Putevima čudnosti moje

četvrtak, 31.07.2008.

Izbor ili...Izbor


Misli su malene oluje što svakodnevno pustoše po našim glavama. Ne prođe ni dan a da nam glava nije prepuna tih malenih crvića što tako vrijedno kopaju svoje tunele. Među njima uvijek postoji jedna koja iskače svojm veličinom. Možda ne toliko zbog važnosti nad ostalima nego zato što je konstantna, održava se duže i drugačije od ostalih. Vežemo je uz nešto svoje, ono svoje što si želimo priznati ili dokazati a nemamo i ne znamo način da to učinimo. Ili nismo spremni u tom trenutku. Ona je situacija s kojom se suočavamo iz dana u dan, sve dok je ne zaživimo. Ona je onaj pogled koji svaki dan vidimo sa svog prozora i ma kako željeli da taj prizor promijenimo, da vidimo nešto drugo, ne možemo to učiniti jer nismo spremni. Nismo izborili svoju bitku, onu s a najvećim i najljućim neprijateljem. Sa samim sobom.

Ovih dana u mojoj glavi je samo jedna misao, misao o izboru. O izboru života, životu kao izboru.
Pitanje je imamo li uopće izbora? Koliko nam je predodređeno sve unaprijed, onim trenutkom kada dođemo na svijet, kada udahnemo zrak prvi put? Je li već unaprijed određeno da se rodimo i prođemo sve onako kako već jest? Kada pogledam unatrag, baš jako daleko unatrag, sve je imalo svoj razlog , sve je imalo svoj smisao zbog čega sam sada tu gdje jesam. Ljudi, priče, gradovi, tuge i smijeh, suze i veselje. Sve je to zbog mene. Nije da ne osjećam zahvalnost, nego se samo pitam: zašto ovako?
Ako imam mogućnost izbora, zašto nisam odabrala biti nešto drugo od ovoga što sam sada? Zašto ne živim negdje drugdje, ne radim nešto drugo? Netko bi rekao: zato što nisi imala muda. Ne bih rekla da je ovdje riječ o hrabrosti ili ne imanju hrabrosti, bolje rečeno. Kad bolje razmislim, ne bojim se ničega. Netko bi rekao da su to prilično smione riječi jer koliko situacija u životu postoji koje nisam prošla, nisam zaživjela i ne znam kako bih reagirala u njima. Istina je, ne znam ali jedno znam, ne bojim se.
Izbor života ne postoji, kao ni izbor situacija u njemu. Ono kad ljudi kažu: budi dobar prema svijetu i svijet će biti dobar prema tebi, budi loš i mrak će te progutati. Ne vjerujem u to. Istina je, ako si dobar, onda će ti se vraćati dobrim ali to su samo zasluženi poeni na tvom, ionako određenom putu. Ako si loš, zaslužuješ isto. Nije istina da se suprotnosti privlače. To kažu ljudi koji stvari vrijednuju očima. A ustvari ni ne znaju da je susret dvaju duša koje su na prvi pogled, fizičkim izgledom različite kao pas i mačka, već unaprijed predodređen. Samo su stavljeni u situaciju da tu svoju raznolikost u odnosu na sve ostalo, uporabe da bi hodale stazom. Predodređenom, naravno.
Pa ako nam je sve tako lijepo zapisano, unaprijed iscrtano, ako smo samo dovedeni na podij koji zovemo život, bez mogućnosti da biramo uloge, čemu onda izbor kao termin? Kao toliko spominjana, rabljena riječ? Zašto se držimo toga kao utopljenik za daščicu, čak i onda kad nam sva naša pamet, zdrav razum, logika, iskustvo, govori da izbora nema?
Zato jer ne razumijemo značenje izbora doista.

Rođena sam na planetu gdje stotinjak ljudi diktira život ostatku svijeta. Kad realno pogledam političku i ekonomsku situaciju, odokativno zbrojim ljude koji na život gledaju samo u nulama iza jedinice i stavim ih nasuprot ostaka svijeta i nisam puno pogriješila. Ni ti koji „imaju“ moć ni oni koji se pod njima sagibaju, nisu sami birali. Bili su izabrani.
Živim u svijetu gdje prođe i više od mjesec dana a da u udarnim vijestima ne vidim niti jednu vijest koja mi izmami osmijeh na lice. Ubojstva, glad, oružje, droga, štrajk, novac. I opet je to nametnuti izbor.
Živim u vremenu gdje ti najbliži ne vjeruju na riječ jer ne gledaju u tebe. Ne gledaju oni ni u sebe nego u ono što žele vidjeti. Jer lakše je gledati u nešto što su vidjeli da se događa nekome drugome, laše se ponašati po paterni koju je već netko prije njih prošao. Ali nisu oni to birali. Samo, nije na meni da im to govorim. Jer ako ne vide mene i moju istinu, kako će onda vidjeti svoju?
Mene je zaboljelo kad sam shvatila da izbor ne postoji i boljelo je dugo. Boljela je činjenica da nisam mogla promijeniti neke situacije, neke opasne krivine nisam mogla preinačiti u lagane zavoje, neke padove nisam mogla spriječiti. Jer netko je već rolu napisao za mene, netko mi je već dodijelio mjesto u filmu. A nisu me ni pitali želim li ići na audiciju.
Uzalud je bilo čitanje knjiga, badava je bilo slušati one koji su na „višem“ levelu. I onda mi dođe mokra čarapa u glavu. Baš onda kad je ispred mene ponor a vidim da na drugu stranu ne mogu preskočiti, predaleko je.

Određeno nam je da budemo ono što jesmo, da radimo ono što radimo. No jedina sloboda izbora je u tome da ostanemo svoji, da shvatimo da je to naš put, baš takav kakav jest i da ga moramo proći ali na svoj način.
U redu, ne mogu preskočiti procjep ali se mogu spustiti po litici pa ako treba do samog središta Zemlje ali doći ću na drugu stranu, na svoj način.
I znam, za neka svoja djela nemam očima vidljivih dokaza ,ali to sam Ja i ako to nije dovoljno, onda šta jest? Ako ne vjeruju mojem pogledu, osmijehu i zagrljaju, zašto bih postajala nešto ili netko drugi? Samo zato da bih zadovoljila njihovu glad za onim što oni zovu istinom i nahranila njihove oči?

Postanemo li netko drugi samo zato da bismo se istima takvima svidjeli, svejedno ćemo živjeti ono što su nam odabrali. Ali na kraju puta ostaje gorak okus u ustima. To je onaj trenutak kada se ljudi zapitaju da li su doista nešto mogli promijeniti. Jedino i samo sebe.

Znam šta je moj izbor. Otići sutra na posao i bez obzira što znam kako će proteći dan, dati ono što imam u sebi. I zatvoriti vrata iza sebe. Jer oni će i sa mnom u uredu i bez mene biti ono što jesu, sami sebi.

Dignuti se sada i sa osmijehom u očima poljubiti Onoga kojeg volim. Jer on će me voljeti i bez toga. A ja svoj osmijeh ne želim ostaviti iza sebe i pitati se što bi bilo da sam se smijala više.
Izbor nije jedna odluka od ponuđene dvije ili više njih. Izbor je način na koji ćeš odlučiti. U miru sa sobom ostatku svemira reći: ovo sam Ja i nastaviti živjeti svoj Izbor.
Ili trenutak prije nego te zaslijepi beskraj upitati: jesam li doista živio?

31.07.2008. u 09:15 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.02.2008.

Naš film



Lakše mi je izgovoriti nego udahnuti zrak,
sa malim odmakom kao u naslovu moje najdraže
knjige,
za mene je ovo smislena lakoća postojanja
dok ti ime izgovaram...
Nema uvjeta ni granica, strah i „ne mogu“ ne nailaze
na raširene ruke i ljubazan doček...
Drama?...Smijem se...taj žanr ne prolazi na našem
platnu...mi ipak pišemo najljepšu ljubavnu priču...
Jedna je uloga.
Ti si ja.
Ja sam ti.
Moje su misli tvoje riječi, koraci tvoji su moj put...
Naše danas je naše sutra.
I jučer.
Drugi misle da sanjamo a mi smo budni,
širom otvorenih očiju gledamo jedno u drugo...
I živimo...
San.

11.02.2008. u 12:52 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 11.12.2007.

Baš zato...



Jednom si me pitao zašto
te volim...
Nije bilo bitno, jer oči su
govorile umjesto riječi,
zagrljeni smo koračali stazom
za koju su rekli da je previše i za
jednog od nas.
Učio si me plesati dok sam ti stajala
na vrhovima cipela i smijala se
kada bi zajedno padali u pjenušavu
opijenost.
Ne boj se – govorio si, dok sam
hodala po rubu starih ruševina,
gledala sam stazu u tvojim očima
i nije me bilo strah ponora
jer letjeli smo.
I sada, dok isprepletenih prstiju
dotičemo sunce,
sada kad je naš put dovoljno širok
da se možemo odmaknuti jedan od drugog,
pustiti da nam ispod ruku protiče duga,
a opet se stopiti u jednu sjenu, biti dan u noći,
svjetlo u mraku...sada ti mogu reći
zašto te volim....
Zato.

Jer ne mogu zamisliti da bi moglo biti drugačije.

11.12.2007. u 18:05 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 28.08.2007.

Jučer je Sada


Sjećam se,
Pod zlatnom piramidom smo rođeni,
na tronu od Sunca si vladao dok sam
poljupcima pamtila puteve kojima si prolazio.
I sa vojskom svoje ljubavi osvajao si moje dvore
što lebdjeli su uzmaglici sna,
mekoćom mačijih šapa dodirivao moje kristalne kule i oslobađao zlatnu prašinu što padala je po koži i rađala putenost.
Upregao si jednoroge u ratne kočije,
i sjenama njihovih krila zaštitio vjeđe moje.
Sjećam se...
Kapi kiše na tvojim dlanovima što sam kao
pohlepna životinja upijala svojim poljupcima.
Sa vatrom u očima, nijemo si grlio patinu moga tijela, lašteći ga dok u njemu nisi vidio sebe,
i samouvjereno osvajao moje labirinte,
dopuštajući si biti krvav ispod kože
i izgubiti se.
Stvarao si me dok sam cvjetala iz tvojih dlanova,
sočna od ljubavi što je bubrila mojim porama,
i rođena iz tebe upijala sam te gladno
ko prve gutljaje majčinog mlijeka.
Sjećam se, jer bilo je...
Sada.

28.08.2007. u 14:02 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.08.2007.

Dalje...


Vrijeme je, šapuće mi
Vjetar, nadimajući jedra mojih snova.
Spremam boje u njedra i dok kišom
perem Dugu u bijelo, putu koji domom
zovem, nazire se kraj.
Želim biti svjetlost, osunčati Ti obrise
što mi plešu pod kapcima,
želim biti dodir i zagrliti Ti dušu…
Biti svemir i utočište za Tvoju zvijezdu…
Biti sol Tvog mora…
Spokoj Tvog sna…
Budim se.
Kraj…uzdahnula sam.
Tvoje usne na mojima…
Osmijeh...nije kraj,
Beskraj je…

23.08.2007. u 11:33 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.04.2007.

Galijoti...



...ponekad nisu onakvi kakvima se
čine...
...pitam se, kakve li su njihove
boje...
ili ću jednostavno zaveslati...
More divlja...
širim ruke...
puštam zatvorenim očima
da
utiru put...

23.04.2007. u 15:03 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.04.2007.

Mi smo drugačiji



Nemoj sklapati ruke jer
ja sam to već učinila,
za nas.
Nemoj slušati tišinu jer
ja je slušam,
za Tebe.
Nemoj plakati jer
ni ja neću.
Mi ne plačemo...

19.04.2007. u 11:06 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.03.2007.

Sutra...



Sve što imam - jesam...
Sve što jesam - Ti si...
Ono što smo - živim...

Zatvorenih očiju, dlanova izrezbarenih
bajkama, slažem malene kristaliće
kaleidoskopa.
Naše ruke ga pokreću, dajući
savršenstvu još jedan početak.
Poznata tišina razvučena u osmijeh...
Je li to uzdah zadovoljstva?
Ne, to je spokoj na vjeđama...
Volim Te.
Jučer.
Danas.
Sutra...

22.03.2007. u 17:12 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 21.02.2007.

Petica za van



Hvala ti moj dragi prijatelju aparatiću, što mi dade bijelo maramče pa da i ja u kolu zaigram. Dok nisam malo bolje počela čitati, mislila sam da se radi o nekakvoj crnoj karici sreće, a kad ono forvarduša, bloguša, štafetuša, krumpiruša il' štogod to već bilo. Pa reko, kad ti prijatelj dao, treba obraz osvjetlat'.


1. Odrasla sam u malom pirotesknom gradiću kraj Sarajeva, poznatom po piramidama mada mi se ponekad činilo da je Bog već odavno tamo rekao „laku noć“ ilitiga „lahka noć“ po novoj bosanskoj gramatici. K'o dijete sam bila prava debeljuca, lakše me bilo preskočiti nego zaobići a kao modni dodatak nosila sam još i naočale sa tamno-smeđim okvirima. Mirno i dobro dijete, okrugla i ćorava, uvijek u čistoj i skockanoj oblekici, pravi mamac za lokalnu dječurliju i njihovu zajebanciju. Kad sam krenula u školu, iako sam bila jedna od najvećih u cijeloj generaciji, svaki dan me netko od malih lokanih fajtera pomeo po podu. Dok jedan dan nisam pošizila... Naguravali smo se u školskom dvorištu za vrijeme odmora i mene je netko saplel s leđa. Nabila sam očale na nos, okrenula se, primila prvoga do sebe i nabila ga naglavačke u kantu za smeće. Naravno, nastao je pravi urnebes, njega su jedva izvukli iz kante, krvave glave i razderanog čela a ja sam morala na razgovor kod pedagoga. I još mi nije bilo dovoljno to što sam napravila nego sam se sva važna okrenula na štengama i onako grlato dobacila rulji: Ja treniram karate i imam crni pojas!!! Naravno, karateu sam se uspjela približiti najviše gledanjem Velikog Brucea, no to nitko nije znao. Tijekom cijele osnovne škole, ostao mi je nadimak „Crni pojas“ i malo tko se usuđivao provjeravati vjerodostojnost istoga a ja sam to koristila i kao isprobano sredstvo da dečku koji bi mi se sviđao, to i dam na znanje.

2. 89-te se u Herceg-Novom održavalo prvenstvo Crne Gore u plivanju, za juniore i seniore. Bila sam jedna od mladih nada ondašnjeg Yu sporta i podosta očiju je bilo uprto u mene. Stara, i sama plivačica (bivša), skakala je po tribini i urlala iz sveg glasa. Staza do mene, noćna mora po imenu Rajka Milosavljević, opaka cura, dobra plivačica no agresivna do boli, jedna od onih koja je teško prihvaćala poraze. Stiskala sam zube i u sebi kuhala jer me je, netom prije izlaska na bazen povukla za kosu i priprijetila prstom. Priprema za start, plivamo pedesetku slobodno. Znala sam da je tu jaka ali htjela sam joj naplatiti. Prvu šnitu bazena me prala za nekih dva zamaha a kad smo se okrenule, krajem uha čula sam staru i baku kako urlaju moje ime sa tribine i to je doslovce bilo ono što me povuklo naprijed. Dobila sam je za dužinu ruke. Izašle smo iz bazena a ona me pogledala i nešto opsovala. Nisam se mogla suzdržati i oplela sam je po faci svom snagom. Ne moram ni reći da je nastao muk u među publikom, stara je pokrila lice dlanovima a mene su iste sekunde diskvalificirali i Rajka je dobila zlato. A meni zabrana natjecanja na šest mjeseci.

3. Volim lutati ulicama Zagreba, bez cilja i svrhe. Po danu se samo ušuljam u gomilu lica i pustim rijeku da me nosi. Volim osluškivati njihove glasove, promatrati njihova lica, loviti im misli u očima. A najdraže mi je noću, pustiti noge da same miluju gradski asvalt i nose me...nekuda. Volim miris Zagreba, njegovih starih fasada, sjaj trave ispred HNK kad je jutrom operu perači ulice...maglu što se u krpama povlači preko rijeke kao da je u nedoumici, rastrzana između Novog Zagreba i starog Zagreba. Volim osmijehe kumica na placevima, one njihove vrijedne ruke i šarene rubce na glavama.... volim miris beskraja na Savskom nasipu dok ga grli blijedo svjelo lampi a tišina ga pod ruku drži...


4. Ne volim minice, štikle, volančiće i sav taj pripadajući asesoar, bar ne na sebi. Ne znam se ni našminkati, već sam odavno odustala od izleta takove vrste. Ne dam se iz traperica a dragi me „zarazio“ majicama sa kojekakvim natpisima pa sam postala gorljivi pobornik istih. Skupljam ih pa eto, ako ima tko kakvu viška...

5. Volim grliti ljude... Nekako mislim da im na taj način, bez previše lamentiranja dajem do znanja koliko mi je drago što ih vidim u tom trenutku. Iako, ponekad, neki od njih ostanu zatečeni jer prošlo je dosta vremena od kada ih je netko zagrlio. Čini li mi se ili su se ljudi zaboravili grliti...


Eto, nešto sitno o meni. Ova petarda je manje-više već dotakla većinu onih koje redovito čitam no čini mi se da su se neki skoro „izvukli“.Možda će mi oni koje ću sada navesti, spomenuti i trinaesto koljeno ali eto, ja bih baš voljela pročitati „peticu“ (kako vele po čevabđinicama u Bosni) slijedećih:

DayWalker
MojaAfrika
hal
knjigoljub
Freestyler

21.02.2007. u 08:19 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.02.2007.

Ovako...


Ponekad ostajem nijema
pod bujicom misli što mi ispiru
trenutak,
ne pitam odakle dolaze
jer čest su gost
i ne trebam ništa reći, nijemi će glasnik
svoj posao pošteno obaviti.
U pjeni ću se okupati kao morska kraljica,
pustiti kapljice žudnje da plešu na mojoj
koži,
prelomiti sedef i potražiti lik svoj u njemu.
Smiješ se, znam…i meni su ponekad
smiješni moji koraci po valovima,
do tebe.
Stopalima crtam reljef u pijesku i nije
me briga što mi se kosa plete sa algama.
Biseri nas čekaju na dnu, samo trebamo
dovoljno dugo izdržati bez daha.
Hraniš se solju s mojih obraza i ne
priznaješ žeđ.
Pružam ti dlan…na njemu je kap koju
čuvam za Tebe.

08.02.2007. u 17:58 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.01.2007.

Vrijeme...

...već odavno pokušava dobiti bitke... i svaki sraz završava nekom novom mudrošću.
Pitam se... kada će shvatiti da protivnike biram sama a ne oni mene...

28.01.2007. u 12:27 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.01.2007.

Vrata raja

Otvaram vrata sjećanja…
uranjam u pamuk blaženstva, smijeha i
zagrljaja.
Nevidljivim prstima ugode sjene me vode
k tebi,
zatvaram oči jer duša mi korak nosi…
Šapat…tek lagani treptaj kroz tišinu…
Paučina mjeseca, k'o bijela nevjesta, pruža
prste…jatak je na mojemu putu…
Predajem se vakuumu prošlosti, odjeci tvog osmijeha
sve su bliži dok ti pogledom rezbarim lik.
Volim te - univerzum vrišti našim glasovima,
isprepleće žile korijenja što ih natapamo
svojim bivanjem.
Ne, neću se vratiti – pjeva mi krv u žilama
dok zatvaram vrata iza sebe i ključ skrivam
u slapovima kose.
Drvo Spoznaje me prima u naručje…
bez vjetra, tek jedan list je u magičnom titraju
nalik otisku dlanova tvojih.
Smiješim se…
Uz mene si.

04.01.2007. u 20:59 • 6 KomentaraPrint#

Razlog ili definicija?

- A zašto ti njega voliš? - ...puklo je pitanje k'o grom iz vedra neba. Gledala sam prijatelja koji je ovo izvalio po principu „lupi i ostani živ“ i sve sam si nešto mislila da je popil koju više ili jednostavno pokušao biti duhovit. No, u njegovim očima pitanje je i dalje pulsiralo, čekajući odgovor.
Pa on Te u stvari ni ne poznaje jer, da nije tomu tako, pitanje mu ne bi ni zaiskrilo u mozgu a kamoli poteklo s usana. On, koji je s tobom podijelio toliko priča da bi se zbilja, fina knjiga dala napisati.
Po kojem receptu se ljudi uopće vole? Jel' to ono kad nekog vidiš prvi put pa ti se svidi njegov omijeh ili boja očiju, pa se nađete na kavi, pa na drugoj kavi, pa kino i pokoja šetnjica, pa skužite kako vam je baš super držati se za ruke a i zagrljaj je nekak topli, onda padne prvi sex, pa drugi, peti, onda saznaju frendovi, pa prva susjeda njezine mame i druga teta tvoje mame, prvi ručak kod tvojih, Božić kod njenih, zajednički godišnji, jesenje zaruke, proljetna svadba...bebač...drugi bebač... I onda, kod većine veza ljudi koje poznam, pojam ljubavi se u stvari svodi na naviku. Ljudi su skloni navikama... da ne bi bilo zabune, ni ja nisam bila imuna na njih. Doduše, ostale su one sitne: odlazak istoj frizerki, kupnja u istim dućanima...navike koje čine ugodu a opet ne donose jednoličnost. Ljudi jednostavno nemaju muda iskočiti iz te svoje zone komfora kad je veza u pitanju. „S njom/njim mi je dobro, poznajemo se u dušu (je li?), a te „trzavice“ ionako imaju svi ostali“. Bolje vrag kojeg poznaš od vraga kojeg ne poznaješ. Bolje izvjesan pakao nego neizvjesan raj. Sjećam se jedne situacije prije par godina...frend i ja smo zalazili u jedan birc u Zapruđu, odlična škvadra, najbolji ness u gradu, mjuza za prste polizat...i ona. Prekrasna brineta, manekenski tip, jedna od onih žena koje iskaču iz mnoštva. Oko nje uvijek neki macho frajeri, barem su oni mislili da su macho, ona uvijek skockana, dotjerana...ponekad sam se pitala kako ta žena izgleda u jutro, kad se probudi, bez šminke i skupe opravice. Daklem, taj moj frend je pasao oči na njoj, uzdisao svaki put kad je vidi i patio. Uz obaveznu primjedbu : To jebu samo odlikaši, ovakvi kao ja nemaju šanse. Ne, ziher ni nemaju stari moj, ako ne pitaju.... Jednu večer smo, po ko zna koji put, grijali fotelje u tom našem brlogu, kad je ušla Ona. Frend se ukočio, već sam se spremila na njegove uzdahe i čeznutljive poglede, kadli... on se diže, prilazi joj, šapće nešto na uho i gle, cura se osmjehuje, diže sa stolca i odlazi s njime van. Kratko mi je u prolazu dobacio pogled i osmijeh kutom usana. Nisam ga ni vidjela ni čula par dana a onda je stigla sms poruka: Pitao sam... Danas su sretni roditelji male Brune, djevojčice koja ima njezine oči i njegovu tvrdoglavost.

Nije li ljubav kad ti dan s nekim nije navika nego još jedna puzzla u vašoj slagalici? Nije li ljubav kada u odrazu očiju onog koga voliš vidiš samo sebe makar se nalazili na najprometnijem mjestu na svijetu? Nije li ljubav tek lagani dodir prstiju po tvojoj ruci dok mu dodaješ knjigu ili tek samo popravljaš šal? Nije li ljubav ona prekrasna šutnja u kojoj pogledi govore sve ono za što bi riječi bile presiromašne ili grube čak? Ne znači li ljubav onaj zagrljaj što ti donosi mirnoću sna? Nije li ljubav vjera u djela osobe koju voliš i hod po stazi koja nije samo njegova nego vaša? Ljubav je prepoznavanje sebe u onome koga voliš, vjera da si mu sve ono što i jesi sebi. LJUBAV.

E da, prijatelju moj sa početka ove priče.. ako ti ne znaš zašto Ga volim, čemu ti uopće objašnjavati... kad počneš voljeti, shvatiti ćeš...

04.01.2007. u 20:48 • 1 KomentaraPrint#

petak, 01.12.2006.

Ostajem pri svojemu...

Zatvaram oči…
pred licemjernim osmjesima što
krivuljom usana satrli su glave suncokreta,
i lažnom smirenošću kradu kovanice iz
prosjačkih dlanova uz izliku neminovnosti…
Okrećem lice…
od hinjene ljubaznosti kojom se trude pljunuti
u lice anđelu i perima iz njegovih krila
napisati svoje monodrame…
Zaboravili su da je trenutak istine vječnost i
da joj lažima ne mogu promijeniti trajanje.
Čekam Istinu…
I ne trudim se kriti Radost.
Čemu?
Ionako je sama za sebe dovoljna.
Za Mene,
za Tebe
Za Nas.

01.12.2006. u 09:06 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 28.09.2006.

... Jaka sam ...

Prorezi u kapcima, otežalih i
otečenih od hladne kiše, noćašnje...
iznenadila me, uhvatila nespremnu, ni
jazbina zvijeri nije pružala trenutačno utočište...
Sanjam li ili mi je tijelo tuđe, tupa trupina
zaboravljene ginjole, obješene o zahrđali čavao...
branim snove od nevidljivih lopova što
ljepljivim prstima ostavljaju plijesan i
trgam maske slučajnih posjetitelja u
amfiteatru svog postojanja...
Ne dam da se približe, iskeženi zubi i svinute
kandže, umotani u lice samilosti, igraju na
kartu moje putenosti...
oči ih izdaju, jer ne znaju oni nositi boje
moje ljubavi, ne znaju davati zatvorenih očiju,
boje se zagrljaja a slave licemjerje...
Ne, ne plačem jer obećala sam...
i nije to suza nego komadić ogledala,
razbijenog...

28.09.2006. u 09:51 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.09.2006.

Anđele dječijeg pogleda ...

... Sretan Ti rođendan ...

04.09.2006. u 00:00 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.08.2006.

Odjeci

Slušam tišinu što ostala je iza tebe
kao zvjezdana prašina u bajkama,
i zahvalna na miru što je došao s njom
tiho ti govorim o sebi,
o očima koje te prate, paleći luči na
rubovima tvoje ceste, moleći te da se ne
osvrćeš jer zagrljajem ti stvaram štit.
Pričam ti o mirisu svoje puti no znam
da si ga upio porama i odnio sa sobom,
da se njime, k'o melemom mažeš kad rane zapeku.
I o kosi, divljoj, što je mazno pokušavaš
ukrotiti, a onda uranjaš prstima predavši se
dodiru svile i zlatu što ga sipaš po
obrazima svojim,
nijemo ti tijelom govorim, žarom što je
ostao tinjati od tvog dodira, u savršenoj
oblini što su je učinili prsti tvoji.
U nijemom obraćanju te ljubim jer znam
da će u tvojoj daljini jedino to odjeknuti.

31.08.2006. u 08:17 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 30.08.2006.

Osvrni se ...

... znam da me čuješ,
to otkucaji moji pretječu vrijeme
i hrle ti u zagrljaj
omamljeni toplinom.
Šapat ti šaljem kroz tkaninu noći,
putuje brže nošen tišinom.
Hajde, prisloni dlan na obraz,
to moj je dodir jer u tebi
stanujem,
putujem s tobom noseći
život kao ptičje pero.
Zajedno smo sumrak i zora,
rađamo Sunce samo za sebe.
Pogledaj u nebo, moje oči te čekaju
u svakom kutu, tjerajući mrak,
da zvijezde možeš ubrati.
Želja sam ti i ispunjenje, dah
i treptaj u trenutku koji
Vječnost
zovemo.

30.08.2006. u 10:52 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.08.2006.

Samo zatvorim oči ...

... premostim kilometre što nas dijele, razmaknem gomilu što mi zaklanja pogled i dušom dotičem tvoju ...

Sjećam se,
Pod zlatnom piramidom smo rođeni,
na tronu od Sunca si vladao dok sam
poljupcima pamtila puteve kojima si
prolazio.
I sa vojskom svoje ljubavi osvajao si
moje dvore što lebdjeli su uzmaglici sna,
mekoćom mačijih šapa dodirivao si moje
kristalne kule i oslobađao zlatnu prašinu
što padala je po koži i rađala putenost.
Upregao si jednoroge u ratne kočije,
i sjenama njihovih krila zaštitio vjeđe moje.
Sjećam se...
Kapi kiše na tvojim dlanovima što sam kao
pohlepna životinja upijala svojim poljupcima.
Sa vatrom u očima, nijemo si grlio patinu
moga tijela, lašteći ga dok u njemu nisi vidio
sebe,
i samouvjereno si osvajao moje labirinte,
dopuštajući si biti krvav ispod kože i izgubiti se.
Stvarao si me dok sam cvjetala iz tvojih dlanova,
sočna od ljubavi što je bubrila mojim porama,
i rođena iz tebe upijala sam te gladno ko prve
gutljaje majčinog mlijeka.
Sjećam se, jer bilo je...
Sada.

28.08.2006. u 08:25 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.06.2006.

Dah

Poslušaj tišinu,
leptirova krila lijeno sijeku
zrak dok tragovi dima grle srušene
zidove.
Dahom otvaraš vrata ponora
što me vuče u znane dubine i
ne glumim vojnika što ponosno
stoji na zadnjoj crti obrane.
Nestajem ili postajem ...
U pobjedničkoj dilemi nudim ti
obilje, ne tražeći odgovor ni
pristanak na davanje.
Ovdje sam,
ne traži me u bunilu,
otvori oči i pogledaj,
ja sam sve što živi ti u
pogledu.
Dahom me učini živom,
k'o mladunče sam u okotu,
zagrljena vrelinom
njegovom.

25.06.2006. u 21:17 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 20.06.2006.

Primanje u davanju

Ne boj se kad svane,
sunce koje ćeš gledati sjaji i na mojem nebu,
ljudi koje ćeš susretati hodaju i mojom ulicom,
lica im nose isti izraz,
kapljica vode koju ćeš htjeti popiti
skliznut će ti s dlana i naći svoj put do mene.
Pusti moj strah od mraka i on se katkad mene boji.
Pomiriši cvijet koji će ti netko pružiti jer možda je
vjetar iz mojeg kutka svemira nanijelo sjeme iz kojeg je nikao.
Primi osmijeh kad ti ga poklone jer i taj netko je primio
osmijeh moj ...negdje ...
Nasloni umornu glavu na rame što se nudi,
dopusti si biti krvav ispod kože, znajući da ti
ono što nosiš u sebi, nitko ne može uzeti.
Jer bitno je očima nevidljivo ....

20.06.2006. u 00:19 • 0 KomentaraPrint#

petak, 09.06.2006.

Probranima

Pustite me,
moj svijet nije mjesto gdje ćete izgraditi svoje
ideale, na krhkim temeljima ega tvorevine vam
labavo stoje,
Moje vrijeme nije pješčani sat koji ćete svojim
nervoznim rukama okretati kako vama paše,
uzimati si momente i dobivati na bitnosti.
Moja šutnja nije vaša pobjeda ni dokaz
da ste odnijeli još jednu lovinu na svoj pir.
Nemaju moje suze nikakve srodnosti s vašom
tugom i ne tražite petlju usuditi se obrisati ih.
Moj put je vaš neostvareni san kojeg ste
prestali sanjati pa sad iz straha da bi mogli
biti drugačiji od mene, san bi mi ubili.
Snovi su život, ne budite ubojice i ne bojte se,
niste drugačiji od mene, ja sam drugačija od vas.

09.06.2006. u 22:26 • 0 KomentaraPrint#

Pjesma nad pjesmama

Jednom si mi napisao pjesmu ... Pjesma nad pjesmama, za tebe, rekao si. Sjedili smo te hladne zimske večeri u našoj izbici, grijali tabane pod jednom dekicom i kao toliko večeri prije, vodili naše male noćne razgovore.Pružio si mi ispisani list papira a u tvojim očima sam vidjela isto ono što i prve večeri kad smo se upoznali. Pročitala sam je prvi put i ostala nijema od čistoće i ljubavi u kojoj si okupao riječi ... drugi put izuta iz cipela od konciznosti i jednostavnosti napisanog ... a onda svaki put iznova jer sam u svakoj riječi prepoznala sebe. Onu sebe koju voliš tako da joj možeš pokloniti pjesmu i pogled koji se nikada nije promijenio.
Nikada je teška riječ, no u ovom slučaju ona predstavlja prošlo svršeno vrijeme koje ne ostaje iza nego postaje dio nas. I traje koliko je i same ljubavi.
Pjesma nije ostala samo na papiru, postala je dio mene, moj štit od zalutalih strelica što su ponekad uspijevale pogoditi, moje sunčano nebo u kišnom danu, moj mirni kutak u glasnom kazalištu života. Grli me svom jačinom tvoje ljubavi, obavija spoznajom da sam sve ono što sam vjerovala da ću biti, tebi.
Nosi sobom tvoj pečat, onu prekrasnu istinu kojoj je samo jedna riječ dovoljna ...

09.06.2006. u 21:57 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 07.06.2006.

Pusti ...

... ne znaju oni jezik kojim govorimo,
a i onako ne bi mogli dubine istine
dotaknuti,
jer lakše je u glasnom negodovanju klimnuti
glavom i zakoračiti u ništavilo
nego nijemo upiti istinu i tiho odškrinuti
vrata razumijevanja …

07.06.2006. u 15:04 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.05.2006.

Putnik

Noćas mi je tijelo pustinjom
bilo,
dajući se pijesku što oluja ga
tvoja nosi,
ne tražeći mira ni oaze
nebu i zvijezdama se podatno
izvijalo.
Gospodarice beskraja, uzdisala
su prostranstva kojima si hodao
i ostavljao tragove što jednom
će me vratiti k tebi.
U snenim zidovima utkana kletva
za oči koje ne vide,
da ljubav je jedini stanar u odajama
našim.

08.05.2006. u 10:44 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 03.05.2006.

Ne bih to nazvala tugom ... ako ne moram

Rekoh već jednom prije da sam po slobodnom opredjeljenju sretna osoba. Nekako sam si baš svoja i apsolutno prihvatljiva u nasmijanoj verziji. No ponekad mi taj moj smajlić pobjegne, sakrije se negdje u džep i ostanem zamišljena, onak' na granici tuge. Iako nemam ni najmanje razloga biti takva. Postavim si tisuće pitanja zašto i kako, tražeći početak i kraj tog emotivnog klupka koje se nemilosrdno namotava u meni. Osjetim li previše nečije druge tuge ili samo ostanem praznih baterija?
Zašto si uopće dopuštam osjećati tugu, tuđu ili svoju?
Nick Cave mi pjeva „Straight to you“, možda je njemu isto k'o i meni … samo se trebamo poštimati …

03.05.2006. u 12:01 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 02.05.2006.

Ljepota stvaranja

Pod rukama tvojim
noćas će moje tijelo ilovačom biti,
vlažno i podatno sokovima što
od njih remek djelo stvara
Ko paučinom, pore mi nemir tvoj
love, u valovima što zapljuskuju
obale požude
Trajem u treptaju što vječnost
ga stvara i tonem sve dublje
mijenjajući udahe uzdasima
Nemoj stati jer neću preživjeti
mir, opstajem samo na granici
razuma
Učiniš li vrijeme slugom svojim,
u tvojim rukama noćas ću
nestati ...

02.05.2006. u 20:50 • 0 KomentaraPrint#

Molba

Pogledaj me sada jer još
nije zadnji put
i ne boj se da reći ćeš nešto što
strah nameće u trenutku prekratkom
Zatvori oči, nemoj zamišljati jer
evo me tu, pored tebe stojim,
samo zatvori oči i gledaj me
nutrinom
Ne govori jer neizrečenog nema
među nama,
samo slatki fluid šutnje u koji
uranjamo svoju bit.
Ne moraš ništa jer već jesi,
zauvijek …
ne boj se,
poljubi me …

02.05.2006. u 15:03 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 01.05.2006.

Čuda i kako u njih vjerovati

Stajala je pred obiteljskom kućom, zbunjeno promatrajući užurbanost svojih roditelja. Sumrak je lagano obavijao dvorište a ledeni vjetar je sitnim zubićima grickao njene obraze. Ulica nije bila osvijetljena, jedino svjetlo je dopiralo iz kuće. Majka je stavljala stvari u prtljažnik auta dok je otac poluglasno ponavljao spisak, da se nešto ne zaboravi. Prolazili su pored nje kao da ne postoji a ona je zahvalna na tom miru upijala momente u sebi i sebe u momentu. Plava kosa spletena u pletenicu, bolno ju je zatezala na sljepoočnici a uši su joj bridjele od vjetra. Unatoč toploj odjeći drhtala je. I znala je da to nije od zime. Zrak je mirisao čudno, na barut i krv, u daljini potmula tutnjava eksplozija i detonacija.
Neko čudno vrijeme je došlo, zagospodarilo mladošću i životom. Sve je poprimilo drugi tok, čak je i rijeka podno njezine kuće drugačije tekla. Naglo prekinuta mladost, uzeti snovi, danas bez sutra. Više ništa nije bilo važno osim kako se zoveš i kojem bogu se moliš, tako su drugi diktirali. Još jučer osmijeh i radost na licu, danas glad i strah. Zabrinuto majčino lice dok broji zalihe hrane i očev smrknuti pogled dok šutke sluša vijesti sa radija. Preživjeti, bila je pomisao s kojom se odlazilo na spavanje. I prva s kojom se budilo.
- Uđi u auto,mila – reče joj majka, omatajući čvršće šal oko vrata. Ni mrak nije mogao sakriti tugu na umornom licu žene kojoj je jedina želja bila otići što dalje iz ratom opustošenog grada i spasiti kćer. Spasiti ono najvrijednije, ono za šta su ona i muž živjeli.
Motor stare Lade je tiho zabrundao kao da ih želi sačuvati od znatiželjnih ušiju.
Kliznuvši na sjedište iza majke grčevito je stiskala uz sebe otežalu plastičnu vrećicu. Uspomene, slike, bilo je prvo što je dograbila kada je otac dva dana ranije ušavši u kuću rekao: - Pakirajte se, idemo u Zagreb.
Čvrsto grleći komadiće svog života koji je tek počeo, bacila je još jedan pogled na dom. Borovi koji su ga okruživali kao da su pružali svoje grane govoreći: - Nemoj otići. Ljubav tvog oca nas je oživjela, pod nama si rasla, pod nama sanjala.
Tišina je gmizala dvorištem a kuća je u mraku šaputala: - Bježi...
Niz lice su joj tekle suze dok se osvrtala prema mjestu na kojem je još do jučer bila sigurna. I sretna... Tek dlan priljubljen uz zamagljeno staklo auta, posljednji pozdrav...
Tjedan dana kasnije, okupana žamorom ljudi i bukom tramvaja, stajala je na glavnom zagrebačkom trgu. Ničim se nije izdvajala od ostalih, tek pokoji prolaznik bacio bi pogled na djevojku što je stajala pred spomenikom, vjerovatno privučen njezinom kosom. Dugačka, boje žita i sunca iako nije bilo ni traga suncu u hladnom i vjetrovitom danu s kraja listopada.
Stajala je bez straha, prvi puta nakon toliko mjeseci u sred dana i pustila da je hladni vjetar šiba po licu. Život je tekao oko nje, novi početak je nudio zagrljaj. Ni dijete više a ni žena još, sjetila se kako se nasmijati. I smijala se svom svojom mladošću, svom žestinom i željom tako dugo čuvanom, smijala se suzama...suzama olakšanja.
Sada dok se sjećam tog dana, ne mogu a da se ne nasmijem. Jer osmijeh sam nosila svuda sa sobom, s njim sam počela iznova, s njim sam gubila, dobijala bitke i dobila rat. Osmijeh mi nikada nisu uzeli.
Iako se čini, ovo neće biti priča o meni nego o Čudu i događajima koji su mu prethodili.

- nastavlja se -

01.05.2006. u 21:16 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 30.04.2006.

Sada

Jednom, kad
sutra bude danas pokazat' ću ti
jučer.
I neću pitati kakvo je sunce
na tamnoj strani polutke
kojom si hodao.
Neću tražiti daleke mirise dok
ti budem prste u kosu uranjala.
Neću moliti oprost za tuđe
strahove koji su me tobožnjom
ljubavlju htjeli sačuvati.
Neću plakati nad onim što je bilo
jer sve je uvijek bilo sa tobom.
Nema izgubljenog vremena jer
ti si vrijeme ... vrijeme je s tobom.
Kad danas bude jučer biti ću sretna
jer sutra je danas
i ti si tu ...

30.04.2006. u 19:02 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< srpanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Uvod ...





Čudna i čupava, dijete i žena,
račica koja ne zna napraviti
korak unatrag ....

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Došlo je do toga da sjedim pod drvetom,
na obali rijeke,
u sunčano jutro.
Taj je događaj beznačajan
i neće ući u povijest.
Nisu to bitke i paktovi,
čiji se motivi istražuju,
niti dostojna pamćenja ubojstva tirana.
Pa ipak sjedim kraj rijeke, to je činjenica.
I kad već tu jesam,
morala sam odnekud doći,
a prije toga
na mnogim se još mjestima nalaziti,
sasvim onako kao osvajači zemalja
prije nego što su stupili na palubu.

(W.Szymborska)

Voli, ljubi, cijeni i poštuj ...
jer drugačije zahvalnosti ne znaš ...

M.


Vjera, nada i bezuvjetna ljubav
vode putevima koje nazivaju čudnima
samo zato jer svi ne mogu krenuti
njima ...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se