta na dan» molile molitvu Gospodnju. (usp. Didache' 8,3 ). Sveti Ivan Zlatousti kaže: «Gospodin nas uči da zajednički molimo za svu našu braću. On ne kaže prema Apostolskoj predaji, čvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi. U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih časova Božanskog časoslova. Njeno crkveno obilježje dolazi do punog izražaja u trima sakramentima uvođenja u kršćanstvo. « U Krstu i Potvrdi predaja (traditio) Molitve Gospodnje znači novo rađanje za božanski život. Budući da je kršćanska molitva govor Bogu Božjom riječju, oni koji su Iznad svega u euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se očituje njen pun smisao i učinkovitost. Smještena između euharistijske molitve (anafore) i pričesti, s jedne strane obnavlja sve prošnje i zazive izrečene tijekom epikleze,i s druge, kuca na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pričest predokus. « U Euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje također eshatonsko obilježje svojih prošnji. Ona je izrazita molitva Iz te nepokolebljive vjere u Boga OCA izvire nada koja prožima svaku od sedam prošnji Očenaša. One su izražaj jecanja sadašnjeg vremena, vremena strpljivosti i iščekivanja u kojemu se «još ne očitova što ćemo biti» (1Iv.3,2). EUHARISTIJA i «OČE naš…» smjeraju Gospodnjem dolasku «dok On ne dođe»(1Kor.11,26). Fra Jakov Ripić, O.F.M. |
9. - «OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA…«
 Pred Božjim veličanstvom i svetošću čovjek uvijek osjeća strah zbog svoje slabosti i grešnosti. Tako pred gorućim grmom Mojsiju je rečeno: « Ne prilazi ovamo. Izuj obuću s nogu.» ( Izl. 3,5 ). Zato sv. Petar Krizolog kaže: «Svijest koju mi imamo o svom stanju robova vratila bi nas pod zemlju, naše zemaljsko biće raspalo bi se u prašini, da nas autoritet samoga našega Boga i Duh njegova Sina ne potiče da izustimo ovaj poklik: «Abba, Oče !» ( Rim. 8,15 ). (…) Kad bi se nemoć jednog smrtnika usudila Boga nazvati svojim Ocem, ako ne samo onda, kad je nutarnji čovjek prodahnut Snagom odozgor ?» (Sermones,7l; PL 52,401 CD). Stoga ovaj prag Božje svetosti i udaljenosti od čovjeka mogao je prijeći samo Isus Krist. On koji «pošto je očistio grijehe» (Heb.l,3), vodi nas pred lice Očevo: «Evo, ja i djeca koju mi Bog dade» (Heb.2,13). Zato, u rimskoj liturgiji euharistijska je zajednica pozvana, snagom Duha Svetoga, da moli «Oče naš … ) sinovskom smjelošću. Ta snaga Duha Svetoga koja nas uvodi u Molitvu Gospodnju izražena je u bogoslužju Istoka i Zapada lijepim, tipično kršćanskim izrazom: parrhesia, odnosno iskrena jednostavnost, sinovsko pouzdanje, radosna sigurnost, smjerna odvažnost, izvjesnost da smo ljubljeni (usp.3,12;Heb.3,6;4,16;1Iv.2,28;3,21;5,14 ). Prije nego učinimo svojim ovaj početni zanos Gospodnje molitve: « Oče naš …» nije suvišno ponizno očistiti srca od nekih krivih predođžbi « ovoga svijeta». Poniznost čini da uvidimo da «nitko ne pozna Oca doli Sin, i onaj kome Sin hoće objaviti», tj. «maleni» (Mt. 25-27.). Moliti Oca znači ući u njegovo otajstvo,onakvo kakvo jest i kakvo nam je Sin objavio. Mi kršćani možemo zazivati Boga kao «Oca» jer nam je to sami Bog po svome Sinu Isusu Kristu, koji je postao čovjek, objavio i jer nam to objavljuje njegov Duh Sveti. Ono što čovjek ne može pojmiti, a niti anđeoske sile prozrijeti, to jest osobni odnos Sina prema Ocu, to Duh Sveti objavljuje nama kršćanima, nama koji vjerujemo da Isus jest Krist i da smo rođeni od Boga snagom Duha Svetoga u Krštenju. « Kad molimo Oca, u zajedništu smo s njim i njegovim Sinom Isusom Kristom (usp.1Ivan,5,19,). Tada ga poznajemo i priznajemo s uvijek novim udivljenjem. Prva riječ Gospodnje molitve, prije nego zamolba, jest blagoslov klanjanja. Slava je Božja da ga priznajemo « Ocem «, pravim Bogom. Zahvaljujemo mu što nam je objavio svoje ime, dao da to vjerujemo i što se nastanio u nama svojom prisutnošću». (KKC.,2781). Mi se možemo klanjati Ocu, jer nas je nanovo rodio za svoj život posinjujući nas kao svoju djecu u jedinorođenome Sinu svome Isusu Kristu. Krštenjem nas Bog pridružuje Tijelu svoga Krista, a pomazanjem svoga Duha, koji se od Glave –Krista izlijeva na udove, čini nas «kristima» - pomazanicima. Novi čovjek koji je snagom Duha Svetoga nanovo rođen u Krštenju i milošću vraćen Bogu svome, ponajprije kaže «Oče», jer je postao Sin. I tako, objavljujući nam Oca, Molitva Gospodnja objavljuje nas nama samima (usp. G.S., 22). A sv. Ambrozije ovako piše: «O, čovječe, nisi se usuđivao podignuti lice prema nebu, nego si svoj pogled obarao prema zemlji, i iznenada si primio milost Kristovu: oprošteni su ti svi grijesi tvoji. Od zlog sluge postao si dobri sin … Podigni stoga, oči prema Ocu, koji te je otkupio po svom Sinu i reci: «Oče naš» (…). Ali ne traži sebi nikakvu povlasticu. On je na osobit način Otac samo Krista, dok je svima nama samo zajednički, jer samo je njega rodio, nas je, naprotiv, stvorio. I ti milošću reci Oče naš, da zaslužiš biti njegov sin «. (De Sakramentis,5,l9:PL.16,450 C). Taj čisti dar posinjenja Očeva zahtjeva s naše strane trajno obraćenje i novi život u Bogu. Molitva našem nebeskom Ocu mora u nama stvarati dva temeljna raspoloženja: želju i volju da mu sličimo. Stvoreni smo na Božju sliku, milošću Kristovom nam je vraćena sličnost s Ocem i mi toj milosti moramo odgovarati živeći u ljubavi i prijateljstvu s Bogom. Sv. Ciprijan Kartaški kaže: «Moramo imati na pameti i znati: kad Boga zovemo «oče naš», moramo i živjeti kao sinovi «Božji» (De oratione dominica, 11: PL. 4,526 B). A sv.Ivan Zlatousti nadodaje»: «Ne možete zvati svojim Ocem Boga svake dobrote, ako vam srce ostane okrutno i neljudsko, jer u tom slučaju nemate više u sebi obilježje dobrote Oca nebeskog».(Homilia in illud «Augusta est porta» et de oratione Domini: PG. 51,44B). Stoga sv. Grgur Nisenski savjetuje: «Treba neprestano promatrati ljepotu Očevu i njome prožimati svoju dušu.» (Homiliae in orationem dominicam,2;PG.44, 1148B. Prema tome srce ponizno i pouzdano čini da «postanemo kao djeca» (MT.18,3) Božja, jer se Otac objavljuje «malenima» (Mt, 11, 25). «To je pogled na Boga samoga, veliki oganj ljubavi. Duša tu počiva i uranja u svetu ljubav, te razgovara s Bogom kao sa svojim vlastitim Ocem, sasvim jednostavno, u nježnosti posve osobite pobožnosti».(Sv. Ivan Kasijan, Cilletiones,9, 18; PL. 49,778 C.). Sv. Augustin kaže: «Oče naš: ovo ime pobuđuje u nama istodobno ljubav, žar u molitvi,(…) a i nadu da ćemo zadobiti ono što molimo. (…). Što može, naime, on odbiti molitvi svoje djece, kad im je već prije dopustio da budu njegova djeca ?(De sermone Domini in monte,2,4,16:Pl. 34,1276). A) - «OČE NAŠ« Oče «naš» odnosi se na Boga: Oca. Ta riječ glede nas ne izražava nikakvo posjedovanje, nego sasvim novi odnos naš prema Bogu. Kada mi kršćani kažemo Oče «naš», mi priznajemo prije svega da su se sva obećanja ljubavi naviještena po prorocima ispunila u novom i vječnom Savezu. U Božjem Sinu Isusu Kristu postali smo «njegov» Narod, a On je odsad «naš» Bog. Taj novi odnos uzajamne pripadnosti udijeljen nam je kao čisti dar. I na tu «milost i istinu», koje su nam darovane u Isusu Kristu (Iv.1,17), moramo odgovoriti ljubavlju i vjernošću. « Moleći Oče Samo je jedan Bog, a Ocem ga priznaju oni koji su, po vjeri u njegova jedinorođenoga Sina, nanovo rođeni vodom i Duhom Svetim u Krštenju.(Iv,3,5;1Iv.5,1). Crkva jest to novo zajedništvo Boga i ljudi. Sjedinjena s jedinorođenim Sinom Božjim Isusom Kristom koji je postao «prvorođenac među mnogom braćom» (Rim.8,29), Crkva je u zajedništvu s jednim te istim Ocem, u jednom te istom Duhu Svetome (usp.Ef. 4,4-6). Moleći «Oče naš», svaki krštenik moli u tom zajedništvu. «U mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.» ( Dj., 4,32.). Zato usprkos podjelama kršćana molitva «Oče naš…» ostaje opće dobro i hitan poziv svim kršćanima za jedinstvom. U zajedništvu s Kristom po vjeri i krštenju, kršćani moraju sudjelovati u Isusovoj molitvi za jedinstvo njegovih učenika. Kršćani ne mogu moliti «Oče naš» ako pred njega ne donose sve one za koje je Bog svoga ljubljenoga Sina Isusa Krista predao smrti. Kao što je Božja ljubav bezgranična, takva mora biti i naša molitva (usp. Nostra Aetate,5) Molitva «Oče naš…» otvara nas obzorima njegove ljubavi očitovane u Kristu Isusu: moliti sa svima i za sve ljude koji ga još ne poznaju, da budu sabrani u jedno.(Iv.ll,52). Ta božanska skrb za sve ljude i sve stvorenje nadahnjivala je velike molitelje Crkve. Ista skrb mora širiti i našu molitvu u beskrajna prostranstva ljubavi ,kad god se usudimo reći: «Oče naš». B) - « OČE NAŠ, KOJI JESI NA NEBESIMA Taj biblijski izraz «koji jesi na nebesima» ne označava mjesto ili prostor, nego način bitka Božjega. Isto tako ne označava niti Božju udaljenost, nego njegovo veličanstvo. Naš nebeski Otac nije negdje «drugdje», nego je «iznad svega» što o njegovoj Svetosti možemo mi i zamisliti. I upravo jer je Bog triput Svet, «naš Otac» je veoma blizak smjernu i skršenu srcu. On je prisutan u srcu pravednika. Zato sv. Augustin kaže: « S pravom se ove riječi : < Oče naš, koji jesi na nebesima> odnose na srca pravednika, gdje Bog prebiva kao u svom hramu. Zato će onaj koji moli željeti da onaj koga zaziva prebiva u njemu.» ( De sermone Domini in monte, 2,5,17: PL. 34, 1277.). Nebo, kuća Očeva, istinska je domovina kojoj težimo i kojoj već pripadamo. Sv. Ciril Jeruzalemski piše: « Simbol «nebesa» upućuje također i na otajstvo Saveza između Boga i njegova Naroda koje živimo dok molimo: «Oče naš …». Bog jest na nebesima: to mu je prebivalište. A «kuća Očeva» jest «naša domovina». Istočni grijeh nas je prognao iz «zemlje Saveza» (usp. Post. 3) s Bogom. A obraćenje srca Bogu vraća nas k Ocu «koji je na nebesima (Lk. 15.18.21). Međutim, u Kristu Isusu su nebo i zemlja pomireni (usp.Iz.45,8;PS.85,12), jer je Sin «sišao s nebesa» sam i svojim Križem, Uskrsnućem i Uzašašćem «na nebesa», vraća zajedno sa sobom i nas k Ocu (usp. Iv.12,32;14,2-3;16,28;20,17;Ef. 4,9-10;Heb. 1,3;2,¸13). «Kad Crkva moli «Kršćani su u tijelu, ali ne žive po tijelu. Žive na zemlji, ali su građani neba,» (Poslanica Diognetu,5,8-9). Molitva Ocu našemu mora u nama povećati želju da mu budemo slični, a srce da nam bude ponizno i pouzdano u Boga. fra Jakov Ripić, O.F.M. |
10. - SEDAM PROŠNJI »MOLITVE GOSPODNJE«
 Pošto smo se u molitvi «Oče naš…» stavili u prisutnost Boga našega Oca, da mu se poklonimo, da ga ljubimo i blagoslovimo, Duh posinstva: Duh Sveti daje da se iz naših srdaca uzdigne sedam prošnji, sedam blagoslova prema nebu. Prve tri prošnje, većma blagoslovne, privlače nas slavi Očevoj, dok četiri zadnje prošnje, kao putovi prema njemu, njegovoj milosti prikazuju našu bijedu. Prvi skup prošnji vodi nas k Bogu, našem Ocu: « Oče naš… Sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje, Budi volja Tvoja …» Ljubavi je vlastito da prvo misli na onoga koga ljubi. U svakoj od tih triju molbi, ne spominjemo sebe, već smo obuzeti istom «žarkom željom», pa i «tjeskobom» ljubljenoga Sina Božjega za slavu Očevu (usp, Lk.22,14; 12,50). Ove tri molbe: «Sveti se…. Dođi ... Budi …» već su uslišane u žrtvi Krista Spasitelja. No, sada su upravljene s nadom u konačno ispunjenje, budući da Bog još nije sve u svima (usp. 1Kor.,15,28). Prve tri prošnje jačaju nas u vjeri, ispunjaju nadom i zapaljuju ljubavlju. Kao stvorovi i k tome grešnici, moramo moliti za sebe, za Crkvu i za svijet. Jer po imenu svoga Krista i po kraljev-stvu svoga Svetoga Duha, naš Otac ostvaruje svoj naum spasenja za nas i za cijeli svijet. Drugi skup prošnji odvija se u tonu nekih euharistijskih epikleza: prinos je naših iščekivanja i privlači pogled Oca milosrđa. Ove prošnje uzlaze od nas i tiču se nas sada, na ovome svijetu: «Kruh naš….daj nam…otpusti nam…ne uvedi nas…izbavi nas…». Četvrta i peta molba odnose se na naš život, kao takve: ili da ima hrane, ili da bude liječen od grijeha. Zadnje dvije prošnje odnose se na našu borbu za pobjedu dobra nad zlom i Života nad smrću. To je borba molitve u duši i srcu vjernika. A ) -- «SVETI SE IME TVOJE« U odlučujućim trenucima svoga nauma spasenja, Bog objavljuje svoje ime ljudima. Ali On ga objavljuje dovršavajući svoje djelo spasenja čovjeka. To se djelo spasenja, međutim, za nas i u nama ostvaruje, samo ako se ime njegovo posvećuje po nama i u nama. Već od prve prošnje našem Ocu uronjeni smo u najdublju tajnu njegova Božanstva i u dramu spasenja čovječanstva. Iskati da se Očevo ime «sveti» uključuje nas u dobrohotni Božji naum «što ga je prije zasnovao», «da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi» (usp. Ef. 1,9.4). Riječ «Sveti se…» ne smije se ovdje uzeti u uzročnom smislu: jer samo Bog posvećuje i čini svetim, nego u smislu uvažavanja; priznati svetim, ophoditi na svet način. Zato se u klanjanju takvo zazivanje shvaća kao pohvala i zahvala (usp. Ps. 111,9;Lk. 1,49). Ovoj nas je prošnji Isus naučio kao želji; to je molitva, želja i iščekivanje, u čemu su zauzeti Bog i čovjek. Božja svetost je nedokučiva srž njegove vječne tajne. Ono što je od nje očitovano u stvaranju i povijesti čovjeka i svijeta sveto Pismo naziva SLAVA BOŽJA, izražavanje njegova Veličanstva (usp. Iz. 6,3; Ps. 8.). Stvarajući čovjeka «na svoju sliku, sebi slična» (Post.1,26), Bog ga kruni «slavom» (Ps. 8,6). Ali počinivši grijeh čovjek je lišen «slave Božje» (Rim,3,23). Otada Bog svoju svetost očituje objavljujući i darivajući svoje Ime, da čovjeka obnovi «po slici njegova Stvoritelja» (Kol.3,10). U obećanju datom Abrahamu i potomstvu njegovu i u potpunoj zakletvi (usp.Heb.6,13) Bog zalaže samoga sebe, a da ne otkriva svoga imena. Bog počinje objavljivati svoje ime tek Mojsiju (usp. Izl. 3,14),a očituje ga u očima cijeloga naroda spasavajući ga od Egipćana. «Ogrnu se slavom» (Izl.15,1). Nakon Saveza na Sinaju sklopljena s Izraelcima, ovaj narod je «njegov» narod i on mora biti «sveti narod» (usp.Izl. 19,5-6), jer u njemu prebiva Ime Božje. Međutim, unatoč svetom Zakonu koji sveti Bog opetovano daje svom narodu: «Sveti budite. Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš « ( Lev. 19,2 ) i premda je Gospodin «zbog svog imena» strpljiv, narod se odvraća od Sveca Izraelova i «oskvrnjuje njegovo ime među narodima» (Ez.20;36). Zato su pravednici Staroga Saveza, siromašni povratnici iz izgnanstva i proroci, bili zapaljeni revnošću za Ime Božje. Konačno, u Isusu Kristu nam je ime Svetoga Boga objavljeno i darovano u tijelu, kao Spasitelj.(usp. Mt. 1,21; Lk. 1,3.). Isus nam je objavio ime Božje onim što on Jest, njegovom Riječju i njegovom Žrtvom (usp.Iv. 8,28;17,8; 17,17-19). To je srž Kristove svećeničke molitve: « Oče sveti … za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini» (Iv. 17,19). Budući da On sam «posvećuje» svoje ime (usp. Ez. 20,39; 36,20-21), Isus nam objavljuje također i ime Očevo (usp. Iv. 17,6). I kad je završio svoj VAZAM, Otac mu daje «ime koje je iznad svakoga imena»: «Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca» ( Fil. 2,9-11) U vodi krštenja mi smo oprani, posvećeni i opravdani «u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega» ( 1Kor. 6,11 ). Zato u cijelom našem kršćanskome životu, Otac nas poziva «na svetost» (1Tim.4,7). I budući da je od Oca što smo «u Kristu Isusu, koji nama posta … posvećenje (1Kor. 1, 30), treba radi njegove slave i našega života da njegovo ime bude posvećeno u nama i po nama.To je razlog hitnosti prve prošnje u Molitvi Gospodnjoj: « Sveti se ime Tvoje! « Sv. Ciprijan Kartaški kaže: «Uostalom tko bi mogao Boga posvetiti, kad On sam posvećuje. Ali zato što je sam rekao: «Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve svet» (Lev. 20,26), molimo i tražimo da mi koji smo na krštenju posvećeni ustrajemo u onome što smo počeli biti. I to molimo svaki dan jer danomice griješimo. I zato se moramo očistiti od grijeha neprestanim posvećivanjem…. Utječemo se, dakle, molitvi da ta svetost ostane u nama.» ( De oratione dominica,12;PL. 4,526A-527A ). Dakle, bezuvjetno ovisi od našega života i od naše molitve da Božje ime bude posvećeno među narodima. Sv. Petar Krizolog kaže: « Molimo Boga da posveti svoje ime, jer On svetošću spašava i posvećuje stvaranje … Radi se o imenu koje daje spasenje izgubljenom svijetu, ali molimo da ime Božje bude posvećeno u nama, po našem životu. Ako, naime, živimo pravedno, ime je Božje blagoslovljeno. Ako, pak, živimo nečasno, ime se Božje grdi, prema riječima apostola: « Ime se Božje zbog vas grdi među poganima» (Rim.2,24). Mi, dakle, molimo da zaslužimo biti sveti, kako je sveto ime Boga našega».(Sermones 71: PL. 52,402 A). « Kad kažemo: < Sveti se ime tvoje >, molimo da ono bude posvećeno u nama koji smo u njemu, ali također i u drugima koje milost Božja još čeka, da se uskladimo sa zapovijedi koja nas obvezuje da molimo za sve, čak i za neprijatelje. Evo zašto izričito ne govorimo: « Sveti se ime tvoje < u nama >, jer molimo da to bude u svim ljudima « (Tertulijan, De oratione,3). « Ova prošnja, koja sadrži sve, uslišana je Kristovom molitvom, tako i ostalih šest koje slijede. Molitva Ocu našem, naša je molitva, ako je molimo < u ime > Isusovo. Isus u svećeničkoj molitvi moli: < Oče sveti, sačuvaj ih u svom Imenu, koje si mi dao > (Iv.17,11).» (KKC.,2815). B. ) -- " DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE ! " ISUS NAVIJEŠTA I OSTVARUJE " KRALJEVSTVO BOŽJE " . On svojim učenicima preporučuje da ponajprije traže KRALJEVSTVO BOŽJE, a sve ostalo će im se nadodati . U svojoj molitvi OCU KRIST kaže: " DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE ! " " U Novom Zavjetu riječ < Basileia > može se prevesti < Kraljevstvo> ( apstraktna imenica) ili < kraljevanje> ( pojam djelovanja ) . Kraljevstvo Božje jest prije nas Ono nam se približilo u utjelovljenoj Riječi, naviješteno je u cijelom Evanđelju, došlo je Kristovom smrću i uskrsnućem. Kraljevstvo Božje dolazi od svete Večere i u Euharistiji; ono je među nama. Kraljevstvo će doči u slavi, kad ga Krist preda svome Ocu." (KKC.,2816 ). A sveti Ciprijan Kartaški kaže: " Kraljevstvo Božje može označavati i samoga Krista . Za Njim danomice čeznemo da dođe . Žudimo da Njegov dolazak brzo osvane . Pa kao što je On sam naše uskrsnuće, jer u Njemu uskrsavamo, tako može biti i Božje Kraljevstvo, jer ćemo u Njemu kraljevati . " ( Sveti Ciprijan Kartaški, de oratione dominica,13; PL. 4,527C - 528A ) . Ta čežnja za Kristovim dolaskom jest < Marana tha > ili zov Duha i zaručnice ( Crkve ): < Dođi Gospodine Isuse ! > . Stoga u < Molitvi Gospodnjoj > riječ je ponajprije o konačnom dolasku Kraljevstva Božjega zajedno s Kristovim povratkom . ( Usp. Tit. 2,13 ) . No, ta težnja za Kraljvestvom Božjim ne odvraća Crkvu od njenog poslanja na ovome svijetu . Dapače, Krist potiče Crkvu svojim Duhom na potpuno zalaganje oko ostvarenja toga Božjega Kraljevstva već ovdje na zemlji . Jer od Duhova dolazak je Kraljevstva djelo Duha Gospodnjega, koji < u svijetu djelo Njegovo dovršava i vrši svako posvećenje >( Usp. Gal. 5,16-25 ). < Ta Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome . Da, tko tako Kristu služi, mio je bogu i cijene ga ljudi . Nastojmo stoga promicati mir i uzajamno izgrađivanje ! > ( Rim.1,14 - 19 ). Posljednja vremena, u kojima jesmo, vremena su izlijevanja Duha Svetoga . Otada je zapodjenut odlučujući boj između < tijela i Duha > ( Usp. Gal. 5,16-25 ) . " Razlučivanjem po Duhu, kršćani moraju razlikovati između rasta Kraljevstva Božjega i napretka kulture i društva u kojima djeluju. To razlikovanje nije odvajanje. Čovjekov poziv na vječni život ne poništava, nego mu čini zahtjevnijom zadaću da upotrijebi sve svoje snage i sredstva koja je dobio od Stvoritelja, da u ovom svijetu služi pravdi i miru ". ( KKC., 2820 ) . Sveti Ćiril Jeruzalemski kaže: " Samo čisto srce može sa sigurnošću reći: < Dođi Kraljevstvo Tvoje ! > . Trebalo je biti u Pavlovoj školi da bi se reklo: " Neka, dakle, ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu." ( Rim. 6,12 ). Onaj koji se čuva čistim u svojim djelima, mislima i riječima, može reći Bogu: " Dođi Kraljevstvo Tvoje ! " ( Sveti Ćiril Jeruzalemski, Catecheses mistagogicae, 5,13; PG 33,1120 A ). Ova je prošnja preuzeta i uslišana u isusovoj molitvi ( Usp. Iv.17,17-20 ); koja je prisutna i djelotvorna u Euharistiji . I donosi plod u novom životu prema blaženstvima . ( Usp. Mt. 5, 13-16; 6,24; 7, 12- 13 ) . C) - "BUDI VOLJA TVOJA KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI" U Isusu Kristu, Sinu Božjemu, i to njegovom ljudskom voljom, volja je Oca nebeskoga jednom zauvijek savršeno ostvarena. Ulazeći u svijet Isus kaže: "Evo dolazim, vršiti, Bože, volju Tvoju" (Heb 10,7; Ps 40,7). Samo Isus može reći: "Ja uvijek činim što je Njemu milo." (Iv 8,29). U molitvi svoje smrtne borbe u Getsemanskom vrtu Isus potpuno pristaje uz volju Očevu: "Ali ne moja volja, nego Tvoja volja neka bude." (Lk 22,42). Evo zašto je Isus "sam sebe dao za grijehe naše (....) po volji Božjoj" (Gal 1,4). "U toj smo volji prinosom tijela Isusa Krista posvećeni jednom zauvijek." (Heb. 10,10). Bog nam je "obznanio otajstvo svoje volje, po dobrohotnom naumu svojem što ga je prije zasnovao (...) uglaviti u Kristu - sve na nebesima i na zemlji (...). U Njemu smo i mi predodređeni, po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje" (Ef 1,9 - 11). Stoga mi kršćani ustrajno molimo da se taj dobrohotni naum Božji potpuno ostvari na zemlji, kao što je već ostvaren na nebu. Volja je našega Oca "da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine." (1 Tim 2,3-4). On je "strpljiv (...) jer neće da tko propadne." (2Pt 3.9)- Njegova zapovijed koja obuhvaća sve druge, i koja nam očituje -Njegovu volju, jest: da "ljubimo jedni druge, kao što je On nas ljubio." (Iv. 13-34). Isus "premda (...) Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati." (Heb. 5,8). A koliko većma mi, stvorenja i grešnici, koji smo u njemu postali posinjena djeca Božja, trebamo vršiti volju Očevu. Molimo stoga Oca našega da ujedini našu volju s voljom svoga Sina da vršimo Njegovu volju, nacrt Njegova spoasenja za život svijeta. Mi smo zato u osnovi nemoćni, ali sjedinjeni s Isusom i snagom njegova Svetoga Duha možemo mu predati svoju volju i odlučiti da biramo ono što je njegov Sin uvijek izabrao: činiti što je Ocu milo (usp. Iv 8,29). Prijanjajući uz Krista mi možemo s njime postati jedan duh i tako vršiti Njegovu volju; tako će ona biti savršeno ispunjena na zemlji kao na nebu. Sveti Ivan Zlatousti kaže: "Promatrajte kako nas Isus Krist uči biti poniznima, očitujući nam kako naša krepost ne ovisi samo o našem nastojanju, nego i o milosti Božjoj. On ovdje zapovijeda svakom vjerniku koji moli da to čini općenito za cijelu zemlju. On, naime, ne kaže: "Budi volja tvoja" u meni ili u vama, nego "po svoj zemlji": i to zato da zabluda bude otklonjena, a da tu zavlada istina, da mana bude uništena a "procvjeta krepost, i da zemlja ne bude više različna od neba. "(Sveti Ivan Zlatousti, Homilia in Mathaeum, 195; PG 57,280 B). Svakidašnjom molitvom možemo "razabrati što je volja Božja" (Rim 12,12; Ef 5,17) i dobiti "postojanost da je vršimo" (Heb 10,36). Isus nas uči da se u Kraljevstvo nebesko ne ulazi riječima, nego vršeči "volju Oca mojega koji je na nebesima" (Mt 7,21). A sveti Augustin kaže: "Riječi: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji” možemo još, bez povrede istine, prevesti: »tako u Crkvi kako i u našem Gospodinu Isusu Kristu; tako u Zaručnici s kojom je On zaručen kao i u Zaručniku koji je izvršio volju Očevu«" (De Sermone Domini in monte, 2,6,24: PL: 34,127 ). "Bog uslišava onoga tko vrši njegovu volju" (Iv 8,31). To je snaga molitve Crkve u ime njezina Gospodina Isusa Krista, nadasve u Euharistiji koja je "izvor i vrhunac" svega našega kršćanskoga života. Ona je zajedništvo posredovanja s Presvetom Bogorodicom i svim Svetima koji su bili »ugodni« Gospodinu, jer nisu htjeli drugo doli vršiti Njegovu volju. D) - "KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS" Bog, Otac koji nam daruje život ne može nam ne dati za život potrebnu hranu i sva "odgovarajuća" tvarna (materijalna) i duhovna dobra. U Govoru na Gori Isus naglašava to sinovsko pouzdanje, koje surađuje s providnošću Oca našega (usp. Mt 6, 25-34). On nas ne poziva na pasivnost (usp. 2 Sol 3, 6. 13), nego nas hoće osloboditi svakoga tjeskobna nemira i svake zabrinutosti . Takvo je sinovsko predanje djece Božje. Sveti Ciprijan Kartaški kaže: "Onima koji traže Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, On obećaje dati sve drugo kao dodatak. Sve, naime, pripada Bogu, i onomu koji ima Boga ništa ne nedostaje, ako on sam ne nedostaje Bogu." (Sveti Ciprijan Kartaški, De oratione dominica, 21; PL 4, 534 A). "Kruh naš svagdanji daj nam danas" - lijepo izražava povjerenje djece Božje koja sve očekuju od nebeskoga Oca. "On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravidnima." (Mt 5,45) i sve živo "hrani na vrijeme" (Ps 104, 27). Isus nas uči ovoj molitvi koja, u stvari, našeg Oca nebeskoga slavi, jer ona priznaje koliko je Bog dobar iznad svake dobrote. "Daj nam danas" izraz je i našega saveza s Bogom. Mi smo Božji, a Bog je »naš« i za nas. I ovim »naš« priznajemo ga i kao Oca svih ljudi te ga, solidarni s njihovim potrebama i patnjama, molimo za sve. Međutim, činjenica da ima i onih ljudi koji zbog nedostatka kruha gladuju, otkriva drugu dimenziju (dubinu) ove prošnje Molitve Gospodnje. Drama gladi u svijetu poziva kršćane, koji mole u istini, na djelatnu odgovornost prema braći i sestrama u potrebi. I to kako osobnim ponašanjem, tako i solidarnošću sa cijelom ljudskom obitelji. Ova se prošnja Gospodnje Molitve ne da odvojiti od prispodobe o siromašnom Lazaru (usp. Lk 16,19-31) i o posljednjem sudu (usp. Mt 25,31-46). Novost je Kraljevstva Božjega u tome da ono, kao kvasac u tijestu, mora Duhom Kristovim uzdignuti svu zemlju (usp. II. Vat. Sabor, Apostolicam actuositatem, 5). I mora se očitovati uspostavom pravde u osobnim, društvenim, gospdarskim i međunarodnim odnosima. I ne smije se zaboraviti da nema pravedna ustroja društvenih niti crkvenih struktura bez ljudi koji hoće da budu pravedni. Riječ je o »našem« kruhu, »jednomu« za »mnoge«. Evanđeosko siromaštvo prema blaženstvima jest krepost sudijeljenja: poziva na zajedništvo i dijeljenje tvarnih (materijalnih) i duhovnih dobara; ne prisilom, nego iz ljubavi, da obilje jednih namiri oskudicu drugih (usp. 2 Kor 8, 1-15). Sveti Benedikt kaže: "Moli i radi!" (Pravilo, 20; 48). Treba moliti kao da sve ovisi o Bogu, a raditi kao da sve ovisi o nama ljudima. I kad smo uradili svoj posao, hrana uvijek ostaje dar našega Oca nebeskoga. Potrebno je za nju moliti i zahvaljivati Bogu. To je i smisao blagoslova hrane, odnosno stola u kršćanskoj obitelji. Ova prošnja Gospodnje Molitve i odgovornost koju uključuje, vrijedi za još jednu glad od koje mnogi ljudi trpe. A to je glad njegove Riječi i njegova Duha. "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." (Pnz 8,3;Mt 4,4). Kršćani moraju uložiti sve svoje sile da "siromasima navijeste Evanđelje". Postoji glad na zemlji, "ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje". (Amos 8,11). Zato, izrazito kršćanski smisao četvrte prošnje Molitve Gospodnje odnosi se na Kruh Života. Prihvaćanje Riječi Božje vjerom, primanje Tijela Kristova u Euharistiji (usp. Iv 6,26-58), donosi vječni život svim vjernicima. "Daj nam danas" je također izraz povjerenja u Boga. Gospodin Isus nas tome uči. (usp. Mt 6,34). To nije plod našeg izmišljanja. Budući da se prije svega tiče Božje Riječi i Tijela Njegova Sina, ovo »danas« nije samo ono našega smrtnoga vremena, nego je to Božje Danas. Sveti Ambrozije kaže: "Ako svaki dan primaš kruh, za tebe je svaki dan danas. Ako je Krist tvoj danas, on za tebe uskrišava svaki dan. Kako to? "Ti si Sin moj, danas te rodih" (Ps 2,7). Danas, to jest, kada Krist uskrisava" (De Sakramentis, 5,26; PL. 16,453 A). »Svagdanji« Ova riječ, grčki »epiousios«, ne nalazi se ni na jednom drugom mjestu Novoga Zavjeta. Uzeta u vremenskom značenju, pedagoški povlači ono »danas« da nas utvrdi u povjerenju »bez ograde«. Uzeta u kvalitetnom značenju kazuje ono što je nužno za život i, u širom smisli, svako dobro dovoljno za opstanak. Uzeta u doslovnom smislu (»epiousios«: nadsušni, nadnaravni) riječ neposredno znači Kruh Života, Tijelo Kristovo, »lijek besmrtnosti« bez kojega nemamo života u sebi. Konačno, nadovezano na prethodno, očevidno je nebesko značenje: »ovaj Dan« jest dan Gospodnji, dan Gozbe u kraljevstvu, anticipirane u Euharistiji, koja je predokus Kraljevstva koje dolazi . I zato je prikladno da se euharistijsko bogoslužje slavi »svaki dan«" (KKC 2837.). Sveti Augustin kaže: "Euharistija je kruh naš svagdanji. Osobita krepost ove božanske hrane jest njena ujedinjujuća snaga: ona nas ujedinjuje sa Spasiteljevim tijelom i čini nas njegovim udovima, da bismo mi postali ono što primamo. (...). Ovaj kruh svagdanji su i čitanja koja svaki dan slušate u Crkvi, u himnima koje se pjevaju i koje pjevate. Sve nam je ovo nužno na našem zemaljskom hodočašću." (Sermones, 57,77: PL 38,389). A sveti Petar Krizolog nadodaje: "Nebeski nas Otac potiče da, kao djeca neba, molimo za Kruh nebeski. Krist »sam je taj kruh, posijan u Djevicu, uzrastao u tijelu, oblikovan u muci, ispečen u peći groba, čuvan u Crkvi, donesen na oltare, svaki dan daje vjernicima nebesku hranu." (Sermones, 71: PL 52,402 D). Stoga je potrebno jesti ovaj »svagdanji« Kruh Života da bi mogli imati vječni život u sebi. E) - "OTPUSTI NAMA DUGE NAŠE KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM" "Oče naš ..." smo počeli sa smionim pouzdanjem u Boga. Moleći nebeskoga Oca da njegovo ime bude posvećeno, molili smo ga da i mi budemo sve posvećeniji. No, iako smo na Krštenja obučeni u haljine milosti Božje (odnosno posvetne milosti), mi ne prestajemo griješiti i odvraćati se od Boga. Sada se, ovom molitvom: "Otpusti nam duge naše" kao rasipni sin (usp. Lk 15, 11- 32) vraćamo k njemu i, kao carinik (usp. Lk 18,13) priznajemo se grešnima pred njim. Naša molba počinje s "priznanjem", kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo milosrđe. Naša je nada izvjesna, jer u njegovu Sinu "imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha" (usp. Kol 1,14; Ef. 1,7). Djelotvoran i nesumnjiv znak njegova praštanja nalazimo u Sakramentima Crkve (usp.Mt 26,28; Iv 20,23). Međutim, ta bujica milosrđa Božjega ne može prodrijeti u naše srce i u našu dušu, sve dok mi ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedijeljiva. Mi ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo (usp. 1 Iv 4,20). Ako mi odbijamo oprostiti braći i sestrama, naše se srce zatvara ljubavi i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu. Priznanjem svojih grijeha naše se srce otvara Božjoj milosti i ljubavi. Ova je prošnja u "Oče naš-u" toliko važna da je jedina kojoj se Gospodin vraća razlažući je u Govoru na Gori (usp. Mt 6,14 - 15; 5,23-24; Mk 11,25). Čovjeku je nemoguće udovoljiti ovom mučnom zahtjevu otajstva Saveza s Bogom bez posebne milosti Božje. No, "Bogu je sve moguće!" F.)- "KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM" Ovaj "kako" nije jedini u Isusovu nauku. "Budite dakle savršeni, »kako« je savršen Otac vaš nebeski" (usp. Mt 5,48), "budite milosrdni »kako« je Otac vaš nebeski milosrdan" (usp. Lk 6,36). "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge »kako« sam ja ljubio vas" (usp. Iv 13,34). Nemoguće je opsluživati Gospodinovu zapovijed ljubavi, ako to biva samo izvanjskim oponašanjem našega božanskoga uzora Isusa Krista. Ovdje je, pak, riječ o životnom udijelu u Svetosti, Milosrđu i Ljubavi Boga našega, koje provire iz dubine srca. Samo Duh Sveti koji je naš »život« (usp. Gal 5,25), može učiniti našim iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu (usp. Fil 2,1.5). Tada postaje moguće to jedinstvo praštanja: "Praštajući jedni drugima »kao što« i Bog u Kristu nama oprosti" (Ef. 4,32). "Tako zaživljuju Gospodnje riječi o praštanju, toj ljubavi koja ljubi sve do kraja (usp. Iv 3,1). Prispodoba o nemilosrdnom sluzi, koja zaokružuje Gospodinov nauk o crkvenom zajedništvu (usp. Mt 18,23 - 35), završava ovim riječima: »Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu«. Sve se veže i razvezuje tu u »dubini srca«. Nije u našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetome pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje okrećući uvredu u zagovor." (KKC 2843). Zato Bog ne prima žrtve od zavađenog čovjeka, već mu nalaže da se vrati od oltara i prije se pomiri s bratom. Bog može biti umiren i umilostivljen samo miroljubivim molitvama. Žrtva Bogu ugodna je naš mir i bratska sloga i puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga. Isus od svojih učenika traži da njihova molitva ide do opraštanja neprijateljima. Upravo takva molitva preobražava učenika suobličujući ga njegovu Učitelju. Opraštanje je vrhunac kršćanske molitve. Stoga samo srce čovjeka, usklađeno s Božjom samilošću, može primiti dar molitve. Opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od mržnje i grijeha. Nekadašnji i današnji mučenici vjere daju to Isusovo svjedočanstvo. Opraštanje je osnovni uvjet pomirenja (usp. 2 Kor 5-18,21) kako djece Božje s njihovim Ocem tako i ljudi međusobno (usp. Ivan Pavao II., Enciklika: Dives in misericordia, 14). "Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite" (Rim. 13,18). Zajedništvo Presvetoga Trojstva je izvor i mjerilo istinitosti svakog suodnosa među ljudima. Ono se živi u molitvi, osobito u Euharistiji (usp. Mt. 5,23-24). G. ) - "NE UVEDI NAS U NAPAST!" Ova prošnja u molitvi "Oče naš..." seže u korijen prethodne prošnje, jer su naši grijesi plod pristanka na napast. U ovoj prošnji molimo našega Oca nebeskoga da nas "ne uvede u tu napast". A to znači da mi molimo nebeskoga Oca da nam "ne dopusti unići u napast" (usp. Mt 26-41) i da "ne dopusti da podlegnemo napasti". "Bog ne može biti napastovan na zlo i ne napastuje nikoga" (Jak 1,13). Naprotiv, Bog nas želi od napasti osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu "između tijela i Duha". Ova prošnja moli od Boga Duha razlučivanja i jakosti. Upravo Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje i napasti. Kušnja je nužna za rast unutarnjeg čovjeka (usp. Lk 8,13-15; Dj 4,22; 2Tim 3,12), što vodi k " rokušanoj kreposti" (Rim 5, 3-5). Dok napast vodi u grijeh i smrt (usp. Jak 1,14-15). Moramo također razlikovati što je "biti napastovan", a što je "pristati na napast". Konačno, dar razlučivanja kušnje od napasti, razobličuje varku same napasti. Prividno, ponuda je napasti "dobra, zanimljiva za oči i poželjna" (Post 3-6), a ustvari, plod joj je smrt. Bog ne želi nametnuti dobra ljudima. Bog želi slobodne ljude i odgovorne za svoja djela. U to smisli napast je korisna. Nitko osim Boga, čak ni mi sami, ne zna što je naša duša primila od Boga. To nam otkriva kušnja. Tako nas kušnja uči da upoznamo sami sebe i na taj način otkrijemo svoju bijedu. Time nas kušnja primorava da zahvalimo za dobra koja nam je Bog dao i napast otkrila. "Ne ući u napast" uključuje odluku srca čovjeka. "Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (...). Nitko ne može služiti dvojici gospodara" (Mt 6,21.24). Ako mi pristajemo uz Duha Svetoga, Otac će nam dati snagu da pobijedimo napast. "Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo" (Gal 5,25) "Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati" (1Kor 10,13). Međutim, ta borba i pobjeda nad napašću nisu moguće bez molitve i Božje pomoći. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika na početku (usp. Mt 4,1-11) i u završnoj borbi svoje agonije (usp. Mt 26,36-44). Ovom prošnjom našem Ocu da nas "ne uvede u napast", Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. Zato nas Isus poziva na budnost srca (usp. Mk 13,9.23.33-37;14,38; Lk 12,35-40). Budnost je čuvarica srca. Isus moli Oca da nas "čuva u svome imenu" (Iv 17-11). Duh Sveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost (usp. 1Kor 16,13; Kol 4,2; 1Sol 5,6; 1Pt 5,8). Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu šutnju naše zemaljske borbe, odnosno na času naše smrti. Ona moli i ustrajnost do kraja. "Evo dolazim kao tat. Blažen onaj koji bdije" (usp. Otk 16,15). Zato se mi kršćani utječemo za pomoć Mariji, Majci Isusovoj i našoj govoreći: "Moli za nas grešnike sada i na času smrti naše. Amen!" (Molitva: Zdravo Marijo...). H.) - "NEGO IZBAVI NAS OD ZLA" Zadnja prošnja našem nebeskom Ocu također se nalazi u Isusovoj molitvi: "Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih čuvaš od Zloga" (Iv. 17,15). "U ovoj molbi, zlo nije apstrakcija, nego označava osobu, Sotonu, Zloga, anđela koji se protivi Bogu. »Đavao« (dia-bolos; onaj koji se isprečuje), jest onaj koji »hoće spriječiti« Božji naum i njegovo »djelo spasenja« ostvareno u Kristu". (KKC 2851.). "Sotona, zavodnik svega svijeta " (Otk 12,9) bijaše "čovjeko-ubojica od početka (...), "lažac i otac laži" (Iv 8,44). Po njemu su grijeh i smrt ušli u svijet, a njegovim konačnim porazom sve će stvorenje biti "oslobođeno od grijeha i smrti" (IV. Euharistijska molitva). Ova prošnja Molitve Gospodnje odnosi se na svakoga od nas osobno, no uvijek smo »mi« koji molimo u zajedništvu sa cijelom Crkvom i za oslobođenje cijele ljudske obitelji. Molitva Gospodnja neprestano nas otvara obzorima nauma spasenja Božjega ljudi. Naša ljudska međuovisnost u drami grijeha i smrti postaje solidarnost u Tijelu Kristovu, u »općinstvu svetih« (Ivan Pavao II., Reconciliatio et paenitentia, 16). "Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi, nego Rođeni od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče. Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod vlašću Zloga" (1 Iv. 5,18-19). Tko se pouzdaje u Boga ne boji se Đavla. "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas" (Rim, 8,31). Pobjeda nad Sotonom »knezom svijeta« (Iv. 14,30) izvojevana je jednom zauvijek u Času u kojem se Isus dragovoljno predao u smrt da nam dadne svoj život. Tada je nastao sud ovome svijetu i knez ovoga svijeta, Sotona, "izbačen je van" (Iv. 12,31). Sotona stade "progoniti Ženu" (usp. Otk 12, 13-16), ali je ne može uhvatiti. Nova Eva, Spasiteljeva Majka Marija, »puna milosti« Duha Svetoga, oslobođena je od grijeha i raspadljivosti smrti (Bezgrešno začeće Bl. Vazda Djevice Marije, i Uznesenje Presvete Bogorodice Marije na nebo). "I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva" (Otk 12, 17). Zato Duh i Crkva mole: "Dođi, Gospodine Isuse" (Otk 22, 17- 20). Kristov će nas dolazak osloboditi od tiranije Zloga. Moleći da budemo oslobođeni od Zloga, molimo ujedno da budemo oslobođeni od svih zala, sadašnjih, prošlih i budućih, kojih je Sotona tvorac ili poticatelj. Ovom zadnjom prošnjom Molitve Gospodnje, Crkva donosi pred Oca nebeskoga svu bijedu svijeta. S oslobođenjem od zala koja satiru čovječanstvo, Crkva moli dragocijeni dar mira i milost postojanog iščekivanja Kristova povratka. Moleći tako, u poniznosti vjere, Crkva predostvaruje okupljanje svih i svega pod Glavu onoga koji ima "ključ Smrti i Podzemlja" (Otk. 1,18). On je "Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar" (Otk. 1,8). "Izbavi nas, molimo Gospodine, od svih zala; daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda, čekajući blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista" (Rimski misal, Embolizam). Završna doksologija: "Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć",uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslava njegova Imnena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje. I to ponavljanje je onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao i u nebeskoj liturgiji. Knez ovoga svijeta, Sotona, lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: kraljevstvo, moć i slavu. (usp. Lk 4,5-6) . Krist Gospodin vraća ih svome i našemu Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačno dovršeno otajstvo spasenja i Bog bude sve u svima (usp. 1 Kor 15-24- 28). "Na kraju molitve ti kažeš: Amen, naglašavajući tim Amen, što znači »neka bude« (usp. Lk 1,38), ono što sadrži molitva kojoj nas je Bog naučio" (KKC 2856). Fra Jakov Ripić,O.F.M. |
25.10.2010., ponedjeljak
SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE
|
I. UVOD U SAKRAMENTE 1. VJERA U ISUSOVE RIJEČI I DJELA  Vjera je iskonska ljudska potreba svakoga čovjeka. U ljudima postoji neka stupnjevitost na putu vjere: vjera u stvar, vjera u čovjeka, i na kraju, vjera u Boga. Tako možemo reći da postoji prirodna, svakom čovjeku svojstvena vjera, ali i ona objavljena od Boga. Temelj objavljene vjere jest Božje govorenje o sebi i čovjeku. To su Božje govorenje ljudi prihvaćali vjerom ne samo kao pustu riječ, koja je u mnogim slučajevima svojstvena čovjeku, nego kao riječ potvrđenu čudesnim činima. U Boga je riječ tumačenje čina, govorni izričaj onoga što se dogodilo ili se treba dogoditi. Iz Božjih usta nikada neće izići isprazna riječ, koja ne bi donijela ploda. Stoga Božja riječ mijenja na dobro život onih kojima je upućena. Takav odnos prema riječi naročito je vidljiv u životu Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, koji je u narodu bio silan ne samo na riječi nego i na djelu. Ljudi su hrlili za Kristom da čuju i slušaju njegovu riječ, jer je bila snažna, osloboditeljska i učinkovita. Ona je preobražavala njihov život. Jedina zapreka djelotvornosti Isusovoj riječi mogla je biti ljudska nevjera. Zato je Krist neprestano pobuđivao vjeru u dušama i srcima ljudi kao ozračje unutar kojega su se događale veličanstvene stvari, to jest Božja prisutnost na djelu. Takvih je iskaza pun Novi Zavjet. Tako iz Evanđelja doznajemo kad Isusovi učenici nisu mogli iscijeliti opsjednutog padavičara zbog vlastite nevjere u osloboditeljsko Božje djelovanje, On ih je prekorio riječima: “O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati ostati s vama?“ (Mt 17, 17), te pridodao: “Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušičino zrno te reknete ovom brdu: 'Prijeđi odavde onamo', prijeći će; i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 21). Uviđajući, dakle, vrijednost vjere kao pretpostavke osloboditeljskom djelovanju, ljudi su tražili od Isusa neka im priskrbi tu tako važnu osnovicu za Božji zahvat u njihovu životu. Poznavajući svoju slabost i u tom području njihova života, ljudi su molili Gospodina da im umnoži vjeru. “Isusove riječi i djela za vrijeme njegova skrovita života i javnog djelovanja bili su već spasenjski. Predostvarivali su moć njegova vazmenog otajstva. Nagoviještali su i pripremali ono što će On dati Crkvi kad sve bude ispunjeno. Otajstva Kristova života osnov su onome što Krist, sada, po službenicima Crkve podjeljuje u sakramentima, jer je ono što bijaše vidljivo u našem Gospodinu prešlo u njegova otajstva.“ (KKC 1115) 2. BOŽJE DJELOVANJE U ZNAKOVIMA Bog se očituje svome narodu na različite načine, jednom kao vođa, drugi put kao spasitelj, zatim kao prijatelj, kao zaštitnik, kao nadahnitelj i sl. Riječi, geste, čini, djela zapravo su sredstva kojima se Bog očituje svome narodu. To su razna sredstva susreta Boga i čovjeka, način razgovora neba i zemlje, jedina mogućnost da čovjek uspostavi vezu s Bogom i da se Bog objavi čovjeku kao njegov suputnik i prijatelj, duboko zainteresiran za ljudsku sudbinu. Na taj način riječi, geste, čini postaju znakovi jedne stvarnosti koja je u isto vrijeme nazočna i skrivena, dostupna, ali i ljudskom oku i umu neuhvatljiva. Eto to je razlog da proučimo smisao i značenje znakova i simbola kako bismo mogli dublje prodrijeti u spasonosnu stvarnost što je Bog putem tih sredstava nudi čovjeku. Od najranijih vremena crkvene povijesti pojam znakova i simbola služi da se pojasni jedan veoma važan oblik duhovnoga događanja, a to je sakramentalni život vjernika. “Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbola. Prema božanskoj pedagogiji spasenja, njihovo značenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznačeno je u događajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu.“ (KKC 1145) Znak ili simbol jest nešto što je očigledno, ali u isto vrijeme upućuje i na nešto skriveno i važno. S obzirom na zbilju dadu se razlikovati znakovi od simbola. Znakovi se u širem smislu ponajčešće zasnivaju na dogovoru dočim simboli sudjeluju u zbilji koju označuju. Znakovi su određeni posve proizvoljno i mogu se novim dogovorom promijeniti, npr. zeleno svjetlo kao znak za slobodan prolaz. Dok simboli proistječu iz smislenog povezivanja predodžbi, npr. golub kao simbol mira ili ptica kao simbol slobode. “Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom životu znakovi i simboli zauzimaju važno mjesto. Kao istodobno tjelesno i duhovno biće, čovjek duhovne stvarnosti izražava i shvaća pomoću tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je društveno biće, čovjeku su znakovi i simboli potrebni za općenje s drugima pomoću jezika, pokreta i radnji. Isto biva u njegovu odnosu s Bogom.“ (KKC 1146) Međutim, ne samo u profanom ljudskom životu nego i u onome duhovnome postoje znakovi koji ljudima uprisutnjuju naznačene stvarnosti. Nazivamo ih sakramentima. Ali sakramenti nisu dogovoreni znakovi, puke upute, nego simboli u kojima se ostvaruje susret s duhovnom stvarnošću, s Bogom. Ali taj susret s Bogom se ostvaruje prema životnoj situaciji u kojoj se nalazi svaki pojedini čovjek. Zato za sakramente kažemo da su to znakovi koji označuju blizinu Nadnaravnog, njegovu ljubav, praštanje, snagu, poslanje. “Kao 'sile koje izlaze' iz živog i oživljujućeg Kristova tijela, i kao čini Duha Svetoga koji djeluje u njegovu tijelu, koja je Crkva, sakramenti su 'Božja remekdjela' u novom i vječnom savezu.“ (KKC 1116) 3. BOŽJE DJELOVANJE KROZ POVIJEST KAO “SAKRAMENTALNO DOGAĐANJE“ Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku nije nikako htio ostati nepoznat ljudima. Sam je odlučio objaviti im se, nešto im reći o samome sebi, o načinu svoga mišljenja i djelovanja. Tako se može reći da je već sami čin stvaranja bio prvi znak njegove komunikacije s čovjekom. Kad nevidljivi Bog stvara slobodno svijet kao svoju baštinu, mjesto svoga djelovanja, tada je to stvaranje vidljiv izražaj Boga koji je nama u svojoj naravi neshvatljiv i nepojmljiv. I na taj se način Bog preko svojih stvorenja sve više očituje ljudima. Stoga je stvaranje, ukoliko je Božji dar, početni izraz Božjeg samodavanja ljudima. “Bog govori čovjeku preko vidljivog stvorenja. Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrio trag svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu veličinu i blizinu.“ (KKC 1147) “Kao stvorenja, te osjetne stvarnosti mogu biti mjesto po kojem se očituje Božje djelo posvećenja ljudi, i djelo ljudskog bogočašćenja. Isto se događa sa znakovima i simbolima društvenog života ljudi: prati i pomazati, lomiti kruh i s nekim podijeliti čašu može izražavati posvećujuću prisutnost Božju i čovjekovu zahvalnost prema svome Stvoritelju.“ (KKC 1148) Međutim, čovjek slika i partner Božji, kudikamo je pozvaniji nego neživa priroda da bude očitovanje Božjeg stvaralačkog djelovanja. Tako po Božjem odabranju i objavi izraelskom narodu postaje jasno na što je pozvan sav ljudski rod. Zbog toga se svaki događaj u povijesti starozavjetnog Božjeg naroda može zvati Božjim očitovanjem. Bog je htio učiniti čovjeka dionikom božanskoga života. Međutim, taj se poziv Božji i čovjekov odgovor na njega, događao skriveno, “znakovito“. Svijet je postajao trenutak nutarnjeg, pa makar bezimenog dijaloga čovjeka s Bogom. Čovjek je pokušavao oblikovati vanjski izraz svojeg nutarnjeg očekivanja. Dubina ljudskog napora da se uspostavi dijalog s Bogom može se ocijeniti polazeći od ispunjenja Božjih obećanja danih u tome dijalogu. “Velike religije čovječanstva, često upečatljivo svjedoče taj kozmički i simbolički smisao vjerskih obreda. Liturgija Crkve pretpostavlja, upotpunjuje i posvećuje elemente stvorenja i ljudske kulture dajući im dostojanstvo znakova milosti, novog stvorenja u Isusu Kristu.“ (KKC 1149) U povijesti izraelskog naroda Bog se okrenuo ljudima, otkrio im svoje ime, očitovao im se i tako im priopćio i ponudio samoga sebe. Jahve Bog, između svih naroda svijeta, izabrao je sebi jedan narod, s njim je hodio kroz povijest i bio uza nj. Tako je povijest poprimila obilježje simbola, jer se u njoj izrekao Božji plan spasenja i ljubav za čovjeka. “Znakovi Saveza. Izabrani narod prima od Boga određene znakove i simbole koji obilježuju njegov liturgijski život: nisu to više samo slavlja kozmičkih ciklusa i društvenih čina, nego znakovi Saveza, simboli veličanstvenih djela Božjih za narod. Među tim liturgijskim znakovima Staroga saveza mogu se spomenuti obrezanje, pomazanje, posvećenje kraljeva i svećenika, polaganje ruku, žrtve i nadasve Pasha. U tim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza.“ (KKC 1150) Ta ista povijest pak, s ljudske strane, nije uvijek bila znak čovjekove odanosti i vjernosti Bogu nego izdaje i neposluha. To ipak nije Boga pokolebalo nego je tražio načine da uistinu stvori sebi odani narod. I u punini vremena podigao je Bog jednoga čovjeka u kojega se slio sav poziv na vjernost: Isusa iz Nazareta. U njemu, Sinu Božjemu, potpuno se ostvarila saveznička vjernost izraelskog naroda s Bogom. U Isusu, Sinu Marije iz Nazareta, koji je u potpunosti živio od Boga i za Boga, Jahve Bog se posvema izrazio i bez ostatka pokazao svijetu. U njemu se Bog čovječanstvu konačno i neopozivo priopćio. Tako se s punim pravom može reći da su Isusovi ljudski čini Božji čini i da ti čini imaju sakramentalno obilježje. Kao zemaljska pojava Božje ljubavi, Isus je jednostavno sakrament, odnosno prasakrament, jer je omogućio pristup čovjeka Bogu. “Znakovi preuzeti od Krista. Gospodin Isus u svom se propovijedanju često služi znakovima stvorenja da bi objavio otajstvo Božjeg Kraljevstva. Ozdravlja bolesne ili naglašava svoje propovijedanje služeći se tvarnim znakovima i simboličkim kretnjama. Daje novo značenje događajima i znakovima Starog saveza, posebno Izlasku i Pashi, jer je on sâm smisao svih tih znakova.“ (KKC 1151) On je posljednja Božja riječ i poziv ljudima, ali i najviše ostvarenje ljudskog odgovora na Božju ponudu. Postavši čovjekom kao vječni Božji Sin, Isus je ostvario svoje božansko sinovstvo i u vremenu. I tako je Sin Božji postao sinom čovječjim u Djevici Mariji. Zatim snagom svoga Uskrsnuća, čime je izvojevana pobjeda života nad smrću, Krist postaje Znakom svakoj ljudskoj nadi koja se ne želi miriti s umiranjem. Uskrsli i proslavljeni Gospodin konačan je i neopoziv sakrament susreta s Bogom. Nakon uskrsnuća Isus ostvaruje Božju blizinu na nov način, na način koji nadmašuje sveukupno dotadašnje Božje sakramentalno djelovanje. Doduše, prisutnost uskrslog Krista nije među kršćanima vidljiva neposredno po njegovoj tjelesnosti, ali jest zato po vidljivim, pojavnim oblicima iza kojih On osobno stoji snagom svoga Duha. “Sakramentalni znakovi. Nakon Pedesetnice, Duh Sveti vrši posvećenje kroz sakramentalne znakove Crkve. Sakramenti Crkve ne dokidaju, nego pročišćuju i upotpunjuju sve bogatstvo znakova i simbola svijeta i društvenog života. Povrh toga ispunjaju pralikove i slike Starog saveza, označuju i uprisutnjuju po Kristu izvršeno spasenje, nagovješćuju i anticipiraju nebesku slavu.“ (KKC 1152) To je njegova milosna prisutnost u sakramentima Crkve koju će Drugi Vatikanski sabor nazvati “sveopćim sakramentom spasenja“. 4. CRKVA KAO UNIVERZALNI SAKRAMENT SPASENJA Crkva je prije svega zajednica ljudi koja je okupljena snagom Božje ljubavi, snagom njegove ničim od čovjeka zaslužene milosti. To je zajednica vjernika okupljena oko svojega Boga i Učitelja Isusa Krista u ljubavi Očevoj snagom Duha Svetoga. Ta milost Božja postaje nadasve snažnom, vidljivom i učinkovitom u trenutku stvaranja tog zajedništva, odnosno u trenutku sjedinjenja vjernika s Kristom koje se događa kroz slavlje sakramenata. Tako je Crkva stvarnost u kojoj je postala vidljiva i opipljiva Kristova spasenjska zbilja. Ljudi ne mogu Krista ovdje na zemlji tjelesno doživljavati, jer je On kao proslavljeni Gospodin našim očima nevidljiv, ali se mogu susresti u onoj stvarnosti koja je njegov vidljiv znak, njegovo otajstveno tijelo koje zovemo Crkva. Crkva je po tome vidljivi sakrament Kristove nevidljive prisutnosti među ljudima. I ona se služi vidljivim sakramentima kako bi uprisutnila Božju ljubav među ljudima. Sakramenti su temeljna ostvarenja, odnosno samoostvarenja Crkve koja je sveopći sakrament spasenja svih ljudi. “Crkva kad sama pomaže svijet i kad od njega mnogo prima teži jedino za tim da dođe kraljevstvo Božje i da se ostvari spasenje svega ljudskoga roda. Uostalom sve dobro koje narod Božji za vrijeme svog zemaljskog putovanja može pružiti ljudskoj obitelji dolazi odatle što je Crkva 'sveopći sakrament spasenja', koji očituje i ujedno ostvaruje misterij Božje ljubavi prema čovjeku.“ (GS 45) Sakramenti su stoga osobni spasenjski čini nebeskoga, proslavljenoga Krista u činu Crkve. Primanje sakramenata jest stupanje u dodir s vidljivom Crkvom kao sakramentom nebeskoga Krista, odnosno susret s nevidljivim Spasiteljem u njegovoj Crkvi. Tako sakramenti postaju most između proslavljenog Isusa na nebesima i čovjeka koji čezne za proslavljenjem u svome Bogu. Zato su Kristovi sakramenti u potpunosti i sakramenti Crkve u kojoj Krist živi i djeluje kao Otkupitelj i Spasitelj ljudi. “Sakramenti jesu sakramenti 'Crkve' u dvostrukom značenju: 'po njoj' su i 'za nju'. Jesu 'po Crkvi' time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a jesu 'za Crkvu' jer upravo 'sakramenti čine Crkvu', ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi.“ (KKC 1118) “Budući da s Kristom-Glavom čini 'tako reći jedinstvenu otajstvenu osobu', Crkva u sakramentima djeluje kao 'svećenička organski uređena zajednica': po krstu i potvrdi svećenički narod biva osposobljen slaviti liturgiju; s druge strane, vjernici, 'zaodjenuti svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane Božjom riječju i milošću'.“ (KKC 1119) Dakle, osnovno djelovanje Crkve nisu samo sakramentalni čini. Prema nauci Drugog Vatikanskog sabora, naviještanje Riječi na prvom je mjestu među osnovnim crkvenim djelatnostima i to zato što je vjera izvor i temelj kršćanskoga života.  Sakramenti su smisleni samo ako počivaju na riječi Božjoj, na tom temelju kršćanske vjere. Upravo svojim naviještanjem riječi Božje u službi sakramenata i svjedočenja ljubavi, Crkva postaje prisutnost spasenja u Isusu Kristu za sve ljude, tj. sveopći sakrament spasenja ljudi. Sakrament kao uprisutnjenje spasenjskog Božjeg čina u čovjeku je najviše ostvarenje Božje riječi. I u riječi i u sakramentu posrijedi je spomen i posadašnjenje spasenja za čovjeka pojedinca dogođenog u Isusu Kristu. “Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. Njega je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i posadio u svoju desnu postavivši ga sucem živima i mrtvima. U njegovu Duhu oživljeni i ujedinjeni putujemo prema konačnom dovršenju ljudske povijesti, koje potpuno odgovara planu njegove ljubavi: 'Obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji' (Ef 1, 10)“ (GS 45) Božji se narod, dakle, prvotno sabire Riječju Boga živoga. Propovijedanje riječi Božje potrebno je za samu službu sakramenata jer se radi o sakramentima vjere, koja se iz riječi rađa i njome hrani. “Krist je poslao apostole da 'u njegovo ime (...) propovijedaju obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima' (Lk 24, 47). 'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga' (Mt 28, 19). Poslanje krštavanja, dakle sakramentalno poslanje, uključeno je u poslanje naviještanja Evanđelja jer se sakrament pripravlja riječju Božjom i vjerom koja je pristajanje uz tu riječ.“ (KKC 1122) II. SAKRAMENTI SU VIDLJIVI ZNAKOVI Bogu je jasno da je čovjek vezan na znakove. Zato Bog i upotrebljava vidljive znakove kako bi mogao komunicirati s ljudima. To su stvarnosti iz svagdašnjeg ljudskog života: voda, kruh, vino, ulje, sol, svijeća, bijela haljina itd. Služeći se tim znakovima, praćenima odgovarajućom riječju, Bog se priopćava čovjeku, ulazi u njegov život i postaje mu suputnik. U tom smislu u Crkvi se govori o sakramentima. Sav se liturgijski život Crkve kreće oko euharistijske žrtve i sakramenata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba. (usp. SC 6 i KKC 113) “Crkva je, po Duhu koji je upućuje 'u svu istinu' (Iv 16, 13), malo-pomalo prepoznala to blago primljeno od Krista te, kao vjerna upraviteljica Božjih otajstava, pobliže odredila njihovo 'podjeljivanje', kako je učinila i za kanon Svetih pisama i nauk vjere. Tako je Crkva tijekom stoljeća bila u stanju raspoznati da među raznim liturgijskim slavljima ima sedam takvih koja su, u pravom smislu riječi, sakramenti od Gospodina ustanovljeni.“ (KKC 1117) Što je to, dakle, sakrament? Riječ sakrament dolazi od latinskoga sacramentum. Ta riječ “sacramentum“ je u različitim situacijama dobivala različita značenja. Tako je u vojnom rječniku ta riječ označavala vojnu službu, prisegu domovini, zakletvu na zastavu. A u pravno-ekonomskom svijetu ta riječ je označavala parnicu, globu, jamčevinu i slično. Kad se pak u teologiji govori o sakramentu, odnosno sakramentima, stalno se ima na umu da su to stvarnosti koje se sastoje od materije i forme ili, hrvatski rečeno od tvari i oblika. A u postkoncilsko vrijeme materija sakramenata se naziva znakom, a forma se označava riječju. “Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetome, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi. Iako su simbolički čini sami po sebi govor, ipak je nužno da te čine prati i oživljuje riječ Božja i odgovor vjere, da bi sjeme Kraljevstva u dobroj zemlji donijelo ploda. Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju inicijativu kao čist dar i ujedno odgovor vjere naroda.“ (KKC 1153) Materija bi bila vidljivo, opipljivo sredstvo događa se i određena radnja: pranje, jedenje, pomazivanje uljem i sl. što je uvijek popraćeno riječju. Otud i nastojanje Crkve da se sakramenti, ako je ikako moguće, slave u sklopu “Službe riječi“ koja se sastoji od liturgijskog pozdrava, čitanja i izlaganja Sv. Pisma, molitve, samog dijeljenja sakramenata, pjesme, blagoslova i, na kraju, otpusta vjernika. Tako dolazi do izražaja upravo ono što je bitno za sakrament u svezi s Crkvom, odnosno to da je sakrament spona među vjernicima te u isto vrijeme izraz života Crkve i bitan moment njene izgradnje. “Liturgija Riječi sastavni je dio sakramentalnih slavlja. Da bi hranili vjeru vjernika, znakovi Božje riječi moraju biti vrednovani: knjiga riječi (lekcionar ili evanđelistar), njezino čašćenje (procesija, tamjan, svijeće), mjesto naviještanja (ambon), njezino glasno i razumljivo navještanje, homilija službenikova kojom se produžuje navještaj, odgovori zajednice (poklici, pripjevni psalmi, litanije, ispovijest vjere ...)“ (KKC 1155) Što je, dakle, materija, a što forma kod pojedinih sakramenata? Kod sakramenta krštenja, recimo, kao materija bit će voda, a forma izričaj: N... ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; u potvrdi se kao materija upotrebljava krizmeno ulje, a forma su riječi što ih izgovara biskup: “Primi pečat dara Duha Svetoga“; kod sakramenta Euharistije kao materija služe kruh i vino, a forma su Isusove riječi: “Ovo je tijelo moje“ i “Ovo je krv moja“ itd. Materija i forma ili znak i riječ su bitni elementi kod svakog sakramenta. Kod svakog sakramenta moraju biti upotrijebljeni ista materija i forma koje je po sudu Crkve sam Isus odredio za valjanost sakramenta. Bez tih određenih elemenata za svaki sakrament ne može se uopće govoriti o sakramentima. Osim toga isto tako treba zapamtiti da sakramenti nisu samo znakovi ili simboli koji bi trebali čovjeka podsjećati na drugu stvarnost kao što je, recimo, crvena boja znak ljubavi i mučeništva, a golubica znak mira, nego su oni stvarno uprisutnjenje Boga u čovjeku. Bit sakramenta nije smo kazivanje nego i uprisutnjivanje Boga.  Kada, prema tome, svećenik pod Misom kaže: “Ovo je tijelo moje“, kruh nad kojim su izrečene te riječi nije više kruh nego pravo i istinsko tijelo Kristovo i vino nad kojim svećenik kaže “Ovo je krv moja“ nije više vino nego krv Kristova ili kada polijevajući krštenika vodom po glavi kaže: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ krštenik tim činom uistinu postaje dijete Božje i članom otajstvenog tijela Kristova koje zovemo Crkva. To je bit one definicije sakramenta koja kaže da su posrijedi vidljivi znakovi koje je ustanovio Isus Krist a po kojima se dijeli nevidljiva milost Božja. A što je to milost Božja? Pod riječju milost u Bibliji se izriče nezaslužena Božja naklonost, dobrota i dar po kojem čovjek na poseban način postaje Bogu mio i njemu sličan, odnosno čovjek postaje bogolik. Osim bogolikosti (biti stvoren na sliku Božju), Bog je svojom milošću čovjeku omogućio i bogosinstvo, što je hoće reći da se čovjek odnosi prema Bogu kao sin prema ocu. I po toj milosti čovjek postaje suzajedničar božanske naravi, subaštinik koji je pozvan i određen za vječni život u najtješnjem sjedinjenju s Bogom. Teolozi obično razlikuju tri vrste milosti, a to su: 1. posvetna milost koja izriče čovječje bogosinstvo, odnosno po toj milosti čovjek je sin Božji; 2. djelatna milost po kojoj Bog nikad čovjeka ne ostavlja samoga nego mu pritječe u pomoć prosvjetljenjem i podrškom u činjenju dobra; 3. karizme koje su posebni darovi Božji prema kojima je svaki čovjek neponovljivo obogaćenje ljudske i vjerničke zajednice. 1. KRIST JE USTANOVIO SAKRAMENTE Kroz povijest Crkve nije uvijek bilo nesporno koliko je sakramenata i tko ih je ustanovio. Tako se može ustanoviti da i na Istoku i na Zapadu u prvom tisućljeću nema govora o samo sedam sakramenata. Zbog tadašnjeg poimanja sakramenata i sakramentalnog gledanja na Crkveno djelovanje nije se osjećala potreba da se utvrđuje njihov broj. Dokazano je da se broj sedam sakramenata prvi put pojavljuje sredinom 12. st. i da su potom veliki teolozi 13. st. i na temelju Sv. Pisma dokazivali kako je taj broj nužan. Pri tom je jasno bilo da to brojanje ovisi o tada usvojenom pojmu sakramenta. Sve do polovice 16. st. postojalo je uvjerenje da je sedam sakramenata i da ih je ustanovio sam Isusu Krist. Međutim tada protestantska reforma sa Martinom Lutherom na čelu prvi put stavlja u pitanje i broj sakramenata i izravnu vezu nekih od njih s Kristom. Tridentski sabor (1549.-1563.) odbacio je protestantsko učenje koje kaže da Isus Krist nije ustanovio sve sakramente ili da ih ima više ili manje od sedam. Tridentski sabor kaže da u Novom Savezu ima sedam, i samo sedam sakramenata, čime je jasno odbijeno mišljenje protestanata da su sakramenti samo krst i euharistija. Tu vjekovnu istinu kršćanske vjere da sakramenata ima samo sedam i da ih je sve ustanovio sam Isus Krist potvrdila je i Crkva našeg vremena na Drugom Vatikanskom saboru. (usp. Sacrosanctum Concilium) “'Držeći se učenja Svetoga pisma, apostolskih predaja (...) i jednodušnog mišljenja Otaca', ispovijedamo da su 'sakramenti Novoga zakona svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista.'“ (KKC 1114) “Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnog i razvoja duhovnog života.“ (KKC 1210) Što Katolička Crkva podrazumijeva kada kaže da je Isus ustanovio sakramente? To ne znači da se svaki sakrament povijesno mora dovesti u vezu s povijesnim Isusom. Za neke je sakramente sasvim očevidno do tančina da ih je ustanovio sam Krist. Takvi su krštenje, pokora i euharistija. S obzirom pak na druge sakramente (ženidba, bolesničko pomazanje, krizma i sveti red) u Novom zavjetu ne nalazimo izravne Kristove utemeljivačke riječi. Povijesnim će činjenicama najprimjerenije biti mišljenje koje konkretan oblik sakramentalnog događanja smatra djelom apostolske Crkve, što je onda norma za postapostolsku Crkvu. Apostoli i prvi Isusovi učenici zasigurno su činili ono što je činio njihov Učitelj, ne uvodeći ništa novo. Ako su se apostoli služili određenim znakovima, to je samo zato što su smatrali da tako vrše volju Kristovu. Budući da je sadašnja Crkva po svojim pastirima, papi i s njime sjedinjenim biskupima, nasljednica apostola, ona može, kako su činili i apostoli, obrede pobliže odrediti, proširiti, pa i tako da ti novouvedeni obredi budu nužni za samu valjanost sakramenata. Naime, Crkva ima određenu slobodu s obzirom na izgled vanjskih sakramentalnih znakova, što je postalo jasno baš tijekom liturgijske obnove nakon Drugog Vatikanskog sabora. Prema tome, kada Crkva kaže da je Krist ustanovio sakramente, ona želi istaći samo jednu za nju tako važnu činjenicu, a to je da slavljenje i podjela sakramenata jest radnja usko vezana uz Krista. Bolje rečeno, podjela sakramenata jest Kristov čin. Tako kada svećenik u ime Crkve krsti, onda Krist krsti; kada svećenik odrješuje grijehe, onda Krist odriješuje; kad svećenik maže bolesnika, onda to Krist čini itd. “Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označuju. Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: On krsti, On u sakramentima djeluje da udjeli milost koju sakrament označuje. Bog Otac uvijek uslišava molitvu Crkve svoga Sina koja, u epiklezi (prizivu) svakog sakramenta, izražava vjeru u moć Duha. Kao što vatra preobražava sve što dotakne, tako Duh Sveti preobražava u božanski život ono što je podložno njegovoj moći.“ (KKC 1127) To će reći da djelotvornost sakramenata dolazi izravno od Isusa Krista. “To je smisao tvrdnje Crkve: sakramenti djeluju ex opere operator (doslovno: 'samim time što je čin izvršen'), tj. snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvršenog. Iz toga proizlazi da 'sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom moći'. Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moć Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti službenika. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima.“ (KKC 1128) Stoga se i kaže da su sakramenti djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podjeljuje božanski život. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave označuju i ostvaruju milosti vlastite svakome od njih. Zato sakramenti donose plod u onih osoba koje ih primaju s potrebnima raspoloženjem duše i srca. “Crkva tvrdi da se sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. 'Sakramentalna milost' jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu. One koji ih primaju Duh ozdravlja i preobražava suobličujuću ih Sinu Božjemu. Plod je sakramentalnog života to da Duh posinaštva pobožanstvenjuje vjernike životno ih sjedinjujući s jedinim Sinom, Spasiteljem.“ (KKC 1129) 2. SAKRAMENTI I ŽIVOT Primanjem svetih sakramenata u čovjeku se uistinu događaju bitne promjene. On postaje drugi čovjek, jer biva 'obilježen' kao Božje vlasništvo. On postaje dijete Božje, osoba za koju Bog skrbi na poseban način, ali i osoba ovlaštena i osposobljena sudjelovati u službi i poslanju samog Isusa Krista. Crkva stoga drži da po nekim sakramentima kao što su krštenje, potvrda i sveti red vjernik prima biljeg ili karakter kao izraz vjerničkog sudioništva u sveukupnom Božjem spasenjskom djelu. Otud proizlazi i Crkveni nauk da se ta tri sakramenta mogu primati samo jedanput u životu i ne mogu se ponavljati kao ostali sakramenti, odnosno pomirba, euharistija, bolesničko pomazanje i ženidba ako umre bračni drug. “Tri sakramenta: krst, potvrda i sveti red podjeljuju, osim milosti, sakramentalni biljeg ili 'pečat' po kojem kršćanin sudjeluje u Kristovu svećeništvu i pripada Crkvi prema različitim stanjima i službama. To suobličenje s Kristom i s Crkvom, ostvareno po Duhu, neizbrisivo je; u kršćaninu ostaje zauvijek kao pozitivno raspoloženje za milost, kao obećanje i jamstvo božanske zaštite i kao poziv na bogoštovlje i služenje Crkvi. Ti se sakramenti stoga ne mogu ponoviti.“ (KKC 1121) Svi sakramenti, ako su pravilno shvaćeni i ako se po njima živi, odgovor su na iskonske ljudske potrebe i čežnju za životnom srećom. Iako svi sakramenti imaju zajednički cilj jer svi služe čovjekovu spasenju i sreći, ipak svaki od njih to ostvaruje na poseban, sebi svojstven način. Zato se u sakramentima čovjeku po spasonosnom susretu s Kristom nudi onaj doživljaj smisla koji odgovara na pitanja što ih preda nj stavlja život, od rođenja (po krštenju) do trenutka kada život ugrozi teška, možda neizlječiva bolest (bolesničko pomazanje). Budući da je Krist prošao te iste naše životne situacije, čovjek se ima pravo nadati da u svakoj od njih postoji i izlaz za njega, da može računati s Božjom vjernošću i ljubavlju. Prema tome shvaćanje sakramenata kao susreta s Kristom vodi i određenom načinu govora o njima. Sakramenti stoga nisu stvari, nisu predmeti, nego osobni susreti čovjeka s Bogom. A svaki susret je dar, on zahvaća cijelog čovjeka; takav susret se ne može primiti, on se ne dijeli nego ostvaruje, omogućuje i otvara. Učinak tog susreta je u promjeni osobe koja se susreće s Kristom, u njenom novom držanju, novom postavljanju i novom odnosu prema svojem životu i svim ljudima. Ako se zdravi ljudi iz ljubavi za bližnjega posvete bolesnima, ako se političari iz kršćanskog uvjerenja počnu brinuti za mir, ako bogati zbog Krista prestanu držati bogatstvo isključivo za sebe te se počnu zauzimati za siromašne i tako ostvarivati socijalnu pravdu, onda je u svim tim osobama na djelu Božja snaga koju primaju od Krista koji u njima živi. Međutim, Božja naklonost prema čovjeku, njegova ljubav i milost nisu isključivo vezani za sakramente. Postoje i mnogi drugi putovi koji čovjeka vode k Bogu ako, po svojoj savjesti, nastoji vršiti Božju volju. Crkva ipak sakramentalni život vjernika smatra najidealnijim načinom pobožanstvenja čovjeka i najsigurnijim sredstvom njegova spasenja. Prema tome, sakramenti nisu ništa drugo doli veoma znakovit, vidljiv i ljudskom oku i srcu najbliži način priopćavanja Boga čovjeku. Zapravo sakramenti su mjesto susreta Boga i čovjeka gdje se Bog očovječuje, a čovjek pobožanstvenjuje. Oni naznačuju i ponazočuju Kristovo spasenje u svijetu u kojem je, upravo po Kristu, to spasenje uprisutnjeno, vidljivo i djelotvorno. A da bi se to spasenje uistinu ostvarilo u onima koji primaju sakramente, potrebno je po njima i živjeti. Svaki sakramentalni susret s Kristom zahtjeva od čovjeka da živi u ljubavi u milosti Božjoj. 3. DJELOTVORNOST SAKRAMENATA Neki ljudi često brkaju poimanje sakramenata sa magijom. Magiji se, naime, pripisuje neka nutarnja sila koja želi podrediti samovolji čovjeka i samo božanstvo. Tako čineći ovaj ili onaj magijski obred ili gestu, čovjek želi nasilno pribaviti od božanstva naklonost i prisiliti ga na intervenciju. Međutim, kod sakramenata nije tako i oni nisu nikakve čarolije. Ondje gdje čovjek pokušava gestama i obredima iznuditi Božju naklonost, govorimo o čaroliji i magiji. A s tim sakramenti nemaju ništa zajedničko. Mi ne možemo nikakvim našim ljudskim moćima ovladati Bogom, ne možemo ga posjedovati, ograničavati ili vezati uza sebe ili uz bilo koju drugu osobu. Sam Bog, slobodno, a ne pod pritiskom čovjeka ili nekih drugih, njemu možda prirođenih moći, može se vezati na vidljive znakove. Bog djeluje preko sakramenata ne zato što mora nego zbog toga jer hoće, a na osnovi svoga obećanja. “Vjeran je onaj koji vas je pozvao, On će to i učiniti.“ (1 Sol 5, 24) Krist nam je obećao svoju prisutnost u znakovima što ih je sam upotrebljavao. Zato je mogao samo Krist, a nikako Crkva, ustanovljivati sakramente. Stoga kada Crkva putem obreda podjeljuje sakramente, tada sam Krist djeluje u čovjeku. Prema tome, djelotvornost sakramenata ne ovisi o dostojanstvu osobe koja ih podjeljuje nego o tome je li obred pravilno izvršen. A to znači da iskazivanje Božje ljubavi čovjeku nije vezano uz moralnu kvalitetu onoga koji to posreduje, odnosno od služitelja sakramenta, kao što niti vjera primatelja može zarobiti Krista. Krist jeste i ostaje neovisan o bilo kakvoj čovjekovoj zasluzi. Milosno djelovanje je čisti Kristov Čin, njegov dar ničim od čovjeka zaslužen. To je smisao tvrdnje Crkve da sakramenti djeluju “ex opere operato“ ili samim tim što je čin izvršen, odnosno snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvršenog. Iz toga proizlazi da sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom milošću. Sakramenti su stoga otjelovljenje Božje ponude koja nam je u Kristu poklonjena neopozivo i nenadmašivo. Oni su vanjski iskaz božanske milosti upućene određenom čovjeku. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima. Sakramenti, naime, daju milost onima koji ne postavljaju zapreke. Čovjekova otvorenost, spremnost, želja i nastojanje potrebni su da u njemu zaživi sakramentalni život. Bog je, s jedne strane, svojim osobnim htijenjem, voljom, jednom zauvijek izrekao svoju ljubav prema čovjeku. No, da bi ta Božja ljubav mogla u čovjeku zaživjeti i preobraziti ga, važan je pristanak druge strane, ljudska vjera. Gdje nema vjere i suradnje, ne može se očekivati da će Bog nekoga prinuditi, pa prema tome niti djelotvornosti sakramenata. “Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje tijela Kristova i iskazivanje štovanja Boga; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere.“ (KKC 1123) “Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan da uz nju prione. Kad Crkva slavi sakramente, ispovijeda od apostola primljenu vjeru. Odatle stara izreka: 'Lex orandi, lex credendi'. Zakon molitve zakon je Crkve, Crkva vjeruje onako kako moli. Liturgija je sastavni dio svete i žive predaje.“ (KKC 1124) “Osim toga, budući da sakramenti izražavaju i razvijaju zajedništvo vjere u Crkvi, lex orandi – zakon molitve jedan je od bitnih kriterija dijaloga oko ponovne uspostave jedinstva kršćana.“(KKC 1126) Duh Sveti pripravlja čovjeka za sakramente Božjom riječju i vjerom koja prihvaća riječ u dobro raspoloženom srcu. Tako sakramenti učvršćuju i izražavaju vjeru. Plod je sakramentalnog života u čovjeku u isti mah osoban i eklezijalan. U svakog vjernika podupire život za Boga u Kristu Isusu; a za Crkvu znači rast u ljubavi i u njezinu poslanju svjedočenja. Ako se Bog služi sakramentalnim znakom, to nije njegova obveza nego naša nužda, mogućnost našega načina komuniciranja, Božje približavanje čovjeku na način da može biti uočen. Jasno je da nam Bog može svoju ljubav i naklonost iskazivati izravno, na čisto duhovan način, ali on stupa u doticaj s čovjekom na čovjeku svojstven način: posredno, preko znakova koje čovjek razumije i koji mu nešto znače. Krist sam je ne samo upotrebljavao znakove, geste i obrede nego je i sam neke ustanovio. Stoga nema razloga da Crkva zazire od znakova i sakramentalnih obreda. “zato se nijedan sakramentalni obred ne može mijenjati ni udešavati po volji službenika ili zajednice. Čak ni vrhovna crkvena vlast ne može mijenjati liturgiju po svojoj volji, nego samo u poslušnosti vjere i u religioznom poštovanju otajstva Liturgije.“ (KKC 1125) 4. SLUŽITELJ I PRIMATELJ SAKRAMENATA Sakramenti, kao vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, su uvijek ljudski čini koji se vrše u ime Crkve, a time i u ime samoga Isusa Krista. Svaki sakrament je istinski ljudski čin određen time da ga netko hoće primiti i da ima netko tko će ga učiniti (podijeliti). No, budući da je u sakramentima posrijedi čin u ime Crkve, služitelj sakramenta mora izvršiti nakanu Crkve koja uvijek djeluje u Kristovo ime. Za valjanu podjelu sakramenata nužna je, dakle, nakana služitelja sakramenta. Jedan od crkvenih sabora, onaj firentinski, kaže: “Svi ovi sakramenti sastoje se od tri dijela: od tvari kao materije, od riječi kao forme i od služitelja koji dijeli sakrament s nakanom činiti ono što Crkva čini. Ako je dan od toga nedostaje, sakrament se ne događa.“ Iako valjanost sakramenta ovisi o nakani služitelja, ipak snaga sakramenta nije nužno vezana uz svetost onoga koji ga podjeljuje. Istina, najbolje bi bilo da služitelj sakramenta ne vrši samo vanjski obred nego da njegova radnja bude sasvim u skladu s otajstvom koje se u tom trenutku događa. Služitelj sakramenta bi se apostolskom revnošću trebao uključiti u posvetni proces i dijeljenjem sakramenata izraziti svoju molitvu za posvećenje primaoca. Zato bi najbolje bilo da on živi i u punom smislu čini što Crkva čini. Međutim, kao minimalno zahtjeva se da se služitelj sakramenta pridruži vidljivoj Crkvi time što će bar sakramentalnu radnju učiniti s nakanom koju čini Crkva. “Služba svetoga reda ili ministerijalno svećeništvo u službi je krsnom svećeništvu. Ono jamči da, u sakramentima, upravo Krist djeluje po Duhu Svetome za Crkvu. Spasenjsko poslanje od Oca povjereno utjelovljenom Sinu, povjereno je apostolima i po njima njihovim nasljednicima: oni primaju Duha Isusova da djeluju u njegovo ime i u njegovoj osobi. Zaređeni službenik je, dakle, sakramentalna veza koja povezuje liturgijski čin s onim što su rekli i učinili apostoli i, po njima, s onim što je rekao i izvršio Krist, izvor i temelj sakramenta.“ (KKC 1120) Zato isto tako se može reći da za valjano dijeljenje sakramenata nije nužno da služitelj sakramenta osobno vjeruje u otajstvo i značenje crkvenih sakramenata. Podijeljeni sakrament je zaista čin Crkve i stoga valjan ako onaj koji ga prima hoće da se izvrši vidljiva radnja Crkve. I tako učinjen sakrament vrijedi kod vjernika koji ga je primio jer Krist djeluje u svojim sakramentima. Stoga je kod primatelja sakramenata potrebna iskrena nakana za susret s Kristom da bi se dogodio taj sakramentalni susret između vjernika i Krista. Stoga je kao minimum nužno htijenje dotičnog primatelja sakramenta da se izvrši sakramentalni obred Crkve. Dakle, nužnost nakane za valjanost sakramenta dolazi otud što primanje sakramenta mora biti ljudski čin, koji zahtjeva barem minimalno zalaganje vjernika. Takav sakrament ujedno postaje osobni izraz primateljeve čežnje za milošću Božjom. “Crkva slavi otajstvo svog Gospodina 'dok on ne dođe' i dok Bog ne bude 'sve u svemu' (1 Kor 11,26; 15,28). Od apostolskih vremena liturgija teži k svome cilju uzdasima Duha u Crkvi: 'Marana tha!' (1 Kor 16,22). Liturgija se tako pridružuje Isusovoj želji: 'Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama (...) dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem' (Lk 22,15-16). U Kristovim sakramentima Crkva već prima zalog svoje baštine, već ima udjela u vječnom životu, 'iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista' (Tit 2,13). 'I Duh i Zaručnica govore: 'Dođi!' (...) Dođi, Gospodine Isuse!' (Otk 22,17-20)“ (KKC 1130). III. SEDAM SAKRAMENATA CRKVE Sakramente Novog Saveza ustanovio je Isus Krist. Ima ih sedam i to su: Krštenje, Potvrda, Euharistija, Pokora (ispovijed), Bolesničko pomazanje, Sveti Red i Ženidba. Sedam sakramenata Crkve tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života svakog kršćanina. Po njima se vjerski život kršćana rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i razvoja duhovnoga života kršćana. Slijedeći tu analogiju najprije ćemo izložiti tri sakramenta kršćanske inicijacije (Krštenje, Potvrda, Euharistija), potom sakramente ozdravljenja (Ispovijed i Bolesničko pomazanje) i konačno sakramente koji su u službi zajedništva i poslanja vjernika (Sveti Red i Ženidba). I tako ćemo moći vidjeti kako sakramenti tvore organizam u kojem svaki pojedini sakrament ima svoje životno mjesto. U tom organizmu Euharistiji pripada jedinstveno mjesto kao “sakramentu nad sakramentima“ (usp. Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae III, 65, 1). “Svi su drugi sakramenti usmjereni prema njemu kao svojem cilju.“ (Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae III, 65, 3) A. SAKRAMENTI KRŠĆANSKE INICIJACIJE Sva ljudska društva poznaju proces prerastanja u zrelu, odgovornu osobnost, proces koji omogućuje čovjeku da bude odrastao i kao takav sposoban obnašati najrazličitije funkcije unutar zajednice kojoj pripada. Taj se proces zove uvođenje ili inicijacija. Pojedini znakoviti momenti unutar toga procesa bili su različito obilježeni u raznim kulturama i civilizacijama kroz povijest naroda i čovječanstva. Tako prijelaz iz puberteta u mladenaštvo obično je praćen podjelom određenih simbola, znakova, gesta, kroz koje se izražava da čovjek napušta djetinjstvo, neodgovornost, apsolutnu oslonjenost na roditelje, te biva punopravnim članom odgovornog sloja dotičnoga društva, kojemu se povjerava njegov prosperitet u najrazličitijim oblicima života. Slično vrijedi i u vjerskom pogledu kada se govori o sakramentima inicijacije. Primanjem tih sakramenata ljudsko biće postaje punopravnim i odgovornim članom svoje vjerske zajednice, odnosno zajednice vjernika Kristovih koju zovemo Crkva. “Sakramentima kršćanske inicijacije, tj. Krštenjem, Potvrdom i Euharistijom, postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života. 'Učešće na božanskoj naravi, što je ljudima darovano milošću Kristovom, podrazumijeva stanovitu analogiju s početkom, rastom i održavanjem naravnog života. Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u Euharistiji kruh vječnoga života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskoga života i napreduju prema savršenstvu ljubavi'.“ (KKC 1212) I. - KRŠTENJE: SAKRAMENT KRSTA  Od prvih kršćanskih vremena Krst se naziva “sakramentom vjere“. Za čovjeka kao biće sposobno osobno odlučivati krst je bio završni čin procesa postajanja kršćaninom. “Sveti Krst je temelj cijeloga kršćanskoga života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: 'Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju.'“ (KKC 1213) Potrebno je također zaustaviti se i na samom imenu ovoga sakramenta. Riječ krstiti, hrvatski prijevod latiniziranog grčkog pojma bapto i baptizo, znači “uroniti u vodu, okupati“. Sam pak hrvatski glagol krstiti ima zacijelo u korijenu riječ Krist (krst, krštenje, kršćanin, staroslavenski krist-jan). “Grčka riječ baptizein – odakle latinski izraz baptismus – znači “uroniti“, “uranjati“. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao stvorenje. “U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim.“ (KKC 1214) Zato krstiti učiniti sličnim Kristu, ucijepiti u Krista, Kristu pritjeloviti, pripadati Kristu, učiniti osobu Kristovim sljedbenikom, učenikom, polijevajući ga vodom ili uranjajući ga u vodu. “Ovaj se sakrament također zove i 'kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome' (Tit 3, 5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko 'ne može ući u Kraljevstvo Božje' (Iv 3, 5)“ (KKC 1215) Pošto je čovjek čuo evanđeosku poruku, i nakon što je njome bio rasvijetljen i zahvaćen, ušao je u fazu osobnog obraćenja, koje je praćeno određenom pokorom te odgovorom u vjeri da se želi slijediti Krista izbliza pripadajući njegovoj zajednici vjernika. “'Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji prihvaćaju (katehetsku) pouku imaju prosvijetljen duh'. Primivši u krštenju Riječ, 'svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka' (Iv 1,9) krštenik tako prosvijetljen (Heb 10, 32) postaje 'sinom svjetlosti' (1 Sol 5,5) i sam 'svjetlost' (Ef 5,8).“ (KKC 1216 a) Zato je krštenje u određenom smislu bilo završetak puta prema Kristu, ali ujedno i početak puta s Kristom; početak vjere kao osnovnog ljudskog usmjerenja prema Bogu. “Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji (...). Nazivljemo ga darom, milošću, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelji preporođenja, pečatom, i svime onim što je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milost, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo; odjeća, jer prekriva našu sramotu; kupelj, jer nas pere; pečat, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva. (Sv. Grgur Nazijanski, Orationes, 40, 3 – 4 : PG 36, 361 C) (KKC 1216 b) 1. Krštenje u naumu spasenja Pralikove sakramenta krštenja imamo već u događajima Staroga Zavjeta. “U bogoslužju Vazmene noći, pri blagoslovu krsne vode, Crkva vrši svečan spomen velikih događaja povijesti spasenja koji su mu predoznačili krsno otajstvo: 'Bože, tvoja nevidljiva moć čudesno djeluje u svetim otajstvima. Ti si izabrao vodu da označiš blagodat krštenja'. (Rimski misal, Vazmeno bdijenje: blagoslov krsne vode).“ (KKC 1217) “Već od postanka svijeta voda, skroman i divan stvor, vrelo je života i plodnosti. Sveto pismo promatra kako se nad njom nadvija Duh Božji (Post. 1,2): 'Bože, Tvoj je Duh u počecima svijeta lebdio nad vodama, da joj dade moć posvećivanja'. (Rimski misal, isto)“ (KKC 1218) “U Noinoj korablji, 'u kojoj nekolicina, tj. osam duša, bi spašena vodom" (1 Pt 3,20), Crkva je vidjela prasliku spasenja po krštenju: 'Bože, ti si općim potopom označio novo rođenje, kad je ista voda potopila grešne i spasila pravedne'.(Rimski misal, isto)“ (KKC 1219) Ako pitka izvor voda označuje život, morska gorka voda je simbol smrti. Stoga voda predoznačuje i otajstvo križa po kojem nam je došao život i spasenje. Po toj simbolici, krštenje označuje zajedništvo sa smrću Kristovom u kojoj smo i mi umrli starom čovjeku grijeha i zla. “Osobito prijelaz kroz Crveno more, kao čin zbiljskog oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva, naviješta ono oslobođenje što se ostvaruje krstom: Bože, ti si Abrahamove sinove oslobodio od Faraonova ropstva i kroz Crveno more po suhu proveo, da predoznačiš kršćanski narod. (Rimski misal, isto) (KKC 1221) Napokon, krštenje je predoznačeno i prijelazom preko Jordana, po kojemu je Narod Božji primio u posjed zemlju obećanu Abrahamovu potomstvu, što je slika vječnoga života u kraljevstvu nebeskome. Obećanje te baštine ispunjava se u Novome Savezu. “Svi pralikovi Staroga saveza nalaze ispunjenje u Isusu Kristu. On je javno djelovanje započeo pošto ga je u Jordanu sveti Ivan Krstitelj krstio. A poslije uskrsnuća učenicima je povjerio poslanje: 'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!' (Mt 28,19-20).“ (KKC 1223) Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju pokore i obraćenja određenom za grješnike, “da ispuni svu pravednost“ (Mt 3,15) pred Bogom. Taj Isusov čin očituje njegovo “poniženje“ (usp. Fil 2,7) pred Bogom i ljudima. Duh Božji koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista u času njegova krštenja, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa svim ljudima kao svoga “ljubljenog Sina“ (usp. Mt 3,16-17) kojega treba slušati. “Svojim Vazmom Krist je svim ljudima otvorio izvore krštenja. On je o svojoj muci što će je podnijeti u Jeruzalemu govorio kao o 'krštenju' kojim se sam treba krstiti (usp. Mk 10,38; Lk 12,50). Krv i voda koji su provreli iz otvorenog boka raspetog Isusa praslika su krštenja i euharistije, sakramenata novog života. Otad je moguće "roditi se iz vode i Duha" i tako ući u Kraljevstvo Božje (usp. Iv 3,5).“ (KKC 1225) Već od prvih dana svoga postojanja Crkva je svima onima koji su u vjeri prigrlili Isusa Krista, za svojega Otkupitelja i Spasitelja podjeljivala sakrament krštenja. Crkva je uvijek vjerovala da se sakramentom krštenja opraštaju kršteniku grijesi te da on dobiva udio u Kristovoj pobjedi nad smrću. Isto tako po sakramentu krštenja kršćanin postaje član Crkve, Kristove žive zajednice. “Već je na dan Pedesetnice Crkva slavila i dijelila sveto krštenje. Petar je, naime, potresenom mnoštvu u svojoj propovijedi poručio: 'Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Duha Svetoga' (Dj 2,38). Apostoli i njihovi suradnici dijelit ce krštenje svakome koji vjeruje u Isusa: Židovima, bogobojaznima i poganima. Krštenje je tako uvijek tijesno povezano s vjerom: 'Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!', izjavljuje sveti Pavao svome tamničaru u Filipima. Izvještaj nastavlja kako se tamničar 'odmah krstio - on i svi njegovi' (Dj 16,31-33).“ (KKC 1226) Prema nauku svetog Pavla apostola, po krštenju vjernik ulazi u zajedništvo smrti Kristove: s Kristom biva suukopan i s njime biva suuskrišen. “Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što je Krist slavom Očevom bio uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“ (Rim 6,3-4) Krštenici su se “Kristom zaodjenuli“ (Gal 3,27) i postali su nova stvorenja. I, po Duhu Svetome, krštenje je kupelj koja čisti, posvećuje i opravdava. (usp. 1 Kor 6,11; 12,13) “Krštenje je dakle kupelj vode u kojoj 'nepropadljivo sjeme' Riječi Božje izvodi svoj životvorni učinak. Sveti Augustin će reći o krštenju: 'Tvarnoj osnovi pridolazi riječ, i nastaje sakrament'. (Sv. Augustin, In Evangelium Johannis tractatus, 80, 3, - Accedit verbum et elementum, et fit sacramentum)“ (KKC 1228) 2. Slavlje sakramenta Krštenja U mnogim religijama nema krštenja, ali ima nešto slično. Tako, recimo, u židovstvu i islamu postoji obrezanje kao čin po kojem osoba postaje članom zajednice. Ono je prvi stupanj inicijacije, svečani uvod u nju; obično se, ali ne i nužno, podjeljuje u sakralnom prostoru, bogomolji. Obred obavlja predvodnik vjerske zajednice, ali ima trenutaka kada to može i bilo koji drugi član, pa i netko tko ne pripada ako ima nakanu činiti ono što vjerska zajednica razumije pod tim činom. Tako je i kod nas kršćana. U normalnim okolnostima krštenje podjeljuje svećenik. Ali u izuzetnim slučajevima krštenje mogu podijeliti i roditelji, braća, sestre, rodbina, bilo koji kršćanin, pa i nekršćanin. Te izuzetne okolnosti su opasnost po život, neizvjesnost kada će i da li će doći predvodnik vjerske zajednice i slično. “Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde može krstiti svatko, čak i nekrštena osoba, uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu. Potrebna nakana je u tome da želi učiniti ono sto čini Crkva kada krsti, i primijeniti trojstvenu krsnu formulu. Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.“ (KKC 1256) Pri tome nisu najvažnije pojedinosti u izvođenju obreda, kojih je mnogo, nego neizostavnost “materije“ i “forme“ sakramenta. Dakle, ne može se krstiti bez čiste vode i ne izgovarajući riječi koje su vezane uz materiju; u ovom slučaju: “N. N., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ “Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može proći brže ili sporije. Međutim uvijek mora sadržavati neke bitne elemente: navještaj Riječi, prihvaćanje evanđelja, što uključuje obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izljev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajedništvu.“ (KKC 1229) Ova kršćanska inicijacija je kroz vjekove i prema prilikama imala vrlo različite oblike. U prvim stoljećima Crkve kršćanska inicijacija je imala dugo razdoblje katekumenata i niz pripravnih obreda, koji su liturgijski označavali put katekumenske priprave dovodeći je konačno do samoga slavlja sakramenta inicijacije. Kad je krštenje djece postalo redovit oblik slavlja ovog sakramenta, ono je postalo jedinstven čin koji u sebi vrlo skraćeno sadrži prethodne stupnjeve kršćanske inicijacije. Tako po svojoj naravi krštenje djece zahtjeva katekumenat poslije krštenja. Nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnoga rasta djeteta. “Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija odraslih počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposredno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.“ (KKC 1233) 3. Obred Krštenja Smisao i milost sakramenta krštenja jasno se očituje u obredima njegova slavlja. Zato je potrebno da vjernici pažljivim sudjelovanjem prate radnje i riječi samoga slavlja da bi bili upućeni u bogatstvo koje sakrament označuje i ostvaruje u novokršteniku. “Znak križa na početku ističe pečat Krista na onome koji će mu upravo pripasti te označuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim križem zaslužio.“ (KKC 1235) “Navještaj Riječi Božje objavljenom istinom prosvjetljuje i pripravnike i zajednicu potičući odgovor vjere neodvojiv od krštenja. Krštenje je, naime, na osobit način 'sakrament vjere' jer je sakramentalni ulaz u život vjere.“ (KKC 1236) Budući da krštenje označuje oslobođenje čovjeka od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklanjanje ili egzorcizam. Zatim krstitelj kandidata maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će krštenjem biti povjeren kao njezin punopravni član. “Krsna se voda posvećuje posebnom molitvom, epiklezom, u samom krsnom slavlju ili u vazmenoj noći. Tom molitvom Crkva od Boga moli da po njegovu Sinu siđe na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji ce njome biti kršteni 'rode iz vode i Duha' (Iv 3,5).“ (KKC 1238) “Potom slijedi bitni obred sakramenta: krštenje u pravom smislu, koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva suobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najznakovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Međutim već od starine može biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu.“ (KKC 1239) “U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara rijeci: 'I., ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga'. U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: 'Sluga Božji I., krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga'. Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.“ (KKC 1240) Pomazanje svetom krizmom, od biskupa posvećenim mirisnim uljem, označuje dar Duha Svetoga novokršteniku. Krštenik je postao kršćanin, tj. 'pomazanik' Duhom Svetim i, pritjelovljen je Kristu, od Boga pomazanom za svećenika, proroka i kralja. “U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način "potvrđuje" i dovršuje krsno pomazanje.“ (KKC 1242) Bijela haljina označuje nevinost koju je krštenik zadobio krštenjem po kojem se “Kristom zaodjenuo“ (Gal 3,27), jer je s Kristom uskrsnuo na novi život. Svijeća, zapaljena na uskrsnoj svijeći, označuje da je Krist novokrštenika prosvijetlio svojom božanskom svjetlošću. Tako su krštenici u Kristu postali “svjetlost svijeta“ (Mt 5,14). Novokrštenik je postao dijete Božje u jedinorođenome njegovu Sinu Isusu Kristu te smije moliti molitvu djece Božje: “Oče naš“. “Euharistijska prva pričest. Postavši dijete Božje, zaodjeven svadbenom haljinom, novokrštenik se privodi 'gozbi Jaganjčevoj' gdje prima hranu novoga života, Kristovo Tijelo i Krv. Istočne Crkve čuvaju živu svijest o jedinstvu kršćanske inicijacije dijeleći svetu pričest svim novokrštenicima i potvrđenicima, čak i maloj djeci, sjećajući se Gospodinove riječi: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!' (Mk 10,14). Latinska Crkva koja dopušta pristup svetoj pričesti samo onima koji su došli do dobi razuma, otvorenost krsta prema euharistiji izražava time što novokršteno dijete privodi k oltaru za molitvu Očenaš.“ (KKC 1244) “Svečani blagoslov dovršuje krsno slavlje. Kod krštenja novorođenih osobito mjesto zauzima blagoslov majke.“ (KKC 1245) 4. Tko može biti kršten? “Krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten.“ (KKC 1246) a) Krštenje odraslih osoba Krštenje odraslih bila je uobičajena praksa od početka Crkve tamo gdje se evanđelje tek počelo naviještati. Katekumenat ili priprava za krštenje je u tom slučaju nužan i važan. Uvođenjem u vjeru i u kršćanski život katekumenat mora čovjeka pripraviti za primanje Božjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji. Odrasle se osobe krštavalo tek nakon duge i sustavne priprave u sklopu katekumenata, odnosno procesa uvođenja u kršćanstvo. Katekumenat je trajao od nekoliko tjedana do nekoliko godina, a sastojao se od navještaja radosne vijesti, sustavne pouke, molitava, različitih obreda (polaganje ruku, egzorcizmi) te sustavne praktičke provjere kandidata za kršćanstvo. “Katekumenat, ili formacija katekumenâ, ima za cilj omogućiti ovima da, odgovarajući na Božju inicijativu, u jedinstvu s jednom crkvenom zajednicom, dovedu do zrelosti svoje obraćenje i vjeru. Riječ je o odgoju za cjeloviti kršćanski život kojim se učenici združuju sa svojim Učiteljem Kristom. Neka se, stoga, katekumeni (...) upute u otajstva spasenja i u vježbanje u evanđeoskom načinu života, i neka se svetim obredima - koji se imaju postupno obaviti - uvedu u život vjere, liturgije i ljubavi naroda Božjega.“ (KKC 1248) “Katekumeni su 'već povezani s Crkvom, već su ukućani Kristovi, a nerijetko već provode život vjere, ufanja i ljubavi'. 'Majka Crkva ih već ljubi kao svoje i za njih se brine'.“ (KKC 1249) S vremenom, kad je kršćanstvo steklo pravo građanstva, pa postalo i državna vjera (4. stoljeće), katekumenat kao praksa biva sve rjeđi, a priprava za uvođenje u kršćanstvo sve više pripada obitelji umjesto nekoj zasebnoj crkvenoj odgojnoj ustanovi. b) Krštenje djece Običaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Već od ranih početaka Katolička Crkva postoje dokazi da su se krštavala i djeca i to obično prigodom pokrštavanja cijele obitelji. Izričito je posvjedočena od drugog stoljeća. Ipak je vjerojatno da su se već od početka apostolskog “propovijedanja“, kada bi cijeli “domovi“ primali krštenje, pritom krštavala i djeca. Međutim, kasnije se počelo postavljati pitanje o smislu krštavanja djece. Naime, krštenje je svjestan, hotimičan čin, odluka koja podrazumijeva vjeru i nakanu da se živi kršćanski. A sve to, dakako, ne može se zahtijevati od netom rođene ili sasvim malene djece. Pa kako onda dijete može prihvatiti da bude kršćanin? Takva i slična pitanja počela su se odnedavna sve glasnije postavljati i u samoj Katoličkoj Crkvi u naše doba, a neki su čak zaključili kako djecu treba pustiti da odrastu i da onda sami odluče žele li biti kršćani. U čemu je stvarni problem? U tome što krštenje podrazumijeva vjeru i osobno opredjeljenje, ali ipak nije plod vlastite vjere il nagrada za nju. Božje sinovstvo je čisti Božje dar i zato ni kod odrasle osobe ne može biti posljedica osobne vjere niti učinak neke vlastite zasluge. Stoga kršćanska tradicija smatra kako to sinovstvo ne treba uskraćivati djetetu makar ono ne bilo sposobno u samome trenutku krštenja osobno prihvatiti taj dar niti dati dokaz svoje osobne vjere. “Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.“ (KKC 1250) “Kršćanski će roditelji priznati kako ova praksa odgovara i njihovoj ulozi hranitelja života što im ga je Bog povjerio.“ (KKC 1251) Živeći nakon krštenja u zajedništvu vjernika (roditelji, rodbina, kršćanska zajednica) dijete će postati vjernik u punom smislu riječi kako to Bog i Crkva od njega traže. c) Vjera i Krst Promatrajući povezanost vjere i krsta dolazi se, s obzirom na krštenje djece, do temeljne postavke, koja glasi: Crkva može, smije i treba krštavati djecu, jer je krštenje nezasluženi dar Božji te je u isto vrijeme suživota s Kristom. “Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujućih. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: 'Što tražiš od Crkve Božje?' I on odgovara: 'Vjeru!'“ (KKC 1253) A to znači da Crkva smije krstiti dijete samo ako postoji vjerojatnost da će se oni koji su zaduženi za nj (roditelji, kumovi, rodbina) brinuti da se takav krštenik uputi u vjeru te da će mu se tako zajamčiti mogućnost rasta i dozrijevanja u njoj. “Svim krštenicima, djeci ili odraslima, potreban je poslije krštenja rast u vjeri. Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noći obnovu krsnih obećanja. Priprava na krštenje dovodi tek do predvorja novoga života. Krštenje je vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire sav kršćanski život.“ (KKC 1254) U trenutku krštenja Gospodin će u djetetu usaditi klicu žive vjere, nepoljuljane nade i djelotvorne ljubavi koja će zaživjeti ako je ljudi budu hranili, njegovali i štitili. Kad počinje taj proces rasta u vjeri? Da ne bude zabune, može se čak reći i prije nego što dijete ugleda svjetlo dana u svojoj kršćanskoj obitelji. Njegovi kršćanski roditelji, vezani obećanjem vjere i sponom ljubavi, prihvaćaju svoj bračni suživot kao radost i dar Božji, koji – upravo zato što je natopljen ljubavlju, a ona pak hranjena vjerom – nužno rađa novi život. U takvom ozračju govor o vjeri nije rijetkost. Naprotiv, ona nadahnjuje, krijepi, podržava, nosi i bračnu vezu i sve što iz nje proizlazi. Kada su vjernici roditelji, na toj zajedničkoj osnovi gradi se i vjera njihova potomstva. Čin krštenja bit će tek trenutak kada ta svijest izlazi na površinu i biva javno potvrđena. U isto vrijeme, to će biti lijep, nezaboravan obiteljski blagdan u kojemu vanjština (darovi, jelo), ne smije zakriti ono glavno, sam sakrament krštenja koji će biti podijeljen u krilu zajednice, u svetištu gdje se svakog tjedna okuplja cijela župna obitelj. “Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.“ (KKC 1255) 5. Nužnost Krsta Budući da je Krist umro za sve ljude i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to potpuno ostvarenje samoga sebe u Bogu, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je samo Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu Kristovu i da se spase. Zato Crkva naučava da svaki čovjek koji, ne poznavajući Kristovo Evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krštenja, izričito poželjeli da budu kršteni. “Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!' (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.“ (KKC 1261) A što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, Crkva naučava da njihova izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju prema Bogu, jamči im spasenje koje nisu koje nisu mogli primiti po sakramentu. “Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. To krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.“ (KKC 1258) Iz svega rečenog se vidi da bez krštenja nema spasenja, jer je krštenje rođenje na novi život u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nužno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krštenje uvodi. “Sâm Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da 'iz vode i Duha nanovo rađa' sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.“ (KKC 1257) 6. Krsna milost Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda krštenja simbolički se označuju različiti krsni učinci u čovjeku. Uranjanje u vodu krštenika upozorava na smrt i čišćenje od grijeha, ali također na obnavljanje i novo rođenje u Kristu. Dakle, dva poglavito krsna učinka u kršteniku jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome. “Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.“ (KKC 1263) Ipak u krštenima i nakon krštenja ostaju vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slabosti vezane uz život, kao što su karakterne slabosti; zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito “klicom (izvorom) grijeha“ (“formes peccati“). Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. “Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini 'novim stvorom' (2 Kor 5,17), posinjenim sinom Božjim koji postaje 'zajedničarom božanske naravi' (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subaštinikom (Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga.“ (KKC 1265) “Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga - po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga; - po moralnim krepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u krštenju.“ (KKC 1266) Po krštenju postajemo također i udovi Kristova Tijela. Tako nas krštenje pritjelovljuje Kristu i njegovoj Crkvi. Na taj se način iz krstionice rađa jedinstveni narod Božji, narod novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda i kultura, rasa i spola: “… u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni…“ (1 Kor 12,13) “Krštenici tako postaju 'živo kamenje' i ugrađuju se u 'duhovni Dom za sveto svećenstvo' (1 Pt 2,5). Oni po krštenju imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovom proročkom i kraljevskom poslanju; oni su 'rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni" da naviještaju 'silna djela Onoga' koji ih iz 'tame pozva k svojemu divnom svjetlu' (1 Pt 2,9). Krštenje daje udioništvo u općem svećeništvu vjernika.“ (KKC 1268) “Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude 'poslušan i podložan' glavarima Crkve (Heb 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.“ (KKC 1269) Svi krštenici, “preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve“ (LG 11) i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega oko širenja evanđelja Kristova u svijetu. Krštenje je također temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i onima koji još nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Svi oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano kršteni, nalaze se u nekom, mada ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom te ih sinovi Katoličke Crkve zasluženo priznaju za braću u Gospodinu. “Krštenje je dakle sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni.“ (II. Vatikanski Sabor, Unitatis redintegratio, 22) Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg ili karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se može samo jedanput primiti u životu i ne može se više nikada ponoviti. “Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.“ (KKC 1272) “Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje. Krsni pečat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanjem u svetom bogoslužju Crkve te 'na izvršavanje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi'.“ (KKC 1273) “'Gospodnji biljeg' jest pečat kojim nas je Duh Sveti obilježio 'za Dan otkupljenja' (Ef 4,30). 'Krštenje je pečat za vječni život'. Vjernik koji 'pečat čuva' do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krštenja, moći ce preminuti 'obilježen znakom vjere', s vjerom svoga krštenja, iščekujući blaženo gledanje Boga – kao dovršenje vjere – i u nadi uskrsnuća.“ (KKC 1274) II. POTVRDA I SAKRAMENT POTVRDE  Krštenje, Euharistija i Potvrda čine sakramente kršćanske inicijacije – uvođenje u cjelovit kršćanski život. Nema potpunog kršćanina ako nije primio sva tri ova sakramenta. “Zajedno s krštenjem i euharistijom sakrament Potvrde tvori cjelinu 'sakramenata kršćanske inicijacije', jedinstvo koje treba čuvati. Vjernicima treba zato tumačiti kako je primanje ovog sakramenta nužno za utvrđenje krsne milosti. 'Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru'.“ (KKC 1285) 1. Potvrda u Božjem naumu spasenja Što je bitno za sakrament Potvrde? Bitno je to da su krštenici na poseban način obdareni jakošću Duha Svetoga, božanske osobe koja ih čvrsto veže uz Crkvu da bi kao pravi Kristovi svjedoci, ne samo riječju, nego i djelom živjeli, branili i promicali svoju vjeru. Već u Starom Zavjetu proroci su navijestili da će Duh Gospodnji počivati na Božjem poslaniku, na Mesiji, kako bi mogao ostvariti svoje poslanje. Silazak Duha Svetoga na Isusa dok je bio kršten u rijeci Jordanu bio je za prisutne znak da je On taj Božji poslanik, Mesija, Sin Božji, čija će se cjelokupna misija ostvariti u zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga Otac daje u obilju. “Proroci su u Starom zavjetu navijestili da će Duh Gospodnji počivati na očekivanom Mesiji radi njegova spasenjskog poslanja. Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan krstio bijaše znak da je on onaj koji ima doći, da je Mesija, Sin Božji. Budući da je bio začet po Duhu Svetom, sav je život i poslanje proveo u potpunom zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga je Otac dao 'bez mjere' (Iv 3,34).“ (KKC 1286) Pa ipak ova punina Duha Gospodnjeg neće biti rezervirana samo za Mesiju nego za cijeli mesijanski narod koji će nastati od njega, kome će Krist biti kamen temeljac. Na mnogo mjesta u Evanđelju Krist je obećao svojima da će na njih izliti svoga Duha, obećanje koje je prvi put ostvareno na dan njegova uskrsnuća te posebno svečano na Dan Duhova kada su apostoli ispunjeni Duhom Svetim počeli naviještati veličanstvena djela Božja. A Petar će tom zgodom zasvjedočiti da je silazak Duha Svetoga na apostole znak mesijanskih vremena. Oni koji su povjerovali njihovu pripovijedanju i koji su se krstili, primili su Duha Svetoga. “Ta punina Duha nije imala ostati samo Mesijina, nego se trebala priopćiti i svemu mesijanskom narodu. U više navrata Krist je obećao izljev Duha. To je obećanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv 20,22) i potom, na još jasniji način, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli započinju razglašavati 'veličanstvena djela Božja' (Dj 2,11), a Petar izjavljuje kako je ovaj izljev Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti, primili su i oni dar Duha Svetoga.“ (KKC 1287) Od toga vremena pa sve do danas apostoli i njihovi nasljednici su posebnim obredom polaganjem ruku na krštenike, mazanjem svetim uljem te izgovaranjem riječi: “Primi pečat dara Duha Svetoga“ podjeljivali i podjeljuju da Duha Gospodnjega. A učinci toga primljenoga dara u čovjeku su dovođenje do punine krsne milosti, još korjenitije poniranje u božansko sinovstvo, čvršća veza s Kristom, porast darova Duha Svetoga u nama, potpunija veza s Crkvom te posebna snaga Duha Svetoga koja kršćaninu omogućava da odvažno ispovijeda riječju i djelom svoju vjeru u Isusa Krista i da se nikad ne zasrami njegova križa. “'Otad su apostoli, ispunjajući Kristovu volju, polaganjem ruku podjeljivali novokrštenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima, među osnove prve kršćanske pouke ubraja nauk o krštavanju, ali također i o polaganju ruku. Katolička predaja s pravom to polaganje ruku smatra početkom sakramenta potvrde koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice'.“ (KKC 1288) “Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumači i naziv 'kršćanin', što znači pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je 'Bog pomazao Duhom Svetim' (Dj 10,38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu sačuvao se do naših dana. Na Istoku se ovaj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomašću, ili svetim mirom, tj. "krizmom". Naziv Potvrda na Zapadu ističe u isto vrijeme potvrdu krsta, čime se dovršava kršćanska inicijacija, i učvršćenje krsne milosti, što je sve plod Duha Svetoga.“ (KKC 1289) U prvim stoljećima kršćanstva potvrda je sačinjavala uglavnom jedinstveno slavlje s krštenjem tvoreći s njime, kako kaže sveti Ciprijan “dvostruki sakrament“. Kasnije, zbog učestalosti krštenja djece, i to u svako vrijeme godine, i povećanja broja župa, čime su se biskupije proširile, nisu više biskupi mogli biti prisutni na svim krsnim slavljima. Budući da se na Zapadu želi biskupu pridržati dovršenje krsta, uvela se praksa privremenog odvajanja sakramenta potvrde od krštenja. Istok je, naprotiv, sačuvao jedinstvo tih dvaju sakramenata, tako da potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti; međutim i ovdje on to može učiniti samo sa “svetim mirom“ što ga je posvetio biskup. “Praksa istočnih Crkvi jače ističe jedinstvo kršćanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izražava zajedništvo novog kršćanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolištva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve.“ (KKC 1292) 2. Znakovi i obred Potvrde U obredu sakramenta Potvrde treba razmotriti znak pomazanja i ono što pomazanje označuje i utiskuje u čovjeka, tj. duhovni pečat. Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje ima mnogo značenja: ulje je znak obilja i radosti, ono čisti i čini gipkim, znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane, i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom. “Sva ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu. Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. U potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili 'Kristov miomiris'.“ (KKC 1294) Pečat je međutim simbol, raspoznatljivi znak jedne osobe, znak njena autoriteta i vlasti nad nečim. U robovlasničko vrijeme bi se stavljali pečati na robove u znak njihove pripadnosti gospodaru, odnosno vojni vođe su utiskivali svoje znakove na vojnike kako bi se svima dalo na znanje kome pripadaju i čije su vlasništvo. Kršćanski pak pečat jest pečat Duha Svetoga koji nije utisnut u tijelo, nego u ljudsku dušu i kaže da osoba pripada ne nekom svjetovnom vladaru, čija vlast je ograničena na vrijeme, nego Kristu svevladaru kome je Otac sve podložio kako bi mu ljubavlju stajao ne raspolaganju promicanju kraljevstva Božjega među ljudima, kraljevstva pravde i mira, istine života i spasenja. Ali je u isto vrijeme taj pečat Božje obećanje posebne zaštite kršćaninu u trenutku kada je najviše bude trebao. “Potvrđenik ovim pomazanjem prima 'biljeg', pečat Duha Svetoga. Pečat je simbol osobe, znak njezina autoriteta, njezina vlasništva nad određenim predmetima: tako su vojnici bili opečaćeni pečatom svoga vojskovođe i robovi pečatom svoga gospodara; pečat nadalje potvrđuje vjerodostojnost nekog pravnog čina ili neke povelje, što je, u stanovitim uvjetima, čini tajnom.“ (KKC 1295) Sam Krist kaže za sebe da je obilježen pečatom Očevim (Iv 6,27). Na sličan način i kršćanin je obilježen tim pečatom. “Sâm Isus kaže o sebi da ga je Otac opečatio. I kršćani su isto tako opečaćeni: 'Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opečatio i u srca naša dao zalog – Duha' (2 Kor 1,21-22). Taj pečat Duha Svetoga znači potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj službi, ali jednako tako i obećanje božanske zaštite u velikoj kušnji posljednjih vremena.“ (KKC 1296) Posvećenje svete krizme važan je čin koji prethodi slavlju potvrde, a u stanovitom smislu i dio je samoga slavlja sakramenta. Biskup posvećuje svetu krizmu u Misi posvete ulja za svu biskupiju na Veliki četvrtak. Kada se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, bogoslužje počinje obnovom krsnih obećanja i ispoviješću vjere potvrđenika. Tako se jasno ističe da se potvrda nadovezuje na krštenje. Kada se pak krsti odrasla osoba odmah po krštenju biva i potvrđena te sudjeluje u Euharistiji. U rimskom obredu biskup nad okupljene potvrđenike širi ruke i pritom moli za izlijevanje Duha Svetoga na one koji će primiti sakrament potvrde. Ta je gesta već od apostolskih vremena znak dara Duha Svetoga. “Potom slijedi bitni obred sakramenta. U latinskom obredu 'potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmanim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: “Accipe signacalum doni Spiritus Sancti – Primi pečat dara Duha Svetoga“. U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze, na svim značajnim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako mazanje prate riječi: “Pečat dara Duha Svetoga.“ (KKC 1300) “Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.“ (KKC 1301) 3.Učinci sakramenta Potvrde Krštenje i potvrda stoje u uskoj međusobnoj vezi. U prvoj su Crkvi i podjeljivani zajedno, što je u istočnim Crkvama zadržano do danas. U zapadnoj Crkvi krštenje odraslih također je nerazdvojno povezano s potvrdom, dočim se kod krštenja djece ustalila vremenska odvojenost podjele tih dvaju sakramenata. Čin vjere, ufanja i ljubavi zajedno s pokajanjem preduvjet je za plodno i valjano primanje sakramenta krštenja što se ne može očekivati od male djece. Stoga podjela potvrde u kasnijoj dobi, kad se djeca počinju orijentirati, kada mogu i hoće sama za sebe govoriti, omogućuje da potvrđenik osobno prima svoju vjeru. Kod krštenja svoga djeteta roditelji polažu vlastitu ispovijest vjere, obećaju da će dijete odgajati u vjeri koju oni ispovijedaju. Kod krštenja svoga djeteta roditelji polažu vlastitu ispovijest vjere, obećaju da će dijete odgajati u vjeri koju oni ispovijedaju. Kod potvrde se vjera traži od samih potvrđenika, koji su u međuvremenu odrasli u njoj i priznaju je kao svoju. Time ujedno priznaju krštenje što su ga primili kao mala djeca. Potvrda znači jačanje, učvršćivanje vjere. Vjera, što je od krštenja narasla, jača i učvršćuje se jod potvrđenika. To se događa, s jedne strane, tako što Bog osposobljuje čovjeka za odlučan i samostalan kršćanski život, a s druge pak strane, sam čovjek želi razumjeti i prihvatiti kao svoju vjeru u Krista. Što se u dubini krštenja dogodilo treba u potvrdi dalje razvijati i jačati: primamo Duha Svetoga i postajemo punoljetni članovi Crkve. “Iz samog slavlja proizlazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.“ (KKC 1302) Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti u čovjeku. Ona nas dublje ukorjenjuje u božansko posinjenje, po kojem govorimo: “ Abba, Oče!“ (Rim 8,15); i čvršće nas sjedinjuje s Kristom. Potvrda umnaža u nama darove Duha Svetoga i usavršuje naš vez s Crkvom. Ona nam priopćuje osobitu snagu Duha Svetoga da, kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru, da hrabro ispovijedamo ime Kristovo i nikada se ne stidimo njegova križa. “Kao i krst, komu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, 'karakter', koji označuje daje Isusu Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.“ (KKC 1304) “'Karakter' usavršuje opće svećeništvo vjernika, koje se prima u krštenju: 'potvrđenik prima snagu javno ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj službi (quasi ex officio)'.“ (KKC 1305) 4. Primatelj Potvrde U latinskoj tradiciji smatra se osnovnom dobi za primanje sakramenta potvrde “dob rasuđivanja“. No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, čak i ako nisu dostigli dob rasuđivanja. Iako se o potvrdi govori kao “sakramentu kršćanske zrelosti“, ipak se ne smije odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezaslužen Božji dar kojoj nije potrebno neko “ovjerovljenje“ da bi postala djelotvornom. “Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i Euharistija tvore nešto jedinstveno, 'vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno'. Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je doduše valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.“ (KKC 1306) Priprava za sakrament potvrde treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom i do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskoga života. Zato kateheza u potvrdi treba u potvrđeniku probuditi smisao pripadniku Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. “Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanijom molitvom.“ (KKC 1310) “Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.“ (KKC 1311) 5. Služitelj Potvrde Izvorni djelitelj potvrde je biskup. Na Istoku redovito svećenik koji krsti, odmah u jednom te istom slavlju podjeljuje i sakrament potvrde. Međutim on to čini svetom krizmom što ju je prethodno posvetio patrijarh ili biskup. Time se izražava apostolsko jedinstvo Crkve koje se učvršćuje sakramentom potvrde. U latinskoj Crkvi ista se disciplina primjenjuje pri krštenju odraslih ili kad se u puno zajedništvo s katoličkom Crkvom uvodi krštena osoba član druge kršćanske zajednice, u koje sakrament potvrde nije valjan. Nakon čega slijedi sudjelovanje u Euharistiji. Slavlje potvrde za vrijeme euharistijskog slavlja ističe jedinstvo triju sakramenata kršćanske inicijacije. “U latinskom obredu redovito djelitelj potvrde jest biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sam, ne zaboravljajući pritom da je upravo radi toga slavlje potvrde na određeno vrijeme odijeljeno od krštenja. Biskupi su nasljednici apostola koji su primili puninu sakramenta reda. I stoga, kad oni dijele sakrament potvrde, to jasno označuje da je učinak sakramenta da one koji ga primaju tješnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i poslanjem da svjedoče za Krista.“ (KKC 1313) “Kad je kršćanin u smrtnoj pogibelji, bilo koji prezbiter mora mu podijeliti potvrdu. Crkva, naime, hoće da nitko od njezine djece, pa ni ono najmanje, ne pođe s ovog svijeta a da nije po Duhu Svetom usavršeno darom Kristove punine.“ (KKC 1314) B. – SAKRAMENTI OZDRAVLJENJA Jedno od glavnih obilježja ljudskog života ovdje na zemlji jest nesavršenost. Ta se nesavršenost ne odnosi samo na područje ljudskog tjelesnog života, nego i na područje njegova duhovnog života. U tom se slučaju u kršćanskome životu govori o slabostima, propustima, nedostacima i grijesima. “Po sakramentu kršćanske inicijacije čovjek prima nov Kristov život. Taj novi život, međutim, nosimo u 'glinenim posudama' (2 Kor 4,7). I sad je još 'skriven s Kristom u Bogu' (Kol 3,3). U svome 'zemaljskome domu' (2 Kor 5,1) još smo podložni patnji, bolesti i smrti. Taj novi život Božjeg djeteta može oslabiti, a može se čak i izgubiti grijehom.“ (KKC 1420). “Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spašavanja svojih članova. To je svrha dvaju sakramenta ozdravljenja: Pokore i Bolesničke pomasti.“(KKC 1421) IV. – ISPOVIJED: SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA  1. Nevolje s grijesima i Božje milosrđe Što je to grijeh i u kakvom je suodnosu s ispovijeđu? Velika je tajna zla i često ne znamo odakle dolazi i zašto ga ima toliko u nama i među nama kao i u svijetu u kojem živimo. Božja objava nam kaže da ima jedno zlo koje je u nama i za koje znamo da je izvor zala od kojih najviše trpimo. To se zlo zove grijeh. “'Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas' (Sv. Augustin, Sermones, 169,11,13: PL 38,923). Prihvaćanje njegova milosrđa traži od nas priznanje naših krivica. 'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde' (1 Iv 1,8-9).“ (KKC 1847) “Kao što tvrdi sveti Pavao: 'gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost'. No da izvrši svoje djelo, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu 'pravednost za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu' (Rim 5,20-21). Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na grijeh.“ (KKC 1848) Obraćenje iziskuje osvjedočenje o grijehu, a sadrži u sebi nutarnji sud savjesti. A taj sud, budući da je provjera djelovanja Duha istine u čovjekovoj nutrini, u isto vrijeme biva početak novog darivanja milosti i ljubavi Božje čovjeku. Tako u tom “osvjedočenju o grijehu“ otkrivamo dvostruko darivanje: dar istine savjesti dar sigurnosti otkupljenja. Duh istine je Duh Tješitelj – Branitelj. “Evanđelje je objava, u Isusu Kristu, Božjeg milosrđa prema grešnicima. Anđeo ga naviješta Josipu: 'a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih' (Mt 1,21). Isto se može reći o Euharistiji, sakramentu otkupljenja: 'Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.' (Mt 26,28).“ (KKC 1846) 2. Vrste grijeha: Osobni i društveni grijeh Ljudi su pred Bogom, pred drugima i pred sobom samima odgovorni za mnoga zla u svijetu. To su zla koja oni svjesno i svojevoljno čine prema samima sebi, jedni prema drugima i Bogu. Takva zla zovemo osobnim grijesima. Osobni grijesi su izvor mnogih zala čovječanstva od kojih najviše trpimo. Grijeh je uvijek povezan s povredom ljubavi prema Bogu, bližnjemu i samome sebi. Možemo reći da se grijehom odvraćamo od Boga, svoga bližnjega i od samoga sebe. Grijehom raskidamo ili narušavamo istinske odnose ljubavi prema Bogu, prema ljudima i prema sebi. Dakle, osnovni uzrok odcjepljenja od Boga i svake podijeljenosti među ljudima jest grijeh. “Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao 'riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona'.“ (KKC 1849) Grijeh udaljuje čovjeka od Boga i izgoni ljubav Božju iz naših srdaca. To je nepokornost Bogu i oholo uzdizanje samoga sebe sve do potpunog prezira i odbacivanja Boga. “Isključivanje Boga, kidanje s Bogom, neposlušnost Bogu: to je bio i jest grijeh tijekom ljudske povijesti u svim svojim različitim oblicima što može ići do nijekanja Boga i njegova bivovanja: to je pojava ateizma.“ (Ivan Pavao II. Reconciliato et Paenitentia – Pomirenje i Pokora, Rim: 2. prosinca 1984., 14.) “Grijeh je uvreda Bogu: 'Tebi, samo tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom' (Ps 51,6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane 'kao bog' spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle 'ljubav prema sebi sve do prezira Boga'. Zbog tog oholog uzdizanja samoga sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.“ (KKC 1850) “Upravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrđe pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje: nevjeru, ubilačku mržnju, odbačenje i porugu sa strane starješina i naroda, Pilatov kukavičluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tešku za Isusa, Petrovo zatajenje, napuštanje učenika. Ipak upravo u času tmina i kneza ovoga svijeta Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojeg će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha.“ (KKC 1851) Raskid s Bogom nosi sa sobom logičnu posljedicu razdor s braćom. Takav rastrgan čovjek prenosi svoje nutarnje sukobe i na vanjski svijet i neizbježno izaziva razdor u svojim odnosima s drugim ljudima i stvorenjima svijeta. “Samim time što čovjek grijehom odbija da se Bogu podloži, poremećena je njegova nutarnja ravnoteža i u dubini njegova bića pojavljuju se suprotnosti i sukobi.“ (RP 15) Stoga je grijeh uvijek “čin osobe“, jer je “čin slobode čovjeka pojedinca“ a nipošto “neke skupine ili zajednice“. (RP 16. ). Radi toga grijeh čovjeka ostaje uvijek njegov grijeh, a ne grijeh izvanjske zbiljnosti¸struktura, sistema ili drugih faktora ma koliko god pod utjecajem raznih nutarnjih i vanjskih činilaca. “Grijeh povlači sa sobom grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijeh teži da se ponovi i ukorijeni, ali on ne može uništiti moralni osjećaj do korijena.“ (KKC 1865) Mane se mogu svrstati prema krepostima kojima se suprotstavljaju ili se mogu povezati uz glavne grijehe. Zovu se glavnima, jer oni rađaju druge grijehe, druge mane u čovjeku. To su: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj (ignavia). “Katehetska tradicija podsjeća da postoje također 'u nebo vapijući grijesi'. U nebo vapiju: krv Abelova; sodomski grijeh; jauk potlačenog naroda u Egiptu; jauk stranca, udovice i sirote; nepravda prema zaposlenom radniku. (KKC 1867) Iako je grijeh osobni čin, ipak mi smo odgovorni i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo: - sudjelujući u njima izravno i svojevoljno; - naređujući, savjetujući, hvaleći ili odobravajući ih; - ne prijavljujući ili ne sprječavajući ih, kad smo to dužni učiniti; - štiteći one koji čine zlo. “Tako grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima dajući da među njima vlada požuda, nasilje i nepravda. Grijesi su uzrok društvenih situacija i institucija koje su protivne božanskoj dobroti. 'Strukture grijeha' izraz su i učinak osobnih grijeha. Navode svoje žrtve da i one čine zlo. U nekom analoškom smislu one tvore 'društveni grijeh'.“ (KKC 1869) Zato kad govori o društvenom grijehu Papa Ivan Pavao II. želi naglasiti da se grijeh svakog čovjeka pojedinca odražava na određen način i na drugim ljudima. “Drugim riječima, nema grijeha, pa ni najunutarnjijeg i najtajnovitijeg, da je u potpunosti čin pojedinca i da se isključivo tiče onoga koji ga je počinio.“ (RP 16). Kao što po zakonu uzdizanja “svaka duša što se uzdiže, uzdiže i svijet“, tako isto po zakonu pada “duša koja se grijehom srozava, sa sobom srozava Crkvu, a u nekom smislu i čitav svijet.“ (RP 16) Prema tome grijeh svakog čovjeka pojedinca ima opasnih na cijelu kršćansku zajednicu i ljudski rod. Neki grijesi pak samim svojim činom predstavljaju izravan “napad na brata“ (bližnjega) i uvreda su Bogu jer vrijeđaju bližnjega. “U tom smislu društveni je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu“ (RP 16), jer je uperen protiv ljudske osobe, njegove slobode i dostojanstva; protiv općeg dobra i njegovih zahtjeva i odnosa između različitih ljudskih zajednica. Zato kada Crkva govori o grešnim situacijama i društvenim grijesima ističe da to ponašanje nije samo vladanje skupina, blokova i država, nego je to plod i brojnih osobnih grijeha. “U korijenu bilo koje grešne situacije uvijek su ljudi grešnici.“ (RP 16) Stoga prvi preduvjet obraćenja Bogu sastoji se u priznanju da je čovjek grešan i sklon grijehu. Priznati svoj grijeh, kao rasipni sin svome ocu ili kao kralj David pred Božjim prorokom Natanom, neophodno je počelo za povratak Bogu. Bog je naš Otac i njegovo je srce puno ljubavi i milosrđa prema svakome koji se kaje za svoje grijehe i čvrsto odlučuje da će živjeti novim životom u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A to je božanski život milosti i ljubavi u slobodi djece Božje koji nam Krist daje u sakramentima svoje Crkve. Prihvatimo i mi taj milosni život djece Božje pa ćemo biti sretni i ovdje na zemlji i blaženi za čitavu vječnost u kući Oca nebeskoga. 3. Narav grijeha: Smrtni i laki grijeh Grijeh je zlo koje ljudi čine svjesno i svojevoljno (slobodno) u odnosu prema Bogu, bližnjemu i samima sebi. Velika je razlika među grijesima. Sveto Pismo daje više popisa različitih grijeha. Tako sveti Pavao apostol u poslanici Galaćanima suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: “A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji tako što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.“ (Gal. 5,1-21) “Grijeh možemo razlikovati prema njihovu objektu, kao što biva za svaki ljudski čin, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Mogu se podijeliti i prema tome, odnose li se na Boga, bližnjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Korijen grijeha je u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao što uči Gospodin: 'Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka' (Mt 15,19-20). Srce je i središte ljubavi, počelo dobrih i čistih djela, što ga grijeh ranjava.“ (KKC 1853) Grijesi se dijele na lake i teške, već prema tome što iza njih stoji, mali ili veliki prekršaj Božjih zakona, nasilje nad propisom od manjeg ili većeg značenja. “Prikladno je prosuđivati grijehe po njihovoj težini. Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha, zamjetljivo već u Svetom pismu, nametnulo se u crkvenoj predaji. A potvrđuje ga i ljudsko iskustvo.“ (KKC 1854) “Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava.“ (KKC 1855) Dakle, teški ili smrtni grijeh razara ljubav u srcu čovjekovom tako što čovjek na težak način krši Božji zakon. Teški grijeh čovjeka rastavlja od Boga, njegova posljednjeg cilja i najvećeg dobra, a veže ga za neke druge znatno niže ili posve niske ciljeve. Dok laki grijeh ne uništava tu ljubav prema vrhovnom Dobru, premda je ranjava i povrjeđuje. Da neki grijeh bude smrtan mora biti težak prekršaj, teška povreda Božjega zakona odnosno Božje zapovijedi i osim toga mora biti učinjen svjesno i hotimično. Budući da smrtni grijeh razara načelo koje odražava naš život, a to je ljubav i prijateljstvo s Bogom, moguće je to prijateljstvo ponovo uspostaviti, uz milost Božju, obraćenjem što se obično događa po sakramentu pokore. “Smrtni grijeh, ukoliko u nama pogađa životno počelo, tj. ljubav, zahtjeva novu inicijativu Božjeg milosrđa i obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja. I kad se volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjeruje prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta smrtan (...), bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao što je psovka, krivokletstvo itd. ili protiv ljubavi prema bližnjemu, kao što je ubojstvo, preljub ili slično (...). nekad se pak volja grešnikova usmjeruje na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i sl. Takve stvari su laki grijesi.“ (KKC 1856) Veliko zlo koje netko čini potpuno svjesno i svojevoljno u odnosu prema Bogu, bližnjemu i sebi, zove se teški grijeh (veliki grijeh). Ako netko učini zlo koje nije veliko ili ako nije potpuno svjestan i slobodan dok čini takvo zlo, kažemo da je počinio laki grijeh (mali grijeh). Teški se grijesi nazivaju i smrtni grijesi jer se njima slobodnom odlukom raskida odnos ljubavi prema Bogu te oni vode u duhovnu smrt. “Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: 'Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom'.“ (KKC 1857) “Da bude smrtan, grijeh mora biti učinjen punom sviješću i potpunim pristankom. To pretpostavlja poznavanje grešnosti čina, njegova protivljenja Božjem zakonu. Povrh toga uključuje pristanak dovoljno slobodan da se može govoriti o osobnom izboru. Hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju voljni značaj grijeha, nego ga naprotiv povećavaju.“ (KKC 1859) Prema tome, smrtni grijeh znači svjesnu odluku protiv Boga, za život beskrajne osamljenosti, u vlastitoj zatvorenosti. Izraz “teški grijeh“ stavlja težište na vanjski prekršaj Božjeg zakona, dok riječ “smrtni grijeh“ jače izražava nutarnji čovjekov stav prema iskonskoj pozvanosti na neumrlost ukoliko se živi u Kristu. Kad ovo, dakle, nije posrijedi, govori se o lakom grijesima, jer takvim propustima veza s Bogom, a time i naša stvarna mogućnost života nije prestala, makar jest ugrožena i ranjena. U tom slučaju čovjek se zapravo ne koleba bi li odabrao život ljubavi, samo što svoj odabir ne ostvaruje jasno i dosljedno, ne osluškuje dovoljno glas Božji i ne ostvaruje na odgovarajući način njegov nalog ljubavi. Grijeh je zapravo odbijanje Božjeg poziva da živimo po zapovijedi ljubavi. Kršćansko shvaćanje grijeha, dakle, uvijek uključuje odnos prema Bogu. Mi Boga vrijeđamo i onda kada griješimo protiv ljubavi prema bližnjemu i sebi samima. Stoga tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladiću: “Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!“ (Mk 10,19) Težina grijeha je veća ili manja: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem. “Sa svom predajom Crkve – kaže Ivan Pavao II. – mi smrtnim grijehom nazivamo čin kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što mu ga Bog nudi, te se radije okreće sebi samome, nekoj stvarnoj i ograničenoj zbiljnosti, nečemu što je protivno Božjoj volji (conversio ad creaturam). To se može zbiti izravno i formalno, kao što su grijesi idolopoklonstva, otpadništva i bezboštva; to se događa i u bilo kojoj neposlušnosti Božjim zapovijedima u teškoj stvari.“ (RP 17) Prema tome mi ne smijemo svoditi smrtni grijeh samo na čin “temeljnog opredjeljenja (optio fundamentalis)“ protiv Boga i bližnjega. Papa tvrdi da posebni čini mogu u korijenu izmijeniti temeljno opredjeljenje i nadodaje: “Smrtni je grijeh isto tako i kad čovjek, svjesno i hotimično, iz bilo kojeg razloga izabire nešto što stavlja težak nered. Takav izbor uistinu u sebi samome uključuje prezir božanskog zakona, odbacivanje Božje ljubavi prema ljudskome rodu i bilo kojemu stvorenju: čovjek se udaljuje od Boga i gubi ljubav.“ (RP 17) Počiniti smrtni grijeh je korjenita mogućnost ljudske osobe. A posljedica smrtnog grijeha je gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti (tj. stanja milosti). Ako se smrtni grijeh ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje čovjeka iz Kristova kraljevstva i vječnu smrtnu paklu. A što znači da naša sloboda ima moć donositi konačne, neopozive odluke. No, iako možemo prosuditi da je neki čin u sebi težak grijeh, ipak sud o osobama moramo prepustiti Božjoj pravednosti i milosrđu. Grijeh učinjen iz zlobe, zbog namjernog izbora zla, najveći je grijeh. Nehotično neznanje može umanjiti, čak i poništiti ubrojivost teškoga grijeha pred Bogom. Ipak pretpostavlja se da nikome nisu nepoznata načela moralnog zakona koja su upisana u savjest svakoga čovjeka. Porivi osjećajnosti i strasti mogu također smanjiti voljni i slobodni značaj krivnje pred Bogom, a isto tako vanjske prisile i patološki poremećaji u čovjeku. “Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.“ (KKC 1862) “Laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki nas grijeh ne suprotstavlja božanskoj volji i prijateljstvu; ne raskida savez s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh 'ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva' (RP 17) Čovjek, dok je u tijelu, ne može izbjeći sve grijehe, bar ne lake grijehe. Ipak ne smiješ pridavati malu važnost onim grijesima koji se nazivaju lakima. Malo držiš do njih kad ih mjeriš, ali kojeg li užasa kad ih brojiš! Mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku: mnogo kapljica pune rijeku, isto tako mnogo zrnaca čini hrpu. Koja tada nada ostaje? Prije svega ispovijed...“ (KKC 1863) “'No, pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga' (Mk 3,29). Božje milosrđe ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenja što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti.“ (KKC 1864) Time se kršćansko shvaćanje grijeha bitno razlikuje od običnog osjećaja krivnje. U svjetlu kršćanske vjere razlikujemo osobne grijehe, za koje je svatko od nas odgovoran, i “iskonski“ ili “istočni grijeh“ (“Adamov grijeh“) u kojem se rađaju svi ljudi kao potomci grešnog čovječanstva. Sve naše kršćansko razmišljanje o tajni zla i grijeha vodi prema sve dubljem otkrivanju tajne Božjeg praštanja. Takvo shvaćanje grijeha uključuje u sebi i Božji poziv na obraćenje i nadu u oproštenje i pomirenje. Poziv na obraćenje i oproštenje grijeha, tj. pomirenje ljudi s Bogom i međusobno, bitni je sadržaj Isusove Radosne vijesti o stvaranju novoga Božjega svijeta. 4. Kriza savjesti i gubitak osjećaja grijeha Pod utjecajem mnogostrukih činilaca moralna savjest kod mnogih ljudi je potamnila, iskrivljena ili umrtvljena i oni gube osjećaj za grijeh i time osjećaj za Boga. Kriza savjesti i osjećaja za Boga dovode do gubitka osjećaja grijeha. “Uzroci zastranjenja suda u moralnom vladanju mogu biti u nepoznavanju Krista i Evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom krivo shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog učenja, manjak obraćenja i ljubavi.“ (KKC 1792) K njima se pridružuje “sekularizam“ koji isključuje Boga i usredotočuje se jedino na kult akcije i proizvodnje, koji gleda samo na proizvodnju i užitak, a ne vodi računa da čovjek gubi svoju dušu i osjećaj grijeha. Taj gubitak osjećaja grijeha dolazi i zbog dvoznačnosti humanističkih znanosti, u pouci mladih, u sredstvima priopćavanja, u samom obiteljskom odgoju koji su pod utjecajem sredine u kojoj žive i koja sve relativizira. K tome još dolazi nijekanje Boga, ne samo od strane ateizma već i od strane sekularizacije koja dovodi čovjeka da prekida sinovske odnose s Bogom i da živi kao da Bog uopće ne postoji. Pa i na područjima crkvene misli i života ima propusta koji oslabljuju osjećaj grijeha. U prošlosti se posvuda gledao grijeh, a sada ga nigdje nema; danas se naglašava Božja ljubav umjesto strogosti. Nažalost, ima propusta i u teologiji, propovijedi, katehezi, duhovnom vodstvu pa čak i u praksi sakramentalne pokore kojima se briše istinski osjećaj grijeha. Često puta čovjek sam je odgovoran za svoju iskrivljenu savjest. To se događa kad čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kad njegova savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa. U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini. To je savladivo neznanje (ignorantia vincibilis) ili nepoznavanje moralnih načela koje je čovjek mogao spoznati. Naprotiv, ako je neznanje, u koje upada moralna savjest, nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti čovjeka, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti u krivnju. Ali to ipak ostaje zlo, nedostatak i nered. To se zove nesavladivo neznanje (ignorantia invincibilis) ili nepoznavanje moralnih zakona bez osobne krivnje čovjeka. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. To je dužnost svakoga čovjeka! Stoga papa kaže: “Ponovna uspostava pravog smisla grijeha jest prvi način da se suočimo s ozbiljnom duhovnom krizom što pritišće čovjeka našega doba.“ (RP 18) Prema tome ne postoji samo mysterium iniquitatis (tajna zla), grijeha, niti je on glavni činilac, a još manje pobjednik. Čovjekov bi grijeh kao razorna snaga bio pobjednik i spasenjski Božji naum bi ostao neispunjen ili promašen da u dinamizam povijesti nije uključen i mysterium pietatis (tajna milosti). Bog je ušao u ljudsku povijest, uzeo našu narav da bi na svome tijelu pobijedio grijeh i donio nam spasenje. To “Otajstvo ili sakrament pobožnosti (pomilovanja) jest dakle otajstvo samoga Krista. To je (...) otajstvo utjelovljenja i otkupljenja, punog Vazma, Sina Božjega i Sina Marijina: otajstvo njegove muke i smrti, njegovog uskrsnuća i proslave“ (RP 20) U tom otajstvenom životnom počelu što “Crkvu čini kućom Božjom, stupom i uporištem istine“, kršćanin “da ne bi griješio ili da bi se oslobodio grijeha, u sebi ima samog Krista i otajstvo Krista koji je otajstvo pobožnosti.“ (RP 20) Stoga je dužnost kršćanina da odgovori svojom osobnom pobožnošću na tu očinsku milost Božju. “I u tom se smislu pobožnost, kao snaga obraćenja i pomirenja, sučeljava s bezakonjem i grijehom“ (RP 21). Kad kršćanin prihvaća otajstvo Krista i promatra ga, ono mu daje nužnu duhovnu snagu kako bi svoj život provodio po Evanđelju i podržava ga da se čuva grijeha, a da se dostojno vlada “u 'kući Božjoj koja je Crkva Boga Živoga' (1Tim 3,15) jer je on sada sin Božji.“ (RP 21) Na taj način put obraćenja neće biti neka apstrakcija, nego konkretni život koji se otvara vrednotama. Potaknut glasom božanske Istine u svojoj savjesti čovjek će priznati da je “rođen u bezakonju“ (usp. Ps 51/50) i postati svjestan da je grešan, da upada u grijeh, jer bi drugačije sebe varao (usp. 1 Iv 1,8). Obraćenje je dar Božje ljubavi čovjeku kojega želi učiniti dionikom svojega božanskoga života. “Milost Duha Svetoga ima moć da nas opravda, tj. očisti od naših grijeha i udijeli nam 'pravednost Božju po vjeri u Isusa Krista' (Rim 3,22) i po krštenju: 'Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu (Rim 6,8-11).“ (KKC 1987) Bog, dakle, ne uzmiče pred našim grijesima i uvredama već ispunja svoja obećanja, jer je bogat milosrđem (usp. Ef 2,4). Njegova ljubav prema nama moćnija je od grijeha, snažnija i velikodušnija od naših uvreda i jača od smrti. Ta se ista ljubav utjelovila za nas, muku i smrt podnijela i otkupila nas “plaćom svoje krvi“. Zato iz nas izbija zahvalnost i govorimo: “Da, Gospodin je bogat milosrđem“; “Gospodin jest milosrđe.“ (RP 22) “Snagom Duha Svetoga sudjelujemo u muci Kristovoj umirući grijehu, i u njegovu uskrsnuću rađajući se na nov život; udovi smo njegova Tijela, Crkve, i loze pricijepljene njemu, Trsu (usp. Iv 15,1-4): 'Po Duhu svi smo učenici Božji (...) Imamo udjela u božanskoj naravi, po učešću na Duhu (...)- Eto zašto Duh čini božanskima one u kojima je nazočan!' (Sv. Atanazije Aleksandrijski).“ (KKC 1988) Crkva je, dakle, suočena s čovjekom kojega je grijeh zahvatio u samu srž njegova bića, a i s cijelim ljudskim svijetom ranjenim grijehom. Ona zna da nesuzdrživa želja ljudskog srca da se oslobodi od grijeha jest milost Krista Gospodina koji već djeluje u njemu i u svijetu snagom otkupljenja. Stoga “prirodno je poslanje Crkve, koja nastavlja otkupiteljsko djelo svojeg božanskog Utemeljitelja, da u srcu čovjeka budi obraćenje i pokoru te mu nudi dar pomirenja“ (RP 23). Ona bi “iznevjerila jedan bitan oblik svoje naravi i zanemarila bi jednu od svojih prijeko potrebnih zadaća kad ne bi jasno i odvažno, u zgodno i u nezgodno vrijeme propovijedala “riječ pomirenja“ (usp. 2 Kor 5,19) i kad ne bi svijetu nudila dar pomirenja.“ (RP 23) 5. Milost Božja i opravdanje čovjeka Obraćenje ljudi i njihovo pomirenje s Bogom i međusobno jedna je od temeljnih zadaća i obaveza Crkve. Crkva je danas svjesna tog svojega poslanja koje je primila od Krista te poziva na obraćenje srdaca i pomirenje ljudi s Bogom i među sobom. Prvo djelo milosti Duha Svetoga u čovjeku jest njegovo obraćenje Bogu. Na poticaj te milosti, čovjek se okreće prema svojemu Bogu i udaljuje se od grijeha te tako prima oproštenje i spasenje. Bog je uvijek onaj koji se u svojem neizmjernom milosrđu prvi približava čovjeku, pruža mu ruku pomirnicu, podjeljuje mu oproštenje grijeha i milost opravdanja. Opravdanje oslobađa čovjeka od grijeha koji se suprotstavlja ljubavi Božjoj te čisti njegovo srce. Zajedno s opravdanjem ulijevaju se u naša srca vjera, ufanje i ljubav i daje nam se posluh Božjoj volji. Opravdanje je u isto vrijeme prihvaćanje Božje pravednosti po vjeri u Isusa Krista. Ta pravednost označuje ispravnost božanske ljubavi prema čovjeku. “Opravdanje nam je zasluženo mukom Krista koji se na križu prinio kao žrtva živa, sveta, Bogu mila, te je njegova krv postala pomirilištem za grijehe svih ljudi. Opravdanje nam se daje po krstu, sakramentu vjere. Ono nas suobličava s pravednošću Boga koji nas snagom svoga milosrđa čini iznutra pravednima. Cilj mu je slava Božja i Kristova te dar života vječnoga...“ (KKC 1992) Bog dotiče srce čovjekovo svjetlošću i ljubavlju Duha Svetoga. Čovjek, podložan tom božanskom nadahnuću i milosti, može se svojom slobodnom voljom pripraviti za tu pravednost pred Bogom. Zato kažemo da opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode. Ta se čovjekova suradnja s Bogom izražava pristankom vjere uz Riječ Božju koja čovjeka zove k obraćenju, i u ljubavi koja sudjeluje s poticajem Duha Svetoga koji čovjeka pretječe i čuva. “Opravdanje je najizvrsnije djelo Božje ljubavi koja se očitovala u Kristu, a dano nam je po Duhu Svetom. Sv. Augustin smatra da je 'opravdanje bezbožnika veće djelo od stvaranja neba i zemlje', jer 'nebo će i zemlja proći, dok spasenje i opravdanje izabranika neće proći nikada.' On također misli da opravdanje grešnika nadvisuje samo stvaranje anđela u pravednosti, jer očituje veće milosrđe.“ (KKC 1994) Duh Sveti je naš nutarnji učitelj. Kad On “unutrašnjem čovjeku“ (Rim 7,22; Ef 3,6) dariva svoj božanski život, tada opravdanje Božje uključuje posvećenje cijeloga ljudskoga bića. On nas svojom ljubavlju i milošću oslobađa od grijeha, posvećuje nas i dariva nam život vječni. “Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga.“ (KKC 1996) “Milost je sudjelovanje u Božjem životu; ona nas vodi u intimnost trojstvenog života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao 'posinak' i on može Boga nazivati 'Ocem', u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.“ (KKC 1997) Taj poziv na život vječni, upućen čovjeku, je nadnaravan. On premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakog drugog stvorenja. On ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi, jer nam samo Bog može objaviti i darivati samoga sebe. “Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenujuća milost, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja: Je li, dakle, netko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo 'gle nasta!' A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu (2 Kor 5,17-18).“ (KKC 1999) Prema tome posvetna milost ja stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja čovjeka, bilo u toku djela posvećenja. Tako već i sama pripravnost čovjeka da prihvati milost Božju predstavlja djelovanje te milosti u njemu. Ona je potrebna da probudi i podrži našu suradnju s Bogom u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: “I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.“ (Sv. Augustin, De gratia et libero arbitro, 17: PL. 44, 901) Ta slobodna Božja inicijativa zahtjeva uvijek slobodan čovjekov odgovor. Bog je doista čovjeka stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodnu volju, i sposobnošću da ga upozna i ljubi. Čovjek istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi s Bogom. Bog je stavio u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti. “Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje. Ali milost obuhvaća i darove što nam ih Duh daje da nas pridruži svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite različitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti što se nazivaju i 'karizme' po grčkoj riječi što je rabi sveti Pavao, a znači blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo. Koja god im bila narav, katkad i izvanredna, kao što je dar čudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je opće dobro Crkve. One su u službi ljubavi koja izgrađuje Crkvu.“ (KKC 2003) Među posebnim milostima treba također spomenuti staleške milosti koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života i službi u krilu Crkve. Milost se samo vjerom može upoznati i izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red. Stoga se ne možemo pozivati na svoje osjećaje i svoja djela da bismo zaključili da smo opravdani i spašeni. Ipak promatranje Božjih dobročinstava u našem životu i u životu svetaca pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje i potiče nas na sve veću vjeru u Boga i na autentičnost kršćanskoga života. 6. Sakrament pokore i pomirenja Grijeh je prije svega uvreda Bogu i prekid zajedništva ljubavi i suživota s Presvetim Trojstvom. Ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom, odnosno ranjava svu našu braću i sestre u vjeri. Zato i obraćenje grešnika obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom. I to se sve u sakramentu Pokore i Pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje. “Bog jedini oprašta grijehe. Budući da je Sin Božji, Isusu veli za sebe: 'Sin čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe' (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: 'Oprošteni su ti grijesi!' (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime.“ (KKC 1441) “Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je On pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odriješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena 'služba pomirenja' (2 Kor 5,8). Apostol je poslan 'u ime Kristovo', a sam 'Bog' po njemu potiče i preklinje: 'Dajte, pomirite se s Bogom!' (2 Kor 5,20)“ (KKC 1442) Isus sam je za vrijeme svoga javnoga života na zemlji ljudima opraštao grijehe. I nakon udijeljenog oproštenja Krist je bivše grešnike vraćao u zajednicu Božjega naroda iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Zato su grešnici svake vrste hrlili k Isusu da im On svojom ljubavlju povrati grijehom izgubljenu slobodu i da ih spasi. Taj Kristov postupak s grešnicima na iznenađujući način izražava Božje praštanje i ujedno povratak u krilo Božjeg naroda. “Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj riječi Šimunu Petru: 'Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima' (Mt 16,19). A ta služba vezivanja i odriješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom sa svojom Glavom.“ (KKC 1444) Riječi vezati i odriješiti znače: koga apostoli isključe iz svoga zajedništva zbog njegova grešnog načina života, taj će biti isključen i iz zajedništva s Bogom; koga oni ponovo prime u zajedništvo Crkve, Bog će ga također primiti u svoje. Stoga pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom. “Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao 'drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti.“ (KKC 1446) Konkretan oblik kako je Crkva vršila ovu vlast oproštenja grijeha ljudima primljenu od Gospodina Isusa Krista, kroz vjekove kršćanstva se mnogo mijenjao. Pomirenje kršćana koji su nakon Krštenja počinili izrazito teške grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu. Pokornici su za svoje grijehe morali vršiti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom “redu pokornika“ (koji se odnosi samo na neke teške grijehe) grešnici su bili rijetko pripuštani, u nekom krajevima samo jedanput u životu. U sedmom stoljeću (VII. st.) irsko su misionari, nadahnuti monaškom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli “privatnu“ praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela sa strane grešnika. Od tada se sakrament obavlja na tajniji način između pokornika i svećenika. Ova nova praksa predviđala je mogućnost ponavljanja ispovijedi i odriješenja grijeha i pomirenja s Bogom te je tako otvorila put učestalijem pristupu ovom sakramentu, dopuštajući da se u isto sakramentalno slavlje uključi oproštenje teških i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do naših dana. U promjenama što ih je kroz vjekove doživjela disciplina i slavlje ovog sakramenta Pokore i Pomirenja, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Ono obuhvaća dva jednako bitna elementa. S jedne strane tu su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća Bogu: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge srane, tu je Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine. Crkva također moli za grešnika i skupa s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva oslobođen grijeha i izliječen od rana zla koje mu je grijeh nanio i tako ponovno vraćen u Crkveno zajedništvo iz kojeg ga je grijeh bio isključio. “Obrazac odriješenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izražava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja. Po Pashi svoga Sina i daru Duha te po molitvi i služenju Crkve, on izvršuje pomirenje grešnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštanje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odriješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ (KKC 1449) Ispovijed je “poseban sakrament za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja“ koji je ustanovio sam Gospodin Isus i povjerio svojoj Crkvi “kao dar svoje dobrohotnosti i svojeg 'čovjekoljublja' (usp. Tit 3,4) što se ima svima ponuditi.“ (RP 30), da bi vjernici koji su pali u grijeh primili milost i pomirili se s Bogom. Zato je uvjerenje Crkve “da je za kršćane sakrament pokore redovit put da zadobiju oproštenje i otpust teških grijeha počinjenih nakon krštenja“ (RP 30). Sakrament pomirenja ima veliku ulogu u životu kršćanina, jer taj sakrament koji je istodobno “sudište milosrđa i mjesto duhovnog iscjeljenja“ ima “terapeutsko ili lječilačko obilježje“ zato što pomaže pokorniku da spozna i ispovijedi svoje grijehe i kao “lijek spasenja“ čini ga sposobnim da postane svjedok pomirenog života. Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spasenja ljudi. Zato svi oni koji pristupaju sakramentu Ispovijedi primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju i molitvom. “Zove se sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu, od kojeg se čovjek grijehom udaljio. Zove se sakrament pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika.“ (KKC 1423) “Zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovog sakramenta. Zato je ovaj sakrament u svom dubokom značenju i 'ispovijedanje', priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grešniku. Zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odriješenju, Bog daje pokorniku ' oproštenje i mir'. Zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja: 'Dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,20). Tko živi od Božje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: 'Idi i najprije se izmiri s bratom' (Mt 5,24).“ (KKC 1424) Radi toga “ispit savjesti“ koji se traži kao priprava za sakrament pomirenja potreban je kao nužni preduvjet priznavanja grijeha i radi odgoja u ispravnosti i čistoći ćudoredne savjesti pokornika. “Ipak najbitniji čin pokore jest pokornikovo pokajanje, naime jasno i odlučno odbacivanje počinjenog grijeha, a istodobno odlučnost da ga više neće počiniti zbog ljubavi što je ima prema Bogu i koja se rađa s kajanjem.“ (RP 31) Zato osobna 'ispovijed grijeha je liturgijski čin' i znak susreta grešnika s posredništvom Crkve u osobi službenika (RP 31) s Bogom ljubavi i milosrđa, odnosno povratak rasipnoga sina u zagrljaj svojega Oca. “Shvatljivo je stoga da priznavanje grijeha redovito mora biti pojedinačno a ne skupno, jer je i sam grijeh duboko osobna stvar.“ (RP 31) Tako će pokornik dobiti “odriješenje“ grijeha od svećenika, “službenika oproštenja“ Božjega čije “milosrđe je snažnije od krivnje i uvrede“ (RP 31) i pokoru koju treba činiti kao zadovoljštinu za počinjene grijehe koja mora bit “znak osobnog zauzimanja što ga je kršćanin pred Bogom prihvatio u sakramentu da započne novo bivovanje.“ (RP 31) Iako nema ništa “osobnije ni intimnije“ od sakramenta pomirenja “u kojem se grešnik nalazi pred Bogom sam sa svojom krivnjom, svojim kajanjem i svojim pouzdanjem“, jer nitko se namjesto njega ne može pokajati niti u njegovo ime zatražiti oproštenje, ipak se ne može zanijekati istodobno “ni društveni značaj toga sakramenta u kojem cijela Crkva bilo da je riječ o vojujućoj, trpećoj ili nebeskoj pritječe u pomoć pokorniku i iznova ga prihvaća u svoje krilo, to više što je cijela Crkva bila povrijeđena i ranjena njegovim grijehom.“ (RP 31) Osobno pomireni čovjek s Bogom postaje novi čovjek pomiren sam sa sobom koji se pomiruje s braćom, s Crkvom i sa svime stvorenim i tako rađe pomireni svijet. 7. Ispovijed ili priznanje grijeha  Obraćanje u vjeri Kristu, novo rođenje u Duhu i vodi Krštenja, dar Duha Svetoga u sakramentu Potvrde, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu u Euharistiji, učinio nas je “svetim i bez mane pred njim” (Ef 5,27) kao djecu Božju. Ipak, novi život primljen u sakramentima kršćanske inicijacije nije uklonio krhkosti i slabosti naše ljudske naravi ranjene iskonskim grijehom naših praroditelja Adama i Eve, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia), a koja u krštenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom milošću, prokušaju u borbi kršćanskoga života. To je borba obraćenja radi postizanja svetosti i vječnog života na koji nas Gospodin neprestano zove. “'Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega' (1 Kor 6,11). Treba shvatiti veličinu Božjega dara, primljenog u sakramentima kršćanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nešto nedopustivo za onoga koji se 'Kristom zaodjenuo' (Gal 3,27). Ali apostol Ivan kaže: 'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama' (Iv 1,8). K tome i sam nas Gospodin uči moliti: 'Otpusti nam grijehe naše' (Lk 11,4), uzajamno opraštanje naših uvreda s oproštenjem koje će Bog dati za naše grijehe.” (KKC 1425) Isus poziva na obraćenje sve ljude. Taj poziv je bitna sastavnica navještaja o Kraljevstvu: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onim ljudima koji još ne poznaju Isusa Krista i njegova Evanđelja. Zato je Krštenje poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja čovjeka. Upravo vjerom u radosnu vijest i krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje svih grijeha i dar novoga života u Bogu. Međutim, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja “u svom krilu obuhvaća grješnike” i koja, “u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu” (LG 8). To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je “raskajanog srca” (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio. O tome svjedoči obraćenje sv. Petra apostola nakon trostrukoga zatajenja svoga Učitelja. Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u Petru suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova Uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema Kristu. Zato ovo drugo obraćenje ima i zajedničku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: “Obrati se!” (Otk 2,5;16). Isusov poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi se prvenstveno na vanjska djela (kao što su “kostrijet i pepeo”, postovi i mrtvljenja), već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Bez unutarnjeg obraćenja sva vanjska pokornička djela ostaju neplodna i lažna. Unutarnje obraćenje čovjeka, naprotiv, teži da izrazi taj stav srca i duše vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore. “Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćenje Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka duha), compunctio cordis (skrušenje srca).” (KKC 1431) Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo u grijehu. Treba stoga da Bog čovjeku dade novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti u nama, koja nam srca vraća Bogu. Bog nam uvijek daje snage da počnemo iznova. Čovjekovo se srce obraća Bogu gledajući u Onoga koga su naši grijesi proboli. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega zauvijek odijeljeno. “Nakon Uskrsa Duh Sveti je onaj koji 'dokazuje svijetu što je grijeh' (Iv 16, 8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u oboga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja.” (KKC 1433) A) Mnogostruki oblici pokore u kršćanskom životu Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma različite izraze. Sveto Pismo i crkveni Oci naročito ističu tri oblika pokore: post, molitva i milostinja jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim korijenitog očišćenja čovjeka koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici pokore, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa bližnjim. Pokorničke suze, briga za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi “pokriva mnoštvo grijeha” (1 Pt 4,8) pred Bogom. Obraćenje Bogu se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest ipak svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom. Međutim, svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom. Euharistija je “kao ustuk koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha” (Tridentski sabor: DS 1638). Čitanje Svetoga Pisma, posebno Evanđelja, molitva Časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuje isto tako u nama duh obraćenja i pokore te pridonosi oproštenju naših grijeha. Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (npr. korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu također jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela). “Razvitak obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o 'rasipnom sinu', u kojoj je središnji lik 'milosrdni otac' (Lk 15,11-24): privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što je uludo potrošio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još gore, što želi nasititi se rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost – to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svečana gozba jesu simboli novog života, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji – Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.” (KKC 1439) B) Čini pokornika Pokora obvezuje grješnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed; te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu za svoje grijehe. a) Kajanje Među pokorničkim činima čovjeka obraćenika kajanje je na prvom mjestu. To je “bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti.”. (Tridentski sabor: DS 1676) Kada pokajanje u čovjeku proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se “savršenim kajanjem” (contritio). I to savršeno kajanje u čovjeku oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće. Kajanje zvano “nesavršeno” (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga u čovjeku. Ono nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude (kajanje iz straha) i drugih kazni koje grješniku prijete. I kajanje iz straha može potresti savjest u čovjeku i potaknuti ga na unutarnje mijenjanje njegova života koje će se, djelovanjem milosti Božje, dovršiti u sakramentalnom odriješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha. Ali ono stvara raspoloženje u čovjeku da pristupi sakramentu Pokore gdje može dobiti oproštenje svih grijeha. (usp. KKC 1452-1453) b) Ispovijed grijeha Prema tome Ispovijed ili priznanje grijeha, i sa čisto ljudskog gledišta oslobađa nas i olakšava naše pomirenje s drugim ljudima. Tim priznanjem čovjek se sučeljava sa grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovo otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost, novi život. “Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta Pokore: 'Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno. Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju božanskom milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer 'ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne može liječiti što ne poznaje'.” (KKC 1456) “Prema crkvenoj zapovijedi, 'svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovjediti svoje teške grijehe'. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odriješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku. Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego prvi put prime svetu pričest.” (KKC 1457) Ispovijed svakodnevnih pogrešaka ili lakih grijeha, premda nije nužno potrebna, Crkva ipak živo preporučuje svakom vjerniku. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo ispravnu savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha Svetoga. Primajući češće po sakramentu Ispovijedi dar Očeva milosrđa, bivamo poticani da i sami budemo milosrdni poput njega prema svim ljudima. c) Zadovoljština za grijehe Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Zato treba učiniti sve što je moguće da se nanesena šteta drugima nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanome, izliječiti rane povrijeđenome itd.). To je zahtjev obične pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjima. Svećenikovo odriješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao u čovjeku. Grešnik nakon što je rasterećen od grijeha u sakramentu ispovijedi, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. On mora, dakle, učiniti nešto više od priznanja grijeha da ispravi svoje krivnje. Pokornik na prikladan način treba “zadovoljiti” ili “okajati” svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se također “pokora”. “Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha! Može to biti: molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi. Takve nam pokore pomažu da se suobličimo Kristu koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek. One nam omogućuju da postanemo subaštinici uskrsloga Krista jer 's njime zajedno trpimo' (Rim 8,17). Zadovoljština koju vršimo za svoje grijehe, i nije tako naša da ne bi bivala po Isusu Kristu. Mi, iako sami od sebe ne možemo ništa, uz suradnju Onoga koji nas jača ipak možemo sve. Tako čovjek nema čime bi se hvalio, nego sva naša 'slava' je u Kristu (…): u njemu pružamo zadovoljštinu donoseći 'plodove dostojne pokore' (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.” (KKC 1460) 8. Službenik sakramenta Pokore i Pomirenja Oproštenje grijeha pomiruje grešnika s Bogom kojega je uvrijedio, ali i sa Crkvom koju je svojim grijesima ranio. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, već od starih vremena kršćanstva smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i službu pomirenja. On je ujedno i ravnatelj pokorničke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrše tu službu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa ili redovničkog poglavara, bilo od pape na temelju Crkvenog prava. “Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast opraštati sve grijehe 'u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'.” (KKC 1461) Neki posebno teški grijesi kažnjavaju s izopćenjem (ekskomunikacijom) iz Crkve, najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih čina. Stoga, odriješenje od takvih grijeha, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. Međutim, u slučaju smrtne opasnosti čovjeka, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakog grijeha i svakog izopćenja. Svećenici moraju poticati vjernike da pristupaju često sakramentu Pokore i Pomirenja, i moraju biti vazda pripravni da s ljubavlju slave ovaj sakrament kad god to vjernici razložno zatraže. “Slaveći sakrament Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku.” (KKC 1465) Isto tako svima mora biti jasno da ispovjednik nije samo gospodar već samo službenik Božjeg praštanja. Stoga se službenik ovog sakramenta Pokore i Pomirenja treba sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o nauku vjere i morala i o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema ljudima palim u grijeh i zlo. Ispovjednik također treba uvijek ljubiti istinu, biti u svemu vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izlječenju i punoj ljudskoj i kršćanskoj zrelosti. Treba isto tako za pokornika moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem, ljubavi Boga Oca i vodstvu Duha Svetoga. “Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svaki koji prima ispovijed obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, 'sakramentalni pečat', jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje 'zapečaćeno' sakramentom.” (KKC 1467) 9. Učinci sakramenta Pokore Sva vrijednost sakramenta Pokore sastoji se u tome da u nama ponovno obnovi Božju milost i da nas s Bogom sjedini dubokom ljubavlju. Svrha i učinak ovog sakramenta jest, dakle, pomirenje s Bogom. Svaki čovjek koji prima sakrament Pokore raskajana srca i s religioznim raspoloženjem, postiže “mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom” (Tridentski sabor: DS 1674). Zato sakrament pomirenja s Bogom donosi istinsko “duhovno uskrsnuće”, vraća dostojanstvo čovjeku i dobra djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo (usp. Lk 15,32). Sakrament Ispovijedi pomiruje nas također i sa Crkvom. Budući da grijeh nagriza ili prekida bratsko zajedništvo, sakrament Pokore ga popravlja ili ponovno uspostavlja. U tom slučaju ovaj sakrament ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u Crkveno zajedništvo, već ima životvoran učinak također na život Crkve koja je zbog grijeha jednog od svojih članova trpjela. Opet vraćen ili utvrđen u zajedništvu svetih, raskajani grešnik biva osnažen razmjenom duhovnih dobara između svih živih članova Kristova Tijela bilo da su još u stanju putnika bilo da su već u nebeskoj domovini. Tako se pokornik, kome Bog oprašta grijehe u sakramentu ispovijedi, pomiruje sa samim sobom u najintimnijoj dubini svoga bića, gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu; pomiruje se s braćom koju je na neki način uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom; pomiruje se čitavim svemirom. “Povjeravajući se Božjem milosrdnom sudu, grešnik u ovom sakramentu na neki način anticipira sud kojemu će biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog života. Upravo sada, u ovom životu, ponuđen nam je izbor između života i smrti, jer samo putem obraćenja možemo ući u Kraljevstvo, iz kojega teški grijeh isključuje. Obraćajući se Kristu pokorom i vjerom, grešnik prelazi iz smrti u život 'i ne dolazi na sud' (Iv 5,24).” (KKC 1470) Pristupimo stoga Božjem milosrđu u sakramentu svete Ispovijedi ako želimo zadobiti oproštenje svojih grijeha i ući u život vječni. 10. Slavlje sakramenta Pokore Pokora je, kao i svi ostali sakramenti, bogoslužni čin. Dijelovi slavlja ovog sakramenta redovito su ovi: pozdrav i blagoslov svećenikov, čitanje Božje riječi radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrušenost i poziv na kajanje. Zatim slijedi ispovijed s priznanjem i očitovanjem grijeha svećeniku; nalaganje i prihvaćanje pokore; svećenikovo odriješenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svećenikovim blagoslovom. Sakrament Pokore i Pomirenja može biti također u okviru zajedničkog slavlja, sa zajedničkom pripravom za ispovijed i zajedničkom zahvalom Bogu. U tom slučaju, osobna ispovijed grijeha i pojedinačno odriješenje uključeni su u liturgiju Božje riječi, sa čitanjem i homilijom, s zajedničkim ispitom savjesti, zajedničkim traženjem oproštenja, molitvom “Oče naš” te zajedničkom zahvalom Bogu. Ovo zajedničko slavlje sakramenta Pokore i Pomirenja izražava jasnije Crkvenu (eklezijalnu) narav pokore. Ipak sakrament Pokore, na koji god se način slavio, uvijek je liturgijski čin. Dakle, crkven i javan. U slučaju teške potrebe, može se pribjeći zajedničkom slavlju Pokore i Pomirenja s općom Ispovijedi i skupnim odriješenjem. Takva teška potreba može se pojaviti kada prijeti neposredna smrtna opasnost ljudima, a jedan ili više svećenika nemaju dovoljno vremena da saslušaju svakog pokornika pojedinačno. Teška potreba može biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslušaju, kako treba pojedinačne ispovijedi svake osobe, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti i svete Pričesti. U tom slučaju, za valjanost odriješenja i radi sigurnosti oproštenja grijeha od Boga, vjernici moraju odlučiti da će u dužnom vremenu svoje grijehe pojedinačno ispovjediti svećeniku. Spada međutim na dijacezanskog biskupa prosuditi da li postoje traženi uvjeti za skupno odriješenje. Dok velik broj vjernika prigodom velikih blagdana ili hodočašća ne predstavlja nikako slučaj teške potrebe. “'Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odriješenje jedini su redoviti način kojim se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizička i moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi.' (Rimski Obrednik, Red pokore, 31) I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraća svakom grešniku: 'Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!' (Mk 2,5). On je liječnik koji se prigiba nad svakim pojedinim bolesnikom koji ga treba da ga izliječi; on ga pridiže i u bratsku zajednicu vraća. Dakle, osobna ispovijed jest najznakovitiji način pomirenja s Bogom i s Crkvom.” (KKC 1484) 11. Oprosti Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta Pokore. Što je oprost? “'Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.' 'Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno.' Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.” (KKC 1471) Što je kazna za grijeh? Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve o oprostima, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu za čovjeka. Teški grijeh lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život. To lišavanje života s Bogom zove se “vječna kazna” za grijeh čovjeka. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje duše oslobađa od takozvane “vremenite kazne” za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao neka vrsta osvete koju Bog dosuđuje čovjeku izvana, već kao posljedica same naravi grijeha. Međutim obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi prema Bogu može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne za grijehe. Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose čovjeku oproštenje vječnih kazni za grijehe. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Stoga se svaki kršćanin mora truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka” (usp. Ef 4,24) i da sve vremenite kazne za grijeh u ovome zemaljskom životu nastoji primiti kao milost Božju. A to će učiniti ako strpljivo podnosi životne patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, krene s ljubavlju ususret svojemu Bogu u zajednici sa svima svetima. A što je zajednica Svetih? Kršćanin koji se trudi i svim silama nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam na tom mukotrpnom životnom putu. prati ga sva zajednica Svetih. “Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba.” (Pavao VI. Apostolska konstitucija, Inudulgentiarum doctrina, 5) “U općinstvu svetih, dakle, 'među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara' (I. d. 5.). u toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćenje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.“ (KKC 1475) Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve. Nije to nikakav skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s nebeskim Ocem. Dakle u Isusu Kristu, Otkupitelju i Spasitelju ljudskoga roda i cijeloga svijeta, nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja za sve ljude. “'Jednako tako po toj riznici pripada i vrijednost doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako radeći na svome spasenju, surađivali su i na spasenju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela' (usp. I. D. 5.).“ (KKC 1477) Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odriješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu tako otvara riznicu zasluga Krista Gospodina i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi. “Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.“ (KKC 1479). III. EUHARISTIJA: SAKRAMENT EUHARISTIJE ILI SAKRAMENT PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE  Sveta Euharistija dovršava kršćansku inicijaciju. Svi oni koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećeništva te Krizmom dublje suobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom vjerničkom zajednicom Crkve sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi. “'Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-činsvoje smrti i uskrsnuća: sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, 'na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'“. (KKC 1323) 1. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenog života Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo našega života s Bogom i jedinstvo Božjega naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U Euharistiji jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetome. Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše kršćanske vjere. “'Euharistija je "izvor i vrhunac svega kršćanskog života".' 'Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.'“ (KKC 1324) “Konačno, euharistijskim slavljem mi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.“ (KKC 1326) 2. Naziv sakramenta Euharistije Naziv euharistija dolazi od grčkog glagola “eucharistein“, što znači zahvaljivati, a odnosi se na Isusovu zahvalu na Posljednjoj večeri koju je blagovao sa svojim učenicima prije nego što je bio predan u smrt. Taj isti glagol odgovara hebrejskoj riječi “barak“ i izražava blagoslivljanje Boga zbog velikih spasenjskih djela koja se odnose na oslobađanje izraelskoga naroda iz egipatskog ropstva. “Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike. Naziva se: Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,x; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.“ (KKC 1328) Izvješća iz novozavjetnih tekstova donose u veoma usku vezu zahvaljivanje na Posljednjoj večeri s Isusovim odlaskom u smrt te se ujedno aludira na iskustvo što ga je izraelski narod imao napuštajući Egipat, zemlju svoga sužanjstva, i vraćajući se u obećanu zemlju, zemlju slobode. “Gospodnja večera – jer se radi o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskome Jeruzalemu.“ (KKC 1329 a) Dakle, uspostavljaju se odnosi: egipatsko sužanjstvo – oslobođenje iz njega i ulazak u obećanu zemlju; Isusova smrt – oslobođenje u uskrsnuću i ulazak u novi život. Izraelski narod je slavio Pashu – prijelaz iz ropstva u slobodu – kao spomen na svoje oslobođenje iz Egipta; kršćani slave svoju “pashu“ – prijelaz iz ropstva Sotone u slobodu djece Božje – ili Euharistiju kao spomen na svoje oslobođenje od smrti preko Isusova umiranja i uskrsnuća. Ta dva slavlja, židovska i kršćanska “pasha“, dakle, dotiču se u spomenu oslobođenja, bilo od sužanjstva u Egiptu, bilo od ropstva grijeha. “Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća. Sveta Žrtva - jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, "žrtva zahvalna" (Heb 13,15), duhovna žrtva, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog saveza. Sveta i božanska Liturgija - jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je Euharistija sakrament nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu. (KKC 1330) I jedno i drugo se uprisutnjuje kroz gozbu, zajedništvo za stolom. Za istočnjake gozba ima dublji smisao negoli za zapadnjake. Zajedništvo je stola, za istočnjake, jamstvo mira, povjerenja, bratstva, praštanja, dok se kod zapadnjaka na stol gleda kao na mjesto utažavanja gladi i žeđi. U svjetlu istočnjačke koncepcije treba promatrati i Isusovo sudjelovanje na gozbama. Novi Zavjet, naime, opetovano izvješćuje kako se Isus za uzimanja susretao s ljudima, kako jede i pije s prijateljima. Sve to kazuje da Isus nije tu tek da utoli glad niti samo kao Učitelj koji se koristi prilikom da proširi svoje istine nego da traži zajedništvo s ljudima. Krist je išao u tome tako daleko da je, na čuđenje suvremenika, blagovao i s grešnicima (usp. Lk 19,1-10) Isusovim protivnicima nije promaklo što je On time htio pokazati, pa su prigovorili njegovim učenicima: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?“ (Mk 9,11) Naime, ako se Isus druži s grešnicima, prema ondašnjem ga shvaćanju treba smatrati grešnikom. U Evanđeljima se pak o tom “sablažnjivom druženju“ Kristovu jasno govori kao o načinu pritjecanja u pomoć: “Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni... Ne dođoh zvati pravednike nego grešnike. (Mt 9,12; Mk 2,17) “Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vršiti Isus, kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tom činu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore jedno tijelo. Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.“ (KKC 1329b) Nadalje, Isus nije samo prihvaćao poziv na gotov, pripravljen stol nego je i sam pripravljao takve susrete, čega je vrhunac Posljednja večera uoči njegove smrti na križu. On poziva na tu večeru svoje prijatelje, sprema učenike i dijeli kruh života. I dok uzvanici zajedno jedu i piju, događa se nešto sasvim novo – ostvaruje se zajedništvo u koje se Isus unosi svim svojim bićem i svom svojim životom. On ne želi samo posredovati kruh nego hoće biti taj kruh koji ljudima daje vječni život. Hoće biti ona hrana koja će podržavati život i držati njegove sljedbenike na okupu u svim prilikama povijesti čovječanstva i za sve ljude svih vremena, kultura i jezika. Zajedno s jelom i pićem njegovi su učenici dobili i nalog: “Ovo činite meni na spomen.” (Lk 22,19). Zato u svakom euharistijskom slavlju Crkva želi uprisutniti tu želju svog osnivača i učitelja Isusa Krista koji po pričesti želi ostati sa svojima i bit u svojim vjernicima do svršetka svijeta. “Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta – što je prvotno značenje 'općinstva svetih', o kojem govori Apostolsko vjerovanje - ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina...” (KKC 1331) “Sveta Misa - jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.” (KKC 1332) 3. Euharistija u Božjem naumu spasenja ljudi >img src="http://lh6.ggpht.com/_4qtUP7C1bRY/SuMFjZ1ZnqI/AAAAAAAAAF8/GnUmDtPsSB8/3%20euharistija%20u%20bo%C5%BEjem%20naumu%20spasenja.jpg"> A) Znakovi kruha i vina U Starom Savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni Bogu kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. Međutim u povezanosti s izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog sužanjstva ti plodovi poprimaju novo značenje. Beskvasni kruh, naime, koji su Židovi jeli svake godine na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta. Zatim spomen “mane” u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svakidašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima danima njihovim ocima. “Čaša blagoslovna” (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čaše novo i konačno značenje. Stoga čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Isto tako očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova. “U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: 'Uze kruh (...)', 'Uze čašu punu vina (...)'. Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod 'rada ruku čovječjih', ali ponajprije 'plod zemlje' i 'plod trsa', darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je 'iznio kruh i vino' (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.” (KKC 1333) Prva Isusova najava Euharistije unijela je podjelu među njegove učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o njegovoj muci i smrti, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba. Gospodinovo pitanje apostolima: “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) odjekuje stoljećima neprekidno kao poziv njegove ljubavi, da ljudi otkriju da je On jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68) i da primiti dar njegove Euharistije s vjerom isto je što i primiti njega samoga kao Spasitelja. B) Ustanovljenje Euharistije Tri sinoptička evanđelja i sveti Pavao prenijeli su nam izvješće o ustanovljenju Euharistije. Međutim, Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu Euharistije pripravljaju. Krist se tu predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao da bi ljudima dao život vječni. I da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv za hranu i piće, Isus je izabrao vrijeme židovske Pashe. “Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati Pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: 'Hajdete, pripravite nam da blagujemo Pashu'. (...) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše Pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: 'Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem' (...) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: 'Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen'. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,7-20).” (KKC 1339) Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj Pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi da konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću, anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu. Euharistija anticipira također konačnu Pashu u slavi nebeskog Kraljevstva. “Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. 'U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.' (Tridentski sabor: DS 1740)” (KKC 1337) C) “Ovo činite meni na spomen” Od svojega početka Crkva je uvijek bila vjerna Gospodinovu nalogu da slavi Euharistiju. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se: “Bijahu postojani u naumu apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu” (Dj 2,42-46) “Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.” (KKC 1341) Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća, odnosno nedjelju. Tako se slavlje Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana. Stoga slavljenje Euharistije danas nalazimo s istim osnovnim ustrojstvom svugdje u Crkvi. Euharistija zato ostaje središte života cijele Crkvei svakog pojedinog kršćanina. “Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću 'uskom stazom Križa stupa' prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.” (KKC 1344) 4. Liturgijsko slavljenje Euharistije Iz drugoga stoljeća kršćanstva imamo svjedočanstvo svetog Justina, mučenika, kako se u glavnim crtama već onda odvijalo euharistijsko slavlje. “Euharistijsko bogoslužje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sačuvalo kroz stoljeća sve do danas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo: - okupljanje vjernika, bogoslužje Riječi s čitanjima, homilijom i sveopćom molitvom; - Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, posvećujućom zahvalnom molitvom i pričešću. Bogoslužje Riječi i euharistijsko bogoslužje tvore zajedno 'samo jedan bogoštovni čin', stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega.“ (KKC 1346) Kako se doznaje iz Evanđelja na isti način se je odvijala i večera na dan uskrsnuća koju je uskrsli blagovao s učenicima u Emausu. Putem im je tumačio pisma koja su govorila o njegovoj muci i smrti, a zatim dok bijaše s njima za stolom, “uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im je davao“ (Lk 24,13-35). “Svi se sabiru. Kršćani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni djelatnik u Euharistiji. On je veliki svećenik Novoga Saveza. On sam nevidljivo predsjeda čitavom slavlju. I upravo zastupajući ga, biskup ili prezbiter (djelujući u osobi Krista – Glave: 'persona Chirsti capitis') predsjeda sastanku, nakon čitanja drži homiliju, prima darove i izriče euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj način: čitači, prinosioci darova, djelitelji pričesti te sav narod koji sudjelovanje potvrđuje poklikom Amen.“ (KKC 1348) Bogoslužje Riječi obuhvaća “spise proroka”, to jest Stari Zavjet, i “spomen-zapise apostola”, to jest njihove poslanice i evanđelja. Nakon homilije kojom svećenik (prezbiter ili biskup) potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja” (1 Sol 2,13), te se oživotvori, slijede molitve vjernika ili prošnje za sve ljude, prema riječima apostolovim: “Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1-2) Zatim slijedi prinošenje darova ili prikazanje. Na oltar se, ponekad u ophodu, donose kruh i vino što će svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov čin sa Posljednje večere “kad uze kruh i čašu”, zahvali Ocu, blagoslovi ih i dade učenicima svojim da jedu i piju kao njegovo Tijelo i Krv. Samo Crkva može Stvoritelju prinijeti ovaj čisti prinos Tijela i Krvi Kristove, prinoseći mu sa zahvaljivanjem ono što proizlazi iz Njegova stvaranja. Prinošenje darova na oltaru preuzima Melkisedekova gesta i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. Isus, u toj svojoj žrtvi, sam privodi savršenstvu sve ljudske pokušaje da Bogu prinese žrtve. Kršćani već od početka također, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose i svoje darove da se podijele s potrebnima. Običaj skupljanja milostinje (collecta), uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromašan da nas obogati svojim božanstvom. U Anafori, odnosno s euharistijskom zahvalnom i posvetnom molitvom stižemo u srce i na vrhunac slavlja. U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela: za stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Tako se cijela zajednica pridružuje neprekidmoj hvali nebeske Crkve, anđela i svih svetih, koji Bogu triput Svetome pjevaju. “U epiklezi Crkva moli Oca da pošalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova) na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smještaju ovu epiklezu iza anamneze). U izvješću o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu žrtvu prinesenu jednom zauvijek na Križu.” (KKC 1353) U anamnezi, odnosno molitvi koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista, svojega Gospodina, te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina koja nas s njime pomiruje. U svojim prošnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom, nebeskom i zemaljskom, živih i mrtvih, i u zajedništvu s crkvenim pastirima: s papom, njegovim prezbiterijem i đakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno sa njihovim Crkvama. “U pričesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju 'kruh s neba' i 'čašu spasenja', Tijelo i Krv Krista koji se predaje 'za život svijeta' (Iv 6,51): Budući da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili 'euharistirani' (=nad njima je izrečena euharistija), 'mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikome nije dopušteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga što učimo, te ako nije opran kupelju za otpuštenje grijeha i novo rođenje (=ako nije kršten) i ako ne živi po Kristovu nauku'.“ (KKC 1355) 5. Euharistija kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu Zahvaljivanje je jedna od karakteristika plemenite osobe, koja dar drži posebnim znakom pažnje i ljubavi. Takve su osobe nadasve otvorene Božjem djelovanju, jer u stavu zahvaljivanja čovjek je sposoban priznati i primiti Božju ljubav koja se očituje u mnogolikosti darova. Što životno zahvaljivanje znači, traži i daje, pokazuje Isusov život. I njegova je posljednja večera bila sva u znaku zahvaljivanja Ocu. “Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega 'zahvaljivanje'.“ (KKC 1360) Crkvena Euharistija preuzima to Isusovo zahvaljivanje Ocu. Ona je u biti hvalbena molitva kojoj se u Kristu i s Kristom zahvaljuje Bogu za primljene darove. Velika crkvena euharistijska molitva, kanon, svjedoči nam da su riječi izgovorene na Posljednjoj večeri riječi koje se izgovaraju u svakoj euharistiji te su u isto vrijeme izraz kršćanskog stava, stava hvaljenja i veličanja. U riječi i činu zahvaljivanja Crkva se susreće sa samim Gospodinom, prima ga i postaje dionik toga njegova djela. “Euharistija, sakrament našega spasenja što ga je Krist izvršio na križu jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu.“ (KKC 1359) Židovi su slavili Pashu kao spomen svog oslobođenja iz egipatskog sužanjstva i prigodom toga godišnjeg blagdana sjećali su se nevolja podnesenih u Egiptu i spasenja snagom Božje ruke. U jeruzalemskom hramu klali bi se vazmeni janjci, čija bi se krv izlijevala na oltar kao žrtveni prinos. Meso koje se davalo za žrtvu vraćalo bi se prinosnicima za večernji vazmeni obrok. Za taj su se obrok još uzimali beskvasni kruh, gorko zelje i vino, i sve je to trebalo biti spomen na izlazak iz Egipta. U pozadini svega stajalo je pak uvjerenje da se svečanim činom ponovo uspijeva doći u doticaj s jednom davnom stvarnošću, s događajem Pashe, s veličanstvenim Božjim činom koji je omogućio da izraelski narod nakon stoljetnog zatočeništva ponovno stekne slobodu. U vezi s tim, ubrzo su i sami kršćani u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću prepoznali nastavak i vrhunsko ispunjenje događaja nove Pashe, odnosno prijelaz iz ropstva kraljevstva tame i zla u kraljevstvo svjetlosti i slobode djece Božje na čemu su svom dušom i srcem zahvaljivali Ocu. “Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenoga svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.“ (KKC 1361) Ovo židovsko iskustvo prijelaza iz sužanjstva u slobodu, duboko utisnuto u narodno sjećanje, uzima se kao prototip za “novo nebo i novu zemlju“ gdje će čovjek zauvijek živjeti sretan, bez bojazni da bi nešto moglo pomutiti njegovu beskonačnu sreću. Čovječanstvo je trebalo nekoga da mu otvori put u nova prostranstva života, do tada samo slućena, ali ne i iskušana. Trebalo je nekoga tko će prokrčiti prolaz do tada novog iskustva, iskustva da se ljudski život mijenja, ali ne i oduzima. Tu ulogu (misiju, poslanje) uzima na sebe Isus Krist i ona se na posebno intenzivan način počinje odvijati upravo činom Posljednje večere. “Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: 'Ovo činite meni na spomen' (1 Kor 11,24-25).“ (KKC 1356) “Taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.“ (KKC 1357) Starozavjetni pashalni jaganjac za Izraelca je utjelovljivao beskrajnu nadu da sam Bog uzima njegovu sudbinu u svoje ruke i da će ga on osobno izvesti iz ropstva u put slobode. Novozavjetni Jaganjac – Isus Krist, također, poput starozavjetnoga, prolijeva svoju krv, ali njen učinak neće više biti obećanje zemlje slobode i blagostanja nego otvaranje pristupa “prostorima“ gdje će se čovjek ostvariti u svoj svojoj punini, kao neprolazno biće. U kršćanskoj tradiciji ti novi prostori nazivaju se nebom, a oblik života vječnim životom. Taj novi oblik života gdje će biti “otrta svaka suza s lica“ i gdje će “čovjek biti sličan Bogu“, biva predmetom beskrajne nade koja je već zaživjela. Sada više nije na djelu kao kod pashalnog spomena neki zastupnik u osobi svećenika, nego sam Gospodin. Sada se ne prolijeva krv životinja koja ima tek simbolično značenje zaštite, nego se žrtvuje Kristova krv kao zalog vječnosti svakome onome koji želi biti njen dionik. Sada je nadvladana ne vanjska ugroženost od neprijateljskih sila, nego nutarnja prijetnja što dolazi od grijeha kao oblika razdvojenosti čovjeka od Boga. Sada nije postignuta neka prolazna pobjeda nad neprijateljima, nego konačne pobjeda nad Sotonom neprijateljem i ubojicom ljudi od postanka svijeta. Sada se može blagovati od pravoga vazmenog Jaganjca, Sina Božjega; može se primiti plod njegove žrtve i postići udio u njegovoj vječnoj slavi. “Euharistiju treba dakle promatrati: - kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu; - kao spomen-činžrtve Krista i njegove Tijela; - kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.“ (KKC 1358) - 6. Euharistija kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela – Crkve Prema Svetom pismu, spomen-čin (memorijal) nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi, za svoj narod. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način se posadašnjuju, bivaju prisutni i zbiljski. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta. Svaki put kad se slavi židovska Pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život. U Novom Zavjetu spomen poprima novo značenje. Kad Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan među vjernicima. Žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna. “Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, 'kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac', vrši se djelo našeg otkupljenja.” (LG 3) “Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.” (KKC 1362) “Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, Euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: 'Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje' i 'Ova čaša novi je Savez u mojoj Krvi koja se za vas prolijeva' (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge 'na otpuštenje grijeha' (Mt 26,28).” (KKC 1365) Dakle, Euharistija je žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa i jer je njezin spomen-čin i jer primjenjuje njezin plod na vjernike. Krist, Bog i Gospodin naš, na oltaru križa prikazao je jednom sebe smrću Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje ljudi. Budući da se njegovo svećenstvo nije imalo smrću ugasiti (usp. Heb 7,24-27), na Posljednjoj večeri, “o ne noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), htjede ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu kako to zahtjeva čovjekova narav. Po toj žrtvi će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, što se imala izvršiti jedanput na križu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (usp. 1 Kor 11, 23) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha što ih svakodnevno počinjamo. “Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: 'Jedna je naime ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja'. 'U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u Misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa.'“ (KKC 1367) Postojanje za Boga i postojanje za ljude istinski je način Kristova postojanja. To vrijedi za svaki trenutak njegova života i smrti. To vrijedi i za njegovu euharistijsku prisutnost. U euharistijsku prisutnost. U euharistijskoj žrtvi Krist postaje stvarno prisutan u svome narodu. U kruhu i vinu spoznajemo ne samo nov način njegova bivovanja za druge nego i sami postajemo dionici toga novog oblika življenja. Po Euharistiji Gospodin želi biti među svojim vjernicima, dapače u njima kao onaj koji se do kraja daje u obliku riječi, kruha, vina, znaka, geste, simbola. Sudjelovanje na Misi nije, prema tome, čisto vršenje neke obveze, ispunjavanje nekog znaka, nego angažiranje cjelokupne osobe: njena srca, njene savjesti, njenih radnji, njene svijesti da bi ovakav susret stoga morao biti i izvor nove snage za njezin daljnji kršćanski život. “Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnje, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.” (KKC 1363) Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice (ecclesia orans). Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude. Stoga možemo reći da je Onaj koji se na križu dao iz ljubavi za svoje, i to se dao do kraja, pravdajući im nadu i onda kad se činila najmanje utješnom i perspektivnom, u trenutku smrti, je isti onaj koji u Euharistiji djeluje kao okupljač svoje zajednice, kao Onaj koji joj predsjeda svojom riječju, kao Onaj koji je hrani sobom samim ne štedeći ni vlastito tijelo i krv. “Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršeći u Crkvi Petrovu službu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se označi kako on predsjeda pojedinačnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoć đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome prinose euharistijsku žrtvu: Neka se drži zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio. Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.” (KKC 1369) Kao što je Isus bio na križu žrtva, cijena novog života koji će se živjeti u Bogu i s Bogom, bez opasnosti da će ikada više prestati, tako i po Euharistiji On neprekidno nastavlja svoje žrtveno djelovanje dajući svakom čovjeku mogućnost da postane sudionikom plodova nastalih po njegovo umiranju. Isus se žrtvovao za sve ljude i zato svi ljudi po njemu imaju pristup onome što je želja svih – živjeti, vječno živjeti, nikada ne umrijeti. "S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetih. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru." (KKC 1370) “Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, 'koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili', da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir.” (KKC 1371) Misna se žrtva tumači iz žrtve na križu i onoga što je uslijedilo: Kristova uskrsnuća i pobjede nad smrću. Tako misna žrtva objedinjuje cjelokupno spasenjsko otajstvo Kristovo (pashalni misterij): muku, smrt i uskrsnuće. Od te žrtve na križu dobiva i euharistijska žrtva smisao i snagu. Ona je način na koji se po Gospodinovoj zapovijedi navješćuje i posadašnjuje u naviještanju događaj križa, način na koji se mi uključujemo u spasonosni hod prema besmrtnosti. Zato nas Crkva neprestano potiče na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našega Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji. 7. Kristova prisutnost u Euharistiji snagom Riječi i Duha Svetoga Isus Krist koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s neba na zemlju, za nas na križu umro i uskrsnuo od mrtvih, koji je sada “zdesna Bogu – te se zauzima za nas” (Rim 8,34), prisutan je u svojoj Crkvi na više načina. Prisutan je u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Zatim je prisutan u siromasima, u bolesnima, u zatočenima (MT 25,31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je “ponajvećma prisutan pod euharistijskim prilikama” (SC 7) kruha i vina, odnosno po svome tijelu i svojoj krvi. “Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je 'tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti'. U presvetom sakramentu Euharistije 'sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist'. 'Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek'.” (KKC 1374) U središnjem dijelu euharistijske molitve svećenik polaganjem ruku zaziva Duha Svetoga nad darove kruha i vina i izgovara Isusove riječi s Posljednje večere po kojima se ti isti darovi kruha i vina pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. Tako sam Krist čini ono što čini svećenik. “Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi posvećenja sa Posljednje večere 'Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati … Ovo je kalež moje krvi …'.” (KKC 1412) “Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.” (KKC 1413) “U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sveti Ivan Zlatousti izjavljuje: Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari. A sveti Ambrozije veli o pretvorbi: Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav … Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.” (KKC 1375) “Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom: 'A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našeg Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transsupstancijacijom.” (KKC 1376) “Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvetu i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.” (KKC 1377) 8. Štovanje Euharistije U misnoj liturgiji mi izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji pod prilikama kruha i vina, između ostalog, i poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. “Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramentu Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja čuvajući s najvećom pomnom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.” (Pavao VI. Enciklika Mysterium fidei) Svetohranište ili tabernakul služilo je u početku kršćanstva za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu u crkvi i treba biti napravljeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u presvetom sakramentu Euharistije. “Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstven način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio “do kraja” (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti On ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremno da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.” (KKC 1380) Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu Euharistije 'ne može se spoznati osjetilima' – veli sveti Toma Akvinski – 'već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu' (sv. Toma Akvinski Summa theologiae, III, 75,1). Zato, tumačeći riječi iz Lukina evanđelja (Lk 22,19): 'Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati', sveti Ćiril izjavljuje: 'Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer On, koji je Istina, ne laže.” (sv. Ćiril Aleksandrijski, Commentarius in Lucam, 22,19; PG 72,921 B). “Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. 'Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu'.” (KKC 1418) 9. Vazmena Gozba Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve. “Samo valjano zaređeni svećenici mogu predsjedati Euharistiji i posvećivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.” (KKC 1411) Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu. Po ovom sakramentu On izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu. “Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća: navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.” (KKC 1408) Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu. “Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjem. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas.” (KKC 1382) Isus veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (…). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (…), u meni ostaje i ja u njemu.” (Iv 6,51,54,56) “Oltar, oko kojeg se sabire crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. 'Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?' – veli sveti Ambrozije, a na drugom mjestu: 'Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo'. To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.” (KKC 1383) a) Pričest Tijelom i Krvlju Kristovom  Gozba s drugima, zahvaljivanje kao spomen, predanje i žrtva idu za tim da stvore što dublje i obuhvatnije zajedništvo s Isusom Kristom. Jer, ako smo povezani s njim, stvara se i povezanost sa sveukupnom Crkvom, a u određenom smislu i s cijelim svijetom. Ljubav hoće zajedništvo. Isus je iz ljubavi prema svojima položio za njih život i tako uspostavio sponu koja stvara najčvršće zajedništvo. On sa svojima ne samo da želi biti “jedno srce i jedna duša“ nego se i dušom i tijelom vezati za njih, onako kako je hrana vezana za tijelo. “Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: 'Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.' (Iv 6,53)“ (KKC 1384) “Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: 'Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela' (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.“ (KKC 1385) “Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu Pokore.“ (KKC 1415) Pred veličinom ovog presvetog sakramenta Euharistije vjernik može samo ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest vjere i reći: “Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo et sanabitur anima mea – Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ (Mt 8,8). “Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.“ (KKC 1416) Da se primjerno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisano u njihovoj Crkvi. Također tjelesno držanje, kretanje, odjeća, izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka susreta s Kristom kada On biva naš gost. “Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: 'Veoma se preporučuje ono savršenije učestvovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.' (SC)“ (KKC 1388) “Crkva obvezuje vjernike da u 'nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji' i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.“ (KKC 1389) Iz pastoralnih razloga zakonito se ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji način pričešćivanja samo pod prilikom kruha. Ipak, sveta pričest što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod obim prilikama kruha i vina; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe. To je redovit oblik pričešćivanja u istočnim obredima. Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije. b) Plodovi Pričesti Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesni način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, “oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetome“ (P. O. 5), čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u krštenju. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja ovom zemljom, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina za vječnost. “Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pričesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: 'Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu' (Iv 6,56). Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: 'Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni' (Iv 6,57).“ (KKC 1391) Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti “predano je za nas“ i Krv koju pijemo “prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha“. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih padova. “Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu.“ (KKC 1394) Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme euharistijske žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga. Isto tako ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti raspeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i živimo za Boga. “Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakrament onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom.“ (KKC 1395) “Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo – Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo. Taj poziv ostvaruje Euharistija: 'Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je Kruh jedan, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha' (1 Kor 10,16-17).“ (KKC 1396) Euharistija nas također obvezuje u prilog siromašnih. Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, našoj braći i sestrama prepoznavati Krista. Euharistija isto tako potiče i ubrzava jedinstvo kršćana. Što se bolnije doimlju podjele Crkve koje priječe zajedničko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su preče potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju. “Istočne Crkve koje nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. 'Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente - poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju - po kojima su s nama povezane najtješnjom vezom'. Zato neko zajedništvo in sacris, u svetim činima dakle i u Euharistiji, 'jest ne samo moguće nego se čak preporučuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast' (Kan 844,3).“ (KKC 1399) Crkvene pak zajednice, odijeljene od katoličke Crkve, a nastale iz Reformacije, “naročito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva.“ (II. Vatikanski sabor, Unitatis redintegratio, 22). To je razlog zašto Katoličkoj Crkvi nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama, iako i one ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu, te iščekuju Kristov slavni dolazak. “Katolički službenici, kada to zahtijeva teška potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesničko pomazanje) drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraže: u tom slučaju treba da očituju katoličku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.“ (KKC 1401) 10. Euharistija je “zalog buduće slave“ vjernika Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije jer tako se najbolje pripravljaju za budući život u vječnoj slavi nebeskoga Oca. “U jednoj molitvi Crkva kliče otajstvu Euharistije ovako: 'O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave'. Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara 'napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću', to je Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi.” (KKC 1402) Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovoga roda trsova do onoga dana kada ću ga novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.” (Mt 26,29). Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća toga obećanja Kristova te upravlja pogled prema onome “koji dolazi” (Dj 1,4) u slavi. Crkva vapi za njegovim dolaskom moleći: “Marana tha!” (1 Kor 16,22), “Dođi Gospodine Isuse!” (Otk 22,20). “Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo 'čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista', moleći da svi skupa vječno 'uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu'.” (KKC 1404) Doista, nema sigurnijeg zaloga i očitijeg znaka od Euharistije u iščekivanju te velike nade novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost. Fra Jakov Ripić, O.F.M. Samostan Sv.Križa Trg.V.Lisinskog 3 HR-31000 Osijek Mob:091/950 87 35 |
24.10.2010., nedjelja
I. - SMISAO I ZNAČENJE PRIJATELJSTVA
|
Jedno od najljepših iskustava čovjekova života jest prijateljstvo. O njemu nalazimo uzvišene misli u mudrim biblijskim izrekama: „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita. Tko je našao prijatelja, stekao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života....“ i slično. (Sir 6,14-16) U pravom prijateljstvu se stječu najdublja i najautentičnija iskustva života. Djeci je za prijateljstvo dosta imati susjeda s kim se može igrati ili nekoga s kim bi pošlo u školu. U mladosti, međutim, prijatelj je samo onaj komu se može otkriti dio vlastitog bića i s kojim se može rasti unaprijeđujući svoju osobnost. Bez prijatelja nijedna se osoba ne može razviti u potpuna i zrela čovjeka. 1. Prijateljstvo je put k ostvarenju životne sreće  Kao što nije lako izgraditi most, premostiti ponor ili rijeku, tako nije lako i jednostavno uspostaviti s nekom osobom prijateljstvo. Ono je moguće samo tamo gdje postoji otvorenost, iskrenost i s jedne i s druge strane, ali u isto vrijeme i određene kvalitete koje se mogu ponuditi, odnosno kvalitete za kojim se traga. Prijateljem se postaje prijateljujući s nekom osobom drugačijom od nas samih i kojoj se želimo povjeriti. Prijatelj je zapravo netko tko ti je drag i u čijem se društvu osjećaš ugodno. U društvu pravog prijatelja si spontan, baš onakav kakav jesi jer znaš da te on takvoga prihvaća. Pred prijateljam nemaš tajne i osjećaš se slobodan onako kao kad čovjeku padne kamen sa srca jer sve tvoje krivnje i nedostaci pred njim padaju u vodu. Prijatelju se u potpunosti povjeriš jer on sve razumije i uvijek ti kaže istinu bez ustručavanja i uljepšavanja. Prijatelj je uvijek na tvojoj strani i gleda te očima iz kojih zrači ljubav i dobrota prostrta poput bijela plašta preko tvojih slabosti. On je tu zato da se ti rastertetiš svega onoga što te pritišće i postaneš to što bi trebao biti. Prijateljev pogled je pogled Božjega gledanja tebe. Bog i prijatelj uvijek žele i traže tvoje dobro. Prijatelj je uistinu nebeska avantura na zemlji. Pravi prijatelj je zapravo milost Božja za čovjeka. Upravo one osobe koje su blokirane i teško uspostavljaju kontakte s drugim ljudima trebaju prijatelja, jer prijatelj je dar ljudske blizine čovjeku. Prijatelj je sloboda koja oslobađa čovjeka. Uz prijatelja lakše se dozrijeva i raste, uspješnije se nadvladavaju životne poteškoće, otporniji smo na vlastite slabosti i životna zastranjenja, lakše se prevladavaju kobni trenutci samoće, brže se prebrode krize. Svaki čovjek koji želi ići putem prijateljstva mora se osloboditi od triju napasti: egoizma, predrasuda i nezrelosti. Egoizam gazi temeljni zakon sreće, a to je zakon sebedarivanja. Oni koji misle samo na sebe, na svoju osobnu korist i kako ugoditi svojim prohtjevima, oni koji hoće uvijek biti u središtu pažnje, obično nisu sposobni za prava prijateljstva. Takve osobe moraju biti jače od svojih prohtjeva ako žele stupiti u prijateljstvo s drugim ljudima. Sve dok se ne očiste od svih tih loših sklonosti njihova prijateljstva će trpjeti lomove i krize. Ali unatoč svim tim manama i nedostatcima prijateljujući mogu postati bolji ljudi. Predrasude o drugim osobama nas također priječe na putu prijateljstva. Oni koji zadržavaju kriva mišljenja o drugim ili misle da su sami sebi dostatni, teško sklapaju prijateljstva. Oni se boje drugih ljudi jer u njima vide protivnike. Zato se uvijek brane od drugih smatrajući da ih druge osobe ugrožavaju, da loše o njima misle ili govore. A čak u svojim bolesnim fantazijama počnu drugima pripisivati i ono što je nemoguće, nestvarno ili neistinito. Ljudi s predrasudama se obično povlače ili prelaze u nerazumnu agresiju koja je kontinuirano opterećena sukobima. Nezrelost je isto tako jedna od zapreka na putu prijateljstva. Svojevrstan znak nezrelosti je ne znati čuvati tajnu (brbljavci), a najčešće su to svađe i intrige. Oni koji tvrdoglavo ostaju kod svoga mišljenja i stavova, bez ikakvih valjanih argumenata, prave razdore i onemogućavaju zajedništvo. Takve osobe teško stječu povjerenje drugih ljudi. Tko nema pouzdanja ni u koga najvjerojatnije je nezrela osoba koja previše očekuje od drugih. Ostaje činjenica da je iskustvo nepovjerenja jedno od najcrnjih iskustava života. Zrela osoba, naprotiv, jest osoba koja se uvijek i potpuno daruje drugima, ne očekujući ništa ni od koga. Zrela osoba ne traži ljubav, a ipak joj se ta ljubav daruje u izoblju; ne traži prijatelja, a ipak ih nalazi posvuda. Zato iskustvo povjerenja u prijatelja jest jedno od najpozitivnijih iskustava života. Kako je lijepo moći se nekomu potpuno povjeriti. Slika djeteta koje mirno počiva na rukama majke vrlo dobro izražava smisao mira, vedrine, spokojstva što ga osjeća onaj koji je našao osobu kojoj se može potpuno povjeriti. Na isti način lijepo je znati i ustanoviti da se netko pouzdaje u nas. Ta spoznaja čini dobro, ohrabruje, daje čovjeku krila za život. Prihvaćajući u slobodi drugoga, a osobito sloboda od egoizma, predrasuda i nezrelosti, prvi je preduvjet za dobro prijateljstvo. Ljudi mogu postati prijatelji samo ako se slobodno odluče i ako omoguće drugima slobodu. Prijatelji se ne drže grčevito jedan drugoga, ali jedan drugome ostaju uvijek vjerni. Prijateljstvo omogućuje mladu čovjeku iskustvo slobode u dvostrukom vidu: slobodan je u svojoj ljubavi za drugoga (partnera), drugome daje i garantira slobodu (ne uvjetuje). Prijateljstvo ne znači samo JA i TI, nego JA i MI. U ovom MI prijatelji kušaju što znači: biti tolerantan prema drugom, znati saslušati, biti spreman prihvaćati, povjeriti se i biti vrijedan povjerenja. Poštovati drugoga, znati se žrtvovati. Prijateljstvo nastqaje tada kad smo i mi spremni pružati ruku, ane samo očekivati da će nam ruka biti pružena. Te kreposti bitno obilježavaju istinsko prijateljstvo među ljudima. 2. Prijateljstvo među spolovima kao izraz kršćanske ljubavi  Da li je uopće moguće prijateljstvo između mladića i djevojke? Ima ih koji tvrde da ono nužno prerasta u zaljubljenost. Zaljubljenost se ipak razlikuje od prijateljstva iako s njima ima nešto i zajedničkoga. Taj osjećaj bismo najradije nazvali simpatija, neka toplina, duboko ljudsko i srdačno osjećanje za drugoga. U njemu nema nišata mračnoga. To osjećanje ne uznemiruje, ne postiđuje, ne uvjetuje. Ono je tu da usrećuje osobe. Ali postoji i nešto posebno, nešto što se dogodilo milijarde puta u povijesti, a događa se i u životu svakog čovjeka. U tom čudnom trenutku središte života jednog čovjeka nije više u njemu samome, nego u voljenoj osobi. U čovjeku tek ostaje osjećaj koji ne umije opisati. Najednom u takvom čovjeku navre misao u odnosu na ljubljenu osobu: ja s tobom želim graditi svoju budućnost. Eto to je zaljubljenost. Simpatija i zaljubljenost vode k ljubavi koja doseže vrhunac u okrenutostimladića i djevojke (muškarca i žene) jednoga drugome. Tu se aktivira treća sila: eros. Taj Eros je divovska snaga zaljubljenih. Njome se pobjeđuje u odlučujućoj bitki za ljubav ili se ostaje u egoizmu, najvećoj zapreki na putu do očovječenja. Ako je eros samo čin seksualnog zadovoljenja i upotreba tuđega tijela da bi sse umirio osjećaj vlastite požude, onda je rušilačka snaga koja razosobljuje, otuđuje i ostavlja za sobom prazninu. To je karikatura intimnih odnosa, izdaja ljubavi i njezina temeljnog poziva. Zato bi bilo potpuno pogrešno jednostavno reći: erotika je dobra, ona je sveta. Ona je stvaralčka snaga u nama. No, ona je ujedno strahovita zbog svoje sile. Kad se erotska privlačnost odvoji od sveukupnih ljudskih vrednota, a naročito kada se od ljudske erotike kao cjeline odvoji njezin najtjelesniji vid, spolno sjedinjenje, nenaslućeni ponori zla mogu se pojaviti ondje gdje se sve činilo nježnim i dražesnim. Kad se u tom ljudskom osjećaju misli na drugoga s poštovanjem i željom da se ni u čemu ne povrijedi, eros postaje stvaralačka snaga, dokazuje se na stotinu drugih načina prije negoli se dokaže u tijelu. Kada sazrije do kraja, tad i tijelo postane izraz ljubavi koja živi u srcu. Tijelo takvu ljubav ne izdaje, nego omogućuje njezino utjelovljenje. Mladi česti i nepraavedno brkaju pojmove zaljubljenost i prijateljstvo. Zaljubljenost je očaranost drugim. Druga osoba može biti bilo kakva, ona postaje najbolja za onoga tko se u nju zaljubio. Zaljubljenost i mane u voljenoj osobi pretvara u vrline, a divi se običnim glupostima. Zaljubljenost je poput zaraze, dođe odjednom i zahvati cijela čovjeka. To je izvanredno stanje, neka vrst blage zaluđenosti, veže druge uza se i vezuje se na druge. Ona je ljubav koja svojata do posesivnosti i u principu je ekskluzivna jer isključuje druge. Prijateljstvo je ljubav do slobode i ne trpi nikakvu ovisnost o drugome, podređenost ili nerealna stanja. Ono je snaga koja traži pravu osobu i nemirna je dok je ne nađe. Kod prijatelja sve je iskreno i jednostavno. Oni su zrele osobnosti ili k tome teže. Razlika između zaljubljenosti i prijateljstva je u tome što zaljubljenostobično prelazi u ljubav, partnerstvo ili brak, dok prijateljstvo ostaje dosljedno sebi: ne poznaje i ne priznaje podjele, nije mu bitna dob, fizička ljepota ili bilo kakvi interesi. Pravo prijateljstvo je postojanost, stijena, uporište i uvijek pouzdan životni oslonac. 3. Spolnost i odgovorno partnerstvo  Sve ima svoje vrijeme. Dođe tako i vrijeme kad čovjek osjeti potrebu da se nekome približi, da nekoga uzme za ruku ili zagrli kao dragu osobu vrijednu povjerenja. To vrijeme možemo nazvati vrijeme odgovornog partnerstva. To je vrijeme puno doživljaja, ushićenja, avantura, rizika i pravih ljubavi. Tako prije ili kasnije kod dojučerašnjih prijatelja pojavi se potreba za partnerstvom, a partnerstvo dođe u najužu vezu s prvim iskustvima na području seksualnosti. Ono najpozitivnije u seksualnosti osmislio je sam Bog, čovjekov Stvoritelj, na prvim stranicama Biblije. Tamo se kaže da Bog stvara sve dobro i svrhovito. I kad se Bog dao na stvaranje čovjeka i kad je stvorio Adama, priveo mu je sva stvorenja kako bi se osjetio sretnim što je gospodar na zemlji. No, Adam se nije osjećao sretnim u svekolikom stvaralačkom obilju, jer među svim stvorenjimanije našao niti jedno biće sebi slično. Tada Bog odluči stvoriti mu pomoć u biću koje će mu biti slično. I tako mu Bog stvori Evu. Tog trenutka stvoren je čovjek, sretan zbog svoje cjelovitosti. Cjelovitost usrećuje čovjeka! Od tada će na zemlji važiti nenadomjestiv zakon: da se ostvari čovjek u ovozemnom životu, nužno je da bude u svoje, to jest muško i žensko. Pa i za konačno čovjekovo ostvarenje u vječnosti nužno je biti u dvoje, aa taj Drugi jest Bog. „'Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva i ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku (...) Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnosti odgovornost ljubavi i zajedništva'. 'Na svoju sliku stvori Bog čovjeka (...) muško i žensko stvori ih' (Post 1,27); 'plodite se i množite' (Post 1,28); 'kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek' (Post 5,1-2).“ (KKC 2331) a) Spolnost kao način postojanja Želja za susretom duboka je potreba svakog muškarca i svake žene. Do tog iskustva dolaze mladići i djevojke po osjećajima radosti i strepnje od prvog trenutka kad se zagledaju i postanu jedno drugom simpatični do združenja u kojem postaju jedno tijelo i jedna duša. Spolna različitost jedan je od činitelja njihovog međusobnog obogaćivanja i ostvarivanja. „Spolnost obuhvaća sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše. Ona se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost voljenja i rađanja i, na općenitiji način, na sklonost sklapanju veza zajedništva s drugima.“ (KKC 2332) Bog nas po našem prirodniom ustrojstvu (spolnom određenju) poziva da otkrijemo smisao svoje spolnosti. Ona je sredstvo i veza jednog od najčvršćih oblika zajedništva među ljudima. „Svatko, muško i žensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet. Fizička, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerene su prema dobrima braka i razvoju obiteljskog života. Sklad bračnog para i društva dijelom ovisi od načina na koji su življeni komplementarnost, obostrana potreba i potpora između spolova.“ (KKC 2333) „'Stvorivši ljudsko biće kao muško i žensko, Bog je na jednak način daje osobno dostojanstvo muškarcu i ženi'. 'Čovjek je osoba, i to vrijedi jednako za muškarca kao i za ženu jer oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga'“ (KKC 2334) Po međusobnom darivanju muškarac i žena postaju sposobni za nešto veliko i stvaralačko: darivanje života. Kad bi prestala ta vrsta darivanja, prestalo bi svako ljudsko bivovanje na zemlji. Spolnost je čovjeku da ostvari zajedništvo koje će u ljubavi stvarati novi život. I zato je spolnost najefikasnija borba protiv smrti. „Jedan i drugi spol je, s jednakim dostojanstvom, iako na razlilčit način, slika Božje moći i nježnosti. Sjedinjenje muža i žene u braku jest jedan način nasljedovanja, u tijelu, Stvoriteljeve plemenitosti i plodnosti: 'Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu,, i bit će njih dvoje jedno tijelo' (Post 2,24). Iz tog sjedinjenja potječu sva pokoljenja čovječanstva.“ (KKC 2335) b) Partnerstvo i seksualnost Pubertet i adolescencija predstavljaju vrlo važnu fazu u razvoju čovjeka. Prijalaz iz djetinje dobi u mladenaštvo obilježen je među inim i određenim tenzijama na području seksualnosti koje su po sebi dio procesa dozrijevanja cjelokupne osobe. To je vrijeme u kojem mladi čovjek intenzivno biloški i fizički sazrijeva za seksualne prokreativne aktivnosti. Tada nagon za održavanjem vrste u čovjeku dobiva mogućnost potpunog realiziranja. Nastaje razdoblje partnerstva koje se sve više profilira kao specifičnost identiteta. Muškarci i žene postaju svjesni upućenosti jednih na druge. Ali za ostvarenje bračnog života i obitelji nije dostatna samo psihofizička zrelost nego i stvaranje okolnosti da ona može normalno funkcionirati bez rizika za bilo koga. Seksualnost, koliko god nosila u sebi određene elemente igre i zadovoljstva ne smije se svesti na igru i čistu zabavu. Prozbiljna je to stvarnost u čovjekovu životu da bi se prema njoj moglo ponašati nedgovorno. Ući u najdublje sfere ljudske osobnosti ili dopustiti da netko uđe u tvoje, ne može ne imati posljedice za čitav život ako se postupak ne strmoglavi. Zato svaka ozbiljna osoba, čak bez obzira na vjersko uvjerenje, zna i shvaća da se s osobnostima, ljudskom intimom i dušom ne može i ne smije poigravati. Dati se bez zadrške znači dati se zauvijek. Nije to kao kod nižih životinja koje se tjelesno darivaju i primaju, a zatim odlaze da se više nikd ne sastanu. U ljudskoj ljubavi postoji nešto više nego privremeno druženje viših životinja koje neko vrijeme zajedno borave dok ne odgoje potomstvo. Ne, nije tako kod čovjeka. Dva ljudska bića, muškarac i žena, žele jedno drugome posvema pripadati. Jedan od velikih rizika na području seksualnog odgoja mladeži jest zacijelo svijest da se osoba drugoga može posjedovati, da se njom može raspolagati ili još gore, da se njome može služiti poput stvari. Nije rijedak slučaj da takav pristup seksualnosti kod nekih ljudi, osobe doživljavaju kao manipulaciju vlastite osobnosti te instrumentaliziranje njih u svrhu zadovoljavanja poriva kojim se čovjek prepušta bez ozbiljnog sagledavanja posljedica. Da bi seksualnost postala sastavni dio čovjekova identiteta, njoj se mora pristupiti s najvećom ozbiljnošću. Seksualnost služi čovjeku, ane čovjek seksualnosti. Biološka seksualnost (upotreba spolnih organa) samo je dio sveukupnog osjećajnog života čovjeka koji kao i sve druge komponente osobnosti treba njegovati, odgajati, oplemenjivati kako bi osoba bila oslobođena animalnog i nagonaskog poriva bez intelektualnog nadzora nad njom. Seksualna zrelost čovjeka se postiže s vremenom poštivajući njoj svojstveni proces koji se ne smije silom ubrazavati, kao što se ne može siliti dozrijevanje voća a još se manje smije zeleno brati. Mladi u ovo vrijeme i na tom području nerijetko čine greške i prema sebi samima i prema onima koje se nemože pitati za mišljenje, a još manje za pristanak, odnosno eventualni plod ljubavi muškarca i žene (usp. Pranjić, M.; Stojić, A., Zov slobode, Zagreb, 1992., 94-113). Nije dovoljno osluškivati i pratiti biološki ritam seksualnih organa nego i ritam razvoja i potreba ličnosti. Nagonsko se tu mora poosobiti i ugraditiu sve ono što čini čovjeka čovjekom, a odnos među partnerima očovječiti da budu obostrano dobitnici, a ne igra iz koje će jedni izaći pobjeđeni a drugi pobjednici. Onaj tko svojata pravo na ljubav i seksualnost dužan je prethodno osigurati preduvjete za takav život i da će to pravo do kraja sačuvati čast vlastitog i partnerovog ljudskog dostojanstva. Stoga je nedopustivo imati pravo na seksualne odnose pod svaku cijenu, ane misliti na posljedice takvih čina. Nedostojno je čovjeka smatrati se zrlim za spolni život, a odnositi se nedgovorno kad se radi o partneru, odnosno trećoj osobi koja bi mogla biti pozvana na život. Srce ima svoje razloge što ih nijedan razum ne može posve shvatiti, a nije ni potrebno sa to shvati. No, kada se radi o tome da netko sebe posvema i zauvijek daruje drugome, takva odluka treba proizaći iz čitave osobe. Zbog toga se ne smije mimoići razum ni savjest. Čar ljubavi otvara oči da vide jedinsatvenu pojavu voljene osobe, ali ih može i zaslijepiti ako se površno zaustavi na osjetilnoj ili romantičnoj privrženosti drugome. c) Poziv na čistoću svaki je krštenik pozvan na čistoću života. Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka. Kršćanin je „zaodjenuo Krista“ (Gal 3,27), uzora svake čistoće. Svi su Kristovi vjernici pozvani da provode čist životr prema posebnom životnom stanju. U času Krštenja kršćanin se založio da će svoju osjećajnost živjeti u čistoći srca. Čistoća života mora razlikovati osobe u njihovim različitim životnim stanjima u koja ih je Božja providnost dovela. Neke osobe ostvaruju čistoću svojega života u djevičanstvu i posvećenom celibatu, što je izvrstan način da se čovjek nepodijeljena srca lakše preda jedino Bogu. Oženjene osobe pozvane su da žive bračnu čistoću. Ostaližive čistoću u izdržljivosti. A svi krštenici na način kako to za sve određuje moralni zakon, već prema tome jesu lli u braku ili nisu. Tri su, dakle, oblika kreposti čistoće: jedna je bračna, druga udovička i treća djevičanska. One se ne isključuju međusbno već nadopunjuju. „Zaručnici su pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u vjernosti i u nadi da će se primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u čistoći.“ (KKC 2350) Krepost čistoće, sadrži, dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara. Čista osoba odražava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Čovjek čista života ne podnosi ni dvostruki život niti dvostruki govor. „Čistoća izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi i time nutarnje čovjekovo jedinstvo u njegovu tjelesnom i duhovnom biću. Spolnost, kojom se očituje čovjekova pripadnsot tjelesnom i biološkom svijetu, postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neograničen uzajaman dar muža i žene.“ (KKC 2337) Čistoća života zahtjeva postizavanje gospodstva nad samim sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Ako čovjek zapovijeda svojim strastima, on postiže mir; ako li pak pušta da ga strasti zarobe, on postaje nesretan. „Čovjekovo dostojanstvo zahtjeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru, te jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili pod čisto vanjskim pritiskom. Do takva dostojanstva čovjek dolazi kada, oslobađajući se svakog robovanja strastima, ide za svojim ciljem odabirući u slobodi dobro te svojom umješnošću i zdušnošću nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva.“ (GS 17) Krepost čistoće usko ovisi o stožernoj kreposti umjerenosti koja ide za tim da razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti srca i duše. Tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja i oprijeti se napastima zla i grijehu nastojat će upotrebljavati potrebna sredstva za to: upoznati sebe, voditi askestski život već prema prilikama života u kojima se nalazi, slušati Božje zapovijedi, vježbati se u moralnim krepostima i biti vjeran molitvi. Gospodstvo nad samim sobom djelo je duga nastojanja i napora u životu. Nikad ne ožemo reći da smo ga stekli jednom za svagda i da se ne moramo više boriti. Ono predstavlja uvijek novu obavezu u svim razdobljima čovjekova života. „Čistoća poznaje zakone rasta, koji prolazi kroz stupnjeve obilježene nesavršenošću i vrlo često grijehom. Krepostan i čist čovjek 'izgrađuje se iz dana u dan brojnim slobodnim opredjeljenjima. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjewvima rasta'.“ (KKC 2343) Čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje čovjeka. Ona uključuje također i kulturni napor, jer postoji međuovisnost između rasta ljudske osobe i razvoja samoga društva. Čistoća života pretpostavlja isto tako poštivanje osobnih prava svakoga čovjeka, posebno pravo na obavijesti i odgoj u skladu s moralnim i duhovnim zahtjevima ljudskoga života. „Čistoća je moralna krepost. No, ona je i Božji dar, milost, plod Duha. Onomu koji je vodom Krštenja nanovo rođen Duh Sveti daje da nasljeduje Kristovu čistoću.“ (KKC 2345) Ljubav je „forma“ svih kreposti. Pod utjecajem ljubavi, čistoća života se očituje kao škola osobnog darivanja. Gospodstvo nad sobom usmjereno je na to darivanje sebe dreugome. Svaki čovjek koji živi čisto postaje za bližnjega svjedok Božje vjernosti i nježnosti. „Krepost čistoće razvija se u prijateljstvu. Ona upućuje učenika kako da nasljeduje i ide za Onim koji nas je izabrao za svoje prijatelje, dao se potpuno nama i čini nas dionicima svoga božanskog stanja. Čistoća je obećanje besmrtnosti. Čistoća se pokazuje naročito u prijateljstvu prema bližnjemu. Kada se gaji između osoba istog ili različitog spola, predstavlja veliko dobro za sve. Ona vodi duhovnom zajedništvu.“ (KKC 2347) 4. Zastranjivanja na području prijateljstva i partnerstva Najveća opasnost za čovjeka dolazi od banalnog instrumentaliziranja osjećaja i tjelesnosti. Tijelo kao objekt užitka dolazi u prvi plan, radoznalost zatvara unutarnje horizonte duha u tjesnac sve morbidnije erotiziranih fantazija, dok se konačno ne završi na koristoljubu. Seksualnost nije sama po sebi svrhom da bi služila samo neodgovornom uživanju i zadovoljavanju tjelesnim instinktima i strastima. „Bludnost je neuredna želja ili razuzdana naslada spolnog užitka. Spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja i sjedinjenja.“ (KKC 2351) „Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene izvan braka. Ono se teško protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvari mladi.“ (KKC 2353) Kada neka osoba traži spolni užitak u vlastitom samozadovoljavanju, takvi čini se nazivaju masturbacijom. „Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. 'U skladu sa stalnom predajom i crkveno Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi teško neuredan.' 'Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi.' Spolni se užitak tu traži izvan 'spolnog odnosa što ga traži moralni poredak i po kojem se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja'.“ (KKC 2352) Seksualnost je dar Stvoritelja ljudima, njegova suradnica u stvaranju svijeta i života, užitak i zadaća u isto vrijeme. Može biti izvorom radosti kad se ljudi njome odgovorno služe ili izvorom zla i destruktivne sile života, ovisno o njihovu slobodnom opredjeljenju. „Pornografija se sastoji u izvalčenju spolnih čina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokažu trećim osobama. Ona vrijeđa čistoću jer izopačuje bračni čin, intimni dar supružnika jednog drugome. Ona teško povrijeđuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavače, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt rudimentarne naslade i nedopuštenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teški prijestup. Građanske vlasti moraju spriječiti pšroizvodnju i širenje pornografskih proizvoda.“ (KKC 2354) Ima i onih koji zagovaraju potpunu seksualnu slobodu ne obazirući se na to što takva „sloboda“ ubire stravične žrtve među mladima i odraslima širom svijeta. „Prostitucija vrijeđa dostojanstvo osobe koja se prostituira svodeći je na spolni užitak što ga nudi. Onaj koji plaća teško griješi protiv samog sebe: oskvrnjuje čistoću na koju ga obvezuje Krštenje i kalja svoje tijelo, hram Duha Svetoga. Prostitucija je društvena rana. Obično pogađa žene, ali i muškarce, djecu i mlade u razvoju (u ova dva posljednja slučaja grijeh je, u isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek teško grešno odavati se prostituciji, ipak krivnja može biti umanjena uslijed bijede, ucjene i društvenog pritiska.“ (KKC 2355) U početku mladenaštva postoji napast da mladi sebe smatraju dovoljno zrelim te žđele odamh i prije vremena okusiti ono što ljepota i snaga stječu istom onda kad se ispune svi uvjeti da ljubav postane istinsko darivanje. Mladi se nepromišljeno zavaravaju kad se prepuštaju jakim spolnim instinktima, a zapostavljaju prave vrijednosti života. Krajnje je neodgovorno upotrebljavati seksualnost kao sredstvo da se drugoga osvoji i zaposjedne koristeči njegovo tijelo za užitak. „Silovanje znači nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krši i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijeđa pravo svakoga na poštovanje, slobodu, fizičku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tešku štetu koja može obilježiti žrtvu za cijeli život. U sebi je uvijek zao čin. Još je teže silovanje kad ga počine bliži srodnici (usp. rodoskrvnuće ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.“ (KKC 2356) Često se pojavljuje još jedno zastranjenje na području seksualnosti. Zove se travestizam (travestire = preobući se), a zapravo je sklonost mladića da odijeva žensku odjeću i da se ponaša kao žensko, te sklonost djevojke da se odijeva poput muškarca. Ovo zastranjenje nije tako teško otkloniti ako se povjeri kvalificiranoj osobi. Međutim ima takođr i ljudi (muškaraca i žena) kod kojih erotika nije upravljena drugom spolu nego spolu kojem sami pripadaju. Njihova spolnost je biološki određena, ali oni se nisu uspjeli razviti u cjelovite osobnosti. U razvoju se dodgodio neki zastoj, možda u doba mladenaštva, te ih je počeo privlačiti istospolni partner. Seksualnu privlačnost i aktivnost među muškarcima nazivamo homoseksualnošću, a među ženama lezbijstvom. „Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istog spola. Očituje se u vrlo razlilčitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto Pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, predaja je uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni'. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.“ (KKC 2357) Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne sklonosti i težnje. Takve osobe ne biraju same svoje homoseksualno stanje. Ta nastranost za većinu njih predstavlja pravu kušnju. Zato takve osobe treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavati će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Takve ljude ne valja prezirati, a još manje žigosati. Poželjno je da razgvovaraju s liječnikom, dušobrižnikom ili nekom razboritom i upućenom osobom, kako bi im se pomoglo da nađu rješenje. Te su osobe također pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja. „Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju,postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.“ (KKC 2359) Flert ili ljubavna igra jest površinska, izvanjska veza kojom se dodiruje drugoga bez dubljih i ozbiljnijih namjera za zajedničkim životom. Te male „igre s vatrom“ uzbudljive su, razdražuju i mladića i djevojku, ali ih mogu dovesti do neželjenih posljedica za život. Zaljubljivanje je nešto ozbiljnija faza prialženja čovjek adrugoj osobi. U središtu pažnje je još uvijek tjelesna partnerova pojava kao što su stas, kosa, oči, grudi, ramena, noge i sl. Zaljubljeni su slijepi za karakterne mane partnera i mogu biti više puta i u više osoba zaljubljeni. Zaljubljenost ne poznaje trud, napor, zadatke i obaveze. Ljubav je već dublji i ozbiljniji oblik pristajanja čovjeka uz drugug osobu. Uvažavaju se više duhovne kvalitete osobe koja se voli, jača veza i trajnost odnosa te odgovornost za osobu koja se u cijelosti doživljava. Ljubav nosi pečat razumnosti i oslanja se na zajednički doživljena iskustva života. Ona uvijek želi dobro druge osobe, kao i svoje vlastito. Čovjek koji uistinu ljubiželi ući s voljenom osobom u zajedništvo ljubavi i života. Samo takva ljubav donosi životnu sreću osobama koje se iskreno vole, njihovim obiteljima, narodu kojemu pripadaju i cijeloj Crkvi. Takvu ljubav Bog uvijek blagoslivlja najvećim i najljepšim darom ljubavi, odnosno djecom koja su plod te uzvišene ljubavi. |
III. - OBITELJ U BOŽJEM NAUMU
1. Narav obitelji Muž i žena ženidbom sjedinjeni čine zajedno sa svojom djecom jednu obitelj. Obitelj je najmanja ljudska zajednica. Ona je prva društvena zajednica u čovjekovu životu i korijen njegove osobnosti i identiteta. Ona nastaje iz braka, dolaskom djeteta. Ova prirodna životna zajednica sastavljena od oca, majke, i djece stvara temeljnu stanicu ljudskoga društva. Obitelj omogućuje čovjeku prvi osobni susret s drugima. Ona ga osposobljava za ljubav i daje mu sigurnost. To je životna i ujedno odgojna i gospodarska zajednica. „Bračna zajednica temelji se na supružničkoj privoli. Brak i obitelj usmjereni su dobru supružnika te rađanju i odgajanju djece. Ljubav između muža i žene i rađanje djece utvrđuju osobne odnose i prvotne odgovornosti među članovima iste obitelji.“ (KKC 2201) „Stvorivši muža i ženu Bog je ustanovio ljudsku obitelj i providio je osnovnim ustrojstvom. Članovi obitelji jesu osobe jednaka dostojanstva. Radi zajedničkog dobra njezinih članova i društva, u obitelji postoje različite odgovornosti, prava i dužnosti.“ (KKC 2203) Tu prirodnu obiteljsku ustanovu treba promatrati kao redoviti odnos prema kome treba vrednovati različite oblike srodstva među osobama. Ta ustanova se nameće sama po sebi svim drugim i prethodi svakom priznanju sa strane javne vlasti. Cilj obitelji je odgoj djece kako bi ispunila svoj životni zadatak prema Bogu, Crkvi i svijetu. Stoga kršćanska obitelj pruža izrazitu objavu i ostvarenje crkvenog zajedništva. Ona se može i treba zvati „domaća Crkva“, jer je to zajednica vjere, nade i ljubavi. Zato u Crkvi obitelj zadobiva osobitu važnost, kako je očito iz Novoga zavjeta (usp. Ef 5,21-6, 4; Kol 3,18-21; 1 Pt 3,1-7) „Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna služba odsjaj je Očeva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jača u obitelji ljubav. Kršćanska je obitelj blagovjesnica i misionarka.“ (KKC 2205) Zato odnosi u obitelji sadrže posebnu bliskost osjećaja, sklonosti i probitaka među njenim članovima, što se osobito rađa iz uzajamnog poštovanja među osobama. Obitelj je stoga povlaštena zajednica pozvana oživotvoriti tu „ljubaznu otvorenost duha među supružnicima i (...) trajnu suradnju među roditeljima u odgoju djece“ (GS 52). 2. Obitelj i društvo Svaki čovjek treba određeni prostor koji će mu omogućiti da se razvije u punu ličnost. U prvom redu to je obitelj. Ona ima nezaobilaznu ulogu na području osjećajnosti i društvenog odgoja djece i mladeži. U njoj čovjek uči voljeti, radovati se, nadati se, podnositi poteškoće i praštati uvrede i nerazumijevanja. Obitelj je mjesto natjecanja, sučeljavanja i dokazivanja sposobnosti i osobnosti njenih članova. Uz njenu pomoć oblikuju se kvalitetni i trajni ljudski odnosi i usvaja životno umijeće razlikovanja dobra i zla. Onima koji to u obiteljskoj školi ne nauče, vrlo često završe kod psihijatra ili u rukama policije. „Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život.“ (KKC 2207) Obitelj je također najprirodniji prostor učenja društvenog ponašanja. U toj obiteljskoj oazi djeca i mladi rastu do pune osobnosti. U njoj se čovjeku daje mogućnost da uči sve ono što je važno da kasnije živi kao normalna, zdrava, kompletna osobnost. U obitelji djeca uče pravilan odnos prema starijima kao što su roditelji i rodbina, a i zdrav odnos prema svakom drugom autoritetu. U društvu braće i sestara djeca bruse vlastiti karakter, a u sučeljavanju sa sebi ravnima, ali i s odraslima stječu životnu okosnicu koja će obilježavati svaki ljudski čin. U obitelji djeca imaju vlastita prava, ali i dužnosti kao što su urednost, marljivost, radinost, odgovornost, kreativnost, povjerljivost i poduzetništvo. Sve su to vrline kojima čovjek nadasve u obitelji udara temelje koji će biti veoma važni za njegov daljni život, za njegovu prihvaćenost u društvu i njegov prosperitet. „Obitelj mora tako živjeti da se njeni članovi naviknu biti pažljivi i zauzeti za mlađe i za starije, za bolesne ili prikraćene i siromahe. Mnogo je obitelji koje u određenim trenucima nisu kadre pružiti takvu pomoć. Onda je dužnost drugih osoba, drugih obitelji i redom društvene zajednice providjeti za njihove potrebe: 'Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta' (Jak 1,27).“ (KKC 2208) Tako obitelj postaje na svoj način oblikovatelj ljudske osobe, njegove duše, uma, njegovih društvenih i osobnih kvaliteta. Ne samo ljudske, nego i vjerske vrline imaju korijen u obitelji. Iz zdrave vjerničke obitelji nastat će zdravi vjernici. Zato obitelj mora biti potpomognuta i zaštićena primjerenim društvenim odredbama. Gdje obitelji nisu kadre izvršavati svoje zadatke, dužna su druga društvena tijela, a i Crkva pomagati im i podupirati ustanovu obitelji. Ali i država i Crkva trebaju se čuvati da ne bi prisvajali prava obitelji ili da se ne bi miješale u njezin život. „Važnost obitelji za život i blagostanje društva, nameće samom društvu naročitu odgovornost podupiranja i učvršćivanja braka i obitelji. Neka građanska vlast smatra 'svojom svetom dužnošću poštovati, štititi i promicati njihovu pravu narav, javno ćudoređe i kućno blagostanje' (GS 52).“ (KKC 2210) Ljudske su zajednice sastavljene od osoba. Stoga se dobro upravljanje tim zajednicama ne ograničuje na jamstvo prava i vršenje dužnosti. Pravedni odnosi između vladara i građana pretpostavljaju naravnu dobrohotnost u skladu s dostojanstvom ljudskih osoba kojima je na srcu pravednost i bratstvo. „Politička zajednica dužna je obitelj poštovati, pritjecati joj u pomoć i posebno joj osiguravati: -slobodu pri sklapanju ženidbe, u rađanju i odgoju djece prema vlastitom ćudorednom i vjerskom uvjerenju; -zaštitu čvrstoće ženidbenog veza i ustanove obitelji; -slobodu ispovijedanja vlastite vjere, njezina prenošenja i odgajanja djece u toj vjeri, s pravom na potrebna sredstva i ustanove; -pravo na privatno vlasništvo, slobodu poduzetništva, pravo na rad i na stan, pravo na iseljenje; -u skladu s ustanovama pojedinih zemalja, pravo na liječenje, pomoć ostarjelima, pravo na obiteljske doplatke; -zaštitu sigurnosti i zdravlja, napose glede opasnosti kao što su droga, pornografija, alkoholizam i slično; -pravo udruživanja s drugim obiteljima i preko takvih tijela biti predstavljene pred građanskim vlastima.“ (KKC 2211) Djeca i mladež u krugu vlastite obitelji i u krugu svojih vršnjaka susjednih obitelji uče biti ljudi uvježbavajući ono što im je svojstveno kao ljudskim bićima. Tu dokazuju i razvijaju svoje društvene, intelektualne, umjetničke, karitativne i vjerničke darove. Zato su obitelj i grupa vršnjaka važan prostor za razvijanje ljudske osobnosti u mladima, njihove specifičnosti, izvornosti i njihova identiteta. „Četvrta zapovijed (Božja) prosvjetljuje druge društvene odnose. U braći i sestrama gledamo djecu svojih roditelja; u rođacima potomke svojih predaka; u sugrađanima djecu svoje domovine; u krštenima djecu majke Crkve; u svakoj ljudskoj osobi sina ili kćer onoga koji hoće da ga zovemo 'Oče naš'. Iz toga slijedi da naši odnosi s bližnjima imaju osobno obilježje. Bližnji nije tek 'jedinka' ljudskoga mnoštva, nego je 'netko' koji zbog poznatoga podrijetla zaslužuje osobitu pozornost i štovanje.“ (KKC 2212) 3. Dužnosti članova obitelji Četvrta zapovijed Božja glasi: „Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin Bog tvoj.“ (Izl 20,12). Sam Gospodin Isus istaknuo je važnost te „Božje zapovijedi“ (Mk 7,8-13), „I bijaše im poslušan.“ (Lk 2,51) Apostol uči: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno. 'Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji'.“ (Ef 6,1-3) Ova Božja zapovijed naznačuje poredak ljubavi. Bog je htio da, iza njega, mi poštujemo roditelje kojima dugujemo život i koji su nam predali spoznaju o Bogu. Pozvani smo također častiti i poštivati sve koje je Bog, za naše dobro, zaodjenuo svojim autoritetom. „Četvrta zapovijed izričito se obraća djeci u pogledu odnosa s ocem i majkom jer je to najopćenitiji odnos. Tiče se također rodbinskih odnosa s članovima obiteljske skupine. Traži iskazivanje časti, ljubavi i priznanja djedovima i precima. Proteže se napokon na dužnosti učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, podložnika prema poglavarima, građana prema domovini, prema javnim službenicima i vladarima. Ova zapovijed uključuje i podrazumijeva dužnosti roditelja, skrbnika, učitelja, poglavara, načelnika, državnika, svih koji vrše vlast nad drugima ili nad nekom zajednicom osoba.“ (KKC 2199) „Obdržavanje četvrte zapovijedi donosi i nagradu: 'Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin, Bog tvoj' (Izl 20,12). poštivanje te zapovijedi, zajedno s duhovnim plodovima, jamči ovozemne plodove mira i blagostanja. Nasuprot tome, prijestup te zapovijedi povlači za sobom teške nevolje zajednici i ljudima.“ (KKC 2200) a) Dužnosti djece Božje očinstvo je izvor svakog ljudskog očinstva (usp. Ef 3,14). Stoga se na Božjem očinstvu temelji dužnost poštivanja roditelja. Poštivanje što ga djeca, malodobna ili odrasla, iskazuju svome ocu ili majci, hrani se tom naravnom privrženošću koja se rađa iz veze koja ih združuje sa njihovim roditeljima. To je poštovanje što ga traži Božja zapovijed. „Poštovanje roditelja (sinovska odanost) je čin priznanja onima koji su, darovavši život, s ljubavlju i radom dali djecu na svijet i omogućili im rasti u dobi, mudrosti i milosti. 'Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im život svoj duguješ: kako da im uzvratiš sve što im učiniše za te.' ( Sir 7,27-28)“ (KKC 2215) Djetinje poštivanje roditelja iskazuje se također u poučljivosti i pravoj poslušnosti. Sveto Pismo vrlo često poziva na poslušnost i poštivanje roditelja. „Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje (...) da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš i da te razgovaraju kad se probudiš.“ (Izr 6,22) „Mudar sin sluša naputak očev, a podsmjevač ne sluša ukora.“ (Izr 13,11) Dokle god dijete živi u roditeljskoj kući, ono treba slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njegovo i dobro cijele obitelji. Na to nas upozorava i Sveti Pavao apostol kad kaže: „Djeco, slušajte roditelje u svemu; to je milo u Gospodinu.“ (Kol 3,20; usp. Ef 6,1). Djeca također treba da slušaju razumne nalogesvojihh odgojitelja i svih onih kojima ih roditelji povjeravaju kao što su to učitelji i nastavnici u školi. Samo ako su u savjesti uvjereni da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan ćudoređu ili Božjem zakonu, onda djeca ne smiju slušati starije. Kad djeca odrastu i postanu neovisna o roditeljima, tada nisu dužna slušati, ali će i dalje poštovati svojega oca i majku. Oni će i tada predusretati želje svojih roditelja, često tražiti njihov savjet i uvijek će im pomoći u potrebama i nevoljama. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju. To poštovanje u stvari je ukorijenjeno u četvrtoj zapovijedi i u strahu Božjemu, jednom od darova Duha Svetoga. „Četvrta zapovijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno. Isus ističe tu dužnost zahvalnosti (usp. Mk 7, 10-12). 'Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca okajava grijehe i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit ce uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda' (Sir 3,2-6). 'Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi (...) Od hulitelja nije bolji tko prezire oca, i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku' (Sir 3,12-13.16).“ (KKC 2218) Djetinje poštovanje roditelja pogoduje također skladu svega obiteljskog života. Poštovanje prema roditeljima odrazuje se na svu obiteljsku sredinu. Tiče se i odnosa među braćom i sestrama. Na to potiče i apostol Pavao kad kaže: „Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću podnosite jedni druge u ljubavi.“ (Ef 4,2) Isto tako kršćani duguju posebnu zahvalnost onima od kojih su primili dar vjere, milost krštenja i život u Crkvi. To mogu biti roditelji kao i drugi članovi obitelji kao što su djedovi i bake, duhovni pastiri, vjeroučitelji, drugi učitelji ili prijatelji. Svi oni zaslužuju našr poštovanje i odanost. b) Dužnosti roditelja Plodnost bračne ljubavi između miuža i žene ne svodi se samo na rađanje djece nego se mora proširiti i na njihov moralni oddgoj i duhovno oblikovanje da bi bili pravi ljudi i zreli vjernici. Odgojno djelovanje roditelja „toliko je važno da se teško može ičim zamijeniti“. (II. Vatikanski Sabor, Gravissimum educationis, 3) Pravo i dužnost odgoja djece roditeljima su prvotni i neotuđivi. (usp. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 36). „Roditelji treba da svoju djecu smatraju djecom Božjom te ih poštuju kao ljudske osobe. Oni ih odgajaju u vršenju Božjeg zakona pokazujući kako su i sami poslušni volji Oca nebeskoga.“ (KKC 2222) Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Tu odgovornost oni svjedoče prije svega stvaranjem obitelji u kojoj pravilo života moraju biti nježnost, opraštanje poštovanje, vjernost i nesebično služenje jednih drugima. Domaće ognjište je isto tako osobito prikladno mjesto za odgoj u općeljudskim i kršćanskim krepostima. Taj odgoj zahtjeva priučavanje djece odricanju, ispravno rasuđivanje djece, vladanje sobom, ljubavi i požrtvovnost prema bližnjemu što su sve uvjeti svake prave slobode čovjeka. Neka roditelji pouče djecu podlagati „ono što je tvarno i nagonsko onome što je unutarnje i duhovno.“ (Ivan Pavao II., Enciklika Centesimus annus, 36). Na roditeljima je također teška odgovornost pružati djeci dobar primjer poštenog ljudskoga i pravog kršćanskog života. Priznavajući iskreno pred djecom svoje slabosti bit će sposobniji voditi ih i ispravljati u njihovim pogreškama i manama. „Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom. Tko bvaljano odgaja sina, imata će od njega koristi.“ (Sir 30,1-2) „A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem žgospodnjim.“ (Ef 6,4) Obiteljsko ognjište je također prirodna sredina za uvođenje čovjeka u skupinu solidarnosti i odgovornost. Roditelji su dužni učiti svoju djecu da se čuvaju svih zastranjivanja koja ugrožavaju ljudska društva i zajednice ljudi i naroda. Isto tako roditelji treba da počnu svoju djecu odgajati za vjeru od njihove najnježnije dobi. Taj se odgoj ostvaruje već time što se članovi obitelji potpomažu u rastu vjere svjedočenjem kršćanskoga života življenoga u skladu s Evanđeljem. Obiteljska kateheza i pouka djece u vjeri prethodi, prati i obogaćuje druge oblike vjeronauka. Poslanje je roditelja učiti djecu moliti se i otkrivati u sebi zvanje djece Božje. (usp. LG 11) „Milošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci 'prvi navjestitelji'. Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života. Način obiteljskog življenja može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere.“ (KKC 2225) U doba djetinjstva roditeljstva svoje poštovanje i ljubav dužni su iskazivati u skrbi i pažnji pri podizanju djece i zadovoljavanju njihovih materijalnih i duhovnih potreba. A u tijeku njihova rasta isto poštovanje i odanost upućuju roditelje odgajati djecu da se pravilno služe razumom i slobodom za svoje vlastito dobro i na dobrobit bližnjemu. Oni će isto tako učiti svoju djecu da svi zajedno i svaki napose, plemenito i neumorno, uzajamno daju oproštenje što ga iziskuju uvrede, svađe, nepravde i nevjernosti. Na to ih upućuje uzajamna privrženost jednih drugima. A to zahtjeva i ljubav Kristova od onih koji se ponose njegovim imenom. Tako će djeca i roditelji pridonositi da svi skupa rastu u uzajamnoj ljubavi, poštivanju i u svetosti kršćanskoga života. Roditelji imaju također pravo i dužnost da odgajaju svoju djecu prema vlastitome uvjerenju i svojoj vjerskoj pripadnosti. „Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj djece, djeci izabrati školu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Roditelji su, koliko je god moguće, dužni birati škole koje im mogu najbolje pomoći u zadaći kršćanskih odgojitelja. Javne su lasti dužne, oditeljima to pravo jamčiti osiguravajući uvjete da se njime mogu stvarno služiti.“ (KKC 2229) A isto tako roditelji ne bi smjeli nikada svojoj odrasloj djeci određivati koje će zvanje i životni stalež izabrati. „Kad odrastu, pravo je i dužnost djece izabrati zvanje i vlastiti životni stalež. Te nove odgovornosti preuzimat će u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih će tražiti i rado primati upozorenja i savjete. A roditelji će paziti da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora ženidbenog druga. Ta dužnost obazrivosti ne priječi im pomagati djeci mudrim savjetima, osobito kad namjeravaju osnavati obitelj. “ (KKC 2230) Ima i onih koji ne sklapaju ženidbu kako bi se skrbili za roditelje ili za svoju braću i sestre; a i onih koji ne ulaze u brak kako bi se isključivo posvetili određenom zvanju ili iz drugih valjanih razloga. I jedni i drugi mogu uvelike pridonositi dobru ljudske obitelji. Svatko ima pravo osmisliti svoj vlastiti život kako i na koji način on to sam želi. Za kršćane to treba biti samo u skladu s Božjim zakonom i opće ljudskim dobrom. „Obiteljske veze, premda važne, ipak nisu apsolutne. Što dijete više raste prema vlastitoj zrelosti i ljudskoj i duhovnoj neovisnosti, to biva očitije i snažnije njegovo osebujno zvanje koje dolazi od Boga. Roditelji će takav poziv poštovati i pomagati djecu da mu odgovore i da ga slijede. Treba se uvjeriti da je prvo zvanje kršćana ići za Isusom: 'Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan' (Mt 10,37).“ (KKC 2232) Postati Isusovim učenikom znači prihvatiti svoj kršćanski poziv i pripasti Božjoj obitelji, provodeći život u skladu s Kristovim načinom življenja. Isus je sasvim jasan kad kaže: „Tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.“ (Mt 12,49) Stoga će pravi kršćanski roditelji uvijek prihvatiti volju Božju te radosno i zahvalno je poštovati ako Gospodin kojemu od njihove djece uputi poziv da ga slijedi u djevičanstvu radi Kraljevstva Božjega, u posvećenom životu ili u svećeničkoj službi. 4. Sukobi između roditelja i djece I unatoč određenom nerazumijevanju koje nastaje ili može postojati između djece i roditelja, ipak treba graditi mostove povezivanja, tražiti načine susreta, zbližavanja, razgovora i rješavanja sukoba unutar vlastite obitelji. Djeca i roditelji su toliko upućeni jedni na druge da manje košta traženje načina zajedničkog života u ljubavi, nego to kako bi se taj zajednički život izbjegao ili otklonio. Premda ne postoje, naravno, gotovi recepti kojima bi se rješavali svi obiteljski problemi, ipak ima nekih provjerenih pomagala kojima se možemo služiti dok tragamo za rješenjima. Obitelj je prije svega mjesto sigurnosti u kojem čovjek nalazi svoju stabilnost, čvrstinu i ravnotežu tjelesnih i duševnih energija. Kad se čovjek u svojoj vlastitoj obitelji osjeća prihvaćen i voljen, onda je to njegovo utočište iz kojega će trezvenije promatrati život i razumnije se odnositi prema problemima života na koje nailazi. Isto tako obitelj mora biti mjesto povjerenja između svih njezinih članova. Povjerenje proizlazi iz unutarnjeg osjećaja čovjeka da se može na nekoga osloniti, da se može nekoj osobi vjerovati i dase može biti siguran u tu osobu jer zna da ga ona voli i ljubi. Uz takovu osobu mogu se prihvatiti i teške obaveze i suočiti se sa veoma izazovnim problemime života. Tako se može imati povjerenja samo u onoga tko, bez obzira na okolnosti, ostaje čvrst, stabilan, nepoljuljan; tko ulijeva sigurnu nadu u sretan ishod. Povjeriti se nekome znači imati intimni osjećaj posvemašnje upravljenosti na drugoga koji olakšava povjerenje i u isto vrijeme vraća čovjeku vjeru u samoga sebe. Takvo ozračje povjerenja se najprije može očekivati u krugu vlastite obitelji koja onda postaje lansirnom rampom za snalaženje u znatno većem i širem krugu ljudi, u onome koji čine cijelo društvo. Više od svih uvjeravanja, objašnjenja i preporuka vrijedi roditeljska blizina djeci čije središte nije nadzor, kontrola, nametanje vlastitih pogleda kao jedino rješenje, nego podrška da se čovjek može razviti u zrelu, odgovornu osobnost. Spontani i nježni odnos roditelja prema svojoj djeci budi u njima sposobnost za zdrave osjećajne veze i izgradnju pravilnih ljudskih odnosa, što se ponajprije očituje u njihovim skladnim odnosima. Ljubav roditelja prema djeci i djece prema roditeljima stječe se s vremenom. Zato je i jednima i drugima potrebna strpljivost koja će im omogućiti uzajaman rast. Kada roditeljski autoritet dosegne idealnu točku služenja, a djeca svijest o roditeljskoj ljubavi, nesporazuma više neće biti nego povlašteni trenutci zbližavanja i zajedničkog rasta. Poštovati roditelje znači priznati njihovu važnost i njihovo pravo. Oni to pravo kod djece stječu svojom ljubavlju, skrbničkom radom, požrtvovnošću i zaslugom da su bili posrednici života koji nam dolazi od Boga. a) Roditeljska skrb i odgoj Odgojni utjecaj roditelja na djecu tako je velik i značajan da neki kažu kako ih odgojem drugi put rađaju. Tvrdi se čak i to da je ovo drugo rađanje „uzvišenije” jer im se, za razliku od tjelesnoga, posreduje život duhovih vrednota i uzvišeni svijet kulture. Može se reći da su djeca dvostruki baštinici: vidljivoga materijalnog svijeta koji nasljeđuju tjelesnim rađanjem i svijeta koji u njih ulazi roditeljskim odgojem. Od roditelja, dakle djeca nasljeđuju ne samo goli život nego i čitavo bogatstvo raznih dobara koje su oni posjedovali. S vremenom će djeca sve bolje shvaćati kako su baštinici tih dobara. Usvajanje ili odbijanje vrednota koja im se pružaju proces rasta pa kao takav zahtijeva strpljenje roditelja i fleksibilnost njihove djece. Obitelj je, dakle, prvi ambijent koji čovjeka obasipa svojim porukama, ljubavlju i pažnjom ili pak, u nekim slučajevima, prostor koji ga zapostavlja pa čak i posve odbacio. Život u obitelji svakim danom plete čvrste veze što ostavljaju neizbrisiv trag u dušama. Po svakodnevnom suživotu u obitelji u osobama procvjeta povjerenje ali i zatvorenost, iskrene riječi ali i mučna šutnja. Tako ljudi postaju svjesni, ponekad i sa žaljenjem, kako potreba da komuniciraju i žive s onima koji su im najbliži nije uvijek na zadovoljavajući način ostvarena. Što onda treba činiti da život u obitelji pomaže rasti svim njenim članovima u uzajamnoj ljubavi i poštivanju? Roditelji moraju shvatiti da njihova djeca, a pogotovu ako su već odrasla. Teže za većom slobodom, da traže svoje društvo i pravo na izlaske s prijateljima i vršnjacima. I to im roditelji trebaju omogućiti u granicama ljudskog i kršćanskog dostojanstva svoje djece. Kod mladih pak, kad je već porasla svijest da nisu više djeca, treba biti prisutna i svijest o ozbiljnosti života i radnim navikama, bez kojih je nemoguće ozbiljno i solidno pratiti životni ritam. Trebaju shvatiti da život se ne sastoji samo u bezbrižnim igrama i kojekakvim zabavama nego u ozbiljnoj odgovornosti prema sebi i drugim ljudima. Samo tako shvaćen zajednički život u obitelji će donijeti svima obilje životne radosti i sreće. Isto tako religiozni sektor pokazuje u okviru obiteljskog života snažan odnos između roditeljskog iskustva i iskustva djece. Da bismo odgojili fizički, moralno i vjerski zrela čovjeka, potrebna nam je fizički zdrava, moralno sređena i istinski vjernička obitelj. Ovisnost djece o roditeljskoj religioznosti nije samo u odnosu prema vrednotama kao takvim, nego također i prema psihološkim i emotivnim načinima komuniciranja kao što su svjedočanstvo, iskrenost i afektivna veza zajedničkog obiteljskog života. Ne tvrdim da djeca religioznih roditelja uvijek prihvaćaju doktrinarni stav svojih roditelja u kojima su bili odgajani. Djeca se mogu i suprotstavljati roditeljskom pravovjerju, ali iskrenost roditeljskih poimanja će ih uvijek snažno pogađati i usmjeravati u životu. Vrijedna svjedočanstva pokazuju da su odrasle osobe, koje su svjesne važnosti vjere u njihovu životu, odgajali roditelji koji su i sami bili istinski religiozni ljudi. b) Sinovska odanost i poštovanje Četvrta Božja zapovijed kaže: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti daje Jahve Bog tvoj.” (Pnz 5,16). Dijete dok još nije odraslo shvaća da je dobro slušati jer tako se osjeća sigurnim i zaštićenim od roditelja. Stoga se ono prepušta roditeljskom vodstvu i brizi. Mladi, naprotiv, doživljavaju poslušnost roditeljima kao neki teret i vrlo često reagiraju buntovno. Oni gube povjerenje u osjećajne veze i ovisnost o roditeljima i uopće o pretpostavljenima jer u njima počinju gledati najavu autoritarnosti, psihološkog pritiska i nadmoći. Stoga se brane i pred onima koji im žele dobro jer u njima vide mračne želje za podjarmljivanjem. Međutim, kad se u obitelji govori jezikom ljubavi i dijaloga pojam poslušnosti ne predstavlja mladima nikakve poteškoće. I tada njihovi odnosi prema roditeljima i starijima dobivaju ton odanosti i predanja. Čitav sse naš život doista sastoji od primanja i davanja i međusobnom poštivanju. Zato i poslušnost u bilo kojoj vrsti vlasti ili odgovornosti mora biti pročišćena, spašena, da bi bila uvjerljiva i znakovita. I tada odnosi djece i roditelja su postavljeni na sasvim drugačiji način, tj. na način uzajamnog poštivanja i međusobnog darivanja u ljubavi. Stoga sveti Pavao preporučuje vjerničkim obiteljima: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer tako je pravo, a vi očevi ne ogorčujte svoje djece nego ih dižite i odgajajte u stezi Gospodnjoj.” (Ef 6,14) U kršćanskoj obitelji, dakle, svima je ponuđen novi dar i novo mjerilo života: živjeti obiteljske veze u „Gospodinu”. To znači da bi ljubav Božja trebala nadahnjivati svakodnevne događaje i važnije trenutke u životu jedne obitelji kao i ponašanje svakog pojedinog njezina člana. Ljubav bi nadalje trebala prožimati njihovu solidarnost u radostima i poteškoćama, u međusobnom služenju, trudu i naporuda se putem neprestanog obraćenja zajednički raste i napreduje u svakom dobrom djelu. Sposobnost razumijevanja i praštanja uvelike se nadahnjuje vjerom. Kad se mladi moraju braniti od roditeljskog autoriteta, znači da roditelji krivo poimaju autoritet. Glavna kvaliteta autoriteta jest služenje. Tko ga tako shvaća neće gospodovati nad djecom, još manje ugrožavati ih i držati vječno za maloljetne. Autoritet takva čovjeka služi rastu i sazrijevanju drugih osoba. Izvan svake sumnje je, međutim, da djeca najviše trpe kad se roditelji svađaju ili dijele. To može imati dalekosežne posljedice za život djece. Tada se djeca trebaju čuvati preoštrih osuda roditelja. Trebaju razgovarati sa svojim roditeljima i onda kada zavlada teška atmosfera i nitko nema riječi i držati ih svojim prijateljima. Ako pak roditelji pokažu da imaju povjerenja u svoju djecu, tada to povjerenje treba opravdati. Treba naučiti umijeće praštanja, brisati iz sjećanja neugodne trenutke, treba izabrati ono najbolje što nudi život. Obitelj zna u sebi samoj pronaći snage za oporavak i pričekati bolje vedrije dane. Ljubav i uzajamno poštivanje i praštanje liječe sve rane unutar obitelji. 5. Obitelj i vlast u građanskom društvu Četvrta Božja zapovijed propisuje također poštovati sve one koji su za naše dobro od Boga primili neku vlast u društvu. Ona osvjetljuje kako dužnosti vršioca vlasti prema građanima tako i građanina prema zakonitim vlastima. a) Dužnosti građanskih vlasti Oni koji obnašaju (građansku) državnu vlast, trebaju je vršiti tako da služe građanima. Isus u svojem Evanđelju kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.” (Mt 20,26) Vršenje vlasti u moralnom pogledu je određeno njezinim božanskim podrjetlom, njezinom razumnom naravi i posebnim objektom. A to znači da vlast kao takva dolazi od Boga i potrebna je radi javnog reda i mira i općeg dobra građana. Zato nitko ne smije zapovijedati ili uspostaviti nešto protivno dostojanstvu osobe i naravnom zakonu. Vršenje vlasti u državi ide za tim da očituje pravedan poredak vrednota i da se svim građanima olakša služenje slobodom i odgovornošću. Stoga su pretpostavljeni državni službenici (ministri) dužni mudro primjenjivati distributivnu pravednost vodeći računa o svačijoj potrebi i svačijoj suradnji te u vidu opće sloge i mira. Isto tako trebaju paziti da zakoni i propisi što ih donose ne uvode ljude u napast, suprotstavljajući osobne probitke probitcima zajednice. „Nosioci političke vlasti dužni su poštivati osnovna prava ljudske osobe. Nastojat će pravednost ostvarivati čovječno poštujući svačije pravo, nadasve prava obitelji i razbaštinjenih. Politička prava povezana s državljanstvom mogu i moraju biti osigurana prema zahtjevima općega dobra. Ne smiju biti uskraćena bez zakonita i razmjerno ozbiljna razloga. Vršenju političkih prava cilj je zajedničko dobro naroda i ljudske zajednice.” (KKC 2237) b) Dužnosti građana prema vlasti države Građani podložni državnoj vlasti trebaju gledati u nadređenima Božje predstavnike od Boga postavjene da budu služitelji njegovih darova. Zato nam sveti Petar apostol govori: „Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina. (…) Kao slobodni ljudi – a ne oni kojima je sloboda pokrivalom zloće, već kao Božje sluge.” (1 Pt 2,13;16) Stoga su građani dužni surađivati sa zakonitom vlasti u promicanju općeg dobra u društvu. I ta čestita građanska suradnja uključuje pravo, a koji put dužnost, pravedno se oprijeti onome što građanima izgleda štetno dostojanstvu osoba i općem dobru. „Građani su dužni podupirati građanske vlasti za dobro društva u duhu istine, pravde, solidarnosti i slobode. Ljubav i služenje domovini proistječu iz dužne zahvalnosti i reda u ljubavi. Podložnost zakonitim vlastima i služenje općem dobru zahtijevaju od građana da vrše svoje službe u životu političke zajednice.” (KKC 2239) Stoga podložnost državnoj vlasti i suodgovornosti za opće dobro ljudi sadrže moralni zahtjev plaćanja poreza, vršenja prava glasa i obrane zemlje. Apostol Pavao nas još k tome i potiče da neprestano uzdižemo Bogu molitve i zahvalnice „za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj pobožnosti i dostojanstvu.” (1 Tim 2,2). „Bogatiji narodi dužni su, u okviru svojih mogućnosti, prihvaćati strance koji traže sigurnost i nužna sredstva za život što ih ne mogu naći u rodnoj zemlji. Javne vlasti neka paze da se poštuje naravno pravo koje gosta stavlja pod zaštitu onih koji ga primaju. Poradi općega dobra za koje su odgovorne, političke vlasti mogu pravo useljavanja podvrgavati različitim pravnim uvjetima, napose glede dužnosti doseljenika prema zemlji koja ih prima. Doseljenik je dužan harnošću poštivati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ga je ugostila, obdržavati njezine zakone, pridonositi njezinim potrebama.” (KKC 2241) Međutim kada su nalozi građanskih vlasti suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima ososbe ili nauku Evanđelja, tada je građanin u savjesti dužan ne slijediti propise tih vlasti. Uskrata poslušnosti građanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdana je poslušnošću služenjem Bogu i njegovu Zakonu što nadilazi svako služenje političkoj zajednici. Isus u svom Evanđelju kaže: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” (Mt 22,21), a Petar apostol nadodaje: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.” (Dj 5,29). Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti i tlači građane, ljudi su slobodni protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon poštujući zahtjeve općeg dobra. „Opiranje nasilju javne vlasti nema prava služiti se oružjem osim kad se zajedno ostvare svi slijedeći uvjeti: 1. da je riječ o sigurnom, teškom i dugotrajnom gaženju osnovnih prava; 2. da su već pokušana sva druga sredstva; 3. da se time ne izazivaju još veći neredi; 4. da ima razložne nade u uspjeh; 5. da je nemoguće razumno nazreti bolja rješenja.” (KKC 2243) c) Politička zajednica i Crkva Svaka se institucija nadahnjuje, barem uključno, stanovitim poimanjem čovjeka i njegove sudbine. U većini društava ustanove se oslanjaju na stanovitu prednost čovjeka pred stvarima. Iz tog proizlaze vlastita mjerila rasuđivanja, vlastiti red vrednota, vlastito usmjerenje ponašanja. Međutim, samo je božanski objavljena religija u Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju. Zato Crkva poziva sve političke vlasti da svoje sudove i odluke dovedu u odnos s tim nadahnućem istine o Bogu i čovjeku. Društva koja za to nadahnuće ne znaju ili ga u ime svoje neovisnosti o Bogu odbacuju, prisiljena su sama u sebi ili čak u nekoj stanovitoj ideologiji tražiti svoj cilj i prosuđivati svoje suodnose. A budući da takva društva ne podnose da se prizna objektivno mjerilo dobra i zla, prisvajaju si nad čovjekom i nad njegovom sudbinom totalitarnu vlast, javno proglašenu ili prikrito prihvaćenu. I tako ljudima oduzimaju osnovna prava i svaki prostor slobode. Takva društva su u svojoj naravi nepravedna i nečovječna. Crkva je znak i jamstvo transcedentnog značenja ljudske osobe. Ona se po svom poslanju i svojoj nadležnosti nikako ne poistovjećuje s političkom zajednicom. Njena misija je spasenje ljudi. Crkva poštuje i promiče također političku slobodu i odgovornost građana. „Crkvi je po njezinu poslanju vlastito 'iznositi ćudoredne sudove o onome što se odnosi na politički red, kad to zahtijevaju osnovna ljudska prava i spasenje duša. Crkva to čini služeći se svim i samo onim sredstvima koja su u skladu s Evanđeljem i općim dobrom, već prema različitim vremenima i prilikama' (GS 76).” (KKC 2246) Spas osobe te ljudskog i kršćanskog društva uvijek je u srcu Crkve. Ona uvijek naučava da svaka politička zajednica i javna vlast je dužna poštivati osnovna prava ljudske osobe i uvjete za oživotvorenje njezine slobode bez evanđeoskog svjetla o Bogu i o čovjeku društva lako postaju totalitarna. A gdje se gaze osnovna ljudska prava čovjeka kao osobe tu se ne poštuje ni Bog, niti brak ni obitelj, koji su svoje podrjetlo i uporište imaju u njegovoj svetoj volji. |
II. - BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA
 Seksualnost ni u kojem slučaju ne može služiti samo neodgovornom uživanju i udovoljavanju vlastitim požudama i strastima. Tako shvaćena seksualnost nije ništa drugo doli grubi egoizam, koji drugu osobu iskorištava, izrabljuje za sebični interes. Seksualnost, shvaćena ispravno u svjetlu Božjeg nacrta s čovjekom, usmjerena je i osmišljena da u zakonitom braku, i samo u zakonitom braku, bude blagoslovljeni izraz potpunog sebedarja jedne osobe drugoj osobi u ljubavi i u poštovanju smisla te ljubavi, a to je očinstvo i majčinstvo. „Spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi muškarca i žene. U braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva. Između krštenika ženidbene veze su posvećene sakramentom.“ (KKC 2360) Spolnost, kojom se u braku muž i žena jedno drugome predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto tek biološko, već zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski način ostvaruje jedino u braku ako je sastavni dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno daruju i zalažu jedno za drugo sve do smrti. „Čini kojim se supruzi međusobno u čistoj intimnosti sjedinjuju jesu časni i dostojni. Kad se vrše na doista ljudski način, izražavaju i produbljuju međusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogaćuju.“ (GS 49) Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva čovjeku. Sam Stvoritelj ljudi je odredio da u tom posvemašnjom uzajamnom fizičkom darivanju supružnici osjećaju užitak i zadovoljstvo tijela i duha. Supružnici, dakle, u zakonitom braku ne čine nikakav grijeh i ništa zlo tražeći taj užitak i uživajući u njemu. Oni samo prihvaćaju što im je njihov Stvoritelj namijenio. Ali ipak i tu kao i u drugim oblicima svojega života supružnici moraju znati držati se granica prave umjerenosti. „Sjedinjenjem supružnika ostvaruje se dvostruki cilj ženidbe: dobro samih supružnika i prenošenje života. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobro braka i budućnost obitelji. Bračna ljubav između muža i žene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti.“ (KKC 2363) 1. Ženidbena vjernost Bračni par oblikuje intimnu zajednicu života i ljubavi dviju ljudskih osoba stvorenih na sliku i priliku Božju. Tu zajednicu koju nazivamo obitelj sam Stvoritelj je utemeljio i providio vlastitim zakonima. Ona se sazdaje „bračnim savezom“, to jest osobnim neopozivim pristankom muža i žene. Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome sve do smrti. Oni više nisu dvoje, nego od sada čine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazrješivim sve do groba. „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,9), govori Isus. „Vjernost izražava postojanost u održavanju zadane riječi. Bog je vjeran. Sakrament ženidbe muža i žene u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bračnom čistoćom oni tu tajnu svjedoče pred svijetom.“ (KKC 2365) 2. Plodnost braka Plodnost je dar Božji čovjeku. Plodnost je jedna od svrha ženidbe, jer bračna ljubav po svojoj naravi teži da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika. Ono niče iz samoga srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Također Crkva, koja se „opredjeljuje za život“ (Ivan Pavao II, Familiaris cnsortio, 30), uči da „svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života“ (Pavao VI., Humanae vitae, 11). Ovaj nauk Crkvenog Učiteljstva se temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja. Tu je povezanost bračnog čina Bog ustanovio i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti. „Pozvani da daju život, supružnici sudjeluju u Božjoj stvarateljskoj moći i očinstvu. 'U dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će svoju zadaću ispuniti s ljudskom i kršćanskom odgovornošću' (GS 50). (KKC 2367) Poseban vidik te odgovornosti supružnika tiče se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga, supruzi mogu željeti rasporediti rađanje svoje djece. Ali ta njihova želja ne smije dolaziti sebičnosti, nego mora biti u skladu s pravom velikodušnošću odgovornost roditeljstva. Stoga kršćanski supruzi će uvijek uskladiti sve svoje postupke prema objektivnim moralnim mjerilima. Zato kad je riječ o usklađivanju bračne ljubavi s odgovornim prenošenjem života, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva, nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina. Ta mjerila, u okviru iskrene ljubavi, poštuju puni smisao uzajamnog darivanja i rađanja koje odgovara čovjeku. To se pak ne može postići ako se iskreno ne njeguje krepost bračne čistoće i sakramentalna svetost braka. „Ako se čuvaju obadva bitna vida - vid sjedinjenja i vid rađanja - bračni čin u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvišenoj zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan.“ (KKC 2369) Periodično uzdržavanje od bračnih čina, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja (usp. Pavao VI., Humanae vitae, 16) jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerama. Ove metode poštuju tijelo supružnika, potiču ih na međusobnu nježnost i pomažu odgoj za autentičnu slobodu u braku. Naprotiv, u sebi je zao „svaki čin koji ili u vidu bračnog čina ili njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života“ (Pavao VI., Humanae vitae, 14) Svaka kontracepcija objektivno se suprotstavlja uzajamnom i posvemašnjom darivanju supružnika. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje životu već i krivotvori unutarnja istina bračne ljubavi, koja je pozvana na osobno potpuno darivanje. „Svima neka bude jasno da se ljudski život i dužnost njegova prenošenja ne ograničuje samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vječno određenje ljudi. (GS 51).“ (KKC 2371) 3. Dar djece Dijete nije neki dug, nego dar Božji roditeljima. „Najuzvišeniji dar braka“ jest ljudska osoba. Zato se ni u kojem slučaju dijete ne može smatrati objektom vlasništva roditelja, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg „prava na dijete“. Na tom području amo dijete posjeduje istinska prava, to jest „da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća.“ (Kongregacija za nauk vjere, Naputak Donum vitae, II, 8) „Sveto Pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnosti roditelja.“ (KKC 2373) Stoga je velika bol onih bračnih parova koji otkriju da su neplodni i da ne mogu imati svoga vlastitoga poroda, svoje djece. Takvim supružnicima treba pristupiti s razumijevanjem i pažnjom i pomoći im da sa što manje tuge u srcu prihvate taj životni križ i da se pridruže Gospodinovu Križu, vrelu svake duhovne plodnosti. Evanđelje pokazuje da fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Supružnici koji trpe od neplodnosti mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajući napuštenu djecu ili vršeći zahtjevne službe kakve karitativne djelatnosti u korist bližnjega. Crkva podupire sve znanstvenike i liječnike kao i druge ljude dobre volje koji žele pomoći supružnicima koji trpe od neplodnosti u njihovu zdravstvenom liječenju. Ali svi napori u otklanjanju neplodnosti trebaju uvijek biti usmjereni na dobro osobe i u skladu s Božjom voljom. „Treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu 'u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom'.“ (KKC 2375) Zato sve tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bračni par, kao što su davanje sperme ili ženske gamete. Posudba maternice, teško su nemoralne. Te tehnike inseminacije i heterologne umjetne oplodnje vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja „isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga“ (Donum vitae, II., 2,2). I tehnike inseminacije i homologne umjetne oplodnje koje se primjenjuju u krilu bračnog para, iako su možda manje štetne, ipak ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja djeteta. Čin zasnivanja djetetova postojanja nije više čin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj u ljubavi, već čin koji „život i identitet zametka povjerava vlasti liječnika i biologa uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednička roditeljima i djeci.“ (Donum vitae, II., 5) „S moralnog stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog savršenstva kad nije željeno kao plod bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja supružnika (...). Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.“ (Donum vitae, II., 4) Država je također odgovorna za dobro svoga naroda i za blagostanje svojih građana. Zbog toga je zakonito d ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pučanstva. To može činiti obavješćujući objektivno i s poštivanjem svake osobe, a nikad autoritativno i prisilnim naredbama i zakonima. Ona ne može zakonito zamijeniti inicijativu supružnika koji su prvi odgovorni za rađanje i odgoj svoje djece. A pogotovu država ne smije nikada promicati sredstva demografske regulacije protivna moralu. 4. Grijesi protiv dostojanstva ženidbe Isus je bračnu ljubav između muža i žene posvetio svojom božanskom ljubavlju i uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Ali zbog grijeha ljudi to dostojanstvo ženidbe je vrlo često pogaženo. Jedan od najtežih grijeha protiv dostojanstva sakramenta ženidbe jest preljub. Ta riječ označava bračnu nevjeru. Kad dvoje od kojih je barem jedno u braku, stupaju u makar i prolazan spolni odnos, čine preljub. „Ako se muž, nakon što se rastavio od svoje žene, približi jednoj drugoj ženi, on je preljubnik, jer čini da ta žena počini preljub; a žena koja živi s njim je preljubnica, jer je privukla k sebi muža druge žene.“ (Sv. Bazilije Veliki, Moralia, pravilo 73: PG 31, 849 D – 853 B) Krist osuđuje svaki preljub, pa bio učinjen i jednostavnom željom (usp. Mt 5,27-28). Šesta zapovijed Božja i Novi zavjet bezuvjetno osuđuju preljub. Proroci također ukazuju na njegovu težinu. Oni u preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva. „Preljub je nepravda. Onaj koji ga počinja iznevjerava svoje obveze. On ranjava znak saveza što ga tvori bračna veza, vrijeđa pravo drugog supruga i šteti ustanovi braka, kršeći ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja.“ (KKC 2381) Uz grijeh preljuba i rastava braka je isto tako grijeh protiv dostojanstva ženidbe. Gospodin Isus je naglasio izvornu nakanu Stvoritelja koji je htio nerazrješivu ženidbu (usp. Mt 5,31-32; 19,3-9; Mk 10,9; Lk 16,18; 1 Kor 7,10-11). Isus dokida svako popuštanje u svezi bračne nerazrješivosti koje se bilo uvuklo u Stari Zakon (usp. Mt 19,7-9). Između krštenih „tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakva razloga, osim smrću“. (Zakonik kanonskog prava, Kan 1141) „Rastava je teški grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoće da raskine ugovor koji su supružnici slobodno sklopili da žive jedno s drugim sve do smrti. Rastava vrijeđa Savez spasenja što ga sakramentalna ženidba označuje. Sklapanje nove veze, makar bila priznata građanskim zakonom, povećava težinu loma: supružnik koji se ponovo vjenčao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba: ...“ (KKC 2384) Rastava je nemoralna također i zbog nereda koji unosi u obiteljsku stanicu i u društvu. Taj nered uzrokuje teške štete mnogim osobama: ostavljenom supružniku; djeci koja su ranjena rastavom roditelja i često razvlačena između njih; i društvu zbog zaraznog učinka, kojim rastava postaje pravom društvenom ranom. Moguće je također da jedan od supružnika bude nevina žrtva rastave proglašene građanskim zakonom. U tom slučaju nevini supružnik ne krši moralnu zapovijed, jer se iskreno trudio da bude vjeran sakramentu ženidbe. Velika je razlika između nevina supružnika koji je nepravedno napušten, i onoga koji zbog teške svoje krivnje, ruši kanonski valjanu ženidbu. „Odvajanje supružnika sa zadržavanjem ženidbenog veza može biti zakonito u određenim slučajevima koje predviđa Kanonsko pravo (usp. Kan 1151-1155). Ako građanska rastava ostaje jedini mogući način da se osiguraju određena zakonita prava, kao briga za djecu ili zaštita vlasništva, može se podnijeti a da ne predstavlja moralne krivnje.“ (KKC 2383) Uz grijeh preljuba i rastave postoje još i drugi grijesi protiv dostojanstva ženidbe. Među njih spada također i grijeh mnogoženstva ili poligamije. Mnogoženstvo je protivno moralnom zakonu, jer se ono u temelju protivi bračnom zajedništvu. Mnogoženstvo „izravno niječe Božji naum kakav nam je na početku objavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu žene i muža koji se u braku jedno drugome daruju u posvemašnjoj ljubavi, koja je zbog toga jedinstvena i isključiva.“ (usp. Ivan Pavao II. Familiaris consortio, 19; GS 47) Ipak kršćanin bivši poligamist i nakon obraćenja teško je obvezan iz pravednosti poštivati obveze preuzete prema svojim bivšim ženama i svojoj djeci. Rodoskvrnuće (incest) spada također među teške grijehe protiv dostojanstva ženidbe. „Rodoskvrnuće označava intimne odnose između rođaka ili osoba u tazbinstvu na razini koja između njih zabranjuje ženidbu. Sveti Pavao žigoše taj posebno težak grijeh: 'Općenito se čuje o bludnosti među vama (...) da netko ima očevu ženu. (...) Snagom Gospodina našega Isusa Krista, neka se takav preda Sotoni na propast tijela' (1 Kor 5,1.4-5). Rodoskvrnuće kvari odnose u obitelji i označava nazadovanje prema animalnosti.“ (KKC 2388) „Rodoskvrnuću možemo pridodati i spolne zloporabe koje odrasli učine nad djecom ili mladima koji su im povjereni na brigu. U tom slučaju grijeh se udvostručuje sablažnjivim ugrožavanjem fizičke i moralne cjelovitosti mladih, koji će time ostati obilježeni cijelog života, i ujedno povredom odgojiteljske odgovornosti.“ (KKC 2389) Slobodna veza ubraja se također među grijehe protiv dostojanstva ženidbe. Slobodna veza postoji kad muškarac i žena odbijaju dati pravi i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. U toj varljivoj životnoj vezi osobe se ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe i u zajedničku budućnost. Izraz slobodna veza prikriva različite nemoralne životne situacije, kao što su: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. Sva ta životna stanja povređuju dostojanstvo ženidbe, slabe smisao vjernosti i ruše i sam pojam obitelji. Takvi načini života protive se moralnom zakonu jer spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku. Izvan braka svaki spolni čin uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj Pričesti. „Mnogi se danas zalažu za neku vrst 'prava na pokus', kada postoji nakana za vjenčanje. Kako god bila čvrsta odluka onih koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose takvi odnosi 'nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati međusobni odnos muškarca i žene, a još ga manje mogu zaštititi od tlapnji i hirova'. Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska ljubav ne podnosi 'pokusa'. Ona zahtijeva potpun i definitivan međusobni dar osoba.“ (KKC 2391) Ljubav je temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića. Stvarajući ljudsko biće kao muško i žensko, Bog daje osobno dostojanstvo jednom i drugom jednako. Na svakome je od njih, muškarcu i ženi, da prepoznaju i prihvate svoj spolni identitet. Čistoća života znači integraciju spolnosti u osobi. Ona uključuje osobno vladanje samim sobom. Isus Krist je uzor čistoće svakome kršćaninu. Svaki krštenik pozvan je voditi čist život, svatko prema svome životnom stanju. 5. Poštivanje ljudskoga života Najveći grijeh protiv dostojanstva čovjeka jest zločin ubojstva. Hotimično ubojstvo nedužnoga teško se protivi dostojanstvu ljudske osobe i Stvoriteljevoj svetosti. Zakon Božji koji zabranjuje čovjekovo ubojstvo općevažeći je i obvezuje sve ljude i svakog čovjeka, uvijek i posvuda širom svijeta. „Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića.“ (KKC 2258) „Peta zapovijed zabranjuje kao teško grešan čin izravno i hotimično ubojstvo čovjeka. Ubojica i oni koji hotimično sudjeluju u ubojstvu počinjaju grijeh koji u nebo vapi za osvetom. Ubojstvo djece, braće ili sestara, roditelja i bračnoga druga izuzetno su teški zločini zbog toga što lome naravne veze. Skrb za rasnu čistoću (eugenizam) ili javno zdravlje (higijena) ne mogu opravdati nijedno ubojstvo, makar ga javna vlast naređivala.“ (KKC 2268) a) Pobačaj Već od prvog stoljeća kršćanstva Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk Crkve nije mijenjao. I on ostaje nepromjenjiv za sva vremena. Izravan pobačaj, što znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu koji zabranjuje svako ubojstvo djeteta prije i nakon rođenja. Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život. I tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štiti i čuvati. Pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini protiv čovjeka. (usp. GS 51) „Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.“ (KKC 2270) To naravno pravo na život svaki čovjek prima izravno od Boga u času svojeg stvaranja. „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih (Jer 1,5). „Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje.“ (Ps 139,15) Stoga nitko nema prava na život druge osobe. „Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. 'Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno' (Kan 1389) 'samim time što je učinio prijestup' (Kan 1314) i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predviđa (usp. Kan 1323-1324). Crkva time ne kani suziti područje milosrđa. Ona iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu.“ (KKC 2272) Neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja također konstitutivan osnov građanskog društva i njegova zakonodavstva. Građansko društvo i politička vlast dužni su priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava svakoga čovjeka. Ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo nekoj osobi. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi svakog čovjeka i prirođena su osobi snagom stvaralačkog čina od kojeg ona proizlazi. Međutim tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti na prvom mjestu pravo na život i tjelesnu cjelovitost svakog ljudskog bića od začeća do smrti. Dosljedno poštovanju i zaštiti koja ide djetetu od časa začeća, morao bi zakon predvidjeti odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje njegovih prava. U času kad neki proglašeni državni zakon lišava stanovit soj ljudskih bića zaštite koju im građansko zakonodavstvo mora pružati, država niječe jednakost sviju pred zakonom. Kada država ne stavlja svoju snagu u službu prava svakog građanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugroženi sami temelji pravne države. Zato države koje dopuštaju i zakonom odobravaju zločine pobačaja rade protiv svojega vlastitoga naroda jer svojim najnemoćnijim sugrađanima oduzimaju osnovno ljudsko pravo na život. Takvi državni zakoni su nemoralni i kršćani su po svojoj vjerničkoj savjesti dužni pred Bogom i Crkvom suprotstaviti im se i ne izvršavati ih zato što su protiv dostojanstva ljudske osobe. Prenatalna dijagnoza moralno je dopuštena ako poštuje život i cjelovitost ljudskog zametka i ploda i ako joj je namjera sačuvati ga ili iscijeliti. No, ona se teško protivi ćudoređu kad razmatra mogućnost da, već prema ishodu pretrage, izazove pobačaj. Dijagnoza bolesti se ne smije nikada izjednačiti sa smrtnom osudom nerođenog djeteta (usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Naputak Donum vitae, I., 2). „Budući da s ljudskim zametkom od samog začeća treba postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguće, biti štićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće.“ (KKC 2274) Isto tako treba smatrati dopuštenima operativne zahvate na ljudskom zametku uz uvjet da mu poštuju život i cjelovitost, da ga ne izlažu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje, poboljšanje zdravstvenih uvjeta, ili njegovo preživljavanje (usp. Donum vitae, I., 3) „Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrebi kao raspoloživ 'biološki materijal'.“ (Donum vitae, I., 5) Međutim nisu dopustivi stanoviti pokušaji zahvaćanja u kromosomsko ili genetsko naslijeđe nisu iscjeliteljski (terapeutski) nego smjeraju proizvodnji ljudskih bića odabranih (selekcioniranih) po spolu ili drugim željenim svojstvima. Te se manipulacije protive osobnom dostojanstvu ljudskog bića, njegovoj cjelovitosti i identitetu jedinstvenom i neponovljivom. (usp. Donum vitae, I., 6) Stoga su takve i slične manipulacije s ljudskim bićem nemoralne i protive se stvaralačkom i spasiteljskom planu Božjem s čovjekom. b) Eutanazija Stare ili bolesne osobe kojima je život opao ili oslabljen zahtijevaju posebno poštovanje i brigu zdravih ljudi, osobito članova svojih obitelji. Bolesne i prikraćene osobe treba u svemu potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno. A nikada ni na koji način se ne smije takvim osobama ugrožavati ili namjerno prouzročenom smrću oduzimati život. „Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greška u procjeni u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.“ (KKC 2277) Međutim može biti zakonit prekid medicinskih postupaka koji su tegobni, pogibeljni, izvanredni ili gledom na očekivan ishod nesrazmjerni. U tom je slučaju riječ o odustajanju od „terapeutske upornosti“. Time se ne želi izazvati smrt prikraćene, bolesne ili stare osobe, nego se jednostavno prihvaća činjenica da je nije moguće spriječiti. Ali i u takvim slučajevima odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i za to sposoban. A kad nije tako, odluku o tome trebaju donijeti oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštivajući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak. „I onda kad se cijeni da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno liječenje (olakšanje boli) je povlašten oblik nesebične ljubavi. U to ime, treba ga poticati“ (KKC 2279) c) Samoubojstvo Svaki čovjek je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. Bog jedini ostaje vrhovni gospodar života svakog ljudskog bića. Mi smo dužni prihvaćati život iz Božjih ruku sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo, a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Stoga mi svojim životom ne raspolažemo kao nekom vlastitom svojinom i nemamo prava oduzimati sebi život po svojoj volji. „Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga.“ (KKC 2281) Ako je samoubojstvo počinjeno s namjerom da posluži za primjer drugima, osobito mladima, ono postaje također teška sablazan. Isto tako dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu i stoga postaje teškim grijehom. Iako ozbiljni psihički poremećaji mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost, ali ne mogu nikako opravdati njegov samoubilački čin. „Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.“ (KKC 2283) Zato pravi vjernik otkriva Božju nazočnost i njegovu ljubav u svim njegovim stvorenjima. Jer da je Bog „štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio.“ (Mudr 11,25).Bog je dakle, ljubitelj života i štedi sve u čemu je njegov besmrtni duh. Kad Bog mora i kazniti prestupnike, on ih opominje, kori, i kažnjava blago i to s nakanom da se ostave zloće i da se obrate njemu. Glavni razlog Božje uzdržljivosti pri kažnjavanju jest ljubav prema svijetu koji je stvorio i uzdržava u postojanju. „Ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, Ljubitelju života.“ (Mudr 11,26) Kao što Bog ljubi i poštuje život svakog svojeg stvorenja, tako smo i mi dužni cijeniti i štiti vlastiti život i život svakog čovjeka. Stoga nas Isus u Evanđelju poziva da i mi u svojemu životu budem savršeni i sveti kao što je savršen i svet Otac naš nebeski koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku i koji nas poziva na zajedništvo suživota i ljubavi s Nijme u punini njegova vječnoga života i njegove vječne slave. A to se postiže jedino ljubeći Boga i svakoga čovjeka. |
23.10.2010., subota
VJEROVANJE
|
1. VJERUJEM U BOGA OCA Naša kršćanska ispovijest vjere započinje s Bogom. Bog je „Prvi i Posljednji” (Iz 44,6), Početak i Svršetak svega. Vjerovanje započinje s Bogom Ocem, jer je Otac prva božanska Osoba Presvetoga Trojstva! Naše vjerovanje započinje stvaranjem neba i zemlje, jer je stvaranjem početak i temelj svih djela Božjih. „'Vjerujem u Boga': ta prva izjava ispovijesti vjere ujedno je i najtemeljnija. Cio Simbol govori o Bogu, a kad govori i o čovjeku i svijetu, čini to u vezi s Bogom. Svi članci Vjerovanja ovise o tome prvom, isto kao što sve zapovijedi tumače prvu. Drugi članci čine da bolje upoznamo Boga onakvoga kakav se postepeno objavljivao ljudima. 'S pravom dakle kršćani na prvom mjestu ispovijedaju da vjeruju u Boga'. (Rimski katekizam 1, 2, 2)” (KKC 199) „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje”. Tim riječima započinje Nicejsko – carigradski simbol vjere. Ispovijedanje Božje jedincatosti, kojemu je korijen u Božjoj objavi Staroga Saveza, neodvojivo je od ispovijedanja Božje opstojnosti i isto je tako temeljno u vjeri. Bog je Jedini, jer samo je jedan Bog: stvoritelj neba i zemlje. „Kršćanska vjera vjeruje i ispovijeda da je Bog jedan po naravi, po suštini i biti.” (Rimski katekizam 1, 2, 2) „Nužno je da vrhovno Biće bude jedincato, to jest bez sebi ravnoga. (...) Ako Bog nije jedini nije Bog.” (Tertulijan, Adversus Marcionem, 1, 3). Izraelu, svome izabraniku, Bog se objavio kao Jedini: „Čuj, Izraele! Gospodin je naš Bog, Gospodin je jedan! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.” (Pnz 6,4-5). Po prorocima Bog poziva Izraela i sve narode da se obrate njemu, Jedinome: „Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga! Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati govoreći: Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga!” (Iz 45,22-24). Vjera u Boga upućuje nas da se obraćamo njemu jedinome kao svome prvom počelu i svojoj posljednjoj svrsi. A to znači da ništa ne volimo više nego Boga i da ga ničim ne zamijenimo. „Bog naše vjere objavio se kao Onaj koji jest. Bog se dao prepoznati kao 'bogat ljubavlju i vjernošću' (Izl 34,6). Sam njegov bitak jest Istina i Ljubav.” (KKC 231) Sam Isus potvrđuje da je Bog „jedini Gospodin” i da ga treba ljubiti „iz svega srca svojega, iz sve duše svoje i iz sve snage svoje.” (usp. Mk 12,29-30). Ujedno Isus govori da je i on sam Gospodin”. „Dok je učio u hramu, reče: 'Kako mogu književnici tvrditi da je Mesija Davidov sin. Ta David potaknut od Duha Svetoga, veli: 3Reče Gospodin Gospodinu mome: Sjedi mi zdesna, dok ne učinim tvoje neprijatelje podnožjem nogama tvojim.3 Sam ga David naziva Gospodinom. Kako mu onda može biti sin?' Mnoštvo ga je naroda s uživanjem slušalo.” (Mk 12,35-37) Ispovijedati: „Isus je Gospodin” vlastitost je kršćanske vjere. To se ne protivi vjeri u jednoga Boga. „Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakoga drugog imena, da se Isusovu imenu 'pokloni svako koljeno' nebeskih, zemaljskih i podzemnih bića, i da 'svaki jezik prizna' – na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.” (Fil 2,9-11) Vjerovati isto tako u Duha Svetoga „koji je Gospodin i životvorac” ne uvodi nikakve diobe u jednom Bogu. „Čvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo da jest samo jedan pravi Bog, vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenjiv i neizreciv, Otac, Sin i Duh Sveti: tri Osobe, ali jedna bit, jedna suština ili posvema jednostavna narav.” (IV. Lateranski sabor (1215); DS, 800)  Vjerovati u jednoga Boga i ljubiti ga svim svojim bićem ima veoma važne i krupne posljedice za cio naš život. To znači da smo prije svega pozvani upoznati Božju veličinu i uzvišenost. „Veći je Bog no što pojmit možemo.” (Job 36,26). Zato se Bogu mora „prvome služiti” (Sv. Ivana Arška, Dictum). To znači isto tako živjeti u zahvaljivanju Bogu. Ako je Bog Jedini, sve ono što jesmo i što imamo dolazi od njega. „Što imaš, a da nisi primio.” (1 Kor 4,7) „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?” (Ps 116,12) To također znači upoznati jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi. Svi ljudi „su stvoreni na sliku u priliku Božju” (Post 1,26). To znači međutim i pravilno se služiti stvorenjem. Vjera u jedinoga Boga upućuje nas da se svime što nije Stvoritelj služimo ukoliko nas njemu približuje, a da se klonimo svega onoga što nas od njega odvraća. „Gospodine moj i Bože moj, daj mi sve što me k tebi vodi. Gospodine moj i Bože moj, oduzmi me meni i posve me predaj sebi.” (Sv. Nikola iz Flue, Molitva) To znači na kraju uzdati se u Boga u svakoj prilici, pa i u nesrećama života. To divno izražava molitva sv. Terezije od Isusa: „Neka te ništa ne buni i ništa ne plaši. Sve prolazi, Bog se ne mijenja. Strpljivost postiže sve. Tko ima boga, ništa mu ne manjka. Sam Bog dostaje.” (Sv. Terezija od Isusa, Pjesma, 30). Vjerovati u jednoga Boga znači vjerovati da je Bog „Istina” i „Ljubav”. „A ovo je poruka koju smo čuli od njega i koju vam dojavljujemo: Bog je svjetlost i nikakve tame nema u njemu.” (1 Iv 1,5) „Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (1 Iv 4,8) „Srž je riječi tvoje istina, vječan je sud pravde tvoje.” (Ps 119,160) „Uistinu, Gospode Bože, ti si Bog, tvoje su riječi istinite.” (2 Sam 7,28) Zato se Božja obećanja uvijek ostvaruju. Bog je sama Istina, njegove riječi ne mogu varati! Upravo stoga možemo se u svemu s punim pouzdanjem predati istini i vjernosti njegove riječi. Početak ljudskoga grijeha i pada bila je laž zavodnika koji je pobudio sumnju u Božju riječ, u njegovu dobrohotnost i vjernost. „Bog je istinit i kad objavljuje sebe: pouka koja dolazi od Njega jest 'zakon istine' (Mal 2,6). Kad pošalje svoga Sina u svijet, to će biti 'da posvjedoči za istinu' (Iv 18,37). 'Znamo, da je Sin Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga' (1 Iv 5,20).” (KKC 217) Sveti Ivan ide i dalje kad kaže: „Bog je ljubav” (1 Iv 48,16). Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najintimniju tajnu – da je sam vječna razmjena ljubavi. Božja se ljubav prema svome narodu uspoređuje s ljubavlju oca prema sinu (usp. Hoš 11,1) i jača je od majčinske ljubavi prema djeci (usp. Iz 42,14-15). Bog ljubi svoj narod više nego muž svoju ženu (usp. Iz 62,4-5). Božja će ljubav pobijediti i najgoru nevjeru (usp. Ez 16; Hoš 11) Ta ljubav će ići do najdragocjenijeg dara: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Iv 3,16). Da, Ljubav je Božja „vječna” (Iz 54,8) jer je Bog istinit. I svatko tko je od istine ostaje u Bogu i ljubav Božja prebiva u njemu. |
2. IME MU JE OTAC, SIN I DUH SVETI
 Bog ima ime. On nije neka bezimena sila. Ime izriče bit, osobnu istovjetnost i smisao vlastita života. Svome narodu Izraelu Bog se objavio priopćujući mu svoje Ime. Otkriti svoje ime znači saopćiti se drugima, na neki način dati samoga sebe učinivši se pristupačnim, sposobnim biti dublje upoznat i osobno imenovan. Bog se objavljivao svome narodu postupno i pod raznim imenima, ali objava Božjeg Imena Mojsiju u teofaniji gorućeg grma uoči Izlaska i Saveza na Sinaju pokazalo se temeljnom objavom za Stari i Novi savez. „Bog poziva Mojsija iz grma koji gori ali ne sagorijeva, i kaže mu: 'Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev' (Izl 3,6). Bog je Bog otaca, onaj koji je pozvao i vodio patrijarhe na njihovim putima. Bog vjeran i milosrdan koji se sjeća i njih i svojih obećanja, koji dolazi da njihove potomke oslobodi iz ropstva. On je Bog koji iznad prostora i vremena, to može i hoće i koji će, da ostvari taj naum, pokrenuti svoju svemoć.” (KKC 205) Objavljujući svoje tajnovito ime JHVH, „Ja sam onaj koji jest” ili „Ja sam onaj koji jesam” („Jesam koji jesam”), Bog kaže tko je on i kojim ga imenom treba nazivati. To je Božansko ime tajnovito kao što je i sam Bog tajna. On je „skriveni Bog” (Iz 45,15), ime mu je neizrecivo, a ujedno je Bog koji se približava ljudima. „Mojsije reče Bogu: 'Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? - što ću im odgovoriti?' 'Ja sam koji jesam', reče Bog Mojsiju. I nastavi: 'Ovako kaži Izraelcima: "Ja jesam" posla me k vama (...). To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena' (Izl 3,13-15).” Objavljujući svoje ime „Ja jesam” Bog se objavljuje kao Bog koji je uvijek tu, prisutan uza svoj narod da ga spasi. Objavljujući svoje ime Bog ujedno objavljuje svoju vjernost koja je odvijeka i dovijeka, koja vrijedi za prošlost: „Ja sam Bog tvojih otaca” (Izl 3,6) i za budućnost: „Ja ću biti s tobom” (Izl 3,12). „Suočen s tom privlačnom i tajnovitom prisutnošću Božjom, čovjek otkriva svoju neznatnost. Pred gorućim grmom Mojsije skida svoju obuću i pokriva si lice u suočenju s božanskom svetošću. Pred slavom triput svetoga Boga Izaija uzvikuje: 'Jao meni, propadoh, jer sam čovjek nečistih usana' (Iz 6,5). Pred božanskim znakovima koje Isus čini, Petar uzvikuje: 'Idi od mene, Gospodine, jer sam grešnik' (Lk 5,8). Ali budući da je svet, Bog može čovjeku, koji se pred njim otkriva kao grešnik, oprostiti: 'Neću više gnjevu dati maha (...) Ja sam Bog, a ne čovjek, Svetac posred tebe' (Hoš 11,9). Isto će reći apostol Ivan: 'Umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje, jer Bog je veći od našega srca i znade sve' (1 Iv 3,19-20).” (KKC 208) Zato iz poštovanja prema njegovoj svetosti izraelski narod ne izgovara ime Božje. Kad se čita Sveto pismo, objavljeno se Ime zamjenjuje božanskim naslovom „Gospodin” (Adonai, u grčkom Kyrios). Tim će se naslovom klicati Isusovom božanstvu: „Isus je Gospodin”. Objava neizrecivog imena „Ja sam onaj koji jesam” sadrži dakle istinu da jedino Bog JEST. A to znači da je jedino Bog punina bitka i svakog savršenstva, bez početka i kraja. Dok sva stvorenja primaju od njega sve što jesu i što imaju, jedino Bog je sam svoj bitak i od sebe jest sve što jest. „Nakon grijeha kojim se Izrael odvratio od Boga da se klanja zlatnome teletu, Bog sluša Mojsijevo posredovanje i prihvaća da stupa usred nevjernog naroda očitujući tako svoju ljubav. Mojsiju koji moli da vidi njegovu Slavu, Bog odgovara: 'Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj i pred tobom ću izustiti svoje ime JHVH' (Izl 33,18-19). I Gospodin prođe ispred Mojsija i objavi: 'JHVH, JHVH, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću' (Izl 34,5-6). Mojsije tada ispovjedi Gospodina kao Boga koji prašta.” (KKC 210) „Božansko ime 'Ja jesam' ili 'On jest' izražava vjernost Boga koji unatoč grešnoj ljudskoj nevjernosti i kazni koju zaslužuje 'iskazuje milost tisućama' (Izl 34,7). Bog objavljuje da je 'bogat milosrđem' (Ef 2,4) te ide dotle da predaje svoga vlastitog Sina. Dajući svoj život da nas oslobodi od grijeha, Isus će otkriti da i on sam nosi to božansko ime: 'Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam' (Iv 8,28).” (KKC 211) Tijekom svoje povijesti Izrael je mogao otkriti da je Bog imao samo jedan razlog što mu se objavio i što ga je između svih naroda izabrao da bude njegov narod, a to je: ničim zaslužena ljubav Božja. A zahvaljujući prorocima, Izrael je shvatio da ga Bog iz ljubavi nikada nije prestao spasavati i praštati mu nevjeru i grijehe. „Božja se ljubav prema Izraelu uspoređuje s ljubavlju oca prema sinu, i jača je od majčinske ljubavi prema djeci. Bog ljubi svoj narod više nego muž svoju ženu; Božja će ljubav pobijediti i najgoru nevjeru; ići će do najdragocjenijeg dara: 'Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca' (Iv 3,16).” (KKC 219) Sveti Ivan ide i dalje kad kaže: „Bog je ljubav” (1 Iv 4,8;16). Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najintimniju tajnu – da je sam vječna razmjena ljubavi: Oca, Sina i Duha Svetoga, i da je nas odredio da sudjelujemo u toj ljubavi. U mnogim religijama Bog je zazivan kao „Otac”. Božanstvo se često smatra „ocem bogova i ljudi”. U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Još više Bog je otac Izraelu svome „prvorođencu” (Izl 4,22) – zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja (2 Sam 7,14). Međutim Bog je osobito „Otac života”, siročadi i udovica, koji žive pod zaštitom njegove ljubavi. „Označujući Boga imenom 'Otac' govor vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i nježna brižnost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva (usp. Iz 66,13; Ps 131,2) koja još više izražava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje također da su roditelji pogrešivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao što je to Bog.” (KKC 239) Isus je objavio da je Bog „Otac” u nečuvenom smislu. Nije to tek kao Stvoritelj. On je vječno Otac u odnosu prema svome jedinorođenom Sinu. A Isus je opet Sin samo u odnosu prema Ocu. „Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27). Zato apostoli ispovijedaju isusa Krista kao „Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog” (Iv 1,1), kao „sliku nevidljivoga Boga” (Kol 1,5), kao „odsjaj Slave i otisak Bića njegova” (Heb 1,3). Stoga je drugi opći sabor u Carigradu 381. Godine ispovjedio da je Isus „jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren i istobitan s Ocem”. Kršćani su kršteni „u ime”, ne u „imena”, Oca i Sina i Duha Svetoga, jer samo je jedan Bog, Svemogući Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti: Presveto Trojstvo. Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor sviju drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u „redu vjerskih istina”. Sva povijest spasenja samo je povijest objavljivanja pravog i jedinog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga koji ponizuje i ujedinjuje sa sobom ljude koji su se odvratili od grijeha. |
3. BOG JE OTAC SVEMOGUĆI
Od svih božanskih svojstava samo se Božja svemoć spominje u Vjerovanju. Ispovijedati tu svemogućnost Božju od velike je važnosti za naš život. Vjerujemo da je Božja svemoć sveopća, jer je Bog sve stvorio. On može sve i svime upravlja u ljubavi jer je Bog naš Otac. Ta Božja svemoć je tajanstvena jer se samo vjerom može spoznati i kad se očituje „u slabosti” (2 Kor 12,9) „Sveto pismo na mnogo mjesta ispovijeda sveopću Božju moć. Bog se naziva 'Jaki Jakovljev' (Post 49,24; Iz 1,24), 'Gospod nad vojskama', 'Silan i Junačan' (Ps 24,8-10). Ako je Bog svemoguć 'na nebu i na zemlji' (Ps 135,6), to je zato što ih je on stvorio. Ništa mu nije nemoguće, i po svojoj volji raspolaže svojim djelom. Bog je Gospodar svemira, on mu je postavio red koji mu je posvema podložan i raspoloživ. On je Gospodar povijesti: po svojoj volji potiče srca i ravna događajima: 'Uvijek ti je u vlasti tvoja silna snaga, tko se može oprijeti tvojoj jakoj mišici?' (Mudr 11,21). ” (KKC 269) Bog je svemogući Otac. Njegovo očinstvo i njegova moć međusobno se osvjetljuju. Svoju očinsku svemoć pokazuje na način kako se brine za naše potrebe: darom posinovljenja i svojim neizmjernim milosrđem, jer on svoju moć pokazuje u najvišoj mjeri slobodno praštajući grijehe. „I bit ću vam otac, i vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin svemogući” (2 Kor 6,18). Bog objavljuje svoju Svemoć odvraćajući nas od naših grijeha i vraćajući nas po milosti u prijateljstvo sa samim sobom. Vjera u Boga Oca svemogućega može doći u iskušenje po iskustvu zla i patnje u našem životu i u svijetu. Katkada se može činiti da je Bog odsutan i nesposoban da spriječi zlo. No Bog Otac je svoju Svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju i u Uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo i Sotonu koji je „lažac i ubojica ljudi” oduvijek. Zato je raspeti Krist „Božja sila i Božja mudrost; jer ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi” (1 Kor 1,24-25). Upravo u Kristovu uskrsnuću i uzvišenju Otac je razvio svoju „silu i snagu” i očitovao „kako je izvanredno velika sila njegova prema nama koji vjerujemo” (Ef 1,19-22). Samo čovjek vjere može pristati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Takav čovjek vjere se hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć. Djevica Marija vrhovni je uzor te vjere, ona je vjerovala da „Bogu nije ništa nemoguće” (Lk 1,37) i mogla je veličati Gospodina: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo” (Lk 1,49). Ništa ne može tako učvrstiti našu vjeru i našu nadu koliko uvjerenje, duboko ucrtano u naše duše, da Bogu ništa nije nemoguće. On je Otac svemogući. Jer sve ono što će nam Vjerovanje kasnije predložiti da vjerujemo, najveće i najneshvatljivije pa i najuzvišenije stvari iznad redovitih prirodnih zakona, čim naš razum bude samo imao pojam o božanskoj Svemogućnosti on će ih lako i bez kolebanja prihvatiti. „U Bogu su moć i bit, volja i um, mudrost i pravednost jedno te isto, tako da ništa ne može biti u božjoj moći što nije u pravednoj Božjoj volji ili u njegovu mudrom razumu.” (Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I., 25,5 ad 1). Bog svoju svemogućnost ponajprije očituje u činu stvaranja. „U početku stvari Bog nebo i zemlju” (Post 1,1). Te svečane riječi stoje na početku Svetoga Pisma. Simbol vjere ih preuzima ispovijedajući Boga Oca Svemogućega „Stvoriteljem neba i zemlje“, „svega vidljivoga i nevidljivoga”. „Stvaranje je temelj 'svih spasenjskih nauma Božjih', 'početak povijesti spasenja', koje dosiže vrhunac u Kristu. I obratno, Kristovo otajstvo baca odlučujuće svjetlo na tajnu stvaranja otkrivajući svrhu zbog koje je 'u početku Bog stvorio nebo i zemlju' (Post 1,1): od početka Bog je imao u nakani slavu novog stvorenja u Kristu.” (KKC 280) Zato Kateheza o stvaranju od temeljne je važnosti za svakog čovjeka. Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života. Ona daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljna pitanja koja su ljudi svih vremena postavljali: „Odakle dolazimo?” i „Kamo idemo?”; „Koje nam je podrijetlo?” i „Koja nam je svrha?”; „Odakle dolazi i kamo ide sve što postoji?”. Ova pitanja o podrijetlu i svrsi čovjeka i svega stvorenog, nerazdvojiva su i odlučujuća za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja. Pitanje o podrijetlu svijeta i čovjeka predmet je brojnih znanstvenih istraživanja koja su izvanredno obogatila naše znanje o starosti i razmjerima svemira, o postanku ranih oblika života i o pojavi čovjeka. Ta nas otkrića pozivaju da se još više divimo veličini Stvoritelja, da mu zahvaljujemo za sva njegova djela i za um i mudrost koja daje učenjacima i istraživačima. „Zacijelo, već ljudski razum može naći neki odgovor na pitanje o počecima. Da postoji Bog Stvoritelj, sa sigurnošću se može spoznati po njegovim djelima svjetlom ljudskog uma, iako je ta spoznaja često zamračena i izobličena zabludom. Tu pridolazi vjera da učvrsti i prosvijetli um da pravilno razumije tu istinu: 'Vjerom spoznajemo da je svijet riječju Božjom stvoren, da ono što vidimo nije postalo iz onoga što se opaža' (Heb 11,3).” (KKC 286) Istina o stvaranju tako je važna za cio ljudski život da je Bog u svojoj ljubavi želio svome Narodu objaviti sve što treba o tome znati za spasenje. Iznad naravne spoznaje koju može imati svaki čovjek o Stvoritelju, Bog je postupno otkrivao Izraelu otajstvo stvaranja (usp. Dj 17,24-29; Rim 1,19-20). Bog, koji je izabrao patrijarhe, koji je izveo svoj Narod iz Egipta i koji je izabrao, stvorio i oblikovao Izraela (Izl 43,1), objavljuje se kao onaj kome pripadaju svi narodi zemlje i cijela zemlja. Ta On je jedini koji je „načinio nebo i zemlju” (Ps 115,15; 124,8; 134,3). Tako je objava o stvaranju nerazdvojiva od objave i ostvarenja Saveza jedinog Boga s njegovim Narodom. Stvaranje je objavljeno kao prvi korak prema tome Savezu, kao prvo i opće svjedočanstvo o Božjoj svemogućoj ljubavi. (usp. Post 15,15; Jer 33,19-26). Kasnije se istina o stvaranju izražava snagom koja raste u proročkoj poruci (usp. Iz 44,24), u molitvi (usp. Ps 104) psalama i liturgije, u mudrosnom razmišljanju (usp. Izr 8,22-31) izabranog Naroda. Od svojih početaka kršćanska je vjera bila suočena s odgovorima različitim od njezinih o pitanju podrijetla čovjeka i svijeta. Tako se u starim religijama i kulturama nalaze brojni motivi o počecima. Neki su filozofi rekli da je sve Bog: da je svijet Bog ili da je razvitak svijeta ujedno i razvitak Boga. Takav nauk se zove panteizam. Drugi su rekli da svijet nužno izvire iz Boga, da istječe iz toga izvora i da se u nj vraća. Neki su opet tvrdili da postoje dva vječna počela: Dobro i Zlo, Svjetlo i Tama, u trajnoj borbi. Takvo nešto su naučavali dualizam i maniheizam. Po nekima od tih shvaćanja svijet (barem tvarni svijet) bio bi zao, kao učinak nekog opadanja, te se mora odbaciti ili nadići. To se zove gnoza. Nadalje neki dopuštaju da je Bog stvorio svijet, ali kao neki uzor, koji ga je nakon stvaranja prepustio samome sebi. To je deizam. Drugi konačno ne prihvaćaju nikakvo transcendentno podrijetlo svijeta, nego vide u njemu puku igru tvari, koja bi vječno postojala. To je nauk materijalizma. Svi ti pokušaji tumačenja svjedoče kako se trajno i posvuda postavlja pitanje o počecima. To je traženje vlastito čovjeku. Biblija, kao jedini tumač tajne postanka našega svijeta, govori o njegovom početku ovim riječima: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Post 1,1). To je jedini pravi odgovor o podrijetlu stvorenja. Kršćani vjeruju da je Bog stvorio svijet po svojoj mudrosti (usp. Mudr 9,9). Svijet nije proizvod kakve god nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Vjerujemo da svijet proizlazi iz slobodne Božje volje, jer je Bog želio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti: „Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno.” (Otk 4,11). |
4. BOG OTAC JE STVORITELJ NEBA I ZEMLJE
 Odakle dolazi naša planeta? Kamo ide? Tko je njezin konstruktor? Kada je puštena u promet? To nitko ne zna. Nijedno čovječje oko nije vidjelo njezin polazak. Svjedoka nema, i nijedan novinar ne može pisati o tome. Ni najveći znanstvenici ne mogu nam ništa kazati o tome, jer oni govore samo o onome što su vidjeli, provjerili i eksperimentalno dokazali. Ako išta možemo saznati o stvarnom podrijetlu Zemlje, našeg doma u svemiru, to možemo saznati jedino iz Biblije, ključa za rješenje svemirskih tajni. Biblija, kao jedini tumač tajne postanka našeg svijeta, govori o njegovom početku ovim riječima: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Post 1,1). To je jedini pravi odgovor na pitanje o podrijetlu naše planete. U bibliji Bog govori o zemlji, ali i zemlja govori o svom Stvoritelju. Čovjek može razumjeti i nijemi govori prirode. Sa zemljom možemo razgovarati na mnogo načina. Biblija kaže: „Pitaj zvijeri i poučit će te; ptice nebeske pitaj i razjasnit će ti. Gušteri zemlje to će ti protumačiti, ribe u moru ispripovjedit će ti. Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila.“ (Job 12,7-9). Bog je stvorio svijet. Stvoritelj svijeta je također i Autor Biblije, božanskog otkrivenja. Bog je govorio, a prorok je zapisao: „Da, ovako govori Gospod, nebesa Stvoritelj. On je Bog koji je oblikovao i sazdao zemlju ... Ja, Gospod, govorim pravo i naviještam čestito.” (Iz 45,18-19). Biblija govori pravo ne samo o zemlji i njenom Stvoritelju nego i o vlastitom nastanku: „Jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.“ (2 Pt 1,21). „'U početku stvori Bog nebo i zemlju': tim se prvim riječima Pisma tvrdi troje: vječni Bog je dao početak svemu što postoji izvan njega; samo on je stvoritelj (glagolu 'stvoriti' - u hebrejskom 'bara' - uvijek je Bog subjekt); sveukupnost onoga što postoji (izraženo riječima 'nebo i zemlja') ovisi o onome koji mu daje da bude.” (KKC 290) „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.” (Iv 1,1-3). Novi zavjet, dakle,otkriva da je Bog sve stvorio po vječnoj Riječi, svojem ljubljenom Sinu. „On je slika Boga nevidljivoga Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu.” (Kol 1,15-17). Vjera Crkve isto tako potvrđuje stvaralačko djelo Duha Svetoga. On je „životvorac”, „Duh Tvorac”, „riznica dobara”. „Nagoviješten u Starom zavjetu, a objavljen u Novom savezu, stvaralački čin Sina i Duha, nerazdvojivo jedinstven s Očevim, jasno se priznaje pravilom vjere Crkve: 'Postoji samo jedan Bog (...): Otac, koji je Bog, Stvoritelj, Začetnik, Sređivač. On je sve načinio sam od sebe, to jest svojom Riječju i svojom Mudrošću', 'po Sinu i Duhu' koji su kao 'njegove ruke'. Stvaranje je zajedničko djelo Svete Trojice.” (KKC 292) Temeljna je istina koju sveto Pismo i Predaja postojano naučavaju i slave: „Svijet je stvoren na slavu Božju” (I. Vatikanski sabor: DS, 3025). Bog je sve stvorio, tumači sveti Bonaventura „ne da slavu uveća, nego da slavu očituje, da svoju slavu priopći.” (Sv. Bonaventura, In libros sententiarum, 2,1 2,2,1). Jer Bog nema drugog razloga za stvaranje osim svoje ljubavi i svoje dobrote: „Ključem ljubavi otvorio je ruku, i proiziđoše stvorovi” (Sv. Toma Akvinski, In libros sententiarum, 2, ) A Prvi vatikanski sabor objašnjava: „U svojoj dobroti i svojom svemoćnom silom, ne da uveća svoje blaženstvo, niti da postigne svoje savršenstvo, nego da ga očituje dobrima koja daruje svojim stvorenjima, taj jedini istiniti Bog u najslobodnijoj nakani od početka vremena stvorio je iz ničega i jedno i drugo stvorenje, to jest duhovno i tjelesno.“ (I. Vatikanski sabor: DS 3002). Slava Božja je u tome da se ostvari očitovanje i priopćivanje njegove dobrote, radi kojih je svijet stvoren. Svijet nije proizvod kakve god nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Vjerujemo da svijet proizlazi iz slobodne Božje volje jer je Bog želio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti. „Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno.“ (Otk 4,11) Vjerujemo da je Bog stvorio svijet po svojoj mudrosti. „Kako su brojna tvoja djela, Gospodine! Sve si to mudro učinio.” (Ps 104,24). „Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.” (Ps 145,9). Načiniti od nas „posinjenu djecu po Isusu Kristu” to je dobrohotan naum Očeve volje, „na hvalu i slavu njegove milosti” (Ef 1,5-6). „Jer slava je Božja živi čovjek, a čovjekov život gledanje Boga. Ako je već Božja objava po stvaranju pribavila život svim bićima koja žive na zemlji, koliko više očitovanje Očevo po Riječi daje život onima koji gledaju Boga.” (Sv. Irenej Lionski, Adversus haereses, 4,20,7) Konačna je svrha stvaranja da Bog, „koji je Stvoritelj svih bića, bude konačno sve u svemu (1 Kor 15,28), pribavljajući ujedno svoju slavu i naše blaženstvo.” (II. Vatikanski sabor, Ad gentes, 2). Stvaranje nije ni neko nužno proizlaženje (emanacija) iz božanske suštine. Bog slobodno stvara iz „ničega” (IV. Lateranski sabor (1215); DS, 800; I. Vatikanski sabor; DS, 3025). Vjerujemo da Bogu pri stvaranju nije potrebno ništa što bi prije bilo ni bilo koja pomoć. Vjera u stvaranje „iz ničega” posvjedočena je u Svetom Pismu kao istina puna obećanja i nade. Tako majka sedmorice sinova hrabri djecu na mučeništvo: „Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život, niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima. (...) Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega i da je tako nastao i ljudski rod.” (2 Mak 7,22-23. 28). Budući da Bog može stvarati „iz ničega”, Bog može po Duhu Svetome i grešnicima dati duhovni život, stvarajući u njima čisto srce (usp. Ps 51,12). On može također i umrlima po Uskrsnuću dati tjelesni život jer Bog „oživljuje mrtve i ono što nije zove da bude” (Rim 4,17). A budući da je mogao svojom Riječju učiniti da iz tame zasja svjetlo. Može dati i svjetlo vjere onima koji ga ne poznaju (usp. 2 Kor 4,6). Budući da Bog stvara s mudrošću, stvorenje ima svoj red: „Ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri.” (Mudr 11,20). Stvoreno u vječnoj Riječi i po njoj, koja je „slika Boga nevidljivoga” (Kol 1,15) ono je određeno i usmjereno prema čovjeku, koji je slika Božja (usp. Post 1,26) i sam pozvan u osobni odnos s Bogom. Naša pamet kao sudionica svjetlosti Božjeg uma može dokučivati što nam Bog kaže po svome stvorenju (usp. Ps 19,2-5), doduše ne bez velikog napor i u duhu poniznosti i poštovanja pred Stvoriteljem i njegovim djelom (usp. Job 42,3). Stvorenje je proizašlo iz Božje dobrote te ima u njoj udjela: „I vidje Bog da je dobro (...) veoma dobro” (Post 1,4. 10. 12. 18. 21. 31). Jer Bog hoće stvorenje kao dar čovjeku, kao baštinu njemu namijenjenu i povjerenu. Iako je sve stvorenje (pa i tvarni svijet) dobro, ipak Bog je neizmjerno veći od svih svojih djela: „Veličanstvom nebo natkriljuje” (Ps 8,2) i „nedokučiva je veličina njegova” (ps 145,3). A budući da je neograničen i slobodan Stvoritelj i prvi uzrok svega što postoji, bog je prisutan u najdubljoj nutarnjosti svojih stvorova: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28). Po riječima sv. Augustina Bog je „viši od najvišega u meni, nutarnji od najnutarnjijeg u meni” (sv. Augustin, Confessiones, 3,6,11). Po stvaranju Bog ne prepušta svoje stvorenja njima samima. Daje im ne samo da budu i postoje, nego ih svaki čas uzdržava u bitku, daje im da djeluju i nosi ih prema njihovu cilju. Priznati tu potpunu ovisnost o Stvoritelju izvor je mudrosti i slobode, radosti i povjerenja. „Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš nijedno koje si stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ali ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života” (Mudr 11,24-26). Bog koji je stvorio svemir, uzdržava ga po svojoj Riječi, Sinu koji „sve nosi snagom riječi svoje” (Heb 1,3) i po Duhu Tvorcu koji svemu daje život. |
5. PROVIDNOST BOŽJA U OSTVARENJU OČEVA NAUMA
Stvarajući svijet i čovjeka Bog je dao prvo sveopće svjedočanstvo svoje svemoguće ljubavi i mudrosti, prvi navještaj svoga „dobrohotnog nauma” koji ima svoj cilj u novom stvaranju u Kristu. Iako se djelo stvaranja posebno pripisuje Ocu, vjerska je istina također da su jedino i nerazdvojivo počelo stvaranja Otac, Sin i Duh Sveti. Bog je stvorio svijet da očituje i saopći svoju slavu. Da stvorenja imaju udjela u njegovoj istini, dobroti i ljepoti, to je slava za koju ih je Bog stvorio. Bog, sam je stvorio svijet slobodno, izravno i bez ikakve pomoći. Zato nijedno stvorenje nema te neizmjerne moći potrebne za stvaranje u pravom smislu riječi, tj. da proizvede i dade bitak onome što ga nikako nije imalo (pozvati nešto u bitak „ni od čega”). Iako stvorenja imaju svoju vlastitu dobrotu i savršenost u svojoj naravi, ipak iz Stvoriteljevih ruku ona nisu izašla posve završena. Zato sve stvoreno je kao nešto „na putu” („in statu viae”) prema nebom konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću. Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Svojom providnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio. Snaga providnosti Božje se „prostire s jednog kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1). Jer „sve je nago i razgoljeno pred njenim očima” (Heb 4,13) pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova. Božja providnost djeluje i po stvorovima. Ljudima Bog daje da slobodno surađuju u njegovim nacrtima. „Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja. Svete knjige potvrđuju posvemašnje Božje vrhovništvo u tijeku događanja: 'Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi, to učini' (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: 'Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti' (Otk 3,7). 'Mnogo je namisli u srcu čovječjem ali što Bog naumi, to i bude' (Izr 19,21).” (KKC 303) Isus također traži od svojih učenika sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece: „Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti? Ili 'Što ćemo piti?' ili 'U što ćemo se obući?' ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6,31-34) Krist nas poziva da se kao djeca prepustimo Providnosti našega nebeskog Oca, a sveti Petar apostol dodaje: „Svu svoju brigu povjerite njemu, jer on se brine za vas“ (1 Pt 5,7). Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da bi taj naum ostvario, Bog se služi i stvorovima. To nije znak slabosti nego veličine i dobrote Svemogućega Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo postojanje nego im također daje dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima i tako surađuju na ispunjavaju njegova nauma i njegovih planova. „Ljudima Bog daje i moć da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da 'podvrgnu' zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih. Iako su ljudi često nesvjesni suradnici volje Božje, mogu oni i promišljeno ući u božanski plan svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju 'suradnici Božji' (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.” (KKC 307) Bog kao prvotni uzrok djeluje na stvorenjima kao drugotnim uzrocima i po njima. „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati” (Fil 2,13) Stoga istina nerazdvojiva od vjere u Boga Stvoritelja jest ta da Bog djeluje u svakom djelu svojih stvorenja. Daleko od toga da umanji dostojanstvo stvorenja ta ga istina uzvisuje. Budući da je stvorenje izvedeno Božjom silom, mudrošću i dobrotom iz ničega, ono ne može ništa ako se otkine od svoga izvora: jer „stvorenje bez Stvoritelja iščezava“ (II. Vatikanski Sabor, Gaudium et Spes, 36,3). Još manje stvorenje može postići svoju posljednju svrhu bez pomoći Božje milosti (usp. Mt 19,26; Iv 15,5; Fil 4,13). Ako se svemogući Bog Otac, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zašto postoji Zlo? Na to pitanje koje se nameće svakome čovjeku i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz i povišen odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje. Svi su slobodni stvorovi pozvani da prihvate Božji poziv u blaženi život. Ali ti isti stvorovi, po nekoj strašnoj tajni mogu i otkloniti taj poziv na blaženi susret s Bogom. To je drama grijeha. Zato nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla u svijetu. „Zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom moću Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet 'u stanju putovanja' prema konačnom usavršenju. Po Božjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono što je savršenije uključuje ono što je manje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju. Prema tome uz fizičko dobro postoji i fizičko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo.” (KKC 310) Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju prema svome konačnom određenju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta života. I zaista, sagriješili su i udaljili se od Boga. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego fizičko zlo. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnog zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro. Budući da je savršeno dobar, Svemogući Bog ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro. „Tako se tijekom vremena može otkriti da Bog, u svojoj svemogućoj providnosti, može izvući dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzrokovano od njegovih stvorenja: 'Tako', reče Josip svojoj braći, 'niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; (...) iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro (...) da spasi život velikom narodu' (Post 45,8; 50,20). Od najvećega ikad počinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Božjega Sina, prouzrokovanog grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom milošću izveo najveće dobro: Kristovu proslavu i naše otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro.” (KKC 312) Božje pripuštanje fizičkog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo da pobijedio zlo. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad iz istoga zla ne bi izvukao dobro, putovima koje ćemo potpuno znati u vječnom životu. „Znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro” (Rim 8,28). Svjedočanstvo svetih neprestano potvrđuje tu istinu vjere. Tako sveta Katarina Sijenska kaže „onima koji se sablažnjavaju i bune zbog onoga što ih snalazi”: „Sve izlazi iz ljubavi, sve je određeno za ljudsko spasenje, Bog čini sve samo u tu svrhu” (Dialoghi, 4,138). „Čvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti često nepoznati. Tek na kraju, kad završi naša djelomična spoznaja, kad budemo gledali Boga 'licem u lice' (1 Kor 13,12), bit će nam potpuno znani putovi, kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje - sve do počinka konačnog 'Sabata' – 'Subote' – za koji je stvorio nebo i zemlju.” (KKC 314) Božjom smo milošću naučili da se čvrsto moramo držati vjere Crkve i istom čvrstoćom vjerovati da će sve biti dobro. Ništa se ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A sve što On hoće, koliko god nam se moglo činiti lošim, upravo je najbolje za nas. |
6. OTAC „NA SVOJU SLIKU” STVARA ČOVJEKA
|
Apostolsko Vjerovanje ispovijeda da je Bog „Stvoritelj neba i zemlje”, a Nicejsko – carigradsko objašnjava: „svega vidljivoga i nevidljivoga”. „U Svetom pismu izraz 'nebo i zemlja' znači: sve što postoji, cjelokupno stvorenje. Pokazuje također, unutar stvorenja, vezu koja u isti mah ujedinjuje i razlikuje nebo i zemlju: 'Zemlja' je ljudski svijet. 'Nebo' ili 'nebesa' može označavati nebeski svod, ali i vlastito Božje 'mjesto': 'Oče naš koji jesi na nebesima' (Mt 5,16), prema tome i 'nebo' kao eshatonsku slavu. Konačno, riječ 'nebo' označuje 'mjesto' duhovnih stvorova – anđela – koji okružuju Boga.” (KKC 326) Ispovijed vjere Četvrtoga lateranskog sabora (DS, 800) tvrdi da je Bog „od početka vremena ni od čega stvorio oboje stvorenje, duhovno i tjelesno, anđele i zemaljski svijet, a zatim čovjeka, sastavljena od obojega, duha i tijela”. „'Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih' (Post 1,27). Čovjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je 'na sliku Božju'; u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet; stvoren je kao 'muško i žensko'; Bog ga je utemeljio u svom prijateljstvu.” (KKC 355) Prema tome od svih vidljivih stvorova samo je čovjek „sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja” (II. Vatikanski Sabor, Gaudium et Spes, 12,3). Čovjek je „jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio” (GS, 24,3), on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu i stvoren čovjek i to je temeljni razlog njegova dostojanstva. Bog je čovjeka ljubavlju stvorio i ljubavlju mu dao biće sposobno da kuša vječnu Božju dobrotu. Budući da je na sliku Božju stvoren, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nešto, nego netko. Sposoban je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te uložiti u zajedništvo života u ljubavi s drugim osobama. Milošću je pak pozvan u savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi. I taj odgovor vjere i ljubavi Bogu na njegovu ljubav ne može dati nitko drugi osim čovjeka samoga. Bog je sve stvorio za čovjeka (usp. GS 12; 39,1; 243), a čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje u ljubavi. Bog je čovjeka okružio tolikom pažnjom da je za njega stvorio nebo i zemlju, more i cjelokupno stvorenje i čijem je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina nego ga je predao u smrt. Stoga Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne. Zaista, samo u tajni utjelovljene Riječi rasvjetljuje se istinski čovjekova tajna (usp. GS 22,1): tajna njegova stvaranja i spasenja. Zbog svoga zajedničkog podrijetla ljudski rod je jedinstven: Bog „od jednoga sazda cijeli ljudski rod” (Dj 17,26). „Divno nas viđenje potiče da razmatramo ljudski rod u jedinstvu njegova podrijetla u Bogu (...); u jedinstvu njegove naravi koja je u svih jednako sastavljena od tvarnog tijela i duhovne duše; u jedinstvu njegove neposredne svrhe i poslanja u svijetu; u jedinstvu njegova boravišta: zemlje koja dobra mogu svi ljudi po naravnom pravu upotrebljavati za održavanje i razvoj života; u jedinstvu njegove naravne svrhe, a to je sam Bog, kojemu svi moraju težiti; u jedinstvu sredstava da se postigne ta svrha; (...) u jedinstvu njegova otkupljenja koje je Krist za sve izvršio.” (Pio XII., Enciklika: Summi Pontificatus; usp. II. Vatikanski Sabor, Nostra aetate, 1.). i taj zakon ljudske solidarnosti i ljubavi, ne isključujući bogatu raznolikost osoba, kultura i naroda, uvjerava nas da su svi ljudi zaista braća u Bogu. Svaka ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, u isti mah je tjelesno i duhovno biće. Biblijski izvještaj stvaranja čovjeka izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je „Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša” (Post 2,7). Bog je dakle htio čovjeka kao duhovno – tjelesno biće. Riječ duša u Svetom Pismu označuje ljudski život (usp. Mt 16,25-26; Iv 15,13), ili cijelu ljudsku osobu (usp. Dj 2,41). Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku (usp. Mt 26,38; Iv 12,27) i što je u njemu najvrjednije (usp. Mt 10,28; 2 Mak 6,30), ono po čemu je posebno slika Božja: „duša” znači duhovno počelo u čovjeku. Isto tako ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu „slike Božje”. Ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane u tijelu Kristovu Hramom Duha Svetoga. „Čovjek, tijelom i dušom jedan po samoj svojoj tjelesnosti je zbroj osnova tvarnog svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije slobodno dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u posljednji dan.” (II. Vatikanski Sabor, GS 14) To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati „formom” tijela (usp. Sabor u Vieni [1312.] DS, 902.). A to znači da upravo zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav. „Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne 'proizvode' roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.” (KKC 366) Katkad se pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše „cijelo biće – duh i duša i tijelo” sačuva besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu (IV. Carigradski sabor [870]: DS, 657). „Duh” znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu (usp. GS 22) i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom (usp. Pio XII., Enciklika Humani generis: DS, 3891). A duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu kao „dubinu bića” (usp. Jer 31,33), gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga (usp. Pnz 6,5; Iz 29,13; Ez 36,26; Mt 6,21; Lk 8,15; Rim 5,5). Sv. Pismo nam također jasno govori da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. Muško i žensko stvoreni su na „sliku Božju” jer ih je Bog tako htio. S jedne strane u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao muško i žensko. „Biti muško” i „biti žensko” jest nešto dobro što Bog hoće: muškarac i žena imaju neuništivo dostojanstvo koje im neuništivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja (usp. Post. 2,7. 22). Muškarac i žena su istovjetnim dostojanstvom „na sliku Božju” oblikovani. Svojim „biti muško” i „biti žensko” odražavaju jedno i drugo Stvoriteljevu mudrost i dobrotu. Iako Bog nije ni muško ni žensko, nego čisti duh u kojem nema razlike spolova, ipak „savršenstvo” muškog i ženskog ljudskog bića odražavaju nešto od beskonačnog Božjeg savršenstva, tj. nešto majčinskoga (usp. Iz 49,14-15; 66,13; Ps 131,2-3) ili očinskoga i supružničkoga (usp Hoš 11,1-4; Jr 3,4-19). Budući da su stvoreni zajedno, Bog hoće da muž i žena budu jedno za drugo. Božja nam Riječ o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). Zato nijedna životinja ne može biti „naspram” čovjeku (usp. Post 2,8-20). Dok žena koju Bog „oblikuje” od rebra izvađena iz muškarca i koju dovodi k muškarcu izaziva u njemu krik divljenja, usklik ljubavi i zajedništva: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, i mesa od mojega mesa” (Post 2,23). Tako muškarac otkriva ženu kao drugo „ja” iste ljudskosti. „Muž i žena načinjeni su 'jedno za drugo': ne tako kao da bi ih Bog načinio 'napola' ili 'nepotpune'; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti 'pomoć' drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki ('kost od mojih kostiju'), a kao muško i žensko dopunjuju se. U ženidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći 'jedno tijelo' (Post 2,24), mogu predavati ljudski život: 'Plodite se i množite i napunite zemlju' (Post 1,28). Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supruzi i roditelji na jedincat način surađuju u Stvoriteljevu djelu.” (KKC 372) Zato tako u božjem naumu muž i žena pozvani su da kao Božji „upravitelji” sebi „podlože” zemlju (usp. Post 1,28). To čovjekovo vrhovništvo nad drugim bićima međutim ne smije biti svojevoljno i rušilačko gospodstvo. Na sliku Stvoritelja „koji ljubi sva bića” (Mudr 11,24), muškarac i žena pozvani su da sudjeluju u božanskoj Providnosti prema ostalim stvorenjima. Zato su odgovorni za svijet što im ga je Bog povjerio. „'Vladanje' svijetom, što ga je Bog od početka predao čovjeku ostvarivalo se prije svega u samom čovjeku kao vladanje sobom. Čovjek je bio nepovrijeđen i u cijelom svome biću sređen jer je bio slobodan od trostruke požude koja ga, protiv zahtjeva razuma, podvrgava sjetilnim užicima, pohlepi za zemaljskim dobrima i isticanju samoga sebe.” (KKC 377) Znak je bliskosti čovjeka s Bogom što ga Bog postavlja u vrt (usp. Post 2,8). On tu živi „da ga obrađuje i čuva” (Post 2,15); tu rad nije muka, nego suradnja muškarca i žene s Bogom na usavršavanju vidljivoga stvorenog svijeta. „Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje 'svetosti i izvorne pravednosti'. Ta milost izvorne svetosti bila je 'sudioništvo na božanskom životu'.” (KKC 375) Ižarivanjem te milosti sva su područja ljudskoga života bila uzdignuta. Dok je čovjek bio u toj Božjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti (usp. Post 2,17; 3,19) ni trpjeti (usp. Post 3,16). Unutarnji sklad ljudske osobe, sklad između muškarca i žene (usp. Post 2,25), te sklad između prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje znano „izvorna pravednost”. Po objavi znano za to stanje izvorne svetosti i pravednosti muškarca i žene prije grijeha (istočnog) neposlušnosti Bogu. Iz njihova prijateljstva s Bogom proizlazila je sreća njihova života u raju. Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti i svetosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja. Zato stvarnost grijeha, i posebno istočnog grijeha, razjašnjava se samo u svjetlu božanske Objave. Samo kad se poznaje Božji naum o čovjeku, shvaća se da je grijeh zloporabe one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno. |
7. MOLITVA GOSPODNJA „OČE NAŠ ...”
|
Bog nije samo Stvoritelj ljudi, nego ga kršćani zovu i svojim Ocem. Tu istinu naše vjere nam je otkrio sam jedinorođeni Očev Sin Isus Krist. „Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: 'Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.'” (Lk 11,1) Kao odgovor na tu molbu, Gospodin povjerava učenicima i svojoj Crkvi temeljnu kršćansku molitvu: Oče naš... Sveti Luka donosi kraći tekst ove Gospodnje Molitve (pet prošnji). „Kad molite, - reče Isus-, govorite: 'Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'“ (Lk 11,1-4) Dok liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (sedam prošnji). „Vi, dakle, - reče Isus -, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!'“ (Mt 6,9-13). Zatim već vrlo rano, u bogoslužju Crkve bio je običaj da se Molitva Gospodnja zaključi doksologijom: hvalom i slavom. U opisu Didache glasi: „Jer tvoja je moć i slava u vjekove” (Didache, 8,2). Apostolske uredbe dodaju na početku doksologije riječ „kraljevstvo” (Constitutiones Apostolicae, 7, 24, 1). I taj se oblik danas upotrebljava u ekumenskoj molitvi. Bizantska predaja poslije „slave” dodaje: „Oca i Sina i Svetoga Duha”. Rimski misal proširuje posljednju prošnju izričitim spomenom iščekivanja „blažene nade” (Tit 2,13) i dolaska Isusa Krista Gospodina našega. Slijedi poklik zajednice koji preuzima doksologiju Apostolskih uredaba: „Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć”. Ova završna doksologija, uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslavu njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje. I to je ponavljanje onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao u nebeskoj liturgiji (usp. Otk 1,6: 4,11; 5,13). Knez ovoga svijeta lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: kraljevstvo, moć i slavu (usp. Lk 4,5-6). Krist, Gospodin, vraća ih svom i našem Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačnost dovršeno otajstvo spasenje i Bog bude sve u svima (usp. 1 Kor 15, 24-28). I na kraju molitve riječ: Amen – „neka bude” – označava i naglašuje ono što sadrži molitva kojoj nas je Bog naučio. „Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja.“ (Tertulijan, De oratione, 1) Kad nam je Gospodin Isus Krist predao ovaj oblik molitve, dodao je: „Ištite i dat će vam se” (Lk 11,9). Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva kršćanstva. Stoga nakon što je pokazao kako su Psalmi glavna hrana kršćanske molitve i kako se slijevaju u prošnje Očenaša, aveti Augustin zaključuje: „Pretražite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da nećete ništa naći što ne bi bilo sadržano u Gospodnjoj molitvi.” (Sv. Augustin, Epistulae, 130, 12, 22: RL 33, 502) „Sva Pisma (Zakon, Proroci i Psalmi) ispunjena su u Kristu. Evanđelje je ta 'Radosna vijest'. Njen prvi navještaj sažeo je sv. Matej u Govoru na gori. Molitva Očenaša pak u središtu je tog navještaja. U tom okviru nalazi objašnjenje svaka prošnja molitve koju nam je Gospodin predao. Očenaš je najsavršenija molitva (...). U njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti, tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje.” (KKC 2763) A sv. Toma Akvinski kaže: „Očenaš je najsavršenija molitva (...). u njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti. Tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje.“ (Summa Theologiae, II.-II., 83,9) „Govor na gori je nauk života, Očenaš je molitva, ali u jednom i u drugom Duh Gospodnji daje nov oblik našim željama, tim nutarnjim snagama koje nam pokreću život. Tom novom životu Isus nas uči svojim riječima i poučava nas da ga ištemo molitvom. Od ispravnosti našeg moljenja ovisit će ispravnost našeg življenja u njemu.” (KKC 2764) Ta molitva koja nam dolazi od Isusa doista je jedinstvena: ona je „Gospodnja”. S jedne strane, riječima ove molitve jedinorođeni Sin Božji predaje nam riječi koje je njemu dao Otac (usp. Iv 17,7). On je učitelj naše molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Riječ, on u svom čovječjem srcu poznaje potrebe svoje braće i sestara ljudi i objavljuje nam ih. On je uzor naše molitve. „Međutim, Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanički ponavljamo. Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po riječi Božjoj, Duh Sveti je onaj koji uči djecu Božju da mole svoga Oca. Isus nam ne daje samo riječi naše sinovske molitve, nego nam istodobno daje i Duha po kojem ove riječi postaju u nama 'duh i život' (Iv 6,63). Štoviše, dokaz i mogućnost naše sinovske molitve jest to što je Otac 'odaslao u srca naša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!' (Gal 4,6). Budući da molitva izlaze naše želje pred Bogom, to je isti 'Onaj koji proniče srca', Otac, koji 'zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete' (Rim 8,27). Molitva Ocu našemu uključuje se u otajstvo poslanja Sina i Duha.” (KKC 2766) Taj nerazdvojivi dar riječi Gospodnjih sadržanih u Očenašu i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika oživljuje, Crkva je primila i živjela od svojih početaka. Tako se posve kršćanske zajednice, umjesto „Osamnaest blagoslova” uobičajenih u židovskoj pobožnosti, „tri puta na dan” molile Molitvu Gospodnju (usp. Didache 8,3). Sv. Ivan Zlatousti kaže: „Gospodin nas uči da zajednički molimo za svu našu braću. On ne kaže „Oče moj” koji jesi na nebesima, nego „Oče naš” tako da naša molitva bude jedno dušna za cijelo Tijelo Crkve” (Homilia in Mathaeum, 19,4; PG 57,278 D). Zato je Molitva Gospodnja, prema Apostolskoj predaji, čvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi. U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih časova Božanskog časoslova. Njeno crkveno obilježje dolazi do punog izražaja u trima sakramentima uvođenja u kršćanstvo. „U Krstu i Potvrdi predaja ('traditio') Molitve Gospodnje znači novo rađanje za božanski život. Budući da je kršćanska molitva govor Bogu Božjom riječju, oni koji su 'nanovo (...) rođeni (...) riječju Boga koji živi i ostaje' (1 Pt 1,23) uče se svog Oca zazivati riječju koju on uvijek uslišava. I oni to odsada mogu, jer im je pečat pomazanja Duha Svetoga neizbrisivo utisnut u srce, uši, usne, u cijelo njihovo sinovsko biće. Zato je većina otačkih tumačenja Očenaša upućena katekumenima i novokrštenicima. Kad Crkva moli Gospodnju molitvu, to je uvijek narod 'nanovo rođenih' koji moli i stječe milosrđe.” (KKC 2769) Iznad svega u euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se očituje njen pun smisao i učinkovitost. Smještena između euharistijske molitve (anafore i pričesti, s jedne strane obnavlja sve prošnje i zazive izrečene tijekom epikleze, i s druge strane, kuća na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pričest predokus. „U euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje također eshatonsko obilježje svojih prošnji. Ona je izrazita molitva 'posljednjih vremenâ', vremenâ spasenja koja su počela izlijevanjem Duha Svetoga, a koja će biti dovršena ponovnim dolaskom Gospodnjim. Za razliku od molitava Starog saveza, prošnje Očenaša zasnivaju se na otajstvu spasenja, koje je, jednom zauvijek, već ostvareno u raspetom i uskrslom Kristu.” (KKC 2771) Iz te nepokolebljive vjere u Boga Oca izvire nada koja prožima svaku od sedam prošnji Očenaša. One su izražaj jecanja sadašnjeg vremena, vremena strpljivosti i iščekivanja u kojemu se „još ne očitava što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Euharistija i Očenaš smjeraju Gospodnjem dolasku „dok on ne dođe” (1 Kor 11,26). |
8. OČINSTVO BOGA OCA
|
I danas ljudi često imaju pogrešnu sliku o Bogu. Mnogi ga zamišljaju kao neku bezličnu svemirsku silu i vjeruju u njega bez ikakvog osobnog odnosa prema Bogu. Oni priznaju da Bog postoji, ali On nije njihov Bog. Između njih i Boga nema osobnog poznanstva. Vjera u nepoznatog Boga uopće nije vjera. Prava vjera vezuje čovjeka za jednog stvarnog i osobnog Boga, koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet. Tako za apostola Pavla bog nije predstavljao filozofski pojam, nego je bio „Bog, Otac, Gospodina našega Isusa Krista” (Ef 1,3). Za apostola Pavla Bog je bio osoba kao što je i Krist osoba. Za Pavla Bog je stvorio svemir i On je iznad svemira kao osobni Bog, a svijet je njegovo djelo: „Jer On reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori” (Ps 33,9).  Na Aeropagu, tradicionalnom zborištu atenskih filozofa, pravnika i govornika, Pavao je održao veličanstven govor o Bogu „Stvoritelju svijeta i svega što je u njemu”, koji „svima daje životni dah i sve ostalo” (Djela apostolska 17,24-25). Starim Atenjanima Pavao je otkrio Boga kao biće s najvišim sposobnostima volje, ljubavi i mudrosti. Samo osoba može voljeti. Ljubav je najviši izraz Božje ličnosti i karaktera. Bog je pokazao svoju duboku ljubav prema ljudima „svojim dobročinstvima, dajući vam s neba kišna i plodonosna vremena i zasićujući srca vaša jelom i veseljem” (Dj 14,17). Nepoznavanje Boga kao osobe stvara u čovjeku osjećaj vlastite bijede i usamljenosti. Izjednačavanje Božje osobe s nekim bezličnim prvotnim uzrokom ne može nikoga ohrabriti. Bog je ličnost koja nadmašuje moć našeg shvaćanja. Da bi se pokazao kao osoba, sam Bog je postao tijelom (čovjekom) i nastanio se među ljudima. To se dogodilo kad je Isus rođen kao Božji jedinorođeni Sin. Svijetu koji misli da može uspostaviti „bratstvo bez oca”, Biblija otkriva da je Bog bitno Otac. Stari Zavjet polazi od iskustva zemaljskih očeva i muževa, kojima obiteljski život omogućuje da više svoj autoritet i nađu svoje ispunjenje u ljubavi, te, u jakoj opreci s poganstvom koje je svoje ljudske stvarnosti prenosilo na bogove, objavljuje ljubav i vlast Boga živoga u slici oca i Zaručnika. Novi Zavjet preuzima obje te slike, ali „dopunjuje” sliku Oca objavljujući jedincato sinovstvo pribavlja Bogu: njegovo očinstvo nad svim ljudima. 1. Oci tjelesnoga potomstva: Na planu koji bismo mogli nazvati horizontalnim, otac je neosporni glavar obitelji. Žena ga priznaje svojim vlasnikom (Post 20,3) i gospodarom (Post 18,12), od njega zavisi i odgoj djece (Sir 30,113), sklapanje ženidbi (Post 24,2; 28,1 i sl.), čak (u starini) i život djece (Post 38,24; 42,37). On je utjelovljenje cijele obitelji i temelj njezina jedinstva (Post 32,11), koja se zato zove „očev dom” („bęt-b” Post 34,19). S pojavom monarhije, kralj postaje „ocem” svega naroda (Iz 9,15). Naziv oca primjenjuje se i na svećenike (Suci 17,10; 18,19), kraljevske savjetnike (Post 45,8; Est 3,13; 8,12 sl.), proroke (2 Kr 2,12) i mudrace (Izr 1,8 itd.) zbog njihova odgojiteljskog ugleda. Svojim horizontalnim značenjem „oci” ove zemlje pripravljaju Izrael da kao jedini narod primi Božji spas i u Bogu spozna svoga Oca. Na vertikalnom planu, otac je začetnik potomstva i karika u rodovskom nizu. Rađajući potomstvo, on sebe ovjekovječuje (Post 21,12; 48,16), pridonosi održanju svoga plemena, stječe sigurnost da će obiteljski imetak pripasti baštinicima koji su od njega potekli (Post 15,2 sl.), ako umre bez djece, smatra se da ga je Bog kaznio (Br 3,4; 27,3 sl.). Preci koji se nalaze na vrhu loze jesu očevi u najvišem smislu riječi, u njima je budućnost plemena unaprijed oblikovana. Tako je i veličina Izraela unaprijed sadržana u izabranju i blagoslovu Abrahamovu (Post 9,20-27; 12,2). Razdoblja Abrahamova, Izakova i Jakovljeva života naglašena su obećanjem nebrojena potomstva i bogate zemlje; povijest Izraela utkana je, naime u njihovu povijest. Tako i svako pleme pripisuje svoj položaj u okviru čitavoga naroda pretku čije ime nosi (Post 49,4). 2. Oci duhovnog potomstva: Patrijarsi su u najvišem smislu riječi oci izabranog naroda, ali ne uslijed svog fizičkog očinstva, već zbog obećanja koja idu dalje od krvne veze i koja će najzad obuhvatiti sve koji budu nasljedovali vjeru praotaca. Njihovo „očinstvo po tijelu” (Rim 4,1) bilo je samo privremeni uvjet duhovnog i sveobuhvatnog očinstva, zasnovanog na stalnosti i suvislosti spasiteljskog plana jednoga Boga koji neprestano djeluje, od Abrahamova izabranja do Isusova proslavljenja (Izl 3,15; Dj 3,13). Ivan Krstitelj i sam Isus potvrđuju da se blagotvorno očinstvo Abrahama i velikih predaka ostvaruje po vjeri, a ne više po krvnoj vezi. „Bog može od ovih stijena podići Abrahamovu djecu“ (Mt 3,9) – tvrdi Ivan. Jednako govori i Isus: ako je za spasenje nužno biti sin Abrahamova, to sinovstvo ne tvori više krvna pripadnost, već pokora (Lk 19,9), nasljedovanje Praočevih djela, tj. Njegove vjere (Iv 8,33, 39 sl.). Krist ukazuje na to da će Bog ocima podići duhovno potomstvo vjernika time što će pozvati i pogane na spasenje (Mt 8,11). Na krštenju rađa se novo, duhovno potomstvo djece Abrahamove po obećanju (Gal 3,27 sl.), potomstvo čije će pripadnike sv. Pismo ubrzo i same nazvati očevima (2 Pt 3,4). 3. Očinstvo Boga otaca: Postupno produhovljivanje ideje čovjekova očinstva omogućilo je objavu očinstva Božjega. Prema apostolu Pavlu, Bog je vrhovni Otac komu svaka patriá (skupina koja potječe od istoga pretka) duguje opstojnost i svoju vrijednost (Ef 3,14 sl.). Prema tome, između ljudskih očeva i Boga ima neka sličnost koja omogućuje da Boga imenujemo Ocem; još više: samo to Božje očinstvo daje ljudskim očinstvima njihov puni smisao u planu spasenja. Pred nastup kršćanske ere Izrael je potpuno svjestan da je Bog otac njegova naroda i svakog vjernika. Ako je Jahve poroditelj (Pnz 32,6), On je to očito u moralnom smislu. On je istovremeno (dakle u slikovitom smislu) otac i zaručnik (Hoš, Jr) svoga naroda. 4. Isus objavljuje Oca: Isus dopunjuje ono što je najbolje u židovskom razmišljanju o Božjem očinstvu. Tako nam Krist govori i zajednici (nalaže nam da kažemo „Oče naš”, a ne „Oče moj”) što je sačinjavaju „maleni” (Mt 11,25) kojima Otac objavljuje svoje tajne i od kojih je svaki osobno sin Božji (Mt 6,4;6;18). Prema Isusovu shvaćanju, zajednica „malenih”, koja je u stvari još ograničena samo na Židove koji se kaju i vrše Očevu volju (Mt 21,31 sl.), obuhvatit će i pogane (Mt 25,32 sl.), koji će uzeti mjesto „sinova Kraljevstva” (Mt 8,12). Otac obilno snabdijeva potrebnim dobrima taj „novi Izrael” (Mt 6,26;32; 7,11), a prije svega mu daje Duha Svetoga (usp. Lk 11,13) i očituje mu neizmjernost svoje milosrdne nježnosti (Lk 15,11-32). Potrebno je samo ponizno priznati to jedincato očinstvo (Mt 23,9) i živjeti poput djece koja mole svoga oca (Mt 7,7-11), u nj se pouzdaju (Mt 6,25-34), podvrgavaju mu se nasljedujući njegovu sveobuhvatnu ljubav (Mt 5,44 sl.), njegovu spremnost na opraštanje (Mt 18,33; 6,14 sl.), njegovo milosrđe (Lk 6,36), pa i samo njegovo savršenstvo (Mt 5,48). Bog nije nikada toliko naš Otac, koliko kad ljubi i oprašta, a mi nikad nismo toliko njegovi sinovi koliko kad to isto činimo prema našoj braći. 5 Isusov Otac: Bog se po Isusu objavio kao Otac jedinorođenog Sina. Bog Isusa Krista jest njegov Otac; stoga mu se Isus obraća s prisnošću i poletom djeteta: „Abba, Oče” (Mk 14,36). Ali to je njegov Bog, jer Otac posjeduje božanstvo a da ga nj od koga drugoga nije primio, i On to božanstvo u potpunosti daje Sinu, koga rađa odvijeka, i Duhu Svetomu u kojemu se Otac i Sin sjedinjuju. Tako nam Isus objavljuje istovjetnost Oca i Boga, istovjetnost misterija Boga i misterija Trojstva. Apostol Pavao triput ponavlja obrazac kojim je ta objava izražena: „boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista” (Rim 15,6; 2 Kor 11,31; Ef 1,3). Krist nam objavljuje sveto Trojstvo na način koji nam je, ako tako smijemo reći, jedini dostupan, za koji nas je Bog predodredio stvorivši nas na svoju sliku: to jest o sinovskoj ovisnosti o sebi. Isus pred svojim Ocem jest savršen uzorak stvorenja pred Bogom, i zato nama u Ocu objavljuje savršeni lik Boga koji daje da ga spozna prava mudrost i koji se objavio Izraelu. Bog Isusa Krista posjeduje obilježja što ih je o sebi objavio u Starom Zavjetu, u punini i izvornosti o kakvoj čovjek ne može ni sanjati. On je za Isusa, više nego za ikoga od nas, „Prvi i Posljednji”, Onaj od kojega Krist dolazi o kojemu se vraća, onaj koji sve razjašnjava i od kojega sve potječe, Onaj čije se volja mora pod svaku cijenu vršiti i Onaj koji svima dostaje. On je Sveti, jedini Dobri, jedini Gospodin. On je Jedini, pored njega ništa nije važno; a Isus, htijući pokazati koliko On vrijedi, odrekao se svega sjaja Bogočovjeka i suočio se s moću Sotone, sa strahotom križa, da bi svijet „upoznao” da Isus „ljubi Oca” (Iv 14,31). On je Bog živi, uvijek djelatan, pažljiv prema svim svojim stvorenjima, žarko odan svojoj djeci; i upravo taj njegov žar progoni Isusa, sve dok svome Ocu ne vrati Kraljevstvo (Lk 12,50). Isus je svojim sinovskim dostojanstvom jednak Bogu. Bog je doista vlastiti Isusov Otac, jer je Isus postojao već prije Abrahama (Iv 8,57 sl.) u „krilu Očevu” (Iv 1,18; 1 Iv 1,1 sl.). Otac je Onaj koji šalje Sina na svijet (Gal 4,4; Rim 8,3), predaje ga (Rim 8,32), povjerava mu djelo što ga treba izvršiti (Iv 17,4), riječi što ih treba reći (Iv 12,49), ljude koje treba spasiti (Iv 6,38 sl.). Otac je početak i kraj svega (1 Kor 8,6); zato će mu se i Sin, koji djeluje samo u zavisnosti od njega (Iv 5,19; 14,10; 15,10), podložiti (1 kor 15,28) kao svome vođi (11,3) na svršetku vremena. 6. Otac kršćana: da ljudi mogu postati Božji sinovi (Iv 1,12), razlog je taj što je Isus po naravi Sin Božji. A Krist sam se poistovjećuje sa svojima (Mt 18,5; 25,40) kad kaže da im je brat (Mt 28,10), a jednom se čak s njima združuje pod zajedničkim nazivom „sinovi” (Mt 17,26) Božji. Prema nauku apostola Pavla, Bog nas oslobađa iz ropstva i uzima nas za sinove (Gal 4,5 sl; Rim 8,14-17; Ef 1,5) po krsnoj vjeri, vjeri koja nas sjedinjuje u jedno biće u Kristu (Gal 3,26 sl) a Krista čini starijim Sinom, koji sa svojim „braćom” dijeli očinsku „baštinu” (Rim 8,17,29; Kol 1,18)... Budući da je Duh Sveti nutarnji činilac toga posinjenja, On je i njegov svjedok, a Duh to posvjedočuje nadahnjujući nam molitvu samoga Krista kojemu nas On upriličuje: Abba – Oče (Gal 4,6; Rim 8,14; sl. 29). Od Uskrsa nadalje Crkva moleći „Oče naš”, izražava svijest da je ljubljena istom ljubavlju kojom Bog objavljuje istom ljubavlju kojom bog objavljuje svoga Jedinorođenca (usp. 1 Iv 3,1); a to i jest ono što Evanđelje jamačno sugerira kad kaže da govorimo samo „Oče!” (Lk 11,2), kao i Krist. Naš sinovski život, koji se očituje u molitvi, izražava se i u bratskoj ljubavi; jer ako ljubimo Oca, ne možemo a da ne ljubimo i svu njegovu djecu, našu braću: „Tko god ljubi Roditelja, ljubi i od njega rođena” (1 Iv 5,1). Bog je, dakle, Otac svih ljudi, a ljudi su braća po Isusu Kristu, Sinu Božjem, i našemu Gospodinu. |
9. ZAČET PO DUHU SVETOME I ROĐEN OD MARIJE DJEVICE
|
U trogodišnjoj pripravi za veliki jubilej kršćanstva, Crkva – nakon godine Isusa Krista – slijedeću 1998. proglašuje godinom Duha Svetoga. „Duhu Svetome obraća se misao i srce Crkve pri završetku drugog tisućljeća, a u očekivanju trećega poslije dolaska Isusa Krista na svijet. U isto vrijeme upravljamo pogled prema velikom jubileju kojim će crkva proslaviti taj događaj. Taj se dolazak prema ljudskom računanju vremena mjeri kao događaj koji pripada čovjekovoj povijesti na zemlji. Uobičajeno računanje vremena određuje godine, stoljeća i tisućljeća upravo po tom što se odvijaju prije ili poslije rođenja Kristova. No u isto vrijeme moramo biti svjesni da taj događaj za nas kršćane znači prema apostolu 'puninu vremena' (usp. Gal 4,4) jer je u njemu čovjekova povijest potpuno prožeta 'mjerom' samoga Boga ili transcendentnom prisutnošću vječnoga 'Sada'. I to Onoga 'koji jest i koji bijaše i koji dolazi' i koji je 'Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak' (Otk 1,8; 22,13). 'Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.' (Iv 3,16) 'A kada dođe punina vremena odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen ... da primimo posinstvo' (Gal 4,4 sl). A to se utjelovljenje Sina – Riječi dogodilo po Duhu Svetomu.” (Ivan Pavao II., Dominum et Vivificantem, 49.) Navještenjem Mariji započinje „punina vremena” (Gal 4,4), tj. Ispunjenje obećanja i pripravâ. Marija je pozvana da začne Onoga u kojem će prebivati „tjelesno sva punina božanstva” (Kol 2,9). Dvojica evanđelista, Luka i Matej, kojima dugujemo opis rođenja i djetinjstva Isusa Nazarećanina o toj se stvari na isti način izražavaju. Prema Luki, Marija u trenutku navještenja Isusova rođenja pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” i dobiva od anđela Gabrijela odgovor: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” (Lk 1,34 sl). „Poslanje Duha Svetoga uvijek je povezano i usmjereno poslanju Sina. Duh Sveti, 'Gospodin i životvorac', poslan je da utrobu Djevice Marije posveti i božanski oplodi, čineći da se Očev vječni Sin začne u čovještvu uzetom od njezinoga.” (KKC 485) Matej je u tom pogledu još neposredniji: „Rođenje Isusa Krista bijaše ovako . njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego će se oni sastati, nađe se trudna po Duhu Svetomu” (Mt 1,18). Josip, zbunjen zbog toga, u snu primi slijedeće tumačenje: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,20 sl.). „Riječ je postala tijelom da nas spasi pomirujući nas s Bogom: Bog 'nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše' (1 Iv 4,10). 'Otac je poslao svoga Sina kao Spasitelja svijeta' (1 Iv 4,14). 'On se pojavio da odnese grijehe' (1 Iv 3,5)” (KKC 457) Stoga katolička Crkva od samog svojega početka ispovijeda otajstvo utjelovljenja, ključno otajstvo naše vjere, povezujući ga s Duhom Svetim. U Apostolskom vjerovanju moli: „Koji je začet po Duhu Svetomu, rođen od marije Djevice.” A na isti način posvjedočuje i Nicejsko – carigradsko vjerovanje: „Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa; i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom.” Riječ je postala tijelom da bismo tako spoznali ljubav Božju: „U ovom se očitovala ljubav Božja u nama: Bog je Sina svoga jedinorođenoga poslao u svijet da živimo po njemu.” (1 Iv 4,9). „Riječ je postala tijelom da postanemo 'zajedničari božanske naravi' (2 Pt 1,4): 'Razlog radi kojega je Riječ postala čovjekom, i Sin Božji, Sinom čovječjim jest da bi čovjek, ulazeći u zajedništvo s Riječju i primajući tako božansko posinjenje, postao Sinom Božjim'. 'Zaista Sin Božji je postao čovjekom da nas učini Bogom'. 'Jedinorođeni Sin Božji, hoteći nas učiniti dionicima svoga božanstva, uzeo je našu narav da bi, postavši čovjekom, ljude učinio bogovima'.” (KKC 460) Dakle, po Duhu Svetome postade čovjekom Onaj kojega Crkva u svojem Vjerovanju ispovijeda kao Sina, istobitna s Ocem: „Boga od Boga, Svjetlo od Svjetlo, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena.” On, Sin Božji, postade čovjekom, utjelovljen „od Marije Djevice. I to se upravo dogodilo kada „dođe punina vremena”. I sve se to zbilo po Duhu Svetome. „'Bog odasla Sina svoga' (Gal 4,4), ali da mu pripravi tijelo, želio je slobodnu suradnju stvorenja. Zato je Bog, od sve vječnosti, izabrao da majka njegovog Sina bude kći Izraela, židovska djevojka iz Nazareta u Galileji; 'djevica zaručena s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija' (Lk 1,26-27). ” (KKC 488) „Otac milosrđa htio je da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života.” (LG 56; usp. 61) Da bi bila Spasiteljeva majka, Marija je „bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom” (LG 56). Anđeo Gabriel, u času navještenja, pozdravlja je kao „milosti punu” (Lk 1,28). I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da Marija bude sva nošena Božjom milošću. Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna te činjenice da je Marija,ispunjena Božjom milošću, bila iskupljena već od svoga začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje: „Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućeg Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.” (Pio IX., Bulla Ineffabilis Deus: DS, 2803). Duh Sveti, koji je osjenio svojom snagom djevičansko krilo Marijino i tako otpočeo njezino bogomaterinstvo, u isto je vrijeme učinio njezino srce savršeno poslušnim onomu Božjem samodarivanju koje nadilazi svaki pojam i svaku čovjekovu sposobnost. „Blažena ti što povjerova!” (Lk 1,45) – tako je pozdravlja Elizabeta, i sama „puna Duha Svetoga” (usp. Lk 1,41). Marija je ušla u povijest spasenja svijeta po poslušnosti vjerom. A vjera je u svom najdubljem značenju otvorenost ljudskog srca Božjem daru kojim Bog sama sebe dariva čovjeku u Duhu Svetome. Sveti Pavao piše: „Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda” (2 Kor 3,17). Kada se Bog, jedan i trojedan, otvara čovjeku u Duhu Svetomu, tim „otvaranjem” objavljuje i ujedno daje puninu slobode. Takva se punina na uzvišen način očitovala Marijinom vjerom, samom „poslušnošću vjere”; „Na vijest da će 'Sina Svevišnjega' roditi snagom Duha Svetoga, a da ne upozna muža, Marija je 'poslušnošću vjere' (Rim 1,5), sigurna da 'Bogu ništa nije nemoguće', odgovorila: 'Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1,37-38). Tako, davši svoj pristanak Božjoj Riječi, 'Marija je postala Isusova majka i, prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena bilo kakvim grijehom, potpuno se kao Gospodinova službenica posvetila osobi i djelu svoga Sina, pod njim i s njime, milošću svemogućeg Boga'.” (KKC 494) Već od prvih vremena kršćanstva, Crkva je ispovijedala da je Isus u krilu Djevice Marije začet samom snagom Duha Svetoga, potvrđujući i tjelesni vidik toga događaja. „Evanđeoski izvještaji vide u djevičanskom začeću božansko djelo koje nadilazi svako shvaćanje i svaku ljudsku mogućnost: 'Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga', kaže anđeo Josipu o Mariji, njegovoj zaručnici (Mt 1,20). Crkva u tome vidi ispunjenje božanskog obećanja na usta Izaije proroka: 'Evo, djevica će začeti i roditi sina' (Iz 7,14).” (KKC 497) Produbljenje vjere u djevičansko materinstvo dovelo je Crkvu da ispovijedi stvarno i trajno Marijino djevičanstvo i u porodu utjelovljenog Sina Božjega. Doista rođenje Krista „nije njezinu djevičansku netaknutost umanjilo nego posvetilo” (LG 57). Marija, koju evanđelja zovu „Isusova majka” (Iv 2,1; 19,25), prije nego je rodila svoga Sina, na poticaj Duha, proglašena je „Majkom moga Gospodina” (Lk 1,43). Doista, Onaj kojega je Marija po duhu Svetomu začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu, jest vječni Očev Sin, druga Osoba Presvetoga Trojstva. Zato Crkva ispovijeda da je Marija zaista Bogorodica i „vazda Djevica” (usp. LG 52). To što katolička Crkva vjeruje u odnosu na Mariju temelji se na onome što ona vjeruje u odnosu na Krista. |
10. VJERUJEM U DUHA SVETOGA
 Krštenje nam daje milost novoga rođenja u Bogu Ocu po njegovu Sinu Isusu Kristu u Duhu Svetome. I svi oni koji imaju u sebi Duha Božjega bivaju rođeni k Sinu, a Sin ih predstavlja Ocu i Otac im dariva besmrtnost i život vječni. Dakle, bez Duha Svetoga nije moguće vidjeti Sina Božjega, a bez Sina nitko se ne može približiti Ocu, jer je spoznaja Oca Sin, a spoznaja Sina Božjega biva po Duhu Svetome. „Nitko ne može reći 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom” (1 Kor 12,3). „Bog odasla u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba – Oče!” (Gal 4,6). Ta spoznaja vjere moguća je samo u Duhu Svetome. Da bismo bili u dodiru s Isusom Kristom, treba da nas prije dotakne ljubav Duha Svetoga. Duh Sveti nas pretječe svojom milošću i budi u nama vjeru u Boga. Po našem Krštenju, prvom sakramentu vjere, Život, kojom je izvor u ocu i koji nam je darovan u Sinu, intimno i osobno nam daje Duh Sveti u Crkvi. Duh Sveti je prvi koji svojom milošću budi našu vjeru i proizvodi novi život koji se sastoji u spoznaji Oca i onoga kojega je On poslao, svojega Sina Isusa Krista. Ipak, Duh Sveti je posljednji u objavi osobâ Presvetoga Trojstva. Taj Božji postupak nazivamo pedagogijom božanske „susretljivosti” s čovjekom. Stari Zavjet je jasno objavljivao Oca, a nejasnije Sina. Novi je zavjet očitovao Sina i dao nazreti božanstvo Duha Svetoga. Sada Duh Sveti ima pravo građanstva među nama i daje nam jasnije vidjeti samoga sebe u Crkvi. Vjerovati u Duha Svetoga znači, dakle, ispovijedati da je Duh Sveti jedna od osoba Svetoga Trojstva, istobitna s Ocem i Sinom, „koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi” (Nicejsko – carigradsko vjerovanje). „Duh Sveti je na djelu s Ocem i Sinom od početka do dovršenja nauma našega spasenja. Ali On je objavljen i darovan, priznat i prihvaćen kao osoba istom u 'posljednjim vremenima' koja su počela otkupiteljskim utjelovljenjem Sina. I tada će se taj Božji naum, dovršen u Kristu, 'Prvorođencu' i Glavi novoga stvorenja, moći ostvariti u čovječanstvu izlijevanjem Duha: kao Crkva, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, vječni život.” (KKC 686) „Što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.” (1 Kor 2,11). A taj Duh, koji Boga objavljuje, čini da mi upoznamo Krista, njegovu Misao i živu Riječ. Ali On sam sebe ne izriče. Onaj koji je „govorio po prorocima” čini da čujemo Očevu Riječ, ali Njega ne čujemo. Mi Duha Svetoga poznajemo samo u pokretu kojim nam objavljuje Riječ osposobljujući nas da Ga u vjeri prihvatimo. Duh Istine koji nam „objavljuje” Krista „ne govori sam od sebe” (Iv 16,13). Takva zastrtost Duha Svetoga, u pravom smislu božanska, tumači zašto ga „svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje”, dok ga oni koji vjeruju u Krista poznaju jer on ostaje s njima (usp. Iv 14,17). Crkva, živo zajedništvo vjernika Kristovih, utemeljeno u vjeri apostola, koju ona prenosi, mjesto je naše spoznaje Duha Svetoga. Vjernici duha Svetoga upoznaju: -u Svetom Pismu koje je Duh nadahnuo; -u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci; -u crkvenom Učiteljstvu koje Duh Sveti vodi; -u sakramentalnom bogoslužju, kroz riječi i znamenja, gdje nas Duh Sveti dovodi u zajedništvo s Kristom; -u molitvi u kojoj nas Duh zagovara; -u karizmama i službama kojima se Crkva izgrađuje; -u znakovima apostolskog i misionarskog života; -u svjedočenju svetih kojim Duh očituje svetost Crkve i nastavlja djelo spasenja. Zato Crkva vjeruje da Onaj kojeg je Otac poslao u naša srca, Duh njegova Sina (usp. Gal 4,6). Stvarno je Bog; istobitan s Ocem i Sinom. On je od njih nedvojiv, koliko u intimnom životu Trojstva, toliko i svome darivanju ljubavi za svijet. Ali, časteći sveto, životvorno, istobitno i nerazdjeljivo Trojstvo, vjera Crkve ispovijeda i različitost osoba u Bogu. Kad Otac šalje svoju Riječ, On uvijek šalje svoju Riječ, On uvijek šalje i svoj Dah: slanje je združeno, i u njemu su Sin i Duh Sveti različiti ali neodvojivi. Zacijelo, Krist se očituje kao vidljiva slika nevidljivoga Boga, ali Duh Sveti ga objavljuje. Isus jest Krist, odnosno „pomazanik” Božji, jer je Duh Sveti njegovo pomazanje i sve što se zbiva počevši od utjelovljena Sina Božjega do njegova uskrsnuća proizlazi iz te punine Duha. Kad konačno bude proslavljen u nebu, Krist može od Oca onima koji u njega vjeruju poslati Duha Svetoga. Krist im stoga priopćuje svoju slavu, to jest Duha Svetoga koji ga proslavljuje. Otada će se odvijati združeno poslanje u Očevoj posinjenoj djeci u Tijelu njegova Sina Isusa Krista. Poslanje Duha posinjenja bit će u tom da ih sjedinjuje s Kristom dajući da žive u Njemu, po Njemu i za Njega. Uistinu, nema nijednog djela Božjega u vjernicima bez Božjega u vjernicima bez Duha Svetoga. Zato se ispovijest Gospodstva Sinova događa u Duhu Svetome za one koji ga primaju, time što Duh dolazi sa svih strana ususret onima koji se približuju Kristu po vjeri. Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odašiljanje „drugoga Paraklita, to jest Tješitelja i Branitelja, Duha Svetoga. Duh koji je na djelu pri stvaranju svijeta (usp. Post 1,2) i koji je nekoć „govorio po prorocima” (Nicejsko – carigradsko vjerovanje), sada će biti uz učenike i u njima, da ih poučava i uvodi „u svu istinu” (Iv 16,13). „Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi. Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s Vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.” (Iv 14,15-17). Tako je Duh Sveti objavljen kao još jedna božanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu. „Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za mene. I vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom.” (Iv 15,26-27) Vječni izvor Duha objavljuje se u njegovu vremenitom stanju. „A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (Iv 14,26). Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od Oca u ime Sina i osobno od Sina, pošto se ovaj vratio k Ocu. „A kad dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.” Tako odašiljanje osobe Duha nakon Isusove proslave otkriva otajstvo Svete Trojice u punini. „To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Iv 7,39). „Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi sveopći sabor 381. godine u Carigradu: 'Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca koji izlazi od Oca' (DS, 150). Crkva time Oca priznaje 'izvorom i vrelom svega božanstva' (DS, 490). Vječno porijeklo Duha Svetoga nije međutim bez veze s podrijetlom Sina: 'Duh Sveti, koji je treća osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i jedne naravi (...). I ne kaže se da je samo Duh Očev, nego ujedno Duh Očev i Sinov'. Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se 's Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi'.” (KKC 245) „Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh 'izlazi od Oca i Sina (Filioque)'. Firentinski sabor 1438. objašnjava: 'Duh Sveti ima svoju bit i svoj suštinski bitak ujedno od Oca i Sina te vječno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog počela i jednim jedinim nadisanjem (...). Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac, i to što Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vječnosti od Oca, od kojega je i rođen od vječnosti'. (DS, 1300-1301)” (KKC 246) Istočna predaja Crkve ističe prvenstveno da je, u pogledu Duha Svetoga, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajući da Duh Sveti „izlazi od Oca” (Iv 15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu (AG 2). Međutim zapadna predaja Crkve, govoreći da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (Filioque), ističe u prvom redu istobitnost zajedništva između Oca i Sina. I to se tvrdi „zakonito i s razlogom” (DS, 1302), jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je „počelo bez počela” (DS, 1331), ali također da je, ukoliko je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom „jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti” (DS, 850). Prema tome objavljena istina o Svetom Trojstvu od samih početaka bila je u korijenu živog vjerovanja Crkve, navlastito po sakramentu Krštenja. Izražena je u pravilu krsne vjere što se formiralo u propovijedanju, u katehezi i u molitvi Crkve. Takvi se izričaji nalaze već u apostolskim spisima, kako svjedoči ovaj pozdrav, preuzetu euharistijsko bogoslužje: „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama” (2 Kor 13,13). |
11. TKO JE DUH SVETI? (Ime, nazivi i znakovi Božjeg Duha)
|
Izraz „Duh” prijevod je hebrejskog izraza „Ruah” koji u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus sam upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji. „Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga. Taj ne može ući u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite. Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od duha.” (Iv 3,5-8) S druge pak strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto Pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza „duh” i „sveti”. „'Duh Sveti' vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece.” (KKC 691) Tada Isus reče svojim apostolima: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka Svijeta.” (Mt 28,18-20) Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva „Paraklet”, doslovce: „Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus. „Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek.... A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (Iv 14, 16,26) „Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, svjedočit će za mene.” (Iv 15,26). „Ipak vam istinu velim: vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama.” (Iv 16,7) „Paraklet” se obično prevodi „Tješitelj”, budući da je Isus prvi tješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i „Duhom istine”. „A kada dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.” (Iv 16,13-15). Osim toga vlastitog imena „Duh Sveti”, koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u apostola Pavla nailazimo nazive: Duh obećanja (Gal 3,14; Ef 1,13), Duh posinjenja (Rim 8,5; Gal 4,6), Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9; 15,19; 1 Kor 6,11; 7,40). „U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine – Radosnu vijest svoga spasenja – u njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom, svetim, obećanim, koji je zalog naše baštine za otkupljenje onih što su postali Božje vlasništvo – na hvalu slave njegove.” (1 Ef 13,14). „Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče. Sam Duh svjedoči s našim duhom da samo djeca Božja.” (Rim 8,14-16). „Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” (Rim 8,11). „A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.” (2 Kor 3,17) „Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.” (Rim 8,9) „Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga.” (1 Kor 6,11). A sveti Petar apostol za Duha Svetoga upotrebljava izraz: Duh slave. „Prestanite se čuditi, ljubljeni – kao da Vam se što neobično događa – požaru koji bjesni među vama da vas iskuša! Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava! Blago vama ako vam se izruguju zbog Kristova imena, jer tada Duh slave, Duh Božji, počiva na vama!” (1 Pt 4,13-14). U riječi Božjoj Starog i Novog Zavjeta i u sakramentima Crkve postoje neki simboli koje možemo nazvati znakovima Duha Svetoga. A to su: voda, oganj, pomazanje, pečat, prst, ruka, oblak i svjetlo, i golubica. Simbolizam vode označuje djelovanje Duha Svetoga u sakramentu Krštenja. Poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni znak našega novoga rođenja u Bogu, u kojem mi postajemo njegova djeca: sinovi i kćeri Božje. Kao što se trudnoća našega prvog rođenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je naše rađanje na božanski život dar Duha Svetoga.  A budući da smo „kršteni u jednom Duhu”, mi smo „jednim Duhom” i „napojeni” (1 Kor 12,13). Duh Sveti je, dakle, i osobno živa voda koja iz raspetog Krista provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u život vječni. „Kada dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda.” (Iv 19,33-34) „Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? To je onaj koji je došao s vodom i krvlju: Isus Krist, ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina. Tako troje svjedoči: Duh, voda i krv i ovo se troje slaže.” (Iv 5,5-8). „A tko prije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Iv 4,14) „U posljednji dan, glavni dan blagdana, Isus je stajao i vikao: 'Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u mene. Kako veli Pismo: 'Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode'.' To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Iv 7,37-39) Dok voda označuje rođenje i plodnost života što ga daruje Duh Sveti, oganj je znak preobrazujuće energije djela Duha Svetoga. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom „u duhu i sili Ilijinoj” (Lk 1,17), najavljuje Krista kao onoga koji će „krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,16). To jest Duhom o kome će Isus reći: „Oganj dođoh donijeti na zemlju, pa kako bih želio da je već planuo!” (Lk 12,49) Na duhovsko jutro Duh Sveti na učenike silazi u obliku plamenih jezika i ispunja ih (Dj 2,3-4). A sv. Pavao kaže „Duha ne gasite” (1 Sol 5,19). Duhovna predaja zadržat će ovaj simbolizam ognja kao jedan od najizraženijih za djelovanje Duha Svetoga. Isto tako pomazanje je znak Duha Svetoga. Znakovitost mazanja uljem toliko je izrazita za Duha Svetoga da mu postaje sinonimom. U kršćanskoj inicijaciji ono je sakramentalni znak Potvrde, koja se u Istočnoj Crkvi upravo zove „krizma” ili pomazanje. 
Međutim prvo pomazanje koje je Duh Sveti izvršio jest Isusovo pomazanje. Krist (židovski rečeno „Mesija”) znači „pomazanik” Duhom Božjim. Ali Isus je od Boga pomazan na jedinstveni način: ljudska narav koju je Božji Sin uzeo sva je „pomazana Duhom Svetim”. Isus je po Duhu Svetom postao „Krist”. Po Duhu Svetome Djevica Marija začinje Krista. Duh Sveti ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista, a starca Šimuna potiče da pođe u hram vidjeti Krista Gospodnjega. Duh ispunja Krista i djelima ozdravljenja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. I pošto je u Svome čovještvu što pobjedi smrt postao potpuno „Krist”, Isus obilno izlijeva Duha Svetoga na svoje učenike sve dok „sveti”, u jedinstvu s ljudskom naravi Sina Božjega, ne postanu „savršen čovjek, do mjere dobi punine Kristove” (Ef 4,13). Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj „kojega je Bog opečatio” (Iv 6,27); a u njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisiv učinak pomazanja Duha Svetoga u sakramentu Krštenja, Potvrde i Reda, slika pečata (sphragis) u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg („karakter”) utisnut u tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti. Prst i ruka također označavaju silu Božjega Duha. Isus „đavle izgoni prstom Božjim” (Lk 11,20). Ako je zakon Božji bio napisan na kamenim pločama „prstom Božjim” (Izl 31,18), „pismo Kristovo”, povjereno brizi apostola, „napisano je Duhom Boga živoga, ne na pločama od mesa, u srcima” (2 Kor 3,3). Himan „O dođi, Stvorče Duše Svet” zaziva također Duha Svetoga kao „digitus paternae dexterae” – „prst desne Očeve”.  Zatim i ruka spada među znakove Duha Svetoga. Polažući ruke na ljude Isus ozdravlja bolesnike i blagoslivlje djecu. U njegovo će ime apostoli činiti to isto. I dalje, duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku na krizmenike i ređenike. Taj znak svemoćnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sačuvala u svojim sakramentalnim epiklezama. Oblak i svjetlo su isto tako dva simbola nerazdvojiva u očitavanju Duha Svetoga. Duh silazi na Djevicu Mariju i osjenjuje ju da bi Isusa začela i rodila. Na brdu preobraženja On dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, Mojsija i Iliju, Petra, Jakova i Ivana; i „iz oblaka” doprije glas: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,34-35). Duh Sveti je konačno oblak koji na dan uzašašća ote Isusa očima učenika i koji će ga objaviti kao Sina Čovječjega na dan njegova ponovnog dolaska u slavi.  I napokon golubica predstavlja vidljiv evanđeoski znak Duha Svetoga. Kad Krist izlazi iz vode krštenja, Duh sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje. „Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!'” (Mt 3,16-17). Tako Duh sveti silazi i ostaje u očišćenu srcu krštenika. U nekim Crkvama, preostali euharistijski Kruh čuva se u kovnoj posudi golubinjeg lika (kolumbarij) koja visi iznad oltara. A u kršćanskoj ikonografiji simbol golubice čest je za oznaku Duha Svetoga. Eto to su sve biblijski znakovi Onoga kojega u vjerovanju nazivamo „Gospodinom i životvorcem” i „koji izlazi od Oca i Sina i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima” (Nicejsko-carigradsko vjerovanje) i koji i danas govori u Božjoj Crkvi. |
12. DUH SVETI I RIJEČ BOŽJA
 Od početaka čovječanstva pa sve do „punine vremena” (Gal 4,4) združeno poslanje Očeve riječi i Duha skriveno je, ali je djelatno u povijesti spasenja ljudi i svijeta. Duh Božji pripravlja Mesijino vrijeme. Duh Sveti i Mesija, premda nisu još potpuno objavljeni u Starom zavjetu, već su obećani da budu očekivani i prihvaćeni u vrijeme svog objavljenja. Zato Crkva, kad god čita Stari Zavjet, istražuje što nam Duh, „koji je govorio po prorocima”, želi reći o Kristu. „Istražujte Pisma, jer vi sami mislite imati u njima život vječni. I ona su ta koja svjedoče za me. Pa ipak vi nećete da dođete k meni da primite život. ... Nemojte misliti da ću Vas ja tužiti Ocu! Vaš će tužitelj biti Mojsije, u koga se uzdate. Jer kad biste povjerovali Mojsiju, povjerovali biste i meni.” (Iv 5,39,40,45,46) „Ali njihovi su se umovi stvrdnuli. Do dana današnjeg, naime, isto pokrivalo ostaje kad se čita Stari zavjet, ne diže se; Krist ga uništava. štoviše, do danas kad se čita Mojsije, pokrivalo leži na njihovu srcu. ali, kad se tko obrati Gospodinu, diže se pokrivalo. A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A mi otkrivena lica odrazujemo slavu Gospodnju, jer nas Duh Gospodnji preobražava u sliku Gospodnju, u slavu uvijek veću.” (2 Kor 3,14-18). Pod „prorocima” vjera Crkve razumijeva sve one koje je Duh Sveti nadahnuo pri sastavljanju svetih knjiga, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Židovska predaja razlikuje Zakon (prvih pet knjiga ili Pentateuh). proroke (naše knjige zvane povijesne i proročke) i spise (nadasve mudronosne, posebice psalme). „Ovo je ono što sam vam rekao dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44). „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane (usp. Iv 20,31; 2Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16) – imaju Boga za autora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da – njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenima od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu. I tako je 'svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, karanje, ispravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen, za svako dobro djelo opremljen' (2 Tim 3,16-17 grčki)” (DV 11). Božja Riječ i Božji Dah početak su bitka i života svakoga stvorenja i svega stvorenoga. Zato Svetom Duhu dolikuje da vlada, posvećuje i oživljuje stvorenje, jer je Bog, istobitan Ocu i Sinu. Svetom Duhu pripada vlast nad životom i čast zato što, budući da je Bog, On u Ocu i Sinu čuva sve stvorenje. A što se čovjeka tiče, svojim ga je rukama Bog (Otac, Sin i Duh Sveti) oblikovao. Bog je u oblikovano tijelo čovjeka ucrtao svoju sliku, tako da i ono što je vidljivo nosi Božju sliku. Iznakažen grijehom i smrću, čovjek ostaje i dalje „na sliku Božju”, na sliku Sina, ali je lišen „slave Božje” (Rim 3,23), lišen je „sličnosti” s Bogom. Obećanje dato Abrahamu označuje početak ekonomije spasenja ljudskoga roda, na kraju koje će sam Sin uzeti „sliku” čovjeka i obnoviti je u „sličnosti” s Ocem dajući joj opet Slavu, Duha „životvornoga”. „I, doista, Riječ čovjekom postade i nastani se među nama. I motrismo slavu njegovu, slavu koju ima od Oca kao Jedinorođenac, pun milosti i istine.” (Iv 1,14) „On bijaše jednak Bogu i ne pridrža se biti kao Bog, nego se odreče i postade sluga i ljudima jednak. Njegov život bi život čovjekov; ponizi se i bi poslušan do smrti, do smrti na križu.” (Fil 2,6-8). Tako protiv svake ljudske nade, Bog Abrahamu obećava potomstvo kao plod vjere i moći Duha Svetoga. U njemu će biti blagoslovljeni svi narodi zemlje. „Zato se postaje baštinikom na osnovi vjere, da bude po milosti, te da tako obećanje bude osigurano svemu potomstvu; ne samo onomu koje ima Zakon, nego i koje ima vjeru kao Abraham. On je Otac nas sviju – kako stoji pisano: Postavio sam te za oca mnogih naroda – pred onim komu je povjerovao, pred Bogom koji oživljuje mrtvace i zove nestvarno da bude stvarno. Abraham protiv nade, oslonjen na nadu, povjerova, tako da postane ocem mnogih naroda prema onomu što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. On promotri potpunu obumrlost svoga tijela – bijaše otprilike stogodišnjak – i obumrlost Sarina krila i ne klonu u vjeri. Zbog Božjeg obećanja nevjera ga n pokoleba nego ga vjera ojača. On zahvali Bogu, potpuno uvjeren da je Bog kadar i izvršiti što je obećao. Zato mu se to i uračuna u pravednost.” (Rim 4,16-22) To potomstvo bit će Krist u kome će izlijevanje Duha Svetoga „raspršene Sinove Božje skupiti u jedno” (Iv 11,52). „A obećanja su dana Abrahamu i njegovu Potomku. Ne kaže se „i potomcima” kao o mnogima, nego kao o jednom: i njegovu Potomku; to je Krist.” (Gal 3,16) Vezujući se zakletvom, Bog se već tu obvezuje na dar svoga ljubljenoga Sina i na dar „Duha obećanja (...) koji pripravlja otkupljenje naroda što ga je Bog sebi stekao” (Ef 1,13-14). „On baš, koji nije poštedio svoga Sina, nego ga predao za sve nas, kako nam neće darovati i sve ostalo ujedno s njime?” (Rim 8,32). „Bog je, naime, tako ljubio svijet te je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nitko tko u nj vjeruje, nego da ima život vječni. Jer, Bog nije poslao svoga Sina da svijet osudi, nego da On spasi svijet” (Iv 3,16-17). Isto tako Bogojavljenja ili teofanije osvjetljuju put obećanja, tamo od patrijarha do Mojsija i Jošue i sve do viđenja kojima započinje poslanje velikih proroka. Kršćanska je predaja uvijek priznavala da se u tim teofanijama Riječ Božja dala vidjeti i čuti, da je u isti mah bila razotkrita i „zasjenjena” u oblaku Duha Svetoga. Ta se Božja pedagogija s ljudima pokazuje posebice u daru Zakona! Slovo Zakona bilo je dato kao „pedagog” koji ima Narod Božji dovesti do Krista (Gal 3,24). Pa ipak nemoć Zakona da spasi čovjeka lišena božanske „sličnosti” i rastuća spoznaja grijeha koja proizlazi iz Zakona, uzrokuju čežnju za Duhom Svetim. „A prije dolaska vjere bili smo u tamnici Zakona, zatvoreni do vremena kad se morala objaviti vjera. Stoga nas je Zakon držao u stezi do Krista, da budemo opravdani vjerom. I s dolaskom vjere nismo više pod stegom.” (Gal 3,23-25) „A znamo da sve što Zakon veli, govori obveznicima Zakona, da zanijeme svaka usta i da se cijeli svijet prizna krivim Bogu, nitko neće biti opravdan pred njim zbog djela Zakona. Zakonom se naime ostvaruje spoznaja grijeha. A sada se bez obzira na Zakon očitovala Božja pravednost za koju svjedoče Zakon i Proroci, ali pravednost Božja vjerom u Isusa Krista za sve vjernike.” (Rim 3,19-22) Zakon, znak obećanja i saveza, trebao je ravnati srcem i ustanovama odabranog Naroda proizašla iz Abrahamove vjere: „Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.” (Izl 19,5-6). Ali poslije Davida, Izrael podliježe napasti, da postane samo ljudsko kraljevstvo kao i drugi narodi. A Kraljevstvo Božje, koje je predmet obećanja data Davidu, bit će djelo Duha svetoga. Ono će pripadati siromasima u duhu. Zaboravljanje Zakona i nevjernost Savezu vode u smrt: to je izgnanstvo, koje je naoko neuspjeh obećanja. A zapravo to je također tajanstvena vjernost Boga spasitelja i početak obećane obnove, ali po Duhu Svetome. Trebalo je da Božji narod podnese to čišćenje. U Bojem naumu izgnanstvo već nosi sjenu križa, a Ostatak siromašnih koji se otud vraća jedan je od najprozirnijih pralikova Crkve. „Nato im on reče: 'O ljudi, bezumni i spora duha da vjerujete sve što Proroci bijahu rekli. Zar nije trebalo da to Krist pretrpi da uđe u svoju slavu?' I počevši od Mojsija i svih Proroka, protumači im što u svim Pismima stoji o njemu.” (Lk 24,25-27) U proroku Izaiji ocrtavaju se dva proročka pravca: jedan ističe očekivanje Mesije, drugi najavljuje novoga Duha. I oba se stječu u malom „Ostatku”, u narodu siromaha, koji u nadi iščekuje „utjehu Izraelovu” i „otkupljenje Jeruzalema” (Lk 2,25.38). Crte lica očekivanog Mesije počinju se isticati u knjizi o Emanuelu, a nadasve se razotkrivaju u pjesmama o Sluzi. Te pjesme najavljuju smisao Isusove muke i tako označuju način na koji će on izliti Duha Svetoga da bi oživio mnoštvo: ne izvana, nego preuzimajući naš „lik sluge”. Uzimajući na se našu smrt, on nam može priopćiti svoj vlastiti Duh života. Zato Krist svečano počinje proglas Radosne vijesti primjenjujući na se ovaj Izaijin iskaz (Iz 61,1-2): „Duh Gospodnji na meni je jer me Gospodin pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, slijepima vid, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.” (Lk 4,18-19) „Proročki tekstovi koji se izravno odnose na slanje Duha Svetoga proročanstva su kojima Bog govori srcu svoga naroda jezikom obećanja, s naglaskom na ljubavi i vjernosti, kojih će ispunjenje sveti Petar proglasiti u jutro Pedesetnice (usp. Dj 2,17-21). Prema tim obećanjima Duh Gospodnji će, u 'posljednja vremena', ljudima obnoviti srce urezujući u njih novi zakon; On će skupiti i pomiriti raspršene i podijeljene narode; On će preobraziti prvotno stvorenje, gdje će Bog stanovati s ljudima u miru.” (KKC 715) Duh Sveti će u vrijeme obećanja pripraviti narod „siromaha”, poniznih i blagih, posve predanih tajanstvenim planovima svoga Boga, siromaha koji pravdu iščekuju ne od ljudi nego od Mesije, Duh pripravlja Gospodinu „narod spreman” (Lk 1,17). U Ivanu Preteči Duh Sveti završava „govoriti po prorocima”. Ivan Krstitelj je „glas Tješitelja koji dolazi” (Iv 1,13). Ivanovo krštenje bilo je na obraćenje, a krštenje vodom i Duhom Svetim što će učiniti Mesija bit će novo rođenje ljudi u Bogu (Iv 3,5). |