Dejm...sve bijaše s brda s dola...kako reče moja kolegica iz školske ustanove "ni vrit ni mimo"
Ne...čitaš presporo...čitaj brže nemogu izdražat zanima me što se događa...ponavljala je...nisam znala kako reagirati...htijela sam....htjela sam...nisam znala što hoču tog trena...sva su mi se slova pobrkala...nisam ništa zapamtila...nagnula se i rekla...ustani ovo je pravi trenutak...reci im...reci im...ma deri se jer neznaju ono što ti znaš...stisni zube ne budi šonjo...ruke su mi se tresle kao nakon 10 kave zaredom...svi su gledali u mene...očekivali da ja kažem...presudnu riječ...koja če zasjeniti svaku njihovu sumnju...ma reći istinu...ustala sam...nije me bilo briga...al znam kako mi je lice izgledalo kao da se sputio mrak...otvorene oči...uši....svaki šum sam čula...znam pratili su me pogledi...došla sam do kabine...prvo što mi je prošlo kroz glavu jesu riječi...riječi Aristotelove..."mislim dakle postojim"...to je bio duži snop riječi koji pravi zbrku u mojoj glavi...al nisam okljevala...digla sam glavu...ono kad neznaš što reći padaju ti samo asocijacije na jezik koje bi najradije s deranjem izgovarao...al bila sam...bila sam sabrana...mirno...osjetila sam na čelu kapljice hladnog znoja...više nisam djete...a željela sam...željela sam ono...ono što mi je pobjeglo...trenutci smijeha...što su zamjenile suze...kao i tad htjela sam briznuti u plač...znala sam da je otišla...otišla je među anđele...duša koja je bila nasmijana...malo prije je bila kraj mene i govorila kako imam "dlaku na kosi" nasmijala me...i otišla do glavnog izlaza...i na trenutak vrata su se samo zatvorila...bila je djevojka koja je u duši krila djetinjasto glupiranje...i svaki komad tame pretvorila u blještavilo...te noči pričala je o glazbi...pričala o sreći koja joj nudi optimizam...i da je to prilika da je zagrabi...pričala je o čudnim stvarima...pričala je da ima osječaj da ju neko stalno gleda i prati...al se nasmijala i cinično rekla "tko bi mene pratio!!" bilo je vrijeme da krenem...znala sam da puši travu i da ima neko čudno društvance...bila je malo naivna i uživljena u onaj svijet mašte...malo previše...stavljala je tone pudera kako bi joj prekrilo blijedo lice...nije htijela priznat al vidjelo se da uzima nešto...nije više trava...do kasna je pila...osjetilo se ono jučerašnje napijanje iz njenog daha u parkiču s kojim se hvalila...da bila je u tome...u svemu tome...ja sam laganini krenula a ona je ostala rekla je da če još malo ostati pa če i ona krenut. Pričala je o smrti kao o prijatelju sasvim monotono kao da se to može dogodit bilo kome i bilo kada...smatrala je da je najbolje umrijeti mlad i otiči sa svim uspomenama u daleki svijet gdje čuči blaženstvo...nisam ju htjela razuvjerit jer je bila tvrdoglava. Pisala je neke pjesmice po ruci i torbi koja je stara sigurno pet, šest godina. Bila sam več par metara od nje...znala sam da nije krenula i da je još tamo kraj velikog stabla i da sjedi na otpalom suhom lišču...bio je mrak. Kad sam došla na stanicu nije bilo nikog. Bus je otišao...pa sam se odlučila vratit i bit s njom slušat njene riječi jer je govorila sporo i umirujuče. Lagano s umijećem. Bila je u tom svijetu...previše. Kad sam se vraćala vidjela sam da je još na istom mjestu s kojeg mi je rekla "pis omega". Noge su joj virile i dok sam prilazila gledala sam u njene marte. Bile u istrošene na vrhovima...boja trule višnje. Nosila je traperice uske...duge uske crne majice razderane na krajevima. Znala je slušat mjuzu i tapkat nogama u ritmu. Ovaj put nije...bilo je mirna...nasmijala sam se. Kad sam došla do nje imala je glavu pognutu i jedna joj je ruka bila otkrivena sastrane,a druga joj je bila u krilu i u njoj je nešto držala. Bilo mi je čudno jer odavno nisam vidjela njene ruke. Bile su blijede kao i njeno tužno lice. Prišla sam da vidim što radi što to drži. Srce mi je stalo...nije se micala. U ruci je držala špricu s iglom bila je prazna. Osječala sam da padam. Sagnila sam se da joj podignem glavu. Imala je zatvorene oči i velike podočnjake ispod njih...bila je jako hladna. Počela sam plakat ne ispuštajuči nit jednog glasa....Noče je postajala hladnija i burnija. Zagrlila sam ju i počela dozivat njeno ime. Nisam mogla zaustavit plač. Suze su kapale na njeno lice koje sam prislonila na rame. Poljubila sam ju u čelo i osjetila kako je sva okamenjena. Vjetar koji je previjao granje na kojima ne bijaše nit jednog lista i svjetla u daljini bili su daleko od jednog života koji je otišao među tamne oblake iz kojih su dopirale sitne kapi kiše. Sad nisam osjetila nikakve otkucaje ni ritam koji su nekad obavijeli njeno srce. Znala sam da je voljela tu pjesmu koju je ponavljala svaki dan...bila je več malo naporna. Al sad su mi te riječi nedostajale. Prošla sam lagano rukom kroz njenu kosu i rekla "ne brini anđeliću ja ču umjesto tebe"....obrisala sam rukama suze al opet onaj mučan osječaj koji mi je obuzimao svaki kutak tjela tjerao je suze na oči..."fly away home to Zion, fly away home...one bright morning when my work is over I will fly away home...."
|