Jednom, kad
sutra bude danas pokazat' ću ti
jučer.
I neću pitati kakvo je sunce
na tamnoj strani polutke
kojom si hodao.
Neću tražiti daleke mirise dok
ti budem prste u kosu uranjala.
Neću moliti oprost za tuđe
strahove koji su me tobožnjom
ljubavlju htjeli sačuvati.
Neću plakati nad onim što je bilo
jer sve je uvijek bilo sa tobom.
Nema izgubljenog vremena jer
ti si vrijeme ... vrijeme je s tobom.
Kad danas bude jučer biti ću sretna
jer sutra je danas
i ti si tu ...
Ponoć ...
dim cigarete besramnom nježnošću
rezbari vlažnost mojih očiju.
Tišina vrišti u sobi punoj tvog mirisa.
Tražim te k'o slijepac ispruženih dlanova,
bježeći od zidova opečena hladnoćom
što curi iz njih.
Nijema sam od boli i ranjena prazninom,
oštricom njenom što prijeteći gmiže
poznatom stazom ...do mene.
Šaljem šapat u bezdan ispred sebe,
odgovora nema.
Svemir mi vraća tek otkucaj tvoj
iz daljine.
Vrijeme ne teče ...
Urlikom zvijeri prizvana zora
nudi mi spas u svjetlosti rađanja.
Ne priznajem strah jer
jedino sebe se bojim,
sebe u noći što dolazi
sutra.
Hajde,
reci što želiš
da budem večeras ...
Sitni pustinjski pijesak što te
miluje vjetrom,
morska sol na vrućem tijelu
što mazno se grli sa toplim kamenom,
dim cigarete u polutami sobe
dok miris tijela lebdi u zraku,
kapljica znoja nad usnom, gornjom,
kad se budiš.
Kraljica noći, uzdah u tami,
vrisak u beskraju ....
Večeras sam želja
i ispunjenje ...
Ostanem bez riječi ...često. Ponekad zato što nemam kaj za reći. Obično tada, se ja i osoba s kojom razgovaram, nalazimo u savršenoj harmoniji kad razumijemo jedan drugog i više od onoga što smo si izrekli i kada bi svaka dodana riječ bila suvišna.Osjetim tada da je osoba preko puta mene jednostavno dotakla moje dubine misli, uronila svoj smisao u moj i jednostavno, bez ega dopustila da se prožmemo. Svako daljnje lamentiranje i laprdanje za dokazivanje svoje bitnosti i veličine, u stilu „Jaimamjošneštododatiotomepanekmojabudezadnja“, bilo bi čisto svetogrđe nad svime što smo do tada izrekli, međusobno ...
Koji put ostanem bez teksta jer me iznova zapanji ljudsko neznanje, podfutrano opet i naravno egom pa tu tvorevinu jednostavno nazivam „ljudska glupost“. Ne znaju svi se, stara je narodna (kojeg naroda fakat nemam pojma) ali neki se bar potrude naučiti čim više. Ukalupljeni u sistem, učeni od malih nogu da se treba bojati, sagnuti glavu kao i drugi prije njih. Ljudi su naučeni galamiti i previše pričati a premalo slušati. Da se razumijemo, govorim iz osobnog iskustva. I ja sam bila jedna od onih koja je sa smolom u ušima, pognute glave, sjedila na beskonačnoj traci i čekala da me dokači smjena i od mene napravi gotov proizvod.
I ja sam premalo slušala. Samu sebe ... i druge. No o tome u nekom drugom postu.
Htjedoh reći da u takvim slučajevima ostajem bez riječi zbog galame koju proizvodi neznanje. Ljudi su skloni skakati po drugima jer iz svoje kože nisu makli. Nisu si dozvolili dignuti glavu ili nedaj bože iskočiti sa pokretne trake. Kad mi netko tako pametujući prodaje argumente k'o muda pod bubrege stanem čekajući da ga munja opali po mozgu, al' ne zbog mene nego zbog sebe. Ja ću i dalje šutjeti a on bu i dalje galamio.U svom neznanju svakidašnjem.
I ima onih dana kad jednostavno nemam riječi ... jer ne znam kako. Ne znam kako stići izgovoriti sva ta silna slova jer mi mozak, mašta, srce, duša, voze brže. Kad imam toliko toga za reći, pokloniti svu tu bujicu koja nadire ali ostanem nijema. Jer nema dovoljno dostojnih riječi za takve momente, ljude u njima, mijesta koja su ih stvorila. Kako izreći ono što osjećam u zagrljaju čovjeka u čijim očima zrcali njegova duša dok u mraku sobe slušamo zvukove kiše? Kako objasniti osjećaj kada gledam dječji osmijeh izmamljen mojim? Kako opisati sjećanje na zagrljaj mora i neba kod Prvića, kad sam molila Svemir za svoj komadić Neba i Ljubavi? Koliko god pokušavala, ne uspijevam sročiti prave riječi za takve momente. U stvari, više se i ne trudim. Sebi ih i ne moram objašnjavati je su u meni, dio mojeg jučer i danas.
Onome tko govori u šutnji kao i ja, taj nijemi razgovor će sve reći. Sjedit ćemo zajedno i bez sraha od šutnje, čak besramno joj se i davati. Samo ćemo prizvati osjećaj i iznova uživati.
Bez riječi ...
Poklonih ti
jutros snove svoje,
ljubeći ti kapke
treperave od noći.
Posudih toplinu
tvoga tijela
da otjera zimu
što mi jutrom prijeti.
Miris tvoj sam upila
u pore svoje da me
obavija tajnom i
magijom.
Ogrnuta ljubavlju,
s osmijehom najvoljenije
grlim novi dan.
... pronaći kišu u vrelini ljeta,
prepoznati sunce u kišnoj jeseni,
gledati dugu sa našeg prozora
i slušati ptice u tišini ulice,
sačuvati miris peludi pod kožom
i koracima rasplesati ulice,
u nedjeljnom jutru lijeno se maziti
sa zrakama sunca
i smijati se dječijoj igri iz parka,
lutati gradom bez cilja,
plivati rijekom ljudi i plesati
u ritmu njihovog žamora,
plakati od sreće uz male stvari i
darivati osmijeh bez granica,
voljeti vrijeme kao i do sada
ne imati straha pred ulicom
ispred sebe,
uzdignuti glavu, nanizati suze u
ogrlicu i ponosno blještati,
zajedno s njima ...
Puno puta mi se desi da napišem nešto, i kada trebam staviti naslov onda zaštekam. Nije da nemam ideja nego mi se uvijek sve svodi na ... Mojoj ljubavi ....
Pa i pišem Tebi, čudo moje ...
Suton miješa boje, dok si poklanjamo dah
i mirisima besramno uvlačimo pod kožu,
isprepleteni prsti govore tišinom
a tijela poput zmija
grle vječnost.
U nama noć
puca razbludno i široko
dok vrelinom usana jedan drugome skidamo
prošlost sa vjeđa.
Utapaš žeđ u kapljici znoja nad mojom
usnom
a ja te zovem vihorom što me raznosi
k'o zrnce pustinjskog pijeska.
Dok ti ljubim oči,
prstima ljubavi uzimaš mi dušu
i vatrenom kočijom odnosiš
u raj.
Dvije najopasnije riječi, rekla bi jedna moja frendica ... Ljudi ih olako shvaćaju i prečesto upotrebljavaju a da im ni ne znaju smisao. U stvari, totalno su nepotrebne za izgovor, a opet nailazimo na njih posvuda. Samo ako ih znamo prepoznati. Jer kada ih prepoznamo, znamo i uzvratiti ...
Prekrasan poklon umotan u šarenilo svakodnevnice ...
| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Čudna i čupava, dijete i žena,
račica koja ne zna napraviti
korak unatrag ....
Došlo je do toga da sjedim pod drvetom,
na obali rijeke,
u sunčano jutro.
Taj je događaj beznačajan
i neće ući u povijest.
Nisu to bitke i paktovi,
čiji se motivi istražuju,
niti dostojna pamćenja ubojstva tirana.
Pa ipak sjedim kraj rijeke, to je činjenica.
I kad već tu jesam,
morala sam odnekud doći,
a prije toga
na mnogim se još mjestima nalaziti,
sasvim onako kao osvajači zemalja
prije nego što su stupili na palubu.
(W.Szymborska)
Voli, ljubi, cijeni i poštuj ...
jer drugačije zahvalnosti ne znaš ...
M.
Vjera, nada i bezuvjetna ljubav
vode putevima koje nazivaju čudnima
samo zato jer svi ne mogu krenuti
njima ...