Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 29.03.2015.

Protukrizni izlaz



Kao i svaka druga nacionalno osviještena stanovnica Republike Hrvatske, godinama sam bezuspješno razbijala glavu razmišljanjima o tome kako doskočiti krizi u mojoj domovini. Duboko svjesna činjenice da kriza ne donosi samo sveopći sunovrat svega i svačega već istovremeno sadrži u sebi i klicu svehrvatske renesanse, izlaza i spasa, bila sam uvjerena kako je protukrizni izlaz skriven tu negdje, odmah iza ćoška, nadohvat ruke. Na stranu što ja osobno ne vjerujem u bilo kakve reforme budući da ni jedna u tisućgodišnjoj hrvatskoj povijesti nije uspjela, a stalno nekog vraga reformiramo. Jednako tako ne vjerujem ni u kojekakve programe rezanja državnih troškova koji su najčešće smišljeni za zabavu neukog puka. Država je kao voda, uvijek nekako prodre tamo gdje je ne očekuješ i napravi štetu: smanjiš im plaće, oni povećaju broj radnih sati; skrešeš neki porez, a oni indirektno podignu kakav parafiskalni namet i višestruko nadoknade izgubljeno, ukineš neku državnu instituciju, a svi njeni zaposlenici već slijedećeg dana prijeđu u susjednu i još se dodatno namnože. Drugim riječima, država je od pamtivijeka tu da troši i nema šanse da će ona u bilo kojoj varijanti jednog trenutka početi trošiti manje: 2025. godine će trošiti više nego danas, 2035. godine više nego 2025. itd. pa ćemo se 2055. godine sa sjetom prisjećati turboštedljive i racionalne države kakvu smo imali 2015. godine.

Kad smo već kod nevjerovanja, isto tako ne vjerujem da bi izlaz iz krize na svojim plećima mogli iznijeti bogataši ili stališ državnih dužnosnika. Kakvi bi to trebali biti vlasnici države i njeni upravljači, koji bi samima sebi nametnuli bilo kakav teret? Mada bogataši i oni koji upravljaju državom nisu bogzna koliko bistri, nisu ni maloumni moroni koji bi sami sebe opteretili bilo kakvim odricanjima za opće dobro. Drugim riječima, od stoljeća sedmog do današnjeg dana sve izlaze iz svih kriza iznosila je je na svojim leđima isključivo sirotinja. Nije teško uočiti zakonitost da je upravo sirotinja društveni stališ najotporniji na kojekakva društvena pretumbavanja, koji ne postavlja suvišna pitanja, plaća, šuti i bezgranično sluša svoje poglavare, ne zanovijeta, a i najlakše ih je sluditi svakojakim političkim frazama i obećanjima. U pravilu - što siromašniji, to veći teret može podnijeti.

Razmišljajući o tome koji je nominalno najsiromašniji sloj stanovnika moje domovine na čija bi pleća trebalo svaliti teret izlaska iz krize, pala mi je na pamet spasonosna ideja – nezaposleni. Riječ je o hrvatskom stališu koji se već godinama nezaustavljivo povećava i množi, a od njih domovina nema nikakve koristi. Dapače. Država na te beskorisne ljude nepotrebno troši znatne količine novca koji bi se mogli pametnije potrošiti. Kad se njima ne bi plaćale kojekakve naknade za nerad, doprinosi za zdravstveno osiguranje i sl. mogli bi otvarati nova ministarstva, agencije, povećavati plaće u državnoj upravi, zapošljavati stranačke kadrove, dati nove poticaje hrvatskim bogatašima i učiniti još puno dobroga. Uočila sam da nezaposlenima nakon što su ostali bez posla ne prestaju stizati računi, režije, oni nastavljaju jesti i školovati djecu. Ma koliko netko namjeravao opušteno uživati kao nezaposlen u višku slobodnog vremena na trošak države, nema opuštanja. Moraju nastaviti zarađivati kako bi pokrivali troškove. Pred svakim novonezaposlenim otvorit će se prije ili kasnije egzistencijalno pitanje: što da radim? U struci ne mogu nastaviti raditi jer posla nema (da ga je bilo ne bi ga izgubili). Svatko od njih će kad-tad pohrliti prema jedinom izlazu koji mu preostaje ako je doista socijalno ugrožen – morat će prositi. A tu nastupa moja briljanta poslovna ideja: naplaćivanje koncesije za prošenje. Tako bi se relativno brzo prikupila značajna sredstva. Po grubom izračunu, ako bi svaki nezaposleni prosjak plaćao mjesečno koncesiju od samo tisuću kuna, na 300 tisuća bi se skupilo oko 3,5 milijarde kuna. Budući da je naša domovina socijalno osjetljiva, mogli bi u prodaju koncesija na prošenje ubaciti raznorazne socijalne komponente: bogati besposličari bi je plaćali više, siromašni manje itd. Uz to bi se unijelo reda u ovu prilično kaotičnu aktivnost od koje današnja država nema apsolutno nikakve koristi. Zašto bi u našoj domovini svatko išao prositi kada mu i kako padne na pamet? Prosjaci bi mogli postati i naš izvozni proizvod, mogli bismo prodavati specijalizirani hrvatski prosjački know-how, a znamo da je upravo pamet najisplativiji izvozni proizvod. S druge strane, oni koji su ostali bez posla, a ne prose, su obični muljatori, žmukleri i antidržavni elementi i treba ih u roku odmah brisati s popisa nezaposlenih (u kasnijim fazama trebalo bi ih slati na prisilni rad). Pod pretpostavkom da je takvih 50-ak tisuća, u državnu bi se blagajnu slilo dodatnih 1,6 milijardi kuna. Da ne spominjemo kako bi se broj nezaposlenih za manje od mjesec dana smanjio bar 20-ak posto na što bi MMF, Svjetska banka i Evropska komisija riknuli od sladostrašća.

Kako je za očekivati da će u narednim godinama broj nezaposlenih vrtoglavo rasti, analogno će se povećati broj zahtjeva za kupovinom novih koncesija, što će logikom ponude i potražnje dovesti do povećanja njihove cijene. Tako bismo napokon, po prvi put u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti, uspješno realizirali reformu koje je izvediva, kojom bi bili zadovoljni i država i bankari i mediji i političke stranke i bogataši, a koju bi, kao što je i red, na svojim plećima iznijeli najsiromašniji slojevi.

29.03.2015. u 21:00 • 9 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se